U ponedjeljak 7. rujna smo prenijeli (u rubrici Osvrt dana) komentar Sanje Modrić koji je naslovljen ”Hvala lijepo na politici preko leševa” (a objavljen je na portalu Novoga lista 2. rujna). Učinili smo to jer nas je zagolicala potreba Ive Josipovića da kaže kako, prema onomu što on zna, Tomislav Karamarko nije bio doušnik UDB-e. Naime, postala je to velika tema naše javnosti, a kolegica Modrić je pravilno zaključila da je Josipović postupio na etičan način. [Read more…]
Mogu li Holy i Josipović pomrsiti račune Milanoviću?
Hoće li SDP i njegova nova stara koalicija na predstojećim parlamentarnim izborima izgubiti ključne mandate koje će im samostalnim izbornim nastupom oduzeti ORaH Mirele Holy i koalicija Uspješna Hrvatska Ive Josipovića i Radimira Čačića? [Read more…]
Čačićeva nemoguća misija
Odluči li danas u Hrvatskoj netko osnovati novu političku stranku, koji mu je najvažniji razlog za taj, po mnogo čemu riskantan i neizvjestan projekt? Je li mu na prvom mjestu dio biračkog tijela koje još uvijek nema zadovoljavajućeg predstavnika u političkom prostoru?
Možda cilja na one birače koji su se razočarali rezultatima postojećih političkih stranaka i političara? Ili će ponuditi potpuno novi program i njegove nositelje koji će privući i one birače koji su dosad bili neskloni podržati bilo koju političku opciju ne izlazeći ni na izbore?
Unatoč percepciji da je u Hrvatskoj trenutačno i onako previše političkih stranaka među kojima stotinjak njih praktično ni ne postoji izvan registra, u zemlji se permanentno osnivaju nove političke stranke. Posljednja je u nizu Narodna stranka – reformisti na čijem se čelu, prema višemjesečnim najavama, našao bivši čelnik Hrvatske narodne stranke i bivši potpredsjednik aktualne Vlade Radimir Čačić.
Od svih novih stranaka koje su se u Hrvatskoj pojavile proteklih nekoliko godina, Čačićev pokušaj povratka u zakonodavnu i izvršnu vlast zemlje ima najmanje izgleda za uspjeh. U trokutu koji određuje mogući uspjeh ili neuspjeh neke političke stranke – program – ljudi – imidž – Narodna stranka – reformisti od samoga osnivačkog skupa ima malo aduta
Od svih novih stranaka koje su se u Hrvatskoj pojavile proteklih nekoliko godina, Čačićev pokušaj povratka u zakonodavnu i izvršnu vlast zemlje ima najmanje izgleda za uspjeh. U trokutu koji određuje mogući uspjeh ili neuspjeh neke političke stranke – program – ljudi – imidž – Narodna stranka – reformisti od samoga osnivačkog skupa ima malo aduta. Zašto?
Radimir Čačić nije osnovao političku stranku zato što je to htio, nego zato što je to morao. To govori puno i o njegovoj novoj, i o njegovoj bivšoj stranci. Radimir Čačić izbačen je iz Hrvatske narodne stranke ne zato što je osuđen na zatvorsku kaznu zbog dvostrukog ubojstva u prometnoj nesreći u Mađarskoj ili zato što je bio neuspješan kao potpredsjednik Vlade, nego zato što je pokušao kontrolirati stranku i nakon prisilnog odlaska s njezina čelnog mjesta. Da nije izbačen iz stranke, Čačić bi danas sigurno radio na svom povratku na vrh HNS-a.
Ovako je na vrh nove stranke došao aklamacijom potvrdivši da hrvatske političke stranke nastaju kao osobni projekti pojedinaca, uključujući Mirelu Holy i Dragutina Lesara, ili to postaju veoma brzo čim se novoizabrani predsjednici stranaka učvrste na svojim mjestima kao u SDP-u i HDZ-u. Taj nedostatak timskog rada i prepoznatljivosti domaćih kolektivnih političkih aktera, kad tad pokaže deficit, posebice kada je riječ o novim i malim strankama. Jedina trenutačno poznata imena uz Radimira Čačića jesu saborski zastupnici Natalija Martinčević i Petar Baranović kojima će trebati puno sreće ne bi li i u sljedećem sazivu Hrvatskog sabora bili u njegovim klupama.
