Malo je onih nešto starijih građana Hrvatske koji se ne sjećaju uzvika predsjednika Franje Tuđmana: “Imamo Hrvatsku!” Na zagrebačkom Trgu bana Jelačića, netom po međunarodnom priznanju, u siječnju 1992. godine pokojni je Predsjednik, sav ushićen i egzaltiran, poručio: “Imamo svoju Hrvatsku! Naša je i bit će onakva kakvu sami želimo. Nećemo nikome sa strane dopuštati da nam propisuje kakva ta Hrvatska treba da bude!”… I bi tako. [Read more…]
Ne želi svaka nacija državu
(Napomena uredništva: kao što smo obećali autoru ovoga osvrta, članu našeg redakcijskoga savjeta prof. Dejanu Joviću, donosimo ga bez komentara i kao prilog raspravi o očito važnoj temi čim je toliko uzburkala javnost).
Nedavni škotski referendum o nezavisnosti ostavio je iza sebe nekoliko važnih pouka, koje se mogu primijeniti i na druge slučajeve, pa i na one u post-jugoslavenskom prostoru.
Njegov ishod je pokazao da nije istina da svaki narod želi svoju samostalnu državu. Nacionalisti (suverenisti) polaze od ”aksiomatskog“ zaključka da je stvaranje nezavisne države neupitna i trajna želja svih naroda. Svi narodi, navodno, sanjaju jedan jedini trajni i uvijek isti ”tisućljetni san“: san o svojoj državi. Stvaranje, obrana i jačanje nacionalne države glavni je a ponekad i jedini cilj suverenističkih politika.
Taj cilj je toliko ”svet“ da za njih ima karakter nadpolitičkog i predpolitičkog. Za njega je opravdano učiniti ili baš sve ili skoro sve – uključujući i dovesti u pitanje vlastiti život ili živote drugih. Navodna želja za državom središnji je dio procesa konstruiranja i afirmiranja nacionalnog identiteta i fokusna točka oko koje se okuplja nacija. Ako neki narod nema državu, to nije zato što je ne želi, nego zato što joj netko stoji na putu ostvarenja tog jedinog smisla postojanja i preduvjeta opstanka naroda. Nitko sam ne bira neslobodu – a država je otjelovljenje ideala narodne slobode.
Nedavni škotski referendum o nezavisnosti ostavio je iza sebe nekoliko važnih pouka, koje se mogu primijeniti i na druge slučajeve, pa i na one u post-jugoslavenskom prostoru. Njegov ishod je pokazao da nije istina da svaki narod želi svoju samostalnu državu. Nacionalisti (suverenisti) polaze od ”aksiomatskog“ zaključka da je stvaranje nezavisne države neupitna i trajna želja svih naroda. Svi narodi, navodno, sanjaju jedan jedini trajni i uvijek isti ”tisućljetni san“: san o svojoj državi. Stvaranje, obrana i jačanje nacionalne države glavni je a ponekad i jedini cilj suverenističkih politika
Tako je to u nacionalističkoj interpretaciji smisla postojanja nacije. Unatoč stihovima u kojima se kaže da se domovina ima čak i ako je se tek u srcu nosi – u stvarnosti je potrebno, tvrde nacionalisti, da se domovina ”materijalizira“. To materijaliziranje postiže se kontrolom teritorija – u smislu unutarnje suverenosti – kao i međunarodnim priznanjem proglašene državnosti – ključnim aspektom vanjske suverenosti. Na putu ostvarenju državnosti, nacionalisti tvrde, stoje Neprijateljski Drugi – koje se u nacionalističkim narativima naziva i ”agresorima“, ”kolonizatorima“ ili ”okupatorima“.
Unutar granica, ti Drugi su tretirani kao peta kolona, izdajnici ili nacionalno neosvješteni. I u jednom i u drugom slučaju, cilj nacionalističkih politika jest: njihovo isključenje ili makar marginaliziranje. Oni koji nisu za nezavisnost, de facto ne pripadaju Naciji. Oni su se sami iz nje isključili – pa to treba samo ”provesti“ i formalno u djelo.
Nacionalistički narativi tvrde da su ti ”unutarnji neprijatelji“ ili ”vanjski agresori“ glavni razlog što njihov narod nije ostvario državnost. Homogenizacija nacije oko ideje državotvorstva, kao i ”pobjeda“ nad ”okupatorima“ – to su glavni ciljevi nacionalističke politike.
Osim protiv ovih prepreka, nacionalistički diskurs ratuje i protiv moćnih svjetskih sila, koje su zainteresirane za status quo, te stoga ne vide i ne žele vidjeti navodnu trajnu i snažnu želju svake nacije (a naročito ”naše“) za nezavisnošću.
Prema tom diskursu, strane moćne sile ili izravno rade protiv malih naroda, ili jednostavno žele zadržati status quo te nerado prihvaćaju raspad postojećih država. Jednostavno im ne odgovaraju promjene, pa ih ne omogućavaju. Teorije zavjera – o unutarnjim i vanjskim preprekama, koje su najčešće i ”povezane“ međusobno – jedino su konstantno ”objašnjenje“ za bezdržavni status neke nacije.
Nacionalistički narativ, jednostavno, ne dopušta mogućnost da nacija ne želi svoju državu. On prihvaća samo da u određenim okolnostima i vremenima nacija ne može ostvariti državu – ali za to ne krivi nedostatak želje, nego prepreke koje stoje na putu ostvarenju te ”neupitne“ želje za državnošću. Za nacionaliste, prava povijest nacije počinje ”nacionalnim oslobođenjem“, odnosno stvaranjem države. Sve prije toga bilo je jedno dugo snivanje o državi, doduše pomiješano sa stalnim spremanjem za njeno ostvarenje. Kad dođe trenutak, taj će se trajni, ponavljajući i koherentni ”san“, pretvoriti u stvarnost: o tome nema dvojbe. Sve slobodne nacije imaju tisuću želja, a one koje nisu ostvarile državnost – samo jednu.
Navodna želja za državom središnji je dio procesa konstruiranja i afirmiranja nacionalnog identiteta i fokusna točka oko koje se okuplja nacija. Ako neki narod nema državu, to nije zato što je ne želi, nego zato što joj netko stoji na putu ostvarenja tog jedinog smisla postojanja i preduvjeta opstanka naroda. Nitko sam ne bira neslobodu – a država je otjelovljenje ideala narodne slobode
Škotski referendum – kao i referendum o otcjepljenju Quebeca iz Kanade iz 1995. – temeljito narušava nacionalističku interpretaciju koju smo upravo sažeto prikazali. On pokazuje da ima nacija koje su svojom voljom i u punoj slobodi odlučile ostati u većoj i moćnijoj zajedničkoj državi.
Ima nacija koje jednostavno ne žele svoju državu. To može biti iz različitih razloga: od racionalnih do emotivnih, od bojazni da su suviše male da bi bile uspješne do poštivanja tradicije koja ih veže uz veću zajednicu, prema kojoj se stvorila ne samo lojalnost (što je racionalni koncept) nego i emotivna privrženost, poput osjećaja pripadnosti ili domoljublja. No, to što su Škoti odbacili ideju o vlastitoj nezavisnoj državi, dovodi u pitanje temeljni nacionalistički mit: da svaki narod želi stvoriti svoju nacionalnu državu.
Naročito je važno naglasiti da se u slučajevima koje spominjemo ne radi o nekim ”mladim“, ”neosvještenim“ ili nerazvijenim nacijama, koje su tek izašle iz imperijalnih struktura. Ne radi se ni o narodima koji su bez svog identiteta, koji su asimilirani, te su im stoga preostala tanka i slaba nostalgična sjećanja (ili ”sjećanja“ posredstvom mitova i mitologiziranje historije).
Ako itko ima snažan nacionalni identitet, sa svim njegovim moćnim simbolima, to su Škoti. Taj identitet je samo jačao u posljednjih dvadesetak godina. Škotske zastave istisnule su britanske u javnoj, pa i privatnoj upotrebi. Ne radi se ni o nedostatku tradicije, odnosno državnog prava. Svima je jasno, i Englezima i Škotima (i Ircima i Velšanima) da Škotska nije tek neka regija, oblast, županija ili autonomna pokrajina, nego je jedna od stvarateljica Ujedinjenog Kraljevstva. Također, nikad nije bilo sporno da su Škoti narod (odnosno: nation).
Nitko im to nikad nije osporavao, kao što nitko nije osporavao ni njihovo pravo da sami odluče žele li ili ne ostati u Ujedinjenom Kraljevstvu. Ujedinjeno Kraljevstvo drži se politike da je ono ujedinjeno sve dok sva četiri konstitutivna naroda tog kraljevstva to žele – a ti narodi su Englezi, Škoti, Velšani i Irci (odnosno: nakon otcjepljenja većeg dijela Irske – Sjeverno-Irci).
Nacionalistički narativ, jednostavno, ne dopušta mogućnost da nacija ne želi svoju državu. On prihvaća samo da u određenim okolnostima i vremenima nacija ne može ostvariti državu – ali za to ne krivi nedostatak želje, nego prepreke koje stoje na putu ostvarenju te ”neupitne“ želje za državnošću. Za nacionaliste, prava povijest nacije počinje ”nacionalnim oslobođenjem“, odnosno stvaranjem države
Spor oko toga tko je narod i da li kao narod ima ili nema pravo na otcjepljenje odnosio se samo na pitanje – čine li škotski narod svi koji žive i plaćaju poreze u Škotskoj ili u njega ulaze i oni Škoti koji su to po samo po porijeklu a ne i po adresi. Taj je spor razriješen u korist teritorijalnog, a ne etničkog, načela. No, ta diskusija odnosi se na unutrašnje pitanje za same Škote – odnosno na pitanje: tko su Škoti – a ne na pitanje: postoje li, jesu li narod i imaju li prava koja narodima pripadaju. Ako je za ijedan narod u Britaniji sporno je li narod ili nije – to je samo za Britance, a ne za ijedan od četiri konstitutivna naroda Ujedinjenog Kraljevstva.
Nacionaliste je dodatno pogodilo to što se ovdje radilo o sasvim demokratskoj proceduri, pa nitko ne može reći da je odluka nastala kao rezultat prisile. Referendum u Škotskoj bio je primjeran kad se radi o visokim demokratskim standardima kakvi u većini drugih zemalja – a naročito u post-socijalističkim, uključujući i kod nas – nikad nisu postojali.
Prije svega, to se odnosi na slobodu izražavanja i zagovaranja bilo koje političke opcije, uključujući i separatizam. U Britaniji nije zabranjeno zagovarati otcjepljenje – kao što nije zabranjeno zagovarati unionizam, pa i unitarizam. Nijedan od tih koncepata nema automatski uz sebe ”prikačenu“ stigmu osude. Ti se pojmovi koriste ne kao uvreda i diskvalifikacija, nego kao oznaka političke pozicije, bez kvalifikacije je li ta pozicija prihvatljiva ili ne. Reći nekome da je ”separatist“ ili ”unionist“, ne znači nikakvu političku ili drugu diskvalifikaciju. Svatko ima pravo biti što želi, pa i separatist ili unionist.
Stranke koje se zalažu za izdvajanje iz Velike Britanije – npr. Škotska nacionalna stranka – ne samo da su dopuštene, nego su i na vlasti u Škotskoj. Nitko od toga ne pravi problem. Isto je tako i sa strankama koje se protive otcjepljenju: one su na vlasti u Velikoj Britaniji kao cjelini. U Škotskoj, kao i u cijeloj Velikoj Britaniji slobodno je zalagati se i za radikalne političke opcije – doduše, ne bez ikakva rizika, i ne izvan konteksta: za vrijeme Hladnog rata nije bilo lako, iako nije bilo ni zabranjeno, biti komunist; a nakon 2001. nije lako niti je nerizično biti islamski fundamentalist.
