Pola godine poslije općih parlamentarnih izbora od 12. listopada prošle godine konačno su posljednjeg dana ožujka o.g. potvrđena imenovanja novih saziva Vlade Federacije BiH i Vijeća ministara BiH. Vlast u Republici Srpskoj je formirana puno brže, ali praćena sumnjom u kupovinu mandata (”afera papak”). [Read more…]
Vrag stigao po svoje
Nisam iznenađen apsolutno ni jednim detaljem storije o kaosu u Federaciji BiH. Bitno je ne previdjeti ovu činjenicu – u Federaciji, za sada ne i u Republici Srpskoj! Stvar je bitna za razumijevanje cijele priče, ma kako izgledala bizarna.
Što se iznenađenja tiče, zapravo sam u čudu kako se sve skupa nije dogodilo i ranije. Naprosto zato što su postojali svi udžbenički elementi za eksploziju.
Prvo, potpuno poniženje u svakom pogledu goleme većine stanovnika Bosne i Hercegovine, posebno ovog njezinog frankenštajnskog “dejtonskog” dijela koji se zove Federacija BiH. Morali su odreagirati spontano još ranije. “Spontanost” je ovdje bolnija varijanta od nekakve velike zakulisne organiziranosti.
Drugo, potpuna nesposobnost, zapravo nepostojanje nečega što bi se trebalo zvati državom u bilo kakvom racionalnom i poznatom obliku. I uporno zatvaranje očiju pred time kod onih koji su državnog i ustavnog monstruma stvorili, pa pričaju priču o ljudima u BiH koji to “sami moraju ispraviti”. Valjda kao u Ukrajini, na Bliskom istoku ili tko zna gdje… Ako oni ne izvuku nikakav zaključak, eto problema odavde sutra u njihovom sretnom dvorištu.
Ukratko, vrag koji se u slučaju tzv. dejtonske Bosne i Hercegovine – koja je apsolutno nasilje nad povijesno i dokazano mogućom funkcionirajućom, postojećom, realnom i ljudskom Bosnom i Hercegovinom – morao pojaviti iz svoje jazbine stigao je po svoje. Rekao bih na gromoglasne pozive odavde, čak i s ozbiljnim zakašnjenjem. Sve ostalo su nijanse
Treće je tipični urnek ovdje iskazan u punoj mjeri, a odavno poznat u svijetu – kako spontanu “revoluciju” prvog dana ukradu druge noći najradikalniji fakini i lupeži u lepezi od huligana do, sutra, ekstremista raznih nijansi.
Uništena srednja klasa
Ukratko, vrag koji se u slučaju tzv. dejtonske Bosne i Hercegovine – koja je apsolutno nasilje nad povijesno i dokazano mogućom funkcionirajućom, postojećom, realnom i ljudskom Bosnom i Hercegovinom – morao pojaviti iz svoje jazbine stigao je po svoje. Rekao bih na gromoglasne pozive odavde, čak i s ozbiljnim zakašnjenjem. Sve ostalo su nijanse.
U te “nijanse”, naslonjene na ovo gore, ide i sljedeće: u ovoj i ovakvoj državi živi su ljudi koji su radili, stvarali, bivali plaćeni, ljudi koje je rangirao u životu neki drugi sistem vrijednosti, mnogo realniji, prihvatljiviji i logičniji od ovoga koji je danas na snazi. Ljudi koji su znali što je individualni i kolektivni dignitet.
Postojao je red veličina veoma blizak onome koji je vladao unaokolo po svijetu. Sve skupa, postojao je, i to baš u gradovima poput Sarajeva, Tuzle, Mostara, Bihaća, Banjaluke…okoliš u kojem je narastala kao dominantna srednja klasa. Pojedinci “tajkuni” mogli su se progutati čak i uz osmijeh. Luzeri su za svoje stanje bili uglavnom sami krivi. Ta i takva srednja klasa danas je brutalno, reklo bi se “genocidno”, uništena, satrta, ismijana, ponižena do srži i proglašena šprdnjom. Od koga? Siledžija, kriminalaca, onih što ismijavaju obrazovanje, pamet, kulturu. Od bahate nove elite izrasle na svemu onome što je kontravrijednost onome što je bilo.
Nije ovdje u pitanju povijest, nešto nekad što ima samo u knjigama. U pitanju je činjenica da je poniženjem poklopljena generacija koja je znala da može i kako može drugačije i pravednije, uspješnije i sretnije, a evo već dvadesetak i kusur godina gleda da sve, ciljano, ide u suprotnom pravcu i protiv njih i njihove djece. U pitanju je generacija koja se svako malo ponosno dizala na himnu što je negdje svirana uz medalje i prva mjesta, a danas joj himna čak ni teksta i riječi nema, a ne svira se nigdje i bezmalo nikad. I zastavu su joj drugi nacrtali, bez ikakve veze s vlastitom poviješću i vrijednostima.
