Pohvala nepristojnosti
Važan pokazatelj trijumfa palanačkog duha u nekom društvu je – ne propušta nas na to podsjetiti Konstantinović – izjednačavanje pristojnosti i kulture, štoviše redukcija kulture na službu pristojnosti. [Read more…]
novinarstvo s potpisom
Autor: Alen Kristić /
Pohvala nepristojnosti
Važan pokazatelj trijumfa palanačkog duha u nekom društvu je – ne propušta nas na to podsjetiti Konstantinović – izjednačavanje pristojnosti i kulture, štoviše redukcija kulture na službu pristojnosti. [Read more…]
Autor: Alen Kristić /
Pohvala smrtnosti
Nazvavši je ”smislom za konačnost”, Marquardovo promišljanje o skepsi upućuje nas i na dublje propitivanje neprijateljskog stava palanke prema smrti, čemu se i sam Konstantinović uvijek iznova vraćao, raskrivajući upravo u palanačkom poricanju ”istinske” i ”potpune” smrti fundamentalni korijen njezine totalne izručenosti nasilju. [Read more…]
Autor: Alen Kristić /
Želim izreći pohvalu trima umijećima – umijeću prakticiranja sumnje, umijeću prihvaćanja smrtnosti i umijeću njegovanja nepristojnosti – koje je Konstantinović ne samo zagovarao nego i utjelovljavao i za koje vjerujem da su istinski pharmakon za palanački duh, tim više, jer upravo fenomenologija palanačkog duha, koju nam je, kao svoj duhovni testament ostavio Konstantinović, predstavlja vrhunsko polazište ne samo za dešifriranje nego i za prevladavanje krize, u kojoj živimo. [Read more…]
Autor: Alen Kristić /
Čitati Konstantinovića u Sarajevu 2018., točno 90 godina nakon što se taj ”čovek suštine”[i] 27. ožujka 1928. rodio u Subotici, što bi to značilo?
Što bi značilo, pak, čitati ga danas?
Što bi to značilo u vrijeme globalne ”preobrazbe svijeta u palanačku mrežu”[ii] kad lutajući duh palanke nesmetano pronalazi gostoprimstvo posvuda u svijetu, uzimajući sve više pod svoje i SAD i Europu? [Read more…]
Autor: Damir Grubiša / Leave a Comment
Sada kada je Milan Bandić, dugogodišnji karizmatski gradonačelnik Zagreba otišao u povijest, preostaje hrvatskoj politologiji da pobliže istraži fenomen populizma u našim krajevima i u našem vremenu. [Read more…]
Autor: Željko Ivanković / Leave a Comment
Nekad davno, davno, kad sam prvi put sreo i upoznao Radomira Konstantinovića, na jednom skupu o Krleži na kojemu sam i sâm sudjelovao, kad je na njega došao red svoj je govor počeo rečenicom: ”Naša je kriza velika, dakle naše su šanse velike”. [Read more…]
Autor: Branko Mijić / Leave a Comment
Jeste me pitali tko je spalio moje kuće? Je l’ teža jedna rečenica nego paljenje, ubojstva? Nećete poniznost od mene vidjeti! – uzvratio je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić na tupo inzistiranje da komentira svoj govor u Glini 1995. [Read more…]
Autor: Filip David / Leave a Comment
Ne prvi put u svojoj istoriji se Srbija, njeni političari, njena vlast i njeni građani, nalazi u situaciji da bira između Istoka i Zapada, između Evropske unije i Rusije. Predviđanja o “kraju istorije” nisu se ostvarila, pad Berlinskog zida obeležio je pad komunizma ali ne i suprotnosti između velikih svetskih sila. Sve je očevidnije da se “hladni rat” nastavlja, da se nastavlja bitka za zone uticaja i da u svemu tome neopredeljenih teško može biti. Dok se većina zemalja u srpskom okruženju odlučila za pristupanje Evropskoj uniji i NATO-u, Srbija je još uvek na političkoj klacakalici pokušavajući da proceni na kojoj se strani više dobija. Razum vuče prema Zapadu, srce bira Rusiju.