No, i te su opcije dopuštene, sve dok se ne radi o zagovaranju nasilja. Granica između dopuštenog i nedopuštenog postavljena je oko pitanja metode zagovaranja pojedinih opcija, tj. oko pitanja: koriste li se političke ili nasilne metode za ostvarenje cilja. Nasilje nije dopušteno bez obzira s kojim ciljem, odnosno opravdanjem se ono zagovara ili koristi. Država će jednako reagirati koristi li netko nasilje da bi opravdavao i postigao separatističke, kao i unionističke ciljeve. Svatko ima pravo zagovarati (skoro sve) što želi, a nitko nema pravo pritom koristiti nasilje. Nasilje može legitimno koristiti samo država, a ona je prema sadržaju politike neutralna.
Naši referendumi o nezavisnosti bili su – osim crnogorskog iz 2006. – vrlo neliberalni. Možda su bili ”demokratični“ ako se pod ”demokracijom“ podrazumijeva samo utvrđivanje koga ima više a koga manje. No, liberalni sasvim sigurno nisu bili – jer nije bilo dovoljno slobode da bi svatko bez opravdanog straha od drastičnih posljedica mogao reći točno ono što misli
Koliko smo mi udaljeni od tog standarda? Naši referendumi o nezavisnosti bili su – osim crnogorskog iz 2006. – vrlo neliberalni. Možda su bili ”demokratični“ ako se pod ”demokracijom“ podrazumijeva samo utvrđivanje koga ima više a koga manje. No, liberalni sasvim sigurno nisu bili – jer nije bilo dovoljno slobode da bi svatko bez opravdanog straha od drastičnih posljedica mogao reći točno ono što misli.
Na jednoj strani bili su oni koji su separatizam a priori i bez ikakve potrebe za objašnjenjem proglasili nedopustivom opcijom i ”izdajom“. Na drugoj strani, oni koji su krenuli putem otcjepljenja, i koji su proglasili one druge – koji su zagovarali opstanak zajedničke države – ”agresorima“ (ako se radilo o pripadnicima nekog drugog naroda) ili ”izdajnicima“ (u slučaju da se radilo o pripadnicima istog naroda).
U nekim slučajevima, drugu se stranu gotovo uopće nije moglo ni vidjeti ni čuti, kao da ne postoji. To nije bilo zbog toga što ona doista nije postojala, nego zato što je bila ušutkana neprekidnim etiketiranjem i prijetnjama, od kojih su se mnoge i ostvarile. Nije bilo dovoljno slobode. A nema je ni danas. Agresivnost i nasilje bile su glavne karakteristike naših ”referenduma o nezavisnosti“.
Oni su održani kao jedna vrsta uvertire u rat, ili prve epizode rata, a ne s ciljem stvaranja mira. ”Razgovaralo“ se preko nišana. Njihov je ”smisao“ bio – pokazati moć i silu drugima: i onima koji su bili proglašeni ‘‘izdajicama“ i onima koje se tretiralo kao ”agresore“. Oni su služili za isključivanje drugih, njihovo eliminiranje, nadglasavanje i zanemarivanje.
U škotskom referendumu je nekadašnji britanski premijer, Gordon Brown, podsjetio vođu kampanje za otcjepljenje Alexa Salmonda, da nije samo on (Salmond) Škot, nego su Škoti i oni koji ne žele nezavisnu Škotsku. Štoviše, da ti koji ne žele nezavisnu Škotsku, nego žele ostanak Škotske u Ujedinjenom Kraljevstvu nisu ništa manje Škoti od separatista. U našim referendumima iz 1991. i 1992., oni koji su htjeli drugo u odnosu na ono što su zagovarale vlasti u pojedinoj republici – bili su u potpunosti isključeni. Bilo je opasno biti protiv, ako su vlasti bile za.
Stvarnost je složenija od mitova. Ona je, ponekad, potpuno protivna mitovima, koji promoviraju lažnu sliku stvarnosti. U stvarnosti, sve su nacije trajno podijeljene kad se radi o pitanju nezavisnosti i/ili ujedinjavanja s drugima u okvire širih političkih zajednica. Crnogorci su, primjerice, potpuno jednako podijeljeni o tom pitanju kao i Škoti. Kvebečani su odbacili nezavisnost s još manjom razlikom: 50.6 prema 49.4 posto. Što je neki referendum slobodniji, to je jasnije da su sva slobodna društva – a ne samo etnički složena – zapravo podijeljena društva. I to ne oko nekog marginalnog i nebitnog pitanja, nego oko onog koje je u samom srcu politike: pitanja suverenosti i neovisnosti
Tko je, primjerice, u slučaju hrvatskog referenduma o izlasku iz Jugoslavije (koji, usput rečeno, nije imao ni izbliza tako jednoznačno formulirano pitanje kao što je bilo u škotskom slučaju), zagovarao stranu ”protiv“? I tko je u raznim fiktivnim referendumima po hitnom postupku, održanim na brzinu i kako bi se legitimirala već donijeta odluka, u raznim samoproglašenim teritorijama po Hrvatskoj, Srbiji i Bosni i Hercegovini – bio protiv onih koji su organizirali takve referendume? Tko bi se usudio u atmosferi nasilja i nasilnog homogeniziranja učiniti ono što su učinili Škoti: slobodno zagovarati vlastita uvjerenja, bez nasilja i bez straha?
Uspjeh separatizma bio je, dakle, u velikoj mjeri rezultat nasilja, prijetnji i neslobode – a ne slobodno izražene volje izražene na neupitan način i u okviru liberalno-demokratskog poretka. Isto je, naravno, i u slučaju onog jednog uspješnog slučaja uspjeha unionizma, tj. u slučaju referenduma o državnosti Crne Gore iz ožujka 1992., kojim se ova republika odlučila za ostanak u zajednici sa Srbijom, u okviru Savezne Republike Jugoslavije. Ni u jednom ni u drugom slučaju ne može se govoriti o free and fair okolnostima.
U Škotskoj je, međutim, bilo drukčije. Iako se odlučivalo o samom opstanku države, rasprava je bila slobodna, demokratska i mirna, a strane su bile potpuno ravnopravne, i obje su poticale svoje podržavatelje da izađu na referendum. Premijeri su se uključili u raspravu, ali na različitim stranama: škotski na strani nezavisnosti, a britanski na strani očuvanja Ujedinjenog Kraljevstva. Država nije ni isključivala ni zabranjivala. Zato je rezultat tog referenduma vjerodostojan.
Našim je nacionalistima neshvatljiv, jer oni nameću mitove o jednom jedinom neprekidnom i koherentnom snu o državnosti. Ali, stvarnost je drukčija. Stvarnost je složenija od mitova. Ona je, ponekad, potpuno protivna mitovima, koji promoviraju lažnu sliku stvarnosti. U stvarnosti, sve su nacije trajno podijeljene kad se radi o pitanju nezavisnosti i/ili ujedinjavanja s drugima u okvire širih političkih zajednica. Crnogorci su, primjerice, potpuno jednako podijeljeni o tom pitanju kao i Škoti. Kvebečani su odbacili nezavisnost s još manjom razlikom: 50.6 prema 49.4 posto. Što je neki referendum slobodniji, to je jasnije da su sva slobodna društva – a ne samo etnički složena – zapravo podijeljena društva.
I to ne oko nekog marginalnog i nebitnog pitanja, nego oko onog koje je u samom srcu politike: pitanja suverenosti i neovisnosti.
Jednoglasnost po tom pitanju moguća je jedino u sustavima koji ne dopuštaju slobodno izražavanje. Što je manje demokracije i slobode, to je veće ”jedinstvo“ i veća ”jednoglasnost“. Naravno – prisilna. Ili – na dogmi nacionalnog mita konstruirana.
Dejan Jović je redovni profesor Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu i glavni i odgovorni urednik Političke misli. On je u trenutku objavljivanja članka bio i glavni analitičar Predsjednika Republike Hrvatske. Stavovi iznijeti u ovom članku su samo autorovi i ne izražavaju službeni stav nijedne institucije.
(Prenosimo s portala časopisa za politologiju Politička misao).
U cipelama Dejana Jovića
Imam svjedoka, vi ćete reći da je to nepouzdana stvar jer se radi o mojoj supruzi, koji zna da sam se onoga burnoga petka 19. veljače 2010., kada je u Uredu na Pantovčaku Ivo Josipović postrojio i predstavio osobe s kojima je kanio surađivati, pa sam se tako i ja našao u toj skupini kao osoba koja je trebala ustrojiti i voditi Odjel za analitiku (koji je do danas ostao samo nerealizirana želja, premda se na svakom koraku vidi da je bio i ostao jako potreban i važan) vratio doma, umoran kao pas nakon žestoke kampanje i nekoliko neprospavanih noći uoči same inauguracije novoga predsjednika (18. veljače 2010.), te da sam kazao da to ”s analitikom” nije dobro zamišljeno.
Naime, mislio sam na sebe i na moju percepciju opće situacije, a mislio sam i rekao kako mi se čini da nije dobra ideja prof. Dejana Jovića formacijski staviti tamo, a pogotovo ne s titulom ”glavnog analitičara” i to ne, Bože moj, jer bih ja bio ljubomoran (kao niže rangiran ”analitičar”), već zbog toga što sam, poznavajući Jovićev profil, znao da će kad tad doći do problema između tih uloga (ili identiteta) koje je od tada paralelno vozio: sveučilišnog profesora s izričito markantnom vokacijom slobodarskog mislioca, pa i polemičara, te osobe koja je trebala predlagati politike, odnosno alternativne inicijative.
Mislio sam na sebe i na moju percepciju opće situacije, a mislio sam i rekao sam kako mi se čini da nije dobra ideja prof. Dejana Jovića formacijski staviti tamo, pogotovo ne s titulom ”glavnog analitičara” i to ne, Bože moj, jer bih ja bio ljubomoran (kao niže rangiran ”analitičar”), već zbog toga što sam, poznavajući Jovićev profil, znao da će kad tad doći do problema između tih uloga (ili identiteta) koje je od tada paralelno vozio: sveučilišnog profesora s izričito markantnom vokacijom slobodarskog mislioca, pa i polemičara, te osobe koja je trebala predlagati politike, odnosno alternativne inicijative
Čak je i Viktor Ivančić ovih dana u tjedniku Novosti, u lavini tekstova koji imaju za cilj prokazati predsjednika Josipovića kao nekoga tko je žrtvovao Dejana Jovića jer se ima potrebe dodvoriti desnici (i ekstremnoj desnici, zapravo fašistima), što je netočno jer, ako ćemo govoriti baš o rezultatima, Josipović komotno pobjeđuje u drugom krugu, a sada se radi i na tome da pobjedu ostvari u prvome krugu, a desnica je i ultradesnica dugo i intenzivno tražila Jovićev skalp, čak je, dakle, i Ivančić priznao da ne treba žaliti Jovića zbog gubitka funkcije jer ”mu u dvorskoj intelektualnoj sviti ionako nije bilo mjesto”. Doduše, Ivančić će to reći u kontekstu nečega drugog, a to je ”sloboda govora”, navodno uskraćena prof. Joviću odlukom o razrješenju s pozicije glavnog analitičara.
