autograf.hr

novinarstvo s potpisom

  • Naslovnica
  • Kolumne
    • 2. STRANA MOZGA
    • 45.PARALELA
    • ADVOCATA DIABOLI
    • ALLEGRO BARBARO
    • Arhiva – VRIJEME SUODGOVORNOSTI
    • A/TEOBLOGIJA
    • BALKANSKI AMBASADOR
    • BELEŽNICA
    • BEO DIJAGNOZE
    • BEZ ŠALABAHTERA
    • BEZIMENE PRIČE
    • BITI ILI NE BITI
    • BUDIMO PAMETNI
    • CITADELA
    • CRNA OFCA
    • CSI: MULTIPLEX
    • DEMOCROACIA
    • DISIDENCIA CONTROLADA
    • DRITO!
    • EJRENA
    • EKUMENA
    • FILIPIKE
    • ESHATON
    • GLOBALNI KAOS
    • HASHTAG BOSNA
    • HERETIČKI PABIRCI
    • HOMO VITRUVIUS
    • HORIZON CROATIA
    • IMAM PRAVO
    • IMPRESIJE I VARIJACIJE
    • INTER(N)ALIA
    • ISTOČNO OD RAJA
    • IŠAH
    • IZ PRIJESTOLNICE (KULTURE)
    • IZ ZEMLJE SNOVA
    • IZVJESNA ZAJEDNICA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • KONTRAPUNKT
    • KOZMOPOLITEIA
    • KULT NEREAGIRANJA
    • LJUBLJANSKI ZVON
    • LJUDSKO PRAVO
    • LJUTA PAPRIKA
    • MAŠKARADA
    • MILLENIUM
    • MNEMOZOFIJA
    • NA KAUČU
    • NA KRAJU PAMETI
    • NADA I ODGOVORNOST
    • (NE)MIRNA BOSNA
    • NEVINOST BEZ ZAŠTITE
    • NEZDRAVO DRUŠTVO
    • NIJE DA NIJE
    • NJEGOVIM STOPAMA
    • OBADANJA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • ODJECI VLADANJA
    • OKLOP OD PAPIRA
    • OPRAVDANO ODSUTAN
    • OPSERVATORIJ SARAJEVO
    • PANDECTA
    • PANORAMSKE PERSPEKTIVE
    • PARRHēSIA
    • PISMA S TREĆIĆA
    • PLUS ULTRA
    • POBRATIMSTVO LICA
    • POGLED S LIJEVA
    • POLITIKE SUOSJEĆANJA
    • POLUPJESNIK I BOLESNIK
    • POROK PRAVDE
    • PRAŠKA PRIZMA
    • PRAVIČNA BUDUĆNOST
    • PRESUMPCIJA UMNOSTI
    • PRIJE POVRATKA
    • PRODUŽECI
    • PROMETEJEVE FIGURE
    • QUIETA MOVERE
    • RAZUM I OSJEĆAJI
    • REALISTIČNA UTOPIJA
    • REI SOCIALIS
    • RELACIJE NEODREĐENOSTI
    • REVOLUCIJA NJEŽNOSTI
    • REZOVI I MIRENJA
    • ROGOBORENJA
    • ROMANIN PETERAC
    • RUBNI ZAPISI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • S PUPKA SVIJETA
    • [email protected]
    • SIZIFOVE POSLANICE
    • SJEĆANJA
    • SLOBODNI ZIDAR
    • SOFIJINA KATEDRA
    • SUBOTOM UZ KAVU
    • SUNCEM U ČELO
    • ŠTO ZNAM, TO I VIDIM
    • SVJEDOČANSTVO
    • SVJEDOK SVJETLA
    • SVJETLOPIS
    • TERRA SEXUALIS
    • UMJESTO ZABORAVA
    • UNDER COVER
    • USTAVNI REFLEKTOR
    • UVIK KONTRA
    • UZVODNO PLIVANJE
    • VITA CROATIVA
    • ŽIVJETI U HRVATSKOJ
    • VLAŠKA POSLA
    • VOANERGES
    • VRIJEME I VJEČNOST
    • ZIMSKO LJETOVANJE
    • ZONA SUMRAKA
  • OSVRT
  • ODJECI
  • INTERVJU
  • ORBI ET POPULIS
  • Kultura
    • BEZ RIJEČI
    • CSI: MULTIPLEX
    • CSI Vladimira C. Severa
    • DRITO!
    • EX LIBRIS D. PILSEL
    • ISTOČNO OD RAJA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • Moderna vremana info
    • OBAVEZNA LEKTIRA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • OGLEDI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • SCRIPTA MANENT
    • ZIMIN NOĆNI IZBOR
  • ABRAHAMOVA DJECA
  • FELJTON
  • Tko smo
    • O nama
    • Impressum
    • Kontakt
    • Etički kodeks
  • Prijava
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Građanima je dosadila nedosljednost stožera

Autor: Josip Ćapin / 27.07.2021. Leave a Comment

Josip Ćapin

Josip Ćapin

Princip po kojem su rađene današnje EU digitalne COVID potvrde (popularno nazvane COVID putovnice) datira iz davnih vremena.

