Kad reis Islamske zajednice u BiH kaže kako su ”nepotizam i korupcija bolesti društva”, pa uz njih pobraja i alkohol, drogu, prostituciju, pornografiju, te poziva imame da djeluju u tom društvu, on više nego jasno društvene bolesti adresira na one kojima je on vjerski lider, a ti su više od trideset godina politički, ustvari feudalni vladari u vjerskoj zajednici kojoj je on na čelu. [Read more…]
Antivakserski pokret ide protiv Boga i protiv čovjeka
Neki neskromni iako slabo obrazovani ljudi o koronavirusu sve znaju, ali – kako to već ide kod sveznalica – ništa ne razumiju.
Ne mogu vjerovati kakvih sam se glupih priča, maštovito promašenih špekulacija i lažnih nazovi teorija zavjere naslušao (i pročitao!) u posljednje vrijeme. [Read more…]
Ne, još uvijek ne razumijemo što je za nas On učinio
“Razumijete li što sam vam učinio? Ako dakle ja, Gospodin i Učitelj, vama oprah noge, treba da i vi jedni drugima perete noge. Primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih” (Iv 13, 12-15). [Read more…]
Papa Franjo je kunktator
Kad se 13. ožujka 2013. godine novoizabrani papa Bergoglio obratio mnoštvu na Trgu sv. Petra s pozdravom ”Buona sera”, oduševljenju kao da nije bilo kraja. Neobični stil novoga pape, njegova skromnost i odbacivanje pompe kakvim su njegovi prethodnici isticali uzvišenost papinstva nailazili su i dalje na čuđenje i na divljenje: od njih se papa Bergoglio razlikovao svojom neposrednošću – veliki komunikator bio je i papa Ivan Pavao II.; no nisu svi smjeli uživati u Wojtylinoj karizmi. [Read more…]
Većina klera ne prati papin koncept siromašne Crkve
Glavna prepreka implementaciji Franine vizije Katoličke crkve je “zatvorenost, ako ne i neprijateljstvo dobrog dijela klera, i na visokoj i na niskoj razini”, piše vatikanski L’Osservatore Romano u svome najnovijem broju. To nije neko otkriće, jer je poznato da koncept Pape – koji je zaželio “Crkvu siromašnu za siromašne” – nailazi na širok otpor u kleru, ponajviše među onima kojima je crkveni poziv omogućio ekonomsku sigurnost a nerijetko i bogat život u kolotečini birokratizirane rutine. [Read more…]
Obilazak profesora Zovka oko vruće kaše teorije evolucije
Ovih nam se dana ponovo ukazao filozof Jure Zovko i pokušao opravdati svoj status nekonvencionalnog intelektualca, neobičnog HDZ-ovca te ujedno vrhunskog kritičara teorije evolucije. O one prve dvije karakteristike nešto ću reći uzgredice; fokusirat ću se na Zovkovu kritiku znanstvene teorije koju je on uzeo za neku, sad već stalnu metu. [Read more…]
Hans Küng: Gord prema Crkvi, ponizan prema Bogu
Hans Küng, ”Doživljena čovječnost: Sjećanja”, Sv. 3, Ex libris – Rijeka i Synopsis – Sarajevo, 2016.
Među tolikim vrlinama koje hvale i veličaju Hansa Künga među ljudima, nije se, izgleda, našla i vrlina skromnosti. Ili barem skromnost nije među prvih stotinu Küngovih vrlina. [Read more…]
Küng, Wojtyla, Ratzinger…
Negdje istodobno čitam novu, treću knjigu Küngovih sjećanja ‘‘Erlebte Menschlichkeit“, čiji je, usput budi rečeno, prijevod na naš jezik već započet, kad u Jutarnjem listu vidim da je u Poljskoj netom objavljen intimni dnevnik pape Wojtile. Onaj što je tobože trebao biti spaljen u novinama se prikazuje i u fragmentima najavljuje. A na sve to čitam i Pilselovu knjigu ‘‘Argentinski roman“, pa mi, htijući-ne htijući, ponovo u prvi plan izbija recentna, doduše u malom, ‘‘literarna povijest Crkve“. Ma neka knjiga – kažem trijumfalno!
