(Slobodan Bubnjević, ‘‘Strah od promaje“. Književna radionica Rašić, Beograd 2013.)
‘‘Strah od promaje“ druga je prozna zbirka novinara Vremena Slobodana Bubnjevića. Njegovo se književno djelovanje prije nalazi u oblastima samozatajnosti, tako da jedva prodire do onoga što bi se, s dozom ironije, moglo nazvati širom javnošću. Pri tome Bubnjević ne piše hermetično, njegovi su redovi oku ugodni i ne zamaraju. Vjerojatno je stilska jasnoća posljedica novinarske djelatnosti, no ovdje mi nije nagađati već baviti se ozbiljnim poslom književne kritike.
A bez okolišanja mogu reći da je ‘‘Strah od promaje“ ozbiljna knjiga koja je zaslužila pažnju. Taj stav temeljim na više elemenata koji govore da je Bubnjević svojemu poslu pristupio sa sviješću o stvaranju jednog integralnog književnog djela, a ne kao spoju nasumično nabacanih, u svrhu debljanja knjige skupljenih, ranije objavljenih priča.
Bez okolišanja mogu reći da je ‘‘Strah od promaje“ ozbiljna knjiga koja je zaslužila pažnju. Taj stav temeljim na više elemenata koji govore da je Bubnjević svojemu poslu pristupio sa sviješću o stvaranju jednog integralnog književnog djela, a ne kao spoju nasumično nabacanih, u svrhu debljanja knjige skupljenih, ranije objavljenih priča
Knjiga je podijeljena na tri segmenta: ‘‘Hrapavost kore“, ‘‘Godovi i naslage“ i ‘‘Mekoća jezgra“. Herbalna metaforika, metaforika stabla kreće se, promotri li se redoslijed, od vanjskosti ka unutarnjosti. U kolikoj je to mjeri i strategija ulančavanja samih pripovjednih tekstova? Vodi li i njih ”nevidljiva ruka“ (neka mi Adam Smith oprosti na ovome) tim putom od ekstrinzičkoga ka intrinzičnome?
Odgovor na ta pitanja nije jednoznačan. No sasvim je očito da je briga oko ciklizacije rezultat promišljenog rada na pripovjednom tekstu koji je u vezi s instancom implicitnoga autora. Vidljivo je to prije svega u učestalosti pojavljivanja jednoga od junaka pripovijedaka Stanislava Bauka. Pogled u Skokov Etimološki rječnik otkrit će da je bauk postverbal kojim se označuje ”izmišljeno živo strašilo“ kojim se plaše mala djeca, a glagol iz kojega se izvodi je onomatopejsko ”bau“, ”glasovi za plašenje djece kad plaču ili kad nisu mirna“. Prema tome, već i ime junaka ukazat će na moment fantastike povezane sa žanrom horrora koje će graditi ishodišnu matricu čitave zbirke.
No Bubnjević cjelinu ne komponira tako jednostavno. Stalo mu je do buđenja čitateljske pažnje na više razina, tako da se Bauk neće pojavljivati, barem ne isključivo, kao figura čija je funkcija u izazivanju straha. Dapače, moglo bi se reći da se on pojavljuje u realističkim segmentima zbirke kojima, svojim prezimenom, pridaje dimenziju čudnovatoga (u smislu frojdovskoga unheimlich), dok će izostajati u onim pripovijestima koje momente fantastičkoga stavljaju u prvi plan. Na taj se način stvara ponešto paradoksalna diskrepancija čije je razvijanje nosivi element složene strukture.
S jedne se strane nalazi povijesni segment zbirke – u koji se uranjaju momenti fantastike. S druge je pozicioniran suvremeni kojim dominira realizam. No ta je rascijepljenost i mjesto uzglobljavanja: prošlost uspostavlja dijalog sa sadašnjošću, sadašnjost svoje izvorište pokušava pronaći, manje ili više uspješno, u njoj.
Je li cilj Bubnjevićeva implicitnog autora, onda, uspostaviti korelaciju između dviju struja koje se u srpskoj književnosti već sedamdeset godina bore za primat? Odgovor ću na to prejudicirano pitanje ostaviti za neku drugu priliku. Sada mi je prije svega stalo do sadržajne razine tekstova skupljenih u zbirci kao i do njihova unutarnjeg rasporeda.
