novinarstvo s potpisom
Zoran Đinđić
Neophodno je strpljenje i naporan rad.
Zoran Đinđić, 2000.
* * *
Političke reforme su se, po Đinđiću, od početka, u Srbiji odvijale “u trijumfu teritorijalnog načela”, jedinstva teritorije u predmodernom smislu, čiji će narod biti homogenizovan jedinstvenom državnom vlašću. [Read more…]
Zoran Đinđić
Neophodno je strpljenje i naporan rad.
Zoran Đinđić, 2000.
* * *
Krizu Jugoslavije Zoran Đinđić je smatrao latentnom od 1945. godine, zaoštrenom od šezdesetih godina, a dramatično otvorenom od polovine osamdesetih godina prošloga veka, upravo kada se on iz Nemačke vratio u zemlju. [Read more…]
Na Facebooku se pojavila zbirka posebno ”nadahnutih” komentara uz Istambulsku konvenciju. Žalim što nema više rubrika poput Feralove ”Greatest Shits”. Zapitala sam se nije li – uz tolikih izljeva ”inteligencije” – uzaludan apel na razum. Svejedno: poslovica koja kaže da pametniji popušta nije ništa drugo do osnaživanja glupljeg. [Read more…]
Sloboda savjesti (lat. conscientia – suznanje, znanje čega i zajedno s drugima) u katoličkoj duhovnosti često se primjenjuje na slobodu drugih da izaberu ono što katolici misle da je jedino ispravno, a rijetko na slobodu samih katolika da misle i žive po svojoj savjesti. [Read more…]
Najradije ne bih pisala o Zoranu Milanoviću i Tomislavu Karamarku, ali njih se dvojicu naprosto ne može izbjeći, i to samo zato što se besmisleno verbalno natezanje u koje su se upustili još krajem prošle godine zbilja razmahalo.
Između njih dvojice glavni je prijepor trebaju li zajedno sjesti za stol i raspravljati, treba li to biti sastanak zatvoren za javnost, TV sučeljavanje ili javno sjedničenje. To su toliko važna pitanja za život naše male zajednice da je pravo čudo kako smo još svi živi a da njih dvojica nisu ni kavu popili. Dosadili su i bogu i vragu. [Read more…]
Organizacije civilnog društva, okupljene u Platformu 112, predale su u četvrtak, uoči sjednice Vlade, premijeru Zoranu Milanoviću ocjenu reformskih kapaciteta Vlade u protekle tri godine mandata, po kojoj je ispunjeno samo 14 posto njihovih zahtjeva sročenih uoči parlamentarnih izbora 2011.
Sto i dvanaest zahtjeva bilo je rezultat rada organizacija civilnog društva na terenu i stvarnih potreba građana, a njihova realizacija trebala je unaprijediti vladavinu prava.
”Ovaj izvještaj pokazuje poraznu činjenicu da gotovo nijedan od naših 112 zahtjeva nije ostvaren, odnosno da su pomaci ostvareni samo u 16 zahtjeva. Ostvareni pomaci pak ne pokazuju stvarnu volju Vlade za bilo kakvim konkretnim pomacima – uočljiv je tržišni trend u upravljanju državom i totalno ignoranstki stav prema bilo kakvom organiziranom civilnom društvu”, rekla je novinarima uoči predaje izvještaja u Vladi Milana Romić iz Kuće ljudskih prava.
O pozitivnim i negativnim pomacima u radu Vlade, koje su naveli u izvještaju, novinare su izvijestili i Gordan Bosanac iz Centra za mirovne studije, Vesna Teršelič iz Documente i Ljubo Manojlović iz Srpskog demokratskog foruma.
Kao pozitivan pomak istaknuli su dopuštanje okupljanja na Markovu trgu, no razočarani su manjkom stručnosti i kompetentnosti ove Vlade.
Gordan Bosanac posebno je upozorio na propast građanskog odgoja, jer je, kako je rekao, Vlada popustila pred opozicijom u obliku ”fundamentalnih aktivista”, te na derogiranje zaštite prava radnika u novom Zakonu o radu.
”Neki ljudi su se u ovoj Vladi olako primili pojedinih resora za koje nisu kompetentni. Ni u ovoj Vladi se nije tražila stručnost izvan uskih stranačkih krugova”, ustvrdio je Bosanac.
No, u Platformi 112, rekao je, ne vide nekakav potencijal ni u oporbi koja se ”primarno koristi populističkim mjerama”.
Vesna Teršelič iz Documente pozitivnim je ocijenila što je ova Vlada priznala patnje žrtvama seksualnog nasilja u ratu, no upozorila je na nedostatak izrade programa koji će regulirati prava svih civilnih žrtava rata. ”Živimo u atmosferi hajke i isključivostosti”, ustvrdila je.
Manojlović je pak pohvalio Vladu za donošenje Zakona o istospolnim zajednicama, ali i upozorio da se u rješavanju problema nacionalnih manjina gotovo ništa nije učinilo.
Romi i Srbi se teško zapošljavaju u Hrvatskoj, i dalje postoje ”otežavajući elementi” da Srbi povratnici dođu do svojih prava, a za primjenu Zakona o besplatnoj pravnoj pomoći nema dovoljno sredstava, ustvrdio je Manojlović.