Cilj ove kolumne nije analizirati cijeli ”slučaj Jović”. Takav sam tekst najavio glavnom uredniku mjesečnika Identitet, kolegi Igoru Paliji, i kada ga objavi taj srpski list, prenijet ću ga na našem portalu. Osim toga, ne želim i ne mogu u jednoj kolumni obuhvatiti sve segmente ovoga problema jer, kako mi je Dejan Jović ovih dana rekao, to zaslužuje čak i da se napiše knjiga, što prof. Jović, koliko sam ga shvatio, i kani napraviti, a što bi bilo od velike važnosti i za politologe i za cijelo naše društvo.
U ovoj se kolumni želim baviti trima aspektima ”slučaja Jović”: jedan je pojasniti što se meni čini spornim u njegovom tekstu iz Političke misli, zatim podebljati apel da ga se zaštiti od ksenofobnoga progona i od žestokih napada govora mržnje (a zbog čega sam prvi u Hrvatskoj reagirao kolumnama na www.predsjednicki-izbori.hr i na ovome portalu prije tjedan dana, pa smo u petak odmah prenijeli i priopćenje Centra za mirovne studije pod naslovom ”Centar za mirovne studije osuđuje javni progon prof. Dejana Jovića” (smatrajući to priopćenje i našim stavom), a treći je iskazati solidarnost prijatelju i članu našega redakcijskoga savjeta prof. Joviću.
Neću, dakle, izbjeći izjasniti se o nekim zaključcima koje mislim da ne stoje, a tiču se kako brojnih medijskih i političkih reakcija (da Josipović vodi hajku, da ne dopušta da se dira u ”hrvatsku dogmu” i slično) tako i Jovićeva članka. Ali ću ih poredati najavljujući, dakle, opširniju analizu kada se prikupe svi potrebni elementi za nju, jer sam, među ostalim, krenuo analizirati održivost nekih tvrdnji prof. Jovića iz članka koji je objavio u časopisu Politička misao: ”Samo u MITOVIMA SVAKI NAROD ŽELI DRŽAVU. U STVARNOSTI – NE”, te jer čekam odgovor na neka pitanja koja sam postavio prof. Joviću.
Pođimo redom: 1) Je li naslov Jovićeva članka sporan? Nije. Konstatacija je točna. 2) Što bi moglo onda biti sporno? Nekoliko stvari. Na primjer, odmah na početku, usporediti škotski i hrvatski referendum (ili bilo koji drugi postjugoslavenski referendum, ali naročito hrvatski) bez podrobne analize okolnosti u kojima se odvijao svaki od njih.
Čak je i Viktor Ivančić ovih dana u tjedniku Novosti, u lavini tekstova koji imaju za cilj prokazati predsjednika Josipovića kao nekoga tko je žrtvovao Dejana Jovića jer se ima potrebe dodvoriti desnici (i ekstremnoj desnici, zapravo fašistima), što je netočno jer, ako ćemo baš o rezultatima, Josipović lagano pobjeđuje u drugom krugu, a sada se radi i na tome da pobjedu ostvari u prvome krugu, a desnica je dugo i intenzivno tražila Jovićev skalp, čak je, dakle, i Ivančić je priznao da ne treba žaliti Jovića zbog gubitka funkcije jer ”mu u dvorskoj intelektualnoj sviti ionako nije bilo mjesto”. Doduše, Ivančić će to reći u kontekstu nečega drugog, a to je ”sloboda govora”, navodno uskraćena prof. Joviću odlukom o razrješenju s pozicije glavnog analitičara
Mislim da prof. Jović griješi kada ih uspoređuje bez adekvatne kontekstualizacije. Pretpostavimo da je iz nekog razloga (jer je nasilja u Škotskoj ipak bilo, malo, ali ga je bilo) policija brutalno premlatila grupu radnika u Glasgowu i da je netko umro ili, još gore, da je aktivirana bomba u nekom sjedištu separatista, dakle, riječ je samo o pretpostavki, da li bi to utjecalo na emocije, bi li se možda umjesto 55,3% građana koji su glasali protiv moglo dogoditi da neznatna većina ipak bude za neovisnost? Dakle, govorimo o tome da se kojim slučajem odabrao put k neovisnosti, kako bi onda glasila teza prof. Jovića i bili uopće mogao pisati kako je pisao? Ono o narodima, mitovima i državama.
Mislim, analizirajući rezultate gotovo svih referenduma o neovisnosti u 20. stoljeću, pa i izjašnjavanja o relokaciji područja na granici Francuske i Njemačke prije i nakon Drugog svjetskog rata, da baš i ne stoji zaključak prof. Jovića: ”Što je neki referendum slobodniji, to je jasnije da su sva slobodna društva – a ne samo etnički složena – zapravo podijeljena društva. I to ne oko nekog marginalnog i nebitnog pitanja, nego oko onog koje je u samom srcu politike: pitanja suverenosti i neovisnosti. Jednoglasnost po tom pitanju moguća je jedino u sustavima koji ne dopuštaju slobodno izražavanje. Što je manje demokracije i slobode, to je veće ‘jedinstvo’ i veća ‘jednoglasnost’ (istaknuo D. P.). Naravno – prisilna. Ili – na dogmi nacionalnog mita konstruirana.”
Naime, da pojasnim, prof. Jović kaže da: ”To što su Škoti odbacili ideju o vlastitoj neovisnoj državi dovodi u pitanje temeljni nacionalistički mit: da svaki narod želi stvoriti svoju nacionalnu državu”. Ja ne mislim tako, već mislim da će problem ostati te da će se opet pojaviti i naglasiti ne bude li London ispunjavao sve ono što je obećano Škotima. Drugi par rukava – Madrid se užasava referenduma o neovisnosti Katalonije. Kao politički teolog i kao osoba koja se bavi politološkim pitanjima imam problem s tim zaključcima i mislim da zaslužuju ozbiljnu diskusiju.
Nadalje, 3) Je li sporna Jovićeva tvrdnja da je tzv. referendum održan u SR Hrvatskoj 19. svibnja 1991. bio ”vrlo neliberalan”, te da je možda bio ”demokratičan ako se pod ‘demokracijom’ podrazumijeva samo utvrđivanje koga ima više a koga manje”, jer, kaže Jović, ”liberalni sasvim sigurno nije bio (nisu bili) – jer nije bilo dovoljno slobode da bi svatko bez opravdanog straha od drastičnih posljedica mogao reći točno ono što misli”? Ja s tom tvrdnjom nemam problema.
Načelno bih se složio s kolegom Jovićem iako dopuštam da mnogi različito misle danas, kao što su različito mislili tada. Recimo, imam dvije jako drage prijateljice i vrlo važne osobe za Hrvatsku u mom životu: jedna je Hrvatica, a druga je Slovenka. Prva nije bila za referendum i smatrala je da su stvari otprilike kako ih je opisao prof. Jović, a druga je bila za referendum. Hrvatica nije izašla, a Slovenka je izašla i glasala je ZA. Kao i ja. Važno bi bilo da se o tome povede rasprava, slobodna i argumentirana. Jer mislim da je prof. Jović izuzetno važan u nuđenju tema koje su od općeg interesa javnosti, ne samo politološke.
Čini se da je Predsjednik ocijenio problematičnim ne one akademske finese koje bi, da je prof. Jović napisao znanstveni članak, a ne osvrt na portalu časopisa koji uređuje, kolega možda i pojasnio (siguran sam da i hoće), već tvrdnje poput ove: ”Agresivnost i nasilje bile su glavne karakteristike naših ‘referenduma o nezavisnosti’. Oni su održani kao jedna vrsta uvertire u rat, ili prve epizode rata, a ne s ciljem stvaranja mira.” A onda mi se čini problematična i ova rečenica: ”U našim referendumima iz 1991. i 1992., oni koji su htjeli drugo u odnosu na ono što su zagovarale vlasti u pojedinoj republici – bili su u potpunosti isključeni”. Mislim, naime, da u članku (osvrtu) prof. Jovića nema za to argumenata, a on ih je kao znanstvenik dužan podastrijeti
Naravno da bi prof. Jović imao puno manji manevarski prostor da je u hrvatskom slučaju pitanje bilo jasno i da nije bilo pritisaka. Sjetite se samo masakra 12 hrvatskih policajaca u Borovu Selu 2. svibnja 1991., samo nekoliko dana uoči referenduma. Pa i na to je aludirao prof. Jović, na stanovitu klimu mržnje, jer pamtimo da su mnogi tada od Franje Tuđmana tražili oružje da se odu osvetiti Srbima.
Ali prof. Joviću se također može odgovoriti da je, što se tiče same izvedbe, referendum bio korektan i da se moglo slobodno izjašnjavati. Sloboda je bila i da mnogi Srbi ne izađu na referendum. Uostalom, ja ne mogu i ne smijem odvojiti naš referendum od prvih slobodnih parlamentarnih izbora (prvi krug glasanja 22. i 23. travnja, a drugi 6. i 7. svibnja 1990.), na kojima su se četiri najvažnije političke grupacije (HDZ, SKH-SDP, KNS i SDS), kako bi rekao prof. Jović, ”free and fair” izjasnile u, ja bih dodao, vrlo važnom i manje-više korektnom procesu u kojem je bilo jasno da većina Hrvata ipak želi svoju državu.
Osim toga, nije nebitna stvar, ako baš govorimo o uvjetima održavanja referenduma 1991., uzeti u obzir tko je ”zakuhao kašu”, tko je kontrolirao JNA i tko je koga napao.
Naravno da prof. Jović nije daleko od istine, ali nije ni sasvim u pravu jer bi inače Predsjednik sam sebi skakao u usta izjavivši uoči ovogodišnjega Dana neovisnosti da je ”važan dan u našoj povijesti”, jer smo tada ”definitivno izašli iz bivše zajednice” i da je ta odluka ”donesena u dramatičnim okolnostima agresije, napada i destrukcije”. Dakle, ako je odluka ”donesena u dramatičnim okolnostima agresije, napada i destrukcije”, pita se kolega Boris Pavelić u Novome listu, ”kako je referendum mogao biti liberalan?” Mogao je, naime, uvažavajući upravo okolnosti, ali sasvim sigurno ne bi to bio i nije bio liberalan ako ga uspoređujemo s referendumima u Škotskoj ili Quebecu (Kanada, 1995.), što mislim da nije moguće. Usporedba, naime.
Još 4) Da li bi bilo jasnije danas govoriti da Franjo Tuđman nije onako formulirao svoja kibidabi pitanja te da je pitanje glasilo kao i škotsko, dakle:”Treba li Škotska biti neovisna država?” (Should Scotland be an independent country?). Jasno je kao pekmez da je prof. Jović u tome u pravu.
Gdje onda leži zamka? Čini se da je Predsjednik ocijenio problematičnim ne one akademske finese koje, da je prof. Jović napisao znanstveni članak, a ne osvrt na portalu časopisa koji uređuje, kolega možda i pojasnio (siguran sam da i hoće), već tvrdnje poput ove: ”Agresivnost i nasilje bile su glavne karakteristike naših ‘referenduma o nezavisnosti’. Oni su održani kao jedna vrsta uvertire u rat, ili prve epizode rata, a ne s ciljem stvaranja mira (istaknuo D.P.).” A onda mi se čini problematična i ova rečenica: ”U našim referendumima iz 1991. i 1992., oni koji su htjeli drugo u odnosu na ono što su zagovarale vlasti u pojedinoj republici – bili su u potpunosti isključeni.” Mislim, naime, da u članku (osvrtu) prof. Jovića nema za to argumenata, a on ih je kao znanstvenik dužan podastrijeti.
Uzimam si slobodu zamisliti da bih, da u Republici Hrvatskoj predstavljam bilo koju od onih država čije je referendume prof. Jović proglasio neslobodnim ili neliberalnim (recimo da sam veleposlanik neke od baltičkih zemalja); imao pravo pitati predsjednika Josipovića misli li i on, kao njegov glavni analitičar, da moja zemlja nema jasno artikuliranu i izvojevanu neovisnost, da nema legitimnu državnost ili da li je ona upitna?