Čačićevi su stranački ljudi zasad on sam i najvjerniji prebjezi iz HNS-a. Stoga nije jasno na koji način nova stranka i njezin predsjednik mogu već u jednom mandatu, kako je to istaknuto pri osnivanju, nametnuti ljude i viđenje politike koji će Hrvatsku izvući iz ekonomske krize kad im to ni u naznakama nije uspjelo u postojećem mandatu jer su doslovce do jučer bili članovi vladajuće Kukuriku koalicije.
Čačićevi su stranački ljudi zasad on sam i najvjerniji prebjezi iz HNS-a. Stoga nije jasno na koji način nova stranka i njezin predsjednik mogu već u jednom mandatu, kako je to istaknuto pri osnivanju, nametnuti ljude i viđenje politike koji će Hrvatsku izvući iz ekonomske krize kad im to ni u naznakama nije uspjelo u postojećem mandatu jer su doslovce do jučer bili članovi vladajuće Kukuriku koalicije
Program reformista, također prema rečenom na osnivačkoj skupštini, nastavlja tradiciju narodnjaštva u hrvatskoj politici. Koja je to tradicija? Ona iz 19. stoljeća ili ona s početka 1990-ih? Zanemarimo li davne političke ideje koje s današnjim vremenom teško mogu imati dodirne točke, HNS je osnovan nakon prvih višestranačkih demokratskih izbora u Hrvatskoj kao alternativa HDZ-u, ali se nikad nije nametnuo kao umivena narodnjačka inačica najjačoj hrvatskoj političkoj stranci.
Usto, njezina ideološka lutanja od narodnjaštva do liberalizma još su jedno drveno željezo u hrvatskoj politici, baš kao i spoj narodnjačkog i reformističkog Čačićeve nove stranke. Zazirući od ideoloških sukoba, nova je stranka porukama ne samo kontradiktorna već u svom nazivu, nego i potpuno neprepoznatljiva. I dok je Mirela Holy uspjela animirati jednu od rijetkih preostalih ideoloških niša, Radimir Čačić ponavlja grešku drugih novih stranaka utapajući se u ”neideološkom” pozicioniranju i ”projektnoj” politici. Što je to?
Za birače uglavnom ništa jer su već izabrali blokove kojima će na sljedećim izborima dati svoj glas. Reformistima na tom imaginarnom dijelu političkog spektra konkurenciju čini još nekoliko stranaka, koalicija i neovisnih lista čiji (ne)uspjeh ovisi ne o njihovu neprepoznatljivom profilu nego o prepoznatljivim političarima i njihovom imidžu.
Te ”neideološke” ili ”transideološke” opcije koje se nude i desnom i lijevom bloku te sebi samima, u polarizaciji hrvatskog političkog prostora teško mogu doći do rezultata na izborima nemaju li prepoznatljive političke ličnosti poput Milana Bandića, a ni to nije dovoljno što su pokazali i prošli parlamentarni izbori.
Najveći će problem Radimiru Čačiću biti njegov imidž koji ga je i kao drugog čovjeka Vlade visoko držao na ljestvici nepopularnosti. Tko će stoga biti birači Narodne stranke – reformista?
Neuspjeh Čačićeva direktnog konkurenta u tako zamišljenom političkom centru Nacionalnog foruma na ovogodišnjim europskim izborima, još je jedan dokaz kako hrvatski birači odlučuju. Na temelju, ako ničeg drugog, jasnog ideološkog profila. Zato OraH i može značajno rasti na temelju podrške sve većeg broja razočaranih birača Kukuriku koalicije i SDP-a, a Savez za Hrvatsku održavati se uz bok HDZ-u kao ideološkom blizancu. Zbog toga takav ”centar” niti nema koalicijski potencijal.
No, najveći će problem Radimiru Čačiću biti njegov imidž koji ga je i kao drugog čovjeka Vlade visoko držao na ljestvici nepopularnosti. Tko će stoga biti birači Narodne stranke – reformista? Bivši HNS-ovci koji će se solidarizirati s Čačićem osuđujući njegovo izbacivanje iz stranke? Nezadovoljnici aktualnom predsjednicom HNS-a Vesnom Pusić? Ili birači kojima je Čačićev ”buldožerski” stil djelovao kao jamstvo da se neki projekti ipak mogu ostvariti?