U pitanju je generacija čiji sinovi očevima postavljaju pitanje – a što i ti ne kradeš, pa da i mi imamo… Konačno, u pitanju je generacija koja je počela doslovce da kopa po kontejnerima ne zato što su orkani, poplave ili zemljotresi poharali zemlju, već zato što su lopovi ukrali tu zemlju i njezina blaga strpali sebi u džep. U ime nacije, etnosa, vjere i nedovršenog rata.
Ništa to ne čudi
U pitanju je generacija čiji sinovi očevima postavljaju pitanje – a što i ti ne kradeš, pa da i mi imamo… Konačno, u pitanju je generacija koja je počela doslovce da kopa po kontejnerima ne zato što su orkani, poplave ili zemljotresi poharali zemlju, već zato što su lopovi ukrali tu zemlju i njezina blaga strpali sebi u džep. U ime nacije, etnosa, vjere i nedovršenog rata
I nije zato čudo što je sve krenulo iz Tuzle koja je bila i ostala posljednji bastion kakve-takve građanske sredine protiv koje je od prvog dana nakon rata krenuo pritisak svake vrste ne bi li joj se to lice unakazilo i promijenilo. Normalno je zato što su tamo i policajci stali na stranu poniženih, jer su ista krvna grupa.
Nije čudo ni to što je najkrvavije i najbrutalnije bilo u Sarajevu. Taj je grad ponižen ponajviše i nekadašnji genetski kod mu je uništen na najgori način. I u vezi s njegovom realnošću najstrašnije se lažemo. Rušilo se ciljano i projektirano u ratu, a onda mirno, uporno i primitivno nakon rata. Rekli bi mnogi – logično.
Sarajevo je danas najdalje od onoga što je nekad bilo. I tu ranu ponajbolje osjećaju oni koji su u njemu ostali, a djeca im se ne snalaze u sudaru roditeljskih nostalgičnih sjećanja i brutalne ulične realnosti. Poslastica za vraga.
Idiotski Dayton
Što reći o unutarnjem ustavnom konceptu kaosa u kombinaciji s adekvatnim domaćim izvođačima radova. O Daytonu kao idiotski pročitanom projektu kojim su veliki unaokolo htjeli sebi da zakače medalju, na kojem je trebalo zaraditi tajkunske novce, ukrasti resurse, onemogući i satrati svježe ideje nepodobne korporativizmu, promijeniti autohtonu pamet i razmijeniti je za uvezene i domaće idiotluke i debile, eksperimentirati na modelu teritorijalizacije nacionalizma kao državotvorne paradigme koja će se ponuditi sutra drugim nepoćudnim državama…
Rezultat je do boli prepoznat u vatri na ulicama duhovno i materijalno dekomponiranog Sarajeva i brutalno nacionalistički podijeljenog Mostara, prije svega. U entitetu u kojem praktično ne postoji ni jedna jedina organizacijska vertikala koja znači naredbodavnu i funkcionalnu hijerarhiju, konkretne nadležnosti i posebno odgovornosti, nego je sve u artificijelnim horizontalama koje se nigdje ne dodiruju, nitko nikome ne odgovara, a sve je u mehanizmima blokade bez ijednog mehanizma deblokade – jasno je zašto napadnute institucije te “države” nitko ne brani. Zapravo i nema tko.
O Daytonu kao idiotski pročitanom projektu kojim su veliki unaokolo htjeli sebi da zakače medalju, na kojem je trebalo zaraditi tajkunske novce, ukrasti resurse, onemogući i satrati svježe ideje nepodobne korporativizmu, promijeniti autohtonu pamet i razmijeniti je za uvezene i domaće idiotluke i debile, eksperimentirati na modelu teritorijalizacije nacionalizma kao državotvorne paradigme koja će se ponuditi sutra drugim nepoćudnim državama…
Čak i da je bilo naredbi da se to radi, suglasnost je moralo da potvrdi desetak instanci. Institucija, zapravo, nema ni u promilu koji je izvan te najprizemnije politike. Umjesto toga, policijom naređuje ministar jer je on politika, a politika je ovdje lični dobitak. Idu izbori, valja biti “humanist”, a istorija je potvrdila da ono “niko ne sme da vas bije” daje pouzdan rezultat.
