Nema nikakve sumnje da bi rulja razderala predsjednika Vlade Republike Srbije Aleksandra Vučića koji je svojom nazočnošću pokazao spremnost pokloniti se srebreničkim žrtvama i napraviti korak dalje u odnosima u regiji. Pogledao sam sve moguće dostupne snimke nemilog događaja s komemoracije i sahrane u Potočarima i pročitao najmanje 40 izvještaja o atentatu na Vučića. Dobro izvježbanom policijskom osiguranju je uspjelo Vučiću spasiti život ili ga sačuvati od toga da teško ne nastrada. [Read more…]
Privlačna, zarazna, bolesna
Popuštanje iskušenju da se nečije osobno zlo identificira sa kolektivom pokreće perpetuum mobile u kojem svatko može naći opravdanje za sve što učini ili što osjeća spram svih pripadnika, kakav god oni stav imali prema tom zločinu, čak i kada ga se gnušaju, pa i onda kada se ne osjećaju kao pripadnici već su samo percipirani kao takvi iz bilo kojeg razloga. U toj epidemiji i bolno nepravednoj dinamici sveopćeg svođenja individua na kolektiv, krivnja krvnika i patnja žrtve postaju krivnja, odnosno patnja nacije.
Postoje situacije u kojima nije moguće izbjeći mržnju. Mržnja je razumljiva reakcija na zlo – i mržnju. No, kada pojedinac čini zlo u ime etnosa, a protiv pojedinaca koje iz bilo kojeg razloga identificira s drugim etnosom, zbiva se intelektualna i moralna implozija koja pojednostavljuje svijet i stvarnost.
Popuštanje iskušenju da se nečije osobno zlo identificira sa kolektivom pokreće perpetuum mobile u kojem svatko može naći opravdanje za sve što učini ili što osjeća spram svih pripadnika, kakav god oni stav imali prema tom zločinu (…) U toj epidemiji i bolno nepravednoj dinamici sveopćeg svođenja individua na kolektiv, krivnja krvnika i patnja žrtve postaju krivnja, odnosno patnja nacije
Mehanizam je perverzno jednostavan i perverzno privlačan. I zarazan. Započinje odustankom pojedinca od svoga identiteta i dragovoljnim potapanjem vlastitog Ja u kolektivitetu. Taj pojedinac s lakoćom poseže za zločinom jer je individualnu savjest zamijenio kolektivnom, ”nacionalnom sviješću”. Njegov osobni identitet kafkijanski se preobražava u utjelovljenje etničkog kolektiva.
Tako ga percipiraju žrtve i protivnici jer ih na to primorava košmar sukoba i patnje, ali i on sâm potiče takvu percepciju. Kada počini zločin, a takvi su zločini u pravilu posebno grozni, taj se zločin doživljava kao zločin njegove nacije i kao alibi za mržnju prema toj naciji.
U tom kritičnom trenutku i najplemenitiji duh može pasti u iskušenje da zaboravi zlotvora-pojedinca s imenom, prezimenom i jedinstvenim identitetom i da ga doživi samo kao pripadnika. No, riječ je o zabludi i lijenosti uma iznad kojih se – ako želi – može uzdići i prosječni duh.
Popuštanje iskušenju da se nečije osobno zlo identificira sa kolektivom pokreće perpetuum mobile u kojem svatko može naći opravdanje za sve što učini ili što osjeća spram svih pripadnika, kakav god oni stav imali prema tom zločinu, čak i kada ga se gnušaju, pa i onda kada se ne osjećaju kao pripadnici već su samo percipirani kao takvi iz bilo kojeg razloga.
U toj epidemiji i bolno nepravednoj dinamici sveopćeg svođenja individua na kolektiv, krivnja krvnika i patnja žrtve postaju krivnja, odnosno patnja nacije. To je, međutim, privid kao što je i sama nacija privid, fikcija čija jedina svrha je da proizvodnjom nesporazuma, nepravdi i sukoba dokine pluralnu demokraciju i uspostavi totalitarno jedinstvo u jednoličnosti.