Uspije li Radimir Čačić makar u svojoj izbornoj jedinici izboriti jedan saborski mandat, bit će to uspjeh ne toliko nove stranke koliko njega samog i njegove političke rehabilitacije. U suprotnom, Čačiću bi bilo isplativije da je političku karijeru nastavio u nekoj drugoj političkoj stranci poput Hrvatske stranke umirovljenika koju, baš kao i HNS, malo tko podržava, a kojoj bi Čačić bio barem novo lice.
(Prenosimo s tportala).
Čačić je zreo za mirovinu
Izlazak iz zatvora bivšeg potpredsjednika Vlade Radimira Čačića pokazao je svu sjaj i bijedu hrvatskog javnog, a napose medijskog prostora. Bez imalo kritičkog odmaka, a vrlo često i bez elementarne logike, “slobodni čovjek Čačić” predstavljen je kao neko vrhunaravno biće koje će, sada kad se oslobodio zatvorskih okova, jednim potezom riješiti baš sve naše probleme.
I ne samo to, netko neupućen bi mogao pomisliti da ovaj dojučerašnju uznik ima nevjerojatnu narodnu podršku. Barem onakvu kakvu, na primjer, ima bivši slovenski premijer Janez Janša kojega je u zatvor ispratilo više od dvije tisuće simpatizera, ako ga već ne obožavaju kao legendarnog Fikreta Abdića Babu kojemu je na rođendan znalo klicati nekoliko tisuća ljudi ispred zatvora.
Izlazak iz zatvora bivšeg potpredsjednika Vlade Radimira Čačića pokazao je svu sjaj i bijedu hrvatskog javnog, a napose medijskog prostora. Bez imalo kritičkog odmaka, a vrlo često i bez elementarne logike, “slobodni čovjek Čačić” predstavljen je kao neko vrhunaravno biće koje će, sada kad se oslobodio zatvorskih okova, jednim potezom riješiti baš sve naše probleme
Radimir Čačić nije ni na vrhuncu popularnosti mogao osigurati svojoj Hrvatskoj narodnoj stranci neku značajniju podršku. Ne može mu se osporiti da je vještom trgovinom uvijek osigurao svojim sljedbenicima više političke moći i unosnih sinekura nego što im je to objektivno pripadalo po izbornim rezultatima. Sada kada ga se odrekla i njegova stranka koja ima podršku od “strašnih” dva posto, nije teško zaključiti da je popularnost bivšeg prvog potpredsjednika vlade mizerna.
Još bih i mogao razumjeti njegovu kanonizaciju u medijima da je Čačić zaista nešto napravio dok je u vladi bio zadužen za gospodarstvo. Uvijek je u povijesti bilo vizionara koji su radili korisne stvari za svoju državu i podanike, ali koji nisu bili prepoznati od svojih suvremenika. Bilo bi lijepo da nešto tako mogu reći i za Čačića.
Nisam, međutim, stekao dojam da je ikada iskreno želio raditi za opće dobro. Cijela njegova karijera se razvijala tako kao da građani i država postoje da bi se ostvarile njegove megalomanske ambicije. Počelo je još u komunizmu kada je kao pripadnik privilegirane socijalističke zlatne mladeži započeo privatni biznis, a sve je kulminiralo u demokratskoj Hrvatskoj kada mu je HNS počeo služiti uglavnom kao sredstvo za gomilanje političke i ekonomske moći.
Koristio je političku moć kako bi tvrtke povezane s njim sklapale unosne poslove s državom. Kada je bio ministar obnove u vladi Ivice Račana pokrenuo je cestogradnju, što mu se ne može osporiti. Pritom se prešućuje da su njegove tvrtke jako profitirale. Neću sada raspravljati o tome koliko je nerealna ekspanzija cestogradnje dugoročno ugrozila državne financije, ali je zato jako pogodovala građevinskom lobiju.
Hrvatska je europski rekorder po gospodarskoj depresiji koja, poput kuge, hara zemljom već 30 mjeseci. I sada nam se takav Čačić nakon izlaska iz zatvora predstavlja kao spasitelj
Sve je to nekako zaboravljeno kada je dolaskom Kukuriku koalicije na vlast Radimir Čačić ponovo predstavljen kao veliki gospodarski guru. Prihvatio se ministarske funkcije iako je znao da mu slijedi suđenje i moguća zatvorska kazna.