Država RS, brutalna realnost
I konačno, zašto do ovoga časa tog raspada sistema i puštanja na volju “otimanju revolucije” nije bilo u Republici Srpskoj. Zato što kakve-takve kvazi-države, temeljene na jakoj hijerarhiji s vođom (ma kakav on u totalitarizmu i hegemoniji bio), imaju mehanizme da narede i provedu naređenje, zato što nemaju međunivo u nekakvim kantonima kojima rukovode raznorazne koalicije k’o guske u magli, zato što se zna tko krade i za koga, a tko tu ne igra.
Zvuči prilično nedemokratski ova “pohvala” tamošnjem centralizmu kojim se, upravo odatle, maše kao crvenom krpom kada je BiH kao država u pitanju?
Ovo je, ipak, brutalna realnost. Na prostorima na kojima se dogodio kaos, najjednostavnije kazano, nema države sposobne da se kaosu odupre. A nema je jer postoje dva, objektivno međunarodno podržana modela lopovluka i krađe. Jedan je nepostojanje države, pa moćni lopovi mogu što hoće. To se zove Federacija BiH, entitet. Drugi je ukradena država od jednog vođe, totalitarista, koji je uspješno prodao nacionalizam pod populizam, odsjekao veze s ostatkom “države” i u svojoj nahiji drži stvar pod kontrolom. Za sada. To se zove Republika Srpska, entitet.
Ni u jednom ni u drugom slučaju nikoga se ama baš ni najmanje ne tiče što povijesne teorije o demokraciji o tome kažu. One ne samo da nisu važne, one su ovdje krajnje nepoželjne i opasne i protiv njih se valja boriti svim silama.
Nisam baš siguran da i sam vrag na tom terenu za sada uopšte traži još neki dodatni primamljivi teren za sebe. I ovako kako je njemu je puna šaka duge brade.
(Prenosimo s portala forum.tm)
Klasa, a ne rasa
Mnogo se pripovijesti i mistifikacija isplelo oko provale narodnoga bijesa u Bosni i Hercegovini. Istina je mnogo i niti jedna od njih nije konačna. Zapravo, jedna je izuzetak. Ljudi u BiH su se konačno socijalno osvijestili. Shvatili su da postoje kurvini sinovi koji godinama, pod plaštom nacionalne čistoće i zaštite nacionalnih interesa, žive kao bubrezi u loju.
A ostali su naučeni da ne talasaju zarad dobrobiti svoje zemlje. Jer, iznad svega je najvažnije da “oni” ne profitiraju. A “njihovi” profitiraju ako se “naši” ugroze. Zato ne treba ugroziti “naše”, da ne bi profitirali “njihovi”. Ta logika, koja više liči na inat petogodišnjeg djeteta, je nezgrapna kao što su nezgrapne i rečenice koje je opisuju. A ta nezgrapna logika građane BiH već dvadesetak godina drži u konstantnom potonuću.
Kada je krenula rijeka socijalnog bunta u BiH, svi su se prepali. Strah vladajućih struktura je dostigao razmjere kada se rađa tobožnja briga za opstanak zemlje. Iste one zemlje koju godinama, navodno je braneći, rastaču. I, zanimljivo je kako su lako zaboravili svoju maksimu u koju se zaklinju, da je Bosne bilo i da će je biti. Ili su možda u svojoj buržujskoj oholosti pomislili da su Luj XIV. i tripovali: Država, to sam ja. Ne bude li mene, neće biti ni BiH.
Kada je krenula rijeka socijalnog bunta u BiH, svi su se prepali. Strah vladajućih struktura je dostigao razmjere kada se rađa tobožnja briga za opstanak zemlje. Iste one zemlje koju godinama, navodno je braneći, rastaču. I zanimljivo je kako su lako zaboravili svoju maksimu u koju se zaklinju, da je Bosne bilo i da će je biti. Ili su možda u svojoj buržujskoj oholosti pomislili da su Luj XIV. i tripovali: Država, to sam ja. Ne bude li mene, neće biti ni BiH
Otuda su potekle brojne teorije koje postoje u svakoj pobuni na svijetu. Vanjski neprijatelji i unutrašnji izdajnici su postali temeljne kategorije kojima se operira u javnom prostoru. A slika je istovremeno i groteskna i zabrinjavajuća. RS priča o zavjeri kojoj je krajnji cilj ukidanje RS-a. Federacija priča o zavjeri čiji je glavni cilj – preustroj Federacije BiH i(li) osamostaljenje RS-a. U vrijeme demonstracija se namjerno proizvodi haos i ljudi se plaše novim ratom. Jer, naravno da mi ne damo da se RS odcijepi bez rata. A ni RS neće da se ukine bez rata. Nemojte stoga više nikada protestirati ma kako vam bilo, da se ne bi desilo da bude rata, poruka je građanima.