Knjiga je podijeljena na tri segmenta: ‘‘Hrapavost kore“, ‘‘Godovi i naslage“ i ‘‘Mekoća jezgra“. Herbalna metaforika, metaforika stabla kreće se, promotri li se redoslijed, od vanjskosti ka unutarnjosti. U kolikoj je to mjeri i strategija ulančavanja samih pripovjednih tekstova? Vodi li i njih ”nevidljiva ruka“ (neka mi Adam Smith oprosti na ovome) tim putom od ekstrinzičkoga ka intrinzičnome?
Pripovijetka ‘‘Mračna tajna“, kojom se otvara ”vanjski“, na koru skoncentrirani ciklus/segment zbirke, iz daljine priziva romane Miloša Živanovića ‘‘Razbijanje“ i Srđana Srdića ‘‘Satori“. U njezinu se središtu nalazi misteriozni slučaj pogibije jednoga vojnika na isturenom položaju srpske vojske. Radnja se pripovijesti koncentrira na pokušaje komandujućeg majora da se spasi od odgovornosti koja mu se prebacuje, makar je očito riječ o nečemu krupnijih razmjera za što on treba biti žrtveni jarac.
U operaciji spašavanja kože pomaže mu pripovjedač u prvome licu, njegov bivši vojnik, a sadašnji stručnjak za kompjutore. On uništava hard-disc na kojemu se nalaze povjerljivi podaci, a i štiti majora pred istražnim sudijom prešućujući ono što zna o njemu. Istraga tako završava u slijepoj ulici.
Da je ostala na tome, ‘‘Mračna tajna“ ne bi se osobito udaljila od sličnih tranzicijskih priča u kojima se ukazuje na nemoć pojedinca pred korumpiranim kolektivom. No da tomu ne bude tako, pobrinuo se njezin odjeljak u kojemu se detaljno opisuje vojnikova smrt u baražnoj vatri artiljerijskoga oružja, za koju se ne zna na koga je usmjerena, ali i pojava čudnih spodoba koje pokušava spriječiti da uđu na teren kasarne. Njih će samo ovlaš u posljednjem razgovoru spomenuti i major i nagovijestiti da su došli iz dubine zemlje u koju su bili zakopani u davnim vremenima. Pušta ih se tek povremeno i onda naprave jezive stvari, kao na primjer u Bosni i Hrvatskoj. Pripovjedač ostavlja otvorenom opciju da je tek riječ o majorovoj opsjednutosti natprirodnim.
Sljedeća pripovijetka ‘‘Prilagođavanje“ ironično govori o evoluciji čovjeka, od australopithecusa do homo sapiens sapiensa, prelomljenoj kroz glavni lik Lusi (Lusi je, naravno, ime što su ga istraživači dali prvoj ženi čiji je kostur pronađen u Africi) i koju pripovjedač prati u razvoju. Ironija se sastoji u tome što se cijeli proces odvija u suvremenoj Srbiji. Diskrepancija, a ona je jedno od temeljnih mjesta Bubnjevićeve poetike, konstruira se na nesuglasju između znanstvenog diskursa kojim se naznačuju pojedina poglavlja i svakodnevice koja se razotkriva ispod latinskih imena što obilježuju pojedine stupnjeve razvoja čovjeka. Na ovome je mjestu ta diskrepancija, koja će kasnije prijeći u koliziju, još uvijek mehanički sprovedena, što ‘‘Prilagođavanje“ čini jednim od neuvjerljivijih momenata zbirke.