Sve što je uspio napraviti jest to da je stavio probrane ljude na čelo lukrativnih javnih poduzeća. A kakvu je gospodarsku politiku vodio to i danas vrlo intenzivno osjećamo na vlastitoj koži. Hrvatska je europski rekorder po gospodarskoj depresiji koja, poput kuge, hara zemljom već 30 mjeseci. I sada nam se takav Čačić nakon izlaska iz zatvora predstavlja kao spasitelj.
A zapravo je riječ o neuspješnom ministru i nepopularnom lideru koji na hrvatskom političkom tržištu ne vrijedi puno više od jedan posto. To bi za svaku odgovornu osobu kojoj je stalo do općeg dobra bio dobar znamen da napokon ode u političku mirovinu. Uvjeren sam da bi to bilo neprocjenjivo za Hrvatsku, ali dobro i za Radimira Čačića.
(Prenosimo s portala Večernjeg lista).
Milanović bez premijera
Kriza u HNS-u i kriza u SDP-u izbile su skoro pa paralelno, no u reagiranju stranačkih vodstava – nikakvih sličnosti. Vesna Pusić odlučila se za munjevitu bitku, ostavivši prebrajanje žrtava za kasnije. Zoran Milanović još ne priznaje krizu na stranačkom pragu, on još ne reagira, bilo zato što smatra da će se situacija raspetljati bez njega ili možda zato što vjeruje da se žrtve mogu izbjeći. U oba slučaja, rezultat je taj da će se stranke još neko vrijeme baviti same sobom iako bi trebale biti fokusirane na sve što je vezano uz rebalans proračuna. Proračuna koji je na snazi tek dva tjedna, a koji se i na prihodnoj i na rashodnoj strani mora drastično korigirati. Tu je dakle posve otvoren prostor za novo dogovaranje, međusobno uvjeravanje, pa i za svađu, ali – energija ide u drugom smjeru.
HNS-ovci moraju prvo u najjačem uporištu stranke objasniti da nisu imali drugog izbora osim isključenja Radimira Čačića, i to upravo sada, ne čekajući da istekne njegova zatvorska kazna. HNS će se još neko vrijeme baviti smirivanjem terena poslije munjevita rata protiv bivšeg stranačkog šefa. No SDP-ovci još niti vide krizu na stranačkom pragu, već ministra financija Slavka Linića ostavljaju da se sam nosi s aferom oko njegova pomoćnika Branka Šegona i kredita što ga je HBOR odobrio Šegonovu poduzeću. SDP se još drži kao da ta situacija nema veze s odnosima unutar stranke i da je riječ samo o nečijem osobnom shvaćanju morala.
Kriza u HNS-u i kriza u SDP-u izbile su skoro pa paralelno, no u reagiranju stranačkog vodstva nikakvih sličnosti. Vesna Pusić odlučila se za munjevitu bitku, ostavivši prebrajanje žrtava za kasnije. Zoran Milanović još ne priznaje krizu na stranačkom pragu, on još ne reagira, bilo zato što smatra da će se situacija raspetljati bez njega ili možda zato što vjeruje da se žrtve mogu izbjeći
Kad izbije takva afera, a u medijskom biznisu to je prilično notorno, signal za početak ispalio je netko izvana. Nema tog istraživačkog novinarstva koje će samo od sebe doći do kompromitirajućeg dokumenta iz službenih izvora, ukoliko nije bilo zainteresiranih pomagača iz dotičnih institucija. Jednom kad je afera na stolu, osim njezine suštine zanimljiva je u pravilu i ta druga, pozadinska dimenzija koja govori o prirodi interesa medijskih pomagača.
U aferi s kreditom što ga je Hrvatska banka za obnovu i razvitak odobrila tvrtci pomoćnika ministra financija Branka Šegona, nema dovoljno indicija da se radi o motivima zviždača, dakle onih koji samo žele javnosti razotkriti kršenje zakona i javnog interesa, a ima naprotiv znakova da su u pozadini višeslojnije političke igre. Zviždači naime nisu osobe s kasnim paljenjem, oni ne bi reagirali s četiri godine zakašnjenja. U prirodi je političkih borbi, nažalost, da se prljavo rublje skriva po ladicama i vadi van tek onda kad to nekomu može poslužiti.
