novinarstvo s potpisom
Željko Ivanković
U malo su dana, od 17. travnja do 2. svibnja, bili koncentrirani veliki vjerski blagdani (katolički i pravoslavni Uskrs te Bajram i Pesah), koji su nam iznova nadali razmišljanje o upotrebi religije u političke, pa čak i u kriminalne i zločinačke svrhe. [Read more…]
Željko Ivanković
Ruska ratna čitanka ili Putinov Mein Kampf se svakodnevno dopisuje novim poglavljima. Kad čovjek pomisli da ludilo, glupost, zločin, ne mogu više, dalje, jače (citius, altius, fortius – olimpijska deviza), oni obaraju nove rekorde.
I dok me mogu ne zanimati političke ili geostrateške priče, proizvođenje laži i na njoj zasnovan zločin mora i zanima me. Jer, pobogu, vrijeđa zdravu pamet, inteligenciju svakog živog bića. [Read more…]
Željko Ivanković
Drug mi je sav uznemiren:
– Jeste li vidjeli da je Žižek napisao da je treći svjetski rat počeo? Vagnerovci su već u Republici Srpskoj.
– Jesu li to oni što su četiri puta pokušali atentat na Zelinskog? Baš su nešto efikasni – zeza se Mido. [Read more…]
Ana Raić Knežević
Iako je pravomoćno osuđen za ratni zločin, a još uvijek prema zakonu nije formalno rehabilitiran, Mirko Norac, čovjek koji je posebno pozdravljen na obilježavanju godišnjice akcije Medački džep gdje je zločin i počinio, ima i svoju privatnu zaštitarsku firmu. [Read more…]
Vesna Teršelič
Za 168 evidentiranih zločina u bazi podataka DORH-a počinitelji se još uvijek vode kao nepoznati. Za usporedbu, na kraju 2013. godine nepoznati su bili počinitelji za 173 zločina. [Read more…]
Tijekom konferencije za novinare održane u srijedu u Savskoj ulici 66 u Zagrebu, mjestu prosvjeda dijela braniteljskih udruga, iznijet je niz netočnih informacija u vezi sudskih predmeta, u javnosti poznatijih kao Lora 1 i Lora 2, unutar kojih je suđeno ili se sudi bivšim pripadnicima Vojne policije Hrvatske vojske a za kaznena djela ratnoga zločina nad civilima i ratnim zarobljenicima u Vojno-istražnom centru Lora. [Read more…]
Smjena Željke Pokupec, zagrebačke županijske državne odvjetnice, zbog navodno ishitrene, loše napisane i još lošije utemeljene optužnice protiv Željka Sačića, drugog čovjeka specijalne policije iz ratnoga doba, u javnosti je ostavila puno upitnika i malo odgovora.
A tamo gdje manjka uvjerljivih odgovora, bujaju spekulacije. Jedna od njih kaže da je novi glavni državni odvjetnik Dinko Cvitan optužnicu protiv Sačića iskoristio kao dobrodošao povod da smijeni jednu od uzdanica svog prethodnika Mladena Bajića.
No pustimo spekulacije po strani. Pozabavimo se službeno navedenim razlozima povlačenja optužnice protiv Željka Sačića i smjene Željke Pokupec. A u službene razloge spada tvrdnja DORH-a “da optužnica i postupak prije njezinog podizanje trpe znatne nedostatke”.
U službene razloge spada i tvrdnja da vrh DORH-a o namjeri podizanja optužnice protiv Sačića nije bio unaprijed obaviješten, što je nedopustivo jer se radi o predmetu “od posebnog državnog interesa”.
Nejasno je, međutim, iz suhog priopćenja DORH-a, što ta institucija misli kad kaže da je optužnica protiv Sačića “predmet od posebnog državnog interesa”. Znači li to da je kažnjavanje počinitelja i prikrivača toga gnjusnog zločina za DORH “od posebnog državnog interesa”?
Da bi se odgovorilo na ovo pitanje, dovoljno je baciti tek letimičan pogled unatrag i podsjetiti na ključne činjenice vezane uz predmet “od ključnog državnog interesa”.
A činjenice govore da se o ubojstvu šest civila u Gruborima znalo odmah nakon što je zločin počinjen. Ono što je ovaj zločin izdvojilo iz niza drugih postolujnih zločina koji su pali u zaborav – čisti je slučaj. A slučaj je htio da se toga 25. kolovoza u selu Plavnu, u neposrednoj blizini Grubora, zateknu promatrači UN-a koji su snimili i zapisali registarske oznake terenskih vozila specijalaca ATJ Lučko koji su likvidirali civile u Gruborima i zapalili selo.
