Usamljena i očajna došla su naša mala mjesta, naročito zimi, kad vjetar brije po poljanama ili kiša zabubnja na limenim krovovima kokošinjaca, narod se zbije u kuhinje, iza zamagljenih okana peče krumpirove polovice u špaherima, a cestom luta samo jedno žuto, olinjalo ničije pseto. [Read more…]
Zakon o radu
Ovih dana u srpskoj skupštini izglasan je ubedljivom većinom poslanika novi Zakon o radu. Ovim zakonom ukinuta su mnoga dosadašnja prava radnika, a zadovoljena većina zahteva poslodavaca. Uklanjaju se i poslednji ostaci socijalne države. Radno mesto nije nikome sigurno, menjaju se uslovi pod kojima se obračunava radni staž, stiče pravo na zdravstveno osiguranje, godišnji odmor, radno vreme. Ovaj zakon najavljivan je već duže vreme i, kako se objašnjava, donosi se kao važna mera u sklopu započetih reformi i na zahtev Evropske unije, Međunarodnog monetarnog fonda i sličnih međunarodnih institucija.
Iako se zvanično izjavljuje kako će novi zakon dovesti do većeg zapošljavanja, takvim uveravanjima malo ko veruje. Pre će biti da sledi novi talas otpuštanja. Ekonomski analitičari predviđaju da će se broj onih koji će izgubiti posao kretati između sto hiljada i pet stotina hiljada. Novo zaposlenje teško da će naći bilo ko od njih.
Ovim zakonom ukinuta su mnoga dosadašnja prava radnika, a zadovoljena većina zahteva poslodavaca. Uklanjaju se i poslednji ostaci socijalne države. Radno mesto nije nikome sigurno, menjaju se uslovi pod kojima se obračunava radni staž, stiče pravo na zdravstveno osiguranje, godišnji odmor, radno vreme…
Sindikati su, kako se pokazuje, a kako se i očekivalo, slabi, neorganizovani i nesposobni da se suprotstave vladinim merama i novom zakonu. Istina, bilo je nekih pokušaja da se radnici izvedu na ulice. Protesti su se, bar zasada, okončali u tišini i bez ikakvog rezultata. Vlada je uspela da pridobije sindikate u proizvodnji i distribuciji struje, naftnoj industriji, telekomu, koji su među malobrojnim srpskim preduzećima što dobro posluju, gde su primanja daleko iznad srpskog proseka i gde su zaposleni zaštićeni kolektivnim ugovorima..
To što se događa oko Zakona o radu nije ništa novo. Ne samo da slabašni sindikati, ima ih tri ili četiri ”reprezentativnih”, koje vlada priznaje kao pregovarače i još dvadesetak, bez ikakvog uticaja. Svi oni zajedno ne uspevaju da organizuju bilo kakav ozbiljan otpor vladinim merama i nemaju bogzna kakav ugled među zaposlenima. Ali nema ni neke druge, političke ili građanske inicijative koja bi mogla da okupi i zastupa ugrožene i zapreti vlastima masovnim protestima.
Istini za volju, u nedavnoj prošlosti, od devedesetih naovamo, bilo je i mitinga i demonstracija, ali nisu održavani iz socijalnih razloga, zbog niskog životnog standarda, otpuštanja radnika ili drastičnog povećanja cena. U mentalitetu ovdašnjih ljudi gotovo je sudbinski utisnut kod siromaštva. Normalno je da se živi loše, da se jedva sklapa kraj sa krajem. Normalna su vremena siromaštva, oskudica, bede. Nije normalno da se živi dobro, sigurno, bezbrižno, takvih perioda bilo je malo i brzo su prolazili kao nešto strano, nama neprimereno i dugo su potom prepričavani kao neka vrsta čuda.
Vlast koja nema ograničenja postaje totalitarna i autoritativna, postoji samo sebe radi, a ne zbog onih koji su je izabrali. Neuspeh sindikata i nepostojanje dijaloga u oblasti ekonomskog i socijalnog delovanja neuspeh je čitave države i njenih najodgovornijih delova u pokušaju da se postignu dogovori za dobro svih. Ovo što se po ko zna koji put događa u Srbiji nije, dakle, ništa novo, nije nikakvo iznenađenje
U vremenima najvećih oskudica, pa i gladi, bilo je najmanje otvoreno izraženog nezadovoljstva. U vreme jedne od najvećih inflacija u istoriji čovečanstva na Trgu Republike stvarali su se dugi redovi za veknu hleba. Izbijale su tuče među onima koji su od ranog jutra čekali za taj nasušni hleb. Ali tu vlast koja ih je dotle dovela poštovali su i na izborima glasali za nju. U praznim radnjama nije bilo nikakve robe. Istovremeno stečena su neverovatna bogatstva na švercu nafte i cigara. Bilo je to dno moralne, fizičke i duhovne propasti. Svuda je vrilo, samo su ulice bile puste i mirne. Nikakvih demonstracija, nikakvih protesta, mir kao na groblju.
Žestoke demonstracije izbile su znatno kasnije, ali ne zbog očajnog ekonomskog stanja, razvaljenih i pokradenih banaka i opšteg propadanja, ne, to je bilo ”normalno” stanje. Demonstracije, uporne, višemesečne, dobro organizovane, izbile su zbog takozvane ”izborne krađe”. Socijala je u Srbiji uvek bila u drugom ili desetom planu. Politika u prvom.
U nekim zemljama, geografski ne tako dalekim, ali po standardu daleko iznad Srbije, poskupljenje životnih namirnica, povećanje poreza i usluga samo za nekoliko procenata izaziva narodni gnev, puni ulice demonstrantima koji ne dozvoljavaju da vlasti uvode nove namete.
U Srbiji poskupljenja su redovna i to ne za nekoliko procenata, nego mnogo više, ponekad prelaze i vrtoglavih sto posto. Porez na imovinu, grejanje, komunalije, prehrambena roba, mogli bismo mnogo toga nabrojati, događaju se svakodnevno, uz pojedinačne proteste koji nemaju nikakvog šireg značaja niti uticaja na opšte stanje stvari.
Zakon o radu je donet i primenjivaće se. Tako i mnogi drugi zakoni koji u raznim oblastima uskraćuju stečena ili nesporna prava. Društvo bede neumitno u sve većoj i izraženijoj meri postaje i društvo socijalne i svake druge nepravde
Sve ovo ukazuje na neorganizovanost jednog društva. U dobro organizovanom društvu sindikati, građanske inicijative, snažan glas pojedinaca, javno mnjenje itekako imaju svoju značajnu ulogu i svoj uticaj. Oni nisu antidržavne organizacije, nego su i sami važan deo države. Održavaju ravnotežu između svemoći vlasti i ograničavanja te svemoći, između nezajažljivog apetita za profitom i kontrole ustanova od kojih zavisi kvalitet života stanovništva države.
Vlast koja nema ograničenja postaje totalitarna i autoritativna, postoji samo sebe radi, a ne zbog onih koji su je izabrali. Neuspeh sindikata i nepostojanje dijaloga u oblasti ekonomskog i socijalnog delovanja neuspeh je čitave države i njenih najodgovornijih delova u pokušaju da se postignu dogovori za dobro svih.
Ovo što se po ko zna koji put događa u Srbiji nije, dakle, ništa novo, nije nikakvo iznenađenje. To je karakteristično za nezrela, socijalno neodgovorna društva u kojima je siromaštvo trajno stanje.
Zakon o radu je donet i primenjivaće se. Tako i mnogi drugi zakoni koji u raznim oblastima uskraćuju stečena ili nesporna prava. Društvo bede neumitno u sve većoj i izraženijoj meri postaje i društvo socijalne i svake druge nepravde.
Vlada digla ruke od svega
Mogli smo u ponedjeljak i bez tona odgledati televizijski prilog iz Rijeke, a bilo bi nam savršeno jasno da je Zoran Milanović pobijedio na teškom gostovanju i da se u Zagreb vraća sa sva tri boda. Na pitanja novinara kako je prošlo višesatno nadmetanje s riječkim SDP-ovcima Milanović nije želio odgovoriti.
Nije ni trebao. Njegov osmijeh bila je sigurna potvrda da je “pokorio” Rijeku i da je pobuna u stranci definitivno propala. Kao i sjećanje na druga Slavka… Lišenu konteksta tu bismo vijest primili manje-više neutralno.
Milanovićeva turneja u kojoj od početka srpnja (a turneja će trajati sve do sredine kolovoza!) putuje po Hrvatskoj isključivo kao šef SDP-a – nikako kao predsjednik Vlade – s jasnim ciljem neutraliziranja unutarstranačkih protivnika upućuje na zaključak da je Vlada digla ruke od svega
No, Milanović nije samo predsjednik SDP-a – on je (i) predsjednik Vlade. I zbog toga ima nešto uznemirujuće u tom njegovom blaženom riječkom osmijehu.
Uznemirujuća je, naime, i sama pomisao da je digao ruke od države, da mu je prioritet srediti situaciju u stranci, zatvoriti bokove i kao “veliki vođa” dočekati prvo parlamentarne, a potom i unutarstranačke izbore.
Milanovićeva turneja u kojoj od početka srpnja (a turneja će trajati sve do sredine kolovoza!) putuje po Hrvatskoj isključivo kao šef SDP-a – nikako kao predsjednik Vlade – s jasnim ciljem neutraliziranja unutarstranačkih protivnika upućuje na zaključak da je Vlada digla ruke od svega.