Inicijalna točka ‘‘Freske“ nalazi se u ideji bogatoga poduzetnika da sprejerima da mogućnost da na jednoj strani privatiziranoga hotela naslikaju – fresku s temom Kosovskog boja. Kapitalizam ispunja na taj način domoljubnu funkciju, a i prikriva kriminal u pozadini. Subverzivni momci i djevojke daju vlastitu interpretaciju najznamenitijeg događaja srpske povijesti, čime se pokreće cijeli niz zbivanja čiji je tragični, budući da je apsurdan, kraj unaprijed programiran
Taj se nedostatak kompenzira u najduljoj pripovijesti – ‘‘Freski“. Ona je očišćena od elemenata fantastike. U prvi plan dolazi zajedljiva satira koja će na kraju prijeći u modus tragedije. Junaci su ‘‘Freske“ stanovnici anonimiziranoga vojvođanskog grada (iza kojeg će upućeni vjerojatno prepoznati Pančevo) koji tranzicijsku dosadu rastjeruju slikanjem grafita. Bubnjevićev pripovjedač koristi jezik sprejera, vješto nas uvodeći u svijet koji nam i ne mora biti baš osobito poznat, a da se pri tome ne razmeće svojim superiornim znanjem. Dominanta cijele priče je dosada.
Ono što doista ostavlja gorak okus je činjenica da je antagonizam izgrađen između ”lijevih“ i ”desnih“ grupacija tek prividan. Ni jedni ni drugi ne posjeduju ništa konkretno što bi ih obilježilo kao individue koje misle svojom glavom, već su tek nositelji i nositeljice floskula i parola koje su im usađene izvana.
Potpuno je zamisliva situacija u kojoj bi se zamijenio predznak jednih i drugih i u kojemu se ne bi ništa bitno promijenilo. Jedino što je trajno je žudnja za odlaskom – bilo kamo, samo dalje od teške učmalosti tranzicijske provincije.
Inicijalna točka ‘‘Freske“ nalazi se u ideji bogatoga poduzetnika da sprejerima da mogućnost da na jednoj strani privatiziranoga hotela naslikaju – fresku s temom Kosovskog boja. Kapitalizam ispunja na taj način domoljubnu funkciju, a i prikriva kriminal u pozadini. Subverzivni momci i djevojke daju vlastitu interpretaciju najznamenitijeg događaja srpske povijesti, čime se pokreće cijeli niz zbivanja čiji je tragični, budući da je apsurdan, kraj unaprijed programiran.
To je ujedno i jedina pripovijest u kojoj se bauci pojavljuju isključivo na metaforičkoj razini, kao da pripovjedaču do njih nije stalo u momentima u kojima se prikazuje kako se realni bauci vuku teritorijem tranzicijske Srbije. Momenti su to u kojima čak ni asocijacije nisu potrebne.
”5. A krvoloci se behu javili među Srbima. / 6. I na sramotu svoga naroda, krvoloci počiniše mnoge zločine. I izazvaše ratove. I mnoge unesrećiše. I poharaše, i popališe, i oteše sve što se oteti moglo. / 7. I rušiše tuđe bogomolje, ne znajući za Boga. I osramotiše nejač, ne znajući za pravdu. I ubijaše ljude bez oružja, ne znajući za milost. / 8. I krv njihovih žrtava pade na sav narod Srbije.“
Drugi dio zbirke spušta se u dvostruku dubinu: stabla, ali i zemlje, otuda i geološka kategorija – naslage – kojom se suplementira botanička – godovi. Geologija se prije svega tiče povijesti. Stoga prva pripovijetka i nosi naslov ‘‘Natprirodna historija“. U njoj se, pseudo-kroničarski, ispisuje povijest bauka u Srbiji, počev od prve ”zabilježene“ pojave koja se zbila u mitskim vremenima, preko kasnijih, o kojima se izvještava objektivnijim tonom, pa sve do one posljednje – na Plitvicama 1991.
Sljedeća priča, ‘‘Jevanđelje svetog Grigorija“, ponovo donosi promjenu modusa pripovijedanja. Kao da Bubnjević želi pokazati kakvim sve rasterima raspolaže, u njoj pripovijeda biblijskim jezikom, a ta je komponenta pojačana i numeriranjem pojedinih rečenica čime se želi mimikrijski približiti specifičnome stihu Svetog pisma. U njoj se govori o falsificiranju, prepisivanju prijepisa svetih knjiga. Bez rezoniranja i osobite refleksije postavlja se pitanja o autentičnosti umjetničkoga djela, a kolorit je ono što priči daje snagu.