Oni su snimili i stravične prizore ubijenih civila i kuća u plamenu. Iako je hrvatska regularna policija uredno i promptno obaviještena o zločinu, ona je onemogućena u obavljanju očevida, dokazi su uklonjeni, o zločinu su naštancane verzije lažnih izvješća, a Željko Sačić je po iskazima svjedoka u haaškom procesu generalima Gotovini, Markaču i Čermaku u zataškavanju imao lavlji doprinos.
Međutim, DORH se sve do prosinca 2009., dakle punih 14 godina od zločina, ponašao kao da ovaj “predmet od posebnog državnog interesa”, kako mu danas tepaju, uopće ne postoji.
U prosincu 2009. protiv Sačića i petero specijalaca DORH je napokon pokrenuo istragu kako bi Haaškom tužiteljstvu i Europskoj komisiji pokazali da je Hrvatska pravna država.
Početkom 2010. istraga protiv Sačića je odvojena od istrage o Franji Drlji, Igoru Beneti i Boži Krajini. U sklopu istrage o Sačićevoj odgovornosti trebalo je ispitati njegovog ratnoga zapovjednika Mladena Markača. Markač se u to vrijeme nalazio u Haagu, pa su iz DORH-a na pitanje zbog čega istraga protiv Sačića stoji redovito odgovarali da im Haaški sud ne daje suglasnost da hrvatski istražitelji ispitaju Markača.
Je li DORH ikada u Haag poslao zahtjev za ispitivanjem Markača nikada nećemo doznati, ali kad su se generali Gotovina i Markač nakon oslobađajuće haaške presude u studenom 2012. vratili kući, ovaj razlog za otezanjem istrage protiv Sačića napokon je otpao.
Međutim, ni godinu dana od povratka u Hrvatsku, Markač nije bio ispitan u istrazi o Sačiću. Onda je Markač napokon ispitan, a istraga protiv Sačića i dalje je trajala.
U međuvremenu je Igor Beneta, jedan od trojice osumnjičenih za zločine u Gruborima, nađen obješen kod Otrića u Lici. Franjo Drljo i Božo Krajina su u lipnju prošle godine zbog nedostatka dokaza nepravomoćno oslobođeni krivnje.
U prosincu 2014. navršilo se pet godina od pokretanja istrage protiv Sačića, a ona je i dalje trajala. U siječnju je napokon podignuta optužnica. Ishod je poznat.
Iz svega navedenoga jasno ja da je DORH-u do kvalitetne istrage i optužnice protiv Sačića stalo kao do lanjskog snijega.
Jer da je drukčije, Dinko Cvitan zahvalio bi se Željki Pokupec prije devet mjeseci kad je preuzeo dužnost glavnog državnog odvjetnika, jer je nedopustivo da istragu u “predmetu od državnog interesa” razvlači pet godina.
Mogao se Cvitan, u proteklih devet mjeseci, kad to već nije učinio njegov prethodnik Mladen Bajić, potruditi da se istraga u slučaju Sačić privede kraju i urodi kvalitetnom optužnicom. Ali nije.
Ako je Cvitan tražio povod za smjenu Željke Pokupec, mogao je to učiniti nakon skandaloznog kašnjenja njezine zamjenice u podizanju optužnice protiv Vinka Mladinea. Ali nije.
Učinio je to na optužnici protiv Sačića, u predmetu “od posebnog državnog interesa”, i omogućio tome junaku trgova da pred kamerama slavodobitno usklikne “čist sam kao suza”!
Zataškavanju u slučaju Grubori, izgleda, nema kraja.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Foto: H-Alter
S osječankom dr. Katarinom Kruhonjom, koja je više godina sudjelovala u radu Nacionalnog tima za praćenje suđenja za ratne zločine, razgovarali smo povodom puštanja Branimira Glavaša na slobodu. [Read more…]
”Pojmovi (pogledi na svet prema kojima je religija potpuno irelevantna za čovekov život) kao što su sekularizam i laicizam izazivaju danas žučne polemike i nedoumice u svetu’“. Tako je pisalo u pozivu na skup na kojem je održano ovo izlaganje.
Međutim, pristalice sekularizma, koji se u Francuskoj zove laicité, zagovaraju, prije svega, odvojenost crkve od države, nemiješanje vjerskih institucija u poslove države i nemiješanje države u rad vjerskih institucija. Odvojenost crkve i države izravno je naglašena u prvom članku francuskog Ustava: La France est une République indivisible, laique, démocratique et sociale. U prvom članku hrvatskog Ustava, kojeg su pisali hrvatski pravnici školovani i u Francuskoj, ta izravna napomena o odvojenosti crkve i države je izbačeno: Republika Hrvatska jedinstvena je i nedjeljiva demokratska i socijalna država. To je nešto sasvim drugo od tvrdnje da je religija irelevantna za čovjekov život.
