novinarstvo s potpisom
Željko Ivanković
Znao sam da Mido zna i poludjeti, ali baš toliko. Takvog ga dugo nisam vidio:
– Bolnica u Mostaru je bila spremna za koronavirus, problem je nastao kad su počeli stizati pacijenti, kaže njihov direktor, koji ne zaslužuje ni ime da mu se spomene. Kao uostalom ni onima koji su ga tu doveli i drže ga tu desetljećima. Koji idioti! [Read more…]
Ratko Bošković
Deseta je godišnjica propasti Lehman Brothersa i izbijanja globalne Velike recesije, a budući da se recesije u svijetu ponavljaju neumoljivom pravilnošću od svakih osam do deset godina, svijet očekuje novu svakoga trenutka, pitajući se što će je ovoga puta izazvati. [Read more…]
Brad Pitt je producirao “Okladu stoljeća”, osim što u njoj glumi (stvarnog) burzovnog brokera zgroženog nad ulogom Wall Streeta u svijetu oko nas: Tylere Durdene (Stariji), ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od zla
Zašto se dogodio slom Wall Streeta 2008. godine, posljedično popraćen rušenjem domina na svim ostalim svjetskim burzama? Zašto se dogodila Velika recesija, ova naša svagdašnja?
Ne, zašto?
Kada ste u novinama pročitali iscrpan feljton o tome? [Read more…]
Nakon 25 godina višestranačja u Hrvatskoj, osmog studenog ove godine čekaju nas još jedni parlamentarni izbori. Ako je suditi po atmosferi u kojoj protječe (i) ova predizborna kampanja, čini se da se za saborske fotelje natječu samo dvije stranke, SDP i HDZ. [Read more…]
Samo su još mafijaška ubojstva po ulicama hrvatskih gradova nedostajala pa da povratak u prošlost bude kompletan.
Smaknuće jednog od moćnih ljudi hrvatskog podzemlja Vinka Žuljevića Klice nalikuje na već viđene obračune i međusobne likvidacije svojedobno posve raspojasanih kriminalnih skupina.
Bez obzira na to što je trenutno nemoguće nagađati tko je u ovom slučaju i za čiji račun potegao obarač, nadati se da najnovija egzekucija ipak nema političke konotacije s kakvima su bili skopčani nekadašnji smrtonosni pohodi sukobljenih gangova. [Read more…]
Godina 2015.mogla bi ozbiljno ugroziti budućnost Europe. Nisu u pitanju samo zloguka predviđanja kakva inače očekujemo od dežurnih euroskeptika. I cijeli niz respektabilnih analitičara upozorava na neuralgične točke na kojima puca tkivo zajedničke Europe. Eurokriza svakako nije ništa novo jer se radi o kroničnoj bolesti koja traje već godinama, no u naše vrijeme je došlo do akutne upale čitavog sustava, pa se argumentirano postavlja pitanje da li će 2015. godina označiti početak kraja Europe?
Svakako da o budućnosti Europske unije odlučuju glasači. Gorespomenuti strah je upravo koncentriran na nepredvidivost ishoda serije ovogodišnjih izbora u kritičnim zemljama članicama. Izborna serija je impresivna: Grčka, Velika Britanija, Španjolska, Poljska, Danska, Finska, Portugal i Estonija.
Izbori u tim zemljama trebaju odgovoriti na dva ključna pitanja. Prvo, da li je Europska unija stigla do samog ruba svoje održivosti? Drugo, da li je došao kraj modelu vladanja 20. stoljeća, naime periodičkim izmjenama na vlasti iz središnjice upravljanih velikih stranaka desnog (demokršćanskog) i lijevog (socijaldemokratskog) centra?
Uz ta dva pitanja posljednjih se godina sve češće i žešće postavlja i temeljno pitanje same naravi suvremene demokracije: tko zapravo vlada u demokraciji – narod (demos) ili kapital? Ili kako to znaju zaoštriti Amerikanci, posebice u vrijeme svojih sve skupljih izbornih kampanji: imamo li mi demokraciju ili je ona zamijenjena dolarokracijom? No bez obzira na njihovu materijalnu cijenu, izbori već odavno nisu jedini kriterij po kojem se demokracija razlikuje od diktature.
