autograf.hr

novinarstvo s potpisom

  • Naslovnica
  • Kolumne
    • 2. STRANA MOZGA
    • 45.PARALELA
    • ADVOCATA DIABOLI
    • ALLEGRO BARBARO
    • Arhiva – VRIJEME SUODGOVORNOSTI
    • A/TEOBLOGIJA
    • BALKANSKI AMBASADOR
    • BELEŽNICA
    • BEO DIJAGNOZE
    • BEZ ŠALABAHTERA
    • BEZIMENE PRIČE
    • BITI ILI NE BITI
    • BUDIMO PAMETNI
    • CITADELA
    • CRNA OFCA
    • CSI: MULTIPLEX
    • DEMOCROACIA
    • DISIDENCIA CONTROLADA
    • DRITO!
    • EJRENA
    • EKUMENA
    • FILIPIKE
    • ESHATON
    • GLOBALNI KAOS
    • HASHTAG BOSNA
    • HERETIČKI PABIRCI
    • HOMO VITRUVIUS
    • HORIZON CROATIA
    • IMAM PRAVO
    • IMPRESIJE I VARIJACIJE
    • INTER(N)ALIA
    • ISTOČNO OD RAJA
    • IŠAH
    • IZ PRIJESTOLNICE (KULTURE)
    • IZ ZEMLJE SNOVA
    • IZVJESNA ZAJEDNICA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • KONTRAPUNKT
    • KOZMOPOLITEIA
    • KULT NEREAGIRANJA
    • LJUBLJANSKI ZVON
    • LJUDSKO PRAVO
    • LJUTA PAPRIKA
    • MAŠKARADA
    • MILLENIUM
    • MNEMOZOFIJA
    • NA KAUČU
    • NA KRAJU PAMETI
    • NADA I ODGOVORNOST
    • (NE)MIRNA BOSNA
    • NEVINOST BEZ ZAŠTITE
    • NEZDRAVO DRUŠTVO
    • NIJE DA NIJE
    • NJEGOVIM STOPAMA
    • OBADANJA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • ODJECI VLADANJA
    • OKLOP OD PAPIRA
    • OPRAVDANO ODSUTAN
    • OPSERVATORIJ SARAJEVO
    • PANDECTA
    • PANORAMSKE PERSPEKTIVE
    • PARRHēSIA
    • PISMA S TREĆIĆA
    • PLUS ULTRA
    • POBRATIMSTVO LICA
    • POGLED S LIJEVA
    • POLITIKE SUOSJEĆANJA
    • POLUPJESNIK I BOLESNIK
    • POROK PRAVDE
    • PRAŠKA PRIZMA
    • PRAVIČNA BUDUĆNOST
    • PRESUMPCIJA UMNOSTI
    • PRIJE POVRATKA
    • PRODUŽECI
    • PROMETEJEVE FIGURE
    • QUIETA MOVERE
    • RAZUM I OSJEĆAJI
    • REALISTIČNA UTOPIJA
    • REI SOCIALIS
    • RELACIJE NEODREĐENOSTI
    • REVOLUCIJA NJEŽNOSTI
    • REZOVI I MIRENJA
    • ROGOBORENJA
    • ROMANIN PETERAC
    • RUBNI ZAPISI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • S PUPKA SVIJETA
    • [email protected]
    • SIZIFOVE POSLANICE
    • SJEĆANJA
    • SLOBODNI ZIDAR
    • SOFIJINA KATEDRA
    • SUBOTOM UZ KAVU
    • SUNCEM U ČELO
    • ŠTO ZNAM, TO I VIDIM
    • SVJEDOČANSTVO
    • SVJEDOK SVJETLA
    • SVJETLOPIS
    • TERRA SEXUALIS
    • UMJESTO ZABORAVA
    • UNDER COVER
    • USTAVNI REFLEKTOR
    • UVIK KONTRA
    • UZVODNO PLIVANJE
    • VITA CROATIVA
    • ŽIVJETI U HRVATSKOJ
    • VLAŠKA POSLA
    • VOANERGES
    • VRIJEME I VJEČNOST
    • ZIMSKO LJETOVANJE
    • ZONA SUMRAKA
  • OSVRT
  • ODJECI
  • INTERVJU
  • ORBI ET POPULIS
  • Kultura
    • BEZ RIJEČI
    • CSI: MULTIPLEX
    • CSI Vladimira C. Severa
    • DRITO!
    • EX LIBRIS D. PILSEL
    • ISTOČNO OD RAJA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • Moderna vremana info
    • OBAVEZNA LEKTIRA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • OGLEDI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • SCRIPTA MANENT
    • ZIMIN NOĆNI IZBOR
  • ABRAHAMOVA DJECA
  • FELJTON
  • Tko smo
    • O nama
    • Impressum
    • Kontakt
    • Etički kodeks
  • Prijava
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Sto godina izdaje

Autor: Milan Vlajčić / 01.01.2015. Leave a Comment

U našem obrazovnom sistemu na svim nivoima, od Vukovog otkrića Kosovskog deseteračkog ciklusa do danas, održava se mit o Kosovskom boju, o junacima i izdajicama, sve poimence. Naš najbolji poznavalac srednjevekovne književnosti, novosadska profesorka Jelka Ređep (1936.-2014.) prokopala je sva svedočanstva i relevantne arhive, od osmanskih do bečkih i peštanskih, te nošena kritičkim duhom u tradiciji sveštenog lica Ilariona Ruvarca otkrila šta se krije ispod naslaga mitskih dorađivanja istorije.

 

Povodom nedavne smrti gđe Ređep Radio Beograd je reprizirao razgovor sa njom (BGD 1, utorak, 2.dec. 04-05 čas.) u kultnoj dokumentarnoj emisiji ”Kod dva bela goluba”. Autorka tu otkriva frapantnu činjenicu koju su generacije patriotski ostrašćenih poznavalaca naše istorije prenebregle: prvih sto godina posle Kosovskog boja u pisanim i usmenim tragovima nema nijednog imena sa naše strane, osim čestitog kneza Lazara (kasnije je i on unapređen u cara!).

Povodom nedavne smrti gđe Ređep, Radio Beograd je reprizirao razgovor sa njom (BGD 1, utorak, 2.dec. 04-05 čas.) u kultnoj dokumentarnoj emisiji ”Kod dva bela goluba”. Autorka tu otkriva frapantnu činjenicu koju su generacije patriotski ostrašćenih poznavalaca naše istorije prenebregle: prvih sto godina posle Kosovskog boja u pisanim i usmenim tragovima nema nijednog imena sa naše strane, osim čestitog kneza Lazara

 

Kasnije, kad se pamćenje učesnika izgubilo, pojavljuje se ‘‘izdajnik Vuk Branković“ kao deo mitske narodne imaginacije, ali profesorka je u svojoj knjizi ‘‘Bistru vodu zamutiše“ dokazala da je VB jedini od Lazarovih zetova sudelovao u Kosovskom boju bez tragove izdaje!

 

Ali rad vremena je učinio svoje, uvek su potrebni izdajnici, do dana današnjih. Profesorka ukazuje da u podrobnim opisima nema pravog imena ubice turskog cara Bajazita, ali kasnije se javlja ime Miloša Obilića (negde i Kobilića), no u srpskim, albanskim i bugarskim analima njega prisvajaju sa svih strana! Istorija je surova, ali nauka o njoj mora da bude istinoljubiva. Težak zadatak!

 

Kad pomenuh Ilariona Ruvarca (1832.-1905.), jednog od utemeljivača kritičke istoriografije, dobro se podsetiti kako je prolazio u svom vremenu. Bio je crkveno lice, rano se zamonašio, studirao na najboljim školama, bio profesor Karlovačke bogoslavije, dobro poznavao pet-šest najvažnijih jezika – od starogrčkog i latinskog naovamo. Zamonašio se u sremskom manastiru Krušedol, a kasnije odbio zvanje vladike. Kad se setimo ko je sve vladika danas (jedan od njih neprekidno proglašava Sodomu i Gomoru zbog postojanja gay populacije i priziva lomaču Sudnjeg dana), valja imati poštovanja za taj čin.

 

Ruvarac je preuzeo temeljno načelo Leopolda von Rankea da istoriju valja proučavati na osnovu autentičnih dokumenata (dokaza) i surovo kritički. Još kao student objavio je ‘‘Dve studentske rasprave“ 1884. godine, u kojima je dokazao da se narodne epske pesme ne mogu smatrati pouzdanim izvorom za događaje o kojima pevaju. Među prvima je ukazao na ulogu Vuka Brankovića u Kosovskom boju, ali bez one potpune dokumerntacije koju je istražila profesorka Jelka Ređep.

 

U svom vremenu Ruvarac je imao žestoke polemike sa zastupnicima nacionalno romatičarske struje koja se držala legendi i naknadnih mitova, ali je ipak bio među prvim redovnim članovima Srpskog naučnog društva (današnje SANU).

Kad pomenuh Ilariona Ruvarca (1832.-1905.), jednog od utemeljivača kritičke istoriografije, dobro se podsetiti kako je prolazio u svom vremenu. Bio je crkveno lice, rano se zamonašio, studirao na najboljim školama, bio profesor Karlovačke bogoslavije, dobro poznavao pet-šest najvažnijih jezika – od starogrčkog i latinskog naovamo

 

Imao je Ruvarac do danas dostojnih nastavljača, no tradicionalna istoriografija, zasnovana na narodnim predanjima i precenivanju uloge srpske države, ostala je jaka i prisutna do dana današnjeg. Srpska pravoslavna crkva ima prava da neguje kult svog prvog patrijarha Rastka, u monaštvu nazvanog Sava, a danas prepoznatog kao Sveti Sava. Ovaj zaslužni državnik, sin velikog župana Nemanje, ima velike zasluge za očuvanje narodne tradicije, ali od toga je napravljena ideologija svetosavlja koja često sa imenom Savinim i njegovim stvarnim delanjem nema nikakve bliže veze.

 

Pomenuću samo da se neprekidno po novinama povlači misao Svetog Save da je Srbija na razmeđi Istoka i Zapada. To on, dokazano je, nikada nije izjavio, jer je Srbija u njegovo doba bila na Zapadu u odnosu na Carigrad (Konstantinopolj), a zapad kao geopolitička kategorija uopšte ne postoji.

 

Današnji nacionalno ostrašćeni istoričari (istoriografija je mnogo ozbiljnija kategorija do koje su valja vinuti) sa ponosom veličaju Dušanov zakonik iz prve polovine 14. veka, ali taj zakonik nikad nije zaživeo; ostao je u nacrtu, jer je Dušan ubrzo nestao (za mnoge pod nejasnim okolnostima).

 

Kad se o ovom zakoniku govori bez osvetljavanja istorijskog konteksta (to je prva metodološka zamka u koju mnogi dobrovoljno uskaču), proizilazi da je srpska srednjevekovna država jedna od najnaprednijih pre otkrića Novog sveta, a svesno se zabašuruje da je u tim decenijama trajala krvava seča bogumila (patarena) iz razloga koje ćemo u ovoj prilici preskočiti.

Današnji nacionalno ostrašćeni istoričari (…) sa ponosom veličaju Dušanov zakonik iz prve polovine 14. veka, ali taj zakonik nikad nije zaživeo; ostao je u nacrtu, jer je Dušan ubrzo nestao (…). Kad se o ovom zakoniku govori bez osvetljavanja istorijskog konteksta (…), proizilazi da je srpska srednjevekovna država jedna od najnaprednijih pre otkrića Novog sveta, a svesno se zabašuruje da je u tim decenijama trajala krvava seča bogumila (patarena) iz razloga koje ćemo u ovoj prilici preskočiti

 

Povod ovim beleškama je radijska emisija koja je reprizno emitovana u praskozorje. Pošto premijerno izdanje nisam slušao, na nju sam naleteo slučajno, pritisnut bliskim susretom sa mitskom pratiljom mojih noći, gospođicom Insomnijom. Profesorka Novosadskog univerziteta i autor nekoliko značajnih knjiga (zavirio sam samo u nekoliko) Jelka Ređep je mogla hladno da bude svrstana u rang uglednih akademika (ovo bi bio pleonazam u ozbiljnoj kulturi, a kod nas deluje cinično).

 

Ne bi ona tamo prošla lako, zapravo nikako, jer se tamo pri izboru predostrožno vreba da ne promakne neko ko ne udara u nacionalističke talambase ili makar neko ko ne talasa previše.

 

Kad smo pominjali Kosovski boj iz 1389., nije ni čudno što je nastava istorije dugo opstojala na mitskim predstavama preuzetim iz narodne epike. A šta reći za mnogo bliže istorijske događaje o kojima još postoje živi učesnici i svedoci, dok arhivi sa obiljem građe i dalje čekaju pažljive i trudoljubive istraživače? No ko bi se, sem gospođe Ređep i još ponekog (kao što je to sjajna istoričarka Dubravka Stojanović), petljao po prašnjavim arhivama i ko zna šta bi odande moglo da proistekne!

 

Videli smo u protekloj godini kojom se obeležavala 100. godišnjica izbijanja Velikog rata šta se sve događalo u izdavačkoj delatnosti: hrpe knjiga sa olakim improvizacijama o uzrocima ratnih strahota i nekritičkim veličanjem tragičnog mladića Gavrila Principa. Od kojeg su mnogi pokušali da načine Velikog Srbina, a on je krenuo u akciju nošen duhom jugoslovenstva (shvaćenim u onim vremenima kao veliki istorijski cilj, a ne onako kako se to danas prostački tumači kao povod za nacionalnu otimačinu).

 

Pa ipak, našao se neko da objavi najbolju knjigu o tom fenomenu: ‘‘Sarajevo 1914“ Vladimira Dedijera. Koju je malo ko primetio, jer je njen pisac u međuvremenu brzometno uklonjen kao Maršalov nekritički biograf.

Knjiga se prodaje na novinskim kioscima; ovaj sluđeni narod, koji sve teže vezuje kraj sa krajem posle lavine golih obećanja (…), valja suočiti sa novom vrstom nostalgije. U zemlju se vratio Šešelj, potpuno marginalna ličnost posle svih istorijskih užasa, a možda mu valja priključiti onog koji je, poput doktora Frankenštajna, stvorio svog ‘‘najomiljenijeg opozicionara“. Pa šta ispadne!

 

I priđimo malo bliže, ovim decenijama kad srpsko društvo plaća visoku cenu zločinačke rušilačke politike Slobodana Miloševića.

 

Upravo je objavljena zamašna knjiga sociologa Slobodana Antonića ‘‘Miloševič: još nije gotovo“ (izdavač: Vukotič Medija). Tokom onih strašnih devedesetih zapazio sam Antonića kao oštrog analitičara destrukcije sprskog društva, čak imam jednu njegovu dobro dokumentovanu knjigu o ekonomskom i moralnom propadanju Srbije u tim suludim godinama.

 

U poslednjih desetak godina ovaj analitičar se ozbiljno primakao braniteljima srpskog nacionalnog identiteta (ma šta to značilo), zastupnicima srpskog stanovišta (ako Rusi, Kinezi, Severnokorejanci imaju takvo stanovište, a što ne bi i Srbi!). Nova ideloška formula o autošovinizmu u njemu je dobila jakog zastupnika (na radost fašističkog fronta Dveri, otačestvenih organizacija Gvozdeni front, Pokret 1389 i sličnih tvorevina).

 

Sve sam to shvatao kao nervozu pred zvanično kandidovanje za ulazak u redove SANU. Ali kad sam prelistao ovu knjigu o Slobi kao ‘‘simbolu otpora“ Novom svetskom poretku, NATO-u i drugim neprijateljima srpstva, sve do Haškog suda, odista sam se zapanjio.

 

Knjiga se prodaje na novinskim kioscima; ovaj sluđeni narod, koji sve teže vezuje kraj sa krajem posle lavine golih obećanja (a iza toga velika neizvesnost), valja suočiti sa novom vrstom nostalgije. U zemlju se vratio Šešelj, potpuno marginalna ličnost posle svih istorijskih užasa, a možda mu valja priključiti onog koji je, poput doktora Frankenštajna, stvorio svog ‘‘najomiljenijeg opozicionara“. Pa šta ispadne!

Filed Under: BEO DIJAGNOZE Tagged With: autograf.hr, Beo-dijagnoze, Beograd, boj, Dušanov zakonik, Ilarion Ruvarc, istorija, istoriografija, izdaja, Jelka Ređep, Knez Lazar, kolumna, Kosovo, kritika, Milan Vlajčić, Novi svet, Program, radio, Šešelj, škola, Srbija

Hajduk na Rivi, bolji od nas

Autor: Dean Duda / 02.12.2014. Leave a Comment

Đir oko Poljuda prošle subote, koju minutu nakon 17 sati, baš kad je Hajduku poništen regularan gol na utakmici (i to s klubom čiji navijači osnivaju novi klub jer im je svega i s pravom dosta), dakle na utakmici koja se igrala bez publike i navijača, ali, ispada, i bez igrača i strasti, bar s Hajdukove strane.