Količina straha i panike koja se svjesno širi među stanovništvom je strašna. Medijski spinovi su prosto nevjerovatni. Priča se o masovnim pljačkama (kojih nije bilo), priča se o ulasku tenkova BiH. Govori se o ulasku trupa EU u BiH i o desetinama kilograma droge koji su pronađeni kod demonstranata, kao da se radi o upadu na imanje Pabla Escobara, a ne protestima nezadovoljnika pred državnim institucijama. Nema sumnje u to da je bilo ubačenih grupa, ali treba znati da većina građana koja je protestirala nema novca ni za 12 kilograma kafe, a kamoli spida.
Toliko se priča isplelo oko demonstracija u BiH da ispade da su političari koji nam dvadeset godina uništavaju živote nešto najbolje što nam se dogodilo i što nam se uopće moglo dogoditi. Samo što smo bili glupi da to shvatimo. A sada nam je kasno jer smo zbog svoje gluposti izgubili domovinu za koju smo ginuli, koju ni četnici nisu tako spaljivali i bla bla.
Nije li krajnje drsko porediti gladne građane s četnicima koji su, da podsjetimo, jedna profašistički orijentirana vojska? I nije li u tome najveći spin? Huligani koji dvadeset godina uništavaju zemlju građane nazivaju huliganima. I ako je na protestima bilo grupa pravih huligana, ova vlast sigurno nema moralno pravo da im bilo šta prigovori. Etnofašisti koji dvadeset godina dijele ljude te iste ljude kada se socijalno pobune nazivaju imenom jedne fašističke vojske? Vlast je šizofrenija bez granica.
Količina straha i panike koja se svjesno širi među stanovništvom je strašna. Medijski spinovi su prosto nevjerovatni. Priča se o masovnim pljačkama (kojih nije bilo), priča se o ulasku tenkova BiH. Govori se o ulasku trupa EU u BiH i o desetinama kilograma droge koji su pronađeni kod demonstranata, kao da se radi o upadu na imanje Pabla Escobara, a ne protestima nezadovoljnika pred državnim institucijama. Nema sumnje u to da je bilo ubačenih grupa, ali treba znati da većina građana koja je protestirala nema novca ni za 12 kilograma kafe, a kamoli spida
A koliko su vlasti uplašene govori podatak da neko (nije još utvrđeno, a vjerovatno nikada neće ni biti) šalje ljude da tuku demonstrante. Ipak, demonstranti ne odustaju.
Demonstracije se pokušavaju spinovati i na način da se građani optužuju za destabiliziranje države. Dakle, loše vlasti, korumpirani kompradori europskih kapitalista zaogrnuti lokalnim etnofašizmom i vjetrom u leđa iz MMF-a ne uništavaju državu, već je uništavaju građani kada se pobune protiv toga?! Ima li veće drskosti od te teze.
Uopće nema sumnje u to da će se u ove demonstracije uplesti razne službe. Pa to je popratna pojava svih mogućih pobuna u svijetu i samo se potpuni politički iliterati mogu iščuđavati nad tom činjenicom. A mnogi su se analitičari i intelektualci pokazali kao takvi jer su prostom matematikom “ako mi gubimo, dobijaju oni” počeli da ljude psihološki spremaju za ono čega se svi boje – novi rat.
Takvo neodgovorno ponašanje u javnom prostoru ne šokira s obzirom da dolazi od profesionalnih čuvara nacije i njihovih intelektualnih glasnogovornika koji su na plećima te iste zemlje stekli enormna bogatstva. Jedina opasnost leži u tome, a pokazali su to svi ovi spinovi oko protesta, što su vladajuće kaste spremne na sve da zadrža svoje privilegije.
A, kakva je ovdje uloga regiona? Zanimljiva i zapravo krajnje blesava. Aleksandar Vučić je Miletu Dodiku rekao da ne želi vidjeti kako gore zgrade u RS-u. Zoran Milanović je otišao u Mostar da se pokaže dobrim pokroviteljem nacionalnih podjela u BiH. A i Turska je pokazala da joj je stalo – poslali su Davutoglua u BiH.
Demonstracije se pokušavaju spinovati i na način da se građani optužuju za destabiliziranje države. Dakle, loše vlasti, korumpirani kompradori europskih kapitalista zaogrnuti lokalnim etnofašizmom i vjetrom u leđa iz MMF-a ne uništavaju državu, već je uništavaju građani kada se pobune protiv toga?! Ima li veće drskosti od te teze
Otkuda tako žurna sastančenja sa “svojima” unutar BiH? Prije svega Hrvatska, Srbija, ali i Turska se prema BiH ponašaju krajnje patronistički i to čak i ne kriju. S druge strane, postoji jedna činjenica koja svima promiče iz vida. Klasna svijest je nadnacionalna, a svi su stanovnici ex-yu republika u istim problemima.