Dakle, da sumiramo, osvrt ili članak (koji nije akademski rad) prof. Jovića je izraz njegova profesorskog poslanja, ali ne može biti prihvaćen kao ”politika” Ureda Predsjednika (a ograda prof. Jovića ispod članka u smislu da se radi isključivo o njegovom privatnom stavu nije mogla biti sasvim zadovoljavajuća). Naime, uzgredno, uzimam si slobodu zamisliti kako bih postupio da u Republici Hrvatskoj predstavljam bilo koju od onih država čije je referendume prof. Jović proglasio neslobodnim ili neliberalnim. Recimo da sam veleposlanik neke od baltičkih zemalja, jer prof. Jović je napisao i ovo: ”Referendum u Škotskoj bio je primjeran kad se radi o visokim demokratskim standardima kakvi u većini drugih zemalja – a naročito u post-socijalističkim, uključujući i kod nas – nikad nisu postojali” (istaknuo D.P.), imao bih pravo pitati predsjednika Josipovića misli li i on, kao njegov glavni analitičar, da moja zemlja nema jasno artikuliranu i izvojevanu neovisnost, da nema legitimnu državnost ili da li je ona upitna?
Mislim da nije u redu optuživati Predsjednika da ugnjetava ”slobodu govora” prof. Jovića. Zapravo, Predsjednik je, kada već prof. Jović nije želio sam sebe osloboditi stege koja podrazumijeva rad za predsjednika Republike, bio on plaćen ili dobrovoljan (Jović u Uredu nije primao plaću, ali je svakako radio i to jako puno!), dao do znanja da ne može poduprijeti ”politiku” prof. Jovića, da ju ne može supotpisati, jer ona stvara problem čovjeku koji je dužan predstavljati zemlju i jamčiti za njen ustav (uostalom, ima pravo predlagati promjene ustava. Vidi ovlasti Predsjednika RH).
Siguran sam i da je štošta prethodilo puknuću odnosa. Znamo da je prof. Jović vodio žestoke medijske i neke druge bitke, a mogu zamisliti da je bio željan da konačno završi njegova služba u Uredu Predsjednika. I vjerujem da se ovo dogodilo i zbog osvetničkih namjera nekih koji su ili izgubili u javnim debatama, pa su se osramotili, kao što se dogodilo Ivici Šoli na stranicama Večernjeg lista, ili nisu bili u stanju podnositi da uz Predsjednika bude na istaknutom mjestu netko tko, kako kažu, ne misli ”hrvatski”. Ne zaboravimo da je Tomislav Karamarko taj koji je pokrenuo najnoviju hajku na Jovića nazivajući ga ”neprijateljem države”, odnosno ”miloševićevcem”!
Je li Dejan Jović zaslužan za mnoge važne poteze u politkama Ive Josipovića? Naravno! Je li se mogao izbjeći ovakav razlaz? I da i ne. Znam to iz osobnog iskustva jer sam sposoban staviti se u Jovićevu kožu, odnosno stati u ”njegove cipele”.
Zašto sam na početku ove kolumne napisao da je petak 19. veljače 2010., kada nas je Predsjednik postrojio i predstavio, bio ”buran dan”? Zato jer od tada ne prestaju žestoki napadi na Predsjednika i na njegove suradnike. Tada je, podsjećam, novinar Večernjeg lista Vojislav Mazzocco udario ispod pojasa i pitao Predsjednika kako to da uzima mene kao suradnika? Mazzocco kaže da je pitao ovako: ”Zašto uzimate osobu koja je kamenovala sinagogu i pokušala zapaliti kino” u Buenos Airesu? Radilo se, ponovimo, o kamenu bačenom na prozor sinagoge u mojem susjedstvu kada sam imao 16 godina i pod utjecajem tadašnje ustaške indoktrinacije i državne diktatorijalne propagande. Kino nikada nisam pokušao zapaliti već jednu tabletu Gamexanea kako bih izazvao pomutnju u jednoj predstavi u kojoj je sjedio tadašnji jugoslavenski ambasador.
Prof. Dejan Jović mora znati razumjeti one koji očekuju da svoje stavove do kraja pojasni i obrani. Kad tad. Dakle, on mora znati živjeti s činjenicom da se mnogi s njim ne slažu, čak ni na Fakultetu političkih znanosti. Ono po čemu je Dejan Jović za mene izuzetno važan i vrlo cijenjen je to što je iskren i drag, izuzetno korektan i dosljedan i što se puno zalaže da jednog nedalekog dana i Hrvatska bude barem kao Škotska
Iako sam kolegi Mazzoccu odmah pojasnio što se zaista dogodilo u mojoj ranoj mladosti (ništa što bi on otkrio već nešto što sam ja o sebi bio ranije javno govorio i napisao), lavina članaka i govora mržnje koju je on nehotice potaknuo i koja se digla, i koja je bila djelomice dirigirana, je bila strahovita: u deset dana sam pronašao nekoliko stotina članaka u kojima su me gadno napali, najčešće lažima. Nije pomoglo ni to što su uz mene stali čelni ljudi židovskih organizacija u Hrvatskoj. Naprosto, shvatio sam da će me, bez obzira na to što je Predsjednik izjavio da: ”Pilsela nije doveo na Pantovčak zbog njegovih političkih uvjerenja, nego zbog poznavanja medija i analitike”, tada frenetična hrvatska ultradesnica napadati bez kraja i konca i da je bolje da se sam maknem.
Bili su to teški dani za mene jer sam znao da žrtvujem puno toga, ali je ostanak na Pantovčaku bio tada neizvediv, pa i iz financijskih razloga, o čemu sam tada govorio za novine Jutarnji list i za Hrvatsku televiziju (gostujući po drugi puta u emisiji Aleksandra Stankovića). Zapravo, bilo je kako je bilo: tada sam odlučio sačuvati onu slobodu koju ne bih imao da sam se zaposlio u Uredu Predsjednika.
Epizoda s onom kolumnom s portala RegionalExpress, koju je predimenzionirao Matija Babić na Indexu.hr onoga dana kada je lažno optužio Blanku Vlašić da ima njen ”pornić”, pa se nekako morao iskobeljati iz javnoga sramoćenja naše atletičarke, epizoda je koja je došla nakon moje odluke na napustim Pantovčak (iako tada formalno nisam ni bio dio ekipe jer ugovor nisam ni potpisao ni vidio). Pa mislim da mogu razumjeti prof. Jovića koga su sve ove godine mlatili kao vola u kupusu, koji je tražio time out i koji nije sagledao sve posljedice objavljivanja teza koje su se pokazale inkompatibilnima s položajem osobe koja samo mora ”sugerirati politike” ili ”savjetovati” Predsjednika Republike.
Iz te perspektive mi je jasno da nije moglo biti izvedivo asistirati Predsjedniku u važnim političkim pitanjima i, s jedne strane, fajtati se sa raznoraznim šolama i dujmovićima, a s druge strane na Sveučilištu zagovarati što god želi, argumentima.
Prof. Jović ide dalje i vjerovati je da smo ipak zrelo društvo u kojem će on moći slobodno predavati, pisati, govoriti i hodati ulicom, bez straha i bez prijetnji kakve mu se upućuju, a koje imaju za cilj da ostane i bez kruha i bez domovine. Možda i bez glave.
Ponudio sam mu da na našem portalu progovori, u bilo kojem obliku, ali prof. Jović se zahvalio i odbio, kao što je odbio gostovati u emisiji ”Nedjeljom u 2”. Razumijem ga i poštujem njegovu odluku. Isto tako, jer je dobar znanstvenik, a bio je i novinar, prof. Dejan Jović mora znati razumjeti one koji očekuju da svoje stavove do kraja pojasni i obrani. Kad tad. Dakle, on mora znati živjeti sa činjenicom da se mnogi s njim ne slažu, čak ni na Fakultetu političkih znanosti.
Ono po čemu je Dejan Jović za mene izuzetno važan i vrlo cijenjen je to što je iskren i drag, izuzetno korektan i dosljedan, i što se puno zalaže da jednog nedalekog dana i Hrvatska bude barem kao Škotska.
Tko je Bozaniću sotona u RH?
Kardinal Josip Bozanić, nadbiskup i katolički metropolit zagrebački, izrekao je u Šibeniku, u ponedjeljak 29. rujna, na euharistijskom slavlju o katoličkoj svetkovini svetih triju arkanđela, homiliju koja je izazvala odjek prvo u Dalmaciji, a onda i u njegovoj i Porfirijevoj metropoli hrvatskoj.
Ta trojica arkanđela su sv. Mihovil (zapovjednik nebeskih vojski i šef Božje policije, zaštitnik hrvatske policije i hrvatskoga grada Šibenika – eto zašto se ondje svetkovalo), sv. Gabrijel (Božji vjesnik, koji je Mariji navijestio i ona je začela po Duhu svetomu), te sv. Rafael (koji je donosio zdravlje). Lako je pogoditi koji je od njih trojice najčašćeniji u Hrvata – onaj koji vitla mačem, nismo mi narod za ljubav i zdravlje. Pa je u tom ozračju i kardinal zagrebački izrekao jednu od borbenijih svojih homilija, o kojoj se govori.
Red je prvo navesti što je to kardinal rekao, među inim:
Moramo priznati da odavna nismo čuli, ne samo s pulpita, tako razornu kritiku svega postojećega u Hrvatskoj, u najboljoj tradiciji političkoga komunizma (onoga izvornoga, prije negoli je ščepana vlast). Vjerojatno je stigla kao melem na kojekoju nostalgičnu dušu. U cijelome tome prekrasnom govoru manjkaju dva elementa, naizgled sporedna: Prvo, tko (imenom i prezimenom) iscrpljuje hrvatskog čovjeka, tko gazi čovjekovo dostojanstvo do smrti, tko servira ideološke obroke po medijima? Milanović, Kujundžić, ja, tko?
“Ova Crkva i ovaj vjernički narod s nevjericom gleda kako se olako pogubnim metodama demonov zadah širi različitim strukturama, vidljivima i onima oku skrivenima, i ne dopušta ozdravljenje hrvatskoga bića. Znamo, ime arkanđela Mihovila znači ‘Tko je kao Bog?’ Zagledani u našu hrvatsku stvarnost, kad bismo u različitim strukturama postavili pitanje: ‘Tko je kao Bog?’, kao da se već čuju odgovori raznih umišljenika: ja, ja, ja! Žalosne li zamke zloga pod koju su potpali i u koju nastoje uvući sve oko sebe! Pitamo danas: dokle toliko iscrpljivanje hrvatskoga čovjeka, da je toliko zabrinut za budućnost svoje djece? Dokle ćemo slušati izvještaje o zatvaranju radnih mjesta i rastu broja nezaposlenih? Dokle ćemo trpjeti da se gazi život, od začeća, i čovjekovo dostojanstvo do smrti? Dokle ćemo gledati kako se olako postupa s javnim dobrima (…)
Dokle će nam se u školama, na ulicama i medijskim ulicama servirati ideološki obroci koji su dosad zatrovali obitelji mnogih naroda i stvorili rijeke otuđenih, usamljenih i propalih ljudi? Dokle ćemo podnositi nasilje nad hrvatskom poviješću? Dokle ćemo slušati o tobožnjoj pogubnosti svake ideje koja nastoji ozdraviti hrvatsku demokraciju? Dokle ćemo gledati natjecanje struktura različitih predznaka u osiromašenju, materijalnom i duhovnom, hrvatskoga nacionalnog bića?”
