novinarstvo s potpisom
Zdravka Govedarica
Operacija je iza mene. Slijedi oporavak i kemoterapija.
Odlučila sam jedan vikend provesti s kćerkom u Istri i usput posjetiti svoju prijateljicu, jednu od prvih osoba kojoj sam saopćila vijest o svojoj bolesti. [Read more…]
Nataša Antoljak
Otkada pandemija bjesni cijelim svijetom pa i Lijepom Našom, sve češće se susrećemo s očitim problemima u zdravstvenom sustavu, pa me prijatelji i poznanici često pitaju nedostaje li u Hrvatskoj liječnika, medicinskih sestara i ostalog osoblja. [Read more…]
Goranka Jureško
Planetarno velika vijest da je čak 14 liječnika i gotovo jednak broj drugih zdravstvenih djelatnika u KBC-u Zagreb uspješno razdvojilo sijamske blizanke Kristinu i Valentinu, osim što je podigla razinu optimizma javnosti koja je već davno odustala od lijepih priča, pokazala je da u Hrvatskoj ima vrhunskog znanja. Istina, pritajenog, jer do prvih redova još se lakše stiže ‘laktovima’ negoli kompetencijom. [Read more…]
Miljenko Jergović
Foto: Robert Belosevic
Barcelona se nije odrekla Lionela Messija, Rebro se odreklo Josipa Paladina. I to je logično: Rebro je državno subvencionirana zdravstvena ustanova, a Barcelona je tržišna korporacija. Rebro je lokalna, hrvatska, a možda i regionalno relevantna institucija, dok je Barcelona planetarna, globalna pojava. [Read more…]
Sanja Modrić
Slavni neurokirurg dobio je cipelu u zagrebačkoj bolnici Rebro. Otkako je otišao u mirovinu, bolničke vlasti dopustile su mu da ostane na četiri sata dnevno, za mjesečni honorar od 4.500 kuna. Aranžman je trajao godinu i pol. On je radio po 10 sati, kao i uvijek. Takav je bio i ostao. Nikad u životu nije tražio naknadu ni za jedan prekovremeni sat. Ali sada ga tamo više neće.
Šlus.
Svi u Hrvatskoj i susjedstvu znaju tko je doktor Joško Paladino. Kad vrag dođe po svoje, idi k Paladinu, tako je otkad se sjećam.
Pokrpao je toliko glava da im se ne zna broja, mentorirao skoro sve što vrijedi u neurokirurgiji, tisućama je spasio živote.
Taj nije gledao kako će se producirati po farmaceutskim kongresima na Havajima. Dan na dan, 40 i kusur godina, krvav izlazi iz sale, a onda prima obitelji svojih pacijenata.
Umjesto da takvome zagrebačka bolnica Rebro do smrti čuva sobu i da budu sretni ako dva puta tjedno navrati samo da popriča s mlađim kirurzima, uprava je zaključila da im on više ne treba.
Bok, doktore. Sad pokupite svoje stvari i nestanite.
A kao što svi znaju za doktora Josipa Paladina, tako jedva da je itko čuo za ime ginekologa Ante Ćorušića.
A ne bi se čulo ni toliko da on nije bio predsjednik HDZ-ovog odbora za zdravstvo i da ga HDZ, u doba Karamarka, nije spremao za ministra.
Utoliko je tada postao zanimljiv medijima pa smo se od njega naslušali intelektualnih zadrtosti i ”humanističkih” promišljanja poput onoga da je nižu razinu zdravstvene zaštite potrebno propisati ”za sirotinju”, a sve bolje od toga treba biti rezervirano za one ”koji mogu platiti”.
I njegovi su ga se na kraju prepali.
Ali rečeni HDZ-ov kadar Ante Ćorušić ipak je za utjehu postao ravnatelj Paladinove bolnice i on sada pečati Paladinovu karijeru na Rebru.
Pa stvarno, što će nam Paladino kad imamo Ćorušiće?
A oko toga je, naravno, potpuno spokojan i ministar zdravstva Milan Kujundžić, još jedan stranački genij, koji je povodom ovog skandala izjavio da je raskid ugovora s Paladinom, ah, čujte, ”stvar bolnice”.
Sramota.
Ti koji preko politike grabe visoke položaje, presuđuju kod nas najboljim profesionalcima iako im, malo je reći, ni po čemu nisu ni do koljena. Umjesto da Paladina svi mole i kume da ostane i da po njega svako jutro šalju svoj auto da dođe spašavati živote. Tako je u zdravstvu, tako je u svemu ostalome.