Sve više, sve očevidnije, ovaj izbor koji se mora učiniti jeste izbor između Evrope i Azije. To nije samo ekonomsko pitanje, kako se pokušava predstaviti, već i krupno političko i ideološko pitanje.
Evropska unija pokušava da privuče Srbiju u svoju zajednicu, ali pod uslovom da se pre prijema mnoge problematične situacije dovedu u red. To nije ni lako ni jednostavno, a možda je, imajući u vidu unutrašnju stiuaciju u Srbiji, i nemoguće. Srbija nema bogzna kakve odnose sa svojim susedima, a često se čini da je u svađi i sama sa sobom. I posle odvajanja Kosova gotovo jednu trećinu Srbije čine etničke manjine sa kojima srpska vlast nikako da nađe zajednički jezik. Jug Srbije, Sandžak, Vojvodina, sve su to područja političke i ekonomske nestabilnosti i povremenih zabrinjavajućih kriza. Ova tradicija nesporazuma sa sopstvenim manjinama dugog je veka. Još na Berlinskom kongresu 1878., dakle pre skoro sto pedeset godina, priznavanje nezavisnosti Srbije bilo je uslovljeno poštovanjem građanskih i političkih prava manjina.
Birokrate Evropske unije igraju sa Srbijom toplo – hladno. Malo prete, malo se udvaraju. Nije im svejedno da li će najmnogoljudnija država na Balkanu biti pod ruskim ili evropskim uticajem. Srbiji je sa druge strane itekako stalo do evropskih podsticajnih fondova, ali emotivno teži Rusiji, mada istorijski gledano ruska imperijalna politika više je izneveravala nego ostvarivala nade i očekivanja Srbije. U isto vreme i stroga neoliberalna ekonomska politika Evropske unije više zastrašuje nego što privlači većinu srpskog stanovništva.
Ruska politika prema Srbiji, nalazeći saveznike i u samome vrhu srpske vlasti, u poslednje vreme postaje sve agresivnija. Nedavne izjave ruskog ambasadora u Srbiji Čepurkina su preteće i nediplomatske. Rusija već kontroliše ukupnu energetsku situaciju u Srbiji preko većinskog vlasništva u naftnoj industriji i gasovoda u izgradnji Južni tok. Sada prelazi i u političku ofanzivu. Traži od Srbije da se umesto za Evropsku uniju opredeli za Evroazijski savez pod vođstvom i kontrolom Rusije. Ostvarivanje Evroazijskog saveza postaje glavni cilj novije, putinovske politike, njene geopolitičke strategije.
Evroazijski savez je već dugo san ruskih ultradesničara i nacionalista. Za njih on nema samo značaj suprotstavljanja “novom svetskom poretku” već i znatno više: mistično značenje. Jedan od glavnih teoretičara Evroazije je ruski tradicionalista, filozof, osnivač pokreta neoevroazijatstva, tvorac savremene ruske geopolitičke škole, nacional-boljševik Aleksandar Dugin, pisac knjige Misterije Evroazije.
U svojoj knjizi Osnovi geopolitike Dugin piše: “Ja jako volim Srbiju… Smatram da je središte sveta u Srbiji. Tajno srce planete je negde kod vas…” Ali na jednom drugom mestu veli da je njegova ljubav prema Srbiji uslovljena samim interesima Rusije, da nije bezuslovna.
I sam pojam “geopolitika” pod velikim je znakom pitanja. Geopolitka je predstavljala zvaničnu doktrinu nacističke Nemačke. Utemeljivač nacističke geopoetike Karl Haushofer optužen na završetku rata kao ratni zločinac izvršio je samoubistvo.
Najpoznatiji srpski sledbenik Karla Haushofera i Aleksandra Dugina bio je Dragoš Kalajić, deklarisani fašista, kasnije poslušnik i ljubimac Mire Marković, supruge Slobodana Miloševića. Kalajićevo ime vezuje se za pronacističke partije osnovane početkom devedesetih godina u Srbiji. Neki od njegovih bliskih saradnika odrekli su ga se kada su saznali da je istovremeno bio i poverljivi saradnik srpske službe bezbednosti. U novije vreme Kalajić ponovo dobija publicitet.