Moramo priznati da odavna nismo čuli, ne samo s pulpita, tako razornu kritiku svega postojećega u Hrvatskoj, u najboljoj tradiciji političkoga komunizma (onoga izvornoga, prije negoli je ščepana vlast).
Vjerojatno je stigla kao melem na kojekoju nostalgičnu dušu. U cijelome tome prekrasnom govoru manjkaju dva elementa, naizgled sporedna: Prvo, tko (imenom i prezimenom) iscrpljuje hrvatskog čovjeka, tko gazi čovjekovo dostojanstvo do smrti, tko servira ideološke obroke po medijima? Milanović, Kujundžić, ja, tko?
Tko provodi nasilje nad hrvatskom poviješću, Banac, Karamarko, Goldstein, Košić?
Tko provodi nasilje nad hrvatskom poviješću, Banac, Karamarko, Goldstein, Košić? Čije to ideje ozdravljaju hrvatsku demokraciju pa ih zatiru, Željke Markić, Ivana Miklenića, Stipe Šuvara? Drugo, što dobri kardinal predlaže kako ne (bi, bismo, bi) morao/morali podnositi nasilje i slušati tobožnje? Koga skinuti s vlasti i kojom metodom? Koga istjerati iz Sabora i kojom metodom? Kome zaprti pogani gubec i kojom metodom? Bio je već jedan koji je dijagnosticirao “ljutu ranu”, pa na nju privijao “ljutu travu”. Hoćemo li opet? Izjasnite se, oče kardinale
Čije to ideje ozdravljaju hrvatsku demokraciju pa ih zatiru, Željke Markić, Ivana Miklenića, Stipe Šuvara?
Drugo, što dobri kardinal predlaže kako ne (bi, bismo, bi) morao/morali podnositi nasilje i slušati tobožnje? Koga skinuti s vlasti i kojom metodom? Koga istjerati iz Sabora i kojom metodom? Kome zaprti pogani gubec i kojom metodom?
Bio je već jedan koji je dijagnosticirao “ljutu ranu”, pa na nju privijao “ljutu travu”. Hoćemo li opet? Izjasnite se, oče kardinale.
Vidite li zločin, vidite li kazneno djelo? Naredite vozaču da Vas preveze u DORH, pa tamo ispovjedite te svoje spoznaje odvjetniku države Hrvatske.
Veli kardinal u Šibeniku: “Gdje je Krist, tu se uvijek rađa zajedništvo.” Ma izvrsno. Nije li katolika u Hrvatskoj 86 posto? Pribrojimo li pravoslavne i protestante, nije li kršćana više od 90 posto? Ne urađa li to zajedništvom, pogotovu između katolika i pravoslavnih koji dijele apostolsko nasljeđe, a bogme i kvalitetan suživot na hrvatskim prostorima, ma da bi čovjek riječ rekao kako sve pršti zajedništvom. Kad se bratska srca slože, i olovo Savom plivat’ može (i plivalo je). Kad iziđu na izbore, same svece biraju.
Ili ne? Uh, k vragu, izgleda da ne, objašnjava kardinal: “…kad god se čovjek drži zajednice, bilo obiteljske, narodne, crkvene, i kad se bori za zajedničko, opće dobro, demon započinje svoju prljavu igru – jer je u svojoj nepodnošljivoj samoći razarač. On stvara nemir, nered, podjelu, razdor. Moralno zlo nije neka stvar, nego je neka neuredna uporaba stvari.”
Koje stvari? Pa one stvari, kako se razabire dalje iz konteksta: “Zato nas ne čude toliki napadi na brak između muškarca i žene kao zajednicu, pokušaji dijeljenja obitelji kao zajednice koju je Bog ustanovio.“
Tko napada? Vražji homoseksualni. Nema te skladne obitelji koju oni neće razoriti, zar ne? O, sveti Mihovile, odreži im svojim plamenim mačem neuredno upotrebljenu stvar. Bog te vidio, ide sve k Vragu, veli kardinal. Vidim i ja ugrozu obitelji: obiteljima su oduzeli dječje dodatke, razrijedili i neljudski poskupili vrtiće, razjurili pedijatre koji su djelovali po mjesnim zajednicama, a on vidi Vraga u gaćama
Tko napada? Vražji homoseksualni. Nema te skladne obitelji koju oni neće razoriti, zar ne? O, sveti Mihovile, odreži im svojim plamenim mačem neuredno upotrebljenu stvar. Bog te vidio, ide sve k Vragu, veli kardinal. Vidim i ja ugrozu obitelji: obiteljima su oduzeli dječje dodatke, razrijedili i neljudski poskupili vrtiće, razjurili pedijatre koji su djelovali po mjesnim zajednicama, a on vidi Vraga u gaćama.
Ne mogu se ne sjetiti pastirskog pisma blaženog Stepincam i ostalih biskupa iz ožujka 1941: Evropa grca pod fašizmom, rat je počeo i samo što nije zakucao i na vrata naših roditelja, a on od svih zala vidi “bijelu smrt” i bezbožnu masonsku i komunističku propagandu. Točno, nitko ne može osporiti kontinuitet Stepinčeve crkve.
I, tek da usput podsjetimo. Kardinal je lijepo ishvalio svetoga Nikolu Tavelića, koga naziva prvim hrvatskim kanoniziranim svecem. Ako je povijest Hrvatske počela s dolaskom Hrvata – krasno, razdajmo sve ono kamenje iz arheoloških muzeja, ne pripada nam.
Ali ako Hrvati nisu zatrli živalj koji im je u Hrvatskoj prethodio, ako su i ti prethodnici konstituirali amalgam koji se nazvao hrvatskim narodom, nisu li sveci iz Hrvatske i sveti Kajo papa, i veliki sveti Jerolim, čiji kardinalski naslov nosi baš monsignor Bozanić?
Bio je dan i svetoga Jerolima, ali nije Bozaniću palo na um u Dalmaciji častiti njega, koji je u bazi evropske klasične i kršćanske kulture i koga su rado i ini svojatali, nego sveca koji je produbljivao razdor s muslimanima. Eh, križari, križari…
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Nos za manipulaciju
Tik do ulaza u jedan veliki zagrebački Konzum sudarila sam se jučer s aktivistima pokreta ”U ime obitelji” koji su tamo postavili štand za skupljanje potpisa.
– Dođite, gospođo! Evo izvolite. Podržite referendum – pozvala me jako srdačno žena mojih godina pružajući mi olovku.
Hvala vam, odgovorila sam joj i produžila prema vratima.
– Neće. Krava! – čujem je iza leđa kako referira svojim kolegama.
Markićka ima perfektan nos za manipulaciju. Političari su se ogadili narodu, kriza kod nas već šest godina kosi svoje žrtve, i to je taj razorni val na kome ona jaše prerušena u Djevu Orleansku na bijelome konju
Došlo mi je da se vratim i očitam im bukvicu, ali bilo bi to, naravno, glupo i od toga baš nikakve koristi, pa nisam.
No nema sumnje da će puno ljudi do kraja potpisati – usprkos tome što bar 50 posto njih neće imati blage veze za što zapravo zalažu svoje ime – i tako će dati legitimitet ovoj populističkoj inicijativi koja traži sve načine da preuredi Hrvatsku točno po mjeri neutaženih političkih ambicija krajnje desnice.
I pritom mnoge revne i ljutite potpisnike od podrške neće odgovoriti ni vlast, ni glavna opozicijska stranka, ni predsjednička kandidatkinja HDZ-a koja je u nedjelju kod Stankovića izjavila da neće izaći na Markićkin štetni referendum, ni predsjednik Josipović koji se također ne slaže s izbornom doktrinom Obiteljaša.
Imam dojam da se uglavnom i potpisuje baš zato, ili čak samo zato, što su SDP i HDZ protiv. A Markićka ima perfektan nos za manipulaciju.
Političari su se ogadili narodu, kriza kod nas već šest godina kosi svoje žrtve, i to je taj razorni val na kome ona jaše prerušena u Djevu Orleansku na bijelome konju.
Ona igra na zavodljivu kartu pokreta otpora, i računica joj je sasvim dobra. A uz svesrdnu asisenciju politiziranog vodstva Katoličke crkve, braće biskupa koji bi ovom zemljom najradije vladali sami samcati, stvarno nije lako pogoditi gdje će joj biti kraj
Ona igra na zavodljivu kartu pokreta otpora, i računica joj je sasvim dobra. A uz svesrdnu asisenciju politiziranog vodstva Katoličke crkve, braće biskupa koji bi ovom zemljom najradije vladali sami samcati, stvarno nije lako pogoditi gdje će joj biti kraj.
Sve je oko tog referenduma, prema tome, jasno kao bijeli dan.
Samo je pitanje što još uvijek čekaju parlamentarne stranke koje su, slijedom izbornih rezultata, prihvatile najveću odgovornost za vođenje države?
Osobno, doduše, ne dijelim čak ni taj u posljednje vrijeme naširoko inducirani entuzijazam oko preferencijalnog glasanja, a Markićki i njenoj do sada izborno nerealiziranoj družini svakako ne bih ugađala snižavanjem praga na tri posto ni zabranom prijeizbornih koalicija.
No doista samo slijepac može ne vidjeti, prvo, da je nezadovoljstvo javnosti političkom kastom veliko, te da se ono sada tjera na mlin referenduma za promjenu izbornih pravila. I, drugo, da je izborni sustav zastario, da je dijelom kreiran kao instrument izbornog inženjeringa, te da promjene traži odavna.
Promjene uključuju crtanje logičnih izbornih okruga i ukidanje ovih karikaturalnih koji se protežu od Zagreba do mora, uvođenje različitog broja zastupnika…
Da je, dakle, bar zera razbora na jednoj i na drugoj strani, ova vlada i HDZ sada bi napravili pametan posao.
Još uvijek imaju vremena iskoristiti momentum Markićkine politikantske vojne za nešto korisno, a to je donošenje boljeg izbornog zakonodavstva.
Promjene uključuju crtanje logičnih izbornih okruga i ukidanje ovih karikaturalnih koji se protežu od Zagreba do mora, uvođenje različitog broja zastupnika s obzirom na veličinu izborne jedinice pa onda, zašto ne, i djelomično preferencijalno glasanje, kako to traži javnost naivno očekujući od toga velika i divna čuda.
Zajedničkog ozbiljnog rada na novim izbornim pravilima ne može biti bez velike zrelosti i vlasti i opozicije. Ali opasan je hazard ne potruditi se i čekati da nas sve pregazi populistički stampedo.
(Prenosimo s portala Novoga lista).
Utopija škotske države
Kada je 1989. pao famozni Zid, rodila se nada da će liberalne vrijednosti postati dominantne i u Istočnoj Europi i da će, osim komunizma, s povijesne scene nestati i – još opasniji – nacionalizam. Otad je prošlo četvrt stoljeća i, čini se, dogodio se obratan proces. Istočnoevropska opsesija državotvornim nacionalizmom zarazila je Zapadnu Europu i zaprijetila cjelovitosti Belgije, Španjolske i Ujedinjenog Kraljevstva, pa i Italije. Nije nemoguće da će se i u Bretanji naći dovoljan broj opsjenara koji će zapomagati kako ”sav novac ide u Pariz”, da će netko povikati da je Bavarska opljačkana od hegemonističkog Brandenburga, ili da bi pokrajini Limburg bilo neusporedivo bolje ako bi se odvojila od Nizozemske.