Da će se do kraja mandata baviti samo popravljanjem javnog imidža, egzotičnim interpretacijama statističkih podataka, mantranjem da će 2015. biti “godina gospodarskog oporavka” te da će ministri (i premijer) prakticirati politiku nezamjeranja – odnosno nečinjenja. Izgleda da je Vlada odustala od upravljanja državom i da nas sve skupa voze na “autopilotu”.
Naši vrli ministri zajedno s premijerom odlučili su, dakle, da do kraja mandata neće povući nijedan potez koji bi dodatno ugrozio njihove izborne šanse. A to u praksi znači da neće učiniti ama baš ništa. Barem ništa bitnoga. Cinici bi rekli da je to samo dokaz konzistentnosti vlade Zorana Milanovića koja ni u prve dvije i pol godine mandata nije učinila ništa veliko i važno.
Naši vrli ministri zajedno s premijerom odlučili su, dakle, da do kraja mandata neće povući nijedan potez koji bi dodatno ugrozio njihove izborne šanse. A to u praksi znači da neće učiniti ama baš ništa. Barem ništa bitnoga. Cinici bi rekli da je to samo dokaz konzistentnosti vlade Zorana Milanovića koja ni u prve dvije i pol godine mandata nije učinila ništa veliko i važno
U tom su smislu smiješne, čak i pomalo bezobrazne izjave ministara u kojima uvijek iznova tvrde da će iduća – u ovom slučaju 2015. – biti godina gospodarskog oporavka kao izravna posljedica provedenih reformi.
Ma kojih reformi?!
Milanovićeva vlada nije htjela, znala, uspjela – ili sve pomalo – u dvije i pol godine povući nijedan snažan (reformatorski) potez. I zato se još uvijek koprcamo u recesiji, zato i dalje imamo skupu i nedovoljno efikasnu državu, zato se ne otvaraju pristojno plaćena radna mjesta, zato nam je realna neto plaća svake godine nekoliko postotaka manja…
I dok u vođenju države naši ministri izgledaju kao bogobojazni ministranti, u svojim su strankama pravi lavovi. Svu energiju troše na unutarstranačke smicalice, državom upravljaju samo ako baš moraju i ako im ostane nešto “force” nakon stranačkog hrvanja.
Iz partija neustrašivo izbacuju neposlušne, frču ruke neodlučnima, bore se za opstanak svim sredstvima. Vlast u stranci puno im važnija od pozicije u Vladi – bila ona premijerska ili potpredsjednička sasvim je svejedno. Jer nema samo Zoran Milanović problem. Vesna Pusić ima čak i veći jer se prvoj potpredsjednici Vlade njen HNS doslovno raspada.
Naši vladari svakodnevno nam poručuju: država se smije raspasti, ali partija nikada!
(Prenosimo s portala Večernjeg lista).
Žarko Primorac: ”Centralni sektor mora biti industrija, a ne turizam”
Piše: Igor Lasić
Naša monetarna politika često se navodi kao veliki ekonomski problem. I vi ste znali kritizirati njezina pogodovanja interesu uvoznika i financijskog sektora. Niz godina kritički se o tome očitovalo barem desetoro uglednih domaćih ekonomista. Kako to da je politička elita slijedila posve drugi put?
Monetarna politika mogla je biti efikasnija u savladavanju recesije. Hrvatska narodna banka bila je ciljno usmjerena prema osiguravanju stabilnosti cijena. Međutim, stabilnost cijena nije samo monetarni fenomen nego je, prije svega, rezultanta ravnoteže ekonomskog sustava u cjelini. Drugim riječima, stabilnost cijena se ostvaruje pozitivnim rastom BDP-a i zaposlenosti, umjerenijom državnom potrošnjom, efikasnijim investiranjem, porastom izvoza, povoljnijim zaduživanjem zemlje. Nažalost, svi spomenuti odnosi poremećeni su u posljednjih pet-šest godina i Hrvatska, za razliku od drugih europskih zemalja, prolazi kroz tešku recesiju. Monetarna politika mora biti proaktivnija u savladavanju recesije. Doduše, ona sama ne može riješiti problem, ali može vršiti pozitivan pritisak na fiskalnu politiku, efikasnije provođenje reformi, racionalnije upravljanje državnom potrošnjom, poticanje povoljnijeg kreditiranja privrede.
Veliku ulogu igra i režim deviznog tečaja. Empirijski je dokazano da su krizu lakše savladale zemlje koje su primjenjivale režim fleksibilnoga deviznog tečaja. Hrvatska mora bolje razmisliti isplati li joj se žuriti u eurozonu. To bi uključivanje bilo korisno ako bi mogla provesti energične reforme, modernizirati privredu i podići nivo konkurentnosti, što je vrlo teško ostvariti za nekoliko godina
Europska unija dokinula je tradicionalne okvire monetarnog suvereniteta država, a nije ih oslobodila fiskalne odgovornosti. Stjepan Zdunić u jednom radu pojašnjava kako je tu riječ o ekonomsko-političkoj klopci za manje imućne zemlje, one s tzv. periferije. Što vi mislite o tom odnosu?
Nema sumnje da su manje konkurentne zemlje, kakva je Hrvatska, u težoj poziciji unutar Europske unije. Posebno to vrijedi za članice monetarne unije, odnosno eurozone. Jednostavno, tranzicijske zemlje su nerazvijenije, manje konkurentne, a moraju poštovati pravila koja vrijede za najrazvijenije. Zato su se problemi eurozone najprije ispoljavali kod manje razvijenih članica (Grčka, Cipar, Španjolska, Slovenija). Pritom veliku ulogu igra i režim deviznog tečaja. Empirijski je dokazano da su krizu lakše savladale zemlje koje su primjenjivale režim fleksibilnoga deviznog tečaja. Hrvatska mora bolje razmisliti isplati li joj se žuriti u eurozonu. To bi uključivanje bilo korisno ako bi mogla provesti energične reforme, modernizirati privredu i podići nivo konkurentnosti, što je vrlo teško ostvariti za nekoliko godina.
Aktualne smjernice iz Bruxellesa i dalje nas upućuju na nužnost povlačenja države, a mi sami nastavljamo vjerovati u spasonosno ukazanje stranih investitora. Kako vidite realnu mjeru tih dviju stvari – deregulacije i politike industrijskog razvoja – te, eventualno, njihov suodnos?
Hrvatska mora nastojati povećati inozemne investicije u svoju privredu, jednostavno zato što nema dovoljno vlastite akumulacije za ubrzavanje ekonomskog razvoja, modernizaciju privrede, povećanje zaposlenosti i povećanje izvoza. Da bi se inozemne investicije povećale, država mora provesti ozbiljne reforme (pravnog sustava, Zakona o radu, poreznog sustava, državne administracije i druge). U provođenju reformi uloga države je nezamjenjiva. Uostalom, to je sve u funkciji jačanja tržišnosti hrvatske privrede i povećanja konkurentnosti.
Hrvatska mora nastojati povećati inozemne investicije u svoju privredu, jednostavno zato što nema dovoljno vlastite akumulacije za ubrzavanje ekonomskog razvoja, modernizaciju privrede, povećanje zaposlenosti i povećanje izvoza. Da bi se inozemne investicije povećale, država mora provesti ozbiljne reforme (pravnog sustava, Zakona o radu, poreznog sustava, državne administracije i druge)
Mislite li na fleksibilizacijsku reformu Zakona o radu? Ali kako da radništvo pristane na daljnje otplaćivanje štete koju su prouzročili lakomi(sleni) globalizacijski procesi krupnoga kapitala, napose financijskoga? Hoću reći, to se ne tiče samo Hrvatske i ne može se promatrati separatno, a i sve je povezano s obespravljenošću radništva Trećeg svijeta?
Imate pravo, veliki je problem nagovoriti sindikate da prihvate redukciju nekih radničkih prava. To je prirodno, jer se radnici bore za svoja prava. Međutim, njihovi predstavnici, sindikati, moraju shvatiti da se bez podizanja konkurentnosti domaćih poduzeća, njihove modernizacije i tehnološkog unapređenja ne mogu ostvariti ozbiljnije inozemne investicije, rast privrede i povećano zapošljavanje. Problem je što su vladajuće strukture izgubile povjerenje radništva. Zato ih ne mogu lako uvjeriti da redukcija prava u ovom trenutku treba da dovede do općeg, pa i pojedinačnog napretka. Problemi te vrste nisu samo naši, oni se mogu sresti u svim tržišnim privredama i opći su znak nikad dovršene borbe između rada i kapitala. Naš je problem čak i dublji, jer se procesi odvijaju u uvjetima recesije i općeg nepovjerenja između suprotstavljenih strana.
Stvarnost kao da nam se ruga: dok naše vlasti očajnički nastoje rasprodati ostatke zadržanoga financijskog sektora, industrije ili prometne infrastrukture, tržište odgovara nemogućnošću postizanja iole prihvatljive cijene. Doduše, ako bankrotiramo, više nećemo biti pitani o prihvatljivosti?
