Davor Stier napisao je i objavio tekst koji bi u normalnim okolnostima bio materijal za raspravu u okviru priprema za promjenu Statuta HDZ-a. Kako je u toj stranci neuobičajeno, pa čak i opasno, da ozbiljne inicijative pokreće itko osim predsjednika, ovaj prijedlog za razmišljanje Stier je napisao tek nakon što je postao zastupnik u Europskom parlamentu odakle ga vodstvo HDZ-a ne može smijeniti. [Read more…]
Zašto je važan esej Davora Stiera?
Autor: Božo Kovačević
Davor Stier napisao je i objavio tekst koji bi u normalnim okolnostima bio materijal za raspravu u okviru priprema za promjenu Statuta HDZ-a. Kako je u toj stranci neuobičajeno, pa čak i opasno, da ozbiljne inicijative pokreće itko osim predsjednika, ovaj prijedlog za razmišljanje Stier je napisao tek nakon što je postao zastupnik u Europskom parlamentu odakle ga vodstvo HDZ-a ne može smijeniti. [Read more…]
Da je Bozanić odgovoran…
Primivši predstavnike hrvatskih branitelja (i ponajprije raznih invalida) zajedno sa svim svojim pomoćnim biskupima, te prenijevši njihove prosvjede i zahtjeve u svome priopćenju, zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić iskazao je najviši dopušten stupanj solidarnosti s njihovim htijenjima. A i oni s njime, jer jedino od njega nisu zahtijevali da siđe među njih, nego su mu došli na noge, kao svome prirodnom vođi. Što je slava i odgovornost.
Kardinal u tom sklopu prenosi da branitelji “nisu željeli prosvjede. Iznijeli su konkretne primjere podcjenjivanja njihovih problema i nebrige onih koji su u državnim institucijama zaduženi za njih”, a to je zabrinjavajuće ne “samo glede odnosa prema ljudima koji su podnijeli najviše žrtava za obranu i slobodu hrvatske domovine, nego se tiče cjelokupnoga odnosa prema nosivim vrijednostima hrvatske države i društva.
Nevolje nastaju u primjeni teološke istine na činjenice. Kada svećenik blagoslovi spomenik braniteljima na Pujankama, gdje je grb sličniji ustaškome nego ustavnome i gdje piše da su branitelji bili “za dom spremni” (a to jest bio borbeni poklič ustaškog pokreta), je li onda istina da je to bio oslobodilački rat protiv agresije (kako se meni činilo i čini), ili da je to bio ustaški rat, kako su trubili Đukanović i Rašković?
Istaknuli su da ih bole postupci kojima je očita namjera izjednačavanje agresora i žrtve, napadača na Hrvatsku i hrvatskih branitelja, zatim neosjetljivost prema istinskim stradalnicima rata, medijsko manipuliranje i prikazivanje branitelja kao problematičnih ljudi koji imaju povlastice, koji su nasilni i nesposobni te kao takvi teret društva. Vrijeđa ih gaženje hrvatskoga identiteta”, stoji u priopćenju.
Dodaje se da “uočavaju dalekosežne posljedice nepoštenja i političkoga klijentelizma na svim razinama društva”.
S jedne strane, dakle, riječ je o nepravdama ili onome što se invalidima doima kao nepravda (a tu je percepcija ponekad važnija od nakane s druge strane), pa i o onome što mnogi (uključujući potpisanoga) vide kao nepravdu: o korupciji i klijentelizmu – ali s druge strane tu su jasne moralno-političke poruke: da prevladavaju negativan odnos “prema nosivim vrijednostima hrvatske države i društva”, “izjednačavanje agresora i žrtve”, “gaženje hrvatskog identiteta”.
Kad kardinal Bozanić govori kako “treba tražiti korake za premošćivanje poteškoća u skladu s istinom”, dobro je imati na umu da istina, u crkvenom jeziku, nije ni filozofski ni pravni pojam, nego teološki, pa još Stari zavjet kaže da istina znači “služiti Bogu” (Jš 24,14), a Isus precizira: “Ja sam put, istina i život” (Iv 14,6) i eksplicira: tko ne prihvaća njegovu objavu istine nije od Boga, nego na strani Đavla koji je laž i otac laži (Iv 8,40-47).
Pošto je podržao i pronio političke poruke – o gaženju hrvatskog identiteta i nosivih vrijednosti države i društva (redoslijed je također znakovit), o izjednačavanju agresora i žrtve – kardinal bi, da je odgovoran, odustao od kriptiranih poruka poput one o istini, ne bi koristio invalide, nego bi hrabro, muški, rekao politički: što je za Crkvu, u kojoj je on najviše rangiran dostojnik, hrvatski identitet, odnosno nosiva vrijednost države? Ili odgovor možemo već pročitati na Pujankama?