Taj začudan proces toliko je odmakao da se u Škotskoj 18. rujna održao referendum o neovisnosti. Rasprostranjena je zabluda da je referendum ”najdemokratskiji” oblik političkog odlučivanja i da referendumske odluke posjeduju neupitan, gotovo čaroban legitimitet.
Demokracija nije ni puka aritmetika (tiranija) većine ni pravo na izazivanje nepotrebnih i opasnih rizika, već nadasve vladavina prava i razuma i jamstvo slobode od straha. Referendumi pak izazivaju strah. Svakojake ideje mnoštvu mogu pasti na pamet, pa i iracionalne kakva je, primjerice, osnivanje nove države ili nemoralne, poput one ustavne definicije braka koja je homoseksualne osobe učinila građanima drugog reda
No demokracija nije ni puka aritmetika (tiranija) većine ni pravo na izazivanje nepotrebnih i opasnih rizika, već nadasve vladavina prava i razuma i jamstvo slobode od straha. Referendumi pak izazivaju strah. Svakojake ideje mnoštvu mogu pasti na pamet, pa i iracionalne kakva je, primjerice, osnivanje nove države ili nemoralne, poput one ustavne definicije braka koja je homoseksualne osobe učinila građanima drugog reda.
Pitanje državnosti – a i svako drugo političko pitanje – odveć je ozbiljno da bi se prepustilo hazardu referendumske lutrije, ”narodnoj volji” (što je samo pristojan izraz za masovnu glupost) ili dosjetki da svaki ”narod” ima pravo na ”svoju” državu. Zašto ”narod”, a ne neka druga skupina? I zašto baš državu?
Uspostava zasebne države iznimno je skup, riskantan i opasan pothvat. Može ugroziti pojedinačne sudbine i ljudska prava, stvoriti pravnu nesigurnost i čitav niz predvidivih i nepredvidivih pravnih, političkih, ekonomskih i tehničkih problema, a može izazvati i teritorijalni spor i rat, tragediju koju treba izbjegavati pod svaku cijenu i koju se ne isplati zazivati ni zbog čega, kamoli radi nečega poput države.
Posebno je odvratno to što državna osamostaljenja mogu izazvati neprijateljstvo spram pripadnika ”pogrešnih” etničkih skupina koje su se zatekle na ”drugoj strani” nove granice ili, ne daj bože, linije fronte. Etnička je homogenost pogubna za demokraciju jer dokida jedan važan oblik pluralizma, ali i samu kulturu pluralizma.
U etnički, religijski i rasno heterogenim državama nastaje blagotvorna interakcija raznolikosti koja samom svojom prisutnošću podsjeća da ne postoji jedna i konačna istina i u takvim državama nemoguće je pozivati se na totalitarnu floskulu ”nacionalnog jedinstva”. Heterogenost je socijalni i kulturalni supstrat demokracije
U etnički, religijski i rasno heterogenim državama nastaje blagotvorna interakcija raznolikosti koja samom svojom prisutnošću podsjeća da ne postoji jedna i konačna istina i u takvim državama nemoguće je pozivati se na totalitarnu floskulu ”nacionalnog jedinstva”. Heterogenost je socijalni i kulturalni supstrat demokracije.
Sve i kada ti rizici ne bi postojali, svako državno osamostaljenje znači i suvišno i skupo dokidanje privredne i socijalne sinergije i komadanje ekonomskih, prometnih i infrastrukturnih cjelina, umanjenje privrednih i intelektualnih resursa te nastanak malih i teže održivih ekonomskih prostora koje prati i kulturna provincijalizacija.
Ukratko, od toga kaprica stvarne koristi ima samo nova politička elita koja će se domoći ministarskih, ambasadorskih i generalskih položaja. U osamostaljenoj kulturnoj baruštini netalentirana piskarala postat će nacionalni klasici, a navijačke bande doći će u priliku da sline nad ”svojim” himnama i zastavama. Je li takvo što vrijedno truda i rizika?
Pristaše osamostaljenja katkad se pozivaju na fiskalnu pravednost, što je jedini donekle racionalan argument, ali ga je lako pobiti. Veći fiskalni kapacitet nekog područja nikada nije posljedica njegove osobite privredne kvalitete, već njegove pripadnosti većoj cjelini.
Fiskalni argument se, također, može dovesti do apsurda, jer u svakoj državi postoje područja koje središnjoj riznici pridonose više nego neka druga. Trebaju li se zato Istra i Međimurje odvojiti od Like? Potpuno pravedan fiskalni sustav neostvariv je, ali ga je moguće učiniti manje nepravednim ako se trajno teži umanjenju poreza i državi koja će vršiti svoje funkcije po prihvatljivoj cijeni, a zasebna država uvijek je skuplja od zajedničke.
Fiskalni argument se, također, može dovesti do apsurda, jer u svakoj državi postoje područja koje središnjoj riznici pridonose više nego neka druga. Trebaju li se zato Istra i Međimurje odvojiti od Like? Potpuno pravedan fiskalni sustav neostvariv je, ali ga je moguće učiniti manje nepravednim ako se trajno teži umanjenju poreza i državi koja će vršiti svoje funkcije po prihvatljivoj cijeni, a zasebna država uvijek je skuplja od zajedničke
Ako između nekog političkog entiteta i središnjice postoje sporovi – a uvijek postoje po prirodi stvari – oni se dadu riješiti i rješavati demokratskom procedurom u zatečenom državnopravnom okviru. Nekome se to može činiti nedovoljnim i polovičnim, ali svaki je demokratski proces po svojoj prirodi polovičan, spor i evolutivan, neovisno o tome zbiva li se u ovoj ili onoj državi.
Ne postoje prečaci koji neko društvo mogu preko noći dovesti do boljitka, a svako radikalno zadiranje u zatečenu državnopravnu i političku strukturu može ga samo unazaditi.
Zasebna država i euforija koju je u stanju izazvati nije i ne može biti jamstvo napretka. Kakvo-takvo jamstvo samo je demokracija sa svim svojim nesavršenostima, dok je uspostava zasebne države nepotrebno i rizično iskušenje koje društvo vrlo lako može odvesti na slijepi kolosijek nacionalizma i provincijalizma, tih jamstava općeg moralnog, ekonomskog i civilizacijskog sloma.
Prisebnoj osobi svejedno je u kojoj državi živi, pod uvjetom da je ta država demokratska i samozatajna, drugim riječima, neprimjetna.
Ujedinjeno Kraljevstvo jedna je sasvim pristojna država, štoviše, jedna od ponajboljih, čak i usprkos onom nepodnošljivom rojalističkom kiču. U njoj građani Škotske mogu zadovoljiti svoje interese bez posezanja za državotvornim cirkusom. Idealno društvo ionako nije moguće u bilo kojem državnom okviru.
Tako je kako je, bolje ne može, ali ne samo zato što je britanska demokracija, kao i svaka demokracija, nesavršena i proturječna, već zato što je ljudska vrsta nesposobna za bolji i pravedniji sustav vladavine. Utoliko je svako državno osamostaljenje samo riskantna utopijska iluzija.
Prenosimo s tportala).
HDZ protiv referenduma
Fragmentacija političke scene, povećavanje broja stranaka i neovisnih lista u Saboru, što bi “formiranje saborske većine za izbor Vlade činilo skoro nemogućim” – samo je jedna od mogućih neželjenih posljedica referendumskog prihvaćanja prijedloga građanske inicijative “U ime obitelji”, koja, među ostalim, traži i snižavanje izbornog praga sa sadašnjih pet na tri posto, ili čak dva posto, ako čitava Hrvatska postane jedna izborna jedinica.
Tako barem tvrdi glavni tajnik HDZ-a Milijan Brkić u naputku kojim stranačkim kolegama pojašnjava zašto ne trebaju podržati najnoviji prijedlog referenduma koji su razradili Željka Markić i njezini suradnici.
Naime, “Slobodna” je u posjedu HDZ-ova internog dopisa upućenog 10. rujna iz stranačke središnjice na adrese županijskih, gradskih i općinskih, kao i svih područnih i temeljnih ogranaka, koji potpisuje glavni tajnik Brkić. Taj bi dokument članovima očito trebao “olakšati” razmišljanje o najnovijoj referendumskoj inicijativi “U ime obitelji”. Zato Brkić odmah na početku dokumenta upozorava da, “iako je referendumska inicijativa pokrenuta pod sloganom ‘Birajmo zastupnike imenom i prezimenom’”, to nije jedini sadržaj inicijative koja traži izmjenu članka 73. Ustava.
Fragmentacija političke scene, povećavanje broja stranaka i neovisnih lista u Saboru, što bi “formiranje saborske većine za izbor Vlade činilo skoro nemogućim” – samo je jedna od mogućih neželjenih posljedica referendumskog prihvaćanja prijedloga građanske inicijative “U ime obitelji”, koja, među ostalim, traži i snižavanje izbornog praga sa sadašnjih pet na tri posto, ili čak dva posto, ako čitava Hrvatska postane jedna izborna jedinica
Usto, Brkić upozorava HDZ-ovce da je inicijativa “U ime obitelji” već pisala brojnim gradonačelnicima i načelnicima općina i molila ih “za svekoliku pomoć njihovim volonterima u prikupljanju potpisa za predloženo referendumsko pitanje”. Budući da istodobno podsjeća sve čelnike lokalne vlasti koji su i članovi HDZ-a da trebaju svoje aktivnosti “uskladiti” s iznesenim stajalištima stranke, poruka između redaka je jasna: HDZ neće nikome od svojih članova na funkcijama u lokalnoj samoupravi zamjeriti ako se baš i ne pretrgne u pomaganju pokretu Željke Markić.
HDZ, stoji u dopisu, zapravo nema ništa protiv preferencijalnoga glasovanja, štoviše, podsjeća kako je upravo ta stranka “uvela načelo glasovanja ‘imenom i prezimenom’ u izborima za načelnike, gradonačelnike i župane, te je i u izboru za članove Europskog parlamenta uvela preferencijalno glasovanje”. No, u stranci drže da je predloženi model, u kojem se zaokružuju tri imena s konkretne liste “samo jedan od mogućih, ali ne i najbolji način preferencijskog glasovanja za izbor zastupnika u Hrvatski sabor”.
Međutim, HDZ se oštro protivi prijedlogu zabrane stvaranja zajedničkih kandidacijskih lista dviju ili više stranaka. Zabrana predizbornog koaliranja, u kombinaciji sa snižavanjem izbornog praga, tvrdi Brkić, “rezultirala bi još većom fragmentacijom političkih stranaka u Hrvatskom saboru”. Osim toga, HDZ drži da bi zabrana predizbornih koalicija u slučaju da jedna stranka ne dobije potrebnu većinu rezultirala većim brojem postizbornih koalicija, a to bi “otvorilo prostor političkom trgovanju, što bi na kraju predstavljalo izigravanje volje i povjerenja birača”.
HDZ se ne slaže ni sa zahtjevom da izvanparlamentarne stranke za kandidiranje svoje liste na izborima moraju prikupiti najmanje 3000 biračkih potpisa. “Jedan od glavnih ciljeva osnivanja političke stranke upravo je sudjelovanje na izborima”, argumentira ovaj stav glavni tajnik HDZ-a.
“Slobodna” je u posjedu HDZ-ova internog dopisa upućenog 10. rujna iz stranačke središnjice na adrese županijskih, gradskih i općinskih, kao i svih područnih i temeljnih ogranaka, koji potpisuje glavni tajnik Brkić. Taj bi dokument članovima očito trebao “olakšati” razmišljanje o najnovijoj referendumskoj inicijativi “U ime obitelji”
Ipak, neke prijedloge HDZ i podržava. Nemaju ništa protiv načela jednake težine glasa svakog birača, odnosno protiv izmjene broja izbornih jedinica, što bi se utvrdilo posebnim zakonom. Spremni su i na raspravu o formiranju izbornih jedinica koje bi poštovale granice županija, odnosno Grada Zagreba. Isto tako, HDZ nema ništa protiv prijedloga uvođenja glasovanja dopisnim i elektroničkim putem, ali za sve hrvatske državljane.