Radnja joj je smještena u Kotoru. Pripovjedač se ne libi upotrebe političkih komentara, osobito onih koji se odnose na ulogu Srbije u ratovima nakon raspada Jugoslavije. Ti komentari, dani u arhaičnome diskursu, razvijaju unutarnju napetost koja ulazi u samu semantiku sintagme: ”5. A krvoloci se behu javili među Srbima. / 6. I na sramotu svoga naroda, krvoloci počiniše mnoge zločine. I izazvaše ratove. I mnoge unesrećiše. I poharaše, i popališe, i oteše sve što se oteti moglo. / 7. I rušiše tuđe bogomolje, ne znajući za Boga. I osramotiše nejač, ne znajući za pravdu. I ubijaše ljude bez oružja, ne znajući za milost. / 8. I krv njihovih žrtava pade na sav narod Srbije.“ Bauk u ovoj pripovijesti djeluje iznutra, u napetosti koju generira drevni jezik dok se njime govori o sadašnjosti.
U povijesnom je modusu i sljedeća priča iz ”geološkoga“ ciklusa, ‘‘Zamišljeni slučaj“. Njezin je junak bečki pjesnik Stefan Drobnak koji djeluje u prvoj polovici 19. stoljeća, a tema je pripovijetke njegov ”duševni poremećaj“. Drobnakov je, pak, poremećaj postao realnost. Pripovjedač u ironijskoj gesti preokreće povijest i od tvorca suvremenog srpskog jezika – Vuka Karadžića – stvara borhesovsku figuru izmišljatelja civilizacije. Njegova je fikcija postala realnost. Posljednji obrat nastaje prebacivanjem cijele priče u sadašnjost. Od fiktivne nacije, ”zamišljenog slučaja“, dolazi se do teorije zavjere i s njom povezane paranoje.
Cijeli se pripovjedni postupak intenzivira razbijenim prozorom – sićušnim momentom koji naviješta nadolazeću apokalipsu. Na skučenom se prostoru priče prepliću sudbine pojedinaca sa sudbinama cijelih naselja, tvornice… Ta je gustina koja nikad ne prelazi u zasićenost ono što naslovnu priču doista i čini vrhuncem zbirke. I kada apokalipsa konačno i dođe, može se smatrati logičnim ishodom jednoga društva/jedne zajednice koje/koja je griješilo/la prema sebi i prema drugima
Slučaj Drobnak u suvremenoj se Srbiji može protumačiti jedino na taj način. Stoga je i konzekventan prijelaz u naslovnu priču ‘‘Strah od promaje“ sljedeće Bubnjevićevo poigravanje realnošću, točnije njezinim potkopavanjem realiziranim gotovo neprimjetnom interpolacijom figure bauka u priču o sumornoj sadašnjosti tranzicijske Srbije. Podzemna komponenta ovoga će se puta pronaći u močvari i borbi ljudi s njezinim zadahom. Upravo je u toj močvari zakopana koža bauka što ga je ”neki Srbin“ nekoć davno ulovio u nekoj jami.
Geologija ulazi na scenu sa socijalizmom, isušivanjem močvara i njihovim pretvaranjem u podlogu za industrijska postrojenja. Na močvari se stvara alternativna povijest grada, prikrivena iza bogatstva što je sobom nosi kemijska tvornica čija će se krhkost pokazati u vremenu privatizacije. Slobodan se Bubnjević ne upušta u razmatranja ekonomskih uzusa i konzekvencija kriminalnoga djelovanja. Povijesni se dio smjenjuje s individualnom egzistencijom čovjeka višestruko pogođenog propašću pogona.
Cijeli se pripovjedni postupak intenzivira razbijenim prozorom – sićušnim momentom koji naviješta nadolazeću apokalipsu. Na skučenom se prostoru priče prepliću sudbine pojedinaca sa sudbinama cijelih naselja, tvornice… Ta je gustina koja nikad ne prelazi u zasićenost ono što naslovnu priču doista i čini vrhuncem zbirke. I kada apokalipsa konačno i dođe, može se smatrati logičnim ishodom jednoga društva/jedne zajednice koje/koja je griješilo/griješila prema sebi i prema drugima.