Privatizacija hrvatskoga financijskog sektora je uglavnom završena. Još ostaje Hrvatska poštanska banka, čija prodaja lani nije uspjela. Možda su se neke privatizacije banaka mogle i uspješnije voditi, ali ta je priča završena. Hrvatska treba nastojati privatizirati još poduzeća iz javnog sektora, da bi taj sektor učinila efikasnijim. Doduše, sada nije najbolje vrijeme za prodaju poduzeća radi opće krize i nedostatka zainteresiranih investitora. Takav je slučaj i s privatizacijom infrastrukture, odnosno cesta. Mislim da privatizaciju cesta diktira nužda: zemlja je visoko zadužena i mora se oslobađati visokih financijskih izdataka za kamate i ostale troškove financiranja.
Hrvatska treba nastojati privatizirati još poduzeća iz javnog sektora, da bi taj sektor učinila efikasnijim. Doduše, sada nije najbolje vrijeme za prodaju poduzeća radi opće krize i nedostatka zainteresiranih investitora. Takav je slučaj i s privatizacijom infrastrukture, odnosno cesta. Mislim da privatizaciju cesta diktira nužda: zemlja je visoko zadužena i mora se oslobađati visokih financijskih izdataka za kamate i ostale troškove financiranja
Priča o privatizaciji banaka nikada nije povedena – bez rasprave su prodane, po neformalnom a realno vladajućem diktatu neoliberalnoga Vašingtonskog konsenzusa. Tako je i s drugim poduzećima javnog sektora, npr. infrastrukturnim. Tvrdite da ih treba prodati, no mnoge zemlje tu uviđaju problem i otkupljuju takve subjekte natrag pod svoje?
Jednostavno ćemo biti prisiljeni privatizirati, na odgovarajući način, neke segmente infrastrukturnog sustava. Primjerice ceste, neke segmente energetskog sustava, prometne djelatnosti, komunalne sustave. Za takvu politiku moguće je navesti više razloga: prvo, u nekim segmentima infrastrukture smo se preinvestirali (ceste) i sada nismo u mogućnosti otplaćivati financijske obveze; drugo, za neke segmente infrastrukture moramo tražiti vanjske izvore sredstava za modernizaciju i tehnološko unapređivanje (energetika, ekologija, navodnjavanje i slično); treće, neki se komunalni poslovi mogu efikasnije obavljati u privatnom sektoru (upravljanje otpadom, upravljanje čistoćom u gradovima, željeznički transport i slično). Međutim, prilikom izbora modela privatizacije moramo biti daleko efikasniji nego do sada: nadati se da se iz prijašnjih privatizacija mogu izvući pouke, pa preostale provoditi pametno i transparentno.
Proteklih smo dana čuli nove sugestije Bruxellesa, koji Hrvatsku upozorava na višak usmjerenosti prema turizmu i zanemarivanje drugih važnih industrija. No zar nije i EU dugo poticao razvoj te orijentacije, dok je bila u vezi s ekspandirajućim financijskim sektorom na tržištu nekretnina?
Turizam jest važna grana hrvatske ekonomije. U današnjim uvjetima taj sektor ostvaruje oko 15-20 posto BDP-a. Međutim, turizam ne može biti kralježnica razvoja hrvatske ekonomije, radi svojih deficitarnosti: sezonalnosti, kratkog trajanja sezone, visoke zavisnosti od kretanja u svijetu, političkih odnosa, cijena energije i transporta i drugih odnosa. Centralni sektor mora biti industrija, kao u svim razvijenim europskim ekonomijama, a turizam se može odlično uklapati u racionalnu ekonomsku strukturu. Nažalost, izgubili smo prednosti relativno razvijene industrijske zemlje i sada moramo ulagati strahovito puno napora i sredstava da reindustrijaliziramo ekonomiju.
Međutim, turizam ne može biti kralježnica razvoja hrvatske ekonomije, radi svojih deficitarnosti: sezonalnosti, kratkog trajanja sezone, visoke zavisnosti od kretanja u svijetu, političkih odnosa, cijena energije i transporta i drugih odnosa. Centralni sektor mora biti industrija, kao u svim razvijenim europskim ekonomijama
Supervizirali ste velike energetske kompanije, a taj je sektor danas svakako jedan od najkritičnijih. Možete li nam reći vaše mišljenje o položaju i budućnosti Ine, ovom narodu izmaknute poput one notorne šibicarske kuglice, čime smo ujedno prestali biti kakav-takav politički subjekt u tom sektoru?
U energetskom sektoru događaju se značajne strukturne i tehnološke promjene. Energetika postaje sve značajniji resurs, ali se njezina unutrašnja struktura mijenja u korist obnovljivih izvora energije i povećavanja efikasnosti potrošnje. Veliku ulogu igra utjecaj energetskog sektora na zaštitu ljudske okoline. U industriji nafte se također događaju velike promjene: u krizi se smanjuje potrošnja derivata, rentabilitet rafinerijskog biznisa postaje sve upitniji, interes velikih kompanija se okreće prema upstream istragama i eksploataciji, koncentracija je sve veća. Svi ti procesi ostavljaju posljedice i na Inu. Specifičnost naše naftne kompanije je u tome što nisu dokraja regulirani odnosi između strateških partnera i to izaziva dodatne probleme. Mora se istaknuti da takva situacija otežava položaj Ine na tržištu, ona će u najvećoj mjeri osjetiti nepovoljne posljedice toga, pa bi bilo preporučljivo da Vlada i MOL ubrzano riješe nastale nesporazume.
Energetika je svakako jedna od najvažnijih globalnih tema, pa upravo svjedočimo i kako utječe na rat u Ukrajini. Što mislite da bi trebalo napraviti po tom pitanju iz pozicije EU-a, koji se doima prilično trapavo u svojevrsnom škripcu između Rusije i SAD-a? Kakav nastavak predviđate?
Europa je jako ovisna o ruskom plinu, otuda i prilično mlaka reakcija na rusku aneksiju Krima i druge poteze Vladimira Putina. Treba dodati da će Europska unija naći načina da plati zaostali ukrajinski dug za plin, a sve u cilju da si ne ugrozi opskrbu ruskim plinom. Pouke iz zime 2009., kada je bila prekinuta isporuka ruskog plina preko Ukrajine, još su svježe. Istovremeno, Unija je utvrdila strategiju smanjivanja ovisnosti o ruskom plinu putem velikog broja mjera: izgradnje novih dobavnih pravaca, suspendiranja izgradnje Južnog toka, izgradnje plinskih interkonekcija između članica EU-a, izgradnje velikih skladišta plina, efikasnije potrošnje plina, povećavanja vlastite proizvodnje, pa i iz škriljca. Istina, Europa kasni s tim mjerama i možda je Putin postigao i ono što nije želio: probudio je uspavane europske mehanizme da traže dopunske izvore i dobavne pravce plina i nafte, postupno se oslobađajući ovisnosti o Rusiji.
Nerijetko se početak rata u Ukrajini uspoređuje, uglavnom površno, s našim ratovima devedesetih. S obzirom na to da ste nekada sudjelovali u ekonomskoj politici i vlasti Bosne i Hercegovine, molim vas da se ukratko osvrnete na položaj te zemlje danas, na njezine unutarnje probleme i vanjski kontekst?
Ukrajina je velika zemlja i prevažna je za samu Rusiju. Osobno mislim da je Zapad malo preforsirao Ukrajinu u nagovaranju da se priključi europskim ekonomskim, pa i vojnim savezima. Mislim da to Rusija ne može dopustiti bez nekakvog sistema kolektivne sigurnosti. Metode izazivanja međunacionalnih i drugih problema u istočnoj Ukrajini pomalo podsjećaju na početke rata u Bosni i Hercegovini, ali to ni izbliza nije isti slučaj. Bilo kako bilo, i pored izvjesnog stišavanja tenzija i smanjenoga ruskog angažiranja, ne mislim da je problem istočne Ukrajine riješen. Dugo će još tinjati, tim prije što je u nekim istočnim oblastima dominantno rusko stanovništvo. Osim toga, ondje su locirani veliki ukrajinsko-ruski industrijski kapaciteti iz područja metalurgije, mašinogradnje, metalne industrije, vojni i drugi kompleksi.
(Prenosimo s portala tjednika Novosti).
Na suncu i u sjeni
”Dosljednost je zadnje utočište nemaštovitih”, zapisao je svojedobno Oscar Wilde. Mogao bih se kladiti kako je ta žovijalna misao neobično bliska našemu premijeru. Jer, da je kojim slučajem, umjesto svijeta visoke politike, za svoj poziv izabrao nogomet, Zoran Milanović bi, izvan svake sumnje, uživao u reputaciji fantazista bez premca.
Birajući između dosljednosti i maštovitosti, on se odavno opredijelio za potonju opciju, pa nas već godinama zapanjuje proplamsajima nesputane imaginacije. Hoćete li nekoliko friških primjera? Hajdemo redom…
Njegov tim mjesecima je vrijedno radio na konačnom rješenju problema balastne radne snage u javnom sektoru. Čarobna formula outsourcinga koja je, kao fol, državi trebala donijeti goleme uštede, a čistačicama i domarima cehovski dignitet i profesionalno ispunjenje, pod pritiskom je sindikata i građanskih udruga zamijenjena novim modelom, takozvanim spin-offom.