Naime, Brkić napominje da članak 45. Ustava, čiju izmjenu “U ime obitelji” ne predlaže, propisuje da državljani RH koji nemaju prebivalište u Hrvatskoj svoje biračko pravo mogu ostvariti jedino u diplomatsko-konzularnim predstavništvima, što u praksi znači da hrvatski državljani u BiH i drugim državama diljem svijeta nisu ravnopravni s biračima koji žive u Hrvatskoj.
HDZ-u, očito je iz dopisa, odgovara sadašnji model reprezentativnosti u Saboru, s dvije glavne stranke oko kojih se okupljaju manji koalicijski partneri. Snižavanje izbornog praga za njih nije jamstvo izbora “sposobnih, a ne podobnih”. Kad bi u Sabor ušlo više stranaka, tvrdi se u dopisu, “postupak pregovaranja o formiranju Vlade bio bi dug i mukotrpan, a tako izabrane vlade bile bi nestabilne i lako bi ‘padale’”. Brkić je uvjeren da bi to imalo posljedice i na gospodarstvo: “To bi, umjesto željenog oporavka, sigurno pridonijelo produbljivanju gospodarske krize, povećanju broja nezaposlenih i siromašnih”.
U naputku članstvu, nakon konstatacije o neravnopravnosti hrvatskih državljana koji nemaju prebivalište u RH, glavni tajnik najavljuje i pokretanje rasprave “o zastupljenosti nacionalnih manjina u Hrvatskom saboru, budući da se zastupnici nacionalnih manjina biraju sa znatno manjim brojem glasova birača a imaju identičan status i značajno utječu na donošenje odluka u Hrvatskom saboru”.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Propalica kreira politiku
Ustavotvorna i legislativna ambicija Željke Markić beskrajna je i neiscrpna. Stvar bi bila sasvim legitimna da je riječ o takmacu na političkom terenu na kojem se boj vodi kakvim-takvim idejama, programima, inicijativama i, ponajprije, ljudima pa kom’ opanci, kom’ obojci. Međutim, nakon neslavne propasti u politici Željka Markić svoju je političku aktivnost mimikrirala plaštom građanske udruge ”U ime obitelji” i kao nelojalna konkurencija političkim strankama na mala vrata, preko civilnog sektora pokušava postati respektabilan politički faktor.
Naime, gospođi se Markić, nakon što je – izazvavši antigay histeriju i uvalivši nam pastoralu sretne katoličke obitelji – uspješno organizirala referendum o braku na kojeg je država skršila 40-ak milijuna kuna, osladilo mijenjati Ustav pa je navalila na novu promjenu temeljnog akta države.
Nakon neslavne propasti u politici Željka Markić svoju je političku aktivnost mimikrirala plaštom građanske udruge ”U ime obitelji” i kao nelojalna konkurencija političkim strankama na mala vrata, preko civilnog sektora pokušava postati respektabilan politički faktor
Ovoga puta bacila je oko na izbornu legislativu pod zavodljivom egidom ”Birajmo zastupnike imenom i prezimenom”. Nakon što smo prošloga prosinca bacili desetke milijuna kuna na riječ ”brak” u režiji Markić&co., nije zabilježeno da je bilo tko zbog toga postao sretniji niti mu je u životu krenulo nabolje. Bilo je to pokazivanje mišića svemu mislećemu u ovoj žalosnoj zemljici.
Izbornim referendumom, pak, obiteljaši se nadaju da će napokon postati oni koje se pita kada je o politici riječ.
Kada vidimo našu jalovu političku scenu nije teško složiti se sa zahtjevima da se na parlamentarnim izborima uvede preferencijalno glasanje i da se zabrane predizborne koalicije tako da i dobijemo onoga za koga smo glasali, a ne one koje nam u konačnici isporuče stranačke mašinerije i koalicijski inženjerinzi.
No, zahtjevom da se izborni prag s pet smanji na tri posto, obiteljaši su razotkrili da iza svega ipak stoji njihov sitni interes, a ne briga za dobro građana i države. Jednako kao što su tvrdili da referendum o braku nema nikakve veze s njihovim ekstremnim fobijama od LGBT osoba, da bi sada histerično tražili da se medijima zabrani korištenje sintagme ”gay brak”.
Zahtjevom da se izborni prag s pet smanji na tri posto, obiteljaši su razotkrili da iza svega ipak stoji njihov sitni interes, a ne briga za dobro građana i države. Jednako kao što su tvrdili da referendum o braku nema nikakve veze s njihovim ekstremnim fobijama od LGBT osoba, da bi sada histerično tražili da se medijima zabrani korištenje sintagme ”gay brak”
Elem, gospođa Markić prvo je lice udruge ”U ime obitelji”, iako nije i njena predsjednica, no, istodobno, prema Registru političkih stranaka, Željka Markić još uvijek je predsjednica političke stranke Hrvatski rast. Stranka je u registar upisana 12. siječnja 2011. godine pod registarskim brojem 218, a službeno je predstavlja i zastupa Markić.
Izbio je i skandal u kojem su Markić i njezina stranka morali platiti 50 tisuća kuna kazne jer 2012. godine nisu predali izvješće o financiranju izborne promidžbe na parlamentarnim izborima u prosincu 2011. godine. Markić je potom tvrdila kako o kazni ne zna ništa te da je Hrvatski rast, sukladno zakonskim obvezama, dostavio sva potrebna izvješća državnim tijelima, pa tako i izvješće o financiranju izborne promidžbe. Uz to, tvrdi i kako ne zastupa stranku Hrvatski rast, jer je ostavku na mjesto predsjednice stranke podnijela još u ožujku 2013. godine, o čemu je obavijestila nadležna tijela. Službeni dokumenti, međutim, govore suprotno.
E, ta stranka kojoj Markić je/nije na čelu na prošlim je parlamentarnim izborima osvojila jedva 30-ak tisuća glasova od 2,38 milijuna izašlih birača. Ili, gledano po izbornim jedinicama, od najboljeg rezultata u prvoj izbornoj jedinici – 2,41 posto do najlošijeg – 0,59 posto u petoj.
I tu je kvaka 22 zbog čega sva ta fertutma oko izbornog zakonodavstva. Kontaju valjda obiteljaši, hrastovci, grozdovci i ostali iz političko-civilnog botaničkog vrta: ako su prošli puta mogli dobaciti do 2,38 posto, sada će, na krilima referendumskog uspjeha, općeg nezadovoljstva aktualnim političarima, potrage za novim licima i uz svesrdnu pomoć mantijaša prebaciti i preko tri posto, pogotovo ako se zabrane predizborne koalicije.
Izbio je i skandal u kojem su Markić i njezina stranka morali platiti 50 tisuća kuna kazne jer 2012. godine nisu predali izvješće o financiranju izborne promidžbe na parlamentarnim izborima u prosincu 2011. godine. Markić je potom tvrdila kako o kazni ne zna ništa te da je Hrvatski rast, sukladno zakonskim obvezama, dostavio sva potrebna izvješća državnim tijelima, pa tako i izvješće o financiranju izborne promidžbe. Uz to, tvrdi i kako ne zastupa stranku Hrvatski rast, jer je ostavku na mjesto predsjednice stranke podnijela još u ožujku 2013. godine, o čemu je obavijestila nadležna tijela. Službeni dokumenti, međutim, govore suprotno
Prohibitivna klauzula od tri posto posebno je opasna za ovaj fragilni sustav kojega volimo nekritički nazivati demokracijom. S tim bi pragom u Sabor, iako se sada čini da je to potpuno nemoguće i da smo ih sve već vidjeli, upalo još više redikula i lunatika pa bi se lako moglo dogoditi da nakon idućih izbora plačemo za mizerijom od sadašnjeg sastava.
Sve da Markić i dalje nastavi demantirati liderstvo u stranci Hrvatski rast, tu je bratski Hrast – Pokret za uspješnu Hrvatsku Ladislava Ilčića (upisan u Registar 30. siječnja 2013. godine), koji je ionako neizostavni dio obiteljaške klike, kao i dopredsjednik Krešimir Miletić, i svi će, neovisno o razmiricama iz zajedničke stranačke prošlosti, dijeliti politički kolač uspiju li progurati i ovu referendumsku inicijativu.
Svoju frišku referendumsku ideju Markić je objasnila argumentima da treba ”omogućiti da svaki glas jednako vrijedi i da nema diskriminiranih, a ova promjena izbornoga sustava, ako tako odluče hrvatski birači, omogućiti da u Hrvatski sabor ulaze ljudi koji imaju sposobnosti, a ne podobnosti”, uz zaključak kako će tako izabrani biti ”ljudi koji će biti odgovorni biračima i znati zastupati interese svih nas, a ne interese nekih odabranih skupina”.
Kako je to točno Markić mislila da nema diskriminiranih? Onako kako ona ne diskriminira gay populaciju? Protiv koje to podobnosti se ona bori? One po kojoj je većinu hrvatskih medija u referendumskoj noći označila nepoćudnima i, zabranivši im dolazak u svoj stožer, onemogućila im da rade svoj posao?
Ili kada zahtijeva poništenje natječaja za neprofitne medije Ministarstva kulture jer njezina udruga na njemu nije prošla, iako diskrecijskim odlukama političkih moćnika, mimo natječaja, dobiva i javni prostor i javni novac?
I je li gospođa zastupala interese svih nas ili nekih odabranih skupina kada je pokrenula referendum o braku? Očito ovih drugih, čim uporno odbija reći tko joj je isfinancirao referendumsku kampanju i prikupljanje potpisa, vadeći se na volonterski rad, premda je jasno da tako ozbiljnog posla bez velikih novaca nema. Samo što mi nismo, niti ćemo ikada saznati čiji su. Kao ni za predstojeće prikupljanje potpisa za referendum.
Kvaka 22 zbog čega je sva ta fertutma oko izbornog zakonodavstva je da kontaju valjda obiteljaši, hrastovci, grozdovci i ostali iz političko-civilnog botaničkog vrta: ako su prošli puta mogli dobaciti do 2,38 posto, sada će, na krilima referendumskog uspjeha, općeg nezadovoljstva aktualnim političarima, potrage za novim licima i uz svesrdnu pomoć mantijaša prebaciti i preko tri posto, pogotovo ako se zabrane predizborne koalicije
Koliko su mutne vode po kojima Markić i klika brode pokazuje i udruga U ime obitelji. Javno dostupnog statuta udruge iz kojeg bi se u potpunosti vidjelo polje njezina djelovanja, naravno, nema.
U Registru udruga Republike Hrvatske kao svoju djelatnost su naveli: “Preko svojih predstavnika djelovati ili aktivno promicati zaštitu naravnog braka, obitelji kod državnih, regionalnih, lokalnih te međunarodnih tijela i ustanova; zaštita prava na jednako postupanje u odnosu na skupine o čijim se pravima odlučuje u postupku, a sukladno posebnom propisu; zaštita kolektivnih interesa rođene i nerođene djece, mladih, trudnica, roditelja, obitelji, pripadnika svih vjerskih zajednica, nezaposlenih, osoba s invaliditetom, siromašnih i socijalno ranjivih skupina; organizirati edukacijske kampanje i inicijative prijateljske prema braku i obitelji te ostale socijalne djelatnosti.”