Što god zločinac mislio o svojem identitetu i koliko god da je podlegao prividu kolektiva u čije ime čini zločin i koliko god ga drugi doživljavaju kao takvoga, on ipak ostaje jedna jedina, neponovljiva biološka, psihološka i moralna (odnosno nemoralna) jedinka. Samo pojedinac može počiniti zločin čak i kada ga čini u ime nacije i protiv pripadnika druge nacije. Samo on o tome donosi odluku pred svojom savješću ili u potpunoj odsutnosti te savjesti, zato što je – opet – samo on, sâm, donio odluku da odustane od savjesti i ljudskosti
Što god zločinac mislio o svojem identitetu i koliko god da je podlegao prividu kolektiva u čije ime čini zločin i koliko god ga drugi doživljavaju kao takvoga, on ipak ostaje jedna jedina, neponovljiva biološka, psihološka i moralna (odnosno nemoralna) jedinka. Samo pojedinac može počiniti zločin čak i kada ga čini u ime nacije i protiv pripadnika druge nacije. Samo on o tome donosi odluku pred svojom savješću ili u potpunoj odsutnosti te savjesti, zato što je – opet – samo on, sâm, donio odluku da odustane od savjesti i ljudskosti, bio on Adolf Eichmann, Maks Luburić, Slobodan Milošević, Ratko Mladić, ubojica Aleksandre Zec ili anonimus koji je mučio zarobljenike u logoru Stajićevo.
Ljudi koji su u plinske komore ubacivali Zyklon B, ljudi koji su povlačili obarač, klali, silovali ili glasovali za stranku koja je zazivala mržnju i patnju, činili su to zato što su kao pojedinci donijeli takvu odluku. Jasno, isto takvu osobnu odluku donosili su njihovi naredbodavci i ideolozi. Svo zlo što se ikada dogodilo u povijesti čovječanstva i ljudskom društvu bilo je posljedica individualne odluke koja samo prividno stoji u vezi s pripadnošću bilo koje vrste.
Pripadnost je – neovisno o tome koliko netko u nju vjeruje ili je emotivno doživljava – samo interpretacija, apstrakcija koja ne određuje ljudske odluke jer, uostalom, doista ničim ne određuje ni ljudske osobine i identitet. Etnička ili nacionalna pripadnost ne proizlazi iz ničeg zadanog i realnog, ona ne počiva na krvi i tlu, ona je tek zabluda o krvi i tlu, zabluda na koju se – također – pristaje osobnim odlukom.
Ljudske odluke određuje samo individualna savjest ili njena odsutnost. Pripadnost je u najboljem (najgorem) slučaju samo izgovor za činjenje zla, ali zlo ostaje individualno.
Kada pojedinac čini zlo – a samo ga pojedinac i može činiti – nije ni Nijemac, ni Srbin, ni Hrvat. On je u tom trenutku sâm u svome mraku, ustrašen od vlastite nemoći ili pijan od svoje jadne moći. Kolektivna krivnja ne postoji. Kada bi hipotetski bila i moguća bila bi etički nepodnošljiva i nedopustiva jer se temelji na moralnom i intelektualnom komoditetu, zapravo na infantilnoj generalizaciji, na sustavu zabluda, samoobmana i tabua koji naciji daju privid činjenice i vrednote
Kada pojedinac čini zlo – a samo ga pojedinac i može činiti – nije ni Nijemac, ni Srbin, ni Hrvat. On je u tom trenutku sâm u svome mraku, ustrašen od vlastite nemoći ili pijan od svoje jadne moći. Kolektivna krivnja ne postoji. Kada bi hipotetski bila i moguća bila bi etički nepodnošljiva i nedopustiva jer se temelji na moralnom i intelektualnom komoditetu, zapravo na infantilnoj generalizaciji, na sustavu zabluda, samoobmana i tabua koji naciji daju privid činjenice i vrednote.