Još su u 18. stoljeću, u vremenima epidemija kuge, talijanski gradovi države izdavali potvrde (Fede di sanità) koje su služile kao dokaz da je osoba zdrava i pomoću koje bi mogla neometano putovati. [Read more…]

Filed Under: SIZIFOVE POSLANICE Tagged With: COVID potvrde, Josip Ćapin, nedosljednost, represija, Sizifove poslanice, sloboda

Metastaziranje policijske represije

Autor: Boris Pavelić / 21.04.2018. Leave a Comment

Boris Pavelić

Boris Pavelić

Policijska represija nad izbjeglicama proteklih se tjedana dramatično i zabrinjavajuće širi na nevladine organizacije za ljudska prava, pa čak i odvjetnike, prerastajući u organiziranu državnu akciju kršenja ljudskih i profesionalnih prava: suočavamo se s protudemokratskim skandalom kakav nije viđen još od onih masovnih prisluškivanja novinara, demoniziranja aktivista za ljudska prava i kojekakvih policijskih hajki što ih je kasni tuđmanizam potkraj devedesetih pokretao protiv sve većeg broja građana. [Read more…]

Filed Under: OSVRT Tagged With: AYS, Beograd, Boris Pavelić, CMS, Ivo Jelavić, represija, Sanja Bezbradica, Zagreb

Business as usual

Autor: Vuk Perišić / 01.01.2015. Leave a Comment

Predsjednički izbori ukazali su na središnju dvojbu svakog društva koje se nalazi u teškoj krizi: pouzdati se u politički mainstream i s mnogo strpljenja čekati evolutivni pomak ili potražiti nešto sasvim novo, ”treće” ili ”četvrto”?

 

Odgovor se nameće sâm po sebi: evolucija, izvjesnost i kretanje uhodanim putovima uvijek su manje zlo od spektakularnih prevrata, originalnih zamisli ili dopadljivih prečica. No, upitno je da li je u Hrvatskoj moguća bilo kakva evolucija.

 

Poluge vlasti i ključevi racionalizacije i liberalizacije hrvatske države i privrede nalaze se u rukama političkih snaga koje svoj opstanak duguju upravo ekonomskoj i političkoj entropiji u obliku administrativne i fiskalne represije, abnormalno visokog udjela državnog vlasništva u privredi, besadržajne demokratske forme i zaluđivanja stanovništva nedemokratskim, antikapitalističkim i iracionalnim ideologijama.

Poluge vlasti i ključevi racionalizacije i liberalizacije hrvatske države i privrede nalaze se u rukama političkih snaga koje svoj opstanak duguju upravo ekonomskoj i političkoj entropiji u obliku administrativne i fiskalne represije, abnormalno visokog udjela državnog vlasništva u privredi, besadržajne demokratske forme i zaluđivanja stanovništva nedemokratskim, antikapitalističkim i iracionalnim ideologijama

 

Kada bi se politička elita uhvatila u koštac sa stvarnim uzrocima krize odustala bi od sebe same, svoje ideologije, svojih laži i svoje političke egzistencije.

 

Pojava svijesti o nužnosti izlaska iz tog začaranog kruga bila je neminovna pa se i artikulirala kod izvjesnih političkih grupa, međutim, ta je alternativa prividna. Sve relevantne alternative vladajućem mainstreamu (utjelovljenom u SDP-u i HDZ-u) samo su svojevrsna radikalizacija dominantnog političkog mentaliteta. Osim što su nesposobne i nevoljne analizirati stvarne uzroke hrvatske tragedije, alternativne političke grupe ne žele ništa drugo nego dovesti ovu istu vladajuću ideologiju i praksu do krajnje konzekvence.

 

Tako Milan Kujundžić i neke klerofašištičke falange zastupaju još luđi nacionalizam i bezobzirniji konzervativizam. Laburisti su još veći protivnici liberalnog kapitalizma od SDP-a i HDZ-a. Orah je samo još jedan šišmiš u hrvatskom sumraku čiji politički amaterizam nadilazi čak i notornu nesposobnost SDP-a.

 

Znakovit primjer intelektualne i političke zbunjenosti bila su i zazivanja takozvanog ”trećeg puta”. Pobuna protiv kapitalizma (koga nema), bankarstva (jednog od rijetkih zdravih sektora hrvatske privrede) i vladavine prava (sprječavanje ovrha je izravni nasrtaj na pravni poredak), ali i loše prikrivena antipatija spram stranačkog pluralizma koja se svidjela glasačima Ivana Vilibora Sinčića po svojoj iracionalnosti i zapanjujućem nepoznavanju osnovnih političkih, pravnih i ekonomskih pojmova upadljivo nalikuje na retoriku desnih totalitarnih pokreta.

 

Dok je, primjerice, komunistička kritika kapitalizma racionalna, ali i dosadna poput Marxovih i Staljinovih spisa, politika koja se obraća instinktima i neznanju očajnika možda je zavodljiva ali onako kako samo fašizam može biti zavodljiv.

 

Karakteristično je da – izuzmemo li po prirodi stvari Kujundžića i ultranacionaliste – alternativne političke grupe izbjegavaju kritički govoriti o kultu nacije, države i rata, iako je taj kult, zapravo tabu – ili sasvim precizno: laž – eklatantna negacija demokracije, slobode tržišta, moderniteta i elementarne civiliziranosti i kao takav je središnji uzrok hrvatske nesreće.