Ako su se ljudi u BiH mogli izdići iznad etničkog i koliko-toliko socijalno osvijestiti, mogu svi. A to je najveći strah elita iz Srbije i Hrvatske. Posebno ako se uzme u obzir da je socio-ekonomska situacija prilično slična i da u svim ovim zemljama hiljade radnika živi nezbrinuto nakon tajkunskih privatizacija. Zbog toga se neprestano boje “prelijevanja” socijalnih nemira iz BiH. Moć političkih elita u Srbiji, Hrvatskoj i BiH je sadržana u čistoći nacije i rase. A za njih je najveća opasnost ako se ljudi odluče da im vodič bude klasa, a ne rasa.
Zbog toga su se entitet RS, ali i zemlje u okolini BiH spremne braniti. Novinarka Glasa Srpske je, krivotvoreći Andrića, napisala da je Sarajevo orijentalna kasaba. A to nije prvi put da se raznorazni intelektualci kite tim rasističkim uresom u svome diskursu. Demonstracije u BiH su pokazale da ni Sarajevo, niti jedan drugi grad ovdje nisu nikakve orijentalne kasabe, već da su sredine sazrele za promjene i prevazilaženje etničkoga.
Teško je govoriti o tome kako će sve završiti. Jedno je sigurno – ukoliko se ne prozru i ne prokažu igre zastrašivanja ljudi, postići će se jedan krajnje opasan efekat. Ljudi će ubuduće izbjegavati izlazak na demonstracije ma kakav bio ishod ovih. Zbog toga bi demonstracije trebalo kanalizirati u dva smjera. Jedan je da se one održe kao socijalni bunt, drugi je da se prozru sve igre koje se pletu oko ovih demonstracija.
Godinama nas u školi uče maksimi kako revolucija jede svoje sinove. Ne treba napominjati da je u tim školskim interpretacijama njeno značenje izvrnuto. Zbog toga bi hitno trebalo promijeniti ovu definiciju i sada u BiH dokazati da revolucija jede kurvine sinove. Nacionalpolitičke kurvine sinove.
BiH opet gori
Bosna i Hercegovina opet gori. Dvadeset godina nakon kraja rata čini se da počinje novi rat. Onaj za socijalnu pravdu.
Prije par dana su počeli protesti nezadovoljnih tuzlanskih radnika pred zgradom Tuzlanskog kantona. Nakon što im niko nije odgovorio na zahtjeve demonstrantima su se pridružili i studenti i nezaposleni građani. Potom su počela masovna hapšenja. Policija koja dvadeset godina ne hapsi ratne profitere, ratne zločince i ine kriminalce počela je da hapsi građane jer su izrazili svoje nezadovoljstvo. Šokirani policijskom brutalnošću građani su odlučili odgovoriti.
Policija je, dakle, odgovorila silom. Zapravo, to je ono što piše u tobože profesionalnim izvještajima. Prava je istina da je policija počela da primjenjuje neviđenu brutalnost na građanima.
Građane BiH i regije su šokirale slike na kojima policija privodi četrnaestogodišnjaka koji se, vraćajući se iz škole, našao na mjestu demonstracija. Prema medijskim izvještajima jednom od demonstranata policija je slomila obje noge. Na kraju, i sam je komesar policije Tuzlanskog kantona za jednu televiziju izjavio kako je policija to uradila jer mora svojim životima zaštiti uposlenike Vlade i Vladu.
Policija je uhapsila Aldina Širanovića, uzornog građanina koji je, prema navodima iz policije, podsticao proteste. Snimak iz Tuzle na kome policija šprica suzavac po studentima koji mirno stoje ispred studentskog doma je potresao javnost.
Nakon masovnih hapšenja građana Tuzle protesti solidarnosti su počeli u Sarajevu. Građani su nosili transparente na kojima je pisalo “Svi smo mi Aldin Širanović” (tuzlanski građanin). Prvi dan sarajevskih protesta, u četvrtak, dužnosnici vlada (Federalne i Kantonalne) su rekli kako ne shvataju zbog čega građani protestiraju. Premijer Kantona Sarajevo je rekao kako “u Sarajevu niko nema razloga da bude nezadovoljan”
Nakon masovnih hapšenja građana Tuzle protesti solidarnosti su počeli u Sarajevu. Građani su nosili transparente na kojima je pisalo “Svi smo mi Aldin Širanović”. Prvi dan sarajevskih protesta, u četvrtak, dužnosnici vlada (Federalne i Kantonalne) su rekli kako ne shvataju zbog čega građani protestiraju. Premijer vlade Sarajevskog kantona je rekao kako “u Sarajevu niko nema razloga da bude nezadovoljan”.