Krajem prošle godine beogradska Kinoteka posvetila je jedan radni i svečani dan liku i delu Dragoša Kalajića, a nedavno istoričar O.Tomić izricao je punih četrdeset minuta na državnoj televiziji hvalospeve ovom gorostasu srpske fašističke misli.
Evroazijska slika sveta Aleksandra Dugina sada je prihvaćena kao osnova nove ruske politike. Iako se naglašava njen prevashodno ekonomski značaj, ona je mnogo više od toga. U osnovi je suprotstavljanje evroatlantizmu na tradicionalističkim osnovama, na osnovama ruske imperijalne obnove, obnove Velike Rusije. Dugin citira reči ruskog patrijarha Kirila kako je najvažnije “da Rusija sledi vizantijski model koji predstavlja jedinstvo duhovnog i zemaljskog”. Velikoruska ideja ostvaruje se mešanjem tri enticiteta: slovenskog, turanskog i ugro-finskog, uz obilje hladnoratovske retorike.
U srpskoj varijanti, ideja Evroazije predstavlja ujedinjene tradicije koja sa jedne strane baštini fašističke ideje Dimitrija Ljotića, a sa druge rasizam i antievropejstvo episkopa Nikolaja Velimirovića. Amalgam koji je Radomir Konstantinović nazvao “srpski palanački fašizam”.
Te ideje, za koje se verovalo da su ipak u srpskom društvu marginalne, sa ruskom obnovom evroazijatsva kao ruskog puta u budućnost, sada dobijaju svoj ojačani uticaj i u Srbiji.
Autor: Filip David / Leave a Comment
Šta se i koliko toga suštinski izmenilo u srpskoj politici u poslednjih dvadesetak godina? Ovo je važno pitanje za Srbiju, ali i za države u srpskom okruženju.
Od devedesetih pa do danas događalo se mnogo toga. Taj dramatični period započeo je takozvanim ”događanjem naroda”, mitinzima i kontramitinzima koji su prethodili raspadu Jugoslavije i ulasku u period krvavih međuetničkih obračuna. O prirodi ratnih zločina, o ulozi Jugoslovenske narodne armije i naopake srpske politike već je mnogo pisano, o nacionalizmu kao ideologiji koja je zauzela mesto nestale komunističke ideologije, o sramotnom držanju najvećeg broja intelektualaca.
Pisalo se mnogo i o srpskim ”oktobarskim promenama”, o demokratskom zaokretu koji je navodno predstavljao kraj Miloševićeve političke ere. Oktobarske promene 2000. bile su veoma haotične, tadašnja opozicija dočekala ih je bez spremnog plana za ulazak u ”novu eru”, unutar razjedinjena, s konzervativnim snagama koje nisu mnogo gledale u budućnost, već su dobrim delom bile okrenute prošlosti. Kako je vreme odmicalo, raskidanje sa Miloševićevom politikom predstavljalo je u suštini vraćanje nacionalističkoj politici koja je prethodila Miloševiću, populizmu, istorijskom revizionizmu. Sažeto rečeno: kulturni model nije promenjen.
Šta je kulturni model? To je dominantni, vladajući način razmišljanja, ona matrica ponašanja i odlučivanja koja presudno utiče na sve delove društva, od politike i ekonomije do nauke i kulture. Oktobar 2000. i sve ono što se posle toga događalo svedoči o nesposobnosti novih vlasti da načine stvarni zaokret u promeni kulturnog modela.
Sagledano iz sadašnjeg trenutka može se zaključiti da su novi vlastodržci, nekadašnja Miloševićeva opozicija ujedinjena u front različitih političkih partija i opcija, onim što su činili zapravo utabali put kojim će se politika i političari za koje se verovalo da su poraženi jednoga dana vratiti na glavna vrata srpske politike. Iako je donet zakon o lustraciji, on nikada nije sproveden. Miloševićeva politička deca, u početku zaplašena i u senci, sačuvala su uticaj i ekonomsku moć. A kada im se ukazala prilika, pojavila su se još snažnija i moćnija na svetlu dana.