Karakteristično je da – izuzmemo li po prirodi stvari Kujundžića i ultranacionaliste – alternativne političke grupe izbjegavaju kritički govoriti o kultu nacije, države i rata, iako je taj kult, zapravo tabu – ili sasvim precizno: laž – eklatantna negacija demokracije, slobode tržišta, moderniteta i elementarne civiliziranosti i kao takav je središnji uzrok hrvatske nesreće

 

Alternativne grupe koje ga ne ignoriraju koketiraju s nacionalizmom ponavljajući floskule o ”nacionalnom interesu”, ”rasprodaji nacionalnog bogatstva” ili ”monetarnoj suverenosti”.

 

Drugim riječima, čitav taj alternativni spektakl klanja se istim totemima kojima se klanjaju i ”velike” stranke i samo je faktor očuvanja postojećeg stanja, s jedinom razlikom da umjesto aktualne agonije nudi brži i učinkovitiji put u propast.

 

Nemoć hrvatskog društva da porodi racionalnu i demokratsku političku snagu u obliku univerzalističke kršćanske demokracije, kozmopolitskog liberalizma, ili socijaldemokratskog internacionalizma, nije odraz političke ili ekonomske, već duboke intelektualne i civilizacijske krize.

 

Je li uopće moguće sagledati i pojmiti njene razmjere, njenu sveobuhvatnost i ukorijenjenost kada se – koliko god to nevjerojatno zvučalo – u odnosu na ponuđene ”treće” alternative dvovlašće SDP-a i HDZ-a doima kao manje zlo?

 

A kako izgleda to manje zlo? Ivo Josipović nudi poslovično Veliko Ništa (što nije najgore u odnosu na druge ”ponude”, ali je također Simptom). Kolinda Grabar Kitarović nudi idiotizam domoljublja i poslovične totalitarne mantre o ”jedinstvu” i ”malom čovjeku”.

 

No, valja priznati da je njena brza i oštra reakcija na šovinistički, zapravo rasistički ispad varaždinskog ogranka Mladeži HDZ-a svojevrsno jamstvo da će ”ishodišni” porivi ostati pod kontrolom, ako ni zbog čega barem zbog vanjskopolitičkog snobizma. Iskrenost nikada nije bila politički relevantna vrlina.

Stvarnog višestranačkog pluralizma u Hrvatskoj ionako nema ili se svodi na razliku između licemjerja i euforije, pristojnosti i neukusa, uljuđenog i autoritarnog praznoslovlja… Sagleda li se u široj povijesnoj perspektivi i to je neki napredak u odnosu na po život opasnu i po društvo pogubnu državotvornost iz prve polovice devedesetih godina

 

Pobijedi li Ivo Josipović pobijedit će prazna, pristojna stabilnost. To je još uvijek stanovit civilizacijski doseg. Bolje za sada nije moguće (što je tragično). Useli li se u Vilu Zagorje Kolinda Grabar Kitarović i vrati li se HDZ na vlast za godinu dana, pobijedit će jedna potrošena (također prazna) histerija što je više nego tragično, ali ipak bit će to business as usual na koji smo navikli i koji zapravo nikada nije ni prestao jer ga nijedan politički faktor nije suštinski osporio.

 

Stvarnog višestranačkog pluralizma u Hrvatskoj ionako nema ili se svodi na razliku između licemjerja i euforije, pristojnosti i neukusa, uljuđenog i autoritarnog praznoslovlja… Sagleda li se u široj povijesnoj perspektivi i to je neki napredak u odnosu na po život opasnu i po društvo pogubnu državotvornost iz prve polovice devedesetih godina.

 

Doista, možda je evolucija ipak moguća. Hrvatska televizija je emisijom u kojoj su se u petak, 26. prosinca 2014. sučelili predsjednički kandidati učinila kvalitativni skok, hvalevrijedan iskorak iz svoje sramotne prošlosti devedesetih godina kada je bila šovinistički propagandni servis.

 

Voditeljica i novinari su predsjedničke kandidate podvrgli provokativnim pitanjima i strogim pravilima igre ne bi li ih podsjetili da je najvažnija dužnost državnih službenika da pred kritičkom javnošću trpe nelagodu. Taj primjer pokazuje da demokracija nije puka izborna statistika već počiva na neovisnim i nepristranim javnim ustanovama.

 

Demokracija i nije drugo nego dril u kojem se nosioci vlasti i moći trebaju osjećati kao ponizne i – ako treba, a treba – ismijane sluge. Po nekima emisija je bila neozbiljna. Sve i da jest tako, pa što? Zašto bi trebala biti ozbiljna? I što je uopće ozbiljnost? Kao što je ozbiljnost sljubljena sa slijepim oduševljenjem ishodište totalitarizma, tako su podsmjeh i prezir prema svakoj vlasti i svakom autoritetu posljednja crta obrane ljudskog dostojanstva.

 

(Prenosimo s tportala).

Filed Under: OSVRT Tagged With: administracija, antikapitalizam, autograf.hr, business, demokracija, država, ekonmija, fiskalizacija, HDZ, Hrvatska, ideologija, Kujundžić, osvrt, politika, represija, SDP, tportal, Vlada, vlast, Vuk Perišić

Autoceste ne smiju biti naše

Autor: Vuk Perišić / 28.10.2014. 1 Comment

Nije slučajno da se takozvano ”nacionalno bogatstvo” katkad naziva ”obiteljskim srebrom”. Patetika tih fraza karakteristična je za zabunu, zapravo svjetonazor, po kojem između obitelji i države nema bitne razlike.

