novinarstvo s potpisom
Helena Puljiz
Odlukom da upadne usred intervjua i naprasno prekine razgovor novinarke Nove TV Ivane Petrović s predsjednicom Kolindom Grabar Kitarović, predsjedničin glasnogovornik Luka Đurić počinio je niz pogrešaka, javno nezabilježenih u novijoj hrvatskoj povijesti kad je riječ o ulozi glasnogovornika u političkoj komunikaciji s javnošću. [Read more…]
Jelena Lovrić
(Opaska uredništva Autografa: analizom naslova srpskih medija možemo zaključiti da je Novi list 27. rujna u članku Dražena Ciglenečkog manipulirao naslovom ”Nikolić i Grabar-Kitarović se složili da je krizu u odnosima Srbije i Hrvatske izazvala Vlada RH” i da hrvatska predsjednica, tako se čini, nije tužakala hrvatsku Vladu pred predsjednikom Republike Srbije tijekom razgovora u New Yorku).
Idemo uzeti svoju državu u svoje ruke – pozvala je hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović Hrvate u New Yorku, na druženju organiziranom u pauzi njenog sudjelovanja na zasjedanju Opće skupštine UN-a. [Read more…]
Odvajkada je Tomislav Karamarko vapio za razgovorom. I ništa u čitavom svojemu mandatu predsjednika HDZ-a nije zagovarao tako ustrajno, bezpridržajno i nepokolebljivo kao što je zagovarao razgovor. Toliko je Karamarko bio opsjednut razgovorom, da se stekao dojam kako se s njime i nema o čemu razgovarati osim o razgovoru.
”Bahatost, arogancija, podcjenjivanje, vrijeđanje – i preko toga smo spremni prijeći i razgovarati za dobrobit Hrvatske. Ali, s kim razgovarati, s grupom ljudi koja ne zna što bi?” – izjadao se novinarima još u travnju prošle godine, uoči radnog sastanka stranačkoga vrha, održanog na Zagrebačkom velesajmu. [Read more…]
Pilula za poslije na određeno vrijeme zaustavlja ovulaciju, spriječit će začeće popije li je žena kratko nakon odnosa. Ova farmaceutska novotarija, za zdravlje navodno sasvim bezopasna, u inozemstvu je široko i lako dostupna, diljem zapadnog svijeta možete je kupiti kao pepermint bombone, a odnedavno je ima i u nas.
Međutim, u nas se umiješala administracija, a kad se hrvatska administracija negdje umiješa, ne treba o tome ni govoriti, ništa nije široko i lako dostupno. Dobiti pilulu za poslije jedva je nešto jednostavnije od dobivanja građevinske dozvole za obiteljsku kuću. Kad u nas podnesete zahtjev za sredstvo protiv začeća, vjerojatno ćete roditi sedmero djece prije nego vam ga odobre. [Read more…]
Postoji li sreća? Vjerojatno ne, ali papa Franjo je iznio neka načela koja mogu pomoći ljudima da žive bolje. To je učinio u jednom razgovoru za podlistak Viva argentinskog lista Clarín.
Među porukama koje je poslao je i ona da bi ljudi bili mnogo sretniji kad bi se prestali toliko truditi da privole druge na svoju vjeru jer da Crkva raste privlačenjem, a ne prozelitizmom (nasrtljivim nastojanjem za preobraćenje) te da se najbolje do nekoga može doprijeti razgovorom.
Živi i pusti druge živjeti, zaboravi negativno i poštuj tuđa uvjerenja
1. “Živi i pusti živjeti” – prvi savjet koji je papa Franjo iznio, a na koji ga je nadahnula uzrečica koja vlada u Rimu: “Idi naprijed i pusti da i drugi učine isto.”
2. “Posveti sve drugima” – proizlazi iz misli da, ako se netko zatvori u sebe, postaje egoist.
3. “Kreći se s vedrinom” – sposobnost benevolentnog i skromnog držanja prava je životna vedrina.
4. “Igraj se s djecom” – roditelji rade i često i ne susreću vlastitu djecu. Konzumerizam je utjecao da izgubimo zdravu kulturu.