Kako bi simbolički upozorili na svoje neispunjene zahtjeve, predstavnici Platforme 112 održali su na Trgu sv. Marka performans sa 112 balona, koje su velikim dijelom probušili, ostavivši ih samo 16, koji su simbolički predstavili koliko malo njihovih zahtjeva je ispunjeno.
(HINA)
Povodom izjave gospodina Đure Glogoškog, predsjednika Udruge 100-postotnih hrvatskih ratnih vojnih invalida I. skupine, prema kojoj se “prepuštanjem uređivanja popisa civilnih žrtava jednoj udruzi otvara velika mogućnost manipulacije u smjeru davanja prava pripadnicima agresorske vojske”, a s ciljem što točnijeg informiranja javnosti, u nastavku vam prosljeđujemo sljedeće informacije.
Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću nikada na sebe nije preuzela, niti ima namjeru to učiniti, izradu Registra civilnih žrtava Domovinskoga rata. Kao organizacija koja se godinama sustavno bavi prikupljanjem dokumenata i podataka o svim poginulim, ubijenim i nestalim ljudima za vrijeme rata, Documenta je pozvana sudjelovati u Radnoj skupini Ministarstva branitelja, čiji je cilj i izrada Registra civilnih žrtava rata.
Registar civilnih žrtava je bio i ostaje obvezom državnih institucija, a ne organizacija civilnog društva poput Documente.
Documenta je radi transparentnosti rada vezanog za dokumentiranje žrtava rata i u svrhu što točnijeg i preciznijeg utvrđivanja poimeničnog popisa žrtava uputila poziv Ministarstvu branitelja da zajedno javno objavimo rezultate naših istraživanja kako bi se mogli usporediti i biti podložni provjeri i ispravcima svih zainteresiranih aktera. Odgovor na taj poziv još uvijek čekamo.
U svojim istraživanjima, posebno istraživanju ljudskih gubitaka u Republici Hrvatskoj u Domovinskom ratu, Documenta se koristi svim dostupnim relevantnim izvorima koji sadrže podatke o ljudima koji su u ratu stradali, što uključuje intervjue s obiteljima žrtava, izvode iz matičnih knjiga rođenih i umrlih, fotografije spomenika, knjige i publikacije braniteljskih udruga, različite znanstvene publikacije, razne dokumente institucija RH, različite medijske izvore, ali i izvore sa srpske strane.
Prema našim metodološkim kriterijima za svaku informaciju s kojom javno izlazimo tražimo provjeru iz tri neovisna izvora te za svaki izvor radimo evaluaciju valjanosti tog izvora u usporedbi s drugim izvorima koji su dostupni. Pokušaj objektivnog utvrđivanja poimeničnog popisa svih hrvatskih građana koji su izgubili život u ratu ili se još uvijek vode kao nestali moguć je tek uz korištenje svih dostupnih i višestruko međusobno uspoređenih i provjerenih izvora.
Nikada nam nije bio cilj izrada bilo kakvog popisa koji bi služio ostvarivanju nepripadajuće materijalne koristi pripadnicima Srpske vojske Krajine, već pokušaj stvaranja poimeničnog popisa svih ljudi koji su prije rata u Hrvatskoj živjeli, odnosno imali prebivalište, a tijekom i zbog rata izgubili život.
U proteklih dvadeset godina sve zakonodavne inicijative u vezi obeštećenja civilnih žrtava rata bile su nedovoljne, zbog čega su mnoge žrtve, neovisno o njihovoj nacionalnosti, ostale bez odgovarajuće podrške; stoga se Documenta, zajedno sa Koordinacijom udruga hrvatskih civilnih stradalnika Domovinskog rata, udruženjem Protiv zaborava i ostalim organizacijama koje okupljaju obitelji civilnih stradalnika, zalaže za hitno donošenje nacionalnog programa i posebnog zakona.
Civilno stradanje u našem društvu treba biti prepoznato i kompenzirano. Civili nisu akteri rata; njih je sukob zatekao i oni trpe posljedice. Civili neovisno o tome na kojoj su se strani rata zatekli nikako ne mogu biti agresori.
Eugen Jakovčić
Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću
Foto: Cekate.hr
U Amsterdamu, nedaleko od moga kvarta, neki Bugari otvorili su dućan. Staklo trgovine oblijepili su s unutrašnje strane bugarskom zastavom. Tako je dućan ispao jako uočljiv izvana, i zamračen iznutra. U dućanu se prodaju precijenjene i preskupe bugarske namirnice. Tako je više-manje sa svim etno-dućanima.
Najprije dođu migranti, a onda za njima etno-dućani. Etno-dućani nakon nekog vremena nestaju, a migranti, hm, valjda ostaju?! Broj Bugara u Holandiji očito raste, jer su se u posljednjih godinu dana samo u Amsterdamu otvorile barem dvije bugarske trgovine.
A što se ”balkanskoga zuba“ tiče, zna se, on ne štedi, dat će koji euro više da zadovolji svoju gurmansku nostalgiju.