 

Kada ta razlika nestane, obje tvorevine opstaju kroz represiju, laži, moralne ucjene, predrasude, kosture u čvrsto zaključanim ormarima i incest kojim se zabranjuje pristup svakome tko je na bilo koji način drugačiji, misli svojom glavom ili pokazuje višak individualnog identiteta. Jasno, tada se gubi i razlika između ”obiteljskog srebra” i ”nacionalnog bogatstva” jer iza njih stoji jedan te isti ekonomski (i politički) iracionalizam.

Nije slučajno da se takozvano ”nacionalno bogatstvo” katkad naziva ”obiteljskim srebrom”. Patetika tih fraza karakteristična je za zabunu, zapravo svjetonazor, po kojem između obitelji i države nema bitne razlike. Kada ta razlika nestane, obje tvorevine opstaju kroz represiju, laži, moralne ucjene, predrasude, kosture u čvrsto zaključanim ormarima i incest kojim se zabranjuje pristup svakome tko je na bilo koji način drugačiji, misli svojom glavom ili pokazuje višak individualnog identiteta

 

Obiteljsko srebro nije ništa drugo nego stara krama koja se gomila po vitrinama i ormarima i ne služi ničemu nego da bi mu se povremeno divile ”tetke s hladnim trajnama” i slične utvare u Schlafrocku koje čuvaju otajstva obiteljskog mikrofašizma.

 

U pravilu je riječ o priborima za jelo koji se nikada ne koriste, tepisima po kojima je zabranjeno hodati, stolnjacima, porculanskim figurama, kristalnim vazama, goblenima, bezvrijednim zemljištima u rodnoj zabiti i ostalim relikvijama malograđanskog kiča.

 

Već sama pomisao da bi taj mrtvi kapital trebalo prodati (ako ga itko ikada poželi kupiti) doživljava se kao izdaja kao i kod pristaša floskule o ”nacionalnom bogatstvu”, jer u takvom mentalnom sklopu svaka ekonomija koja nije autarkična ili sakupljačka smatra se sramotnom, a profit i razumna upotreba stvari smatraju se grijehom.

 

Kao što postoje obitelji koje će radije gladovati nego prodati svoje srebrne bedastoće, tako postoje i politički svjetonazori koji se zalažu za državno vlasništvo u djelatnostima koje bi trebale poslovati komercijalno, iako je državno upravljanje notorno po svojoj korumpiranosti i neučinkovitosti i ne služi javnom interesu, nego je samo poluga moći političke elite.

 

Opća konfuzija u kojoj su se poimanja obitelji i države zaplela u nerazmrsivo klupko porodila je dosjetku da su, primjerice, autoceste ”naše” i da pripadaju svim građanima. Ne pripadaju. One su u vlasništvu poduzeća koje je u vlasništvu države.

Kao što postoje obitelji koje će radije gladovati nego prodati svoje srebrne bedastoće, tako postoje i politički svjetonazori koji se zalažu za državno vlasništvo u djelatnostima koje bi trebale poslovati komercijalno, iako je državno upravljanje notorno po svojoj korumpiranosti i neučinkovitosti i ne služi javnom interesu, nego je samo poluga moći političke elite

 

Država i građani nisu jedno te isto. Naprotiv. Država i građani su po prirodi stvari dvije različite kategorije razdvojene dijametralno suprotnim interesima koji tek ponekad i ponegdje postaju konvergentni, primjerice, pod pretpostavkom da je država pristojna i demokratska i da ustraje u održavanju zakonitosti, vladavine prava i zaštite građanskih sloboda, ali i pod pretpostavkom da je građanima stalo do zakonitosti, vladavine prava i zaštite građanskih sloboda.

 

Ta konvergencija nikada nije potpuna i tek je djelomice postignuta u razvijenim zapadnim demokracijama. Naime, država je aparat u rukama političke elite koja je sklona izbjegavanju svojih obveza, a znatan dio građana nerijetko uopće ne mari za individualnu slobodu i udobnost, nego će se radije utapati u kakav imaginarni kolektiv i odande zazivati raznovrsne povijesne tragedije.

 

Utoliko je i pomisao da je ono što je državno samim time i ”naše” potpuno promašena, kao što je, uostalom, promašena pomisao da država može biti ”naša” jer je svaka država po prirodi stvari tuđa, a takva i treba biti zbog naravi poslova koje je dužna obavljati.

 

Ako pravosuđe, uprava, hitna pomoć ili vatrogasci (a to je država jer država nije san, premda može postati mòra) ne postupaju po kriterijima struke i vladavine prava, nego se počnu ponašati kao ”naši”, tada takva država prestaje biti država i postaje zločinačka organizacija ili, u boljem slučaju, folklorno društvo.