U slučaju Branka Šegona, radi se o priči staroj nekoliko godina, koju je netko odlučio upravo sada lansirati u javnost. Slučajno ili ne, u isto vrijeme Linićev stranački kolega i ministar Gordan Maras ponovno se usredotočuje na HBOR, iako je jednom već neuspješno atakirao na praksu te državne banke i na predsjednika Uprave HBOR-a Antona Kovačeva. Maras sada ponovno otvara pitanje kontrole HBOR-ove prakse, traži objavu korisnika kredita, nadzor namjenskog trošenja i primjene zakonskih kriterija itd. Kako je Slavko Linić u Ministarstvu financija šef Branku Šegonu i kako je Slavko Linić ujedno predsjednik Nadzornog odbora Hrvatske banke za obnovu i razvitak, jasno je da Maras puca na Linića.
Neobično je samo to što obojica sjede u istoj Vladi, što obojica pripadaju istoj stranci i što šef te stranke ne misli da bi spor prvo trebalo riješiti u diskreciji službenog ureda ili bar stranačkih ureda, nego mirno promatra kako se ta situacija prosipa po medijima. Milanovićeva pasivnost toliko je nelogična da ona sama po sebi postaje tema, pa kuloarske interpretacije već idu tako daleko da on, premijer, zapravo i nije neutralan ili nezainteresiran, već da stojeći po strani, stoji na nečijoj strani. U nekim poslovnim krugovima smatra se, recimo, da Maras nije ušao u drugi napad na Linića bez podrške.
Milanovićeva pasivnost u toj situaciji toliko je nelogična da ona već sama po sebi postaje tema, pa kuloarske interpretacije već idu tako daleko da on, premijer, zapravo i nije neutralan ili nezainteresiran, već da stojeći po strani, stoji na nečijoj strani. U nekim poslovnim krugovima smatra se, recimo, da Maras nije ušao u drugi napad na Linića bez podrške
Pita li se samog Marasa, on tvrdi da “nema nikakva sukoba“, već da se radi o principijelnom inzistiranju na transparentnosti poslovanja HBOR-a. Ako pak pitate Linića, on ne poriče da sukob postoji. Ali ga ne želi komentirati.
Slučaj je tim kompliciraniji što motiva za atakiranje na Linića imaju i mnogi drugi. Mnogima je stao na žulj. Kolegama ministrima, bankarima, upraviteljima fondova, poduzetnicima, računamo li samo one koji osim motiva imaju i kanale utjecaja kroz koje mu se mogu osvećivati.
Stojeći po strani, premijer je višestruko pogriješio. Prvo, ostavio je Linića na brisanom prostoru sad kad je usred bitaka za rebalans proračuna ionako najranjiviji.
Drugo, premijer je pustio Linića da bezrezervno brani svog pomoćnika. Treće, premijer kao da se ne obazire na pukotine unutar vlastite stranke. Četvrto, dopustio je da se preskoči glavno pravilo u upravljanju takvim krizama, a to je pravilo nalagalo da se već nakon prvog medijskog članka izađe s punom istinom pred javnost. Da se odmah iznesu sve relevantne informacije, a onda, ako još ima dvojbi, zatraži hitan stav kontrolnih institucija.
Ali ne. Pustio je da se kriza kotrlja sama od sebe i još se uvijek sa sigurnošću ne zna je li i tko pogriješio, hoće li afera Pomoćnik samo oslabiti pomoćnika ministra (zaduženog za tako važne poslove kao što su financijska inspekcija, sprečavanje pranja novca, proračunski nadzor…) ili će za sobom povući i dosad barem, vrlo moćnog i popularnog Slavka Linića.
Već samo trajanje te afere, bez obzira na njezin mogući konačan ishod, Milanovićevu će Vladu svakako oslabiti. S premijerom po strani, postaje to još jedna kriza koja nije pod kontrolom.