 

U mraku cesta, u polumraku raspoređeni redari i prigodno oslabljene snage MUP-a na par punktova, pod reflektorima nogomet koji nitko ne gleda niti zapravo igra.

 

Tek, između rukometa, jedrenja i vaterpola, povremeno, glas Srđana Fabijanca u klasičnom izdanju reda sporta pa reda glazbe na radiju.

 

Što se odvijalo tri sata ranije na rivi nije potrebno prepričavati. Bilo je i publike i navijača, i strasti i razuma. Transparenti su poslikani i prokomentirani. Jedan mi je posebno zapeo za oko jer je bio posvećen Luki Podrugu.

Najnovija epizoda slučaja splitski Hajduk barem u jednom i najvažnijem aspektu nije ogledalo društva. Bolja je od njega za klasu, reklo bi se: liga prvaka u odnosu na drugu županijsku. Taj je aspekt vezan uz projekt udruge Naš Hajduk, odnosno model upravljanja splitskim klubom, model koji je već dijelom zaživio, a mogao bi, ako se stvari budu odvijale u željenom smjeru, predstavljati najznačajniju demokratsku točku ne samo u sportskom polju nego i šire, dakle u onome što se naziva društvom i zapravo se ne zna čije je ogledalo

 

Što se događalo čitav prošli tjedan jednako je tako bezrazložno spominjati jer su svi akteri ostali na svojim pozicijama, samo što se u glasnoj debati nešto češće spominjalo “civiliziranoj” situaciji prikladna opća mjesta kao što su “dijalog” i fraze tipa “sjesti za zajednički stol”.

 

Dežurni interpretatori su očekivano posegnuli za usporedbom da je nogomet ogledalo društva odnosno, je li, kako to već ide, nogomet je samo društvo u malom, indeks, pokazatelj, zgusnuta slika socijalnih tenzija itd.

 

Najnovija epizoda slučaja splitski Hajduk barem u jednom i najvažnijem aspektu nije ogledalo društva. Bolja je od njega za klasu, reklo bi se: liga prvaka u odnosu na drugu županijsku.

 

Taj je aspekt vezan uz projekt udruge Naš Hajduk, odnosno model upravljanja splitskim klubom, model koji je već dijelom zaživio, a mogao bi, ako se stvari budu odvijale u željenom smjeru, predstavljati najznačajniju demokratsku točku ne samo u sportskom polju nego i šire, dakle u onome što se naziva društvom i zapravo se ne zna čije je ogledalo.

 

Vrijedi donekle iznova uputiti na kontekst u kojem Naš Hajduk nastoji da Hajduk postane opet naš, i to ne samo navijačko-simbolički nego zapravo. Naime, restauracija kapitalizma u istočnom i jugoistočnom dijelu nekad socijalističke Europe, posve nereflektirana kad je riječ o sportu ili, da budemo precizniji, o onome što pokriva složeni izraz sportskog polja, uključujući sve elemente njegove cirkulacije, infrastrukturu, institucionalni raspored i aktere, pa i njegovu autonomiju.

 

Doduše, možda pretjerujemo s odrednicom ”posve”, ali ono refleksije što je posvećeno tranzicijskim procesima u sportskom polju uglavnom je unisono motivski prilagođeno restauracijskim vrijednostima.

 

Unutar tako oblikovanog okvira u pravilu se ističu dvije teme, ključne sa stajališta dominantne ideologije: ekonomska  – u vidu priželjkivane prilagodbe sporta novim uvjetima, s pripadajućim kompletnim repertoarom poduzetničko-investicijske stilistike, i politička  – koja nemilice eksploatira ulogu sporta u oblikovanju nacionalnog identiteta, njegove ekscesne nacionalističke ili fašističke rituale i navijačko nasilje.

Bez lažne patetike: činjenica da bi Hajdukom upravljali oni kojima je do Hajduka najviše stalo ima, u postojećim hrvatskim okolnostima, snagu gotovo jednaku znamenitom klupskom obraćanju s Visa – nešto što mijenja percepciju, nešto što motivira komforne, poluzainteresirane, neodlučne i prestrašene, nešto što se cinicima može vratiti kao bumerang

 

U međuvremenu se Europom širi pokret otpora “modernom nogometu” čije su temeljne vrijednosti zapravo utkane u projekt Naš Hajduk. U Engleskoj je, naprimjer, taj pokret u novije vrijeme poznat kao punk football ili pankerski nogomet.

 

Dosezi navijačkih udruženja nezadovoljnih financijskom destrukcijom klubova zasad se mogu prepoznati u nekoliko koraka: od uspostave moralno-poslovnih orijentira (ili kodeksa) do utjecaja na političku raspravu koja je svojedobno kroz laburističku dezorijentiranu optiku predlagala zakonsko usvajanje 25 postotnog navijačkog prvokupa u prodaji kluba ili pak regulativu koja će prilikom kupnje uključivati neka dodatna jamstva posredno vezana i uz zajednicu.

 

FC United of Manchester, AFC Wimbledon, Exeter City ili Portsmouth, samo su neki primjeri navijačkog vlasništva, nastali iz potrebe za osmišljavanjem drukčije politike u nogometu, reakcije oprečne politici kluba na čijim su tribinama proveli pola života.

 

Najdalje su u tom smislu dospjeli navijači nekadašnjeg prvoligaša Portsmoutha koji su, nakon višegodišnje financijske i organizacijske kalvarije kluba, preuzeli njegovo vlasništvo, ali su uspjeli postati i vlasnici stadiona. Možda je igra vlasništvom simboličkog kapitala samo prvi i važan korak, ali kad počne zaposjedanje nekretnina, stvari naglo poprimaju ozbiljniju dimenziju. I tu svoje mjesto zauzima i Naš Hajduk.

 

Bez lažne patetike: činjenica da bi Hajdukom upravljali oni kojima je do Hajduka najviše stalo ima, u postojećim hrvatskim okolnostima, snagu gotovo jednaku znamenitom klupskom obraćanju s Visa – nešto što mijenja percepciju, nešto što motivira komforne, poluzainteresirane, neodlučne i prestrašene, nešto što se cinicima može vratiti kao bumerang.

Kultur-rasizam tzv. pristojnih građana ili ustaštvo onih bez mozga koji za njima pristojnima zaostaju pokoju stepenicu u društvenoj hijerarhiji: što je gore? Valjda se još uvijek može čuti i iskoristiti ona znamenita “isti k…c, drugo pakovanje”. Barem kad se o Hajduku radi

 

Jer, sve što se zadnjih dana propelo da bi ideju Našeg Hajduka pokazalo plemenitom, ali zapravo amaterskom i dječjom u okvirima profesionalnog nogometa, okupalo se u močvari malograđanskih gluposti poput, na primjer, Ede Pezzija, koji je u Press klubu HTV-a problem HNS-a dijelom sveo na vladajuće Slavonce kojima se rodno selo ne može naći ni na vojnoj karti, a, bogme, se niti znaju snaći u inozemstvu kad traže hotel u kojem su odsjeli.

 

Kultur-rasizam tzv. pristojnih građana ili ustaštvo onih bez mozga koji za njima pristojnima zaostaju pokoju stepenicu u društvenoj hijerarhiji: što je gore? Valjda se još uvijek može čuti i iskoristiti ona znamenita “isti k…c, drugo pakovanje”. Barem kad se o Hajduku radi.

 

S druge strane, suptilnije rečenice sportskog novinara Dražena Krušelja o genezi upravljačko-partitokratske hijerarhije u HNS-u nitko u spomenutoj emisiji nije čuo, niti je želio čuti.

 

Tako Naš Hajduk već čitav tjedan nije dobio nikakav ozbiljniji kontraargument, a svi koji tobože nisu baš suglasni s tom idejom narodnog kluba nisu ispali ništa pametnijima nego inače dok šute.

 

Naposljetku, posljednjih desetljeća, naviklo se zbog Hajduka i s Hajdukom biti popišan i osramoćen, stoput, tisuću puta, ne samo zbog rezultata na terenu (to se nekako preboli, na bolne se pljuske s vremenom navikneš, kao što te, posve suprotno, lako zanese poneka zraka rezultatskog sunca), nego zbog svega što se s klubom događalo u političkim, ekonomskim i preoblikovalačkim stranputicama. Upravo zato projekt Našeg Hajduka ima posebnu specifičnu težinu, težinu pod kojom padaju sve sociološke poluideje o nogometu kao ogledalu društva.

 

Jer što ćemo s tom zrcalnom vezom ako Hajduk doista postane naš i narodni, što ako se dobije koncesija na stadion i što, kako je naglašeno i na skupu u subotu, Naš Hajduk izgubi smisao i prestane postojati jer je Hajduk doista postao naš?

Posljednjih desetljeća, naviklo se zbog Hajduka i s Hajdukom biti popišan i osramoćen, stoput, tisuću puta, ne samo zbog rezultata na terenu (to se nekako preboli, na bolne se pljuske s vremenom navikneš, kao što te, posve suprotno, lako zanese poneka zraka rezultatskog sunca), nego zbog svega što se s klubom događalo u političkim, ekonomskim i preoblikovalačkim stranputicama. Upravo zato projekt Našeg Hajduka ima posebnu specifičnu težinu, težinu pod kojom padaju sve sociološke poluideje o nogometu kao ogledalu društva

 

Kako će onda zaduženi dijagnostičari protumačiti nogomet kao zrcalo društva?

 

Koje će im u tom slučaju kategorije poslužiti da javnosti razjasne stanje stvari? Postoje, ponavljam, stvari koje su bolje od onoga što u izlizanoj zrcalnoj usporebi nazivamo društvom. Kao što je to bilo radničko-sindikalno organiziranje u kutinskoj Petrokemiji, kao što je bila studentska blokada 2009. U tom bi smislu i slijedu Naš Hajduk bio treći važan moment.

 

Za koji tjedan, točnije 29. prosinca, dogodit će se jedna tiha obljetnica koje će se sjetiti rijetki. Naime, na taj dan prije šezdeset i pet godina u solinskoj tvornici Prvoborac, par kilometara sjevernije od Splita, osnovan je prvi radnički savjet.

 

U borbi protiv otimanja nogometa, ideja Našeg Hajduka koji postaje naš Hajduk, s obzirom na politički i ekonomski kontekst, ima gotovo jednaku važnost: demokratsko ovladavanje sredstvima za nogometnu proizvodnju.

 

Jedna od onih dalekosežnih stvari koja je od tzv. društva bolja i naprednija. A zvoni gromko kao onih 1:6 na stadionu JNA 9. maja 1976., uz uzbudljivo iščekivanje hoće li i kako “legalno izabrani predstavnici nadležnih institucija”, od gradskih struktura do HNS-a, isfabricirati novu “Ljubljanu” i kome će sve povjeriti ulogu “Dušana Maksimovića”.

 

Međutim, ova se utakmica, ovaj put u Hajdukovu korist ne igra samo do 94. ili neke kasnije mitske minute, niti je itko može prekinuti.

 

Možda će trajati mjesecima, možda godinama, ali strpljivo i do konačne pobjede.

 

Skup u Splitu pokazao je osnovnu bazu, podrška njezinu širinu, a regulacija energije mogućnost kontrole idiota koji bi jednu sjajnu ideju u sekundi simbolički pretvorili u ustaški i huliganski dernek.

 

Jednostavno, radi se o ozbiljnijoj stvari, onoj koja remeti odnos snaga u srcu problema.

 

(Prenosimo s portala Forum.tm).

Filed Under: OSVRT Tagged With: AFC Wimbledon, autograf.hr, Dean Duda, demokracija, EU, Europa, Exeter City, FC United of Manchester, forum.tm, gol, Hajduk, igrač, ministarstvo, mup, nogomet, policija, Poljud, portal, Portsmouth, radio, riva, Split, Srđan Fabijanac, Sudac, Vis

Radio, ne-radio

Autor: Milan Vlajčić / 20.11.2014. Leave a Comment

Da li je radiofonijskom mediju, skraćeno nazvanom radio, odzvonilo, da li je diskretno gurnut u ropotarnicu istorije, ostavljen na milost i nemilost neizlečivim nostalgičarima, okrenutim prošlosti i sećanjima na rane godine kad sem radija nije bilo ničega? Na ovako zaoštreno pitanje malo ko bi dao potvrdan odgovor, sve iz bojazni da će i bez njih neumitni sud vremena izreći svoje.

 

Pa ipak, kad neke svoje prijatelje koji se na ovaj ili onaj način svrstavaju u viđenije kulturne delatnike uzgred zapitam šta slušaju od bogate radijske ponude, najčešće dobijam porazne odgovore. Jedan poznati dirigent mi je rekao da radio sluša samo dok se vozi autom, pisac, ne beznačajan i nimalo juridiv (pretežna formula za domaće barbarogenije), mi kaže da ne sluša radio kao što ne gleda ni TV, ali malo kasnije protivreči sebi pričajući mi šta ga silno nervira u opštem reality srozavanju TV programa.

Kad neke svoje prijatelje koji se na ovaj ili onaj način svrstavaju u viđenije kulturne delatnike uzgred zapitam šta slušaju od bogate radijske ponude, najčešće dobijam porazne odgovore. Jedan poznati dirigent mi je rekao da radio sluša samo dok se vozi autom, pisac, ne beznačajan i nimalo juridiv (…), mi kaže da ne sluša radio kao što ne gleda ni TV, ali malo kasnije protivreči sebi pričajući mi šta ga silno nervira u opštem reality srozavanju TV programa

 

Ali ako mene pitate, a ovo je, sorry, prostor u kojem se najpre ja pitam, radiofonijski medij je u boljem stanju nego ikad, u svetu, a da ne pominjem ovaj deo Balkana. Imam u vidu njegovu kulturološku funkciju (stereo-reprodukciju, izbor vrhunskih muzičkih dela, snimke sa velikih muzičkih festivala i prenose uživo iz newyorške Metropoliten opere), ali i informativne programe, ostavljene po strani od političkih moćnika, jer im je važniji plen nadzor nad TV ponudom.

 

U novijim vremenima surove tranzicije iz jednog (urušenog) u drugo (zlokobno po prvim obrisima) stanje Radio Beograd sa svoja tri programa ponajbolje se drži, imajući pred sobom visoke standarde koje je ostvarivao u pojedinim fazama svog višedecenijskog delovanja. Iskobeljao se iz devedesetih, kad je potonuo kao udarni propagandni medij ratnohuškačke retorike, što nekim štampanim medijima nešto sporije polazi za rukom.

 

U opštoj medijskoj ponudi radio prednjači u poređenju sa TV i štampanim medijima, ali to ne važi za celokupnu radijsku ponudu. Danas na medijskom nebu Srbije ima nešto iznad 700 radijskih stanica, od kojih ogromna većina sledi repertoarsku politiku drumskih kafana sa Ibarske magistrale: kad prošetam skalom, najčešće iskače euforična, raskalašna, hedonistička turbo tarapana.

 

Pod pritiskom komercijalnih izazova prilično su potonule dve radio stanice, koje su bile ponos urbanih i rok stremljenja – Studio B (od 1970.) i B 92 (od 1989.). Čak i u vremenima najgore medijske represije iz devedesetih oba programa su bila vesnici dobrog i nezavisnog izveštavanja po cenu prebijanja uličnih izveštača i privođenja na časove zastrašivanja. Ali ono što nije pošlo za rukom totalitarnoj propagandnoj mašineriji dogodilo se posle pobede tzv. demokratskih snaga: oba programa su danas tek nešto iznad džuboksa, sa tek tu i tamo nekim informativnim blokom relevantnog standarda.

U novijim vremenima surove tranzicije iz jednog (urušenog) u drugo (zlokobno po prvim obrisima) stanje Radio Beograd sa svoja tri programa ponajbolje se drži, imajući pred sobom visoke standarde koje je ostvarivao u pojedinim fazama svog višedecenijskog delovanja. Iskobeljao se iz devedesetih, kad je potonuo kao udarni propagandni medij ratnohuškačke retorike, što nekim štampanim medijima nešto sporije polazi za rukom

 

Nije zgoreg podsetiti se da je radio stigao u Srbijicu davne 1924., nekako istovremeno kad i u kulturno naprednije zemlje Zapada. TV medij je u isti prostor došao sa nekih četvrt veka zakašnjenja, tek toliko da se zna. Naravno, sve do Drugog svetskog rata radijska tehnologija je dozvoljavala samo žive emisije, jer još nije bilo izmišljeno magnetofonsko snimanje. Imati radio prijemnik u 20-ima i 30-ima bio je elitni kulturni simbol.

 

Ali kad je posle oslobođenja Beograda preuzet deo arhiva i tehnologije okupacijskog nemačkog radija Sender Belgrad (ta činjenica i danas izaziva čuđenje kod naivnih i neobaveštenih), krenulo se punim snagama, radio je ponudio bogate muzičke sadržaje, zasnovao produkciju reportaža, kulturno-literarnih hronika, a posebno se razvio novi žanr radio-drame, u kojem su se ogledali najbolji pozorišni reditelji i glumci. Sa pojavom novog vizuelnog medija radio pada u zasenak, što mu nije smetalo da održi pažnju probirljivijeg auditorija. Uostalom, tako se dogodilo i u svetu koji nama služi kao visoka mera.