Potpuno je neshvatljivo zašto se dio građana zalaže za to da, primjerice, autoceste (i slična takozvana ”nacionalna blaga”) ostanu u državnom vlasništvu i zašto im zaboga nije svejedno tko je vlasnik autocesta ako su dobro održavane i ako je cestarina razumna i prihvatljiva

 

Potpuno je neshvatljivo zašto se dio građana zalaže za to da, primjerice, autoceste (i slična takozvana ”nacionalna blaga”) ostanu u državnom vlasništvu i zašto im zaboga nije svejedno tko je vlasnik autocesta ako su dobro održavane i ako je cestarina razumna i prihvatljiva.

 

Štoviše, imajući na umu notornu nesposobnost svake države da se bavi komercijalnim poslovima, građani bi se trebali zalagati za to da izbace državu iz svake privredne djelatnosti i primoraju je na ispunjavanje dužnosti zbog kojih i postoji, a to su zaštita i promicanje nekih univerzalnih vrijednosti i potreba: pravna sigurnost, zakonitost, ljudska prava, obrazovanje, zdravstvo, zaštita okoliša i tako dalje, ukratko sve ono čime bi se trebali baviti pravosuđe, uprava, hitna pomoć i vatrogasci.

 

Kao što je teško pojmiti stvarnu korist koju bi građani mogli imati od toga da država po svaku cijenu zadrži svoj nerazmjerno velik vlasnički udio u privredi i infrastrukturi, više je nego jednostavno uočiti štetu koju je država u posljednje dvadeset i četiri godine – nakon lažne privatizacije – kao najveći poduzetnik i poslodavac nanijela privredi i čitavom društvu.

 

Jedina korist od ovog sveopćeg podržavljenja vlasništva, duša, načina života, snova i sudbina je zadovoljstvo tetke s hladnom trajnom koja, koliko god bila siromašna i nezaposlena, uživa u spoznaji da negdje tamo u nekom ormaru čuva svoj, njen – ”naš” – beštek od lažnog srebra.

 

(Prenosimo s tportala).

Filed Under: OSVRT Tagged With: autoceste, autograf.hr, bogatstvo, država, elita, hitna pomoć, Hrvatska, identitet, incest, krama, mikrofašizam, nacionalizam, osvrt, patetika, politika, represija, srebro, tportal, vatrogasci, Vuk Perišić

Karamarku ne pakovati!

Autor: Viktor Ivančić / 14.05.2014. Leave a Comment

Prije stanovitoga vremena u okviru ove kolumne smo, pod naslovom “Naš Or-ban”, Tomislava Karamarka najavili kao vedetu predstojećega hrvatskog fašističkog preporoda. Konstatirali smo kako on raspolaže s dovoljno potencijala da udovolji kriterijima prosječnoga ovdašnjeg crnokošuljaša i nametne se kao odgovarajući lider za novo doba, te upozorili da su “HDZ-ova obuzetost vrlinama nacije i retroaktivna mistifikacija komunizma” – pod njegovim premudrim vodstvom – “u izravnoj službi instaliranja fašizma”.

 

Nedavno se šef najveće opozicijske partije potrudio opravdati naša očekivanja i predstaviti metodologiju buduće vladavine na eksplicitan način. Dvije rečenice što ih je, na jednom od redovitih HDZ-ovih derneka, isporučio članstvu željnom političke akcije, dovoljno su osvještavajuće da ih citiramo u cijelosti. Dakle:

Bez osobitog pretjerivanja može se tvrditi da šef HDZ-a samo zagovara kaznenopravnu finalizaciju projekta na kojemu zdušno radi više-manje kompletan hrvatski politički pogon

 

“Svatko u svojoj sobi, dvorištu i kući može misliti što hoće, ali na javnoj sceni sigurno ne. Morat će poštovati vrijednosti na kojima se temelji hrvatska država, a to su Domovinski rat, naši branitelji i poginuli, te politička doktrina Franje Tuđmana i veliko djelo Gojka Šuška.”

 

Zbog te izjave Karamarko je ovih dana izložen salvama kritika s lijevo-liberalnog krila političke i medijske scene, s punim pravom je optužen kao nacionalni fanatik koji želi dokinuti demokraciju, zatrijeti slobodu govora i – kako stoji u naslovu jednoga dnevnog lista – “sve nas natjerati da uvjerenja ostavimo kod kuće”, pa je čak i zagovornik ideoloških restrikcija privremeno sklonio pendrek u ladicu, pravdajući svoj istup emotivnošću, povećanim adrenalinom i sličnim razlozima nadražajnog tipa.

 

No budući da smo kod prvoga grla opozicije na vrijeme prepoznali visoke čizme, kožni opasač i mrku uniformu koju, umjesto donjega rublja, skriva pod ambalažom od konvencionalnog štofa, ovdje nam se ipak čini produktivnijim zaviriti u motive usplahirenih kritičara. Već i blagi potkožni uvid, naime, pokazuje da Karamarkov mitomanski fašizam sasvim lijepo korespondira s mitologijom koju predano opslužuju njegovi aktualni oponenti.