Posumnjah u Wojtylinu istinsku želju da se dnevnik spali, pa rekoh ‘‘tobože“, jer doista ne vjerujem u istinitost želje da nešto takvo bude učinjeno. Onaj tko to hoće sâm to uradi, osim ako nije u pitanju prijeka smrt, koja čovjeku ne da šansu, tako da ne ostavi posao spaljivanja ni svom tajniku Stanislawu Dziwiszu, ni svom prijatelju Maxu Brodu, jer posigurno zna ili se barem intimno, a utvrdo nada da taj to neće učiniti.
I dok ne sumnjam da će Wojtylinoj kanonizaciji i ‘‘svetosti“ njegov dnevnik biti prevaga više, znam da će Küngu njegova treća knjiga memoara biti prevaga ‘‘prokletstvu“ više. Nasreću, neće ni to moći dugo trajati, koliko god da se Crkva za svoje grijehe progona i spaljivanja kaje tek svake tisućite godine
I dok ne sumnjam da će Wojtylinoj kanonizaciji i ‘‘svetosti“ njegov dnevnik biti prevaga više, znam da će Küngu njegova treća knjiga memoara biti prevaga ‘‘prokletstvu“ više. Nasreću, neće ni to moći dugo trajati, koliko god da se Crkva za svoje grijehe progona i spaljivanja kaje tek svake tisućite godine.
Na sličan način, asociram ovdje, progovorit će, doduše u posve drukčijem kontekstu, i Pilsel u svojoj knjizi (poglavlje XXXV, str. 218-225) u povodu moguće kanonizacije Stepinca, premda je to u njegovoj knjizi o vlastitoj metanoiji, tek usputna epizoda…
No, vraćam se Küngu. Za njega sam već navikao da me katolički ortodoksi uvjeravaju kako on nije ni teolog ni katolik, a kamoli to dvoje zajedno. I uvijek im je za to argument isti: tako je rekao papa. Roma locuta, causa finita.
A da kojim slučajem barem ponekad i iskreno vjernički kažu što je rekao Isus Krist, vidjeli bi da ponešto i s Wojtylom i Ratzingerom nije uredu. Nešto? Küng je napisao i objelodanio sve što misli o ‘‘problemu“ koji traje više od pola stoljeća. Wojtyla se, pak, u mrvici dnevnika koji je do nas dopro, pokazuje kao vjernik, pa čak i žalosno-smiješni mistik, da ne kažem pučki – praznovjerac, što će reći nevjernik, kad ‘‘meditira“ kako su njegovi poljski prijatelji, a potom kardinali Jaworski i Deskur, platili svojim nesrećama (otkupljenje?) Wojtylino uzdignuće na kardinalsku čast, a potom i na papinski tron.
A onda, gle, iz visokomoralnih se razloga (iz crkvenog vrha!) ne dopušta predavati vjeronauk razvedenim vjeroučiteljicama ili ženama koje su bez udavanja dobile djecu… Zašto? Žene takvog statusa, pobogu, nisu i ne mogu biti vjerodostojne učiteljice vjeronauka, a muškarci-svećenici takvog statusa ne samo da jesu, nego su čak u tome meritum!
Ne stoji bitno drukčije ni s Ratzingerovom autobiografijom koju bi čovjek, zarad imena autora, poželio pročitati. No, tamo nema ni spomena o onome što je radio kao prvi čovjek Propagande ili kao papa, a to su ipak ponajvažniji dijelovi njegova života, pa vjerojatno i (izostavljene ili nenapisane) autobiografije. Nema, jer bi morao, u svetoj revnosti, barem ponešto progovoriti i o zataškavanju i skrivanju zločinâ učinjenih u ime Crkve u posljednjih 20-30 godina, koliko je tomu sam akter i(li) svjedok.
Ali, zato mi katolički revnosnici nabijaju na nos kako je Ratzingerova autobiografija ‘‘Moj život“ skromna (opsegom) u odnosu na Küngovu, pa je i to, kao, dokaz o Küngovoj taštini. Pritom se ne usude ni misliti, a kamoli pitati, jer oni nikad ne postavljaju pitanja, kakva bi i kolika morala biti (jer i to je njegov život, zar ne?) da je progovorio o egzekucijama u inkviziciji (Propaganda fide) 20. stoljeća ili o barem nekim oblicima skrivanja i zataškavanja masovne pedofilije ili financijskih malverzacija, o gay lobiju u Vatikanu, o gaženju temeljnih ljudskih prava, ali i o brižnom skrivanju svojih žena-ljubavnica i svoje djece, ali ne djece kao u Brešanovu filmu, nego prave pravcate svoje djece. One za koju npr. u katoličkoj Hrvatskoj i katoličkoj BiH znaju i zadnje seoske babe, a kamoli crkveni insajderi.