Na posljednjim slobodnim izborima u Weimarskoj Republici u studenom 1932. za NSDAP je glasovalo 11.737.395 njemačkih državljana. Je li za dolazak nacista na vlast i sve užase koji su iz toga proizišli kriva njemačka nacija? Ne. Za to je krivo jedanaest milijuna sedamsto trideset i sedam tisuća i tri stotine devedeset i pet individua, doduše budala, sitnih duša, manjih i većih zlikovaca i zlobnika, ponešto naivaca i gomila oportunista, ali pojedinaca s imenom i prezimenom, datumom rođenja, brojem cipele, snovima, strahovima i svime što svakog čovjeka čini jednim i neponovljivim.
Oni su, svaki ponaosob krivi za Drugi svjetski rat i Holokaust. Krivnja Hitlera, Göringa, Goebbelsa i Himmlera svakako je neusporedivo veća od krivnje anonimnog glasača iz nekog sela u okolici Mannheima, kao što je krivnja tog glasača neusporedivo manja od krivnje egzekutora u logoru smrti, ali neovisno o količini uložene kriminalne energije, sve su te krivnje individualne i sve su proizišle iz individualne odluke.
I zato donesite vašu vlastitu, osobnu odluku: ako vam je netko nanio zlo mrzite samo njega. Ne morate (i ne trebate) mu oprostiti niti prihvatiti njegovu ispriku, ali znajte da je njegovo zlo njegov osobni izbor koji s ovom ili onom, vašom ili njegovom pripadnošću zapravo ne stoji ni u kakvoj bitnoj vezi. Takvim stavom i takvom odlukom možete spriječiti rat i patnju.
(Prenosimo s tportala).
Note mira prosute u vjetar
Kako i priliči kad su tako ozbiljne stvari u pitanju, koncert Bečke filharmonije, održan 28. lipnja u Sarajevu, bio je pripreman dvije godine. Već u proljeće 2012. godine znao se program koncerta zakazanog na samu stotu godišnjicu smrtonosnih i povijesno sudbonosnih hitaca Gavrila Principa.
Uz veliku potporu političke Europske unije, glavni organizator bila je Europska radiotelevizijska unija (EBU) koja je koncert izravno prenosila u četrdesetak europskih i svjetskih država. U skladu s mirotvornom simbolikom glavni nositelji projekta, u suradnji s Radiotelevizijom Bosne i Hercegovine, bile su najveće televizijske kuće Njemačke i Francuske, dviju država koje su u Velikom ratu bile neprijatelji, uz velik udio Austrije koju je na koncertu predstavljao i sam predsjednik Heinz Fischer.
Te su zemlje predstavljali i njihovi skladatelji. Beethoven je sa svojom univerzalnom, ali danas politički EUropeiziranom Odom radosti, dobio mjesto na kraju. Uz sudjelovanje opernog zbora sarajevskog Narodnog pozorišta izvedena je i uzvišena Pjesma sudbine (Schicksalslied) Johannesa Brahmsa. I remek-djelo francuskog skladatelja Mauricea Ravela, La Valse, hommage je Beču i njegovim valcerima.
Pogreška je bila ignoriranje balkanskih političkih konstelacija, današnjih i povijesnih, itekako važnih u kontekstu Prvog svjetskog rata. U Sarajevo su tako u ime budućnost i mira, što su isticali svi sudionici, simbolički došle Austrija, Francuska i Njemačka, države odavno pomirene i raščišćenih računa ne nakon jednog, nego dva svjetska rata. No, nažalost znamo da od tog europskog mira naše, bivše jugoslavenske zemlje na samom kraju 20. stoljeća nisu imale ništa
Jedina skladba koja se svojom potresnom izražajnošću mogla izravno dovesti u vezu s ratnim strahotama glazbeno je predskazanje rovovskih klanja sadržano u Maršu iz Tri komada za orkestar što ih je 1913. skladao Alban Berg koji će kasnije, kao austrijski vojnik, i sam završiti u rovu.
