novinarstvo s potpisom
Mate Uzinić
I porodi sina svoga, prvorođenca, povi ga i položi u jasle
jer za njih nije bilo mjesta u svratištu (Lk 2,7)
Drage sestre i braćo,
slavlje Božića iz godine u godinu prilika je da se sjetimo skromnih prilika u kojima je rođen naš Spasitelj, Krist Gospodin. Uvijek iznova pravimo štalicu, smještamo djetešce u jasle, uz Mariju i Josipa, vola i magarca. I sjećamo se zvijezde repatice i anđeoske pjesme, pastira i mudraca koji su mu se došli pokloniti. [Read more…]
Papa Franjo primio je u srijedu 30. svibnja u Vatikanu izaslanstvo moskovskog patrijarhata koje je predvodio predstojnik Ureda za vanjske poslove Ruske pravoslavne Crkve metropolit Hilarion Alfejev, izvijestio je Hrvatski program Radio Vatikana. [Read more…]
Sloboda savjesti (lat. conscientia – suznanje, znanje čega i zajedno s drugima) u katoličkoj duhovnosti često se primjenjuje na slobodu drugih da izaberu ono što katolici misle da je jedino ispravno, a rijetko na slobodu samih katolika da misle i žive po svojoj savjesti. [Read more…]
Što mislite na čemu se zasniva Geografska škola Zorana Milanovića? Kada se početkom veljače zakuhalo u Bosni i Hercegovini, a premijer je, sve uz Jamareve pohvale, odjurio u Mostar da podrži Dragana Čovića i tamošnji HDZ, nevješt i bezazlen netko upitao ga je zašto nije išao u Sarajevo? “Zato što je Mostar bliže!”, odgovorio je on, da bi zatim krenuo nizati, jednoga za drugim, i ostale razloge za izbor baš takve diplomatske destinacije.
Čemu je to Mostar bliže? Dicmu, Trilju, Prgometu, pa i Kominu – sigurno jest, ali Zagrebu Mostar neće biti od Sarajeva bliži ni u slučaju značajnijeg pomicanja tektonskih ploča i ponovnog zbijanja afričkoga i euroazijskoga kopna. Je li to, možda, bio premijerov lapsus? Nije, riječ je, ponovimo, o Geografskoj školi, koja bi trebala ponijeti ime po Zoranu Milanoviću, premda je sam Milanović nije utemeljio.
Kada se ponovo spremao na put, ovaj put u Australiju, i to na dva tjedna, nevješt i bezazlen netko upitao ga je nije li to, s obzirom na prilike u Hrvatskoj i oko nje, malo dugo. “U ovih 10, 11 dana procjena je da se neće ništa događati, a ako se događa u Ukrajini, to je dovoljno daleko od Hrvatske, bez obzira što Ukrajina graniči s EU-om”, kazao je premijer, taktički zbunivši protivnika sugerirajući mu da je Ukrajina dalje od Australije (i Novog Zelanda, jer i tamo nam Zoran M. putuje), premda Australija (a ni Novi Zeland) ne graniči s Europskom unijom.
Eto što ti je perspektiva i ugao gledanja. Ono što je na prvi pogled jako blizu, zapravo je veoma daleko, a ono što se čini da je daleko, na dohvat je ruke, samo ako se dovoljno protegneš. Zato Milanović u Australiju vodi ministra obrane Kotromanovića, visok, krakat, pa kad se s Pantovčaka protegne, eto ga već u Perthu. A kad se još jednom protegne, već je u Sidneyu. Tako Vlada štedi na putovanjima.
Do Ukrajine se, međutim, iz Zagreba može stići biciklom. Ima ih, u generacijama naših djedova i pradjedova, koji su se 1918. i 1919. iz Ukrajine vraćali pješke. Odrpani, ušljivi i poluludi, ali ne zato što je Ukrajina daleko, nego zato što su shvatili koliko im je Ukrajina blizu. Istina, tada se, pa sve dok su nam djedovi i pradjedovi bili živi, nije govorilo o Ukrajini, nego o Galiciji, ali to je, manje-više, ista zemlja. Samo što ukrajinska imena i identiteti, ukrajinski gradovi, kultura, književnost i povijest nisu jednoznačni, nego su promjenljivi, fluktuirajući, dvosmisleni, pa su često još i koješta drugo, osim što su ukrajinski.
Tako je glavni ukrajinski grad Kijev rodno mjesto mitskoga ruskog nacionalnog identiteta. Kijev je jedan od tri najvažnija ruska grada, uz Moskvu i Petrograd, a svejedno je sasvim ukrajinski. Kako je to moguće? Tako kako je i veliki ruski pisac Nikolaj Vasiljevič Gogolj, ispod čijeg su šinjela ili kabanice – i to ovisi o uglu gledanja – izašli svi geniji ruskoga književnog realizma i koji se, kao i Dostojevski, Čehov ili Ivan Bunjin, osjećao Rusom, zapravo bio Ukrajinac. I nije prestao biti Ukrajinac kad je shvatio da je Rus.