U novinarstvu je istina ono što se podudara s materijalnim činjenicama (a budući da je važno ne samo što je isto, nego i po kome je isto, novinarstvo iziskuje barem dva međusobno neovisna izvora ako nema materijalnog dokaza – dok vjera niječe samu mogućnost drugog izvora).
Nevolje nastaju u primjeni teološke istine na činjenice. Kada svećenik blagoslovi spomenik braniteljima na Pujankama, gdje je grb sličniji ustaškome nego ustavnome i gdje piše da su branitelji bili “za dom spremni” (a to jest bio borbeni poklič ustaškog pokreta), je li onda istina da je to bio oslobodilački rat protiv agresije (kako se meni činilo i čini), ili da je to bio ustaški rat, kako su trubili Đukanović i Rašković?
Ili kada branitelji kažu da treba zgaziti “dvije crvene zmije”, Josipovića i Milanovića, demokratski izabrane (kao i oni prije njih)? Je li istina, primijenjena tu i sada, zapravo ustaška država i njezino poimanje nacionalnih i ljudskih prava ili ovakva demokracija, koja nam na vlast dovodi ono što smo zaslužili? To nam ne kaže nijedan od naših nadbiskupa – dovoljan im je sam pojam “istina”, zna se.
Pošto je podržao i pronio političke poruke – o gaženju hrvatskog identiteta i nosivih vrijednosti države i društva (redoslijed je također znakovit), o izjednačavanju agresora i žrtve – kardinal bi, da je odgovoran, odustao od kriptiranih poruka poput one o istini, ne bi koristio invalide, nego bi hrabro, muški, rekao politički: što je za Crkvu, u kojoj je on najviše rangiran dostojnik, hrvatski identitet, odnosno nosiva vrijednost države? Ili odgovor možemo već pročitati na Pujankama?
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Odlazak ”oca nacije”
Upravo u vreme kada je Srbiju i susedne države zahvatilo nevreme kakvo se ne pamti, obilne kiše koje su dovele do katastrofalnih poplava, umro je u dubokoj starosti Dobrica Ćosić, pisac, ”otac nacije”, kako su ga često nazivali. Uz njegovo ime još za života, a i povodom smrti spominjani su epiteti kao ”div među piscima”, ”srpski Tolstoj”, a jedan od njegovih prijatelja, savremeni pesnik, napisao je kako ”ima duboke simbolike i u tome što se njegova smrt poklopila sa najnovijom kataklizmom Srbije koju je opevao”.
Iako postoji poslovica ”O mrtvima samo najlepše”, ne može se prećutati, niti treba, ona mračna, važna uloga koju je Dobrica Čosić odigrao u savremenoj srpskoj istoriji. Ovaj pisac koji je bio u stalnom dosluhu i sa visokom politikom, isprva kao Titov miljenik, komunista, potom rankovićevac, predvodnik nacionalne inteligencije, blizak Miloševiću, jedno vreme i predsednik SR Jugoslavije, najbolje oličava različite faze kroz koje je Srbija, u Jugoslaviji i posle raspada Jugoslavije, prolazila.
Stavljajući ovog trenutka na stranu ocenu njegovog književnog stvaralaštva, koje je svoju popularnost (…) dobijalo pre svega kao tobožnja istorijska istina o patnjama i stradanjima srpskog naroda, ostaje njegov javni i publicistički rad, njegove dnevničke knjige u kojima se na jedan direktan način izlaže suština srpskog nacionalnog pitanja koje je sa godinama svoga autora i stvaranjem nove srpske države dobijalo na gorčini, opasnom političkom autizmu i izlivima mržnje prema susedima
Iz njegovog šinjela izašli su neki od glavnih protagonista mračnog perioda raspada Jugoslavije: Rašković, Karadžić, Mladić. Za sve njih Dobrica je bio vrhunski autoritet, savetnik, učitelj, neko uvek prisutan na sceni ili iza scene u rešavanju ”srpskog nacionalnog pitanja”.
Stavljajući ovog trenutka na stranu ocenu njegovog književnog stvaralaštva koje je svoju popularnost, ali i predimenzioniranu umetničku vrednost, dobijalo pre svega kao tobožnja istorijska istina o patnjama i stradanjima srpskog naroda, ostaje njegov javni i publicistički rad, njegove dnevničke knjige u kojima se na jedan direktan način izlaže suština srpskog nacionalnog pitanja koje je sa godinama svoga autora i stvaranjem nove srpske države dobijalo na gorčini, opasnom političkom autizmu i izlivima mržnje prema susedima.
Crnogorcima je crnogorstvo, prema Ćosićevom ubeđenju, ”Kominterna odredila kao nacionalni identitet”, a ono, ”kao srpski problem muti nam civilizacijske energije i stupanje u višu razvojnu fazu”. ”Crnogorstvo je danas najžešći i najbolniji izraz antisrpstva. Ti prevernici i otpadnici, crnogorski, ustaški mrze Srbe.” Crna Gora je ”strahovito primitivna zemlja i narod neradan”.