U vrijeme dugotrajnih kriza demokracija ima ugrađenu tendenciju da postaje sve autoritarnijom. Sjećamo se kako je bivši predsjednik Europske komisije Barosso prije nekoliko godina izjavio da “tržišta postaju nestrpljiva jer je demokracija prespora”. Komplicirane i dugotrajne procedure znaju novac otjerati tamo gdje se on lakše investira i brze okreće.
Stara idealna Lincolnova definicija demokracije kao “vladavine naroda od naroda za narod” je u našim vremenima transformirana u kompleksni sustav “vladavine eksperata za eksperte”, a u njemu se više vodi računa o kretanju profita, nego potrebama i volji naroda. Stoga ne čudi percepcija da banke i multinacionalne kompanije imaju veću moć u vladanju nego od naroda izabrane političke stranke.
Zapadnu Europu hvata panika s obzirom na ono što će se dogoditi na izborima u Grčkoj 25. siječnja, a slična zabrinutost se odnosi i na izbore u Španjolskoj. U obje gospodarski iscrpljene i prekomjerno zadužene zemlje prema svim relevantnim ispitivanjima javnog mnijenja na vlast bi mogle doći ljevičarske stranke koje su usredotočene na promjenu sustava, a i na izlaz iz europskih asocijacija i(li) radikalno restrukturiranje odnosa.
Zapad shvaća da je nespremnu Grčku prerano i neodgovorno primio u eurozonu te da je upravo grčka ekonomija središnji, iako ne jedini, problem eurokrize. Europa je, uz dvokratno financijski masovno spašavanje zemlje od totalnog urušavanja gospodarskog sustava i nacionalne kataklizme, Grčkoj nametnula i vrlo striktan režim štednje koji je doveo do izuzetno visoke stope nezaposlenosti i radikalnog pada životnog standarda na svim razinama te do rastućeg nezadovoljstva čitavog naroda.
Stoga ne čudi privlačnost radikalnih rješenja i popularna retorika ljevičarske stranke Syriza pod vodstvom komunistički orijentiranog Alexisa Tsiprasa.
Tsipras najavljuje da će prekinuti s programom štednje koju im je nametnula Njemačka, prekinuti, odnosno promijeniti način otplate enormnih inozemnih zaduženja koja predstavlja omču oko vrata grčkog gospodarstva, a najavljuje i mogućnost napuštanja eurozone. Nešto konkretnije o raspletu grčke drame ćemo saznati već za desetak dana.
Dok u sjevernoj Europi postoji tendencija da u kriznim vremenima raste popularnost desničarskih stranaka, u zemljama južne Europe se događa upravo suprotno. Osim rasta popularnosti ljevice u Grčkoj, najbolji primjer sličnih procesa predstavlja Španjolska. “Crveni” Podemos (Mi možemo) je stranka koja je nakon svega 12 mjeseci od osnutka izrasla u vodeću političku silu u Španjolskoj, a proučavatelji političkih fenomena ukazuju i na činjenicu da se radi o najbrže rastućoj stranci u svijetu!
Njezin lider je 36-godišnji profesor političkih znanosti Pablo Iglesias, od ranije prepoznatljiv predvodnik pokreta Indignados, koji je masovnim prosvjedima protiv kapitalizma već jednom uzdrmao Španjolsku. Podemos je pokret mladih intelektualaca i aktivista ljevičarske orijentacije koji su ozbiljni u svojim namjerama da demontiraju kapitalizam kao nepravedan sustav u čijim je temeljima sprega političkih elita i krupnog kapitala.
Podemos se u propagiranju svojih ideja i ideala vrlo vješto koristi društvenim mrežama i internetom, a nailazi i na širok prijem prosječnih građana koji su gladni promjena jer na svojoj koži svakodnevno osjećaju nepravde sustava koji guši njihovu zemlju. “Ako se građani ne uključe aktivno u politiku, to će napraviti drugi, a time se otvaraju vrata da se građani liše demokracije, prava i novčanika” – programatski i proročki im je navijestio Pablo Iglesias.