Ova je premijerova rečenica još jednom razbjesnila građane i navela ih na neviđeni bunt, prije svega zbog toga što je u njoj sadržana sva bahatost bosanskohercegovačkih političara i etničkih elita koje, uživajući u privilegijama kakvih nigdje nema, potpuno gube kontakt s realnošću.
Petak je i Sarajevo gori, baš kao što je gorjelo 1992. godine. Kako se onda ovaj grad borio protiv fašizma, bori se i danas. Danas se Sarajevo bori protiv etno-fašizma i socijalne nepravde. Bore se i Mostar, i Zenica, i Travnik, i Kakanj, i svi gradovi, manji i veći. Na ulicama su svi građani BiH.
Čak se i Banja Luka probudila. Nadati se da više nikome nije važno nečije ime, nacija ili religijska pripadnost. Građane BiH-a je, izgleda, konačno ujedinilo ono što im je svima zajedničko – siromaštvo i neviđene socijalne nepravde. Doduše, premijerka RS Željka Cvijanović rekla je nešto što je nasmijalo cijelu bh. javnost: “Ne smijemo dozvoliti da se neredi iz jedne potpuno neuređene sredine kao što je Federacija preliju u jednu potpuno uređenu sredinu kao što je Republika Srpska.”
Međutim, ovdje se događa ono što se događa kod svih masovnih protesta na svijetu. Mnogo je dezinformacija koje u javnost puštaju prije svega zvaničnici policijskih tijela. Naime, rečeno je kako su demonstranti u Tuzli opljačkali tržni centar Omega. Iz tržnog centra Omega je došao demanti. Tržni centar nije ni dirnut.
Desetine građana Tuzle je noć provelo na saslušanju. Među njima je i jedna studentica koja je cijelu noć ispitivana doslovce zato što je stajala u prvom redu protesta sa zviždaljkom u ruci. Sve to je navelo građane da kamenuju i zapale zgrade vlada širom BiH.
Premijerova rečenica je još jednom razbjesnila građane i navela ih na neviđeni bunt, prije svega zbog toga što je u njoj sadržana sva bahatost bosanskohercegovačkih političara i etničkih elita koje, uživajući u privilegijama kakvih nigdje nema, potpuno gube kontakt s realnošću
Na jednom od portala koji prati proteste iz minute u minutu je objavljena vijest da je “Rulja krenula u rušilački pohod. Uništavaju trafike, radnje, iščupan je i bankomat…”.
Istovremeno, novinarka jedne sarajevske televizije je rekla da je i novinarima onemogućeno da rade svoj posao. Naime, ko god pokuša nešto da snimi, bude pretučen. Nije rečeno ko tuče novinare. Međutim, novinari brojnih televizija upozoravaju da se huligani instruirano uključuju u proteste.
A to se, jasno je, čini kako bi se protesti delegitimirali i kako bi građani, uplašeni pred divljanjem huligana, i sami zatražili da policija reagira.
Stotine povrijeđenih se primaju u bolnice. Neprestano se šire (dez)informacije o pljačkama. Vlade kantona, prvo Tuzlanskog, a onda i Zeničko-dobojskog, daju ostavke. Zapaljena je zgrada Vlade Hercegovačko-neretvanskog kantona.
Mostar, koji je do sada bio 2u1 grad, je odlučio da mu je dosta toga. Bunt u BiH je masovan. Zbog toga vlast i ne bira instrumente da se zaštiti.
Policija, dakle – ona je ta koja čuva vlast i poredak. O tome svjedoči i jedna tuzlanska demonstrantica koja kaže: “Mojoj prijateljici su prvog dana protesta policajci govorili ‘Kujo, makni se, šta hoćeš’. Ja nisam imala incidenata. Jasno sam čula, nakon što smo se juče oko 18.30 razbježali zbog suzavca, krikove mladića iza grmlja u slijepoj ulici kod gimnazije Ismeta Mujezinovića.”
Policiji nisu bitni građani koji se čude što se i sama policija ne pridruži protestima kada ni pripadnici MUP-a ne primaju plate redovno i žive s minimalnim primanjima.