 

Poslednjih desetak godina programi Radio Beograda nisu ispod onog što ima Radio France ili Radio BBC. Malo teže ide kad se valja odmaći od zatečene arhive i primaknuti novim muzičkim snimcima, iz razumljivih razloga: pošto je Radio Beograd deo RTS, njemu je zajamčena sudbina pastorčeta, sa tek pokojom mrvicom iznad golog preživljavanja. I dok su se ostale radijske uzdanice osipale, iz pepela se digao Radio Beograd, vratio najurene asove radio žurnalizma (početak devedesetih), obnovio visoke standarde radiofonijskih žanrova (radio drama, Radionica zvuka, Ars acustica, i slično). Stara ljubav zaborava nema.

 

U godinama najstrašnijih medijskih hajkanja u službi vladajuće ratoborne propagande Drugi i Treći program su se nekako časno provukli sa manjim ogrebotinama, jer je zadatak propagandnih stupidnih narudžbi pao na pleća Prvog programa (slušao sam ga povremeno, na kratko, ne iz mazohizma, već da proverim dokle ide samoubilačka mašta naručilaca i malih izvršilaca).

Poslednjih desetak godina programi Radio Beograda nisu ispod onog što ima Radio France ili Radio BBC. Malo teže ide kad se valja odmaći od zatečene arhive i primaknuti novim muzičkim snimcima, iz razumljivih razloga: pošto je Radio Beograd deo RTS-a, njemu je zajamčena sudbina pastorčeta, sa tek pokojom mrvicom iznad golog preživljavanja. I dok su se ostale radijske uzdanice osipale, iz pepela se digao Radio Beograd, vratio najurene asove radio žurnalizma (početak devedesetih), obnovio visoke standarde radiofonijskih žanrova (radio drama, Radionica zvuka, Ars acustica, i slično). Stara ljubav zaborava nema

 

Drugi program je ipak, delujući iz zavetrine, odabrao spasonosnu formulu ”Elitizam za sve”, izdržao stalnu opasnost od ukidanja, i, deleći istu frekvenciju sa Trećim programom, obavljao u jednom danu zamašno kritičko praćenje kulturnih zbivanja, što štampani mediji ne mogu, makar količinski, a da ne pominjem kritičko-intelektualne potencijale, za mesec dana! Poređenje je pomalo nategnuto, ali poruka je jasna.

 

Kad sam nedavno našao jedan od poslednjih intervjua velikog maga novih medija Marshalla mMcLuhana, iskazanog neposredno pred smrt, pročitao sam jedan iskaz koji me je obradovao. Upitan da li kao guru nove video ere ima još u svom horizontu radio, malo naljućen je rekao: najčešće TV sliku gledam sa isključenim tonom, ali zato pridodajem zvuk neke dobro izabrane radijske stanice. To mi je potvrdilo da sam već poduže na dobrom tragu, jer imam radio uključen čak i kad gledam neki vrhunski fudbal (nije mi potreban ushićen opis akcije koju golim okom vidim).

 

A pošto me u ovim poznim godinama noću sve češće posećuje zanosna gospođica Insomnia, često zaspim uz zvuke neke Bachove tokate (mala slušalica u uhu ne remeti san moje životne izabranice), a često se probudim uz neke bisere barokne muzike.

 

Dobar radio je lako odvojiti od banalnog i srozanog radija. Kad sam početkom 70-ih za najstariji list na Balkanu počeo da pišem nedeljnu kritiku radio programa pod naslovom ”Radio, ne-radio”, hoteći da naglasim razliku u vrednovanju, na moje zaprepašćenje otkrijem u sutrašnjem, štampanom izdanju dopunjen naslov ”Radio ne radio svira ti radio”, inače u uličnom opticaju naširoko.

 

Siđem u mašinsku slagačnicu da upozorim radnike, neki simpatičan svet (sada zbrisan novom elektronskom obradom štampanih izdanja), da se ne zezaju. Oni navale da mi objašnjavaju da je njihova dopuna usluga meni. Obećaju mi da će poštovati moju molbu, ali, opet kupim novine, a ono – radnička klasa pobeđuje, makar na tom prizemnom nivou. Onda sam se predao pred tom silom!

 

Ali, kakva je budućnost radija na početku trećeg milenija? Nove neslućene mogućnosti interneta poremetile su percepciju pokretnih slika (film, video), no radio je u planetarnim razmerama dobio novi zamah. Zahvaljujući internetu, svakog trena mogu da dohvatim neku od 150-ak argentinskih stanica ili da osluškujem Radio BBC (1, 2, 3), što i sada činim (BBC 3) dok ispisujem ovaj završni niz reči. Do pre koju godinu nezamislivo ukoliko niste na tlu Gordog Albiona.

Filed Under: BEO DIJAGNOZE Tagged With: Ars acustica, autograf.hr, Beo-dijagnoze, Beograd, dirigent, kolumna, kultura, medij, Milan Vlajčić, radio, Radio BBC, Radio Beograd, radio drama, Radio France, Radionica zvuka, RTS, Srbija, televizija, TV

Porfirije Perić: ”Mi se, pravoslavni i katolici, istinski razumemo”

Autor: Ana Tomašević / 20.09.2014. Leave a Comment

Piše: Ana Tomašević

 

Porfirije Perić HOR 2 Foto Privrednik.net

Foto: Privrednik.net

Sveti arhijerejski sabor Srpske pravoslavne crkve ga je na svom redovnom majskom zasedanju 24. maja 2014. izabrao za mitropolita zagrebačko-ljubljanskog. Mitropolit zagrebačko-ljubljanski Porfirije (Prvoslav Perić, Bečej, 22. jul 1961) bio je vikarni episkop jegarski od 1999. do 2014. Osnovnu školu završio je u Čurugu, a Zmaj-Jovinu gimnaziju u Novom Sadu. Zamonašen je po činu male shime od svog duhovnog oca, tada jeromonaha Irineja (Bulovića), u manastiru Visoki Dečani, na Tominu nedelju 1985. godine.

 

Diplomirao je na Bogoslovskom fakultetu 1986. godine i iste godine, na Drugi dan Duhova, tadašnji Episkop raško-prizrenski Pavle, a potonji Patrijarh srpski, rukopoložio ga je, u manastiru Svete Trojice, u Mušutištu, u čin jerođakona.

 

Potom odlazi na stručno bogoslovsko usavršavanje, na poslediplomske studije iz oblasti Svetog Pisma Novog Zaveta, u Atinu, gde ostaje do 1990. godine, kada se po blagoslovu Episkopa bačkog Irineja vraća u zemlju i 23.sept./6.oktobra dolazi u Manastir Svetih arhangela u Kovilju.

Moram, pre svega, da ukažem na Vaše zapažanje da me je hrvatska javnost zaista dočekala predivnom dobrodošlicom i da eho te dobrodošlice još uvek traje, čime se ja, ničim zasluženo, na neki način hranim i inspirišem. To mi daje snagu i uverenost da moj odlazak u Zagreb nije uopšte zavisio od nekakvih eventualnih mojih kvaliteta, nego da je to izraz promisla Božjeg. Samo ljubav mnogih ljudi i u Hrvatskoj i ovde je kontekst i atmosfera u kojoj ću moći da dejstvujem

 

Na Sabor svetog arhangela Mihaila 8/21. novembra iste godine biva rukopoložen u čin prezvitera. Ubrzo potom, dolaskom mnogih mladih ljudi za iskušenike, Manastir počinje da se razvija i Episkop Porfirije biva postavljen za igumana iste obitelji. Živeći u manastiru Kovilju, drži mnoga bogoslovska predavanja na raznim tribinama, a posebno se zalaže u radu protiv raznih destruktivnih verskih sekti koje su prisutne na našim prostorima; takođe duhovno rukovodi mnoge mlade ljude iz sveta.

 

Na redovnom zasedanju Svetog arhijerejskog Sabora SPC u Beogradu 1/14. maja 1999. godine izabran je za Episkopa jegarskog (pri Eparhiji bačkoj).

 

Godine 2004. na Bogoslovskom fakultetu Univerziteta u Atini, uspešno brani doktorsku disertaciju na temu Mogućnost poznanja Boga kod apostola Pavla po tumačenju svetog Jovana Zlatousta. Predsednik je Fondacije Privrednik, a 29. jula 2008. godine Savet Republičke radiodifuzne agencije (RRA) u Srbiji ga je izabrao za svog predsednika. U periodu 2010—2011. bio je episkop vojni, a zatim koordinator za saradnju Srpske pravoslavne crkve i Vojske Srbije.

 

Novog mitropolita zagrebačko-ljubljanskog Porfirija hrvatska javnost je dočekala iznenađujuće srdačno i s poštovanjem. On sam izjavio je da dolazi bez predrasuda i otvorenog srca. Razgovor je vođen u manastiru Kovilju, njegovom duhovnom zavičaju; razgovarali smo o njegovom odlasku, dočeku, izazovima i željama. Vladiko, rekli ste da u Zagreb idete i s radošću i sa strahom. Šta Vas raduje, a šta plaši?

Moram, pre svega, da ukažem na Vaše zapažanje da me je hrvatska javnost zaista dočekala predivnom dobrodošlicom i da eho te dobrodošlice još uvek traje, čime se ja, ničim zasluženo, na neki način hranim i inspirišem. To mi daje snagu i uverenost da moj odlazak u Zagreb nije uopšte zavisio od nekakvih eventualnih mojih kvaliteta, nego da je to izraz promisla Božjeg. Samo ljubav mnogih ljudi i u Hrvatskoj i ovde je kontekst i atmosfera u kojoj ću moći da dejstvujem. To će, zapravo, biti osnov i snaga kojima ću da doprinesem životu naše Crkve tamo. Ako uopšte budem uspeo nešto da doprinesem.

 

To je ono što Vas delimično raduje, ali šta je ono pred čim zebete?

S jedne strane me raduje ta dobrodošlica, takvo raspoloženje. A u isto vreme strahujem da možda neću uvek biti na visini zadatka i da neću moći da ispunim sva očekivanja koja su izražena u toj dobrodošlici, iako to nikada neće biti plod moje volje, već možda nekih nedostataka i slabosti. Naravno, strahujem i zbog razmišljanja o odluci našeg Sabora koji pred mene postavlja određene zadatke; i u tom smislu nisam siguran da li ću moći da im odgovorim. Ono što sigurno znam je da želim i da hoću svim svojim bićem i svim svojim kapacitetima, kakvi god da su, da učinim sve da naša Crkva tamo živi punim plućima. To znači da se svaki čovek koji je pravoslavni hrišćanin oseća potpuno slobodno u Hristu i da jevanđeljske vrednosti budu svakodnevnica Crkve, svih ljudi koji su pravoslavni. To je jedini mogući način da svedočimo istinu i da ta istina bude most u odnosu na sve druge koji takođe čeznu za istinom.

Ono što sigurno znam je da želim i da hoću svim svojim bićem i svim svojim kapacitetima, kakvi god da su, da učinim sve da naša Crkva tamo živi punim plućima. To znači da se svaki čovek koji je pravoslavni hrišćanin oseća potpuno slobodno u Hristu i da jevanđeljske vrednosti budu svakodnevnica Crkve, svih ljudi koji su pravoslavni. To je jedini mogući način da svedočimo istinu i da ta istina bude most u odnosu na sve druge koji takođe čeznu za istinom

 

Umereniji deo opisuje Vas kao politički otvorenog i ekumenski nastrojenog duhovnika, a onaj slobodniji kao izvanrednog čoveka širokih pogleda.

To su utisci drugih o meni, ja sâm ne mogu o sebi da govorim. Na kraju krajeva, i kada bih govorio, pitanje je da li bi moja zapažanja bila istinita. U svakom slučaju, kad govorimo o otvorenosti, mislim da ne postoji drugi način čovekovog postojanja ako hoće da se nazove hrišćaninom, ako hoće da ispunjava volju Božju, a Sveto pismo prihvata kao svoju knjigu. Čovek je stvoren kao biće dijaloga i on, ako nije u dijalogu – i ako bitiše – ne postoji suštinski. Na prvim stranicama Biblije je zapisano da je čovek stvoren po slici i prilici Božjoj. Mi verujemo u Boga kao Svetu Trojicu. Dakle, u Boga koji je jedan, a zajednica. Osnovna karakteristika ili dimenzija te slike Božje, čoveka kao slike Božje, je upravo to da je biće zajednice. Kad kaže u Svetom pismu: ”Stvori Bog čoveka”, odmah nastavlja: ”muško i žensko stvori”. Hoteći da kaže da je stvorio zajednicu.

 

Onaj koji ne živi u zajednici, koji ne živi u dijalogu samo lišava sebe. To nije naprosto razmena informacija, nego darivanje sebe drugome, prožimanje. Sapostojanje! Onaj koji ne živi tako lišava sebe dostojanstva, autentičnog života i dostojanstva čoveka. Naravno da smo suočeni s vremenom koje je vreme individualizma. Dakle, ovo je vreme afirmacije pojedinačnosti koje je iskušenje za ovo autentično postojanje. Upravo iz tog razloga je i naša odgovornost neuporedivo veća. Dakle, dijalog, zvao se on ekumenskim ili kako god da se zvao, je nešto na šta smo pozvani. To je naš zadatak. To je priroda Crkve. Da ne govorimo o samoj reči Gospoda Hrista da svi jedno budu. Svaki čovek je stvoren po slici i prilici Božjoj. Pa prema tome, ko je taj koji nije dostojan naše reči, da ne kažem naše ljubavi. Ja naprosto tako verujem, tako osećam, trudio sam se i trudim se da tako živim. Uvek, naravno, poštujući okolnosti u kojima se nalazim, što znači da apsolutno ne samo da prihvatam drugoga onakvim kakav on jeste, nego da moj život, kao život hrišćanina, treba da bude život za tog drugog.

 

Porfirije Perić VER 2 Foto Pouke.org

Foto: Pouke.org

Ali, oprostite što Vas prekidam, da li ste svesni potencijalnih i mogućih problema u tom dijalogu koji ste najavili i koji očekujete?

Ja sam toga svestan. Kada sam pomenuo dijalog, nisam mislio na velike reči, u smislu pretpostavki ili očekivanja da ću ja biti neko ko je naznačen da spaja svetove, spaja kulture… Mislio sam, pre svega, na taj konkretan, mali dijalog, na konkretnog čoveka, na svakog čoveka koga sretnem na ulici, u prodavnici, na pijaci; već sam ovih dana imao tu priliku. Od tog čoveka do visokih funkcionera, bilo državnih, bilo crkvenih. Siguran sam da će biti problema. Ali ako želite da idete putem istine, ako smatrate da je nešto istina, morate biti unapred sigurni da će biti mnogo onih koji pre svega neće verovati u to što govorite. Neće vam verovati! Drugo, i kad veruju, neće biti saglasni s tim što činite. Treće, biće opterećeni nekim svojim egoizmom i svojom zatvorenošću. Ali to su sve prepreke na putu, iskušenja. To su sve zadaci koje treba rešavati i ići ka cilju. Do koje mere ćemo mi stići na tom putu, to je drugo pitanje. To ne zavisi od mene. To zavisi od volje Božje i od niza drugih faktora. Ja ne vidim drugu mogućnost i drugačiji način svoga postojanja i svoga poslušanja u Crkvi tamo u Hrvatskoj osim da zaista sledim ono što Gospod kaže. Šta će Gospod hteti da bude od tog mog sledovanja, to je Njegova stvar, a ja sam uvek blagodaran i zahvalan, makar i rezultati takvih investicija bili suprotni mojim očekivanjima.

 

U redu! Svesni ste izazova koji već decenijama srpsko stanovništvo u Hrvatskoj ima na svakodnevnom i na svim drugim nivoima. Sa čim izlazite pred njih?

Naravno da su problemi na ovim prostorima duboki, i to ne od juče, i da se oni ciklično ponavljaju. Nema veće tragedije ili većeg izopačenja ni većeg otuđenja čoveka od samog sebe od situacije u kojoj čovek ubija čoveka. Svi smo stvoreni da budemo braća; stvoreni smo za Carstvo Nebesko gde nema razlikovanja po boji kože, po nacionalnosti, po polovima. Jednaka ljubav Gospodnja se izliva na svakoga i svi smo pozvani da jednako odgovorimo na tu ljubav. Kroz tu ljubav smo pozvani da prihvatimo čitav svet kao dar Božji. Kako ja mogu voleti Boga, a da ne volim bilo kog čoveka kojeg je Bog stvorio. Dakle, nema veće tragedije od toga! Imao sam prilike da srećem zaista svete ljude koji su plakali nad sudbinom čovečanstva i, pre svega, nad činjenicom da čovek proliva krv drugom čoveku. Toga sam potpuno svestan.