Kako, primjerice, kritizirati vlast čija je politika neuhvatljiva poput žive? Inicijativu koju danas podvrgnemo nemilosrdnom seciranju, već sutra će netko od ministara još brutalnije otpisati kao sasvim promašenu. Zaludu sve retoričke batine za kojima će posegnuti lajavi novinski kolumnisti ili grintavi oporbenjaci, kada će vladajući sami sebi, koliko sutra, početi udarati šamare još razornije snage
Za ovu je priču zapravo savršeno nebitno što se tom strategijom stvara još jedno megamutant javno poduzeće koje ne samo da ne može ušparati ni jednu jedincatu proračunsku lipu, nego će se, upravo suprotno, pretvoriti u još jedan fiskalni bunar bez dna. Ono što impresionira jest brzina i lakoća odustajanja od koncepta koji se tvrdoglavo i grčevito mjesecima branio kao jedina moguća opcija.
Idemo dalje. Dva dana nakon što je premijer svečano objavio kako je zadatak Siniše Varge, novog ministra zdravlja, nastaviti započete reforme, Ostojićev je zamjenik osvanuo na naslovnim stranicama novina s porukom kako ukida reforme svog prethodnika i master plan bolnica, usvojen na Vladi prije samo sedam dana.
Ali to nije sve! – dodali bi sada gurui televizijske prodaje lonaca s neprijanjajućim dnom. Vedran Mornar, novi šef resora znanosti i prosvjete, već je prvim javnim istupom jasno stavio do znanja kako želi biti ministar diskontinuiteta, naglašavajući kako ima drukčiji stav o Zdravstvenom i Građanskom odgoju od svoga prethodnika, pa, sukladno tome, valjda i od samoga premijera, koji je dvije i pol godine srčano branio Jovanovićev model.
Ukratko, u samo dva dana zbila su se čak tri strateška obrata koja se nitko nije potrudio valjano obrazložiti. A i zašto bi kada odgovor vladajuće garniture nitko nije ni zatražio. Rezignirana javnost davno se pomirila s činjenicom kako je SDP-ova vlast dosljedna samo u nedosljednosti. Jer, nakon svake odlučne objave nove politike, strategije, zakonskog rješenja, makar i simboličnog iskoraka, slijedi još odrješitiji demantij, energičnija negacija, rezolutniji obrat…
Glasno izgovoreno “da” zaglušuje se zvonkim “ne”, zagovor kupa pretvara se u grčevitu obranu špadi, svako “hoćemo” izvrće se u “nećemo”, ono što je danas istina već sutra postaje laž…
Ako se credo ove garniture da sažeti u formulu “Da, ali ne!”, tada je zapravo dokinuta svaka mogućnost kritike. Kabinet koji je u isti mah i na suncu i u sjeni, jer de facto obnaša dvije funkcije – upravlja državom i energična je oporba samome sebi – izmiče svakom naporu racionalne analize. Kako, pobogu, mozgati nad nečim što jest a nije, može ali neće, hoće premda ne dolazi u obzir, treba iako nema šanse…? (…) Kako pogoditi metu koja je tu ali tamo, lijevo iako desno, u središtu a sa strane…?
Što je preostalo od Plana 21? – pitaju se razočarani esdepeovi birači. Najpošteniji odgovor bi glasio: 21 mogućnost odgovora na svaki problem koji iskrsne. Naime, u minule dvije i pol godine Milanovićeva se garnitura nije dohvatila nijednog prijepornog pitanja, a da ga svojim kakit ću-piškit pristupom (oni to vjerojatno zovu multitasking) nije dodatno zakomplicirala.
Imati vlast koja danas srčano brani ono što će već sutra beskompromisno napasti, grozna je vijest za sve porezne obveznike. No zagovor neumornog driblanja i javnosti i sebe samih, nije baš sasvim jalova strategija, kako se to nekima može na prvi pogled učiniti. Metodička nedosljednost donosi, naime, i neke vrlo opipljive koristi.
Kako, primjerice, kritizirati vlast čija je politika neuhvatljiva poput žive? Inicijativu koju danas podvrgnemo nemilosrdnom seciranju, već sutra će netko od ministara još brutalnije otpisati kao sasvim promašenu. Zaludu sve retoričke batine za kojima će posegnuti lajavi novinski kolumnisti ili grintavi oporbenjaci, kada će vladajući sami sebi, koliko sutra, početi udarati šamare još razornije snage.
Ako se credo ove garniture da sažeti u formulu “Da, ali ne!”, tada je zapravo dokinuta svaka mogućnost kritike. Kabinet koji je u isti mah i na suncu i u sjeni, jer de facto obnaša dvije funkcije – upravlja državom i energična je oporba samome sebi – izmiče svakom naporu racionalne analize. Kako, pobogu, mozgati nad nečim što jest a nije, može ali neće, hoće premda ne dolazi u obzir, treba iako nema šanse…?
Utoliko i Milanović ima razloga za zadovoljstvo. Svaka kritika koja mu se eventualno uputi, bit će savršeno promašena. Jer, kako pogoditi metu koja je tu ali tamo, lijevo iako desno, u središtu a sa strane…?
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije)
Revolucionarni personalist
Vrijeme je da vlastite slabosti prestanemo pravdati komunizmom. Osim toga, moramo pošteno priznati da osim laži u komunizmu ima i puno istine. Tako je tvrdio neprežaljeni Mirko Đorđević prigodom našeg posljednjeg druženja u Subotici prije desetak mjeseci, te time pokrenuo jednu podužu i vrlo zanimljivu diskusiju na simpoziju na kojem smo zajedno nastupali.
Na moj komentar da je to već odavno ustanovio i utemeljeno argumentirao briljantni ruski filozof Nikolaj Berdjajev, Mirko je predložio da sljedeću pauzu iskoristimo za šetnju kako bismo mogli peripatetički prodiskutirati Berdjajeva i druge koji su formativno utjecali na njegovu filozofsku i životnu personalističku orijentaciju.
O Mirku Đorđeviću je od njegove prerane smrti na Veliki petak objavljen lijep broj napisa ističući njegovu spisateljsku i prevodilačku djelatnost te hvaleći njegovu dobronamjernost i hrabrost sučelice društvenoj i religijskoj zloupotrebi moći i institucionaliziranom licemjerju. Valja ponoviti da je Mirko bio doista dobar čovjek, istovremeno blag i hrabar, mudar u svojim prosudbama iako povremeno vrlo oštar u konkretnim kritikama.
Francuski revolucionarni personalizam nasuprot zapadnom buržoaskom individualizmu i istočnom komunističkom kolektivizmu su mnogi prihvatili kao jedini odgovorni put slobode, a njegove su ideje u velikoj mjeri utjecale i na kasnija opredjeljenja Drugog vatikanskog sabora. On osporava i kritizira sve društvene, političke i religijske prilike i institucije koje vrijeđaju dostojanstvo ljudske osobe i izgradnju zdrave zajednice
Elokventan i duhovit ovaj je izuzetni kršćanski intelektualac uvijek bio vjeran slobodnoj misli i neovisnosti o svim izvanjskim autoritetima. U svojoj istinoljubivosti, a vjeran svojoj kršćanskoj savjesti i iskrenom čovjekoljublju, postao je najmjerodavnijim moralno motiviranim javnim prorokom u srpskom društvu. Za njega se može reći ono što je Marko Grčić napisao za Vladu Gotovca – da je ”bio u zavadi sa svojim zlim vremenom, ali on sam nikada nije bio zao”.
Kao prakticirajući kršćanin često je kritizirao svoju pravoslavnu crkvu zato što je iznevjerila svoje duhovno poslanje, a aktivno sudjelovala u širenju mržnje podržavajući osvajačke ratove i u njima počinjene zločine. Uporno je ukazivao na činjenice kako je rat zloupotrijebljen kao suspenzija morala, kao politička zamka u koju se dala uhvatiti i Crkva u svojim neduhovnim ambicijama. Miloš Vasić ga uspoređuje s prorokom Jeremijom ističući kako je ”korio ove naše crkvene knezove zbog jeresi filetizma i simonije, zbog licemjerja, pohlepe i beskonačne grešne žudnje za svjetovnom vlašću.”
Mirko nije nikako mogao shvatiti kako je moguće pozivati se na Boga i istovremeno slaviti Karadžića, Mladića i druge ratne zločince kao narodne heroje. Neprihvatljivo mu je bilo i konfuzno miješanje nacionalističke ideologije krajnje desnice s pravoslavnom sabornošću i primitivnim populizmom.
Zamjerao je crkvenom vodstvu što niječe prave probleme ili ih prekriva ispraznim pobožnim riječima i lažnim utjehama. Činio je to uporno i dosljedno iako potpuno svjestan opasnosti da bude krivo shvaćen, pa i osuđivan od onih koji su sebi uspjeli stvoriti lažnu sigurnost uživajući u privilegijama vlastitih kompromisa.
Mirko je svjesno odlučio da neće robovati nikome i ničemu ma koliko ga ta sloboda stajala jer je on sigurno etičko uporište svog ljudskog djelovanja nalazio u Isusu iz Nazareta. Stoga je tražio evangelizaciju srpskoga naroda umjesto sveprisutne i politikom zatrovane klerikalizacije društva.
Kršćanski revolucionarni personalizam postao je životna filozofija Mirka Đorđevića koji se, rukovođen njegovim načelima, do kraja života kritički suprotstavljao svim vidovima individualističke i kolektivne (time i crkvene) depersonalizacije kao i komercijalizacije u međuljudskim odnosima
U tom duhu je sanjao o Crkvi koja neće tražiti političku moć i materijalne privilegije kako bi vladala narodom umjesto da mu služi u ljubavi, o proročkoj Crkvi koja će nenametljivo, ali uvjerljivo svjedočiti poruku o Kristu, Crkvu koja nije samopravednički nekritična prema sebi, sama sebi svrhom i sama sebi dostatna.