A evo što ja, kao obična građanka, znam o Jošku Paladinu.
Kad je bio mladi liječnik, puno puta bi ostao spavati u bolnici samo da ne gubi vrijeme na putovanje do kuće i natrag. Jednom kad mi je dijete bilo bolesno, išli smo k njemu. Stvar nije bila za njega, ali je s nama svejedno ostao dva sata tražeći pravi put za liječenje.
Nakon pada u stubištu, moj 82-godišnji otac bez svijesti je tri mjeseca ležao na njegovom odjelu. Hranili su ga na sondu, činili sve što postoji i još ga tri puta na dan njegovali kao malo dijete.
Eh, da, kakav šef, takav i odjel. Vezu nismo imali. Kod Paladina ti nije ni potrebna, svatko mu je jednak.
Fanatik svoga posla, entuzijast, čovjek. Pogledajte što mu na društvenim mrežama pišu zahvalni mali ljudi iz cijele Hrvatske. Ali što to vrijedi ovdje. Gdje Ćorušići vladaju.
(Prenosimo s portala Novoga lista).
Danas je posljednji radni dan prof. dr. Josipa Paladina na KBC-u Zagreb. Rebro ga više ne želi jer, zamislite, ima strašnih 67 godina. Hoće ga zato u svome timu nekadašnji HDZ-ov ministar Dragan Primorac. Naime, Paladino, koji je od listopada 2017. bio vanjski suradnik specijalne bolnice “Sveta Katarina” (na način da bi jednom tjedno čitao nalaze i ordinirao), sada se uključuje još više. Ali operirati, kako je to radio na Rebru, još neko vrijeme na novom poslu neće moći dok se bolnica ne opremi. Najavljeno je da hoće. [Read more…]
Novinar građanin zatekao je ministra zdravlja Sinišu Vargu u talijanskom skijalištu u audiju Ministarstva zdravlja, pa se brzo ustanovilo da se Varga sa šoferom provozao od Zagreba do Dolomita i natrag, sve u tri dana. Novinari su se zgrozili objavivši vijest, ali su u isti mah zaključili da Varga nije prekršio zakon, što evocira urbanu legendu o našem čovjeku koji je počinio neko zlodjelo u Švedskoj, pa su ga tamo strpali u ludnicu umjesto u zatvor, jer Šveđani uopće nisu imali zakon koji predviđa kazneno djelo s kojim se mi u Hrvatskoj svakodnevno srećemo.
Točno, Varga nije prekršio zakon, jer korištenje službenog automobila za privatne potrebe državnih dužnosnika uopće nije regulirano zakonima, nego posebnom Vladinom odlukom koja kaže da dužnosnik njegova ranga smije koristiti službeni automobil 24 sata. Isti akt ne propisuje ograničenje tipa “ali ne do vikend-skijališta u Dolomitima i natrag”, jer nije, naravno, samo švedski zakonodavac naivan, nego ni hrvatskom zakonodavcu ne pada na pamet sve što može smisliti i izvesti prosječan hrvatski dužnosnik.
Usput, sve bi te dužnosnike trebalo posmjenjivati baš zato što su uspjeli postići takav stupanj nakaradnosti društva da više nitko ne razlikuje zakone, moral i dobar kućni odgoj i ne razumije da nije samo ministar u Remetincu loš ili iskvaren ministar.
Nemoralna je, za početak, ideja da je ovaj podzakonski akt moguće zloupotrijebiti za vikend-skijanje, dok je njezina realizacija u zemlji u kojoj ljudi kopaju po kontejnerima upravo nakaradno bezobrazna.
Malo je reći da bi Varga zbog ovoga trebao biti smijenjen, umjesto da glumata s vraćanjem novca. Uostalom, to je glupo ponavljati nakon što su neki genijalci iz Vlade već izjavili da je ministrova vožnja do Dolomita “sigurnija sa šoferom” i nakon što je ministar zdravlja iskompromitiran toliko puta da je zbog njega i njegovih incidenata već odavno politički upitan njegov šef koji to tolerira, ne više on sam.
Podsjećamo na činjenicu da je Varga na dužnost stupio u lipnju, da bi već u rujnu javnost bila upoznata sa svim detaljima bizarne odluke Vlade RH da osigura pokroviteljstvo skupu udruge bez jednog jedinog projekta, ali koju je osnovao i godinama vodio Varga. Zbog toga se protiv ministra zdravlja vodi abnormalno dug postupak Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa i javnost bi se trebala upitati zašto to toliko traje.