Religija nije nikad bila irelevantna, niti je to danas; ni za pojedine vjernike, ni za ljudsko društvo. Religija se pojavljuje u svakoj civilizaciji koju znamo, u civilizacijama koje su nastajale neovisno i koje nisu imale nikakvih kontakata. Sve ukazuje na to da je religija karakteristika one faze ljudske vrste o kojoj posjedujemo neko znanje.
Karakteristike vrste su produkt evolucije, a ostvarenja evolucije su u pravilu povezana, direktno ili indirektno, s nečim što je kroz duži period vremena za vrstu bilo korisno. Danas postoje vrlo uvjerljiva objašnjenja, potkrijepljena brojnim argumentima, o nastanku religije kao nusprodukta evolucijski uvjetovanih oblika ponašanja.
Na primjer, evolucijski uvjetovan oblik ponašanja je da djeca slušaju odrasle. To je bilo vrlo važno za preživljavanje; oni koji su slušali preživjeli su u većem broju i tu osobinu prenosili na potomstvo. Dječji um nije selektivan u prihvaćanju tvrdnji odraslih, a sama ideja postojanja Stvoritelja, koja iako ne objašnjava ništa – jer tko je stvorio Stvoritelja, za mnoge ljude je (bila) privlačno utočište od primarnih strahova koji prate ljudsku egzistenciju: od nestanka pouzdanog autoriteta (majke, oca) s odrastanjem, od nemoći prema prijetnjama ravnodušne prirode, od straha od smrti, evolucijom usađenog u većinu živih bića.
Nusprodukt zvuči malo pejorativno, ali u ovom slučaju on to nije. Neke od glavnih karakteristika ljudske vrste su nusprodukti evolucijski uvjetovanog ponašanja. Poput ljubavi prema nekoj osobi, poput empatije prema nepoznatim ljudima ili, na drugoj strani spektra, poput netrpeljivosti prema drugačijim i poput ratova koji također prate ljudsku vrstu od pamtivijeka.
Slično je i s moralom i moralnim zakonima. Središnje načelo većine moralnih sistema je neki oblik altruizma, nesebične brige za druge. A briga za druge je dobro poznata nuspojava ponašanja usvojenog kroz selekciju da se brinemo za potomstvo i rođake. Moralne zakone nalazimo u svakom društvu koje nam je poznato, najčešće isprepletene s dominantnom religijom tog društva. Ti zakoni ponašanja mogu biti vrlo različiti – od krajnje okrutnih i, po našim današnjim kriterijima, krajnje nemoralnih, do pravila ponašanja kroz koja zajednica pomaže ostvarenje veće slobode pojedinca, njegovog dostojanstva, njegovih prava i njegove sigurnosti.
Postoji bitna razlika između religijskih dogmi i moralnih zakona. Dok različite religije imaju različite dogme, pa pripadnicima jedne religije dogme drugih religija izgledaju neprirodno i vrlo su skeptični prema njima, kod morala izgleda vrijede neka opća i apsolutna pravila koja moraju biti zadovoljena da bi moralni sistem bio stabilan.
Nije samo po sebi jasno što bi značilo da je moralni sistem stabilan. Neki moralni sistemi koje danas držimo izuzetno moralno odbojnim, poput onih koji su bili u skladu s robovlasništvom ili feudalizmom, trajali su tisućljećima; u prvi čas to ne izgleda kao argument u prilog njihove nestabilnosti.
Kao nestabilni moralni sistem ovdje se definira moralni sistem sa sljedećim svojstvom: ako društvo napusti neka od njegovih bitnih načela i odrednica, ono se neće njima samo od sebe vratiti. S druge strane, skup pravila ponašanja kojima se društvo vraća (najčešće dijelu tih pravila) i onda kad od njih odstupi, smatrat ćemo stabilnim moralnim načelima. Odstupanje se obično događa zbog nekih izvanrednih okolnost, npr. u vrijeme rata.
To je jedna od osnovnih teza ovog izlaganja, a varijante te teze provlače se od Epikura do Kanta, od Kanta do modernih teoretičara morala poput Sama Harrisa. Moralni sistem je stabilan ako su njegova pravila jednaka za sve, ako promoviraju načelo da se pojedinac ponaša onako kako bi želio da se drugi ponašaju prema njemu i ako ograničavaju slobodu pojedinca samo slobodom drugih pojedinaca.