Da se danas održavaju izbori u Španjolskoj, Podemos bi sasvim sigurno osvojio parlamentarnu većinu, a ljevičar Iglesias bi postao premijer zemlje s petom najjačom ekonomijom u Europi. Važno je spomenuti da osim drugih radikalnih uglavnom ekonomskih mjera (kao što je problematična nacionalizacija) Iglesias najavljuje i napuštanje NATO saveza, što stvara priličnu nervozu ne samo u Bruxellesu nego i u Washingtonu.
Ovdje nemamo mjesta za promišljanje posljedica svibanjskih izbora u Velikoj Britaniji. David Cameron je svojim konzervativnim sljedbenicima i narodu kao središnju točku svog izbornog programa obećao referendum (2017.) o članstvu u Europskoj uniji. Europi skloniji laburisti takva obećanja ne moraju davati, pa će već sami izbori mnogo toga reći o europskoj budućnosti Velike Britanije. Perspektive su s Millibandovim laburistima ipak nešto više obećavajuće, pa je zbog mira (barem u zapadnoj) Europi promjena na izborima u ovom slučaju poželjna.
Zaključimo s našim eurošokantnim južnoeuropskim ljevičarima. Uspjeh grčke Syrize će zasigurno otvoriti put kojim će do vlasti krenuti španjolski Podemos, a time će se ohrabriti slični lijevo orijentirani pokreti u drugim zemljama koje čeznu za promjenama. A to znači da počevši s 2015. Europa više neće i ne može ostati ista.
U Hrvatskoj je trenutno bolje biti žrtva poplave nego bešćutnoga kapitalizma. Gunja, Rajevo Selo, Drenovci svakodnevno su u dnevnicima jutarnjim, podnevnim, večernjim. Ministri obučeni neformalno, u polo-majice i traperice, krstare tim područjem pokazujući hinjenu ili stvarnu brigu za nesretnike kojima je nabujala rijeka preko noći odnijela sve. Vlada zasjeda. Počela su rušenja nepopravljivih objekata, uskoro će obnova i gradnja novih kuća. Osigurano je dvjesto milijuna kuna od legalizacije, dijeli se novčana pomoć Crvenoga križa, dobiva jednogodišnja odgoda otplata kredita, osigurava se smještaj za one koji se još dugo neće moći vratiti u svoje domove… Da se razumijemo, potpuno opravdano!
Istovremeno u Hrvatskoj preko tristo tisuća ljudi nema posao, mnogi su u godinama koje im onemogućavaju da ga ikad više dobiju. Znatan broj, obrazovanju usprkos, desetljeće i više na zavodima je za zapošljavanje – ostarili su čekajući posao! Drugi pak mjesecima svakodnevno rade, ali ne dobivaju plaću. Takvih je gotovo 54 tisuće. Drugačije rečeno, četiri posto ukupnog broja zaposlenih u Hrvatskoj. Nemaju za stanarine, najamnine, rate kredita, školske udžbenike, režije, hranu. Ovrhe koje im stižu pune poštanske sandučiće i prijete da uskoro ove žrtve recesije i neoliberalnog kapitalističkoga sustava, koji je većini naroda maćeha, izjednači sa žrtvama elementarnih nepogoda. Svakako ih je brojčano i više.
Pa ipak, nezaposleni i neplaćeni sve su rjeđe novinska i televizijska vijest. Nikome od novinara ili ministara ni napamet ne pada posjetiti te ljude. Zaviriti u njihove kuhinje i dnevne boravke. Zapitati se kako je u 21. stoljeću živjeti u mraku zbog neplaćene struje, što jedu kad pojedu sav novac dobiven od prodaje starog automobila, lančića poklonjenih za krštenja djece, knjiga odnesenih u antikvarijat. Kad pojedu sve uspomene na to da su nekad bili srednji sloj, da su bili ljudi, putovali, jeli, školovali se… Recesija, bijeda koju je svojom posvemašnjom neefikasnošću proizveo neoliberalni kapitalizam u Hrvatskoj, nije fotogenična…
Politički je neiskoristiva. Čak i onima koji se nazivaju socijaldemokratima. Onima kojima bi neoliberalna politička ideja i diktat kapitala trebali biti strani i odiozni. Nažalost nisu!