Nadalje, riječ je o čovjeku – jedinom u povijesti – koji je u zdravstveni sustav uveo detektive i tražio da se Ministarstvo zdravlja i HZZO pretresu u potrazi za prislušnim uređajima, pri čemu nikome nije palo na pamet da preispita nebulozna obrazloženja MZ-a po kojima je javni sustav zdravstva meta business intelligence aktivnosti. Nitko nije ni fino zamolio Vargine glasnogovornike da objasne za kolike glupane drže cijelu hrvatsku javnost da nam uvaljuju priču da proizvođači pelena prisluškuju ministra i poslije kuju korporativne planove.
Varga je, kako je već dva mjeseca poznato, jednu jedinu sobu u HZZO-u uredio za 1,2 milijuna kuna. Pustimo sad zgražanja nad tolikim hohštaplerajem, jer ovdje pak nije neupitno da nisu prekršeni zakoni. Ako je Marina Lovrić Merzel zatvorena jer je navodno svjesno pogrešno procijenila vrijednost cijele jedne zgrade, kako, molit ćemo lijepo, Varga nije barem saslušan zbog vrijednosti jedne sobe?
Da ne spominjemo angažman PR-agencija za aktivnosti za koje se još nije znalo, narudžbu poslovnog plana za novo osiguravateljsko društvo iz proračuna HZZO-a, nečuvene napade na novinare i tako dalje…
Ako ga Milanović zbog svega ovoga nije smijenio – ne samo to, on se nikad nije ni očitovao o Varginim nestašlucima – zašto bi zbog putovanja, koje je, pritom, višestruko jeftinije od premijerova besmislenog puta u SAD?
Recimo da bi Milanović trebao shvatiti da Vargini skandali nisu samo novinarski slatkiši, već da ukazuju na potpuno devastirajuću neformalnu privatizaciju zdravstvenog sektora i da bi predsjednik Vlade trebao imati toliko snage i časti da to prizna i ispriča se svima. Kolike su šanse za to?
Čovjek kojeg šofer Ministarstva vozi na Dolomite isti je čovjek koji je na mala vrata uveo jedinstveno vođenje računa kod poslovnih banaka, tzv. cash pooling (na engleskom zvuči pametnije i zagonetnije), i predstavio ga kao da bi račun kod jedne banke trebao mehanički dovesti do uštede u zdravstvu, a ne samo zarade jedne banke. To je posve nevjerojatno.
Usput, javnost ne zna da je projekt djelomično proveden u KBC-u Rebro iako je ministar financija Boris Lalovac u svibnju napisao i pečatirao da jedinstveni račun državne riznice osigurava učinkovito upravljanje sredstvima državnog proračuna te bi se “isto moglo primijeniti i u zdravstvu”, čime je de facto odbio Varginu ideju.
Nadalje, riječ je o istoj osobi koja je inzistirala na izdvajanju HZZO-a iz riznice (što je, inače, sasvim u redu, jer se hrvatski zdravstveni sustav financira sredstvima iz posebnih doprinosa, a ne iz općih poreza), tvrdeći da će na taj način racionalizirati sustav, iako do tada nije ispunjavao svoju statutarnu obavezu racionalizacije sustava, nadzora i revizije ugovora sa zdravstvenim ustanovama.
Izdvajanje HZZO-a iz riznice na inicijativu osobe koja nije ispunjavala svoje statutarne obaveze, ali je zato trošila novac HZZO-a na panic room i detektive, simptom je vrhunskog političkog cinizma.
Treća važna inicijativa Siniše Varge tek će se pokazati u punom sjaju, no naznake toga što će se događati mogle su se čuti i vidjeti u raznim prezentacijama na nedavnom skupu u organizaciji Udruge poslodavaca u zdravstvu.
Na veliku žalost svih korisnika zdravstvenog sustava koji je u strašnoj krizi, tamo su se izlagači uglavnom bavili načinom da poboljšaju status liječnika, a ne svih dionika u zdravstvu, i to kroz legalizaciju dosad nelegalne isplate plaće iz kumulativnih radnih odnosa liječnika nastavnika, potvrđivanje prava na dopunski privatni rad liječnicima i statusno unaprjeđenje ravnatelja bolnica u menadžere.
Ovo jasno govori da će se zdravstveni sustav, koji je već izrazito stratificiran tako da šlag kupi elitni medicinski profesorski kadar, još dublje raskoliti na svemoćne medicinske elite i one koji eventualno stižu skrbiti o bolesnima, a moguće je da kolateralni efekt bude i trenutno povećanje plaća privilegiranih usred sveopće ekonomske krize.