Kant to, na primjer, sažima u kategoričkom imperativu – da se treba ponašati tako da naše ponašanje možemo braniti kao opći zakon koji želimo da se primjenjuje jednako na nas kao i na naše bližnje.
Evolucija moralnih načela kroz duži period govori u prilog postojanja stabilnih moralnih sistema. Moralni uzori na primjer iz Starog zavjeta bi, po današnjim kriterijima, bile krajnje nemoralne osobe i ratni zločinci. Konačno i Isus je bio veliki moralni reformator. Mnoge njegove tvrdnje, poput rečenice: ”Nije čovjek za Šabat nego Šabat za čovjeka”, daleko su ispred njegovog vremena. Ta je rečenica u suprotnosti s moralom Starog zavjeta i danas većinu tih načela doživljavamo moralno superiornim moralu onog vremena.
Postupke koji su se dogodili uz blagoslov Crkve, od Križarskih i vjerskih ratova do spaljivanja heretika i vještica i genocida nad južnoameričkim Indijancima, danas kao nemoralne osuđuje i Crkva. Ali u čemu je korijen tih nama krajnje nemoralnih postupaka i najgorih kršenja ljudskih prava? U njihovom korijenu uvijek će se naći proglašavanje određenih uvjerenja apsolutnom istinom i, dosljedno, svako izražavanje sumnje u te apsolutne istine najtežim grijehom.
To je bila, bar u nekom periodu, karakteristika svih velikih monoteističkih religija. Ali kao posebno instruktivan primjer kamo može voditi uvjerenje u posjedovanje apsolutne istine kombinirano s posjedovanjem apsolutne moći je razvoj komunizma u SSSR-u. U tom primjeru, koji počinje s moralno visoko postavljenim ciljevima o usrećivanju čovječanstva da bi nastavio uvođenjem dogmi, nedodirljivosti autoriteta, proglašavanjem sumnje neoprostivim grijehom i paranoičnim, okrutnim progonom najčešće izmišljenih heretika, sažeto je u relativno kratkom vremenu ono od čega su monoteističke religije patile kroz tisućljeća.
Da li je sekularizam mogući put da se smanji vjerojatnost nemoralnih postupaka i vjernika i vjerskih institucija? Da li je to laicizam koji propovijeda toleranciju? Osim odvojenosti crkve i države danas pod tim nazivom dolaze ideje i nastojanja da se zadrži vjera u dogme, a isključi vjerska isključivost. Tako jedan od osnivača sociologije laicizma Jean Bauberot piše: ”Laicizam treba omogućiti čovjeku da bude vjerni musliman ili kršćanin i da mirno živi sa svojom vjerom zajedno s drugima, drugačijih uvjerenja.” On, dakle, ne inzistira na apsolutnoj istini čak i ako se u nju vjeruje. Da li je to put da se izbjegne ponavljanje tragičnih epizoda iz povijesti monoteističkih religija?
To bi bilo vrlo korisno za društvo, ali laicizam je koristan i za vjerske zajednice. Religiju čini manje netrpeljivom, crkvenu hijerarhiju udaljava od vlasti, a to da vlast kvari, tj. da je u dobroj mjeri inkompatibilna s moralnim načelima koja promoviraju altruizam i prava pojedinca, da apsolutna vlast kvari apsolutno nije stilska figura, nego bezbroj puta potvrđena činjenica.
Neki od najgorih zločina učinjenih iz uvjerenja u posjedovanje apsolutne istine nisu činjeni u ime religije samo kroz povijest nego se čine i danas. Stotine i hiljade ljudi ubijeni su zato što nisu bili muslimani ili zato što su bili suniti ili zato što su bili šijiti. Fanatični kršćani napadaju, pa i ubijaju ginekologe u Americi koji vrše pobačaje.
Ali ne moramo ići geografski tako daleko – većina direktnih počinitelja ratnih zločina na ovim prostorima nosila je križeve oko vrata i odlazila u crkvu prije i poslije zločina. Lakoća i dragovoljnost s kojom su se crkvene hijerarhije uključile u nacionalističke politike i spetljale s vladama čiji su glavni protagonisti završili na Međunarodnom sudu za ratne zločine također bi trebala biti dobra lekcija o važnosti sekularizma za samu Crkvu.