Dijalog, zvao se on ekumenskim ili kako god da se zvao, je nešto na šta smo pozvani. To je naš zadatak. To je priroda Crkve. Da ne govorimo o samoj reči Gospoda Hrista da svi jedno budu. Svaki čovek je stvoren po slici i prilici Božjoj. Pa prema tome, ko je taj koji nije dostojan naše reči, da ne kažem naše ljubavi. Ja naprosto tako verujem, tako osećam, trudio sam se i trudim se da tako živim

 

Ono što negde u duši, uz pomoć Božju, osećam da trebam u ovoj situaciji nekako pokušati jeste da predstavim široj javnosti da razumem bol koji mnogi nose u sebi. Mnogi ljudi su tamo ranjeni. Mnogi su izgubili braću, sestre, roditelje. Neko ko je opterećen takvim bolom često nije u stanju da ga nadiđe i da vidi u svakom čoveku ljudsko biće koje je dostojno ljubavi. Ja to razumem, ali hoću da pokušam da posvedočim da je moguće kroz preobražaj, kroz pokajanje, kroz praštanje, kroz sagledavanje lica Božjeg i njegovog prisustva među nama da se iscele boli i da zaista prihvatimo jedni druge kao ljude. Da pokušam, bez obzira na prethodne promašaje u kojima smo svi gubitnici, da zidamo svoju sadašnjost tako da stičemo mir u sebi. Bol je nemir. Gnev je nemir. Mržnja je nemir i ona stvara problem onome ko je nosi u sebi. Dakle, da pokušamo da steknemo mir u sebi stičući ga s Bogom kako bismo onda mogli da budemo makar malo u miru s drugima. S druge strane, hoću da pokušam da prenesem članovima naše Crkve neku vrstu elementarnog osećanja dostojanstva i da pokušam da pomognem da se oslobode straha koji evidentno postoji. Da budu ono što jesu. Oslobađajući se straha, moći će oni koji strah imaju oživeti ljubav koja će da hrabri.

 

Strah i ljubav su dve stvari koje se međusobno isključuju. To je nešto što proizvodi frustraciju, nešto kao hod u duboke psihološke probleme gde vi ne osećate ni svoje dostojanstvo, ni svoju vrednost, a onda nemate ni poštovanja za ono što je oko vas. Imate rezervu u odnosu na sve, i na sebe i na druge, potpunu nesigurnost. Tada vam se život pretvara u svoj antipod, u potpuni pakao. Ako uspem da, zajedno sa svima koji su tamo, Jevanđelje učinim prioritetom u životu onih koji budu hteli da učestvuju u tome, mislim da će doći do nekog, makar elementarnog ili minimalnog, pomaka i u širim društvenim okvirima. Naravno, uz pomoć svih drugih episkopa koji su tamo jer smo mi potpuno jednaki i svi smo na istom zadatku.

 

Na ustoličenju ste u besedi rekli da se politikom u modernom smislu te reči nećete baviti, ali da ćete se baviti politikom u njenom izvornom smislu. Šta ste time hteli da kažete?

Savremena politika, kao borba različitih partija za vlast, znamo šta sve podrazumeva i često u sebi nosi i dosta neprijatnosti, prljavih odnosa i aktivnosti. Borbu grupa koje se udružuju da bi se borile protiv drugih grupa jednostavno ne vidim kao politiku u izvornom smislu te reči. Politika u izvornom smislu te reči, u antici gde se i pojavila kao pojam, recimo kod Aristotela, smatrana je brigom za zajednički život. U toj brizi su učestvovali svi građani i svi su jednako delili odgovornost za društvo, za ono što je zajedničko. Dakle, tom vrstom politike ne samo da hoću nego i treba da se bavim; svaki čovek je dužan da se time bavi u meri u kojoj je mu je dato. Od najelementarnijeg, od toga da li će hleb koštati ovoliko ili onoliko, da li će cena tog hleba biti objektivna, da li će siromasi biti zbrinuti, da li će svakom bolesnom da bude ukazana prava briga.

Siguran sam da će biti problema. Ali ako želite da idete putem istine, ako smatrate da je nešto istina, morate biti unapred sigurni da će biti mnogo onih koji pre svega neće verovati u to što govorite. Neće vam verovati! Drugo, i kad veruju, neće biti saglasni s tim što činite. Treće, biće opterećeni nekim svojim egoizmom i svojom zatvorenošću. Ali to su sve prepreke na putu, iskušenja. To su sve zadaci koje treba rešavati i ići ka cilju

 

Pa do pitanja ćirilice?

Pa do pitanja, recimo, ćirilice koja je društveni problem, društvena tema, ali je i, naravno, tema vezana za identitet srpskog naroda. Dakle, u tom smislu politikom ja naprosto moram da se bavim.

 

Jasno! Hajde da sada vidimo pitanje ćirilice koje je sada pogotovo aktuelno jer je i kulturno i političko, a tiče se dobrim delom i prava Srba u Hrvatskoj na sopstveno pismo. Kako ćete to pravo braniti?

Da. Već u pitanju koje ste postavili nazire se odgovor. Ćirilica je, zaista, deo identiteta srpskog naroda i srpske kulture. Ona je dobrim delom vezana i za istoriju hrvatskog naroda, ali danas je ona vezana za identitet srpskog naroda i srpske kulture. Ako je ćirilica, a jeste, u skladu ne samo sa evropskim standardima i zakonima nego je u skladu i s hrvatskim zakonima, onda je svaki pokušaj da se ona eliminiše pre svega kršenje zakona. Samim tim to je i tendencija da se eliminiše srpsko postojanje na hrvatskom prostoru. U skladu sa svim ovim što sam govorio smatram da mi vekovima delimo isti prostor, iste probleme, da smo veoma slični kao ljudi i kao narodi. Naprosto, potreba pojedinaca da ukinu srpski identitet dovodi nas u situaciju da, hteli-ne hteli, moramo na sve načine na koje možemo da se borimo protiv takvih ideja.

 

Ali svesni ste da, na primer, samo u Vukovaru 65% ispitanika u nekoj anketi smatra da treba ukinuti ćirilicu kao zvanično pismo, dvojezične table i sl.

Razumem. Nedavno sam razgovarao sa ambasadorkom Francuske u Zagrebu i rekao da potpuno razumem, mogu da razumem tih 65% u Vukovaru koji su protiv ćirilice, a koji su deo korpusa hrvatskog naroda. Razumem zato što i dan-danas u Vukovaru za više od hiljadu lica ne znamo gde su i šta se s njima desilo tokom onih nesrećnih zbivanja devedesetih godina. Možda su mnogi od onih koji su sada protiv ćirilice izgubili nekog svog bližnjeg i reaguju kako reaguju. S druge strane, rekao sam i to da isto tako moramo da razumemo da tamo postoji veliki procenat ljudi koji imaju drugačiji identitet. Znači, iako postoji bol, s druge strane postoji strah i moramo učiniti da, ma koliko to bilo teško, svakom obezbedimo pravo na njegovo postojanje sa svim onim što on jeste. Dakle, iako je takva situacija u Vukovaru, čini mi se da ipak ogromna većina u Hrvatskoj hoće da zaštiti pravo srpskom narodu na ćirilicu.

 

Porfirije Perić HOR 1 Foto s.seebiz.eu

Foto: s.seebiz.eu

Moram da kažem i to šta je rekla francuska ambasadorka, a čini mi se da nije daleko od istine. Navela je primer odnosa francuskog i nemačkog naroda posle Drugog svetskog rata kad je potpisana Deklaracija o pomirenju. Izrekla je sledeću rečenicu: ”Do mira i do rešavanja svih problema može doći ako postoji politička volja”. Ja to isto mislim. Ako postoji politička volja, onda će i tokovi unutar jednog društva i jedne države ići u skladu s tom političkom voljom. Ali ako neko zloupotrebljava volju ljudi koje sam pomenuo, tih vukovarskih 65%, ili ako se zloupotrebljava strah druge grupe ljudi zbog nekih političkih ciljeva, to je onda politika kojom ne želim da se bavim. Naravno, taj koji zloupotrebljava ove dve dimenzije će doći do nekog svog cilja, ali taj cilj suštinski neće biti u skladu s dubinskim potrebama jednog društva. On će imati korist, ali zajednica i društvo će gubiti. Dakle, mora da postoji politička volja. Moj utisak je da ona u Hrvatskoj postoji.

 

Mislite u hrvatskoj Vladi?

Na hrvatskoj političkoj sceni. Ne znam do kraja detalje i nisam se nikad bavio aktivnostima hrvatske Vlade, ali čini mi se da u političkoj eliti hrvatske države postoji volja da svi građani Hrvatske mogu da ostvaruju svoja ljudska prava.

Ono što negde u duši, uz pomoć Božju, osećam da trebam u ovoj situaciji nekako pokušati jeste da predstavim široj javnosti da razumem bol koji mnogi nose u sebi. Mnogi ljudi su tamo ranjeni. Mnogi su izgubili braću, sestre, roditelje. Neko ko je opterećen takvim bolom često nije u stanju da ga nadiđe i da vidi u svakom čoveku ljudsko biće koje je dostojno ljubavi. Ja to razumem, ali hoću da pokušam da posvedočim da je moguće kroz preobražaj, kroz pokajanje, kroz praštanje, kroz sagledavanje lica Božjeg i njegovog prisustva među nama da se iscele boli i da zaista prihvatimo jedni druge kao ljude

 

Srpske organizacije i kulturne institucije tvrde da je i dalje u toku osipanje srpskog nacionalnog tela tzv. pokrštavanjem, birokratskim menjanjem nacionalne pripadnosti. Da li Vas je za ove dve nedelje neko na to već upozorio?

Usput su mi, u razgovorima koje sam imao s nekim ljudima, rekli da se broj pravoslavnih vernika smanjuje od devedesetih godina. Međutim, niko nije uspeo, ni moji saradnici tamo, da mi argumentovano potvrdi da je neko na silu promenio veru. Može biti da se neko iz utilitarnih razloga ili se zbog jednostavnijeg funkcionisanja priklonio rimokatoličkoj veri. Nije bilo činjenica ili argumenata koji ukazuju na to da je neko vršio prinudu prema onima koji su istinski članovi Crkve, onima koji zaista sebe osećaju pravoslavnim hrišćanima. Može biti da je bilo onih koji su bili prosto Srbi po svom nacionalnom identitetu i samim tim se pretpostavljalo da su pravoslavni, ali koji nisu imali nikakav odnos prema veri. Dakle, nominalno bismo mogli da ih smatramo pravoslavnim hrišćanima, ali oni u suštini, de facto to nisu bili. Ako je neko iz koristoljublja, što je njegovo lično pravo, u okolnostima u kojima je živeo, naročito prethodnih godina, izmenio svoju veru koju zapravo nije ni imao, nije zapravo ni ranije bio vernik, niti je postao novi vernik. Nominalno je bio pravoslavni hrišćanin, a sad je nominalno rimokatolički hrišćanin. Moj zadatak, kao i zadatak Crkve i sve ostale bratije episkopa, je da, ukoliko eventualno vidimo da postoji tendenciozno, nasilno prelaženje iz jedne vere u drugu, ne samo reagujemo nego da onda sva raspoloživa sredstva upotrebimo da se to spreči. Ja do sad nisam imao priliku da čujem tako nešto.

 

Vi ste već rekli da ste izneneđeni izborom i novom funkcijom, ali svejedno moram da Vas pitam da li ste uspeli da sagledate probleme Srba u Hrvatskoj i da li biste sada naveli glavne probleme njihovog života?

Pa izneneđen sam, pre svega s obzirom na to da sam živeo u manastiru i da sam nekako i svoj crkveni deo života organizovao ovde u Srbiji. Takođe, društveni deo života i društvene aktivnosti su mi bile rasprostrte na raznim poljima naše srpske javnosti i u tom smislu je za mene to bilo izneneđenje, pogotovo što je to odgovorna i visoka funkcija. U Hrvatskoj vidim svoj zadatak, opet to da kažem, pre svega ne kao ličnost koja je politička, nego kao episkop Crkve. Moje je da služim Liturgiju, da propovedam Jevanđelje, moje je da krštavam one koji hoće da se krste u Pravoslavnoj crkvi, naravno, pre svega je reč o Srbima, ali može biti da će neki Hrvat ili Slovenac hteti da bude pravoslavni hrišćanin. Moje je da propovedam Hrista. U svojoj pristupnoj besedi sam citirao vladiku Nikolaja koji je, govoreći o svetom Savi, rekao: ”Sveti Sava nije propovedao srpstvo, nego je propovedao Hrista, i bio nadahnut Hristom. Hristos je taj koji ga je učinio svetim”.

Ćirilica je, zaista, deo identiteta srpskog naroda i srpske kulture. Ona je dobrim delom vezana i za istoriju hrvatskog naroda, ali danas je ona vezana za identitet srpskog naroda i srpske kulture. Ako je ćirilica, a jeste, u skladu ne samo sa evropskim standardima i zakonima nego je u skladu i s hrvatskim zakonima, onda je svaki pokušaj da se ona eliminiše pre svega kršenje zakona. Samim tim to je i tendencija da se eliminiše srpsko postojanje na hrvatskom prostoru

 

Mnogi će reći da mnogi kršteni narodi nisu Srbima uvek prilazili kao braći u Hristu?

Hoće, ali to je njihova stvar. Međutim, oni koji su zavoleli, u doba svetog Save, njegov narod kroz kontakte s njim, oni su znači, zavolevši svetog Savu koji im nosi Hrista, zavoleli i narod svetog Save. Prema tome, ako mi u Hrvatskoj kao pravoslavni Srbi budemo živeli Jevanđeljem, ako naš život bude sveti život, oni koji budu dolazili s nama u kontakt imaće priliku da kroz sve to zavole Hrista, da nâs zavole, a onda zavole i sve ono što jeste naše. Sve ostalo je ideologija. Ako mi propovedamo bilo koju drugu vrednost mimo Hrista, to su sporedne vrednosti. To su prolazne vrednosti. To su vrednosti od ovoga sveta. Dakle, moj primarni zadatak je, i ja hoću samo to, da svedočim Hrista, da propovedam Hrista, da pozivam ljude da pristupe Hristu jer sam siguran da je to jedini način da ljudi koji dođu do Hrista postanu stabilni, postaju sigurni u sebe. Nema jačeg oružja uz pomoć kojeg će onda otići i strah i nesigurnost. Nema jačeg oružja koje će, jednostavno rečeno, od ljudi koji su u Hristu učiniti prave ljude. To je suština, sve ostalo može samo u vezi s tim da se tumači.

 

Patrijarh Irinej je u Zagrebu ponovio da su naša i Rimokatolička crkva bile jedno, pa smo pozvani da činimo sve da dođemo do željenog i veoma potrebnog jedinstva.

Ja se slažem sa ovim rečima koje je Njegova Svetost izrekao. Pri tom, pre svega mislim na obične ljude, na hrišćane. Ukoliko svako od nas bude živeo u skladu s jevanđeljskim zapovestima, onda ne može da se desi da se ne približavamo jedni drugima. Moramo, pre svega, da negujemo međusobnu ljubav. Isti problemi, isti prostor, isti ambijent delimo i to jedinstvo koje je hiljadu godina vezivalo dve Crkve je ogroman kapital.

 

Porfirije Perić VER 1 Foto Nenad Đorđević FoNet

Foto: Nenad Đorđević FoNet

Ali mnoga opterećenja u poslednjim decenijama su se nagomilala.

Opterećenja se jesu nagomilala, ona su često indukovana. Kada je reč o ljudima koji, zaista, veruju u Boga, veruju u Hrista i imaju slobodnu komunikaciju s pripadnikom druge Crkve, tu gotovo da nema problema. To je moje lično iskustvo i navešću primer. Mi smo dve hiljadite godine, ovde u manastiru Kovilju, kad je to bilo nepopularno kod nas u Srbiji, a bilo je naročito nepopularno za one koji su došli iz drugih zemalja, organizovali kamp za dve stotine mladih ljudi iz dvanaest evropskih zemalja među kojima su bili iz Hrvatske, iz Bosne i Hercegovine i tu su bili više od deset dana. Nadalje, imam lično kontakte sa mnogim biskupima, s mnogim manastirima iz Rimokatoličke crkve i među nama, zaista, postoji ne samo prijateljstvo, nego istinska bratska ljubav. Mi se istinski razumemo.

 

Zapadnu civilizaciju ste svojevremeno opisali kao civilizaciju uspeha, a pravoslavnu kao civilizaciju ljubavi koja je trpeljiva, koja se nada i koja veruje. Sada ćete se naći nekako na pragu te zapadne civilizacije, pa Vas pitam da li očekujete sudar i da li je moguće prožimanje ta dva sveta? Mada ste mi delimično na to već odgovorili.

Ja sam tu pre svega mislio, a mislim i sada, na tu novu zapadnu civilizaciju koja dolazi iz Amerike, ono što je definisao Noam Čomski već u naslovu svoje knjige ”Profit iznad čoveka”. Dakle, biti uspešan na bilo kom polju je nešto za šta se priprema moderni čovek zapadne civilizacije i kroz obrazovanje, kroz kulturu. To uspešan često znači biti potpuno usamljen. Taj ideal i taj model zapadne civilizacije ne znače da ne postoje milioni i milioni ljudi koji čeznu za ovim drugim. Ta samoća, koja je često sadržaj uspeha, je možda odskočna daska za glad i žeđ za nečim drugim, a to je ljubav. Ništa nije vrednije od zajednice, od susreta čoveka s čovekom, od gledanja lica drugoga.