5. “Provedi nedjelju u obitelji” – razgovarajući nedavno sa sveučilišnom zajednicom i radnicima, svi su govorili o potrebi za neradnom nedjeljom. Nedjelja je za obitelj.
6. “Pomognimo mladima naći zaposlenje” – moramo biti kreativni u tom smislu jer, ako ne nađu posao, upadaju u drogu.
7. “Poštuj prirodu” – moramo poštovati stvoreno, a to ne činimo.
8. “Brzo zaboravi negativne stvari” – potreba da se o drugome govori loše znači nemati samopouzdanje, znači ne štovati sebe.
Drugim riječima, osjećam se tako nisko da, umjesto da se pokušam podići, nastojim uniziti drugoga.
9. “Poštuj onoga tko misli drugačije od tebe” – religijski prozelitizam je najgora moguća stvar, ona paralizira. Govorim s tobom da te uvjerim – ne. Crkva raste kada privlači, a ne zbog prozelitizma.
10. “Aktivno traži mir” – mir se brka s mirnoćom. Međutim, nikada nema mirnoće, uvijek je aktivan mir.
Piše: Marijana Cvrtila
Foto: Academia.edu
Religija potiče moralnu odgovornost ili moralnu izvrsnost više nego sekularni humanizam, stoga zdravi religiozni ljudi mogu biti motiviraniji za moralno ponašanje. Ipak, to ne znači da oni imaju monopol na moralnost, niti su roboti koji uvijek imaju savršena rješenja za sve moralne dileme.To su samo neka od promišljanja mlade znanstvenice dr. sc. Jasne Ćurković-Nimac sa zagrebačkog Instituta ”Ivo Pilar“ koja je na ovogodišnjem Festivalu znanosti u Sinju održala zapaženo predavanje ”Religija i moral: Jesu li religiozni ljudi moralniji od nereligioznih i bi li trebali biti?“. U ovim turbulentnim vremenima više nego intrigantna tema.
Daju li aktualna istraživanja jasan odgovor na vaše pitanje – jesu li vjernici doista moralniji od ”nevjernika“ i bi li to trebali biti?
Na ovo pitanje nije jednostavno odgovoriti, jer je vrlo teško kvantificirati, odnosno izmjeriti ljudsku moralnost budući da na našu moralnost, osim religije, utječe također i širi društveni kontekst, javno mnijenje, zakonski kodeksi, društvene norme i konvencije, obrazovanje, posebno obitelj i tako dalje.
Međutim, ugrubo se može reći da istraživanja u nas i u svijetu upućuju na to da su religiozni ljudi skloniji konzervativnijim i restriktivnijim stavovima na području moralnosti, posebno u području individualne moralnosti, ali se općenito ne može reći da su religiozni ljudi moralniji od nereligioznih, barem ne postoje istraživanja koja to potvrđuju. Neki autori (A. Brooks) ističu da su religiozni skloniji volontiranju, više doniraju u dobrotvorne svrhe, više pomažu beskućnicima, ali oni nailaze na kritike da su njihova istraživanja utemeljena na samopredodžbi.
Zašto i danas u različitim društvima ipak prevladavaju takve predrasude, kako prema vjernicima, tako i (ne)moralu osoba koje ne vjeruju u Boga?
Istina je, neka istraživanja pokazuju da postoji puno predrasuda prema ateistima i agnosticima, pa se danas čak govori i o diskriminaciji prema ateistima. Tako, primjerice, većina Amerikanaca ne bi glasala za predsjednika ateista. Spremniji su glasati za mormona, Židova ili homoseksualca (Gallup 2007.). Edgell i suradnici došli su do podataka da su Amerikanci manje spremni svojoj djeci dopustiti da se udaju ili ožene ateistom i smatraju ih inferiornijima od muslimana, nedavnih useljenika i homoseksualaca. Zanimljivo je da takvi negativni stavovi prema ateistima uglavnom imaju veze s moralom, odnosno često ih ljudi povezuju s nezakonitim radnjama, smatraju ih materijalistima i hedonistima koji ne brinu za druge. No, to je krivo, jer očigledno postoje moralni ateisti koji ponekad mogu biti i uzor vjernicima.