Poneki polemički glasovi mogli su se unaprijed, uglavnom iz Beograda i ne bez razloga, čuti u povodu prve točke programa, koja je slijedila odmah nakon današnje službene novokomponirane himne Bosne i Hercegovine. Četvorica gudača odsvirala su drugi stavak iz Gudačkog kvarteta u C-duru bečkog klasičara Josepha Haydna. Upravo po tom stavku čitava je skladba dobila nadimak Carski kvartet (Kaiserquartett).
Taj je stavak, naime, čitav izgrađen na glazbenoj temi koja se i prije sto godina u Sarajevu svirala Franji Ferdinandu kao carska himna. Danas je poznajete kao njemačku himnu, a Haydn ju je skladao još 1797. za rođendan cara Franje II. posudivši narodnu pjesmu gradišćanskih Hrvata.
Tko je htio, u ovoj je skladbi lako mogao čuti nostalgično prisjećanje na vrijeme austrijske okupacije koja je u povijesti Bosne i Hercegovine bila i prosvjetiteljska, i graditeljska te s današnjeg gledišta civilizacijski unapređujuća, ali ipak okupacija.
U zamišljanju programa tako važnog kulturno-političkog događaja dogodila su se dva velika propusta. Jedan je sasvim banalan, ali za posljedicu je sasvim sigurno imao katastrofalnu gledanost. Petnaest minuta nakon 18 sati bilo bi i inače neobično vrijeme za početak koncerta, a tog 28. lipnja najveći je dio europske, pa i globalne televizijske publike već bio na nekom drugom programu s nogometašima Brazila i Čilea.
Svi politički predstavnici Srba, kako onih iz Bosne i Hercegovine, tako i iz Srbije, bojkotirali su sarajevski koncert. Nisu željeli doći u obnovljenu sarajevsku Vijećnicu na kojoj danas stoji spomen-ploča koja podsjeća da su tu zgradu, skupa s neizmjernim kulturnim blagom u njoj, uništile i spalile granate “srpskih zločinaca”. Štoviše, Srbi su u “svom” dijelu Sarajeva u danima prije stogodišnjice, osim jednog od novih spomenika Gavrilu Principu, postavili i spomen ploču Ratku Mladiću
Druga je pogreška bila ignoriranje balkanskih političkih konstelacija, današnjih i povijesnih, itekako važnih u kontekstu Prvog svjetskog rata. U Sarajevo su tako u ime budućnost i mira, što su isticali svi sudionici, simbolički došle Austrija, Francuska i Njemačka, države odavno pomirene i raščišćenih računa ne nakon jednog, nego dva svjetska rata. No, nažalost znamo da od tog europskog mira naše, bivše jugoslavenske zemlje na samom kraju 20. stoljeća nisu imale ništa.
Europski organizatori sarajevskog koncerta tako su se, u najmanju ruku, i to samo ako poželimo dobrohotno vjerovati u njihovu dobronamjernost, pokazali naivnima. Prije samog koncerta govor je u Sarajevu održao predsjednik Bečkih filharmoničara Clemens Hellsberg.
Bio je to lijep govor u kojem je Austrijanac, lišen bilo kakvih nacionalno-povijesnih kompleksa, podsjetio kako su se raspala i netragom nestala carstva, od faraonskog i rimskog do habsburškog, koja su se u svoje doba sama sebi činila neuništivima i vječnima.
Prolaznosti zemaljske moći suprotstavio je glas umjetnosti koja ih nadživjela, glas koji je i danas slabašan u usporedbi s jezikom političke i gospodarske moći, glas koji čovjek može čuti samo ako se umiri i utiša oko sebe svu buku svijeta, glas koji nadvladava ljudske strahove i slabosti pozivajući ljude i narode da se susretnu i upoznaju na jednoj uzvišenijoj ravni.