Znači, iako postoji bol, s druge strane postoji strah i moramo učiniti da, ma koliko to bilo teško, svakom obezbedimo pravo na njegovo postojanje sa svim onim što on jeste. Dakle, iako je takva situacija u Vukovaru, čini mi se da ipak ogromna većina u Hrvatskoj hoće da zaštiti pravo srpskom narodu na ćirilicu

 

Taj kontrast, u smislu o kome sada govorite, je i u Srbiji.

Sigurno, to nisu geografski pojmovi, danas je zapadna civilizacija, kao model života, prisutna u čitavom svetu.

 

Novinar Drago Pilsel je napisao: ”Radujem se vladiki Porfiriju jer sam Hrvat, a imam brata Srbina – pastira kojem mogu otvoriti dušu”. Najavili ste već da ste otvoreni za sve dobronamerne ljude, ali kako ćete se boriti sa onima koji to nisu i koji to ne budu bili?

Pre svega da kažem da mislim kao i novinar koga ste pomenuli. Brat nije biološka kategorija i u tom smislu nije nacionalna kategorija. Dakle, brat je duhovna kategorija i ako u duhu možemo da se prepoznamo, bez obzira kome pripadamo: kojoj civilizaciji, kom narodu, kojoj kulturi, onda zaista jesmo braća. Možemo biti biološki, nacionalno i državno pripadnici jedne te iste skupine, a da smo milijarde kilometara daleko jedni od drugih makar kako god se zvali. Dakle, kako se boriti? Jedino tim putem, tražiti u duhu bliskost, tražiti u konkretnom čoveku ono što je u njemu vredno. Mi smo, nekako, navikli da govorimo u opštim kategorijama i tako izbegavamo život. Govorimo o narodu, o državi, o kulturi, a zapravo svugde, i ovde u Srbiji i u Hrvatskoj, postoje oko nas stotine hiljada ljudi koji imaju svoje konkretne gladi i žeđi za životom, za drugim, za ljubavlju, za Bogom ako hoćete. Imaju svoje konkretne probleme. Na nivou konkretnih ljudi, o konkretnim pitanjima i temama, siguran sam da svako sa svakim može postati blizak ako je otvoren. Može postati jedno!

 

(Intervju je najprije emitiran na Radio Beogradu, a u Hrvatskoj ga je prenio i srpski mjesečnik Identitet. Mi ga objavljujemo u nešto, što se jezika tiče, izmijenjenom obliku jer smo tekst dali lektorirati čuvajući izvornost govora gospodina Porfirija Perića).

Filed Under: INTERVJU Tagged With: Ana Tomašević, autograf.hr, Beograd, Bog, Crkva, duhovnost, Hrvatska, identitet, intervju, lektura, Ljubljana, mitropolit, mjesečnik, Porfirije Perić, radio, tekst, teologija, vjera, Zagreb

D. Radović i S. Petrović

Autor: Milan Vlajčić / 04.09.2014. Leave a Comment

Jubileji su utešni, napisao je gotovo pre pola stoleća veliki pesnik, nepravedno zanemaren i lucidni komentator kulturnih prilika Dušan Matić.

 

Šta je pisac hteo da kaže? Pokazao je na nekoliko primera da su jubileji, okrugle godišnjice, sećanja na značajna imena kulture prilika da im se ukaže hommage. Ne zbog njih, odlutalim u aleje sećanja, koja Francuzi oslovljavaju lepim imenom Jelisejska polja, po Jeliseju, mitskoj ličnosti helenske Grčke. Njima mi više nismo važni, ali oni mogu biti važni nama, kulturi koja na njima počiva.

 

Ukazati hommage značajnoj stvaralačkoj ličnosti prilika je da se podsetimo na dela koja nisu zamakla u spokoj tihog zaborava. Nažalost, negovanje kulturne memorije, sa retkim izuzecima, u nas je uglavnom prepušteno onima koji (poput ovog potpisnika, budimo iskreni) mogu samo da podsete na današnji značaj određene ličnosti, na delo koje zaslužuje ozbiljnu proveru i dokaz da je odolelo zubu vremena. To će reći da ima šta da nam otkrije od svog neumitnog sjaja. To naravno u ozbiljnoj kulturi nije dovoljno jer – gde su kulturne institucije da i one nešto obave? Ove poslednje najčešće ne daje ni traga ni glasa.

Pišete li nešto ozbiljno? To pitanje je do poslednjih dana života pratilo Duška Radovića (1922.-1984.). A napisao je tomove knjiga od kojih je za njegova života tek manji deo legao u korice knjige. Kao istinska legenda beogradskog duha koji polako nestaje, veliki hroničar i pesnik stvarao je za novine, radio i televiziju pomerajući granice poezije za decu i odrasle, dramskih žanrova, TV serija ‘‘Na slovo na slovo“ i tolikih drugih, do pokretanja nove, senzacionalne serije časopisa Poletarac, čak i do tekstova za radio reklame

 

Ovih dana (16. avgusta) navršile su se tri decenije kako nas je napustio veliki Dušan Radović, pesnik, dramski i tv-pisac, nepotkupljivi satiričar, hroničar epohe, čiji oštar uvid u nevolje čoveka neuprljanog političkim igrama i marifetlucima i danas deluje poražavajuće aktuelno.

 

Pišete li nešto ozbiljno? To pitanje je do poslednjih dana života pratilo Duška Radovića (1922.-1984.). A napisao je tomove knjiga od kojih je za njegova života tek manji deo legao u korice knjige. Kao istinska legenda beogradskog duha koji polako nestaje, veliki hroničar i pesnik stvarao je za novine, radio i televiziju pomerajući granice poezije za decu i odrasle, dramskih žanrova, TV serija ‘‘Na slovo na slovo“ i tolikih drugih, do pokretanja nove, senzacionalne serije časopisa Poletarac, čak i do tekstova za radio reklame.

 

Jedino se plašio prostakluka i pasa. Ne i političara koji su ga pred smrt osudili na ćutanje.

 

Sredinom avgusta u medijima su se javili znani i neznani da se prisete Duška. Bilo je nekoliko zanimljivih svedočenja, ali i mnogo neobaveznih, lako mistifikatorskih tekstova. Kad se sve sabere, stekao bi se utisak da je Radović samo šetao gradom i jedva čekao da sretne nekoga da mu saopšti nešto od svojih misli i jada. To naknadno, nepouzdano sećanje je endemska disciplina na ovim našim prostorima.

 

Prisetimo se kako je posle smrti Ive Andrića, povučenog čoveka koji za života nijedan intervju nije dao novinarima, odjednom nastala lavina prisećanja na silne susrete sa ovom spisateljskom brbljivicom!

 

Duško Radović, strastveni šetač po beogradskim bulevarima i sokacima, uvek je delovao natušteno i namrgođeno, ponesen svojim mislima i nevoljama. Imao je sužen krug prijatelja, ali i među njima se retko javljao svojom rečju, uvek sažetom i aforističnom. Često sam ga sretao između Beograđanke (sa Radiom St B na vrhu) i Pravnog fakulteta, nije gledao unaokolo, i sa njim sam imao nekoliko kratkih razgovora samo kad se on meni obratio. I uvek je pitao šta mi se događa, bio je brižan za druge, a pamtim šta mi je rekao na moje pitanje: ‘‘Ništa mi nije teško, dok sve zavisi od mene, ali mi je muka kad moram da budem ljubazan sa budalama i neznalicama“.

 

Ali pošto je uvek delovao natušteno, baš kao na karikaturi kojom ga je ovekovečio njegov dugogodišni saradnik i sjajni karijaturista Dušan Petiričić, bio je na puškomet daleko od ‘‘profesionalnih brisača znoja sa lica“, kako je jedan sloj spektakularnih dušebrižnika (uvek dobro materijalno zbrinutih) sjajno označio Duškov ispisnik, legenda kulturnog novinarstva Dragoslav Zira Adamović.

I evo šta je u tom poslednjem javljanju Duško ispalio izazvavši bes lokalnih partijskih siledžija: ‘‘Kad već moramo i možemo bez Tita, mogli bismo i bez svakog drugog. Ko misli drukčije, neka kaže!“ Ali i ono što je tog jutra Radović mimo navedenog izgovorio nije delovalo baš pitomo. Recimo: ‘‘Mnoge badavadžije statiraju u društveno-političkom životu. Niti imaju šta reći niti imaju šta uraditi. Oni su živi spomenici nedavnoj prošlosti kojoj danas palimo sveće“

 

Ali, uz svu tu vrevu, ako ste očekivali da će bilo koji izdavač obnoviti neko izdanje Radovićevih knjiga, gorko ste se prevarili. U knjižarama ništa od ovog pisca, bogatiji i razmetljiviji izdavači jure sigurnije probitke, domaće ‘‘hitove“ (u ozbiljnijim kulturama hit se na kraju dokazuje na tržištu, u nas je to od početka razmetljiva i obmanjivačka marketinška oznaka). A te hitove ispisuju najčešće zvezde turbo-kulture, tv-voditeljke i (s)plavuše koje lansiraju nezasitni tabloidi. Radoviću u tako strogom društvu naprosto nema mesta.

 

Mnogi su i ovih dana pominjali onaj sramotni, traumatični trenutak kad je odlukom partijskih moćnika Radovićev pozdrav ‘‘Beograde, dobro jutro“ uklonjen sa radio talasa. Dogodilo se to krajem novembra 1982. uoči Dana Republike (29. novembar)

 

Ali tri zbirke Radovićevih tesktova iz serije ‘‘Beograde, dobro jutro“ zastaju sasvim neočekivano kod 1978. godine. Slično se dogodilo i u dragocenoj hrestomatiji svih Radovićevih tekstova ‘‘Baš svašta“ (1116 stranica sitnog, dvostubačnog sloga) koju je sastavio Miroslav Maksimović. I ovde pregled Radovićevih komentara staje sa 1978. Ni u piščevoj zaostavštini, pa ni u arhivama matične stanice nema tragova šta je Duško izgovarao sve do 1982. Neverovatno!

 

E, pa stvar nije propala. U svojoj arhivi ovaj potpisnik ima transkripte svih Radovićevih tekstova, sve do ključne emisije koja je izbezumila partijske moćnike. Otkud meni to? Jednostavno, bio sam od onih koji su svakog jutra sačekivali Duškovo obraćanje svima nama, a jednostavnim pritiskom na dugme magnetofona snimio sam sva njegova upozorenja, do poslednjeg!

 

I evo šta je u tom poslednjem javljanju Duško ispalio izazvavši bes lokalnih partijskih siledžija: ‘‘Kad već moramo i možemo bez Tita, mogli bismo i bez svakog drugog. Ko misli drukčije, neka kaže!“

 

Ali i ono što je tog jutra Radović mimo navedenog izgovorio nije delovalo baš pitomo. Recimo: ‘‘Mnoge badavadžije statiraju u društveno-političkom životu. Niti imaju šta reći niti imaju šta uraditi. Oni su živi spomenici nedavnoj prošlosti kojoj danas palimo sveće“.

Tih dana obeležen je još jedan datum. Sa mnogo manje medijske halabuke. Fondacija Aleksandar Saša Petrović, koju je osnovala i sve do nedavno vodila supruga velikog filmskog stvaraoca gospođa Branka Petrović, omogućila je svojim sredstvima novu, digitalno osveženu kopiju legendarnih ‘‘Skupljača perja“ iz 1967. A da se oni nisu setili? Celokupna filmska arhiva počiva na već prilično istrošenim kopijama, nekim kultnim filmovima zagubljeni su negativi, zub vremena čini svoje

 

Ili ovako: ‘‘Čuvajmo rukovodioce, jer nemamo druge. Za svakog povređenog rukovodioca biće streljano pedeset novinara“. U ovom surovom ogledalu koje i danas deluje korozivno našla se i ova Duškova napomena: ‘‘Neki mladi ljudi postali su činovnici visokog ranga. Njihova obaveza nije da tumače i štite interese svojih vršnjaka, već da se bore protiv njih“.

 

Duško Radović, naš savremenik.

 

Ali, pošto se svi pisci i kritičari jednoglasno slažu (hm, jednoglasno, tu je već nešto sumnjivo) da je reč o velikom i značajnom pesniku, pomislili biste da je dobio mesto u nekoj od savremenih antologija. Ali, tamo ni traga! Strpali su ga u ladicu pesnika za decu, ogradili prostor da bi svojim pajtosima, generacijskim i zavičajnim drugarima otvorili prostor. I ne samo to, ima antologičara koji su i sebe svrstali u izbor. A što ne bi – skromnost i samokritičnost su na ovom delu Balkana osobine naivčina i budala!

 

Da je neko od antologičara samo pročitao Radovićevu knjigu ‘‘O plakanju“ (Rad, 1986., 94 str.), video bi da je reč o melanholičnoj misaonoj poeziji koja pripada vrhuncima savremene srpske lirike.

 

Tih dana obeležen je još jedan datum. Sa mnogo manje medijske halabuke. Fondacija Aleksandar Saša Petrović, koju je osnovala i sve do nedavno vodila supruga velikog filmskog stvaraoca gospođa Branka Petrović, omogućila je svojim sredstvima novu, digitalno osveženu kopiju legendarnih ‘‘Skupljača perja“ iz 1967. A da se oni nisu setili? Celokupna filmska arhiva počiva na već prilično istrošenim kopijama, nekim kultnim filmovima zagubljeni su negativi, zub vremena čini svoje. Država, bačena već decenijama u ruke onih kojima je autentična kultura, sem one gučansko-turbo-narodnjačke, deveta rupa na svirali, nema ni volje ni snage da se filmskim nasleđem pozabavi na dostojanstven način.

 

Na dvadesetu godišnjicu smrti Alesandra Saše Petrovića, 20. avgusta Jugoslovenska kinoteka stavila je na program ovu novu kopiju, a u novom zdanju, u Uzun Mirkovoj, zajedno sa pomenutom Fondacijom priredila okrugli sto posvećen delu velikog reditelja. Aleksandar Saša Petrović (1929.-1994.) je među najznačajnijim filmskim autorima Evrope u drugoj polivini stoleća. Čovek ogromne filmske i likovne kulture, izvrstan esejista, pesnik i memoarista ostavio je filmsko delo koje je početkom sedamdesetih presečeno kad je pod udarom birokratskog udara na tzv. ‘‘crni film“ Petrović otišao u izgnanstvo i vratio se posle desetak godina. Tragična sudbina stvaraoca!

 

Ali kad se pogleda njegovo dokumentarni opus ‘‘Let mrtve ptice“, fantastična poema o životu i smrti, ‘‘Putevi“ posvećeni slikarskoj viziji Save Šumanovića, potom jedan od najboljih ratnih filmova druge polovine stoleća ‘‘Tri“, kultni ‘‘Skupljači perja“, da ne ređamo dalje, Sašina poetika zaslužuje najveće poštovanje.

Ovim se naravno udara na etičke i profesionalne osnove profesorskog poziva; dosad se niko nije usudio da nešto slično istakne kao svoj lični stav. A potom (sindrom Koga svrbi, on se češe!) rekao je da je reč o beznačajnom i amaterskom filmu (zanemarujući činjenicu da je autor za to delo koje nije ni otišlo u javnost dobio četiri godine robije). I dodao: ‘‘Ovaj film pokojnog Stojanovića“, na šta je ‘‘pokojni“ Stojanović, koji je sedeo samo nekoliko metara ispred govornika, ustao i laganim hodom se udaljio od svog pogrebnika. Nas nekoliko je dobacilo da je čovek živ, ali Volk je nastavio u istom stilu. U tom trenutku nas desetak je u znak protesta izašlo iz dvorane…

 

Na okrugli sto o delu Saše Petrovića tog tropskog dana došlo je stotinjak filmskih radnika, kritičara i novinara. Ne sanjajući da će ubrzo uslediti hladan tuš, skandal bez presedana!

 

Nije jasno ko je sastavljao spisak govornika, ali ko je slutio šta će se dogoditi! Izbor prvog govornika, profesora Petra Volka, bio je vrlo nesrećan jer je njegovo učešće u čuvenom linču, izbacivanju Saše Petrovića sa Filmske akademije, bilo prilično ambivalentno, da ne pominjem težu reč.

 

Sam PV je odmah ukazao da nije bio sa Sašom u dobrim odnosima (prosto se čudim zašto!), a onda se zakačio za ključni, traumatičan i sramotan trenutak u progonu Žike Pavlovića i Saše Petrovića sa Fakulteta (simboličan povratak na mesto zločina). I onda je kazao, parafraziram naravno, da je sporni film ‘‘Plastični Isus“ Petrović ocenio najvišom ocenom i dodao skandalozni stav: da profesori i ne moraju da vide i pročitaju ono što ocenjuju, mogu oni to i na poverenje!