Često se, dobrim dijelom s pravom, ističe da se u današnjem svijetu sve više osjeća duhovna praznina. Ali da li se ta duhovna praznina može popuniti bespogovornim vjerovanjem u riječi izgovorene u pradavna vremena bremenita praznovjerjem, predrasudama i neznanjem? Vjerski fanatici ne spadaju u ljude koje muči duhovna praznina. Nama koji gledamo sa strane ne čini se takvo stanje kao poželjno duhovno ispunjenje, već prije kao duhovni ponor nedostojan ljudskog bića.
Da li tu prazninu mogu svi ljudi dobre volje, u Crkvi i izvan nje, popuniti znanjem, otvorenošću duha i dobronamjernošću prema svojim bližnjima?
(Ovaj članak je prošireno izlaganje s okruglog stola ”Religija – sekularizam – laicizam”, koje je održano u organizaciji Hrišćanskog kulturnog centra i Fondacije Konrad Adenauer, u Beogradu 10. ožujka 2012.).
Posljednjih mjeseci ponešto saznajemo o našoj nedavnoj prošlosti, to ”ponešto” uvelike se odnosi na način rada jugoslavenske tajne policije, na to kako su likvidirani emigranti u svijetu, tko (ni)je umiješan u likvidaciju Stjepana Đurekovića u Njemačkoj 1983. godine, a uza sve te navodno nove spoznaje spominje se kako smo dvojbe o tom dijelu prošlosti mogli riješiti, kako se te udbaše već odavno moglo istražiti, vidjeti tko je od njih što činio.
No, po svemu sudeći nije bilo nekog naročitog interesa da se Perkoviću, Mustaču i ostalima postavi pitanje ”što ste radili u Njemačkoj osamdesetih, dečki?”. Bilo bi to njima neugodno pitanje, a nije red da država zaslužnim građanima postavlja neugodna pitanja.
U tjednu za nama saznali smo da još jednom zaslužnom građaninu, zapovjedniku specijalne policije u ratu Mladenu Markaču, država nije htjela postavljati neugodna pitanja. Markač je svjedočio na suđenju za zločin počinjen nad civilima u Gruborima 25. kolovoza 1995. godine. Markača o događajima u Gruborima, zna li on išta o tome, zna li tko bi mogao znati išta, a tko štošta o tome, nitko ništa nije pitao do 2001. godine.
Od ljeta 1995. godine znalo se da se mnogo zla događalo na dijelu područja oslobođenih ”Olujom”, znalo se da su sela masovno paljena, da su se događala ubojstva civila, zločini. No, državu to naprosto nije zanimalo, vlast punih šest godina nije bilo briga zato što je na njenom području netko palio, netko pljačkao, netko starce ubijao.
Vlast, dakle, nije hajala zato što netko po teritoriju kojega bi morala kontrolirati divlja, pa se onda, valjda, može zaključiti i da je ta vlast bila divljačka. Šest godina tu vlast nije bilo briga zato što je netko ubio šest državljana, među kojima je i starica od 90 godina.
Vlast nije htjela punih šest godina postavljati neugodna pitanja Markaču jer bi odgovori bili neugodni po vlast samu. Nakon toga svakome bi konačno moralo biti jasno zašto je Hrvatska više od desetljeća bila pod paskom međunarodne zajednice kad je riječ o procesuiranju ratnih i poratnih zločina.
Svrha je i smisao te paske bila odgojna i civilizacijska, a ne, kako se to u Hrvatskoj često tumačilo, nepravedna i kaznena.
Da ne bi bilo zabune Grubori su takorekuć istoga trena kad je zločin počinjen izazvali neugodu, barem kod Markača. Dan nakon zločina u Gruborima kroz to je područje prošao ”Vlak slobode”, a Markač je osobno pratio osiguranje vlaka. Iznad tog područja, baš u vrijeme kad je njime prolazio ”Vlak slobode” u kojemu je bio prvi putnik Franjo Tuđman, Markač je primijetio da se diže ”neki dim”, a to ga je razljutilo ”jer nije smjelo biti nikakvih aktivnosti. Bojao sam se da nas predsjednik Tuđman ne prozove zbog toga”, svjedočio je ovog tjedna Markač.
Eto, dakle, što je mogao biti razlog za strah i neugodu: moguće Tuđmanovo estetičko nezadovoljstvo koje bi ga razbjesnilo jer se dim vije nad Gruborima, a nikakvoga dima nad Gruborima ne bi trebalo biti.
Tako smo u tjednu za nama saznali da bi mnogo toga u ovoj zemlji bilo bolje, a poneki ne bi ni strahovali od Tuđmana samo da su na vrijeme obavljena bezdimna ubojstva.
(Prenosimo s portala Novoga lista)