U dućanu se prodaje bugarsko vino, smrznuti ćevapi i pljeskavice, pite sa sirom (banice), kiseli krastavci i paprika, ajvari, pindžuri, ljutenice, i slatkiši koji kao da su ispali iz kakvih paketa pomoći gladnima, svima je, naime, istekao rok trajanja.
Dućan je zapušten i neuredan, kupac se posvuda zapliće o kartonske kutije. Pored kase sjedi mladić i ne miče se, zamro je, baš kao da se kakvome svecu zavjetovao da iz njega nitko nikada neće izvući ni A, ni B. Djevojka za kasom ljepušna je na način na koji to toplo savjetuju magazini za tinejdžerke. Ima kratku suknjicu, dugu ravnu plavu kosu, preplanuli ten. Preplanulost je njezin puder u prahu. Prepredenost koristi kao tekući. Curica za kasom rašpa noktiće, a pored nje čeka i bočica s lakom za nokte. Prizor me ispunjava veseljem. Mala se prepredeno kezi.
Kupujem ljutenicu, bugarski (da, turski, grčki, makedonski, srpski) sir i tri velika bugarska pradajza. Doviždane. Doviždane.
Znam da bi svako holandsko (i evropsko) desničarsko srce odobrilo ovaj opis. Istina je, ti ”Istočnjaci“, Bugari, Rumunji, Poljaci, ne samo da zarađuju na nama, kradu, piju i lažu, nego još donose sa sobom svoje splačine, svoje kisele krastavce, svoja govna. Samo čekaju da nalegnu na našu socijalnu pomoć, usele u naše socijalne stanove, koje onda iznajmljuju, a oni se vrate svojim kućama i tamo se lješkare i baškare s parama koje vuku od naših poreznih obveznika.
Istina, to isto misle Bugari, Rumunji i Poljaci o svojim Romima; to isto mislili su sve donedavno Bugari o svojim Turcima. Istina, situacija se promijenila u korist Turaka otkada Bugarke masovno jure u Tursku da zarade koji dinar kao spremačice.
Podjela na te koji rade i te koji ne rade – na marljive i lijenčine, na radišne i lezileboviće – nije nova, ali je posljednjih godina postala temeljna medijsko-ideološka matrica na koju se namata slobodna općenarodna misao.
Kategoriji lijenčina, lezilebovića i neradnika pridružile su se vojske nezaposlenih (za koje zaposleni tvrde da su naprosto nesposobni i nesnalažljivi), nezadovoljnici, indignadosi, ”ljevičari“, državno i etnički obilježene skupine (Grci, Španjolci, Rumunji, Bugari, Bosanci – svi su oni lijeni!), anti-kapitalistički nastrojeni elementi, huligani, vandali, teroristi i islamski fundamentalisti.
Na pitanje kako je postao multimilijuner jedan od najbogatijih ruskih oligarha odgovorio je: ”Ne zaboravite, ja radim sedamnaest sati na dan!“ Apsolutno istim odgovorom, bez trzaja na licu, služe se krimosi, lopine, političari, porno zvijezde, ratni kriminalci, celebsi, masovni ubojice, i slični. Svi oni upotrebljavaju riječi – sedamnaest sati na dan, moja karijera, moj posao – samouvjereno, bez trzaja na licu, kao da izgovaraju svoje vlastito ime i prezime.
Mediji su pritom (i oni rade sedamnaest sati na dan) uspjeli uvjeriti neradničku većinu da je to istina. I dok lijena većina nema ni karijere, ni profesije, ni imena ni prezimena, ni lica, dotle marljiva manjina ima dvadeset i četiri sata prezentno lice. Ono je kod žena, doduše, najčešće zamijenjeno stražnjicom, ali njihova stražnjica ima svoj (etnički) identitet, svoje ime i prezime. A lijenčine su postale teret za zemaljsku kuglu, usporavaju vrtnju, nitko ne zna kako da ih se riješi, bilo bi najbolje da oni sami uzmu stvar u svoje ruke.
Zato singapurski film Ilo Ilo, Anthony Chena, započinje nedvosmislenim padom anonimnog tijela s balkona neke singapurske stambene zgrade. Film, naime, govori o tome kako azijska ekonomska kriza djeluje na ”lijenčine“.
Kratke vjestice, poput izvještaja Pariškog centra za praćenje ekonomije razvoja, Coe-Rexecode, ponekad se izbore za mjestašce u medijima, poput hrvatskih i srpskih, i to među ”ne biste vjerovali čije su sve guze najljepše ovoga ljeta na jadranskim plažama“.
Rezultati istraživanja o tome tko koliko radi u Evropi pokazuje da su lijeni Rumunji apsolutni rekorderi po količini sati koje provode na poslu. Rumunji definitivno najviše rade. Lijeni Grci su, gle, na drugom mjestu, a lijeni Bugari na trećem. Za njima slijede Hrvati, Poljaci, Latvijci, Slovaci, Estonci i Ciprani. Najmanje rade marljivi Finci, dok su poslovično radišni Nijemci negdje u sredini.
Takve vjestice, nažalost, ne razbijaju tvrde predrasude, nego gotovo da ih učvršćuju. Marljivi su odnijeli ne samo stvarnu nego i simboličku pobjedu nad lijenčinama. Lijenčine svi preziru, a najviše ih preziru same lijenčine. Zato lijenčine štuju i bogotvore svoje marljive.