Za Makedoniju i Makedonce takođe ima samo reći prezira i mračne budućnosti: U svojim dnevnicima predviđa brzu propast Makedonije: ”Skoplje će najdalje za deset godina biti glavni grad Albanaca…Ta srpsko-kominternovska tvorevina se neminovno raspada. Ne žalim je. Bila je antisrpska i u titoizmu…Na lažima stvorena makedonska nacija, morala je da se raspadne pred silinom albanske volje da stvori svoju ‘Veliku Albaniju”’.
Istorija i vreme daće konačan zaključak o liku i delu Dobrice Ćosića. Ali iz sadašnje perspektive gledano on je ličnost koja je svojom retorikom i uticajem samo uvećavala razlike i nesporazume. U susednim državama ime Dobrice Ćosića vezuje se za najgori period u međusobnim odnosima, za vreme razdora, zločina, sveukupne tragedije u kojoj Dobrica ni najmanje nije nevini posmatrač
Za Albance piše kako su varvari, ”civilizacijski ološ”, a Americi želi što pre propast, bilo nekom prirodnom katastrofom ili da je neko (Rusi?) gađa atomskim oružjem. Ovoj staračkoj mrzovolji koja se pretvara u neskrivenu mržnju, nema suzdržavanja, nema ograničenja.
Istovremeno pronalazi razumevanje i za najgore zločine: ”Srpski ratni zločin u Srebrenici je osveta za muslimanske zločine u Podrinju. Osveta se ne pravda, ali mora da se istinito tumači. Da se desetostruko ne uvećava. Nisu li Srbi bili primorani na svirepost? U verskim i građanskim ratovima svirepost je zakonita… mi smo dobar svet. Činimo zla kada moramo i kada nas obmanu da je to sa nekom svrhom. Mi ne mrzimo iz strasti kao Hrvati; ni iz ubeđenja kao Nemci; ni iz podmukle inferiornosti kao Albanci.”
Nezadovoljan što se njegove nacionalističke fantazije ne ispunjavaju željenom brzinom, svoje ogorčenje okreće i prema sopstvenom narodu: Pored hvalospeva Ćosić o Srbima piše i ovo: ”To je narod očajnika, lopova, lenština, prostaka, nemoćnika koji životare i čekaju gore…Biće potrebno nekoliko decenija da se ovaj lenji, primitivni, iskvareni narod pretopi u radan, prosvećen i građanski odgovoran narod.”
Bilo da se nalazio uz samu vlast, bilo kao predvodnik nacionalističke opozicije ili u samom vrhu vlasti, Čosićev uticaj bio je veliki. Veliki uticaj znači da je imao i veliku odgovornost. U delima Dobrice Ćosića, posebno onim dnevničkim i publicističkim, ogleda se jedna svađalačka, mrziteljska Srbija, u mnogoćemu antievropska i patrijarhalna, koja kao da je greškom zakoračila u novo doba.
Sa njegovim odlaskom završava se jedna tragična epoha u istoriji Balkana. Priča o Dobrici Ćosiću jeste priča o zloupotrebljenom uticaju i moći, o velikoj odgovornosti intelektualaca za počinjene zločine
Istorija i vreme daće konačan zaključak o liku i delu Dobrice Ćosića. Ali iz sadašnje perspektive gledano on je ličnost koja je svojom retorikom i uticajem samo uvećavala razlike i nesporazume. U susednim državama ime Dobrice Ćosića vezuje se za najgori period u međusobnim odnosima, za vreme razdora, zločina, sveukupne tragedije u kojoj Dobrica ni najmanje nije nevini posmatrač.
Sa njegovim odlaskom završava se jedna tragična epoha u istoriji Balkana. Priča o Dobrici Ćosiću jeste priča o zloupotrebljenom uticaju i moći, o velikoj odgovornosti intelektualaca za počinjene zločine.
Jedan od najumnijih Srba, arhitekta svetskog glasa i sjajan pisac Bogdan Bogdanović dalekovidno je napisao još 1991. godine: ”Jer ako je neko na sebe uzeo ulogu ‘oca nacije’, i učitelja, pa je svoju decu poučio kako da postanu najomraženija i najbednija nacija na svetu, taj ne samo da nije dobar otac i dobar učitelj no je samo ružan san, privid, prikaza, prizrak, duh, zao duh. A ako je tako, zašto ne bi bilo tako, onda mu ostaje još da nas novom navalom svojih zveketavih reći pouči kako ćemo na kraju i sebe same omrznuti i popljuvati. A koliko se razabiram u stranputice njegove htonijske duše, ni taj nam klimaks drame neće biti uskraćen.”
Ovome se, kao zaključku, nema šta dodati.