Bavljenje interesnim skupinama višeg ranga, dogovori s bankama, darivanje konzultantskih projekata i vožnja do Dolomita u audiju, sve je to rezultat rada jednog te istog uma koji se ne bavi problemima u dostupnosti zdravstvene zaštite, siromaštvom, pravednom funkcionalnošću sistema i rješavanjem stravične korupcije koja guši cijeli javni sektor, već time kako da zdravstveni sektor gurne u još veću krizu, a obespravljenima oduzme još koje pravo.
U takvim razmjerima raspada koji traje već tri godine teško je reći postoje li šanse da Zoran Milanović shvati da mora smijeniti Vargu, bilo zbog putovanja na skijanje ili rezultata u zdravstvu, a još je teže procijeniti kakva bi korist od toga bila.
Milanović i SDP su potrošeni i mi ćemo se najvjerojatnije vrlo brzo boriti s razornim efektima nove vladavine HDZ-a.
No, nekakav bi napredak bio kada bi premijer shvatio da su u Varginu slučaju njegove afere i pristup zdravstvu jedna te ista stvar i da je njegov pulen za ministra zdravstva zloupotrijebio javni sektor na svim zamislivim razinama.
(Prenosimo s portala Forum.tm).
Prošlo je ljeto, i Jelačić plac se providnošću Božjom, voljom naroda i gradskih otaca opet pretvorio u najveće sajmišno gumno svekolike Hrvatske. Trg je slika društva, Tienanmen kineskog, Crveni trg rusko-sovjetskog, a Trg bana Jelačića hrvatskog.
To je tako, ništa ne prigovaram, dok se u subotu oko podnevnoga sata probijam kroz narod, sve gledajući ljude u visini jabučice na grlu, žureći da kupim meso i povirim ima li u Snježane kakvoga voća, jer u jedan moram biti na Rebru, u Edukacijskom centru Istok.
Pred mesnicom, naravno, red: gospodin i gospođa ispred mene kupuju pet manjih lungića i sedam krmenadli. Sjeći?, pita Drago. Srećom, ne treba sjeći, ali gospodin plaća zlatnim Dinersom, pa se čekanje još malo produžava. Hvata me nervoza, nisam se imao gdje parkirati i sada ona kruži oko kvarta, a ja kupujem, i to traje, traje, traje…
Poslije će me sumnjičiti da sam zavirivao po knjižarama, umjesto da idem ravno na Dolac… Kojim knjižarama? I što bih to novo mogao vidjeti u tim knjižarama? Rokovnike, servijete, fascikle, skandinavske krimiće prevedene s engleskog? Ali uzalud: crv sumnje, sjeme razdora i ine trice i kučine, u podnevni zagrebački sat, dok je pošten svijet na špici, a mi jurimo prema Rebru.
Tamo odlazim blago fobičan, istraumatiziran i neurotičan. Čega se najviše plašim: zapravo toga što trenutno živim fobije i traume koje smatram književno savršeno neupotrebljivim. Recimo, ovo: ispred Konzuma štand Markićkinih referendumaša. Ako tata i mama potpišu, dijete na dar dobiva mandarinu. Na svakom štandu je košarica upravo sazrelih, zelenkastih, svježih neretvanskih mandarina. Ali što bih ja od toga? Dosad sam se liječio pričama, u ovome nema za mene priče. Samo se osjetim kao miš u mišolovci.
Rebro je jedan od arhitektonskih vrhunaca Zagreba. Šteta što je riječ o bolnici, koja je, kao i svaka druga bolnica, corpus separatum, izdvojeni svijet, zasebni teritorij, država za sebe, u kojoj vlada drukčiji vrijednosni sustav i provode se drugi zakoni. Bolest transformira zajednicu, i vlada njome. Iz bolnice se ljudi vraćaju kao iz inozemstva.
Stižemo pred dvoranu u kojoj će se održati promocija Izabranih djela Dušana Kecmanovića. Domaćin je šef psihijatrije na Rebru, doktor Miro Jakovljević. Jednom davno, Kecmanović mu je bio profesor. Pamćenje je ponekad vrlina. Zapravo, teško da bismo u naša doba i našli veću i važniju vrlinu od – tačnog pamćenja. Tu su Kecmanovićevi bližnji, urednik Izdavačke kuće Clio iz Beograda, koja je objavila Izabrana djela, predsta-vljači i govornici iz različitih domena i svjetova. Dvorana se ispunila do kraja, pa iako nema televizije, nema novinara, a ni selebritija, osjeti se važnost događaja.