Podatak da u malenoj Hrvatskoj ima svega dvjestotinjak marljivih (odnosno superbogataša), a svi drugi su lijenčine (što bez posla, što s poslom, svi jednako gladni) samo je potakao hrvatske zakonodavce da donesu, a marljive da izglasaju, novi zakon o radu, prema kojemu se lijenčine navodno lišavaju svih prava, osim prava na goli život.
U divljaka luk i strijela, željeznica selo grad, da nam živi zemlja cijela, da nam živi živi rad – tako su glasili stihovi pjesme koja se pjevala u socijalističkim vremenima, kada su radnička prava bila neusporedivo veća i humanija od današnjih. Nikada nisam posve razumjela značenje svih tih socijalističkih stihova, možda i zato što se nisam ni trudila da ih shvatim. Kakve, na primjer, ima veze divljak, luk i strijela sa željeznicom, selom i gradom, osim ako ti stihovi ne izražavaju anticipacijsku twitter-poruku o općoj povijesti ljudskoga roda, sugerirajući da se divljak riješio luka i strijele i došao do željeznice sela i grada zahvaljujući radu.
Ili obratno, dakako, da će se isti taj divljak, ako ne bude radio, vratiti u epohu luka i strijele, dok će željeznice, selo i grad zarasti u travu.
Iako je socijalistička svakidašnjica u nekadašnjoj Jugoslaviji izgledala kao hedonistička parodija svakidašnjice u drugim komunističkim zemljama, Jugoslavene je s tim zemljama ipak povezivao paket istih vrijednosti, zajednička simbolika i imaginarij. A ključno mjesto, barem što se simbolike i imaginarija tiče, zauzimao je rad.
Taj rad koji je od majmuna stvorio divljaka s lukom i strijelom; taj koji je od divljaka stvorio ”seljaka i radnika“ i ”poštenu inteligenciju“. ”Radnici, seljaci i poštena inteligencija“ bili su u socijalističkome imaginariju temeljni stupovi zdravog socijalističkog društva, i imali su apsolutno pozitivno obojanje (tim više što je poštena inteligencija bila odvojena od nepoštene). Samo je ”birokracija“ bila sušto zlo, ”birokracija“ je, poput parazita, živjela na grbači naroda.
Sve u svemu, riječ rad zvonila je posvuda, s predigra u kino-dvoranama s kojih su curile privlačne slike golih, oznojenih, radničkih mišića; iz mojih školskih čitanki gdje su zanimanja bila nedvosmislena (rudari, medicinske sestre, kovači, bageristice, građevinari, učiteljice, mašinovođe, vozačice tramvaja); iz filmova; s prvomajskih parada koje su izgledale kao kakve paganske svečanosti u slavu boga Rada, gdje su se božjem oltaru prinosile brojke tona čelika, tona iskopana uglja, tona žita i tona tiskanih udžbenika i knjiga.
Junaci toga vremena bili su udarnici i udarnice, muškarci i žene koji su premašivali normu. Danas je rad izbrisan iz pamćenja ljudi. Zato je ljudima kao jedina identifikacija ostavljena etnička pripadnost. Zato su suci i advokati prije svega Hrvati, a tek onda suci, i zato su liječnici i medicinske sestre prije svega Srbi, a tek onda liječnici, zato su i pisci prije svega Hrvati, Srbi i Bosanci, pa tek onda pisci.
Etnička pripadnost je ljepilo koje ujedinjuje eksploatatore i eksploatirane, dobitnike i gubitnike. A radnici, seljaci, poštena inteligencija i sama ideja rada izbrisani su iz svakidašnjeg života, iz medija, iz imaginarija, iz paketa ideoloških vrijednosti, odasvuda, postavši nikome potrebno historijsko (komunističko) smeće.
Dakako, moja vizura je post-jugoslavenska. Sigurna sam da je slika blistavija u post-komunističkim zemljama poput Poljske, Rumunjske, Bugarske, Mađarske… Nadam se da mi predstavnici drugih post-komunističkih zemalja neće uzeti za zlo moju geopolitičku uskogrudnost. Sve što sam rekla odnosi se isključivo na malu Hrvatsku, malu Srbiju, malu Bosnu, malu Makedoniju… A to malo lošega u moru općeg dobra može se i zanemariti, zar ne?
Istina, jedno istraživanje iz 2008. godine pokazalo je da malo više od polovice bivših Istočnih Nijemaca nije zadovoljno postojećem tržišnom ekonomijom, a gotovo polovica priželjkuje povratak na socijalističko društveno uređenje. Kako je povratak na staro nezamisliv, lijeni istočnonjemački nezadovoljnici dobili su na dar utješni supstitut, mali nostalgičarski souvenir, MasterCard karticu s likom Karla Marxa, koju je izdala i dizajnirala banka u današnjem Chemnitzu, a bivšem Karl-Marx-Stadtu.