Tabui su, dakle, davno oglašeni – vode se pod šiframa “Domovinski rat”, “branitelji” & “Franjo Tuđman” – i sadrže nepisane upute da s istima valja oprezno baratati ukoliko želite izbjeći neugodnosti i rizike: o njima je dopušteno slobodno govoriti dok god se govori ono što je dopušteno reći. U naputcima, jasno, stoji i dodatak da zakonska ograničenja nisu jedini oblik represije

 

Ostavimo li načas po strani uljeza u liku Gojka Šuška, činjenica je da su “vrijednosti” koje Karamarko planira zakonskim putem zaštititi – zabranom da se o njima javno iznosi negativan sud – već sada u najvećoj mjeri intaktne; obaveza njihova “poštivanja” neizostavan je element normalnoga građanskog ponašanja, ugrađen u tipski profil normalnoga hrvatskog građanina, dok svako odstupanje od norme podrazumijeva navlačenje nevolje na vrat i izlaganje skoro sigurnim optužbama za ekstremizam ili izdaju. Bez osobitog pretjerivanja može se tvrditi da šef HDZ-a samo zagovara kaznenopravnu finalizaciju projekta na kojemu zdušno radi više-manje kompletan hrvatski politički pogon.

 

Skarednost njegove izjave u tome je što bi, radi učinkovite obrane “vrijednosti na kojima se temelji hrvatska država”, on i formalno ukinuo demokratsko načelo slobode govora; većina njegovih kritičara tome se protivi upravo stoga što znaju da je u postojećim okolnostima demokratsko načelo slobode govora formalne naravi. I to je to prokletstvo koje proizlazi iz mentalne skučenosti fašista-početnika: zahtjevom za formalnim ukidanjem demokracije pokazuju da ne shvaćaju kolika je moć demokracije kao formalnosti.

 

Stvarni izvor nesporazuma, prema tome, jeste u načinu na koji se ima obaviti tabuiranje najsvetijih mjesta hrvatskog državotvorstva, oko čijeg izbora – međutim – nema nesuglasica. Vođa desnice drži kako to treba učiniti suspenzijom demokracije, umjesto da, kao sav prosvijećeni politički svijet, upravo u demokratskim pravilima igre prepozna osnovno oruđe manipulacije. Paradoks leži u tome što kritika Tomislava Karamarka – polazeći od kolekcije “vrijednosti” čiji kult on želi staviti pod zakonsku zaštitu – takozvanoj umjerenoj političkoj struji u Hrvatskoj pruža priliku za perverzan užitak: da se ostrvi i na krajnje konzekvence vlastitih težnji.

U znak sjećanja na mrtvog državnika, možda bilo primjereno reći: Karamarku ne pakovati! Sjekira kojom tako mahnito vitla i prijeti konačnim ukidanjem prava na mišljenje jeste u njegovoj desnici, no ideali koji ga pokreću već duže vrijeme predstavljaju opće dobro

 

Tabui su, dakle, davno oglašeni – vode se pod šiframa “Domovinski rat”, “branitelji” & “Franjo Tuđman” – i sadrže nepisane upute da s istima valja oprezno baratati ukoliko želite izbjeći neugodnosti i rizike: o njima je dopušteno slobodno govoriti dok god se govori ono što je dopušteno reći. U naputcima, jasno, stoji i dodatak da zakonska ograničenja nisu jedini oblik represije.

 

Ukaz u vidu saborske “Deklaracije o Domovinskom ratu”, primjerice, gotovo da ima pravnu snagu kaznenih mjera što ih Karamarko priziva, ali, mnogo važnije, duh toga dokumenta kola društvenim krvotokom kao kondenzat čistog straha, toliko da svaki državljanin osjeća duboko u kostima kako je najveća istina o “domovinskom ratu” to da se o njemu ne smije istinito svjedočiti. Branitelji su, shodno tome, proglašeni ekskluzivnim dijelom zajednice, a ni jednoj upravljačkoj garnituri, pogotovo onoj lijevih pretenzija, ne pada na pamet lišiti ih privilegija i obustaviti izrabljivanje ostatka populacije.

 

Liku i djelu Franje Tuđmana političkim je konsenzusom zajamčen spomenički status (pa će i SDP-ov gradonačelnik Splita, recimo, poduprijeti izgradnju njegove brončane statue u centru grada), što se ponajbolje ogleda u odluci vlasti da arhiv s ostavštinom pokojnog diktatora ostane zatvoren za javnost: tamo se čuva fama o dragom državotvorcu i samo bi još falilo da neodgovorni povjesničari krenu otkrivati kakve su sve svinjarije ugrađene u “temelje države”.

 

Ostaje jedino Šušak kao točka provizornog razilaženja između ljevice i desnice, lik iz tradicionalne hrvatske fantazije o tome kako djela velikana bivaju oskvrnuta zahvaljujući izboru loših suradnika.

Činjenica da je “Deklaracija o Domovinskom ratu” – kao ordinarna krivotvorina, besramna državna laž ukrašena pečatom i crvenim voskom – provučena kroz parlamentarnu proceduru i usvojena praktički jednoglasno, upućuje na zaključak da su među fašistoidnim mrakovima najzlokobniji oni s demokratskim alibijem

 

Kolumnistica Jutarnjeg lista tako Karamarka proziva ne samo zbog diktatorskih ambicija, nego i zato jer bivšega ministra obrane “postavlja rame uz rame prvom predsjedniku”. “Dovoditi ih u istu ravan bezočan je falsifikat”, grmi autorica i sriče jednu od tipičnih lauda lijeve inteligencije Franji Tuđmanu, stilski posve nalik onom umjetničkom naklonu Ive Josipovića pred grobom Oca Države.