Pusićkin antidepresiv
Slično kao u danskoj seriji Borgen, kad se bivša premijerka odlučila ponovno aktivirati u politici, pa su joj u njezinoj stranci uzvratili da to nije moguće ‘jer bi remetila odnose’, i Radimiru Čačiću je iz vrha HNS-a poručeno da s tim više ne računa. Uzalud mu ono što je napravio dobro, pamti se samo loše, a danas kad je stranka bez njega uspjela popraviti rejting i uspostaviti novu unutarnju ravnotežu, njegova taktika izokolnih, ali ofenzivnih priprema za preuzimanje vlasti odbijena je u samom začetku.
Čačić više nikad neće biti u vrhu HNS-a, riječi su Vesne Pusić, što su ih prenijeli gotovo svi mediji. I to je doista bio neobičan obračun, u kojem jedna strana progovara izravno, iz vrha vlasti, a druga samo preko kamufliranih medijskih izvora, samo preko posrednika i praktički iz zatvora. No Radimir Čačić još uvijek ima takvu snagu da čak i s velike udaljenosti i iza zatvorskih zidova izaziva nervozu u stranci, što je medijima, naravno, zanimljivo.
U sjeni tog atipičnog unutarstranačkog konflikta ostala je jedna druga izjava predsjednice HNS-a i potpredsjednice Vlade Vesne Pusić. Vesna Pusić prva je političarka iz koalicije na vlasti koja je priznala da je Hrvatska i nakon dvije godine njihova vladanja u fazi teške depresije. Ona je prva atmosferu depresije okarakterizirala kao krajnje opasnu. Vesna Pusić prva je od političara rekla da Hrvatsku mora iz depresije izbaviti Vlada, da je to “zadatak i odgovornost“ vladajućih.
Slično kao u danskoj seriji Borgen, kad se bivša premijerka odlučila ponovo aktivirati u politici, pa su joj u njezinoj stranci uzvratili da to nije moguće ‘jer bi remetila odnose’ i Radimiru Čačiću je iz vrha HNS-a poručeno da s tim više ne računa. U sjeni tog unutarstranačkog konflikta ostala je jedna važnija poruka Vesne Pusić. Ona je prva od vladajućih priznala da je Hrvatska i nakon dvije godine njihova mandata u opasnoj depresiji i da je izvlačenje društva iz tog stanja posao Vlade
Taj njezin istup izdvaja se od većine ostalih. Kao da se drže PR-ovskih naputaka, vladajući u pravilu izbjegavaju govoriti o dominaciji pesimizma i beznađa. Pojedini ministri i sami su najavljivali crne dane, te su i sami poticali depresiju. Nitko još nije rekao da se ta atmosfera mora preokrenuti jer je to preduvjet izlaska iz krize i da je buđenje optimizma posao politike.
Koliko je to potrebno društvu, vidi se po tome kako se dočekuje i najmanji pozitivan pomak u pokazateljima o kretanju gospodarstva. Ovog tjedna takav smo primjer imali s informacijom o povećanju potrošnje u studenom prošle godine. Prognoze stručnjaka svodile su se na to da će potrošnja nastaviti padati, a službena statistika sve iznenađuje podatkom da je promet na malo realno porastao jedan posto.
Hrvatska ima dvije opcije: čekati da za nekoliko mjeseci ili tek krajem godine kapne još kakav pozitivan pokazatelj pa na temelju toga postupno, mic po mic, suzbijati pesimizam ili se postaviti aktivno, pa javnosti ponuditi okvir budućih poteza Vlade koji će probuditi optimizam u kratkom roku.
Vesna Pusić smatra da Vlada mora napraviti ono drugo i zbog toga gura što skoriji sastanak koalicijskih partnera. Također, ona smatra da je transformacija kolektivnog pesimizma u atmosferu optimizma još uvijek moguća, da je se može izvesti još u ovom mandatu i da je sada pravi trenutak. Jasno, takav pokušaj iziskuje pripreme svih koalicijskih partnera, spremnost na dugi razgovor i utvrđivanje nove zajedničke platforme uvjerljiva sadržaja, koji će na uvjerljiv način biti predstavljen poslovnoj zajednici i građanima.
Uobičajena pesimistička pozicija odgovorila bi da je to “mission impossible“. Šestomjesečno iskustvo s članstvom u Europskoj uniji kazuje međutim da probleme u Hrvatskoj neće rješavati nitko izvana. Bruxellesu je dovoljno da Hrvatska ne postane Grčka, a to što će u krizi stagnirati, Europi je nevažno.