Svi politički predstavnici Srba, kako onih iz Bosne i Hercegovine, tako i iz Srbije, bojkotirali su sarajevski koncert. Nisu željeli doći u obnovljenu sarajevsku Vijećnicu na kojoj danas stoji spomen-ploča koja podsjeća da su tu zgradu, skupa s neizmjernim kulturnim blagom u njoj, uništile i spalile granate “srpskih zločinaca”. Štoviše, Srbi su u “svom” dijelu Sarajeva u danima prije stogodišnjice, osim jednog od novih spomenika Gavrilu Principu, postavili i spomen ploču Ratku Mladiću.
Opet smo u sezoni obilaženja spomenika i grobova, a vijesti o komemoracijama kao da su prepisane od lani. U Brezovici opet nismo čuli iskrenu i ljudsku riječ žaljenja zbog zločina počinjenih u ime komunizma i pod maskom antifašizma. Nad Jazovkom se i dalje usporedno oplakuju žrtve partizana i slavi NDH. O spomenu na ustaške žrtve u Jadovnom i dalje brinu oni koji omalovažavaju Srebrenicu i poje o svetosti Karadžićeva i Mladićeva Otadžbinskog rata
Lijepe riječi i note, uključujući i Palme mira Josefa Straussa, tako su još jednom prosute u vjetar.
Dok je Bečka filharmonija u Sarajevu gudjela o miru i zajedničkoj nam europskoj budućnosti, s osobitim naglaskom na Bosnu i Hercegovinu, predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik bio je u Višegradu na otvorenju Kusturičina Andrić-grada. Tamo je, u društvu srpskog premijera Vučića, patrijarha Irineja i mnogih drugih srpskih odličnika, Europi zabavljenoj koncertom još jednom nedvosmisleno poručio: “Mi trebamo i želimo mir, mi hoćemo biti dio civilizirane Europe, ali mi ne želimo da nam Europa nameće bosansku državu i jezik”. I dodao: “Bosna i Hercegovina pokazala je do sada sve osim sposobnosti da opstane”.
I tako nama ovdje na Balkanu prolaze godine i prilike za nešto novo, prolaze nam životi u tjeskobi i neizvjesnosti, dok domaći političari još nameću i vode ratove kostima, bistama i spomen-pločama koje kao da se pišu i podižu upravo zato da hrane novu mržnju onih koji će ih kad-tad jednog dana srušiti. Ni Hrvatska se nije odmakla iz tog kola.
Opet smo u sezoni obilaženja spomenika i grobova, a vijesti o komemoracijama kao da su prepisane od lani. U Brezovici opet nismo čuli iskrenu i ljudsku riječ žaljenja zbog zločina počinjenih u ime komunizma i pod maskom antifašizma. Nad Jazovkom se i dalje usporedno oplakuju žrtve partizana i slavi NDH. O spomenu na ustaške žrtve u Jadovnom i dalje brinu oni koji omalovažavaju Srebrenicu i poje o svetosti Karadžićeva i Mladićeva Otadžbinskog rata.
Umjetnici su ljudi druge vrste. Usred ruševina te iste Vijećnice i na nišanu srpskih topova koji su je uništili, veliki je Zubin Mehta 1994. dirigirao u nebo vapijući Mozartov Requiem. U svijetu umjetnosti, onom o kojem je govorio Hellsberg, nema nikakvog proturječja između tog koncerta, i svih onih kasnijih koje je maestro Mehta održao s Beogradskom filharmonijom, uključujući i onaj u Dubrovniku, kao doprinos izgradnji nečeg novog. Ali, mi ništa novo nećemo, kod nas se izbori još dobivaju kostima i kamenjem. Do novog rata.
(Prenosimo s portala Večernjeg lista).