Generalizacije su uvijek opasne, pa tako i ona koja religiozne ljude smatra fanaticima zato što su se neki fanatici pozivali na vjerska uvjerenja. Isto je na drugim područjima, na primjer, imate akademski odlične psihologe čiji je konkretan život u rasulu. Hoćemo li stoga tvrditi da psihologiju potpuno treba odbaciti?
Znači, predrasude nisu karakteristika isključivo manje razvijenih i nedemokratskih društava? No, kako ste spomenuli na predavanju, čini se da ipak u zapadnoj Europi raste kritičnost prema religiji.
Gallup je u travnju ove godine proveo istraživanje na svjetskoj razini o tome što ljudi misle o tome utječe li religija pozitivno na društvo. Rezultati su vrlo zanimljivi: u najvećem dijelu svijeta ljudi još uvijek misle da religija ima pozitivan utjecaj na društvo (Sjeverna i Latinska Amerika oko 68 posto, Afrika 76 posto, Azija 60 posto, istočna Europa 54 posto), dok je iznimka jedino zapadna Europa (ono što se nekad zvalo kršćanski zapad) koja je najkritičnija prema religiji i u kojoj čak 32 posto ljudi misli da religija ima negativan utjecaj na društvo, a pozitivan tek malo više, odnosno 36 posto. Dakle, za razliku od zapadne Europe, ljudi u Americi općenito puno pozitivnije gledaju na religioznost i tamo je religija u svojim denominacijama u porastu, a ne možemo reći da je Amerika nerazvijeno ili nedemokratsko društvo.
Foto: Academia.edu
Iako su neki autori govorili o ”sekularizaciji kao mitu“ i ”megatrendu duhovnosti i religije“, prije sam mišljenja da će kršćanstvo u Europi imati sve više marginalan utjecaj na društvo jer istraživanja govore da je 1970. u Europi bilo oko 75 posto kršćana a da će do 2030. taj postotak biti prepolovljen. No, ne treba zbog toga očajavati već i dalje zdušno ”vjerovati u svoju vjeru“, te promovirati ljudski rast i opće dobro, ono što spada u samu bit religije. Dakle, usredotočiti se na snagu koja dolazi iz poruke religije, a ne brojčanu ili institucionalnu snagu. Na koncu, ranokršćanske zajednice su bile posve marginalne, a ipak su imale toliki utjecaj na tadašnje moćno Rimsko Carstvo.
Kakva je s tim u vezi situacija u Hrvatskoj – razlikuju li se naši stavovi o moralu ateista i vjernika puno više od onih u ostatku svijeta?
Hrvatska nesumnjivo ide smjerom zapadne Europe prema sve većoj sekularizaciji, posebno drugom tipu sekularizacije prema kojemu religija nema bitan utjecaj na društvo, te ljudi sve manje poistovjećuju moralnost i religiju. No, taj trend ne mora nužno zabrinjavati jer, prema istraživanjima, upravo u sekularnim zemljama poput skandinavskih religiozni ljudi više drže do nekih moralnih normi.
Odnosno, u tim zemljama oni koji se odluče za religiju, čvršće uz nju pristaju. S druge pak strane istraživanja pokazuju da su se neki stavovi ljudi u Hrvatskoj u odnosu na moral radikalizirali. Tako, na primjer, Europsko istraživanje vrednota koje se u Hrvatskoj provodilo u dva navrata pokazuje da, za razliku od 1999. godine, u drugom intervalu istraživanja, odnosno 2008., više ispitanika ima negativne stavove prema homoseksualcima ili pobačaju. To može imati različite uzroke, kao i taj da su kampanje Pro Life ili LGBT u nekim dijelovima bile kontraproduktivne.
Hrvatska je zemlja dubokih podjela, a jedna od njih je na desne i lijeve, od kojih se u negativnom kontekstu lijevi percipiraju kao ”komunjare, ateisti, bezbožnici bez morala“, a desni kao ”klerofašisti, zatucani, licemjeri“. Zašto je tome tako i koliko su te ocjene realne?