 

Ovim se naravno udara na etičke i profesionalne osnove profesorskog poziva; dosad se niko nije usudio da nešto slično istakne kao svoj lični stav. A potom (sindrom: Koga svrbi, on se češe!) rekao je da je reč o beznačajnom i amaterskom filmu (zanemarujući činjenicu da je autor za to delo koje nije ni otišlo u javnost dobio četiri godine robije). I dodao: ‘‘Ovaj film pokojnog Stojanovića“, na šta je ‘‘pokojni“ Stojanović, koji je sedeo samo nekoliko metara ispred govornika ustao i laganim hodom se udaljio od svog pogrebnika.

 

Nas nekoliko je dobacilo da je čovek živ, ali Volk je nastavio u istom stilu. U tom trenutku nas desetak je u znak protesta izašlo iz dvorane. Ostali su, to saznajem kasnije, zadržali akademski mir (svaka im čast, mi smo valjda napustili tu svečanost iz puke obesti!) kao da se ništa neprirodno nije dogodilo. Čak je, doznajem, meni nepoznati doktor filma na kraju Volkovog izlaganja zahvalio govorniku na dragocenom doprinosu!

 

Kad smo se pribrali posle izlaska, ovaj potpisnik i njegova dva prijatelja, sapatnika iz kulturnog novinarstva (ukupno, 150-ak godina praćenja kulturnih zbivanja) zaključili su da se veći kulturni skandal nije dogodio u našim životima.

 

Dok su neki partijski jurišnici i poslušnici napredovali u svojim univerzitetskim karijerama, Petrović je u izgnanstvu režirao ‘‘Grupni portret s damom“, a po povratku, sredinom osamdesetih, započeo za RTV Beograd osmodelnu tv-seriju ‘‘Seobe“, po velikom eposu Miloša Crnjanskog. Projekat je zapao u nevolje, inostrani koproducenti su zaplenili deo snimljenog materijala, a Saša Petrović nije dočekao da vidi premijeru filma ‘‘Seobe“ (zapravo prva dva dela serije), jer se već u maju 1994. našao pod udarom neizlečive bolesti.

 

Da ima Boga i gornjeg sveta, da je Saša imao prilike da prati šta se tog dana događalo pod krovom Jugoslovenske kinoteke, verovatno bi zaključio: ponovo su simbolički pucali u mene!

Filed Under: BEO DIJAGNOZE Tagged With: autograf.hr, Beo-dijagnoze, Beograd, Branka Petrović, časopis, D. Radović, drama, kolumna, Legenda, Milan Vlajčić, novine, pesnik, Poletarac, politika, radio, rukovodioc, S. Petrović, serija, spomenik

Seid Serdarević: ”Publika je željna ozbiljnog razgovora i promišljanja, i o knjigama”

Autor: Đorđe Krajišnik / 16.08.2014. Leave a Comment

Piše: Đorđe Krajišnik

 

Seid Serdarević Foto Prae.hu

Foto: Prae.hu

Izdavačka kuća Fraktura iz Zagreba organizuje početkom septembra drugi Festival svjetske književnosti.

 

Tim povodom razgovarali smo sa Seidom Serdarevićem, idejnim tvorcem Festivala i glavnim urednikom Frakture, o konceptu ovog književnog događaja, njegovom značaju, festivalizaciji književnosti, književnoj kritici, izdavaštvu…

 

Nije čest slučaj da se organizuju festivali književnosti, stoga me zanima kako je koncipiran Festival svjetske književnosti i otkud uopšte jedan takav festival u Zagrebu?

Mi smo prošle godine nakon čitavog niza održanih tribina i nakon što smo vidjeli da postoji jedno ozbiljno zanimanje zagrebačke publike za žive razgovore o književnosti i sa piscima odlučili pokrenuti Festival svjetske književnosti. Bez obzira na to što postoji taj trend festivalizacije, vi jednostavno u određenom trenutku možete dovesti vrlo respektabilne autore koji podržavaju jedan drugoga i koji će književnost na najbolji način predstaviti.

 

Već je prošlogodišnje izdanje pokazalo da smo bili u pravu. U desetak dana je te događaje posjećivalo nekoliko hiljada gledatelja, sale su uvijek bile pune. Nakon toga smo znali da nismo pogriješili i krenuli smo, naravno, dalje sa festivalom, tako da se on ove godine održava po drugi puta.

Živimo u vremenima kada književna kritika gotovo da je nestala, kada na televizijskom programu javne televizije u Hrvatskoj nemate nijednu emisiju posvećenu književnosti…

 

Ugostićemo ovoga puta zaista reprezentativan broj autora iz regiona i cijeloga svijeta, koji će učestvovati u niz naših programa koji imaju za cilj približiti pisce publici, pokazati im kroz razgovor kako jedno književno djelo nastaje i brojne druge probleme u vezi sa književnošću.

 

Pomenuli ste festivalizaciju književnosti. Koliko je ona, i to što Vi radite sa ovim festivalom, jedan modus da se književnost učini prijemčivijom široj publici, imamo li na umu da ona i ne kotira baš najbolje kao medij?

Pa to je istina što kažete. Jednostavno živimo u vremenima kada književna kritika gotovo da je nestala, kada na televizijskom programu javne televizije u Hrvatskoj nemate nijednu emisiju posvećenu književnosti… U vremenima kada su i druge umjetnosti također posegnule za festivalima, ne bez razloga, kao što je film, također imamo kazališne festivale… Razlog tome dakako jeste što festival kao forma pruža trenutno mogućnost da dođete i do većeg broja eventualnih sponzora, do bolje vidljivosti u medijima. Dakle, do nečega što će zapravo publiku dovesti književnosti.

 

A kada publiku jednom dovedete, onda se vidi, ono što je nama bilo posebno drago prošle godine, da je ta publika itekako zainteresirana za književnost. Nije da ljudi ne čitaju. Ljudi čitaju ozbiljne knjige i željni su razgovora o ozbiljnim temama. Njima ne trebaju žutilo i žute teme, sa time su već preplavljeni. Publika je željna ozbiljnog razgovora, ozbiljnog promišljanja i o knjigama, i o problemima koji autore muče. Jer ti ili vrlo slični problemi muče i publiku. Međutim, ono što nedostaje jeste posredovanje na pravi način između autora i izdavača sa jedne, i publike sa druge strane. Dakle, mediji se bave puno manje ozbiljnim stvarima nego što bi trebali.

U masi knjiga koja se, bez obzira na krizu, i dalje izdaje, zanimanje književni kritičar gotovo da je nestalo. Ja sam bio književni kritičar i vrlo dobro znam koliko prostora je bilo. Nešto je prostora ostalo na radiju, nešto prostora ima na internetskim stranicama, ali to je uvijek ograničeno za ljude koji su unutar same branše

 

Pomenuli ste književnu kritiku. Kako stoje stvari u Hrvatskoj po tom pitanju i koliko je ona uopšte zastupljena u medijima?

Moram reći da je to sada postalo gotovo marginalno. Tjedni kulturni dodaci gotovo da i ne postoje. U Jutarnjem listu imate maksimalno jednu kritiku tjedno, u Večernjaku bude također jedna… Dakle, potpuno nedovoljno. Kada to uspoređujemo sa vremenima od prije desetak godina, da ne govorimo ranije, onda su to nemjerljive stvari. U masi knjiga koja se, bez obzira na krizu, i dalje izdaje, zanimanje književni kritičar gotovo da je nestalo. Ja sam bio književni kritičar i vrlo dobro znam koliko prostora je bilo. Nešto je prostora ostalo na radiju, nešto prostora ima na internetskim stranicama, ali to je uvijek ograničeno za ljude koji su unutar same branše.

 

Seid Serdarević Foto SanjamKnjige.hr

Foto: SanjamKnjige.hr

Jer koliko god se pratile internetske stranice, one specijalizirane za književnost se ne prate ipak toliko i nisu navidjelu široj publici. Dakle, nemamo književne kritike u tiskanim medijima, ali i javna televizija je već poslije prve sezone emitiranja sklonila jedinu emisiju koja je bila posvećena knjizi. Ipak, ono što mi, koji se bavimo ozbiljnom knjigom, primjećujemo i u kontaktu s knjižnicama saznajemo jeste da ljudi posuđuju knjige, da ljudi čitaju knjige. Ona je od svih, hajdemo kazati, medija možda ponajbolje zastupljena u domovima. Ljudi se najviše daju knjizi. Međutim, ta je knjiga jednako tako najmanje atraktivna za medijsku prezentaciju.

Kada publiku jednom dovedete, onda se vidi, ono što je nama bilo posebno drago prošle godine, da je ta publika itekako zainteresirana za književnost. Nije da ljudi ne čitaju. Ljudi čitaju ozbiljne knjige i željni su razgovora o ozbiljnim temama. Njima ne trebaju žutilo i žute teme, sa time su već preplavljeni

 

Kako stoji stanje sa izdavaštvom u Hrvatskoj?

Mislim da je trenutno, u posljednje dvije-tri godine, izdavaštvo u najdubljoj krizi od devedesetih. Ta je kriza, čini se, dublja i opasnija nego što je bila za vrijeme rata. U izdavaštvu se dogodilo da je od 2006. do 2010. godine Hrvatska uspjela doći do nekakvog europskog prosjeka da se na sto tisuća stanovnika izda oko četiri tisuće novih naslova godišnje.

 

Sada je to već palo dosta ispod tog europskog prosjeka. Također, prosječne naklade su pale na povijesne minimume. Kada čitamo knjige iz devetnaestog stoljeća, znamo da su prosječne naklade bile tisuću komada, sada su prosječne naklade ispod toga. Kriza je dosta duboka. Razlozi su višestruki, oni su i u samoj branši.

 

U nekim megalomanskim, nerazumnim potezima koji su se vukli u vremenima debelih krava, kada su se otvarali ogromni knjižarski prostori koji se nisu mogli sami isplaćivati. Pa je tako u krizu uvučen čitav niz nakladnika. Tu je i jedna neprofiliranost nakladnika, jer veliki broj njih želi biti obiteljskog tipa da izdaje sve – od knjiga za djecu, preko kuharica, do ozbiljnih romana. A, naravno, i politika ministarstva kulture se, nažalost, prema knjizi nije mijenjala čitav niz godina. To se stalno radi po jednom istom modelu za koji neću kazati da je posve neefikasan, ali mu ipak treba mnogo izmjena.

 

Uza sve te probleme koji opterećuju nakladništvo, knjige ne uspijevaju na pravi način naći put do svojih čitatelja, a njih itekako ima. Ali nema te komunikacije, ili što se voli danas u marketingu reći: knjiga nije dovoljno sexy.

 

(Prenosimo iz lista Oslobođenje).

Filed Under: INTERVJU Tagged With: autograf.hr, autor, Đorđe Krajišnik, festival, Fraktura, Hrvatska, internet, intervju, izdavač, knjiga, kritika, medij, Oslobođenje, pisac, Program, publika, radio, Seid Serdarević, televizija, Zagreb

Kustić, heroj i zločinac

Autor: Drago Pilsel / 21.07.2014. Leave a Comment

(Opaska koju su mi lijepili nakon jednog tweeta na FB-u: ”o mrtvima sve najbolje” te da je deplasirano da ovako pišem o Kustiću kod mene nema efekta. Tko ne želi neka ne čita jer, upozoravam, ovo nisu hvalospjevi, ovo je kritički tekst o čovjeku koji je bio i jedno i drugo što sam stavio u naslovu).

 

U subotu ujutro, u 84. godini života, u Zagrebu je umro grkokatolički svećenik i novinar don Živko Kustić. Čekao sam ovaj dan sa zebnjom jer među novinarima od formata, međum onima koji u Hrvatskoj i u regiji nešto znače, ne postoji nitko tko je don Živka kritizirao više nego što sam to učinio ja: iako sam imao razumijevanja za njegov nacionalizam – ta bio je čovjek koji je stasao nasuprot Jugoslavije, kao onaj tko se bori za slobodu Katoličke crkve, ali i za Hrvate i druge u toj tvorevini, nisam mogao prijeći preko notorne činjenice da je čovjek njegova utjecaja i reputacije odbio, da: odbio svetu dužnost da spasi ugrožene Srbe nakon ”Oluje”.

 

Kada sam mu došao referirati o zločinima počinjenima nad našim Srbima, a bio sam u društvu pokojnog novinara Vjesnika i mojeg najboljeg prijatelja Branka Madunića, moleći ga da samo prijeđe ulicu do Kaptola 31 (razgovarali smo tada u sjedištvu Informativne katoličke agencije na Kaptolu 4) i urgira kod kardinala Franje Kuharića da žestoko digne glas, ode na Pantovčak i na Prisavlje te upozori hrvatsku vlast da odmah zaustavi ubojstva, pljačku i paljevine na netom oslobođenim područjima, Kustić me pogledao i rekao, misleći na Srbe: ”Dobro su i prošli”.

 

Tih sam dana obolio od PTSP-a, sada to znam i ne može me nitko razuvjeriti. Tih sam dana počeo krvariti iz debeloga crijeva (dijagnoza ulceroznog colitisa će mi biti uspostavljena u jesen 1999.), ali sam okrenuo nebo i zemlju kako bi moje informacije i informacije HHO-a stigle do kardinala Kuharića. Pomogao nam je tada fra Ilija Živković (franjevac trećoredac), čovjek koji će kasnije odigrati, zajedno s pokojnim Kustićem i glavnim urednikom Glasa Koncila Ivanom Miklenićem, ključnu ulogu u tomu da me se izbaci iz Hrvatskog društva tzv. katoličkih novinara, ali do Kuharića smo stigli, odnosno stigle su i naše informacije, pojačane i istinitim svjedočanstvom o zločinima kojih je kardinalu podnio pokojni general Zvonimir Červenko.

Iako sam imao razumijevanja za njegov nacionalizam – ta bio je čovjek koji je stasao nasuprot Jugoslavije, kao onaj tko se bori za slobodu Katoličke crkve, ali i za Hrvate i druge u toj tvorevini, nisam mogao prijeći preko notorne činjenice da je čovjek njegova utjecaja i reputacije odbio, da: odbio svetu dužnost da spasi ugrožene Srbe nakon ”Oluje”

 

Dana 13. kolovoza 1995., kada je Franjo Kuharić polagao kamen temeljac u Okučanima na (u potpunosti) srušenoj crkvi svetoga Vida, kardinal je, što se čulo u izravnom radijskom prijenosu, žestoko govorio protiv zločinaca koji su harali oslobođenim krajevima, ali su ga Hrvatski radio i Hrvatska televizija cenzurirali u večernjim informativnim emisijama: cenzura je pala i od strane svih drugih državnih medija (Vjesnik, Hina, itd.), ali sam ostao šokiran kada je Franju Kuharića odlučio cenzurirati i Miklenićev, odnosno Kustićev Glas Koncila.

 

Shvatili smo ubrzo zašto: Kustić je, iako su ga HHO, a i drugi, informirali o zločinima (don Živko je bio prisutan na prvoj press konferenciji HHO-a koju je vodio prof. Žarko Puhovski jer sam ja tada opet bio na terenu obilazeći spaljena sela i stratišta), na drugoj stranici Glasa Koncila u prvom broju nakon ”Oluje”, koncem kolovoza, objavio, ja smatram, najsramotniju stranicu tzv. katoličkog novinarstva: komentar pod naslovom ”Neviđena humanost ratovanja”.

 

Od tada, iako sam sposoban za kršćanski oprost, pa sam čak prešao i preko laži Ivana Miklenića, Živka Kustića, fra Ilije Živkovića, fra Mirka Mataušića, Suzane Vrhovski i drugih, laži koje su izrečene da bi se opravdalo moje udaljavanje iz kruga tzv. katoličkih novinara u smislu da u srcu nemam ogorčenje (ali će uvijek ostati potreba da svjedočim istinitost događaja), sa don Živkom Kustićem nisam želio više komunicirati: mislio sam da sam humanost pokazao kada se on nalazio usred srčane krize u bolnici Dubrava i kada sam ga pohodio zamolivši da se kršćanski pozdravimo i oprostimo u slučaju da on prije mene napusti ovaj svijet jer, možemo mi biti ljuti jedan na drugoga, ali Isusova ljubav mora biti i ostaje jaća od svih naših slabosti i ograničenja.

 

Kažem da sam sa zebnjom čekao trenutak kada će biti objavljena vijest da je don Živko umro jer sam znao da ću tada biti, s obzirom na to da se smatram časnom i pravednom osobom, primoran da se složim s onima koji tvrde da u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj (ni u BiH) nema, nažalost, osobe njegovih kvaliteta, pa će ispasti da samom sebi proturječim: ako smatram da don Živko Kustić odlazi sa ovoga svijeta i sukrivim za smrt nekih ljudi, naših sugrađana (neki će reći da nije kriv, već odgovoran, ali ja tu ne vidim osobite razlike), kako ga pak mogu istodobno smatrali velikom osobom?