I kako je odjednom benigna, nevina građanska udruga “prijateljska prema braku i obitelji”, daleko izvan djelatnosti koje je službeno navela, postaje i nakladnik općeinformativnog portala, a da izdavačka djelatnost pred službenim državnim tijelom nije deklarirana?
Otkud se iz skuta civilne udruge bez, gluho bilo, skrivenih namjera ispiliše čak dva organizacijska odbora za referendume ustavotvornih intencija? Za inspekcijski nadzor bilo bi tu i hrpe prekovremenih radnih sati.
A zapravo je sve vrlo jednostavno. Nakon što je u politici prošla kao bosa po trnju, Željka Markić pronašla je by-pass koji joj daje privid da je neka faca u politici i društvu. A da jest faca, dala bi se na političko tržište s konkretnom pričom umjesto što se razbacuje najjeftinijim populizmom i podiže najniže strasti. Krajnji su joj domet prodavanje – sačuvaj nas Bože i zakloni ‘vake prostake – muda pod bubrege. I nešto unosnijih kontracepcijskih pilula.
(Prenosimo s portala Forum.tm).
Kidnapiranje referenduma
Najavu da Vlada konačno namjerava pokrenuti zakonsko uređivanje referendumske materije svakako treba pozdraviti. Konačno, jer ta je obaveza – prema odluci Ustavnog suda – stara već četiri godine. Nejasno je samo zašto se na isti način ne odgovori i zahtjevima za promjene izbornih zakona, što od Vlade, na isti način kao i u slučaju referenduma, traži i stručna i opća javnost.
Zato planirano redizajniranje referendumskih pravila otvara pitanje uvodi li Vlada red u dosad loše, nelogično i kaotično normiranu materiju ili pokušava uvesti kontrolu i podrezati krila nemiloj joj referendumskoj ofenzivi.
Jako je dobro što se referendumski postupak namjerava učiniti transparentnijim. U tom je pogledu dobrodošla ideja da bi inicijatori referenduma morali obrazložiti svoj zahtjev, podastrijeti argumente za provođenje referenduma, definirati ciljeve koje žele postići neposrednim odlučivanjem građana.
Politička je klasa u ovoj državi okupirala cjelokupan politički prostor i žustro eliminira svaki pokušaj da se u njega uđe. Sklona ga je zatvoriti za sve izvan uske institucionalne politike. Zato su u Hrvatskoj uvjeti za pokretanje referenduma vrlo teški, teži nego što je uobičajeno u drugim zemljama
Da je takva obaveza dosad postojala, sigurno se ne bi moglo dogoditi da, primjerice, pokretači refenduma o braku u kampanji govore jedno, a danas drugo. Prije su svoje homofobne inspiracije skrivali, danas unošenje muško-ženskog braka u Ustav proglašavaju branom zakonskom priznavanju životnih gay zajednica.
Isto vrijedi i za obavezu da se financiranje referenduma učini razvidnim, neskrivenim kako je to bilo dosad. Ne samo zato da bi se isključili crni fondovi ili prljave pare. Važno je znati tko plaća koju referendumsku inicijativu.
Svakako je potrebno definirati i krug pitanja o kojima se referendumski ne može odlučivati. Odluka Ustavnog suda o antićiriličnom referendumu jasno pokazuje da postoje teme koje moraju biti izuzete iz takvog načina izjašnjavanja građana. Da je takav osigurač bio ugrađen u sadašnje zakone, zemlja bi vjerojatno bila pošteđena višemjesečnog neodgovornog napumpavanja antimanjinskih raspoloženja, koja su otvorila neke stare rane i Hrvatsku bacila godinama unatrag.
Međutim, ideja da se skupljanje referendumskih potpisa preseli s trgova i javnih prostora u tijela državne vlasti nikako nije dobra. I ne može joj biti opravdanje da se dosad potpisivanje znalo odvijati i na posve neprimjerenim mjestima.
Ulica uopće nije neprilična za takvu vrstu aktivnosti, dapače!, škole i crkveni prostori jesu. Zato takve zloupotrebe treba onemogućiti.
Ali kidnapirati referendumske inicijative od njihovih pokretača i zatvoriti ih u državne urede, to je vrlo zločesta zamisao.
U takvom aranažmanu skupljanje potpisa sigurno bi se otežalo. Građane se ne smije vući za rukav da bi nešto potpisali, ali ih se isto tako ne smije ni dekuražirati. Osim toga, izmještanjem pod skute države referendumske bi se inicijative ispraznile od energije njihovih pokretača, koja ih sada gura i nerijetko je važan razlog njihova uspjeha.
Nelogično je, nedemokratski i neodrživo da odluku, prema važećem zakonu, donosi većina na referendum izašlih birača, neovisno o tome koliko ih je. Čak ako se odazove zanemariv broj ljudi, koji se na prste jedne ruke mogu prebrojati. Hrvatskoj se to još nije dogodilo, ali može. Zato bi svakako valjalo propisati minimalnu izlaznost, odnosno odrediti razuman broj birača koji se na referendumu moraju izjasniti kako bi se taj oblik iskazivanja narodne volje smatrao valjanim
Iza takve ideje ne stoji samo posvuda političkoj klasi imanentna tendencija sveopćeg birokratiziranja. Ne, iza tog prijedloga stoji strah od direktne demokracije i narodnih inicijativa.
Politička je klasa u ovoj državi okupirala cjelokupan politički prostor i žustro eliminira svaki pokušaj da se u njega uđe. Sklona ga je zatvoriti za sve izvan uske institucionalne politike. Zato su u Hrvatskoj uvjeti za pokretanje referenduma vrlo teški, teži nego što je uobičajeno u drugim zemljama.
Kvota potrebnih potpisa nelogično je visoka, a vrijeme njihova skupljanja prekratko. Svojevrsnim podržavljenjem referendumskog postupka sada se izmišlja nova prepreka. Zato je posve opravdano postaviti pitanje želi li Vlada promjenom zakona regulirati ili opstruirati provođenje referenduma.
Pitanje se postavlja pogotovo jer Peđa Grbin, SDP-ov instant ustavni stručnjak koji je promjene zakona najavio, uopće ne spominje neke druge problematične aspekte referendumske materije. Nije rekao baš ništa o jednom od najvećih problema: nepostojanju bilo kakvog praga izlaznosti da bi se referendum na nacionalnoj razini smatrao pravovaljanim. Za razliku od lokalnih referenduma, gdje je taj kriterij – posve suprotno – postavljen previsoko, pa su zato gotovo svi dosad morali propasti.
Nelogično je, nedemokratski i neodrživo da odluku, prema važećem zakonu, donosi većina na referendum izašlih birača, neovisno o tome koliko ih je. Čak ako se odazove zanemariv broj ljudi, koji se na prste jedne ruke mogu prebrojati. Hrvatskoj se to još nije dogodilo, ali može. Zato bi svakako valjalo propisati minimalnu izlaznost, odnosno odrediti razuman broj birača koji se na referendumu moraju izjasniti kako bi se taj oblik iskazivanja narodne volje smatrao valjanim.
Hrvatska je zemlja s izrazito malo održanih referenduma, ali je zazor političke klase od takvog involviranja građana u uređivanje države i društva ogroman. Bilo bi dobro da nova zakonska rješenja ne budu ispisana strahom, nego demokratskom inspiracijom i razumom.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Referendum o crkvenom porezu
Želite li svoj novac davati Katoličkoj crkvi? Ako želite, odlično: Kaptol dobiva dio vašeg poreza. No, što ako ne želite? Tada ste nemoćni, i vjerojatno sliježete ramenima: nitko vas nije tražio dopuštenje, a država vaše pare svejedno daje nekome kome ne bi smjela.
Novac možete uskratiti samo ako prihvatite kaznu: odbijete li platiti porez – a niste jedan od sramotno zaštićenih utajivača – učas će vas ovršiti. Kad biste se zainatili, tko zna kamo bi to odvelo.
Iz takve je upornosti rođena građanska neposlušnost: polovinom 19. stoljeća, američki moralist Henry David Thoreau odbio je platiti porez, jer nije htio financirati vladin rat protiv Meksika i podržavanje ropstva. Završio je u zatvoru. Istina, samo na jedan dan – ali ne zato što je popustio, nego zato što je netko platio dug.
Neka i Laburisti izvuku figu iz džepa. Znaju da u Saboru nemaju šanse – ali kako je s referendumom? Zašto ne objave prikupljanje potpisa za referendum o promjeni ugovora s Vatikanom? Zašto s ljevice ne pariraju desnome referendumskom tsunamiju?
Do danas se ne zna tko je to točno bio; nagađa se da je veliki filozof Ralph Waldo Emerson. Thoreau je potom napisao ”Građanski neposluh”, esej koji je začeo epohu građanske samosvijesti i nenasilnoga otpora: epohu Gandhija, Luthera Kinga, šezdesetih, srpskih Žena u crnom, hrvatskih prosvjednika protiv deložacija i Tuđmanova bosanskog rata…
Ali to je druga priča. Ako, dakle, ne želite da država vaš novac daje Katoličkoj crkvi, podržat ćete najavu Hrvatskih laburista da najesen Saboru predlože zakon o drukčijem financiranju vjerskih zajednica. Unaprijed, dakako, osuđeno na propast: HDZ je političko krilo Kaptola, a SDP uzmakne čim se biskupi prihvate mikrofona.
Laburisti, pak, imaju svoje razloge: zastupnik Nikola Vuljanić otvoreno priznaje kako im je važno prikazati se strankom ljevice. Svjesni su, dakle, da stvar propada, ali oni će, eto, ispasti hrabri. Sve u svemu – zanimljiva i naizgled prodorna, ali uistinu jalova inicijativa.
A opet, vrijedi pokušati. Osobno, ovaj potpisnik ne želi svoj novac davati Katoličkoj crkvi. Dao bi ga, štajaznam, manjinama, mirotvorcima, humanitarcima, ekolozima, joginima, muzičarima, amaterskom sportu – ali Katoličkoj crkvi ne bi.
Nisu se sjetili, ili strahuju da ne bi dovoljno ljudi potpisalo? A kako znaju da ne bi? Pretpostavljaju li da građani – uključujući i smjerne katolike – ne razumiju da je postojeće financiranje crkve duboko nepošteno, trgovina države i crkve na štetu pojedinca? Stranke ne bi smjele podcjenjivati birače
Nisam, međutim, ni Thoreau – ne želim da me vlastita djeca posjećuju u zatvoru. Građani koji ne žele slavu hapsa zbog vlastitih uvjerenja, moraju pronaći institucionalizirane načine da promijene nepravdu, ideologiju i represiju. U ovome slučaju, dakle, podržati inicijativu laburista.
Ali neka i oni izvuku figu iz džepa. Znaju da u Saboru nemaju šanse – ali kako je s referendumom? Zašto ne objave prikupljanje potpisa za referendum o promjeni ugovora s Vatikanom? Zašto s ljevice ne pariraju desnome referendumskom tsunamiju?
Nisu se sjetili, ili strahuju da ne bi dovoljno ljudi potpisalo? A kako znaju da ne bi? Pretpostavljaju li da građani – uključujući i smjerne katolike – ne razumiju da je postojeće financiranje crkve duboko nepošteno, trgovina države i crkve na štetu pojedinca?
Stranke ne bi smjele podcjenjivati birače. A čak i da ne skupe dovoljno potpisa – pa i stotinjak tisuća nešto znači, zar ne? Skupljajte, dakle, laburisti, potpise – mogli biste vodu pretvoriti u vino.
(Presnosimo s portala Novoga lista).
- « Previous Page
- 1
- 2
- 3
- 4
- 5
- …
- 8
- Next Page »