Da li vlast pokušava iskoristiti proteste i nametnuti janukovičevski model policijske države? Problem je što vlasti optužuju građane za nasilje i time vrše ono što su radili dvadeset godina i što najbolje znaju – zamjenu teza. Naime, nisu građani krivi za nasilje. Da su vlasti radile svoj posao, da se nisu dvije decenije iživljavale na građanima BiH-a, ne bi bilo protesta
U Sarajevu su se protesti oteli kontroli. Zapaljena je zgrada Vlade Kantona Sarajevo. Policija hapsi i premlaćuje demonstrante. I zgrada Predsjedništva BiH gori. U Tuzli gore zgrada Vlade i zgrada Općine Tuzla.
Ohrabrujuća vijest u svemu je da je konačno počeo građanski bunt građana BiH-a. A građanski bunt podrazumijeva građansku državu koje u BiH odavno nema. Namjesto nje tu je jedna etno-nacionalistička tvorevina. Vrijedi podsjetiti da je BiH uređena po etničkom osnovu i da je kao takva zemlja bez perspektive. Jer domaće su elite odlično iskoristile post-dejtonsko stanje i nakaradna ustavna određenja kako bi sebi priskrbile ogroman kapital.
Policija, vratimo se na suštinu, tvrdi da su huligani preuzeli glavnu riječ. Iako je u ovakvoj situaciji teško bilo šta reći, nameće se jedno temeljno pitanje. Da li se ovdje svjesno radi huliganizacija protesta kako bi se bunt građana BiH-a koji od ove zemlje nastoji stvoriti građansku državu kanalizirao za pogrešne ciljeve?
A sve upućuje na to jer je zapaljen Historijski arhiv BiH-a. Da li je u toku inicijalnih protesta u Tuzli namjerno upotrijebljeno preveliko nasilje kako bi se priskrbilo opravdanje za gušenje revolucije? To su sve pitanja na koja će se odgovor još čekati.
Da li vlast pokušava iskoristiti proteste i nametnuti janukovičevski model policijske države? Problem je što vlasti optužuju građane za nasilje i time vrše ono što su radili dvadeset godina i što najbolje znaju – zamjenu teza. Naime, nisu građani krivi za nasilje.
Da su vlasti radile svoj posao, da se nisu dvije decenije iživljavale na građanima BiH-a, ne bi bilo protesta. Ili, da su barem, kada su protesti počeli, odlučili da udovolje zahtjevima građana umjesto što su im se nacerili u lice sa svojih olimpskih visina. Međunarodna zajednica, koautor bosanskohercegovačkog besmisla, radi ono što je radila i devedesetih – osuđuje nasilje.
U BiH se bije bitka na život i smrt. BiH više ne može biti etno-klerikalna i kvazidemokratska država. Od ishoda zavisi da li će postati građanska ili policijska zemlja?
Rođena u getu
Milan Mladenović je na albumu ‘‘Katarina II“ 1984. godine otpjevao (misleći na Sarajevo) pjesmu koja nosi jednostavan naziv: ”Geto”, a u njoj govori o tome kako je biti rođen u getu. Htijući ili ne, pjesmom je anticipirao ono što će se desiti sedam ili osam godina kasnije kada je cijeli svijet koji smo do tada poznavali reorganiziran u geta. Historija post-jugoslavenskih država je historija getoizacije.
Geto, koji smo do tada doživljavali samo u poeziji, je postao stvarnost u logorima koji su još jednom sablaznili svijet. Isti onaj svijet koji sebe samoljubno voli nazivati civiliziranim, a u kojem čike u skupim odijelima svoje političke uspjehe mjere brojem mrtvih neprijatelja. Par godina kasnije ti su logori, kao svojevrstan oblik fizičkog geta, zatvoreni. Rat je prestao, a getoizacija je preživjela i počela da prevrednuje naše svjetove.
Najpoznatiji geto u historiji čovječanstva je Varšavski geto. Njegova je poezija poezija ljudske borbe za slobodu, za prevazilaženje granica i zidova. Varšavski geto je simbol stradanja, ali je simbol i ljudskog otpora zatvaranju. U Varšavskom je getu počela pobuna Jevreja. Kao dvostruki simbol on postoji desetljećima, ambivalentan i poetičan. Ambivalentna je i priroda geta. Gdje god se pojavi geto, pojavi se i otpor protiv geta. U svijetu utemeljenom na principima moći svaki se otpor nastoji ugušiti. Većina, nažalost i uspijeva.
Najpoznatiji geto u historiji čovječanstva je Varšavski geto. Njegova je poezija poezija ljudske borbe za slobodu, za prevazilaženje granica i zidova. Varšavski geto je simbol stradanja, ali je simbol i ljudskog otpora zatvaranju. U Varšavskom je getu počela pobuna Jevreja. Kao dvostruki simbol on postoji desetljećima, ambivalentan i poetičan
U poratnim godinama, misli se na posljednji rat koji je nastao raspadom bivše domovine Jugoslavije (a veliko je pitanje može li domovina uopće biti bivša), geta na Balkanu postoje na dva načina.