Isto je tako jasno da izlaz iz stagnacije neće donijeti samo veliki infrastrukturni projekti u najavama, niti restrukturiranje velikih državnih sustava i privatizacija. Hrvatska jednostavno mora preokrenuti situaciju u kojoj se gotovo ništa ne isplati proizvoditi, niti se u išta isplati ulagati.
I kad se nisu slagali s koalicijskim partnerom, HNS-ovci nisu ničim dovodili u pitanje lojalnost koaliciji. HNS-ovci nisu upali u kriticizam niti su pokazali pomanjkanje respekta u odnosu prema SDP-u. Inzistiranje na konkretnom planu za drugu polovicu mandata također spada u tu vrstu intervencija kojom se HNS u zadnje vrijeme profilirao kao konstruktivna, ali i korektivna snaga unutar vladajuće koalicije
Nema druge, zaključuje Vesna Pusić i kandidira nekoliko tema koje bi Kukuriku koalicija mogla građanima predstaviti kao svoje prioritete do kraja mandata. To su, recimo, pojeftinjenje plina za građane i industriju te Strategija razvoja industrije koja bi dovela do veće proizvodnje i izvoza. Da nije navela ništa drugo, već to bi za oblikovanje pozitivne poduzetničke klime bilo puno. Sjetimo se samo koliko je industrijske proizvodnje propalo u konkurentskoj borbi zbog skupih energenata i koliko je tvornica zatvoreno jer su vlade od sredine 90-ih puštale taj segment gospodarstva niz vodu, vjerujući da će doći neki novi, veliki strani ulagači. I došli su, ali uglavnom trgovci.
S obzirom na to da šefovi vladajućih stranaka ni jednom u dvije godine nisu u punom sastavu rekapitulirali dosadašnje rezultate i promašaje, inzistiranje Vesne Pusić na takvu sastanku, koji će također postaviti iduće, ali mjerljive ciljeve, SDP-ovcima ide pomalo na živce. Sve skupa možda djeluje kao Pusićkina hiperaktivnost.
Njezino inzistiranje, međutim, potpuno je u okviru HNS-ove uloge u koaliciji, koju ona forsira otkako je nakon Čačića preuzela vođenje stranke. Točno je da se HNS u nekoliko navrata suprotstavio namjerama SDP-ovih ministara te da je praktički blokirao nove promjene u poreznom sustavu do kraja mandata. HNS je to međutim izveo na vrlo odmjeren način. Odgovaranjem SDP-a od uvođenja novih poreza, HNS je učinio dobro i za sebe i za SDP.
HNS je imao izdvojeno mišljenje i kad je počelo odugovlačenje s postupkom oko izručenja Perkovića. Kasnije se pokazalo da se s odugovlačenjem nije ništa postiglo, što znači da je HNS bio u pravu. No i kad se nisu slagali s koalicijskim partnerom, HNS-ovci nisu ničim dovodili u pitanje lojalnost koaliciji. HNS-ovci nisu upali u kriticizam niti su pokazali pomanjkanje respekta u odnosu prema SDP-u.
Inzistiranje na konkretnom popisu ciljeva za drugu polovicu mandata također spada u tu vrstu intervencija kojom se HNS u zadnje vrijeme profilirao kao konstruktivna, ali i korektivna snaga unutar vladajuće koalicije.
Obnavljamo fasade, a kad će na krovove solarni paneli?
Ministrica graditeljstva i prostornog uređenja Anka Mrak Taritaš prošli je četvrtak na sjednici Vlade predstavila program energetske obnove zgrada javnoga sektora od 2014. do 2015. godine, što je zapravo projekt koji su bivši potpredsjednik Vlade Radimir Čačić i ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak najavili na samom početku mandata ove vlade, ali on do danas nije ostvaren. Riječ je zapravo o projektu obnove fasada na javnim zgradama, što bi trebalo povećati njihovu energetsku učinkovitost i osigurati uštede u proračunu.