Komunizam je bio ideologija koja je zagovarala bezboštvo i ideologija koja snosi odgovornost za brojne zločine, pa nije čudno da ih ljudi povezuju. Mnogi ljudi smatraju istinitim ono što je rekao Ivan Karamazov: “Ako Boga nema, sve je dopušteno!”, pa stoga povezuju ateizam s neodgovornim i beskrupuloznim ponašanjem. Desne se, s druge strane, često promatra kao one koji instrumentaliziraju vjeru u političke svrhe i zatucane, kako vi kažete, u smislu da se ponašaju moralno zbog straha od kazne, no to je vrlo redukcionističko gledanje na moral. To su kritizirali mnogi autori, a L. Kohlberg je to smatrao najnižom, odnosno infantilnom razinom moralnosti. Mislim da su te podjele izmišljene i nerealne i da se zapravo radi o klasičnom trpanju u ladice i etiketiranju kako se ne bi mučili s dijalogom i kako bi se lakše manipuliralo ljudima.
Svjedoci smo kako u nas, osobito političari, za koje se kolokvijalno kaže da ”ližu oltare”, završavaju u zatvorima, da je mnogo onih kojima je jedna ruka na srcu, a druga u državnoj ili lokalnoj blagajni, da se toleriraju laži i krađe ”ako se i narodu dade“… Što to govori o moralnom ponašanju osoba koje su vjernici? Zašto se tako uopće ponaša netko tko je vjernik?
Neki društveni konteksti potpuno mogu iskriviti moral, što neki zovu ”okretanjem pile naopako“, odnosno kada se praksa postulira kao ideal. Tome su posebno skloni mladi ljudi, odnosno ono što svi rade postane ”normalno“ pa tako i gotovo moralno opravdano. Međutim, istina je upravo suprotna: to što svi nešto rade ne znači da je i dobro, te su nekad pojedinci sami protiv svih morali krčiti put dostignućima koja mi danas smatramo samorazumljivima. Nisam sigurna da danas u politici imamo takvih pojedinaca. Mislim da politiku treba opet humanizirati, a to opet mogu jedino sami političari.
S druge strane, čini se puno žalosnije kad vjernici ne svjedoče svoju vjeru nego kad humanisti ne svjedoče svoj humanizam, iako se kod oboje radi o nerazmjeru uvjerenja i prakse. Mislim da se vjernike ne treba automatski povezivati s moralom, ništa više nego druge ljude koji zagovaraju neka moralna uvjerenja, a sigurna sam da ih većina ateista ima. Vjernik nije nikakav superjunak, niti ima specijalne moći u području morala, on ima iste moralne dileme kao i ateist, slične novčane, obiteljske i ine probleme s kojima ne zna izići nakraj. Svi dijelimo istu ljudsku prirodu. To što neki nemoralni političar izjašnjava kao vjernik, govori o tome da nije dosljedna osoba, a ne da je nešto pogrešno s vjerom.
U Hrvatskoj se kao kuriozitet spominje činjenica da imamo 87 posto vjernika katolika, oko 95 posto ljudi izjašnjava se religioznima, a na vlasti imamo predsjednika agnostika i premijera ateista.
Najprije, brojka od 95 posto nažalost ne govori puno. Možda bi bilo bolje da je ta brojka prepolovljena, ali da je situacija u zemlji drukčija. No to ne govori da je religija irelevantna kao društveni faktor, već da je malo vjere u vjernika. Izbor predsjednika agnostika po mom mišljenju je posljedica toga što nismo ni imali baš neki izbor istinskog vjernika s druge strane, pa ljudi nisu ni birali po toj osnovi.
S druge strane, pak, izbor predsjednika agnostika također govori da je ljudima sve manje važan svjetonazor, što je zapravo odraz potrošačkog društva u kojemu više toliko ne vlada neprijateljstvo prema religiji, kao u doba komunizma, već prije indiferentnost.
Kako prevladati jaz između nereligioznih i vjernika u Hrvatskoj, koji ima i svoje ideološko uporište, ali se sve više produbljuje i zbog (a)moralnih konotacija? Kako uopće u ovim okolnostima razviti atmosferu tolerancije?