 

Nije to kontradikcija jer nije Kustić prvi koji je bio i herojem i zločincem; eno vam Tita, Tuđmana ili ribara Ante Gotovine koji je za suborce i većinu građana – heroj, premda je odgovoran za veliki ratni zločin koji su počinile hrvatske snage kod Mrkonjić grada u listopadu 1995. pod njegovim zapovjedništvom, što će i dalje čekati trenutak da osoba bez mrlje u biografiji i bez straha od Bijele kuće, Pantovčaka ili neke domaće institucije u BiH, izvuće predmet, dogotovljen, iz ormara u Tužilaštvu u Sarajevu.

 

U čemu je, dakle, don Živko Kustić za mene velik?

Dana 13. kolovoza 1995., kada je Franjo Kuharić polagao kamen temeljac u Okučanima na (u potpunosti) srušenoj crkvi svetoga Vida, kardinal je, što se čulo u izravnom radijskom prijenosu, žestoko govorio protiv zločinaca koji su harali oslobođenim krajevima, ali su ga Hrvatski radio i Hrvatska televizija cenzurirali u večernjim informativnim emisijama: cenzura je pala i od strane svih drugih državnih medija (Vjesnik, Hina, itd.) ali sam ostao šokiran kada je Franju Kuharića odlučio cenzurirati i Miklenićev, odnosno Kustićev Glas Koncila

 

Citiram poruku drugog meni nekarakternog i mizernog čovjeka, zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića u povodu proslave 50. obljetnice svećeničkog ređenja don Živka Kustića, što se dogodilo u nedjelju 4. svibnja 2008. godine misnim slavljem u kapeli sv. Leopolda Bogdana Mandića Doma za starije i nemoćne osobe “Centar” Zagreb u Klaićevoj ulici, gdje je tada Živko Kustić već 13 godina živio sa životnom suputnicom, dragom gospođom Maricom, sve do kolovoza 2010., kada je preminula.

 

Kardinal Bozaniće je napisao: ”Vi ste bili novinar, reporter, kolumnist, glavni urednik, pa glavni i odgovorni urednik ‘Glasa Koncila’, više puta i osuđivan. Mnogi su u onim olovnim vremenima prošloga režima živjeli i obnavljali svoju vjeru i nadu zahvaljujući nadahnutim tekstovima sa stranica ‘Glasa Koncila’, a ti tekstovi bili su ponajviše upravo plod Vašega rada, traženja i intelektualnog napora. Pišući tisuće i tisuće kartica pretvorili ste ‘Glas Koncila’ u glas slobode, glas nade u bolju budućnost, glas poniženih i potisnutih na rub.”

 

Istaknuo je kardinal Bozanić i angažiranost don Živka u Informativnoj katoličkoj agenciji pokrenutoj koncem 1993. (nota bene, dvije godine nakon što smo fra Mirko Mataušić, pastor Giorgio Grlj, Josip Štilinović i ja pokrenuli Kršćansku informativnu službu – KIS) te je pohvalio Kustića u apostolatu žive riječi kao veoma traženog propovjednika, voditelja brojnih misija i duhovnih obnova u domovini i diljem svijeta po hrvatskim katoličkim misijama.

 

”Uz brojne povjerene Vam službe u crkvenim ustanovama i u drugim tijelima bili ste i biskupov službeni konzultor Križevačke eparhije, a od Svete Stolice odlikovani ste naslovom protoprezbitera stavrofora”, istaknuo je kardinal. Na kraju poruke, čestitajući don Živku zlatomisnički jubilej, kardinal Bozanić mu zahvaljuje za velikodušnu i nesebičnu svećeničku službu kojom je na osobit način zadužio hrvatski narod i Katoličku crkvu ”u njemu”, te mu odaje priznanje za crkvenost, kojoj je uvijek ostao vjeran, spreman raditi, svjedočiti, pa i trpjeti.

 

Don Živko Kustić rođen je u Splitu 12. prosinca 1930., bio je suprug i otac petero djece. U Zagrebu je studirao matematiku, fiziku i teologiju. Za svećenika grkokatoličke Križevačke biskupije zaređen je 5. svibnja 1958. u Križevcima. Od 1958. do 1963. godine bio je župnik u Mrzlom Polju i Sošicama na Žumberku. Bila su to teška vremana jer će Kustić teologiju diplomirati tek godine 1975. Svejedno, ovaj prostor ne pamti svećenika njegova komunikološkog talenta.

 

Od 1963. do 1972. bio je pokretač, novinar, reporter i kolumnist Glasa Koncila. Glavni urednik Glasa Koncila bio je od 1972. do 1983., a glavni i odgovorni urednik od 1983. do 1990. Više puta je suđen i osuđivan. Od 1990. do 1991. bio je stručni savjetnik u Ministarstvu iseljeništva – voditelj Odjela za djelovanje vjerskih zajednica među Hrvatima izvan domovine (kada je tu ustanovu vodio Gojko Šušak, razdoblje koje će ostati zapamćeno po navodnoj prepirci Kustića i Šuška oko ubojstva Aleksandre Zec i njezinih roditelja, čin koji će Kustić kasnije i javno osuditi na stranicama Jutarnjeg lista).

Kažem da sam sa zebnjom čekao trenutak kada će biti objavljena vijest da je don Živko umro jer sam znao da ću tada biti, s obzirom na to da se smatram časnom i pravednom osobom, primoran da se složim s onima koji tvrde da u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj (ni u BiH) nema, nažalost, osobe njegovih kvaliteta, pa će ispasti da samom sebi proturječim: ako smatram da don Živko Kustić odlazi sa ovoga svijeta i sukrivim za smrt nekih ljudi, naših sugrađana (neki će reći da nije kriv, već odgovoran, ali ja tu ne vidim osobite razlike), kako ga pak mogu istodobno smatrali velikom osobom?

 

Od 1991. do 1993. djelovao je kao urednik lista Živa zajednica za iseljene hrvatske vjernike, u Frankfurtu, Njemačka. Od studenoga 1993. do listopada 1998. bio je pokretač i glavni urednik Informativne katoličke agencije – Zagreb (IKA). Sve vrijeme javljao se kao komentator, kolumnist i autor jedinstvenoga feljtona “Pismo seoskoga župnika” u Glasu Koncila, bio je pokretač i suradnik Maloga koncila te kolumnist Globusa i Jutarnjeg lista.

 

Bio je član Hrvatskog društva katoličkih novinara, koje mu je godine 2002. dodijelilo nagradu za životno djelo, Društva hrvatskih književnika, potpredsjednik Hrvatskoga novinarskog društva i član Upravnog odbora Hrvatskoga katoličkog radija. Bio je član Komisije Iustitia et pax Biskupske konferencije Jugoslavije i Hrvatske biskupske konferencije. U Križevačkoj biskupiji bio je biskupov službeni konzultor.

 

Objavio je brojne katehetske priručnike: ”Velike religije svijeta”, ”Domagoj – misni ključ vjerovanja”, ”Mali ključ Biblije”, ”Mali ključ povijesti Crkve u Hrvata”, ”Tomica i njegova pisma”, ”Mač duha”, ”Svadbeno ruho”, ”Hoćeš li se krstiti?”, ”Bog za odrasle”, ”Abeceda biblijske vjere” i druge. Autor je djela “Hrvatska mit ili misterij?” i romana ”Zaljubljeni robovi” i ”Denis dječak u prozoru”. Pisac je scenarija za više filmova, te autor popularnih publikacija o kardinalu Alojziju Stepincu, o. Anti Antiću, o. Maksimilijanu Kolbeu…

 

Meni se čini velikom njegova gesta iz vremena kada je služio JNA u Nišu i kada se zatelebao u medicinsku sestru kojoj je napravio dijete: budući da je don Živko rođen kao izvanbračno dijete (njegov ga biološki otac Vinko Ružić, podrijetlom Splićanin, šef solane na Pagu, nikada nije javno priznao za sina), on nije svojoj Marici želio napraviti ono što je Vinko napravio njegovoj majci Josipi, odnosno Bepini, rođenoj u Metkoviću.

 

Kustić se (prenosim dio biografije iz Večernjeg lista) oženio još kao bogoslov, početkom 1955. godine, nakon četvrte od šest godina studija. Tri godine stariju Maricu Radenković upoznao je za služenja vojnoga roka 1953. u JNA, u Nišu. Bila je bolničarka, a kasnije radila u Upravi Doma JNA. Mladić koji do tada, kako sam kaže, nije ni za ruku prihvatio neku djevojku, “civilno” se oženio još za boravka u Nišu. U tom razdoblju mu više ni na pamet nije padalo da će postati svećenik.

 

Otišao je u Zagreb i prekinuo studij teologije. Marica je došla za njim, pa su unajmili podstanarsku sobicu. Ona se zaposlila u bolnici, a on tri godine studirao teorijsku fiziku. Godine 1957. njegov ispovjednik pater Scheibel iznio mu je iznenađujući prijedlog da se ipak zaredi – u Križevačkoj biskupiji grkokatoličkog obreda. Treće dijete bilo je na putu, ali se prvi šok ubrzo pretvorio u radost. Živko i Marica Kustić vjenčali su se u crkvi sv. Petra u Zagrebu. Zaređen je 4. svibnja 1958. Jer je s rimokatoličkoga prešao na grkokatolički obred u kojemu nema celibata.

Kardinal Bozanić je napisao: ”Vi ste bili novinar, reporter, kolumnist, glavni urednik, pa glavni i odgovorni urednik ‘Glasa Koncila’, više puta i osuđivan. Mnogi su u onim olovnim vremenima prošloga režima živjeli i obnavljali svoju vjeru i nadu zahvaljujući nadahnutim tekstovima sa stranica ‘Glasa Koncila’, a ti tekstovi bili su ponajviše upravo plod Vašega rada, traženja i intelektualnog napora. Pišući tisuće i tisuće kartica pretvorili ste ‘Glas Koncila’ u glas slobode, glas nade u bolju budućnost, glas poniženih i potisnutih na rub”

 

Iz Križevaca, nakon zaređenja, raspoređen je u grkokatoličku župu Mrzlo Polje, a kardinal Alojzije Stepinac, koji je bio zatočen u Krašiću, poručio mu je preko svoga župnika ”da je proučio njegov slučaj i da mu čestita”. Četiri godine poslije Kustić je služio u župi Sošice. Marica, žena iz “posve drugoga svijeta”, u svemu ga je pratila.

 

Meni se čini izuzetno značajnim da ga, iako formalno grkokatolički svećenik, šira javnost nije doživljavala kao takvoga, već kao svećenika ”s Kaptola” koji ima ženu i petero djece (jedan sin mu je bio umro), što smatram izuzetnom porukom za Crkvu u kojoj je svakoj iole pametnoj osobi sasvim jasno da je zapovjedeni i obavezan celibat potpuno deplasirana i glupa stvar koju treba što prije prevladati, pa i kao put približavanja katolika i pravoslavaca baš onako kako su si bliski katolici i grkokatolički svećenici i popovi.

 

Bilo je domišljato sve što je činio u Glasu Koncila i treba pohvaliti njegove važne knjige, ali mislim da ne treba pretjerivati s pohvalama na račun njegove vrlo čitane kolumne ”Jutarnja propovijed” u Jutarnjem listu; bila je to OK forma, ali daleko ispod kvalitete za mene, ponajboljih Kustićevih tekstova, kolumni iz Globusa (”Zrenik iz zapećka”, koje je pisao 1991. i 1992., u najtežim vremenima naše novije povijesti), a koje će ostati zapamćene jer su ukoričene u knjizi, jednom od najboljih publicističkih djela devedesetih ”Hrvatska, mit ili misteriji – Političko-religiozni ogledi”, koju je uredio genijalni Marko Grčić (Minerva, Zagreb, 1995.).

 

Najme, kako sam magistrirao iz oblasti Političke teologije, kvalificiran sam vrednovati tu knjigu iz rakursa perfektne Kustićeve konstatacije da ”iz misterija izvire poezija stvaralaštva, a mit stvara koračnice kojima se maršira u smrt”.

 

Kustić je velik i kao arhitekt silnoga zahvata, devetnice (od 1975. do 1984.), što je označeno jubilejem ”Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata” ali mu se kuća, zgrada, to što je projektirao i sagradio, urušava, pa se moramo pitati na kakvim je to temeljima arhitekt Kustić gradio, odnosno s kojim to elementima iliti materijalima?

 

Složit ću se da je Kustić bio prorokom i da ga se može tretirati i kao apostola, ali mu se u velikoj mjeri dogodilo sljepilo koje je zahvatilo i Stepinca i biskupe sve do danas (uz časne izuzetke: Kokša, Badurina, Devčić…), sljepilo koje fra Bono Zvonimir Šagi definira kao ”domoljubna blokada duha”. Kustić je bio hiperpametan čovjek i vrstan praktičar, ali nije imao širinu i proročku viziju jednoga Željka Mardešića, pa treba biti oprezan kod vrednovanja njegova doprinosa tzv. ”Crkvi u Hrvata”. Naime, to jest svakako jedan golemi evangelizacijski doprinos, ali don Živko Kustić nije do kraja niti znao vrednovati niti je shvaćao što je to Crkva u svijetu i što je to Crkva u demokraciji onako kako to shvaćaju mnogi drugi, pa i u nas, od dominikanca Frana Prcele, pentekostalca Miroslava Volfa, naših kolmunista Jadranke Brnčić i Petera Kuzmiča pa nadalje.

Kako rekoh, ipak smatram da nas je napustio veliki čovjek koji je na vrijeme shvatio da će njega i kolege, koji su se toliko desetljeća borili za slobodu protiv boljševizma, ubrzo pregaziti neki ”super-pobožni, super-čestiti, super-desni, super-katolici i super-Hrvati, osobito super-organizirani” koji su u nas stvorili kraljevstvo mediokriteta i drek, totalni drek od države

 

Pribojavao se Kustić totalitarnih manira Franje Tuđmana i HDZ-a jer ”premda je Crkva za demokraciju, ona strepi pred mogućnostima da se u rukama jednog čovjeka, ili jedne skupine, nađe previše vlasti”, ali se često ponašao nadmeno i nedemokratski po svemu sudeći, jer su se u njemu međusobno borili osjećaji superiornosti, koje je imao prema intelektualno daleko inferiornijim svećenicima kojima se javljao (ne ubrajam ovdje, naravno, pokretače Kršćanske sadašnjosti: Turčinovića, Šagi Bunića, Bajsića, itd.) i potreba da se bude duhovan, što znači ponizan i bratski raspoložen.

 

Nisam pozvan da sudim don Živku Kustiću: o njemu više znala je pokojna supruga, a znaju i članovi obitelji, ispovjednici, dobri prijatelji, zna i Bog, pa je potpuno nebitno što bilo tko od nas kaže o bilo komu. Ali imam potrebu izraziti žaljenje što njegovi talenti nisu do kraja maksimalno dobro iskorišteni: njegova ”Crkva u Hrvata” je sekta razularenih nacionalista, njegov Glas Koncila je beznačajan bilten sa desetkovanom tiražom u odnosu na one brojke koje je iza sebe ostavio Kustić niti vidimo i jednoga relevantnoga crkvenoga novinara ispod Kustića ili iza njega.

 

Kako rekoh, ipak smatram da nas je napustio veliki čovjek koji je na vrijeme shvatio da će njega i kolege, koji su se toliko desetljeća borili za slobodu protiv boljševizma, ubrzo pregaziti neki ”super-pobožni, super-čestiti, super-desni, super-katolici i super-Hrvati, osobito super-organizirani” koji su u nas stvorili kraljevstvo mediokriteta i drek, totalni drek od države.

 

Kustić je meni blizak ako ništa drugo onda po kršćanskoj nadi: on se čvrsto nadao da će Hrvatska tim napastima odoljeti, da će opstati i rasti, ”uvijek vrijedna naše požrtvovne ljubavi, jer ona nije mit nego misterij”.

 

Ali, kažem, uhvatila me je nelagoda, zebnja. Jer bih volio sada moći potpisati, ako ne hagiografski in memoriam, onda tekst koji mi neće donijeti novu žalost.

 

Šteta, silna je šteta što don Živko Kustić nije ostao arhitektom do kraja i što je hrvatsku zbilju kompromitirao toliko nepromišljeno, toliko nekršćanski, toliko antiekumenski, na tako osjetljivim područjima u kojima se u doba SFRJ činio nepobijedivim herojem – na području ljudskih prava, na području na kojem će se devedesetih pridružiti društvu samim samcatih zločinaca.

Filed Under: DEMOCROACIA Tagged With: BiH, Branko Madunić, Crkva, Drago Pilsel, Franjo Kuharić, Glas Koncila, heroj, HINA, Hrvatska, Jugoslavija, kardinal, novinar, Oluja, radio, svećenik, televizija, Vid, Vjesnik, Zagreb, Živko Kustić, zločinac

O Markušiću, kvislingu

Autor: Ivan Lovrenović / 02.03.2014. Leave a Comment

Odavno sam se otuđio od slušanja radija – auto ne vozim, mobitel ne nosim, a sav slobodni auditivni i vizualni prostor nemilice su okupirali internet i televizija. Ne znam, na primjer, postoje li još uopće radio-stanice koje emitiraju na kratkim, srednjim i dugim valovima i radio-uređaji na kojima se takve mogu hvatati. O, kako je to nekada znalo biti čarobno: na tim valovima mogao si čuti disanje i pulsiranje, govorenje i muziciranje cijele planete. FM-sistem je jad i čemer: čuješ samo ono što ti je u najbližem okruženju, a ni to ako ti je položaj takav da je prijem ometen prejakom armaturom u betonskim zidovima i sličnim preprekama.