A onda, gle, iz visokomoralnih se razloga (iz crkvenog vrha!) ne dopušta predavati vjeronauk razvedenim vjeroučiteljicama ili ženama koje su bez udavanja dobile djecu… Zašto? Žene takvog statusa, pobogu, nisu i ne mogu biti vjerodostojne učiteljice vjeronauka, a muškarci-svećenici takvog statusa ne samo da jesu, nego su čak u tome meritum!
Ljubav mora biti sveobuhvatna kaže Wojtyla u svom dnevniku i vidimo ga kako na brojnim svojim turističko-vjerničkim putovanjima sveobuhvatno voli ‘‘narodne mase“, bezbroj apstraktnih lica koja mu kliču radeći na njegovu kultu ličnosti, ali kad smo kod konkretnog čovjeka, kod ljudi tipa Künga, Sobrina, Schillebeeckxa i njima sličnih, e to je već teži slučaj
A kako tek nedemokratskim, da ne kažem drastično inkvizitorskim ili čak staljinističkim metodama djeluju prema vlastitim mislećim ljudima, intelektualcima u Crkvi. Zašto? Jer je njihov grijeh mišljenja opasan, dakle i nedopustiv, u stadu u kojemu se odgovori na sva pitanja znaju i prije nego što su postavljena, u stadu u kojemu je ‘‘njegova ekselencija nezabludivost“ vrhovni čoban!
Suludo je i da nije istinito, čovjek bi mislio da je to djelo nečastivog (strukturalno – unutarnji neprijatelj), a ne nekoga tko će uskoro postati čak i – svet. Nevjerojatno je da se štiti one koje je trebao progoniti i crkveni i civilni zakon, a žestoko napada one koji su znanstveno (ili samo teološki!) mislili povijest Crkve, tradiciju, Svetu knjigu, suvremeni život ‘‘podanika“ i sl.
Je li zbog tih razloga i Ratzinger ostavkom na svoju Stolicu plaća skoro Wojtylino uzdignuće ‘‘na svetost oltara“ kao što su to nekoć za njegovo kardinalstvo i papinstvo platili njegovi prijatelji? Vjerojatno sad Wojtyla na nebu sa svetim Petrom to u još jednom mističnom transu raspravlja, pa je moguće da štogod uskoro i o tome doznamo…
Kod Wojtyle koji toliko voli Boga i čovjeka da bi odmah mogao biti svet, međutim, nigdje nema konkretnog čovjeka.
Ljubav mora biti sveobuhvatna, kaže Wojtyla u svom dnevniku i vidimo ga kako na brojnim svojim turističko-vjerničkim putovanjima sveobuhvatno voli ‘‘narodne mase“, bezbroj apstraktnih lica koja mu kliču radeći na njegovu kultu ličnosti, ali kad smo kod konkretnog čovjeka, kod ljudi tipa Künga, Sobrina, Schillebeeckxa i njima sličnih, e to je već teži slučaj. Zašto to njih Wojtyila ne voli i ne grli kao tolike ‘‘narodne mase“, zašto ih ne želi vidjeti i čuti nadam se da sada ‘‘gore“ ispovijeda onome o kome je tako ‘‘skrušeno“ meditirao.
Drago mi je, dakako, da postoji Wojtylina poezija i da nisu spaljene njegove meditacije, ali mi je jednako tako drago i da postoje Küngova sjećanja i da se to dvoje, kao i Ratzingerova autobiografija ‘‘Moj život“ mogu čitalački uspoređivati. No, bit će da su malo istinitija Küngova sjećanja od Wojtylinih i Ratzingerovih nesjećanja
Pa, pobogu, Isus je, katolici dragi, hodao s Marijom Magdalenom, a s Judom se susreo samo nekoliko sati nakon što ga je ovaj već izdao i prodao, ali santo subito, tj. sveti Wojtyla – jok. Zanimljivo je da on ‘‘Božju filantropiju“ nije imao ni želju ni potrebu pokazati prema katoličkim teolozima koji su mislili ponešto drukčije ili se samo naglas usudili razmišljati i o njegovoj nepogrešivosti. Možda nam je tako Wojtyla svima pokazivao da se čak i u Boga smije sumnjati, ali u papu i njegov status ne.