Dušan Kecmanović bio je čovjek raskošnih intelektualnih interesa. Ordinirajući liječnik, psihoterapeut s klinike na Koševu, profesor na sarajevskom Medicinskom fakultetu, najmlađi bosanski akademik, autor i urednik udžbenika Psihijatrije iz kojih se učilo i polagalo u cijeloj Jugoslaviji, član uredništva novina za kulturu i društvena pitanja Odjek, prevoditelj Balzaca i Nathalie Sarraute…
Prije zadnjega rata već je bio stručan za pitanja etnonacionalizma, objavljivao je o tome članke po stručnim i kulturnim časopisima, još dok se nije znalo ni osjećalo da će ova tema preuzeti vlast nad našim životima i sudbinama. Nakon nekoliko mjeseci provedenih u opsađenom Sarajevu, u kolovozu 1992. bio je prinuđen da dobrovoljno napusti svoju kliniku i grad. Baš tako, i tim redoslijedom: prinuđen da to učini dobrovoljno.
Otišao je u Australiju, u Sidney, ubrzo pokrenuo psihoterapeutsku praksu, i usporedo se nastavio baviti svojim opsesivnim temama: psihijatrijom psihijatrije, odnosom psihijatrije i drugih stručnih i znanstvenih disciplina i, naravno: nacionalizmom. Ono što bi se moralo reći, koliko god se u njegovom slučaju podrazumijeva: nikada nije izdao vlastitu temu, niti je u priči o etnonacionalizmu postao sam svoj pacijent.
U Novom Sadu, jedne od poratnih godina, objavio je knjigu slikovita naslova: “Da li smo sišli s uma ili dokaži da si Srbin”. Njen bi se naslov mogao ispisati kao grafit na nekoj beogradskoj fasadi, ili, uz minimalnu preradu i prilagodbu, i u Zagrebu. Zato ga i navodim, ne navodeći ostale knjige, što ih je Kecmanović marljivo objavljivao u posljednjih dvadesetak godina, uglavnom u Beogradu.
Iako se njegov svijet raspao, te je zato i živio u Australiji a ne negdje bliže, gdje bi bio ucijenjen vlastitom sudbinom i intelektualnim stavom, u njegovoj intelektualnoj viziji taj svijet je ostao cijel. U jednome životu bio je jedan čovjek, nije mogao, a ni htio biti dva čovjeka, dvije biografije, dva svjetonazora…
Upoznao sam ga kasno. Dopisivali smo se kratko i rijetko, sjedili u Zatonu, kod Kreše, i jeli do u noć ribu s gradela, i razgovarali. Umro je posljednjeg mjeseca pred umirovljenje, ovog travnja. Htio je živjeti u Zatonu, tu okupljati djecu i unuke. Tražio je mjesto za svoj grob. Meni je to bilo smiješno. Njega je veselilo što mi je smiješno.
Na zagrebačkom predstavljanju, koje se dogodilo dan nakon beogradskoga, govorila je njegova kćerka Jelena, koja živi u Wasingtonu, gdje i predaje, a u Arlingtonu ima privatnu praksu. Klinički psiholog je, nije psihijatar. Govorila je precizno i glasno, vrlo dostojanstveno. Sentimenti nisu za šire društvo, čak ni stručno.
Govorio je beogradski sociolog Jovo Bakić, razlažući Kecmanovićevo shvaćanje etnonacionalizma. Uzorno predavanje, lijep stručni jezik, i vladanje govornom rečenicom. Govorio je stari sarajevski psihijatar i profesor, akademik Slobodan Loga. Pa izdavač Zoran Hamović. I na kraju, Miro Jakovljević, koji je vješto i obzirno igrao i ulogu medijatora.
Bez ijedne suze, bez sentimentalnih izljeva i komemorirajućih prisezanja na vječnost i nezaborav, govorilo se dobro i pametno. U svakom slučaju, predobro u odnosu na vrijeme, na politički, medijski i kulturni kontekst, sugeriran kroz novine i televiziju, ali i kroz sajmišna gumna i referendumske štandove.
Da je onaj izvanzemaljac, za kojim traga ovlašteni vatikanski pregovarač s izvanzemaljcima, što ga se ovih dana spominjalo u našim pobožnim tabloidima, u subotu oko podne aterirao s Marsa pa u Edukacijski centar Istok, stekao bi o zemlji i ljudima fatalno krivi dojam. Pametni, rječiti, tolerantni, obrazovani i zabavni, međusobno se razumiju u pola riječi, i uživaju dok slušaju drugoga. Tako bi on svojoj izvanzemaljskoj centrali referirao o nama.
(Prenosimo s autorova portala).