Na pitanje kako je biti multimilijuner jedan od najbogatijih ruskih oligarha odgovorio je: ”Ne zaboravite, ja radim sedamnaest sati na dan!“ Slično na to pitanje odgovara ordinarni ljudski šljam, bilo da se radi o multimilijunašima, krimosima, lopinama, bankarima, političarima, poslovnim ljudima, oligarsima – šljam svih vrsta i orijentacija. U ruskim bajkama Ivan Budalina, najmlađi sin, uvijek zaslužuje svoj happy end i dobiva carstvo i carevnu.
Zahvaljujući dnevnom sedamnaestosatnom dnevnom radnom vremenu? Ne, naravno, nego zahvaljujući lukavstvu i moćnim pomoćnicima. A bajka o sedamnaestosatnom radnom danu smišljena je za utjehu ”luzerima“, ”pušačima“ i ”suckerima“, većini, dakle.
Sve to, dakako, zna i ona mala iz bugarskog dućana s početka ovoga teksta, koja rašpa svoje nokte i čeka da je neki marljivac pretvori iz žabe u princezu. Jer ta tranzicija sigurno se neće dogoditi zahvaljujući njezinom sedamnaestosatnom radu za kasom u zapuštenu etno-dućanu u Amsterdamu.
U filmu This Must Be The Place Sean Penn glumi bogatog, ostarjelog rokera, koji u razgovoru s nekim izgovara (otprilike) sljedeću repliku: ”Ne čini li vam se da više nitko ne radi nešto konkretno, nego je sve neka vrsta arta?“
(Prenosimo s portala Peščanik.net)
Ovih dana u srpskoj skupštini izglasan je ubedljivom većinom poslanika novi Zakon o radu. Ovim zakonom ukinuta su mnoga dosadašnja prava radnika, a zadovoljena većina zahteva poslodavaca. Uklanjaju se i poslednji ostaci socijalne države. Radno mesto nije nikome sigurno, menjaju se uslovi pod kojima se obračunava radni staž, stiče pravo na zdravstveno osiguranje, godišnji odmor, radno vreme. Ovaj zakon najavljivan je već duže vreme i, kako se objašnjava, donosi se kao važna mera u sklopu započetih reformi i na zahtev Evropske unije, Međunarodnog monetarnog fonda i sličnih međunarodnih institucija.
Iako se zvanično izjavljuje kako će novi zakon dovesti do većeg zapošljavanja, takvim uveravanjima malo ko veruje. Pre će biti da sledi novi talas otpuštanja. Ekonomski analitičari predviđaju da će se broj onih koji će izgubiti posao kretati između sto hiljada i pet stotina hiljada. Novo zaposlenje teško da će naći bilo ko od njih.
Sindikati su, kako se pokazuje, a kako se i očekivalo, slabi, neorganizovani i nesposobni da se suprotstave vladinim merama i novom zakonu. Istina, bilo je nekih pokušaja da se radnici izvedu na ulice. Protesti su se, bar zasada, okončali u tišini i bez ikakvog rezultata. Vlada je uspela da pridobije sindikate u proizvodnji i distribuciji struje, naftnoj industriji, telekomu, koji su među malobrojnim srpskim preduzećima što dobro posluju, gde su primanja daleko iznad srpskog proseka i gde su zaposleni zaštićeni kolektivnim ugovorima..
To što se događa oko Zakona o radu nije ništa novo. Ne samo da slabašni sindikati, ima ih tri ili četiri ”reprezentativnih”, koje vlada priznaje kao pregovarače i još dvadesetak, bez ikakvog uticaja. Svi oni zajedno ne uspevaju da organizuju bilo kakav ozbiljan otpor vladinim merama i nemaju bogzna kakav ugled među zaposlenima. Ali nema ni neke druge, političke ili građanske inicijative koja bi mogla da okupi i zastupa ugrožene i zapreti vlastima masovnim protestima.
Istini za volju, u nedavnoj prošlosti, od devedesetih naovamo, bilo je i mitinga i demonstracija, ali nisu održavani iz socijalnih razloga, zbog niskog životnog standarda, otpuštanja radnika ili drastičnog povećanja cena. U mentalitetu ovdašnjih ljudi gotovo je sudbinski utisnut kod siromaštva. Normalno je da se živi loše, da se jedva sklapa kraj sa krajem. Normalna su vremena siromaštva, oskudica, bede. Nije normalno da se živi dobro, sigurno, bezbrižno, takvih perioda bilo je malo i brzo su prolazili kao nešto strano, nama neprimereno i dugo su potom prepričavani kao neka vrsta čuda.
U vremenima najvećih oskudica, pa i gladi, bilo je najmanje otvoreno izraženog nezadovoljstva. U vreme jedne od najvećih inflacija u istoriji čovečanstva na Trgu Republike stvarali su se dugi redovi za veknu hleba. Izbijale su tuče među onima koji su od ranog jutra čekali za taj nasušni hleb. Ali tu vlast koja ih je dotle dovela poštovali su i na izborima glasali za nju. U praznim radnjama nije bilo nikakve robe. Istovremeno stečena su neverovatna bogatstva na švercu nafte i cigara. Bilo je to dno moralne, fizičke i duhovne propasti. Svuda je vrilo, samo su ulice bile puste i mirne. Nikakvih demonstracija, nikakvih protesta, mir kao na groblju.