Vratimo se na trenutak u subotičku šetnju s Berdjajevim i pitanju duhovno-intelektualne formacije Mirka Đorđevića. Mirko ju je svestrano obradio u svojoj knjizi ”Sloboda i spas – Hrišćanski personalizam”. Berdjajev je, naime, nakon eksperimentiranja s marksizmom i nekim drugim suvremenim filozofskim sustavima nastojao izgraditi jednu autentičnu kršćansku antropologiju, učenje o čovjeku kao slobodnoj, samosvojnoj ličnosti nasuprot antihumanističkom kolektivizmu totalitarnih ideologija kao što su fašizam ili boljševizam-staljinizam.
Providnost je htjela da je Berdjajev, nakon što je protjeran iz Sovjetskog Saveza, svoj stalni boravak našao u Parizu. Tu se upoznao i počeo surađivati s Emmanuelom Mounierom, glavnim predstavnikom francuskih personalista. Personalisti, uključujući tu i Berdjajeva, su se zauzimali za jednu revoluciju u mentalnoj strukturi ličnosti.
Okupljali su se oko utjecajnog časopisa Esprit koji je Mounier pokrenuo tridesetih godina 20. stoljeća u cilju promicanja ”personalističke i zajedničarske revolucije”. Kršćanski utemeljen revolucionarni personalizam zalagao se za odvajanje spiritualizma od reakcionarnih stajališta i građanskog individualizma. Pozivao je na povratak zdravom realizmu, rehabilitaciji zajedničarske dimenzije i transformativnom društvenom angažmanu.
Trgovina i novac dijele ljude, političari manipuliraju njima, a Crkva ih obmanjuje nudeći im kompromitiranu nacionalnu religiju umjesto oslobađajuće poruke evanđelja, tvrdio je dan prije prerane smrti naš najpoznatiji revolucionarni personalist
Ruski pravoslavac Berdjajev i francuski katolik Mounier prije nastanka oficijelnog ekumenizma razvili su izuzetno plodonosnu suradnju oko poimanja osobe kao duhovne stvarnosti koja je uronjena u prirodu, ali ju istovremeno transcendira. Taj misterij ljudske ličnosti otkriva se putem religijskog iskustva i prakticira u zajednici koja je otvorena nadnaravnome, ali ne u duhovnoj izolaciji, nego u djelatnom zauzimanju za promjenu ljudske svijesti i društvenih realnosti.
Francuski revolucionarni personalizam nasuprot zapadnom buržoaskom individualizmu i istočnom komunističkom kolektivizmu su mnogi prihvatili kao jedini odgovorni put slobode, a njegove su ideje u velikoj mjeri utjecale i na kasnija opredjeljenja Drugog vatikanskog sabora. On osporava i kritizira sve društvene, političke i religijske prilike i institucije koje vrijeđaju dostojanstvo ljudske osobe i izgradnju zdrave zajednice.
Kršćanski revolucionarni personalizam postao je životna filozofija Mirka Đorđevića koji se, rukovođen njegovim načelima, do kraja života kritički suprotstavljao svim vidovima individualističke i kolektivne (time i crkvene) depersonalizacije kao i komercijalizacije u međuljudskim odnosima.
Trgovina i novac dijele ljude, političari manipuliraju njima, a Crkva ih obmanjuje nudeći im kompromitiranu nacionalnu religiju umjesto oslobađajuće poruke evanđelja, tvrdio je dan prije prerane smrti naš najpoznatiji revolucionarni personalist.
Nemoć očiglednog
Gornji naslov pozajmljen je iz istoimene knjige Mirjane Miočinović, teatrologa i prevodioca, objavljene 1997. u izdanju Beogradskog kruga.
Mirjana Miočinović poznata je, između ostalog, kao jedini profesor Beogradskog univerziteta koja je 1991. podnela ostavku na mesto redovnog profesora Fakulteta dramskih umetnosti u znak protesta protiv rata ”suočena sa užasnim razaranjem zemlje” i ”divljačkim rušenjem najvrednijih spomenika kulture…neizmernim ljudskim stradanjem …vođena dubokim osećanjem ogorčenosti i stida”.
U tom naslovu sadržana je jedna od suštinskih karakteristika ovog našeg podneblja i vremena u kojem živimo. Manje se veruje svojim očima, a više neistinitim i šupljim rečima koje dolaze od političara i od medija. Dobro se sećamo međunarodnih sankcija Srbiji kada su radnje bile prazne, prosečne penzije i plate nisu prelazile jednu marku, a na trgovima se u dugim redovima čekalo na veknu hleba, često uz tuču kada se delila ova namirnica. Istovremeno, na televizijskim ekranima prikazivane su tezge pune raznovrsne robe. Za mnoge to je bila stvarnost, a ne ono očevidno: beda i nestašice.
U nedavnim ratovima prilikom raspada Jugoslavije počinjeni su veliki zločini. Oni odgovorni po ”komandnoj odgovornosti” našli su se pred Međunarodnim sudom za ratne zločine u Hagu. Ali mnogi od počinilaca zločina ”na terenu” nisu suđeni. Beogradski tužilac za ratne zločine Bruno Vekarić izjavio je nedavno kako samo u Beogradu slobodno šeta oko tri stotine verovatnih ratnih zločinaca
Karadžićev senator Moma Kapor pisao je u to vreme kako će Srbija uskoro biti druga Švajcarska. Iako je bilo očigledno kako je Srbija od Švajcarske nedostižno daleko, mnogi su verovali Kaporu. Kao što su verovali Miloševiću ”da će svi Srbi živeti u jednoj državi” ili Šešelju da će srpske granice biti Karlovac, Virovitica, Karlobag. A svi oni malobrojni koji su dokazivali kako takvi planovi vode jedino krvoproliću, zločinima, proglašavani su za neprijatelje države i naroda. Tamo gde su mozgovi isprani, ono što je očigledno nije dokaz ni za šta.
Uopšte, ”nemoć očiglednog” , odbijanje da se sagleda pravo stanje stvari održava mentalno stanje masa zarobljenih u predrasudama, u nestvarnosti, ono stanje svesti čija su posledice opasne, a često i katastrofalne. Čitavo društvo živi u laži koja se prihvata kao istina. Sve to u glavama ljudi izaziva strašnu pometnju.
Prisećamo se jednog tipičnog slučaja, danas skoro zaboravljenog. Rezervista Miroslav Milenkovič, rođen pedeset prve, otac dvoje dece, pripadnik teritorijalne odbrane Srbije iz Gornjeg Milanovca, našao se u praznom prostoru između dva sveta kada je njegov major tražio da se opredeli – hoće li u stroj među ”izdajnike”, njegove drugove koji su odbili da se bore za Srbiju ”koja nije u ratu” ili među ”prave Srbe” u drugom stroju. Rastrzan između zdravog razuma i nemoći očiglednog, nekoliko puta je prelazio iz jednog u drugi stroj i u jednom trenutku zastao između dva stroja i ispalio sebi metak u glavu. To se dogodilo negde između Šida i Tovarnika 20. septembra 1991.
Kada se stvarnost okrene naopako, kada se laž proglasi za istinu, a ono što je očevidno prekriva plaštom propagande i manipulacija, tada se i svakodnevni život preobražava u neku vrstu simulacije života. A glavna poruka koja se emituje preko televizijskih ekrana, radio talasa, štampanih medija, iz političkog vrha jeste: Ne verujte svojim očima!
Na početku rata u Bosni javlja se telefonom iz Sarajeva prijatelj prijatelju u Beogradu. Paničnim glasom govori kako u svom dvorištu vidi srpske tenkove koji su svoje cevi okrenuli prema Sarajevu. Beogradski prijatelj mu odgovara da se smiri, da ne veruje bosanskoj propagandi!
Nemoć da se uspostavi vera u očigledno stvara velike političke i socijalne frustracije. O tu nemoć razbijaju se svi ozbiljni pokušaji da se ostvari diskontinuitet sa vremenima manipulacija i mistifikacija. A bez jasnog i odlučno uspostavljanja takvog diskontinuiteta svaki pokušaj promene društvene svesti i pokretanja neophodnih reformi uzaludan je
On iz Beograda više vidi i zna gledajući beogradski televizijski program nego ovaj u Sarajevu u čijem su dvorištu tenkovi. Ovo nije anegdota, to je istinita priča. Svoje oči i svoje uši većina građana zamenila je očima i ušima medija.
Nemoć da se prihvati očigledno može se uporediti sa određenom vrstom masovne hipnoze. A u hipnozi pojedinac gubi svoje mišljenje, njegovo mišljenje diktira hipnotizer.
U nedavnim ratovima prilikom raspada Jugoslavije počinjeni su veliki zločini. Oni odgovorni po ”komandnoj odgovornosti” našli su se pred Međunarodnim sudom za ratne zločine u Hagu. Ali mnogi od počinilaca zločina ”na terenu” nisu suđeni. Beogradski tužilac za ratne zločine Bruno Vekarić izjavio je nedavno kako samo u Beogradu slobodno šeta oko tri stotine verovatnih ratnih zločinaca.