Oni od kojih smo očekivali da će podignuti visinu zajamčenog minimalca, razinu zaštite radnika, oživjeti zapuštenu proizvodnju, stati na kraj nepotizmu i korupciji u ove dvije i pol godine mandata samo su zabili još pokoji čavao u lijes radničkih prava poručujući nam pritom bez imalo samokritičnosti da je to realnost.
Sit gladnu ne vjeruje, pa ih tako nije bilo dok su zbog izostanka plaće štrajkale radnice pulske Arene ili riječki trećemajci. Ne zanimaju ih šibenski novinari koji tri mjeseca rade bez kune primanja. Briga ih za radnike zagrebačkog Diokija, splitskoga Konstruktora koji za naredni tjedan, ako ne dobiju plaće, najavljuju štrajk glađu. Nisu vijest. Nisu ih pohodili ni u polo-majicama ni u odijelima i neće ih posjećivati ni ubuduće.
Propagandno je bolje iskoristiva županjska Posavina. Novinari, oni koji zasad plaće dobivaju, tamo prate svaki njihov korak, svaku izgovorenu riječ ma kako šuplja bila. Politički obilasci poplavljenih područja dobivaju prostor u svim dnevnicima, jutarnjim, podnevnim, večernjim – za radnike mjesta nema.
Gladni i njihova djeca, neplaćeni ili nezaposleni radnici, posve svejedno, ne zanimaju nikoga premda ih ima onoliko koliko je ukupno stanovnika u Splitu i Rijeci, u dva, dakle, najveća hrvatska grada poslije Zagreba. Ne izazivaju sućut i potrebu da ih se utješi, da im se dade podrška u nastojanjima da dođu do posla ili onoga što su svojim radom pošteno privredili – do svojih plaća.
Po državnim i inim televizijama prikazuju nam dokumentarce o kineskim, afričkim ili radnicima iz Bangladeša koji štave kožu i šiju traperice za nadnicu od pet ili šest eura dnevno. Ma koga oni zavaravaju. Mi bi se kao trebali zgroziti nad eksploatacijom tog suvremenoga roblja? Ne znam zašto?
Oni svojih šest krvavo zarađenih eura dobiju. Mnogi naši nemaju ni to. Mjesecima rintaju ni za što, bez i jedne jedine kune. Hej, pedeset i četiri tisuće ljudi radi bez plaće u zemlji u kojoj je od siječnja prošle, 2013. godine neisplata plaća kazneno djelo, ali kažnjen nije nitko. U zemlji u kojoj su na vlasti socijaldemokrati koji nam poručuju da je rad u Hrvatskoj privilegij (Mirando Mrsić u Saboru), a ne naše Ustavom garantirano pravo. Političari koji mrtvi hladni donose Zakon o radu koji će poslodavcima olakšati da se još poneka tisuća ljudi pretvori u nefotogenične bijednike, osuđene da za golu egzistenciju prodaju ono što su njihovi preci stjecali u prethodnom neslobodnom i neefikasnom sustavu.
Što se mene tiče, dabogda nam se ponovo dogodio neslobodan i neefikasan i sustav u kojemu riječni nasipi traju duže od pola stoljeća, ne lete krovovi s prvom burom, sustav u kojemu će radnici redovito dobivati stanove, plaće, penzije… Dabogda svi bili žrtve sustava u kojemu će se premijeri i ministri slikati uz radnike.
U povodu Međunarodnog praznika rada, predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović uputio je čestitku sljedećeg sadržaja:
”Prvi svibanj, Međunarodni praznik rada, ove godine obilježavamo u okolnostima višegodišnje gospodarske krize, nezaposlenosti i osiromašenja mnogih naših sugrađana. Kriza nas je iscrpila, unoseći nesigurnost i strah za budućnost.
Ovo je važan trenutak, trenutak odgovornosti, trenutak važnog povijesnog ispita, trenutak u kojemu nitko ne bi smio zatvoriti oči i propustiti učiniti baš sve da pobijedimo recesiju, nezaposlenost i bijedu.