Žestoke demonstracije izbile su znatno kasnije, ali ne zbog očajnog ekonomskog stanja, razvaljenih i pokradenih banaka i opšteg propadanja, ne, to je bilo ”normalno” stanje. Demonstracije, uporne, višemesečne, dobro organizovane, izbile su zbog takozvane ”izborne krađe”. Socijala je u Srbiji uvek bila u drugom ili desetom planu. Politika u prvom.
U nekim zemljama, geografski ne tako dalekim, ali po standardu daleko iznad Srbije, poskupljenje životnih namirnica, povećanje poreza i usluga samo za nekoliko procenata izaziva narodni gnev, puni ulice demonstrantima koji ne dozvoljavaju da vlasti uvode nove namete.
U Srbiji poskupljenja su redovna i to ne za nekoliko procenata, nego mnogo više, ponekad prelaze i vrtoglavih sto posto. Porez na imovinu, grejanje, komunalije, prehrambena roba, mogli bismo mnogo toga nabrojati, događaju se svakodnevno, uz pojedinačne proteste koji nemaju nikakvog šireg značaja niti uticaja na opšte stanje stvari.
Sve ovo ukazuje na neorganizovanost jednog društva. U dobro organizovanom društvu sindikati, građanske inicijative, snažan glas pojedinaca, javno mnjenje itekako imaju svoju značajnu ulogu i svoj uticaj. Oni nisu antidržavne organizacije, nego su i sami važan deo države. Održavaju ravnotežu između svemoći vlasti i ograničavanja te svemoći, između nezajažljivog apetita za profitom i kontrole ustanova od kojih zavisi kvalitet života stanovništva države.
Vlast koja nema ograničenja postaje totalitarna i autoritativna, postoji samo sebe radi, a ne zbog onih koji su je izabrali. Neuspeh sindikata i nepostojanje dijaloga u oblasti ekonomskog i socijalnog delovanja neuspeh je čitave države i njenih najodgovornijih delova u pokušaju da se postignu dogovori za dobro svih.
Ovo što se po ko zna koji put događa u Srbiji nije, dakle, ništa novo, nije nikakvo iznenađenje. To je karakteristično za nezrela, socijalno neodgovorna društva u kojima je siromaštvo trajno stanje.
Zakon o radu je donet i primenjivaće se. Tako i mnogi drugi zakoni koji u raznim oblastima uskraćuju stečena ili nesporna prava. Društvo bede neumitno u sve većoj i izraženijoj meri postaje i društvo socijalne i svake druge nepravde.
Piše: Igor Lasić
Foto: Jovica Drobnjak
Naša monetarna politika često se navodi kao veliki ekonomski problem. I vi ste znali kritizirati njezina pogodovanja interesu uvoznika i financijskog sektora. Niz godina kritički se o tome očitovalo barem desetoro uglednih domaćih ekonomista. Kako to da je politička elita slijedila posve drugi put?
Monetarna politika mogla je biti efikasnija u savladavanju recesije. Hrvatska narodna banka bila je ciljno usmjerena prema osiguravanju stabilnosti cijena. Međutim, stabilnost cijena nije samo monetarni fenomen nego je, prije svega, rezultanta ravnoteže ekonomskog sustava u cjelini. Drugim riječima, stabilnost cijena se ostvaruje pozitivnim rastom BDP-a i zaposlenosti, umjerenijom državnom potrošnjom, efikasnijim investiranjem, porastom izvoza, povoljnijim zaduživanjem zemlje. Nažalost, svi spomenuti odnosi poremećeni su u posljednjih pet-šest godina i Hrvatska, za razliku od drugih europskih zemalja, prolazi kroz tešku recesiju. Monetarna politika mora biti proaktivnija u savladavanju recesije. Doduše, ona sama ne može riješiti problem, ali može vršiti pozitivan pritisak na fiskalnu politiku, efikasnije provođenje reformi, racionalnije upravljanje državnom potrošnjom, poticanje povoljnijeg kreditiranja privrede.
Europska unija dokinula je tradicionalne okvire monetarnog suvereniteta država, a nije ih oslobodila fiskalne odgovornosti. Stjepan Zdunić u jednom radu pojašnjava kako je tu riječ o ekonomsko-političkoj klopci za manje imućne zemlje, one s tzv. periferije. Što vi mislite o tom odnosu?
Nema sumnje da su manje konkurentne zemlje, kakva je Hrvatska, u težoj poziciji unutar Europske unije. Posebno to vrijedi za članice monetarne unije, odnosno eurozone. Jednostavno, tranzicijske zemlje su nerazvijenije, manje konkurentne, a moraju poštovati pravila koja vrijede za najrazvijenije. Zato su se problemi eurozone najprije ispoljavali kod manje razvijenih članica (Grčka, Cipar, Španjolska, Slovenija). Pritom veliku ulogu igra i režim deviznog tečaja. Empirijski je dokazano da su krizu lakše savladale zemlje koje su primjenjivale režim fleksibilnoga deviznog tečaja. Hrvatska mora bolje razmisliti isplati li joj se žuriti u eurozonu. To bi uključivanje bilo korisno ako bi mogla provesti energične reforme, modernizirati privredu i podići nivo konkurentnosti, što je vrlo teško ostvariti za nekoliko godina.