To je vrlo važno pitanje. Mislim da je ključ u nekoj vrsti moralnog odgoja i takoreći religijskoj pismenosti kojom se razbijaju predrasude, upoznaje druge i svakog čovjeka se gleda za sebe. Ono što mi u Hrvatskoj moramo naučiti je, da tako kažem, ”kultura neslaganja“, da imamo različito mišljenje ali da pri tom nemamo latentni stav da drugoga uvjerimo u svoje. Moramo gledati na ono što nas povezuje. Nekome vjera pomaže da bude bolji čovjek, a netko nadahnuće nalazi u nečem drugom. Fanatizam s jedne strane i pretjerani scijentizam s druge su opasni i ne pridonose međusobnom približavanju.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije. Naslov razgovora je izmjenjen u dogovoru s prof. Ćurković-Nimac).
Splitski razgovori Nenada Lovrića, četvrto je izdanje nakladničkog niza Bibliotheca Spalatina Gradske knjižnice Marka Marulića u Splitu. To su jedinstvena i autentična svjedočenja značajnih suvremenika društvenih zbivanja sa samih početaka 20. stoljeća. Autor razgovara s velikom hrvatskom glumicom Asjom Kisić, povjesničarom i profesorom Vladimirom Rismondom, spalatinistom Perislavom Petrićem, ali i s drugim zanimljivim, javnosti manje poznatim sugrađanima.
Osim ovih splitskih rukopisa, autor je sakupio preko 2000 stranica tekstova temeljenih na 273 tonska zapisa razgovora s oko 300 sugovornika. Materijale je podijelio u više cjelina: Sjećanje na djetinjstvo i mladost, Priče s Jadrana i otoka, Priče iz Zagreba.
Nenad Lovrić, psiholog po zanimanju, umješno vodi sugovornike koji, opušteno sjedeći u svojim naslonjačima, otkrivaju javnosti manje poznate detalje iz prošlosti svakodnevnog života Splita. Iza idilične koprene ‘‘najlipšeg grada na svitu“ skrivaju se tako klasne razlike (razgovori s Rismondom, Marjanovićem i Radicom), socijalni nemiri (intervju s Ideom Ligutić), težak položaj žene u ondašnjem društvu (o čemu govori Asja Kisić), raslojavanje težaka (Marjanović, Petrić).
Naslov: Splitski razgovori
Autor: Nenad Lovrić
Publicistika
Godina izdanja: 2014.
Broj stranica: 144
Uvez: meki
ISBN 9789537753375
Izdavač: V.B.Z.
(Više novih knjiga na Moderna vremena info)
Ima ljudi koji vole da prave spiskove drugih ljudi, a ima i onih koji se, bilo samim rođenjem, bilo nekom specifičnom zaslugom ili krivicom, na tim spiskovima počesto nađu, kao da im je, eto, takva karma da su pretplaćeni na to. Sigurnije je biti među ovima prvima, ali nije baš časno; zato je bolje biti među drugima, ako se već negde mora biti. A ponekad se mora: nije baš ni svaka nevolja za izbegavanje, neke je (bar duševno) skuplje izbeći nego im potrčati u susret.
Nedavno se i moje ime našlo na nekoj bizarnoj listi srama, ”Trideset najvećih srbomrzaca i izdajnika među javnim ličnostima” ili tako već nešto. Autorstvo spiska pripada jednoj od lokalnih fašističkih organizacija, ljudi sa spiska mahom su pristojni i zaslužni građani, umetnici, naučnici, novinari i, uopšte, oni koji čine čast sopstvenoj kulturi i društvu, za razliku od polupismene fukare koja ih je dala nabrojati i diletantski ”izanalizirati” tupim oruđem svoje bespameti. U tom smislu nema ljutnje: teže bi mi bilo da sam izostavljen, kao neki moji prijatelji i znanci, koji se sada javno vajkaju zbog sopstvene zanemarenosti i zahtevaju da ih se prekoredno uvrsti na listu.
Kako god, nije ni meni ni većini ostalih prvi ni poslednji put da nas besramne barabe trpaju u valjda jedini kontekst do kojeg može da dobaci njihova umnost i ne bih se na sve to na ovom mestu ni osvrtao da se nekako nije tako zgodilo da je samo neki dan nakon objavljivanja srpskog ”izdajničkog Top 30”, nekakav samozvani Stožer za obranu hrvatskog Vukovara, ili kako se to već zove, ili bar neko ko misli da može da nastupa u to ime, objavio spisak trideset i pet ”srpskih radnji” u Vukovaru koje vam valja bojkotovati ako ste pravi Hrvat domoljub i lojalni građanin Republike Hrvatske.
