Kažu da je Lika zemlja vukova: opora, neprijazna, siva. Zimi sjeverni vjetar sa snijegom briše trag ljudi i životinja, raznosi u magli granicu brda i dolova; ljeti, pod užarenim nebom, pukotinom zijeva crvena zemlja, vri kamenjar zmijama, jetko miriše oštra i rijetka trava. A pjeva čobanka: ‘‘Oj, slobodo, alaj si krvava“.

 

Ovim riječima, koje je pjesnik Ivan Dončević uputio svojoj majci u Zagorje, mogli bismo dodati i to da je Lika zemlja lokalnih hadezeovaca, sasvim uvažavajući činjenicu da taj kraj ništa ne bi točnije opisalo od spomenute tvrdnje. Tako smo ovih dana u medijima ispratili još jednu epizodu tradicionalne ličke gostoljubivosti u interpretaciji lokalnih vlasti.

Dakle o čemu je riječ? Ni o čemu novom rekli bismo, budući da gledamo još jedan nastavak dosadno predvidive serije pod radnim naslovom Kako doživjeti koitalno iskustvo, a ostati nevin

 

Sjetit ćete se, nije tako davno bilo, kad je izvjesni sudac Milanović kao argumentaciju za presudu optuženog dodatno opteretio krivnjom za turske provale i atak na hrvatstvo tog kraja. Pa je isti sudac pokušaj silovanja okarakterizirao tradicionalnom gostoljubivošću tog kraja, da bi aktualni prijepori oko povratka miniranog spomenika Nikoli Tesli na središnji gradski trg samo dodatno obogatili lokalni kozmopolistički sentiment koji se već duže vrijeme osjeća u Gospiću.

 

Dakle, o čemu je riječ? Ni o čemu novom rekli bismo, budući da gledamo još jedan nastavak dosadno predvidive serije pod radnim naslovom Kako doživjeti koitalno iskustvo, a ostati nevin. Jednako kao i u slučaju retrospektivne izložbe posvećene Vojinu Bakiću, u kojem se cvijet malograđanske inteligencije odlučio praviti gluh i slijep na činjenicu organiziranog fizičkog uništavanja njegovih spomenika, praveći se da je sve u redu i da svjedočimo jednoj normalnoj posveti velikom umjetniku čiji radovi i dalje stoje stameno u prostoru kano klisurine.

 

Posve na tragu Čadežovog uvjerenja kako teror nad drukčijima nije bio planiran i omogućen složnom šutnjom većeg dijela građanske inteligencije. Čadež bi se, kao i službena država, uostalom, očito volio probuditi u zemlji moderne europske demokracije kojoj se nisu desile devedesete godine. A kako se spomenute godine nisu desile, nema nikakve potrebe da se obračunavamo s njihovim nasljeđem.

Ukratko, čitava problematika povratka spomenika Nikoli Tesli u Gospić, koja je iznova inicirana saborskom raspravom i proglašenjem 10. srpnja danom Nikole Tesle, po tumačenjima lokalnih vlasti, na čelu s Milinovićem u ulozi sive eminencije, svodi se na minoran komunalni problem

 

Ili, kako bi rekao Darko Milinović optužujući kao odgovorne za nepostavljanje Teslina spomenika one koji traže da se vrati gdje je bio, na Trg Stjepana Radića. “Mislim na Pupovca i njegovu grupaciju. Predložio sam u Gospiću četiri lokacije, jedna je ispred KIC-a, druga ispred strukovne škole i gimnazije, treća ispred Visoke učiteljske škole i četvrta, koja je odbijena, bila je na zemljištu pravoslavne crkve”, kaže Milinović, po kojem rasprava u parlamentu ne zaslužuje pažnju zbog naglaska da je kip bio srušen “zato što je Tesla Srbin”.

 

Ovako osebujnim pristupom problematici povratka Teslinog spomenika Milinović nam se prikazuje kao netko tko je s Marsa aterirao u Gospić i kao čovjek koji nema ništa sa samim sobom, ni sa svojim nekadašnjim vezivanjem lancima ispred riječkog suda tijekom suđenja Mirku Norcu.

 

Interesantno je to kako je Milinović nekada pledirao za jedinstvo kolektiva tražeći ukidanje postupka za Norčevo sudjelovanje u ubojstvima civila uz objašnjenje ‘‘Svi smo mi Mirko Norac“, dok sada zaziva kolektivnu amneziju i za rušenje spomenika optužuje nekakve utvare koje su spomenik iz samo njima znanih razloga srušile: ‘‘S gnušanjem odbijam insinuacije da Ličani i Gospićani ne žele natrag Teslin spomenik, hoće i ponosni su na hrvatskog znanstvenika, genija Teslu, a ‘u ime Ličana’ osuđujem vandalski čin miniranja i rušenja spomenika Tesli, djelo kipara Frana Kršinića.“

A u međuvremenu, dok intenzivno razmišljamo po kojim su kriterijima Radićeve ‘‘guske u magli“ ili Starčevićeve rasne teorije bitnije za Gospić od izmjenične struje, vrijedi lokalne moćnike upitati: A gdje ste bili 16. veljače 1992. godine kad je spomenik letio u zrak i ne osjećate li moralnu odgovornost da činom povratka na izvornu lokaciju kažete “ne“ vandalizmu u našem gradu?

 

Kamo je u međuvremenu nestao onaj dragi mu hrvatski kolektiv koji je devedesetih sve zajedno radio Dado nam nije uspio objasniti.

 

Ukratko, čitava problematika povratka spomenika Nikoli Tesli u Gospić, koja je iznova inicirana saborskom raspravom i proglašenjem 10. srpnja danom Nikole Tesle, po tumačenjima lokalnih vlasti, na čelu s Milinovićem u ulozi sive eminencije, svodi se na minoran komunalni problem. Jer, Bože moj, ljudi su ponudili čak četiri potencijalne lokacije za spomenik, a nailaze na toliku količinu nerazumijevanja. Nečuveno, rekli bi momci iz Leta 3.

 

Ono što međutim ličkim hadezeovcima promiče je činjenica da dobar dio upućene javnosti, pa i Milorad Pupovac, imaju kvocijent inteligencije veći od sobne temperature i razvijen logički sklop, te im je posve jasno čemu služi čitav niz neadekvatnih lokacija. Lijepo bi, naime, bilo čuti genezu pretvaranja glavnog gradskog trga u Trg Stjepana Radića, na kojem sada navodno ne postoje urbanistički preduvjeti za povratak Teslinog spomenika. Jer i malom djetetu je jasno da je takvo odbijanje da se vrhunski Kršinićev spomenik, koji je još 2006. godine po beogradskom predlošku iznova odliven, vrati na prvotnu lokaciju ništa drugo doli još jedna, ovaj put metaforička mina pod Teslin spomenik.

 

A u međuvremenu, dok intenzivno razmišljamo po kojim su kriterijima Radićeve ‘‘guske u magli“ ili Starčevićeve rasne teorije bitnije za Gospić od izmjenične struje, vrijedi lokalne moćnike upitati: A gdje ste bili 16. veljače 1992. godine kad je spomenik letio u zrak i ne osjećate li moralnu odgovornost da činom povratka na izvornu lokaciju kažete ‘‘ne“ vandalizmu u našem gradu?