Aktualne smjernice iz Bruxellesa i dalje nas upućuju na nužnost povlačenja države, a mi sami nastavljamo vjerovati u spasonosno ukazanje stranih investitora. Kako vidite realnu mjeru tih dviju stvari – deregulacije i politike industrijskog razvoja – te, eventualno, njihov suodnos?
Hrvatska mora nastojati povećati inozemne investicije u svoju privredu, jednostavno zato što nema dovoljno vlastite akumulacije za ubrzavanje ekonomskog razvoja, modernizaciju privrede, povećanje zaposlenosti i povećanje izvoza. Da bi se inozemne investicije povećale, država mora provesti ozbiljne reforme (pravnog sustava, Zakona o radu, poreznog sustava, državne administracije i druge). U provođenju reformi uloga države je nezamjenjiva. Uostalom, to je sve u funkciji jačanja tržišnosti hrvatske privrede i povećanja konkurentnosti.
Mislite li na fleksibilizacijsku reformu Zakona o radu? Ali kako da radništvo pristane na daljnje otplaćivanje štete koju su prouzročili lakomi(sleni) globalizacijski procesi krupnoga kapitala, napose financijskoga? Hoću reći, to se ne tiče samo Hrvatske i ne može se promatrati separatno, a i sve je povezano s obespravljenošću radništva Trećeg svijeta?
Imate pravo, veliki je problem nagovoriti sindikate da prihvate redukciju nekih radničkih prava. To je prirodno, jer se radnici bore za svoja prava. Međutim, njihovi predstavnici, sindikati, moraju shvatiti da se bez podizanja konkurentnosti domaćih poduzeća, njihove modernizacije i tehnološkog unapređenja ne mogu ostvariti ozbiljnije inozemne investicije, rast privrede i povećano zapošljavanje. Problem je što su vladajuće strukture izgubile povjerenje radništva. Zato ih ne mogu lako uvjeriti da redukcija prava u ovom trenutku treba da dovede do općeg, pa i pojedinačnog napretka. Problemi te vrste nisu samo naši, oni se mogu sresti u svim tržišnim privredama i opći su znak nikad dovršene borbe između rada i kapitala. Naš je problem čak i dublji, jer se procesi odvijaju u uvjetima recesije i općeg nepovjerenja između suprotstavljenih strana.
Stvarnost kao da nam se ruga: dok naše vlasti očajnički nastoje rasprodati ostatke zadržanoga financijskog sektora, industrije ili prometne infrastrukture, tržište odgovara nemogućnošću postizanja iole prihvatljive cijene. Doduše, ako bankrotiramo, više nećemo biti pitani o prihvatljivosti?
Privatizacija hrvatskoga financijskog sektora je uglavnom završena. Još ostaje Hrvatska poštanska banka, čija prodaja lani nije uspjela. Možda su se neke privatizacije banaka mogle i uspješnije voditi, ali ta je priča završena. Hrvatska treba nastojati privatizirati još poduzeća iz javnog sektora, da bi taj sektor učinila efikasnijim. Doduše, sada nije najbolje vrijeme za prodaju poduzeća radi opće krize i nedostatka zainteresiranih investitora. Takav je slučaj i s privatizacijom infrastrukture, odnosno cesta. Mislim da privatizaciju cesta diktira nužda: zemlja je visoko zadužena i mora se oslobađati visokih financijskih izdataka za kamate i ostale troškove financiranja.
Priča o privatizaciji banaka nikada nije povedena – bez rasprave su prodane, po neformalnom a realno vladajućem diktatu neoliberalnoga Vašingtonskog konsenzusa. Tako je i s drugim poduzećima javnog sektora, npr. infrastrukturnim. Tvrdite da ih treba prodati, no mnoge zemlje tu uviđaju problem i otkupljuju takve subjekte natrag pod svoje?
Jednostavno ćemo biti prisiljeni privatizirati, na odgovarajući način, neke segmente infrastrukturnog sustava. Primjerice ceste, neke segmente energetskog sustava, prometne djelatnosti, komunalne sustave. Za takvu politiku moguće je navesti više razloga: prvo, u nekim segmentima infrastrukture smo se preinvestirali (ceste) i sada nismo u mogućnosti otplaćivati financijske obveze; drugo, za neke segmente infrastrukture moramo tražiti vanjske izvore sredstava za modernizaciju i tehnološko unapređivanje (energetika, ekologija, navodnjavanje i slično); treće, neki se komunalni poslovi mogu efikasnije obavljati u privatnom sektoru (upravljanje otpadom, upravljanje čistoćom u gradovima, željeznički transport i slično). Međutim, prilikom izbora modela privatizacije moramo biti daleko efikasniji nego do sada: nadati se da se iz prijašnjih privatizacija mogu izvući pouke, pa preostale provoditi pametno i transparentno.
Proteklih smo dana čuli nove sugestije Bruxellesa, koji Hrvatsku upozorava na višak usmjerenosti prema turizmu i zanemarivanje drugih važnih industrija. No zar nije i EU dugo poticao razvoj te orijentacije, dok je bila u vezi s ekspandirajućim financijskim sektorom na tržištu nekretnina?