Mogu se sresti na beogradskim ulicama, imaju svoja svakodnevna sastajališta u kafićima, kockarnicama, a i redovni su gosti na nekim od beogradskih televizija sa nacionalnom frekvencijom. Pričaju bez ustručavanja o svojim ”ratnim podvizima”, otkrivaju prljavu pozadinu ratnih dejstava. Predstavljeni su kao zaslužne patriote, pravi rodoljubi. Gotovo svi su regrutovani iz redova najokorelijih kriminalaca bivše Jugoslavije, saradnici državne bezbednosti u likvidacijama političkih protivnika. Ubijali su bez milosti, uzgred se bavili krađama i pljačkom, a potom se uključili u paravojne jedinice pod komandom JNA. Još im nije skinut sa glava oreol heroja.
Opet je prisutna ”nemoć očiglednog”. Umesto da država presudi kriminalcima i ratnim zločincima, oni uspostavljaju nekakvu paralelnu stvarnost u kojoj je sve postavljeno naglavačke.
Nemoć da se uspostavi vera u očigledno stvara velike političke i socijalne frustracije. O tu nemoć razbijaju se svi ozbiljni pokušaji da se ostvari diskontinuitet sa vremenima manipulacija i mistifikacija.
A bez jasnog i odlučno uspostavljanja takvog diskontinuiteta svaki pokušaj promene društvene svesti i pokretanja neophodnih reformi uzaludan je.
Bosonogi laici
Drugi Vatikanski koncil pred pedesetak je godina otvorio vrata Crkve laicima uvevši dramatične promjene ne samo u liturgiji nego i u teologiji, posebice izjavom da Crkva uključuje sve vjernike, a ne samo instituciju i hijerarhiju, da crkvena služba uključuje i socijalno djelovanje te da je spasenje za sve, ne samo za katolike. U dokumentu ‘‘Lumen gentium“ artikulirano je pravo laika da se udružuju. Štoviše, jasno je dano do znanja da je to njihova obaveza – sve učiniti eda bi se čuo i njihov glas u stvarima koje su za dobro Crkve.
Premda su odluke Koncila uglavnom ostale tek na dobroj volji, a crkvena hijerarhija sve više umanjivala njegovo stvarno značenje te umjesto reformi uvodila restauraciju, laici su u sve više zemalja spremni preuzimati svoj dio odgovornosti. Koncil je ponovno aktualan događaj i najbolja je obrana laika. Ono što je bilo tek smjernica, sada je nužnost.
Laici imaju intelektualni, emocionalni i duhovni potencijal koji nije iskorišten. Oni Crkvi mogu pružiti bolje razumijevanje seksualnosti, demokracije na djelu i jednakosti žena i muškaraca. Oni žele da se njihov glas čuje, da budu ravnopravni partneri u crkvenom vodstvu što se tiče organizacije i odgovornosti.
Da je postojao glas katolika laika koji imaju snažne i neovisne stavove, vjerojatno bi svejedno došlo do seksualne zlouporabe maloljetnih osoba, ali sigurno ne bi bila moguća zavjera zataškavanja
Vrijeme je da ne očekujemo od svećenika i redovnika/redovnica da žive i govore kako osjećamo da bi kršćani trebalo da žive, nego da sami živimo i govorimo ono što od njih očekujemo. Premda onaj najdublji put svatko prolazi sam, uzajamno nam se propitivati, poticati, obogaćivati. A i, ukoliko se stvori prilika, i udruživati.
Da je postojao glas katolika laika koji imaju snažne i neovisne stavove, vjerojatno bi svejedno došlo do seksualne zlouporabe maloljetnih osoba, ali sigurno ne bi bila moguća zavjera zataškavanja.
U Americi se u siječnju 2002. godine u crkvi sv. Ivana Evanđelista u predgrađu Bostona sastalo tridesetak ljudi da bi razgovarali o slučajevima pedofilije i skandalu, izrazili svoju bol i ljubav za Crkvu te slušali one koje je ona duboko povrijedila. Spontano okupljanje ljudi preraslo je u udruženje laika ‘‘Voice of the Faithful“ (Glas vjernih) koje samo u Bostonu broji na tisuće ljudi. Na konvenciji održanoj 20. srpnja 2002. bilo ih je 4000 iz cijele Amerike, a web-stranica (www.votf.org) na kojoj ljudi mogu postavljati pitanja, svjedočiti svoja iskustva, dobiti savjet i potporu, broji na pedesetke tisuća pristaša iz dvadesetak zemalja svijeta.
VOTF želi ‘‘govoriti istinu moćnicima u lice“, govoriti biskupima što im je znati, a ne što žele čuti. Njihov je moto: ‘‘Sačuvajte vjeru, promijenite Crkvu!“ Mobiliziraju se oko triju stvari: potpore žrtvama seksualne zlouporabe od strane svećenika, potpore svećenicima koji obavljaju svoju službu s integritetom i oko strukturalnih promjena u Crkvi.
Doista, neodgovorno je od nas da se povlačimo u kakvu nutarnju emigraciju te Crkvu prepustimo onima tko će govoriti u naše ime te sintagmom: ‘‘mi kršćani“ prekriti sve mogućnosti svjedočenja vjere i sve nijanse slobode toga svjedočenja.
Doista, neodgovorno je od nas da se povlačimo u kakvu nutarnju emigraciju te Crkvu prepustimo onima tko će govoriti u naše ime te sintagmom: ‘‘mi kršćani“ prekriti sve mogućnosti svjedočenja vjere i sve nijanse slobode toga svjedočenja
Ako već govorimo o istini, o kojoj je bolje šutjeti, onda se ne bismo trebali – kako kaže papa Franjo – ponašati se kao njezini gospodari i posjednici, nego biti njezini ponizni sluge i tragaoci. A savjest i ne može doseći svoju zrelost ako nema prostora za vlastitu odgovornost. Ta nije li crkvena hijerarhija pripravna ubrojiti među kršćane sve krštene kad joj to odgovara, a onda proglasiti nepodobnim svakog tko se usudi kritizirati njezino licemjerje?! A Crkva to smo mi, vi i ja, takvi kakvi jesmo.
‘‘Conference des baptisés de France“ (Konferencija krštenih Francuske) laički je pokret osnovan 11. listopada 2009. Anne Soupa i Christine Pedotti su 2008. organizirale prosvjed protiv diskriminacije žena u Katoličkoj crkvi pod nazivom ‘‘Commité de la Jupe“ (Povjerenstvo suknje): naime, koristeći oružje same Crkve, tj. pozivajući se na članak u kanonskom pravu, ove dvije žene tužile su pariškoga nadbiskupa Andréa Vingt-Troisa zbog uvredljivih riječi o ženama i odlukom crkvenoga suda, ovaj se svećenik morao javno ispričati zbog svojih uvreda. ‘‘
Povjerenstvu suknje“ su se ubrzo pridružili mnogi simpatizeri, muškarci i žene, laici, svećenici i redovnici te je prerastao u zamašan pokret još u fazi oblikovanja. Organiziraju se susreti po gradovima po cijeloj Francuskoj, marševi na kojima vjernici otvoreno iznose svoje patnje zbog rana zadobivenih u Crkvi i izražavaju svoje želje i nade za Crkvu. Svjesni problema koji ju pritišću, oni ju ne žele napustiti, ali ni šutjeti. Ističu jednako dostojanstvo i odgovornost sviju krštenih te se zalažu za to da Crkva bude prostor slušanja, blagoslova i nade, obnovljena evanđeoskoga života. Ne protiv Crkve nego za puninu njezina života kojoj će ravnopravno pridonositi i svi laici.
Crkva jamačno ima budućnosti. No, pitanje je u kojem obliku i kakvom snagom. Razlog zbog kojega je ona sve više potiskivana na margine društva nije ponajprije opća moralna kriza, nego moralna kriza u njoj samoj. Čime će se ljudi nahraniti ako li sol obljutavi?
Ta nije li crkvena hijerarhija pripravna ubrojiti među kršćane sve krštene kad joj to odgovara, a onda proglasiti nepodobnim svakog tko se usudi kritizirati njezino licemjerje?! A Crkva to smo mi, vi i ja, takvi kakvi jesmo
Još za održavanja Koncila Henri de Lubac izjavio je: ‘‘Samo neprijatelji Crkve žele da ona ostane ovakvom kakva jest!“.
Glavno ishodište krize Crkve jest u njezinu prilagođavanju i opiranju svijetu. Ona po svom poslanju nije od svijeta, ali to jest po svom ustroju. Njezina kriza zapravo je njezino prirodno stanje. Jednako kao što je prirodno stanje vjere napetost između sumnje i nade. Vjernik je osoba visoke napetosti što doživljuje svoje razrješenje tek u opetovanim susretima s Bogom. A ti se susreti događaju u prostoru intimnog iskustva, ne uvjerenja.
Od kršćanstva smo napravili religiju, a zapostavili vjeru. Povezali smo naciju i religiju, i zanemarili svoju odgovornost za svakog čovjeka. Naš zavičaj nije plemenska pripadnost nego kontemplacija. Naša inteligencija nisu argumenti nego mudrost. Naša istina nije ideologija, nego otajstvo.
Vjeru smo strpali među crkvene zidove i uvalili ju kao prijetnju ponad naših postelja, odričući joj njezin prostor koji je sam život.
Zabarikadirali smo se moralnim ograničenjima da ne bismo preuzeli rizik etičnosti i njezine slobode. Govorimo jezikom straha, ne povjerenja. Rado bismo utjecali na sekularne zakone a ne odgajamo se za one božanske upisane u nas. Očekujemo da nam ih drugi tumače, umjesto da ih otkrivamo i živimo.