U protivnom ste valjda četnik ili barem četnički saveznik i pomagač, baš kao što smo nas tridesetoro ustaše, balije, balisti i šta već sve može stajati na tom spisku simboličkih uvreda.
Nemam pojma ko su ljudi sa tog vukovarskog spiska, mrzi me da ga tražim jer ne vidim u tome smisla. I to još ponajmanje zato što mi ta imena sama po sebi verovatno ne bi mnogo značila i govorila. Nadam se samo da na njemu nisu i izvesni moji prijatelji, Vukovarci, Srbi, čestiti i vredni ljudi, oni za koje pesnik i trubadur iz Dunavom malo nizvodnog Novog Sada kaže da su ”hlebotvorci, čestit soj”, nadam se, kažem, da nisu jer šta će im još i taj problem u životu, no ako slučajno i jesu, ima i to svoje i ne treba se sekirati: čestitom čoveku nije teško ako mu je savest mirna, to jest ako ga se mrzi bez razloga ili iz lažno prijavljenih razloga, tada ipak može mirno da spava.
Razmišljam tako o ta dva spiska: različiti su im povodi i konteksti, na jednom su, uostalom, ”javne ličnosti”, na drugom većini nepoznati ljudi koji rade javno neatraktivne poslove i tu su se našli samo zbog etničkog porekla, a sami mogu biti ljudski i ”politički” ko zna sve kakvi, teško da ih išta stvarno povezuje osim te nebirane činjenice da im u nekoj krštenici piše da su Ovo a ne Ono, a do čega nekima od njih može biti stalo, a drugima ne, ali ko ih šta pita? Markirani su i šlus.
Razlikujemo se, dakle, možda po koječemu ne samo mi sa jednog spiska od onih sa drugog spiska, nego se bogme razlikujemo i međusobno, unutar prvog spiska, to znam sasvim pouzdano – mala smo mi simbolička zajednica, kao neko seoce, pa se sve znade, uključujući i to da mnogi među nama i ne govore jedan s drugim, iz ko zna kojih važnih ili trivijalnih razloga – a podozrevam da je nekako slično i unutar drugog spiska, na kojem su se bez svoje volje skupa našli i ljudi koji nikakvu skupnost jedan s drugim ne bi osećali samo kad bi ih se pitalo.
Ali, ko to pita za to kad se prave Spiskovi i Liste? Možda tako ni u Auschwitzu mnogi nisu smatrali da imaju puno toga zajedničkog sa svojim supatnicima, ali to je na kraju bilo sasvim nevažno, a uostalom i pogrešno: ako se i nisu povezali sami, povezali su ih, i to zauvek, oni koji su ih tamo sastavili.
Mi koji se nalazimo na Spiskovima, velim, svakakvi smo, i teško nas je svesti na zajednički nazivnik, i to je sasvim u redu, zašto bi nas se na bilo šta i svodilo? Ljudi su nesvodivi ako su slobodni i ako su ljudi. Ali je zato, gle, upadljiva sličnost među sastavljačima tih spiskova, kao da svi koriste zajedničku moždanu vijugu, već sasvim izraubovanu od upotrebe, izlizanu i uglačanu, izdišuću, već gotovo posve neupotrebljivu. Ali oni gaze li gaze po njoj i čini se da neće prestati dok im nabubreli crveni džin Sunce ne eksplodira pravo u lice.
Evo, zameni im mesta, stavi ove beogradske u Vukovar, a vukovarske u Beograd, ubedi jedne da je došlo do male zabune u porodilištu i da su oni zapravo Hrvati a druge da su, ups, uistinu Srbi, i lako će se već prilagoditi novim okolnostima jer sve što treba da rade to je da nastave ono isto što i do sada, samo sa drugim predznakom. Toliko nije teško razumeti ni razvlačeći na tanko zajedničku moždanu vijugu, već ispeglanu kao oberlajtantova svečana košulja.
Zato je, kažem vam, uistinu bolje biti na Spiskovima nego ih pisati, gde god to bilo, i pod bilo kojim patetičnim izgovorom. Ima i u tome neke pravde: neka oni fino pišu spiskove, a mi ćemo sve ostalo.