Turizam jest važna grana hrvatske ekonomije. U današnjim uvjetima taj sektor ostvaruje oko 15-20 posto BDP-a. Međutim, turizam ne može biti kralježnica razvoja hrvatske ekonomije, radi svojih deficitarnosti: sezonalnosti, kratkog trajanja sezone, visoke zavisnosti od kretanja u svijetu, političkih odnosa, cijena energije i transporta i drugih odnosa. Centralni sektor mora biti industrija, kao u svim razvijenim europskim ekonomijama, a turizam se može odlično uklapati u racionalnu ekonomsku strukturu. Nažalost, izgubili smo prednosti relativno razvijene industrijske zemlje i sada moramo ulagati strahovito puno napora i sredstava da reindustrijaliziramo ekonomiju.
Supervizirali ste velike energetske kompanije, a taj je sektor danas svakako jedan od najkritičnijih. Možete li nam reći vaše mišljenje o položaju i budućnosti Ine, ovom narodu izmaknute poput one notorne šibicarske kuglice, čime smo ujedno prestali biti kakav-takav politički subjekt u tom sektoru?
U energetskom sektoru događaju se značajne strukturne i tehnološke promjene. Energetika postaje sve značajniji resurs, ali se njezina unutrašnja struktura mijenja u korist obnovljivih izvora energije i povećavanja efikasnosti potrošnje. Veliku ulogu igra utjecaj energetskog sektora na zaštitu ljudske okoline. U industriji nafte se također događaju velike promjene: u krizi se smanjuje potrošnja derivata, rentabilitet rafinerijskog biznisa postaje sve upitniji, interes velikih kompanija se okreće prema upstream istragama i eksploataciji, koncentracija je sve veća. Svi ti procesi ostavljaju posljedice i na Inu. Specifičnost naše naftne kompanije je u tome što nisu dokraja regulirani odnosi između strateških partnera i to izaziva dodatne probleme. Mora se istaknuti da takva situacija otežava položaj Ine na tržištu, ona će u najvećoj mjeri osjetiti nepovoljne posljedice toga, pa bi bilo preporučljivo da Vlada i MOL ubrzano riješe nastale nesporazume.
Foto: Arhiva
Energetika je svakako jedna od najvažnijih globalnih tema, pa upravo svjedočimo i kako utječe na rat u Ukrajini. Što mislite da bi trebalo napraviti po tom pitanju iz pozicije EU-a, koji se doima prilično trapavo u svojevrsnom škripcu između Rusije i SAD-a? Kakav nastavak predviđate?
Europa je jako ovisna o ruskom plinu, otuda i prilično mlaka reakcija na rusku aneksiju Krima i druge poteze Vladimira Putina. Treba dodati da će Europska unija naći načina da plati zaostali ukrajinski dug za plin, a sve u cilju da si ne ugrozi opskrbu ruskim plinom. Pouke iz zime 2009., kada je bila prekinuta isporuka ruskog plina preko Ukrajine, još su svježe. Istovremeno, Unija je utvrdila strategiju smanjivanja ovisnosti o ruskom plinu putem velikog broja mjera: izgradnje novih dobavnih pravaca, suspendiranja izgradnje Južnog toka, izgradnje plinskih interkonekcija između članica EU-a, izgradnje velikih skladišta plina, efikasnije potrošnje plina, povećavanja vlastite proizvodnje, pa i iz škriljca. Istina, Europa kasni s tim mjerama i možda je Putin postigao i ono što nije želio: probudio je uspavane europske mehanizme da traže dopunske izvore i dobavne pravce plina i nafte, postupno se oslobađajući ovisnosti o Rusiji.
Nerijetko se početak rata u Ukrajini uspoređuje, uglavnom površno, s našim ratovima devedesetih. S obzirom na to da ste nekada sudjelovali u ekonomskoj politici i vlasti Bosne i Hercegovine, molim vas da se ukratko osvrnete na položaj te zemlje danas, na njezine unutarnje probleme i vanjski kontekst?
Ukrajina je velika zemlja i prevažna je za samu Rusiju. Osobno mislim da je Zapad malo preforsirao Ukrajinu u nagovaranju da se priključi europskim ekonomskim, pa i vojnim savezima. Mislim da to Rusija ne može dopustiti bez nekakvog sistema kolektivne sigurnosti. Metode izazivanja međunacionalnih i drugih problema u istočnoj Ukrajini pomalo podsjećaju na početke rata u Bosni i Hercegovini, ali to ni izbliza nije isti slučaj. Bilo kako bilo, i pored izvjesnog stišavanja tenzija i smanjenoga ruskog angažiranja, ne mislim da je problem istočne Ukrajine riješen. Dugo će još tinjati, tim prije što je u nekim istočnim oblastima dominantno rusko stanovništvo. Osim toga, ondje su locirani veliki ukrajinsko-ruski industrijski kapaciteti iz područja metalurgije, mašinogradnje, metalne industrije, vojni i drugi kompleksi.
(Prenosimo s portala tjednika Novosti).