Ima radnika, obrta i tvrtki koje su, unatoč krizi, uspješni. Neka nam oni budu uzor! Zajedništvo i solidarnost, kult rada i njegovo vrednovanje, pravi su put u borbi s bijedom.
Pravo na rad i zasluženu plaću, primjerene uvjete rada, dostojan život radnika, umirovljenika i njihovih obitelji te pomoć onima koji su bez posla ili ne dobivaju primjerenu plaću, zahtjevi su solidarnosti, pravednosti i humanog društva.
Hrvatska može i mora ostvariti te vrijednosti. Moramo se toga sjetiti svaki dan, posebno na Međunarodni praznik rada.
Svim građankama i građanima Republike Hrvatske, posebice radnicama i radnicima, srdačno čestitam 1. svibnja – Međunarodni praznik rada, sa željom da dogodine ovaj praznik proslavimo u znaku gospodarskog oporavka.“
Restoran na petom katu Hrvatske narodne banke gotovo je prazan. Tek s dva ili tri strateška položaja čuje se diskretno zveckanje pribora za jelo. Guverner će danas ručati sam. Držeći raširene novine u rukama, sjedi za stolom uz prozor, na svome uobičajenom mjestu, odakle se pruža zanimljiv pogled na zagrebački Trg burze. Vodoskok u kombinaciji s tramvajskom prugom. Ljudi u kombinaciji s golubovima. Konobar donosi čašu rashlađenog pjenušca. ”Ayala Brut Majeur Champagne“, berba 1996. Znalački nakvasi nepca, fino je, podiže apetit.
Ne skrivajući dosadu, pogledom šara preko agresivno plasiranog članka na trećoj stranici: guverner Hrvatske narodne banke Boris Vujčić u jeku recesije, dramatične ekonomske krize i bujanja siromaštva podigao sebi plaću za 34 posto. Sada ima najveća funkcionarska primanja u državi. Mjesečno dobiva 13.873 kune više od premijera, a 9390 kuna više od predsjednika Republike.
U okviru ispod članka, kao kuriozitet, leprša vijest da je Hrvatska narodna banka raspisala natječaj za ”majstora kuhara“ od kojeg se traže ”posebna gastronomska znanja i vještine“. Između ostaloga, ”autorstvo nad novim jelima i izrada normativa“, te ”organizacija i priprema svečanih ručkova i domjenaka prema protokolu s povezivanjem enologije s gastronomijom (sljubljivanje jela s pićem)“. Uz masterchefa natječajem se još traže kuhar specijalist, KV kuhar i konobar, koji će se pridružiti postojećem ugostiteljskom osoblju HNB. Hrvatska narodna banka postaje najelitniji restoran u gradu, konstatira novinar.
Žuta štampa. Provincija. Jad i bijeda. Guverner s indignacijom lista dalje. Traži nešto relevantnije, biznis i međunarodnu politiku ili u najgorem slučaju sport. Konobar donosi predjelo: namaz od tune s kaparama i crvenim biberom, pašteta od guščjih jetrica, mladi sir s vlascem, dimljeni losos s pjenicom od maslaca i slanih srdela, topli prepečenac, kifle od kukuruznog brašna posute sezamom, tek izvađene iz krušne peći.
Peta stranica, sedma, deveta… konačno pogled u svijet. Samo u New Yorku u prva tri mjeseca ove godine samoubojstva su počinila osmorica visokorangiranih bankara. Kada se tome dodaju pripadnici financijske kreme koji su sebi oduzeli živote u drugim svjetskim metropolama, brojka postaje zbunjujuća. U prosjeku, najviše je među njima zaposlenika multinacionalnog diva J.P. Morgan. Poslovni autoriteti s visokim prihodima i astronomskim godišnjim bonusima pokazuju neobičnu sklonost suicidu. Je li na stvari epidemija? Pogubna izloženost stresu? Utjecaj kolanja kapitala i tržišta dionica na mentalnu stabilnost? Tjeskoba kao pokretač revolucionarnih događanja?