Zaglavili smo u dualističkom ili-ili mišljenju koji dijeli svijet na lijeve i desne, ispravne i neispravne, dobre i loše, umjesto da budemo ‘‘sinovi Oca koji je na nebesima i koji daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i kiša pada pravednicima i nepravednicima“.
Doista, dosta je bilo nezrela kršćanstva! Kršćanstva koje se još bavi vlastitim egom i preživljavanjem. No, dosta je bilo i kritike te nezrelosti ukoliko je samoj sebi svrhom. Takva kritika nas uvodi u napast da preuzmemo logiku onoga što kritiziramo te na taj način i sami sudjelujemo u polarizaciji stavova i uvjerenja. Jedini stav pred Bogom jest otvorenost
Crkvu smo ogradili od svijeta nazivajući ju Tijelom Kristovim, dok je Tijelo Kristovo cijeli univerzum, a prvo mjesto Objave Božje stvoreni svijet. Ljubav je više od bratske sućuti, više od socijalnog angažmana. Ona je svijest o našem jedinstvu. Dok ne shvatimo da smo svi, sva bića, jedan veliki organizam, svako zalaganje za pojedinačne udove bit će uzaludno.
Prema Isusu se odnosimo idolopoklonički, da ne bismo poput njega živjeli kao Božji sinovi i kćeri. U usta mu stavljamo zabrane koje nikad nije izgovorio, a srž njegova nauka o nenasilju radije primjenjujemo na druge nego na sebe.
Svoje liturgije pretrpali smo riječima, pa ne znamo više osluškivati tišinu. O Bogu još uvijek razgovaramo teološkim konceptima, a ne znamo se više prepoznavati u simboličkom potencijalu biblijskoga teksta. O Bogu ionako možemo tek šutjeti. Ni jedna koncepcija ga ne može izraziti, a svaka predodžba o njemu više otkriva tko smo mi nego On. Tražimo Svevišnjeg na nebesima a ne spuštamo pogled prema zemlji gdje je on prisutan kao Svenižnji. Klonimo se patnje, umjesto da prihvatimo bol kao korito života. Naša borba nije protiv grijeha, nego za svetost bića.
Doista, dosta je bilo nezrela kršćanstva! Kršćanstva koje se još bavi vlastitim egom.
No, dosta je bilo i kritike te nezrelosti ukoliko je samoj sebi svrhom. Takva kritika nas uvodi u napast da preuzmemo logiku onoga što kritiziramo te na taj način i sami sudjelujemo u polarizaciji stavova i uvjerenja.
A kad je o odnosu s Bogom i u Bogu riječi, tu stavovi i uvjerenja nemaju nikakav raison d’être. Jedini stav pred Bogom jest otvorenost.
Svijetu treba Crkva odvjetnica i zagovornica onih koji za društvo nemaju nikakva značenja; Crkva koja u svojim redovima nastoji živjeti sve ono što društvu savjetuje da čini te ponizno osluškivati probleme i pitanja suvremenog čovjeka; Crkva u kojoj će osobe moći otvoreno govoriti o ranama zadobivenima od nje same; Crkva koja se bez predrasuda upušta u dijalog sa svijetom; Crkva koja sklapa saveze sa svim ljudima dobre volje; Crkva koja prepoznaje jedinstvo svih kršćana; Crkva koja jasno priznaje zajednički korijen svoje vjere sa židovstvom; Crkva koja se s poštovanjem odnosi prema islamu – spremna da zajedno s jednobožačkim religijama prinese svjedočanstvo o jednom, miroljubivom Bogu; Crkva koja ne želi svijetu davati upute o ponašanju, nego hoće služiti dobru u ljudima.
Dubiozna Strategija znanosti
S ultimativnim uvođenjem bolonjskog sustava na sveučilišta, kada je zabilježen prvi značajan udar na sveučilište humboldtovskog tipa u Republici Hrvatskoj, otvorio se proces opasnih namjera od strane vladajućih garnitura prema sustavu znanosti. Pri čemu navedeni proces ima lijepe izglede da se u bližoj budućnosti nastavlja permanentno odvijati po unaprijed zadanim obrascima te neovisno o nominalnom predznaku vladajućih.
Otprilike u smislu revolucije koja teče i koja je išla u širinu. Izlišno je, naravno, i napominjati kako je u ideološkoj pozadini svake zamisli dubinskih reformi sustava uvijek ležala ideja apsolutizacije tržišta, komercijalizacije znanosti i želja za opsežnim budžetskim uštedama. Ukratko, ideja čistog ideološkog neoliberalizma.
S ultimativnim uvođenjem bolonjskog sustava na sveučilišta, kada je zabilježen prvi značajan udar na sveučilište humboldtovskog tipa u Republici Hrvatskoj, otvorio se proces opasnih namjera od strane vladajućih garnitura prema sustavu znanosti. Pri čemu navedeni proces ima lijepe izglede da se u bližoj budućnosti nastavlja permanentno odvijati po unaprijed zadanim obrascima te neovisno o nominalnom predznaku vladajućih
Posljednji napor poduzet u tom smjeru, pod naslovom ‘‘Strategija znanosti i obrazovanja“, predstavljen je u velikom intervjuu voditelja radne grupe za njezinu izradu prof. dr. sc. Nevena Budaka u Jutarnjem listu od 18. ožujka. Iz onoga što je u tom razgovoru predstavljeno kao poželjna vizija budućeg razvoja znanosti izvjesno je kako će ključne posljedice usvajanja tog dokumenta biti otupljivanje kritičke svijesti i poticanje mediokritetstva. Koliko god ovakav zaključak izgledao na prvi pogled presmion i radikalan, on je nažalost itekako realan. Neovisno o tome što zakonodavci možda i nisu do kraja svjesni vlastitih učinaka. Što nam dakle nudi nova ‘‘Strategija znanosti i obrazovanja“?
Prva dubiozna stvar s kojom se u njoj susrećemo leži u informaciji o upisnim kvotama. Neven Budak tako tvrdi: ‘‘U ovom trenutku vidim potrebu za reduciranjem broja studijskih programa. Hrvatska trenutačno ima 130 posto slobodnih upisnih mjesta za svaku generaciju završenih maturanata. Ne samo, dakle, da se svaki maturant može upisati na studij, nego još možemo 30 posto generacije uvesti izvana. Očito je da imamo previše studijskih mjesta. Kada bismo to sveli na 60 ili 70 posto generacije završenih srednjoškolaca, to bi još uvijek bilo sasvim dovoljno, pri čemu bismo kapacitete visokih učilišta mogli reducirati gotovo za polovicu, a ujedno koncentracijom kadrova poboljšati kvalitetu na održivim programima.“
Kada ovu postavku prevedemo u stvarnost, suočit ćemo se s tvrdnjom kako nema potrebe da svi ljudi upišu fakultet, iz čega slijedi da nam ovakvi kapaciteti na sveučilištima i visokim učilištima nisu potrebni. To u konačnici znači da socijaldemokrati ovakvim nastojanjima potiru vlastita povijesna postignuća u opismenjavanju naroda pokušavajući ga vratiti u okvire jeftine radne snage. Ovaj zaključak dodatno je potenciran i činjenicom da je i u tom razgovoru iznova naglašeno nezadovoljstvo velikim brojem visokoobrazovanih iz područja društveno-humanističkih znanosti, posebno u odnosu prema drugim znanstvenim područjima.
Kada ovu postavku prevedemo u stvarnost, suočit ćemo se s tvrdnjom kako nema potrebe da svi ljudi upišu fakultet, iz čega slijedi da nam ovakvi kapaciteti na sveučilištima i visokim učilištima nisu potrebni. To u konačnici znači da socijaldemokrati ovakvim nastojanjima potiru vlastita povijesna postignuća u opismenjavanju naroda pokušavajući ga vratiti u okvire jeftine radne snage
To nezadovoljstvo objašnjeno je činjenicom da za te ljude nema posla, a ujedno je problem našeg obrazovnog sustava što se ne bavi poticanjem cjelovitog holističkog razvoja osobe, što je svojim sadržajima i pristupima uvelike odvojen od stvarnosti, što nedostatno potiče razvoj viših kognitivnih procesa, kreativnosti, inovativnosti i sposobnosti rješavanja problema. Uvažavajući tu Budakovu tvrdnju, prosto je nevjerovatno kako on u njoj ne nalazi ništa kontardiktorno u odnosu na želju za redukcijom kapaciteta na društveno-humanističkim studijima.
Ne postoji, naime, nijedan suvisao razlog kojim bi se mogla osporiti tvrdnja kako upravo društveno-humanistički studiji pomažu u razvoju cjelovitog holističkog razvoja osobe i kognitivnih procesa. Štoviše, teško bismo mogli zamisliti ijedno mjesto na kojem bi se potpunije razvijala kritička svijest prema društvenoj stvarnosti i potreba za mijenjanjem zatečenih odnosa. To se naravno ne može postići nekvalitetnim društveno-humanističkim studijima, odnosno tvrdnjom kako imamo previše zaposlenih u obrazovnom sustavu, pa i u visokom obrazovanju imamo puno viškova. Ako imamo tako puno studijskih programa, onda imamo i višak profesora. I tu bi se dalo uštedjeti, kao i u raznim segmentima u cijelome sustavu.