Identiteti su vražja stvar, mnogo čudnija od geografskih širina i razdaljina, jer su unutar sebe proturječni, jer postoje samo kao množina, jer je ono što je nedvosmisleno jedno najčešće i nešto sasma drugo, jer je veliki Rus često još veći Ukrajinac… Ukrajina je živi dokaz da kultura per definitionem ne može biti čisti ekstrakt. U čistom obliku kultura postoji samo kao nekultura, kao represija, etničko čišćenje, teror…
Zašto je Zoranu Milanoviću Ukrajina daleko? Možda bismo na to pitanje mogli naći odgovor gledajući Hrvatsku televiziju. U specijalnoj emisiji posvećenoj Ukrajini, emitiranoj jednoga od ovih dana, odmah poslije televizijskog Dnevnika, urednik i voditelj Damir Matković, za kojega tvrde da nešto zna o svim tim inozemstvima, rekao je, odmah na početku, da bi Ukrajina Hrvatima mogla biti zanimljiva jer su Hrvati u Ukrajini zastali da se odmore kada su se ono iz ruskih stepa spuštali prema Jadranu.
Zastali i ostali nekoliko stotina godina, a onda su nastavili dalje, poučava tako Matković svoje gledateljstvo i obrazlaže mu zašto bi trebalo gledati njegovu emisiju.
A kako su Hrvati došli iz daleka i grdno se namučili na tom putovanju – što zorno možemo vidjeti na onoj slici Otona Ivekovića, reproduciranoj u svakoj čestitoj hrvatskoj kući – mora da je i ta Ukrajina, u kojoj su po Matkoviću na nekoliko stoljeća zastali, baš onoliko i onako strašno daleko kao što se učinilo hrvatskome premijeru pred njegovo kratko putovanje u Australiju. Ukrajina je Hrvatima daleko kao Šuma Striborova. Ukrajine, zapravo, i nema. Ukrajina je, iz hrvatske perspektive, plod posvađane europske i ruske mašte.
Za Hrvate Ukrajina postoji tek kada se na Krimu pojave četnici. Tačnije, kada ih tamo uspije pronaći naš sjajni fotograf i putopisac Srđan Vrančić. Četnici su, napokon, nešto poznato u toj masi nepoznatih i nejasnih podataka o zemlji o kojoj jednakog pojma nemaju urednici i gledatelji Hrvatske televizije, kao ni hrvatski premijer i njegova ministrica vanjskih poslova profesorica Pusić – u privremenom detašmanu u Čileu, jer urednici, gledatelji i hrvatski ministri i ministrice ne žele ništa znati, jer im je javljeno da se “u ovih 10, 11 dana, procjena je, neće ništa događati”. Osim ako četnici ne stignu na Krim. A nakon što otamo odu, opet više neće biti ni Krima, ni Ukrajine.
Ukrajinci su se dugo i ustrajno borili protiv svoga proruskog, ali demokratski izabranog predsjednika Viktora Janukoviča. U tome su imali sasvim načelnu podršku Bruxellesa i onih Europljana koji su trajno zbunjeni pred nemogućnošću definiranja istočnih granica Europe. Jesu li te granice negdje u Ukrajini, kao što su prije nekoliko godina bile u Gruziji? Jesu li istočne granice na Baltiku, u Bjelorusiji, pod Moskvom ili, možda, iza Vladivostoka?
Odgovor na to pitanje, na tu opasnu zagonetku, zasad plaćaju nedužni ljudi u Tbilisiju, u Kijevu, na Majdanu, ali bi ga, u konačnici, mogla plaćati Europa. Zbog unekoliko sličnih zagonetki u ljeto 1914. izbio je Veliki rat. Onaj rat iz kojega se vraćalo pješke, u kojemu su naši djedovi i pradjedovi naučili kako je Europa mala, ali i kako je u Europi, na istoj livadi, u istom gradu, moguće nekoliko različitih domovina.
O tome je, pak, pisao još jedan Rus, koji nije bio samo Rus, nego je bio Ukrajinac, ali nije bio ni samo Rus i Ukrajinac, nego je bio Židov, ali bi sasvim nedovoljno bilo reći da je bio Rus, Ukrajinac i Židov, jer je taj genijalni pisac bio – Odešanin.
Zvao se Isak Babelj, nestao je u Gulagu 1940., a njegova knjiga “Kako se to radilo u Odesi”, koju su, davno, u Nolitu preveli Gustav Krklec i Milivoje Jovanović, jedna je od, to mi morate vjerovati, najboljih knjiga koju sam u životu čitao. Bila je takva kad mi je bilo osamnaest, takva je i trideset godina kasnije, kad mi više nije osamnaest.
I kad na tom mentalnom i emocionalnom retardantu od HTV-a čujem što se govori o Ukrajini, o Krimu i o Odesi, mene, evo, Babelj u grudima mojim boli! A kad čujem od Jamarevog jarana Milanovića da je Ukrajina daleko, ispsovao bih ga do u deveto koljeno.
No, da odgovorimo na pitanje s početka priče: Na čemu se zasniva Geografska škola Zorana Milanovića? Na dojmu da nam je daleko sve ono čemu smo okrenuli dupe.
(Prenosimo s autorova portala)