Oni koji nisu sasvim upućeni u ovdašnja zbivanja mogu postaviti pitanja: Zar se Srbija nije opredelila za ”evropski put”? Zar se nije promenila retorika? I konačno: Zar nije dopušteno političarima da uvide svoje greške i da se menjaju? Naravno da se mogu menjati, to je, svakako, poželjno, ali pre toga treba da prođu političko čistilište da itekako okaju svoje prethodne grehove, posebno ako su grehovi bili veliki, a zablude duboke i sa strašnim posledicama.
Ali bez mnogo priče, pogledajmo realno, bez predrasuda, kako izgleda politička karta Srbije. Istina je da je pod ogromnim pritiskom ekonomskih problema, pred kolapsom privrede, srpska nova-stara vlast bila primorana da prihvati kao jedini izlaz pomoć Evropske unije. Ali nije se promenilo ono što se naziva ”stanje duha”. A to znači da dalje u mišljenju i uverenjima većine preovlađuju ksenofobija, mitsko shvatanje istorije, verovanje u ”teoriju zavere”, nesposobnost da se objektivno sagleda sopstvena uloga u neposrednoj istorijskoj prošlosti. Populizam dominira političkom scenom, prilagođen trenutnoj političkoj situaciji.
Iz ovakvog stanja stvari proizilaze mnogi problemi koji se vuku još od devedesetih godina bez rešenja, koji ugrožavaju unutrašnju stabilnost Srbije. Nerešen autonomni status Vojvodine, nezadovoljstvo u Sandžaku, na jugu Srbije, prema granici sa Rumunijom, Bugarskom. Na unutrašnjem planu ostaju nesuglasice sa manjinama, a na spoljnom nesuglasice sa gotovo svim susedima. Mit o Kosovu nije izgubio ništa od svoje pseudoistoričnosti. Nastavlja se jedna priča za domaću, druga za stranu javnost.
Duh devedesetih ogleda se i u tome kako se najviše državne vlasti i takozvana javnost odnose prema najzaslužnijim Srbima koji su predstavljali jednu modernu Srbiju, jedan drugačiji kulturni model.
Odlazak Bogdana Bogdanovića, Radomira Konstantinovića, advokata Srđe Popovića, suverenih ličnosti drugačije, antipalanačke Srbije, zvanična Srbija je gotovo prećutala kao da se stidi svojih najboljih. Njeni idoli očevidno nisu na toj strani.
Palanačka Srbija, ”trijumf filozofije palanke”, oličena je u jednom crkvenom veledostojniku, episkopu i svecu, izrazitom antievropejcu i antisemiti, Nikolaju Velimiroviću, čija su ”književna” dela bestseleri, a uticaj velik. Onome ko želi da se upusti u analizu postojećeg kulturnog modela preporučujemo za početak jednu od brojnih popularnih Velimirovićevih knjiga – ”Kroz tamnički prozor” (može se kupiti u svakoj boljoj knjižari). Crkva, vojska, kontrolisani mediji, specijalne tajne službe vode glavnu reč u oblikovanju vladajućeg kulturnog modela.
Promena kulturnog modela, što je neophodan uslov da se učine zaista bitne kulturne, ekonomske i političke promene, zahteva koreniti preobražaj čitavog društva u svim oblastima života. A bez tog potpunog preobražaja sve promene su kozmetičke, nedovoljne, lažne i iznuđene.
Promena kulturnog modela moguća je samo uz opšti društveni konsenzus, od koga je Srbija još uvek veoma daleko. Ne vidi se ko bi te promene mogao započeti i izvesti. Nema za to prave energije, prave snage, ni prave želje. Nisu za to spremne ni političke elite, ni intelektualna javnost, ni narodne mase.
Nesposobnost da iz osnova menja kulturni model obeležava tragičnu situaciju savremene Srbije.