 

Šušak je, veli komentatorica, “svakako zaslužan za organizaciju hrvatske obrane”, ali je u isto doba bio i “najistaknutiji akter one politike koja je dijelove susjedne Bosne i Hercegovine vidjela u granicama Hrvatske”.

 

Koja je to politika? I čija je ona bila? Šuškova, a ne Tuđmanova? Ima nečeg uistinu jadnog u tako odlučnoj namjeri da se Tuđmanova desna ruka prikaže univerzalnom inkarnacijom zla, koja će onda pridonijeti nasilnome humaniziranju samoga “prvog predsjednika”. S druge strane, teško se oteti dojmu da je Šuškova ekstremistička figura u službi “normalizacije” Tuđmana na vrlo sličan način kao što Karamarkovi neprihvatljivi protudemokratski zahtjevi trebaju učiniti prihvatljivim domoljubni dogmatizam što kulja iz političke zone koja sebe krsti liberalno-demokratskim atributima.

 

Stoga bi, u znak sjećanja na mrtvog državnika, možda bilo primjereno reći: Karamarku ne pakovati! Sjekira kojom tako mahnito vitla i prijeti konačnim ukidanjem prava na mišljenje jeste u njegovoj desnici, no ideali koji ga pokreću već duže vrijeme predstavljaju opće dobro.

 

Činjenica da je “Deklaracija o Domovinskom ratu” – kao ordinarna krivotvorina, besramna državna laž ukrašena pečatom i crvenim voskom – provučena kroz parlamentarnu proceduru i usvojena praktički jednoglasno, upućuje na zaključak da su među fašistoidnim mrakovima najzlokobniji oni s demokratskim alibijem.

 

(Prenosimo s portala tjednika Novosti).

Filed Under: OSVRT Tagged With: autograf.hr, domoljublje, Domovinski rat, Franjo Tuđman, Gojko Šušak, HDZ, Hrvatska, Novosti, osvrt, partija, politika, represija, šifra, tjednik, Tomislav Karamarko, Viktor Ivančić, zakon

Bikova koža

Autor: autograf.hr / 04.01.2014. Leave a Comment

bikova_kozaSalvador Espriu, punim imenom Salvador Espriu i Castelló rođen je u mjestu Santa Coloma de Farners 10. lipnja 1913., pisao je na katalonskom jeziku, a etablirao se kao originalan pripovjedač svoje generacije, te su mu djela prevođena na strane jezike, međunarodno priznata i cijenjena. Pisao je poeziju, prozu, drame… a baš o stogodišnjici njegova rođenja hrvatska je kultura postala bogatija za u cjelini njegovo najznačajnije djelo, svojevrsni spjev, ‘‘Bikovu kožu“ (La pell de brau).

 

Ta je pjesnička knjiga odavno prevedena na mnoge jezike i otvorila je put u svijet katalonskome pjesništvu, kao što je i u samoj domovini (prvi put objavljena u travnju 1960. godine) probijala led knjigama na katalonskome jeziku, u razdoblju kad je taj jezik u Španjolskoj, za Francove strahovlade, bio praktički izvan javne uporabe, zabranjivan, priječen i u tiskovinama praktički onemogućivan.

 

‘‘Bikova koža“ je izazvala najveći odjek i uspjeh i stoga što je bila shvaćena kao politički čin, kao gesta autorove neravnodušnosti i pokušaj razumijevanja s onu stranu nekadašnjih podjela, odnosno nadmašivanja neposredno promaklih povijesnih okolnosti u perspektivi dugoga trajanja i nekog solidarnog ljudskog zajedništva. Simbol Bikove kože odnosi se na zemljopisni oblik čitavoga Iberskog poluotoka, dugotrajno pritisnutog različitim oblicima diktature i represije.

 

Autor: Salvador Espriu

Naslov: Bikova koža

Prijevod: Tonko Maroević

Književnost

Broj stranica: 112

Uvez: meki

Godina izdanja: 2013.

ISBN 978-953-249-131-9

Izdavač: Izdanja Antibarbarus

 

(Više novih knjiga na Moderna vremena info)

Filed Under: Moderna vremana info Tagged With: Antibarbarus, autograf.hr, Bikova koža, diktatura, knjiga, La pell de brau, Moderna vremena, proza, represija, Salvador Espriu, Tonko Maroević

Vojna okupacija lanca trgovina tehničkom robom u Venezueli

Autor: Marko Barišić / 11.11.2013. Leave a Comment

Venezuelski predsjednik Nicolas Maduro zapovjedio je vojsci da okupira lanac trgovina tehničkom robom zato što su, kako je tvrdio, imali previsoke cijene, a nakon što je uhitio nekoliko njihovih vodećih menadžera, naredio je da svoju robu prodaju po “poštenim cijenama”.

 

Vojska je u subotu provela njegovu naredbu, zaposjela je ulaze u trgovine i organizirala redove pa sada kupci čekaju u dugačkim kolonama ne bi li se domogli kojeg komada tehničke robe po osjetno sniženim cijenama. Maduro je najavio da će njegovi inspektori idućih dana pročešljati cijelu državu i tamo gdje im se učini da su cijene previsoke, vlasnici će ih morati sniziti. “Potkradanje naroda mora prestati”, kazao je Maduro. 