Prema onome što se čulo na toj sjednici, u sljedeće dvije godine obnavljale bi se zgrade kojima se koristi javni sektor, a svrha programa jest na godinu obnoviti tri posto ukupne površine grijanih ili hlađenih zgrada kojima se koristi javna vlast te potaknuti razvoj domaćeg ESCO (European Energy Service Company) tržišta. Izraženo u brojkama, u sljedeće bi dvije godine trebalo biti obnovljeno oko 200 zgrada, što je ukupno oko 420.000 četvornih metara, a vrijednost investicije procjenjuje se na približno 400 milijuna kuna. Zgrade se dijelom obnavljaju novcem iz Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost (iz tog izvora osigurat će se oko 165 milijuna kuna), tvrtka koja ulazi u program daje 10 posto sredstava, dok će za financiranje ostatka biti osigurani povoljni krediti.
Projekt je bio najavljivan već nekoliko puta i debelo kasni u odnosu prema svim najavama, što ministrica Mrak Taritaš objašnjava time da građevinari, inženjeri i projektanti nisu znali projektirati energetski učinkovitu zgradu. Projekti koji su prvotno izrađeni nisu bili dovoljno kvalitetni pa su vraćani na doradu, što je, čini se, u međuvremenu ipak otklonjeno.
Riječ je o zanimljivu projektu, jer bi obnova zgrada mogla biti vjetar u leđa poprilično iscrpljenim građevinarima, odnosno malim obrtima koji bi se u poslu mogli pojaviti kao kooperanti. No teško je shvatiti zašto država u istom paketu nije podržala i ugradnju solarnih elektrana na krovovima te zašto javni sektor ne bismo počeli opskrbljivati električnom energijom u ”vlastitoj proizvodnji”. Prema neslužbenim najavama, nakon otprilike dvije godine testiranja solarnih panela i Grad Zagreb mogao bi krenuti u takav projekt, moguće i novcem iz fondova EU-a. Budući da su solarni kolektori za PTV već ugrađeni na desetak dječjih vrtića te na nekoliko zgrada gradske uprave, a razmatra se njihovo testiranje i na nekoliko domova umirovljenika i gradskih bolnica, na temelju rezultata vezanih za uštedu energije u tim zgradama razgovaralo bi se i o nastavku projekta. Procijenjeno je da Zagreb za to ima povoljnije uvjete nego mnoge zemlje koje su ugradile mnogo veći broj solarnih panela. U metropoli, naime, na jedan četvorni metar tla pada oko 3,5 kWh sati Sunčeve energije na dan, što je oko 20 posto više nego u sjevernoj ili srednjoj Europi, gdje je postavljeno 70 posto svih kolektora u svijetu. Treba li spominjati da su uvjeti u Istri ili Dalmaciji te na našim otocima zasigurno još mnogo bolji?
Trenutačno smo još jako daleko od preuzete obveze iz europske direktive vezane za upotrebu obnovljivih izvora energije, po kojoj bismo iz tih izvora trebali osigurati oko 20 posto ukupne energije. Usto, Hrvatska uvozi skupu električnu energiju, no unatoč tome država je postavila prepreke za širenje mreže solarnih panela jer određivanjem godišnjih kvota za integrirane solarne elektrane na krovovima od 15 MW nije pratila interes tržišta. Naime, nakon što je pravilnikom o stjecanju statusa povlaštenoga proizvođača električne energije za fotonaponske elektrane ubrzana procedura dobivanja dozvola za takav projekt i definirana prihvatljiva poticajna cijena, na temelju koje je povrat investicije bio moguć za 6 do 7 godina, osjetno se povećalo zanimanje privatnih osoba i poduzetnika, do te mjere da su kvote za 2013. godinu potrošene već – početkom godine. Točnije, za manje od 30 dana potrošena je godišnja kvota za ugradnju malih solarnih panela na krovove.
Ne povećaju li se te kvote, solarni paneli postavljat će se na zgradama mnogo sporije nego što bi nam moglo biti zanimljivo budući da je također riječ o projektima koji zasigurno mogu zajamčiti veliku uštedu u proračunu. Nažalost, županijska i gradska tijela u Hrvatskoj još nisu dovoljno dorasla tomu da pripreme projekt ugradnje solarnih panela na javne zgrade, ali i privatne objekte ili zgrade u vlasništvu poduzetnika koji to žele te da ih kandidiraju za sredstva fondova EU-a i jači državni poticaj privatnicima koji se sami hvataju ukoštac s takvim projektima svakako bi dobro došao.