Guverner odgrize umjereni komad prepečenca namazanog pola prsta debelim slojem guščje paštete. Nije li začudno da novine tako pedantno bilježe brojčano stanje bogatih i moćnih bankara? Imaju li u uredništvu nekakav pravilnik po kojem procjenjuju što su ljudske dragocjenosti, a što potrošni materijal? Koliko se, primjerice, u predmetnome razdoblju ubilo kovinotokara? Ili veterinara? Ili majstora kuhara? Ili naprosto onih kojima su banke oduzele imovinu jer nisu mogli otplaćivati hipotekarne kredite?
Otpije gutljaj pjenušca i usna mu se šupljina ispuni skladom. Jest, ‘‘Ayala Brut Majeur Champagne“ krasno se sljubljuje s guščjom paštetom. To je nama naša berba dala, berba 1996. Toliko je bogatstvo okusa da najednom osjeti kako se i suhi novinski izvještaj sljubljuje s realnošću i njenim bezbrojnim nijansama.
William Broeksmit (58), bivši stariji menadžer Deutsche Banka, objesio se 26. januara u svom stanu u londonskom Južnom Kensingtonu. Supruga Alla čekala ga je duže od sat vremena u obližnjem kafeu gdje su se trebali naći, a kada se nije pojavio, zatekla ga je doma u neformalnoj pozi: visio je o baroknome lusteru, iskolačenih očiju, zastrašujuće bijelog lica, s ljubičastim jezikom prevaljenim preko pomodrjelih usana i skoro crnim krvnim žilama koje su mu premrežile čelo. Tri pedlja ispod prstiju desne noge mreškala se lokvica zelenkastosive tekućine, očito sline što mu se cijedila iz usta, oko koje je kružio vižljasti kućni ljubimac, irski seter King, njuškajući krajnje oprezno.
Gabriel Magee (39), potpredsjednik J.P. Morgana za tehnološke operacije, 28. januara je skočio s devetoga kata Chanari Wharf Towera u Londonu. Nije se stuštio direktno na pločnik, nego se nabio prsnim košem o parkirni sat uz rub kolnika i tako ublažio pad, ali je lubanja svejedno pukla na četiri mjesta, te su krhotine i sluzavi komadići mozga pošpricali pješački prijelaz, za koji svjedoci tvrde da je nalikovao platnima Jacksona Pollocka. Obje lakirane cipele ručne izrade pronađene su tridesetak metara daleko od tijela, samo u različitim smjerovima.
Mike Dueker (50), glavni ekonomist Russell Investmensa, pronađen je mrtav 31. januara uz rub autoceste u blizini Tacoma Narrows Bridgea u državi Washington, puna četiri sata nakon što se bacio pod jureći kamion, jer su vozači zacijelo mislili da se radi o uspavanom skitnici. Nedostajala mu je lijeva polovica glave, a patolozi su pobrojali sedamnaest fraktura kostiju, od toga pet na kičmi. Vozač kamiona tek je na benzinskoj stanici 130 kilometara dalje sa zaprepaštenjem otkrio ljudsko uho zakačeno uz prednji desni far njegova vozila, kao i rumenu mrlju na blatobranu obogaćenu stotinama zalijepljenih insekata. ‘‘Osjetio sam blagi udarac, ali mislio sam da je zec ili nešto slično“, rekao je reporteru Fox Newsa. ‘‘Mislio sam da je jebeni rakun.“
Ryan Henry Crane (37), izvršni direktor J.P. Morgana u New Yorku, otkriven je mrtav u svome stanu 3. februara, a uzroci smrti nisu službeno objavljeni. Sudeći po izjavi kućne pomoćnice koja ga je pronašla, međutim, izgleda da je prilikom trovanja došlo do nepredviđene biokemijske reakcije. ‘‘Gospodinu je žuta pjena navirala iz usta, a stomak mu je bio toliko napuhan da sam mislila kako će se rasprsnuti poput lubenice u augustu.“ To se po svemu sudeći i dogodilo prilikom transporta preminulog, jer se kombi hitne pomoći zaustavio poslije svega stotinjak metara vožnje: tri člana posade panično su izjurila van obilno povraćajući, dok je samo vozilo kasnije uklonila vučna služba, skupa s pokojnikom.