 

U Venezueli već mjesecima vlada velika nestašica osnovnih životnih potrepština. Da bi se kupio komad piletine, u redovima se mora stajati i po nekoliko sati. Nema kave, brašna, ulja, šećera, higijenskih potrepština, a posebno nedostaje toaletnog papira. Vlada je prije mjesec dana preuzela nadzor nad jedinom tvornicom tog artikla u državi te kontrolira njegovu proizvodnju, distribuciju i prodaju.

 

Venezuela je zemlja bogata naftom, no većina novca koji se dobije njezinom prodajom odlazi na otplatu duga. Inflacija je ove godine dosegnula razinu od 54 posto, povećana je državna potrošnja, usporen je i rast BDP-a. Analitičari procjenjuju da se Venezuela približava recesiji.
U vrijeme četrnaestogodišnje vladavine Huga Cháveza dogodile su se brojne nacionalizacije u naftnom i energetskom sektoru, vlada je stalno optuživala vanjske neprijatelje za rušenje njihova gospodarstva. Na meti je bila i oporba. Maduro, koji je Cháveza naslijedio u travnju ove godine, kreće njegovim stopama. “Naši neprijatelji isplanirali su ovu agresiju, to su ljudi koji već 14 godina pokušavaju srušiti našu bolivarsku revoluciju”, rekao je.

 

U zemlji su zbog loše ekonomske situacije donesene pojačane represivne mjere. Vojni i civilni inspektori obilaze trgovine i tvornice. Preko državnih medija traje borba protiv tzv. špekulanata. Maduro zasad nije poduzeo novu nacionalizaciju privatnoga vlasništva, iako ni to nije isključeno.

 

Venezuela je po veličini peto gospodarstvo Latinske Amerike. Jedan od najvećih problema te zemlje jest to što se previše oslanja na naftu. Prihodi od prodaje nafte čine 50 posto proračuna i čak 90 posto zarade u čvrstoj valuti. Problem je i centralizacija svih investicija u zemlji. Sada se pokazuje da je puno novca uzaludno potrošeno u ulaganja koja zemlji nisu donijela nikakvu korist.

 

Posljedice sada plaćaju stanovnici Venezuele, koji satima moraju čekati u redovima da bi se domogli osnovnih životnih potrepština. Istodobno vlada šalje vojsku u pojedine tvornice i trgovačke lance, što na dulji rok ne može dati rezultate. Posljedice takvih mjera su i pljačke pojedinih trgovina koje se proglašavaju “državnim neprijateljima”.

 

Usto, u zemlji vlada poslovna nesigurnost, kapital bježi iz takva okružja, a stanovnici su pod stalnim pritiskom socijalističke propagande, koja uvijek ima neke nove neprijatelje, krivce odgovorne za gospodarske poteškoće.

Filed Under: Američki trokut, Svijet Tagged With: nestašice, Nicolas Maduro, represija, Venezuela, vojska

DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:

ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

VRIJEME SUODGOVORNOSTI - ostale emisije

Facebook

Facebook

Želite li primati naš newsletter?

Upišite svoj e-mail i pratite najnovije aktualnosti!

Postanite podupiratelj našega portala. Vi ste dokaz da možemo stvarati bolje društvo i da ponekad valja htjeti i nemoguće kako bismo dosegnuli moguće.

Molimo vas da pomognete Autograf.hr uplatom priloga na naš račun (kliknite ovdje).
Hvala vam!

VIDEO: VRIJEME SUODGOVORNOSTI

Drago Pilsel Argentinski roman

ZAHVALJUJEMO SE POTPORI REDAKCIJE:

Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt

Copyright © 2023 | AUTOGRAF.HR | Izrada portala : Poslovna učionica d.o.o. | Tehnička podrška: 234 d.o.o. i Online Press d.o.o. | Log in

Mrežne stranice www.autograf.hr koriste kolačiće ("cookies") za napredniju funkcionalnost stranica, ugodnije posjetiteljevo iskustvo, te prikaza web bannera i drugih oglasa. Postavke korištenja kolačića možete kontrolirati i odrediti u vašem pregledniku mrežnih stranica ("web browser"). Ako se slažete s korištenjem kolačića na mrežnim stranicama www.autograf.hr molimo kliknite "Slažem se". Posjet i pregled mrežnih stranica na www.autograf.hr moguć je i bez korištenja kolačiča, no tada neće biti isporučene neke funkcionalnosti kojima kolačići upravljaju.
Slažem se
Polica privatnosti i kolačića

Privacy Overview

This website uses cookies to improve your experience while you navigate through the website. Out of these, the cookies that are categorized as necessary are stored on your browser as they are essential for the working of basic functionalities of the website. We also use third-party cookies that help us analyze and understand how you use this website. These cookies will be stored in your browser only with your consent. You also have the option to opt-out of these cookies. But opting out of some of these cookies may affect your browsing experience.
Necessary
Always Enabled
Necessary cookies are absolutely essential for the website to function properly. This category only includes cookies that ensures basic functionalities and security features of the website. These cookies do not store any personal information.
Non-necessary
Any cookies that may not be particularly necessary for the website to function and is used specifically to collect user personal data via analytics, ads, other embedded contents are termed as non-necessary cookies. It is mandatory to procure user consent prior to running these cookies on your website.
SAVE & ACCEPT