Kako se ta izjava izravno nadovezuje na prije spomenutu koncentraciju kadrova, lako možemo zaključiti da odjednom za stalno zaposlene unutar sustava ne vrijedi potreba za kompeticijom, izvrsnošću i sposobnošću da se prilagode tržištu rada. Kako, naime, pomiriti činjenicu koncentracije kvalitete i rješavanja viškova s idejom selekcije najinovativnijih Budak nije objasnio.
Iščitavajući na kraju potencijalna nastojanja ove strategije, ali imajući u vidu i cijeli novogovor među političkim i društvenim elitama koji vrvi od kompetitivnosti, sinergije poduzetništva i znanosti, izvrsnosti i sl., teško se oteti dojmu kako se iznova gotovo kompletna javna scena odala drvenom, ideološkom jeziku koji u suštini ne govori ništa, a znači još manje
Još manje je objašnjiva potreba da se upisne kvote smanje na razinu od 60-70% u odnosu na broj završenih maturanata. Čemu onda potreba za uvođenjem jedinstvenog bolonjskog sustava unutar sveučilišnog sustava Europske unije te čemu nastojanja za usavršavanjem sustava znanosti ako očito ne planiramo doseći razinu kvalitete koja će privlačiti brojne studente iz ostalih zemalja Europske unije.
Iščitavajući na kraju potencijalna nastojanja ove strategije, ali imajući u vidu i cijeli novogovor među političkim i društvenim elitama koji vrvi od kompetitivnosti, sinergije poduzetništva i znanosti, izvrsnosti i sl., teško se oteti dojmu kako se iznova gotovo kompletna javna scena odala drvenom, ideološkom jeziku koji u suštini ne govori ništa, a znači još manje.
Nešto poput rječnika partijskih aparatčika iz osamdesetih godina. No ono što nam je ovdje zanimljivije je činjenica da i današnji nositelji ideološkog liberalizma i njegovih ispraznosti, jednako kao i ondašnji ideolozi, vjeruju u neupitnost vlastitih teza i vječnost takvih idejnih postavki. Kao da ih povijest ničemu nije naučila.
Pri svemu tome je najžalosnija činjenica da je sve skupa uglavnom motivirano željom za uštedama u javnom sektoru. Kao da novac uložen u sustav znanosti i obrazovanja ikada može biti uludo utrošen i kao da svaki pojedinac ne bi trebao imati zajamčeno najbolje obrazovanje iz svih područja znanosti, neovisno o stanju na tržištu rada. Da se poslužimo starim revolucionarnim uzvikom: Znanje nije roba.
Nehumani ZOR
Zakon o radu (ZOR) ide pred saborske zastupnike, a sindikati u blokadu države općim štrajkom. I za jedno i za drugo stekla se kritična masa političkog inata što u dramatičnim okolnostima manjka tolerancije, sluha za argument suparnika i zauzetosti za zajedničko dobro ne vodi ničem poželjnom. Socijalnog dijaloga nema niti će ga doskora biti.
Čelnici Hrvatske udruge poslodavaca (HUP), koji odavno nemaju pojma o interesima i potrebama poduzetnika koje navodno zastupaju, drže se poput vlaške mladenke i tek se tu i tamo daju navući da pred novinarskim mikrofonom i tv-kamerom prospu kakvu mudrost o tome zašto je ”zdravo hrvatsko gospodarstvo” zapravo fatamorgana i koliki je u tome krimen ”hrvatskih vlasti”. Iz aviona se vidi na čiji mlin tjeraju vodu.
Stranačka oporba uglavnom djeluje nezainteresirano za ključne sastavnice ZOR-a, iako je područje uvjeta rada i radnih prava neiscrpan rasadnik političkih poena, milozvučnog populizma, pa i jeguljaste demagogije. Samo Hrvatski laburisti – Stranka rada otvoreno staje uz sindikate i poziva članstvo da se pridruži prosvjedu. ”To nije samo presudno egzistencijalno pitanje sada i ovdje nego i pitanje budućnosti naše djece”, žeste se laburisti.
Način donošenja (bez dogovora i socijalnog dijaloga) te predložena rješenja u ZOR-u (robovlasnički tretman radnika) najvidljiviji su oproštaj SDP-ove koalicije od socijaldemokracije. Za sindikate i poslodavce kamen kušnje: jesu li kadri očuvati ljudsko dostojanstvo i civilizacijske stečevine humanoga u svijetu rada?
Način donošenja (bez dogovora i socijalnog dijaloga) te predložena rješenja u ZOR-u (robovlasnički tretman radnika) zapravo su najvidljiviji oproštaj SDP-ove koalicije od socijaldemokracije. Za sindikate i poslodavce kamen kušnje: jesu li kadri očuvati ljudsko dostojanstvo i civilizacijske stečevine humanoga u svijetu rada?
”SDP-ova vlast gazi radnike kao stoku”, ”ZOR vam oduzima temeljna radna i ljudska prava”, ”U Hrvatsku se u 21. stoljeću vraća robovlasnički sustav”, ”Radit ćemo duže, više i za manje novca”, ”S radnog mjesta na groblje”, ”Agencijski najamnici ruše plaće i fiktivno smanjuju nezaposlenost”… Takvi naslovi tutnje ovih dana medijima u bijednoj zemlji veličine pola Londona u kojoj se šaka Hrvata ni o čemu važnijem nije kadra dogovoriti.
ZOR će se promijeniti glasovima koalicijske većine ma koliko sindikati štrajkali – generalno, sektorski, granski, ulično, izvanulično, kolektivno, pojedinačno… Ultimativan stranački zort onog će kritičnog petka u sabornici opet izblamirati dostojanstvo slobodne volje zastupnika koji nije spreman misliti vlastitom glavom. Jer, ne budimo naivni – radio, ne radio! – mjesečno mu na tekući račun pouzdano kapne blizu 20.000 kuna (bruto plaća i do 45.000 kuna).
Bez sekunde zakašnjenja i lipe uskrate zbog, recimo, nenaplaćenog posla, pogrešne poslovne odluke, prestrogih poreznika, blokade poslodavčeva računa i inih smicalica iz tzv. realnog sektora. Plaća u ”visokom domu” za lipu ne korodira ni kad ”uvaženi zastupnik” tjednima zaboravlja doći na svoje radno mjesto na Markovom trgu ili sabornicu pobrka s gotovo besplatnim restoranom, kafićem, nekim od trgovačkih lanaca…
S novim ZOR-om Hrvatskoj se ne piše ništa dobro jer će već pretijesna radnička koža 1,4 milijuna naših sugrađana postati još tješnjom. Umjesto 40 sati tjednog rada plus najviše osam prekovremenog uvodi se radni tjedan od 56 do čak 60 sati rada. Ovisno o volji poslodavca i, navodno, potrebama posla. Zakonodavac uvjerava javnost kako je fleksibilizacija rada izlaz iz krize, a socijalna država prošlo svršeno vrijeme, kako moramo raditi više, duže i za niže plaće.
Novi ZOR neće drastično izrabljivačkim rješenjima smanjiti nezaposlenost, povećati broj radnih mjesta, oživjeti gospodarstvo i dovesti ulagače, poboljšati standard građana i napuniti državni proračun. Produbit će bijedu i učiniti ljude još nesretnijima jer će Hrvatska nastaviti slobodni pad u ropskoj ovisnosti o volji bjelosvjetskih kamatara
Mirovine su, navodno, pretežak proračunski teret (radničke uplate nisu!), otpuštanje i zapošljavanje ostavlja se na volju poslodavcu, radna mjesta više nisu svetinja, na tržište rada stupaju agencije za privremeno i povremeno iznajmljivanje radnika… Radni vijek do 67 godina, pa i dublje u starost! S posla na groblje! S radnog mjesta na burzu.
Udar na civilizacijske stečevine radničkih prava i ljudskog dostojanstva, u režiji socijaldemokratske vlasti, zapravo je diktat izvana. Svodi se na drastično obespravljivanje u interesu tržišta i profita korporacijsko-bankarskog zelenaštva.
Dušu dalo kao razlog za reinkarnaciju klasika marksizma. Posrijedi je najjači udar i na samu bit pojma slobode, što ne može završiti dobro.
Novi ZOR neće drastično izrabljivačkim rješenjima smanjiti nezaposlenost, povećati broj radnih mjesta, oživjeti gospodarstvo i dovesti ulagače, poboljšati standard građana i napuniti državni proračun. Produbit će bijedu i učiniti ljude još nesretnijima jer će Hrvatska nastaviti slobodni pad u ropskoj ovisnosti o volji bjelosvjetskih kamatara.
Bogati će se lakše još više bogatiti, a siromašni i dalje siromašiti. Prvih će biti sve manje, a drugih sve više. Dok bomba tragično ne eksplodira jer je nečovječnost, dokazano, nesposobna učiti iz povijesti.
Sindikalni štrajk protiv dehumanizacije uvjeta rada novim ZOR-om demokratsko je pravo. No višak grlatih decibela, inventivni transparenti, zviždaljke, raznobojne prosvjedničke kape i jakne u bučnom performansu s policijskim snimateljima postrance neće prestrašiti nikog od onih koji bi mogli odustati od predloženog ZOR-a i napisati novi. Ako se baš mora.
Osamdesetak stranački izdrilanih ruku u ”visokom domu” bit će dovoljno za provedbu ”reformske” volje na nehumanim premisama.