Posljednji je ciklus, ‘‘Mekoća jezgra“, konzekventni kraj kratkoga pregleda raspadanja. Njegov junak Stanislav Bauk mitološko je biće otjelotvoreno u liku bezopasnoga tranzicijskog gubitnika. On se pojavljuje u sve četiri pripovijetke. Prva, ‘‘Baukov incident“ i posljednja, ‘‘Because the night“, u narativnomu su smislu zrcalne preslike.
To postaje razvidno promotri li se promjena lica pripovijedanja. U prvoj se priči Bauk pojavljuje kao pripovjedač u prvome licu, u drugoj se o njemu pripovijeda u trećemu. Prva je koncentrirana na jedan događaj iz sadašnjosti, druga se, što je iskušana strategija u ovoj knjizi, služi zahvatima u prošlost kojima se pokušava generirati kontinuitet – kako same priče tako i biografije. Otuda je prva izravnija, a druga više komentatorsko-meditativna.
Slobodan Bubnjević napisao je uvjerljivu i britku zbirku pripovjedaka. Ono što je osobito bitno je njegova sposobnost asocijativnog, simboličkog ili metaforičkog spajanja na prvi pogled disparatnih dijelova u koherentnu cjelinu. Neke su manje greške stoga i oprostive. No najvažnije je da Bubnjević nije podlegao ponekad sveprisutnoj potrebi za zauzimanjem političkoga stava. Dopustio je da sadržaj govori sam za sebe. Rezultat je knjiga koja će se dugo pamtiti
U jednoj se ponovo razastire poznata matrica zavjere i s njom povezane paranoje. Što se nalazi na tajanstvenoj video-kazeti? Je li njezin sadržaj doista toliko važan da bi se za njega zainteresirala Služba? Hoće li to što ju je Stanislav spalio ukloniti tragove i onoga što je na njoj zabilježeno?
‘‘Because the night“ stvara dvostruki intertekstualni okvir (pomalo začuđuje što se tek u posljednjoj priči pokazuje intelektualizam zbirke i njezina autora): s jedne strane je istoimena melodiozna balada Patti Smith s albuma ‘‘Easter“ (pri čemu ne treba smetnuti s uma da ju neposredno slijedi ‘‘Ghost Dance“), a s druge tmurni i melankolični Goetheov ‘‘Erlkönig“. U pozadini je svega tužna ljubavna priča, a uspomene iz djetinjstva – i njihova transpozicija u elegični moment sadašnjosti – ne pridonose njezinu ublaženju.
‘‘Predskazanje“ još jednom govori o Baukovoj ljubavi koja je prekinuta zbog emigracije, ali i o sablasnoj radio-emisiji koju vodi i u kojoj pokušava spojiti nespojivo – ljude koji se nalaze u potrazi za drugim ljudima s predmetom njihova traženja. Tek je ponešto promijenjen modus u pripovijesti ‘‘Donje Polje“, koja govori o nestalom selu na granici između Bosne i Hrvatske.
Priča je složena od novinskih izvještaja od kojih neki pokušavaju djelovati racionalno, a neki, pak, popuštaju sili fantastičkoga i nestanak sela povezuju s tim što su u njemu oduvijek živjele aveti koje su, može se pretpostaviti, konačno došle po svoje. Kao da se u ovoj pripovijesti ćuti daleki odbljesak briljantnog romana ‘‘Črna mati zemla Kristiana“ Novaka.
Slobodan Bubnjević napisao je uvjerljivu i britku zbirku pripovjedaka. Ono što je osobito bitno je njegova sposobnost asocijativnog, simboličkog ili metaforičkog spajanja na prvi pogled disparatnih dijelova u koherentnu cjelinu. Neke su manje greške stoga i oprostive. No najvažnije je da Bubnjević nije podlegao ponekad sveprisutnoj potrebi za zauzimanjem političkoga stava. Dopustio je da sadržaj govori sam za sebe. Rezultat je knjiga koja će se dugo pamtiti.