Edmund Reilly (47), glavni broker Midtown’s Vertical Groupa, skočio je pod lokomotivu podzemne željeznice na stanici Syosset u New Yorku 11. ožujka, što je odmah zamijećeno, jer je otkinuta lijeva potkoljenica doletjela u košaru prodavačice cvijeća, oštetivši više desetaka svježih gladiola. Drugi ostaci unesrećenog prikupljani su tjedan dana, na teritoriju od nekoliko kilometara uzduž pruge, uz pomoć lopata, grablji i usisivača za lišće. Potraga za desnom šakom još traje, mole se pošteni nalaznici… itd.
Li Junjie (33), financijski ekspert J.P. Morgana, bacio se s krova trideset katova visokog nebodera banke u Hong Kongu, ali je u letu dokačio šiljak gvozdenog jarbola, postavljenog u razini sedmog kata, te je aterirao na pločnik ispred slastičarne s povećim kraterom na sljepoočnici, posve nalik onome kakvoga je načinio James Stuart Jr. (64), izvršni direktor National Bank of Commerce u Arizoni, upucavši se hicem iz revolvera. Jedan je dječak, zabavljen lizanjem sladoleda od manga, pokušao pred ulazom u slastičarnu pokupiti s poda nekoliko keramičkih klikera, ali ga je majka u tome odlučno spriječila, jer je bilo jasno da se radi o bankarevim zubima.
Eh, da, čovjek takve vijesti mora pratiti s dužnom tugom… Guverner Hrvatske narodne banke (50) sjetno je pogledao kroz prozor prema Trgu burze i ugledao konobara kako nosi glavno jelo. Začudo, servirao ga je na lijevoj tramvajskoj šini. Biftek na žaru, umjereno pečen, skoro sirov iznutra, rasječen točno po sredini. Izgleda jako dobro: fina tamnosmeđa korica, a iz mekane i sočne unutrašnjosti cijedi se krvavi potočić, crven kao zastava.
(Prenosimo s portala Peščanik.net)
Protekla, 2013. godina biće zapamćena kao ”godina užasa” kako beleže evropski ekonomski analitičari. Nezaposlenost dostiže katastrofalne razmere a jedna ekonomska kriza sustiže drugu. Reči ”recesija” i ”kriza” su najčešće pominjane.
A gde smo mi u toj globalnoj, svetskoj krizi?
U ”Pismima iz Moskve” Rus Mihail Riklin piše: ”Kapitalizam je u Rusiji uglavnom građen po istim zakonima kao i komunizam koji mu je prethodio. U odsustvu građanskog društva i unutrašnje sazrele potrebe za upravo takvim promenama, on je trebalo da se na Ruse spusti odozgo, kao blagodet. Rezultat je bio da su se pred nama pojavile još jedne ruševine”. Rilkin ovome dodaje i jedno strano zapažanje o tradicionalnom ponašanju Rusa. ”Rusi imaju samo nazive svega, ali ništa u stvarnosti. Rusija je zemlja fasada”.
Ovo se može dobrim delom odnositi i na našu situaciju. Promene političkog sistema u mnogim važnim oblastima života spustile su se odozgo, ali umesto blagodeti uglavnom su se sručile kao nepogoda. I zaista, utisak je da više živimo u ruševinama starog sistema nego u prednostima nečeg novog, boljeg i zdravijeg. I svuda, gdegod se okrenuli samo ”fasade”, samo privid suštinskih promena. Institucije su rasturene a nove nisu izgrađene.
Vlast je promenjena ali je demagogija ostala ista. Stari moral je izgubljen ali novi nije uspostavljenen. Sve vredno pokupovali su uglavnom kriminalci i špekulanti, gaseći proizvodnju umesto da je uvećaju, preprodajući za skupe pare ono što su jeftino kupili. Neproduktivna i sterilna sigurnost prethodnog sistema zamenjena je špekulantskom dovitljivošću novoustanovljenog sistema. Iz političkog i ekonomskog sistema gde se prezirao profit našli smo se u sistemu koji jedino priznaje profit. I to profita koji je je u mnogo slučajeva izvan svakog zakona, prirodnog i pravnog.