 

Na sve to intenzivno me je podsjetilo nedavno gostovanje u jednoj radijskoj emisiji. Gotovo je sigurno da je nećete čuti, produkcija je skromna, distribucija također, ali njezini urednici i producenti i ne teže za tim.

 

To se zove “Radio-emisija Bosna Srebrena”, emitira se jednom tjedno pola sata, a cilj joj je da javnost opslužuje vijestima iz Franjevačke provincije Bosne Srebrene. Domet emisije je ono što dohvate lokalne FM radijske postaje iz Busovače, Mostara, Jajca, Kiseljaka, Kupresa, Rame, Usore, Sarajeva (Radio Vrhbosna), Orašja, Žepča, Okučana, a može se čuti i u programu Radija Federacije BiH i Herceg-Bosne.

U drugim prilikama tema o fra Josipu Markušiću (1880. – 1968.) bila bi tek povijesno evokativna i edukativna, te intrigantna onoliko koliko je bio osobno intrigantan nesvakidašnji lik toga franjevačkog uglednika i intelektualca. Ne bi to bilo malo. No, u današnjoj hrvatskoj javnosti u Bosni, a naročito u Hercegovini, s proširenjem i na Hrvatsku, stanje duhova je takvo da je već i sam spomen Markušića zapaljiv kao najzapaljivije teme iz recentne ratne, nacionalno-ideološke prošlosti

 

E, u taj program pozvao me je mladi urednik i novinar Hrvoje Vranješ da govorimo o profilu i djelu fra Josipa Markušića.

 

U nekim drugim prilikama i drukčijim vremenima tema o fra Josipu Markušiću (1880. – 1968.) bila bi tek povijesno evokativna i edukativna, te intrigantna onoliko koliko je bio osobno intrigantan nesvakidašnji lik toga franjevačkog uglednika i intelektualca. Ne bi to bilo malo.

 

No, u današnjoj hrvatskoj javnosti u Bosni, a naročito u Hercegovini, s proširenjem i na Hrvatsku, stanje duhova je takvo da je već i sam spomen fra Josipa Markušića zapaljiv kao najzapaljivije teme iz recentne ratne, nacionalno-ideološke prošlosti. U toj javnosti je u odnosu prema bosanskim franjevcima zavladalo divljačko i agresivno neznanje, neobuzdani, sladostrasni herostratizam.

 

Glavni ton tom uličarskom stilu govorenja i primitivnom načinu mišljenja o onomu što, kao paradigma, predstavlja osoba i djelovanje fra Josipa Markušića promovirali su napadno glasno u posljednje vrijeme ljudi pokriveni akademskim titulama (firma za retuđmanizaciju na veliko i na malo Lučić&Raspudić, J. Krišto, i drugi), ali nisu ni prvi ni jedini – odavno je ta anatema na Markušića i franjevce odaslana iz nacionalno-crkvenih krugova i njihovih adepata.

 

Zahvaljujući svemoćnom populizmu interneta, sve se to danas kao požar među niskim suhim raslinjem širi na tzv. obični svijet i postaje svojevrsni vox populi, a zapravo – glas svjetine. Kada, pak, svjetina u svoje ruke uzme valoriziranje nacionalne i kulturne baštine, onda – zbogom pameti!

 

Tako je iz spomenute firme lansirana i besmislena, ali ogavna parola o bosanskim franjevcima kao – kvislinzima. A već dugo u hercegovačkom virtualnom prostoru za bosanske franjevce kao strašna politička uvreda figurira izraz daidže, a da uboga pamet koja ga je proizvela nema pojma o njegovoj pozitivnoj semantici. (Za neupućene: vijekovima se u Bosni i Hercegovini fratre familijarno zvalo ujacima, a ovi hrvatski arivisti i civilizacijski autisti misle da turciziranom verzijom te riječi – daidža – nanose grdnu uvredu, ne shvaćajući vlastitu promašenost.)

Već dugo u hercegovačkom virtualnom prostoru za bosanske franjevce kao strašna politička uvreda figurira izraz daidže, a da uboga pamet koja ga je proizvela nema pojma o njegovoj pozitivnoj semantici. (Za neupućene: vijekovima se u Bosni i Hercegovini fratre familijarno zvalo ujacima, a ovi hrvatski arivisti i civilizacijski autisti misle da turciziranom verzijom te riječi – daidža – nanose grdnu uvredu, ne shvaćajući vlastitu promašenost.)

 

Bilo je, dakle, važno pokušati u dvadesetak minuta radijskoga razgovora barem u najvažnijim crtama prikazati fra Josipa Markušića kao paradigmu i kao “najvažnijega bosanskog franjevca u 20. stoljeću” ne upuštajući se eksplicite u polemičku kontraargumentaciju ni s onima koji ga osporavaju, ni s onima koji ga brane tako što ga nekritično, a površno i shematski idealiziraju, te i njega i cijelu franjevačku tradiciju također nedopustivo instrumentaliziraju u “dokazivanju” svojih dnevnopolitičkih preferencija.

 

Tko je, dakle, Markušić?

 

Svećenik i redovnik, predstavnik tradicionalnoga bosanskog katolicizma, čvrsto i bezrezervno odan Crkvi i papi. Drugi vatikanski koncil jest doživio, ali neće biti da je njegove reformatorske intencije mogao intimno prihvatiti.

 

Franjevac, sav u tradiciji bosanskoga franjevaštva i u duhovno-redovničkom smislu i u smislu odanosti svijetu Bosne i njezinih ljudi, za koje izrijekom kaže: “Sve je to naš narod, bez obzira na razlike u vjeri”, što mu nije smetalo da se sam legitimira kao “okorjeli bosanski Hrvat”. A uoči nagodbe Cvetković – Maček 1939. uznemireno piše i agitira protiv podjele Bosne i Hercegovine: “Ne daj da se Bosna dijeli ili krnji ni za jedan pedalj zemlje, ni za jednog čobanina – ni za kakve izglede, prilike, pazare, obećavanja. To bi bila izdaja povijesti, naše duše…”

 

Od mladih dana osviješteni zagovornik kršćanskoga socijalizma kao nazora u kojemu skladno povezuje kršćansko-duhovnu i svjetovno-društvenu ideju jednakosti i upućenosti na slabe i siromašne. (“Dolaze nam vjekovi socijalizma, i nikojem silniku neće poći za rukom, da ovaj ogromni pokret uguši. Jedan dio ljudstva bješe lišen prava jednakosti. Novija vremena spomenuše se ove istine u evanđelju o jednakosti i bratstvu svih ljudi; i ta baklja zapali svijet. Niko je više ugasiti ne može – a i ne smije”, piše on 1907. u članku „Moć socijalne demokracije“.)

 

Estetski emancipiran i vrlo upućen, kriteriološki nepopustljiv. “Crkva ne mora biti bogatstvo, ali mora biti umjetnina. I, ako nije umjetnina, nije crkva”, piše u vezi s projektom crkve sv. Ante u Beogradu. Izgradnja toga remek-djela Jože Plečnika, giganta evropske moderne arhitekture, dovela je do njihovoga dubokoga duhovnog prijateljstva, pa Plečnik Markušiću 1954. piše: “Nikoga ne cijenim toliko koliko Vas. Vi ste meni uzor.”

Živeći u jajačkome samostanu i promatrajući sa živom inteligencijom i osjećajem za povijesnost događaja, te s istinskim ljudskim ogorčenjem zločinačku stvarnost Endehazije i okupacije, ne pada Markušić u iskušenje “telaljenoga hrvatstva”, nego se priklanja ideji, bogme i praksi, spašavanja vlastitoga i narodnog obraza zalaganjem za progonjene i za antiokupatorski pokret. Zapisuje: ‘‘Zemlja će se okrenuti kad se stvari razjasne koliko je nepatriotizma bilo u telaljenom hrvatstvu!“

 

Politički, sljedbenik jugoslavenske struje među franjevcima, što kod novohrvatskih veleumova à la Lučić&Raspudić, koji povijest ideja trogloditski ubogo tolkuju gatajući “u plećku”, posve apstrahirano od povijesne geneze, konteksta i vrednosnoga sustava kojemu su izvorno pripadale, danas zvuči kao pogrda najgore vrste.

 

U Drugome svjetskom ratu, živeći u jajačkome samostanu i promatrajući sa živom inteligencijom i osjećajem za povijesnost događaja te s istinskim ljudskim ogorčenjem krvavu i zločinačku stvarnost Endehazije i okupacije, ni na trenutak ne pada Markušić u iskušenje “telaljenoga hrvatstva”, nego se priklanja ideji, bogme i praksi, spašavanja vlastitoga i narodnog obraza zalaganjem za progonjene i za antiokupatorski pokret. U svoj dnevnik zapisuje: ‘‘Zemlja će se okrenuti kad se stvari razjasne koliko je nepatriotizma bilo u telaljenom hrvatstvu!“

 

Poslije rata, u uvjetima u kojima su se oslobodioci ubrzo pokazali kao brutalni zatornici neistomišljenika svake vrste, između ostaloga i Crkve i franjevaca, kao i svih drugih vjerskih ustanova i službenika, Markušić (u nevolji izabran na treći provincijalski mandat) zauzima stajalište drukčije od onoga što ga je zauzeo Stepinac i hrvatski katolički biskupat: sav u franjevačkoj tradiciji i u ljubavi za svoj narod, onkraj patetike mučeništva, on nastoji pronaći, i pronalazi, modus opstanka bez štete po vjerski i narodni identitet.

 

Tu dolazimo na glavni uzrok i povod silnome osporavanju kojim Markušića i bosanske franjevce divljački žigošu današnji vrući zastupnici sterilno čistoga nacionalnog identiteta i starinske vojujuće Crkve. Dubinski, to je zapravo spor između dvaju tipova hrvatstva i hrvatske opstojnosti u Bosni i Hercegovini.

 

Uz posvemašnju dominaciju hadezeovsko-hercegovačke teritorijalne i identitetne redukcije hrvatstva “markušićevski” model je u defenzivi i čini se da je povijesni gubitnik, čemu pridonose i oni njegovi apologeti s protivne, bosanske strane, pa i među franjevcima, koji to čine u formi “praznoga veličanja sačinjenog od dva opća mjesta i tri uvijek ista citata, iza kojega više uopće ne nazireš živa čovjeka, sa svom njegovom nimalo laganom osobnošću, teškim karakterom, i zakučastom politikom punom muke i teških odluka u gadnom vremenu”.

Kao društvo i kao politička zajednica današnja Bosna i Hercegovina dubinski je fragmentirana i destruirana. Ako uopće opstane kao društvo i država, bit će to neka struktura o kakvoj danas teško možemo imati iole jasnu predodžbu. Ali, dokle u njoj među ljudima bude povijesnoga pamćenja dužeg i dubljeg od “pamćenja” kakvo bi htjeli nametnuti goreopisani ideolozi novoga hrvatstva, paradigma markušić bit će snažni memento na propuštene, a drukčije, bolje mogućnosti

 

Kao društvo i kao politička zajednica današnja Bosna i Hercegovina dubinski je fragmentirana i destruirana. Ako uopće opstane kao društvo i država, bit će to neka struktura o kakvoj danas teško možemo imati iole jasnu predodžbu. Ali dokle u njoj među ljudima bude povijesnoga pamćenja dužeg i dubljeg od “pamćenja” kakvo bi htjeli nametnuti goreopisani ideolozi novoga hrvatstva, paradigma markušić bit će snažni memento drukčijih i boljih, a propuštenih mogućnosti.

 

Današnji osporavatelji Markušića i svega što je on predstavljao neka poslušaju riječi iz pisma fra Dominika Mandića njegovu prijatelju Živku Vlahi, s kojim je nekada zajedno radio na zadrugarskom organiziranju hercegovačkih uzgajivača duhana i koji je poslije u NDH bio direktor industrijsko-trgovačkoga konzorcija u vlasništvu države, a sada je u Buenos Airesu u emigraciji.

 

Prepiska je iz 1958., kada je Mandić već godinama u Americi i kada se već odavno kao povjesničar priklonio panhrvatskoj koncepciji. Silno zabrinut Vlaho pita Mandića: Što to rade fratri u Bosni, a Mandić mu odgovara:

 

“Čini mi se, da Ti dobro ne poznaješ prilike u starom kraju. Fratri svojom ‘bosanskom’ politikom spasavaju, što se da spasiti. Da nije bilo Markušića i njemu sličnih, god. 1945/46. bila bi rastjerana hijerarhija u B. i H., provincije raspuštene, svećenici poubijani i pozatvorani, naravno na skrajnu štetu i vjere i hrvatskoga naroda. Markušić je uspio, da se sve to izbjegne i da se omogući daljni odgoj svećenićkoga podmlatka. Istina u Hercegovini ne daju otvor nikakvih zavoda hercegovačkim franjevcima, ali mogu gjake odgajati u Bosni i Dalmaciji tako, da danas imaju više zvanja nego su ih imali prije rata. ‘Dobri Pastir’ iako donese Titovu sliku kao cijenu svoga izlaska, vrši veliku vjersku odgojnu ulogu, pa i hrvatsku. Danas u B. i H. nitko ne smije da spomene hrvatstvo osim franjevaca.

 

Članke, što su izlazili u ‘Zajedničaru’ pod imenom O. Žilića i Karina podmetnuti su od komunističkog poslanstva u Washingtonu radi pobijanja hrvatskoga rada franjevaca na Drexelu, ali oni to ne smiju opozvati. Ali to nije za javnost. Njih u Domovini najbolje je pustiti da rade, kako najbolje znaju. Markušić, fra Mile Leko, Rufin Šilić, fra Jerko Mihaljević, i t.d. dobri su svećenici i oni ne će ništa učiniti, što bi bilo na štetu vjere i hrvatstva.”

 

Ima li pametnih, da im ovo bude dosta!

Filed Under: IZ ZEMLJE SNOVA Tagged With: autograf.hr, Bosna, franjevac, Hercegovina, Hrvatska, Hrvoje Vranješ, internet, Ivan Lovrenović, iz zemlje snova, Josip Markušić, kolumna, Krišto, Lucić, Mostar, radio, Raspudić, rat, Tuđman

DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:

ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

VRIJEME SUODGOVORNOSTI - ostale emisije

Facebook

Facebook

Želite li primati naš newsletter?

Upišite svoj e-mail i pratite najnovije aktualnosti!

Postanite podupiratelj našega portala. Vi ste dokaz da možemo stvarati bolje društvo i da ponekad valja htjeti i nemoguće kako bismo dosegnuli moguće.

Molimo vas da pomognete Autograf.hr uplatom priloga na naš račun (kliknite ovdje).
Hvala vam!

VIDEO: VRIJEME SUODGOVORNOSTI

Drago Pilsel Argentinski roman

ZAHVALJUJEMO SE POTPORI REDAKCIJE:

Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt

Copyright © 2023 | AUTOGRAF.HR | Izrada portala : Poslovna učionica d.o.o. | Tehnička podrška: 234 d.o.o. i Online Press d.o.o. | Log in

Mrežne stranice www.autograf.hr koriste kolačiće ("cookies") za napredniju funkcionalnost stranica, ugodnije posjetiteljevo iskustvo, te prikaza web bannera i drugih oglasa. Postavke korištenja kolačića možete kontrolirati i odrediti u vašem pregledniku mrežnih stranica ("web browser"). Ako se slažete s korištenjem kolačića na mrežnim stranicama www.autograf.hr molimo kliknite "Slažem se". Posjet i pregled mrežnih stranica na www.autograf.hr moguć je i bez korištenja kolačiča, no tada neće biti isporučene neke funkcionalnosti kojima kolačići upravljaju.
Slažem se
Polica privatnosti i kolačića

Privacy Overview

This website uses cookies to improve your experience while you navigate through the website. Out of these, the cookies that are categorized as necessary are stored on your browser as they are essential for the working of basic functionalities of the website. We also use third-party cookies that help us analyze and understand how you use this website. These cookies will be stored in your browser only with your consent. You also have the option to opt-out of these cookies. But opting out of some of these cookies may affect your browsing experience.
Necessary
Always Enabled
Necessary cookies are absolutely essential for the website to function properly. This category only includes cookies that ensures basic functionalities and security features of the website. These cookies do not store any personal information.
Non-necessary
Any cookies that may not be particularly necessary for the website to function and is used specifically to collect user personal data via analytics, ads, other embedded contents are termed as non-necessary cookies. It is mandatory to procure user consent prior to running these cookies on your website.
SAVE & ACCEPT