Ono što je tražio za Crkvu u komunističkoj Poljskoj (slobodu!) to u svojoj Crkvi nije dopuštao nikome ni sanjati. Javno je demonstrirao da se ne smije misliti o onome o čemu papa ne želi da se misli.
Drago mi je, dakako, da postoji Wojtylina poezija i da nisu spaljene njegove meditacije, ali mi je jednako tako drago i da postoje Küngova sjećanja i da se to dvoje, kao i Ratzingerova autobiografija ‘‘Moj život“ mogu čitalački uspoređivati. No, bit će da su malo istinitija Küngova sjećanja od Wojtylinih i Ratzingerovih nesjećanja.
A u sjećanjima čitamo i Küngove tvrdnje da Wojtyla još od vremena kad je bio krakovski nadbiskup važi za lošeg upravitelja, da nerado proučava akte, te da, uz beletrističko pisanje, preferira javne nastupe i spektakularna putovanja, a Ratzinger mu je u svemu tome, izgleda, trebao da proučava akte dok on putuje, a Kurija vlada (str. 82).
Rezultati tog vladanja vidljivi su zadnjih desetljeća. Da nikako drukčije – u skupim plaćanjima pedofilijskim skandalima oštećenih, financijskim malverzacijama koje se i u nas svako malo očituju, ali i svim onim na što ukazuju Küng ili Sobrino ili što novi papa svojim djelovanjem kuša sanirati. A njihove će se još uvijek nesagledive posljedice još desetljećima očitovati.
Ratzingerovu nagradu prvi put primio jedan nekatolik
Papa Franjo susreo se u subotu s ovogodišnjim dobitnicima Ratzingerove nagrade: njemačkim teologom Christianom Schallerom i anglikanskim bibličarem Richardom Burridgeom.
Schaller je profesor dogmatske teologije i zamjenik ravnatelja Instituta pape Benedikta XVI. u Regensburgu, a objavio je sabrana djela Josepha Ratzingera. Burridge je stručnjak za Bibliju i dekan Kraljevskoga koledža u Londonu. Ono što daje posebnu težinu ovogodišnjoj dodjeli nagrada jest činjenica da je Burridge prvi nekatolik koji je primio prestižnu nagradu koja nosi ime Josepha Ratzingera.
Tom je prigodom papa Franjo istaknuo kako je njegov prethodnik ostavio Crkvi i svim ljudima dragocjen dar – svoje razumijevanje Isusa Krista predstavljeno na svima dostupan način kao plod dugogodišnjega studiranja, molitve i teološkog angažmana.
Anglikanski bibličar dobio je priznanje za svoj doprinos u prepoznavanju nerazdvojive povijesne i teološke veze između ličnosti Isusa Krista i evanđelja.
Kao prvi nekatolik koji je primio ovu nagradu, Burridge je istaknuo važnost svega što se događalo u posljednja dva do tri desetljeća ne samo u anglikansko-katoličkom dijalogu već i u bliskoj suradnji na međunarodnoj razini, pogotovo na istraživanjima u sklopu biblijskih studija.
Odnos Katoličke crkve prema Anglikanskoj crkvi uvijek je bio poseban ako ga usporedimo s odnosima Katoličke crkve prema drugim reformiranim crkvama. Jer, iako Anglikanska crkva ima evangeličku konfesiju (s određenim kalvinističkim i episkopalnim elementima u vjerovanju i crkvenoj organizaciji), u njoj je unatoč jakim povijesnim protivljenjima puritanskoga krila Crkve sačuvano mnogo katoličkih elemenata, pogotovo u pogledu svećeničke hijerarhije i apostolskoga nasljeđa.
Snažan iskorak u dijalogu s Katoličkom crkvom svojedobno je napravio canterburyjski nadbiskup A. M. Ramsey svojim posjetom papi Pavlu VI. Taj dijalog se odonda kontinuirano nastavlja kako na hijerarhijskoj tako i na teološkoj razini unatoč načelnim razilaženjima o nekim krucijalnim pitanjima, primjerice o ulozi žene u crkvi.
Naime, Anglikanska crkva je 1993. donijela odredbu o svećeničkom ređenju žena, što je za Katoličku crkvu još neprihvatljivo. Međutim, kao što je istaknuo Richard Burridge, ovogodišnji dobitnik Ratzingerove nagrade, na znanstvenoistraživačkoj razini ta suradnja i dalje jača.