Iz pune, iako nefikasne zaposlenosti srmoglavili smo se u punu nezaposlenost. Iz države u kojoj su vladali različiti oblici cenzure probudili smo se u zemlji verbalnih sloboda u kojima se skoro sve može reći, ali gde izgovorene reči više nemaju značaja ni domašaja. Promenili smo gotovo sve: život, državu, politički i ekonomski sistem, samo, tako se čini, nismo promenili sebe jer nismo ni dobili šansu da se menjamo. Sve je išlo prebrzo. Ali, istini za volju, nisu se mnogo promenili ni oni koji su na vlasti osim što su postali pohlepniji, nezasitiji i beskrupulozniji. Ukinut je omrznuti jednopartijski sistem i diktatura jedne partije a uvedena je partokratija, partijska kontrola svega i svačega. Umesto diktature proletarijata dobili smo diktaturu tržišta i profita. I diktaturu birokratije. Na kraju i diktaturu partokratije.
Život u blagostanju, ostvarenje ”američkog sna” pokazuje se kao velika iluzija. Blagostanje ne pada sa neba. Pohlepa je progutala pravdu. Svet je postao surovo mesto za život. Među onima koji koji su imali malo, a onda i to malo izgubili sve je jača nostalgija za nekadašnjim vremenima kada je siromaštvo bilo jednako raspoređeno na sve, kada je uprkos svemu ipak postojala nada, kada je postojala energija pobune kada se verovalo u nesumljive promene nabolje, da kapitalizam donosi ugodan život i blagostanje.
Iz ove nove perspektive siromaštvo u kojem smo decenijama živeli mnogima se čini kao vreme dobrog života, egzistencijalne sigurnosti i dugotrajnog mira. A sada nemaju ni mir, ni sigurnost, ni dobar život. Ali, iluzija o beskonfliktnoj prošlosti jednako je iluzija kao i ova o novom poretku uspešnog preobražaja. U šta? To još ostaje nejasno i nepoznato. Ovo u čemu se sada živi jeste život na ruševinama starog sistema, još jedne ruševine, kako ih naziva Riklin.
Neoliberalni koncept teško može biti plodonosan i uspešan u zemljama pljačkaške tranzicije kako se obično ova transformacija političkog i ekonomskog sistema popularno naziva u većini zemalja bivšeg komunističkog usrojstva. Bez stvarnog ekonomskog, intelektualnog i mentalnog utemeljenja, potpuna privatizacija u malim zemljama sa nerazvijenim tržištem i ograničenim mogućnostima razvoja, sa beznačajnim uticajem na svetsku politiku, kako se pokazalo okončava se katastroflanim posledicama za većinu stanovništva, za ekonomiju, za kulturu i sve ono što uz to ide, što ne može da preživi i razvija se bez državne pomoći. Mnogo toga postoji samo kao privid, pa i sam život prevara se u privid života, nedostojan čoveka. Dominira strah kako preživeti i opstati na periferiji života.
Nesrazmerno se uvećava bogatstvo jednih, manjine, i siromaštvo drugih, većine. U zemljama neuspele tranzicije za taj neuspeh okrivljuju se svi drugi osim onih koji su je neuspešno i nečasno obavljali. Uveliko je prisutna teorija zavere koja je bila i ostala najprisutnije objašnjenje za sve neuspehe, promašaje, za korupciju, bedu i siromaštvo.
Vredi još jednom ponoviti poznati meksički vic. ”Postoje samo dve mogućnosti za spas. Prva je da svi zapnemo, da radimo do iznemoglosti kako bismo zemlju izvukli iz krize. A drugi je da Bogorodica siđe sa neba i učini čudo. Ona prva mogućnost je nerealna, neostvarljiva. Ova druga je moguća, u nju se uzdamo”.
Tako i nama, u ruševinama starog i ruševinama novog, u državi gde je mnogo toga samo fasada iza koje nema ništa, gde se dižu ruke od rada jer posla nema, možemo samo očekivati čudo koje će nas spasti.
A čuda se ponekad i događaju. U čuda mnogi veruju. Najpre u ono koje će doći sa neba.