Geta u Bosni i Hercegovini ne postoje kao strogi fizički zidovi koje smo kao djeca gledali u filmovima o Drugom svjetskom ratu i od kojih smo zazirali s jezom nadajući se pobjedi dobrih. Geta u BiH ne postoje ni kao zidovi koji niču širom Palestine ograđujući ljude jedne od drugih.
Geta u BiH postoje na najopasniji način, na onaj način koji onemogućava otpor getu. Geta u BiH, ali i drugim post-jugoslavenskim republikama, danas postoje kao procesi neprestane getoizacije i to prije svega na nacionalnoj osnovi. Zašto je ta getoizacija neprestana? Zbog toga što je, čim se naruše granice geta, potrebno podići nove. Ispravnije bi bilo reći da se granice geta ovdje i ne ruše u pravom smislu te riječi. Umjesto toga one same dotrajavaju jer ne postoji ni jedan geto kojeg vrijeme nije demantiralo. Zbog toga je očevima ratova potrebno neprestano dizati nove zidove među ljudima.
Već je rečeno da geta na Balkanu ne postoje u formi klasičnog zida. Čime se onda grade ta geta? Njihov je osnovni gradivni materijal strah. Strah od bilo čega drugog ili stranog. Strah od narušavanja vlastitog čistog poretka. Zato procesi getoizacije, koji su u BiH dovedeni do najviših razmjera, postoje na dva načina. Prvi je proces getoizacije, a drugi je proces samogetoizacije. Kako im i sama imena kazuju, ta se dva procesa razlikuju po tome što getoziranje neke skupine vrše drugi. Samogetoiziranje vrši sama ta skupina kako bi se zaštitila od prodora bilo čega izvana. A i ti su procesi dvoznačni: getoiziranje je istovremeno i samogetoiziranje. Evo i kako.
Njihov je osnovni gradivni materijal strah. Strah od bilo čega drugog ili stranog. Strah od narušavanja vlastitog čistog poretka. Zato procesi getoizacije, koji su u BiH dovedeni do najviših razmjera, postoje na dva načina. Prvi je proces getoizacije, a drugi je proces samogetoizacije. Kako im i sama imena kazuju, ta se dva procesa razlikuju po tome što getoiziranje neke skupine vrše drugi
Prethodna dva mjeseca je u BiH bila aktuelna priča o djeci iz Konjević-polja čiji su se roditelji pobunili protiv aparthejda koji provodi vlast u Republici Srpskoj. Naime, toj je djeci bilo uskraćeno izučavanje nacionalne grupe predmeta. Da stvar bude još gora, tu su grupu predmeta učili po “srpskom” planu i programu. A, ovo “srpskom” stoji pod navodnicima jer su svi naši planovi i programi odavno besmisleni i više usmjereni na zatvaranje i militarizaciju dječjih umova nego na otvaranje vidika. Taj ih je plan i program učio o vjekovnom stradanju srpskog naroda i o “turčenju” njihovih djedova.
Suštinsko pitanje koje se nameće je zašto europska javnost koja tobože bdije nad ljudskim pravima nije ni na koji način reagirala na očiti aparthejd u kojemu žive bošnjačka djeca u RS-u? Kako je moguće da u jednoj savremenoj i sekularnoj europskoj državi društvena institucija kakva je osnovna škola nosi ime Svetog Save ili bilo kog drugog svetog lika? A takve pojave postoje i u Federaciji BiH. Roditeljima niko nije pomogao. Bošnjački su im političari, shvatajući važnost predizborne godine, ponudili da osnuju isturena odjeljenja federalnih škola u kojima će se učiti po “bošnjačkom” planu i programu.
Roditelji i djeca iz Konjević-polja su dobili bitku, ali su izgubili rat. Umjesto jednog, republičkosrpskog geta, ponuđen im je geto njihovog vlastitog naroda. Dobili su bitku da im se djeca ne obrazuju po planu i programu koji će kao najveću vrijednost nuditi svetosavlje. Izgubili su rat protiv getoizacije kao procesa.
Vlasti RS-a su uspjele getoizirati tuđu djecu, ali su time getoizirala i vlastitu jer djeca u tom entitetu više neće ići skupa u školu. Stvorena su dva nepomirljiva dječja entiteta. Getoizacija uvijek podrazumijeva i samogetoizaciju. Zatvarajući drugog, zatvaramo sebe. Zbog toga je iskustvo slobode drugog nužno i naše iskustvo slobode.
Mnogo neposrednija forma autogetoizacije predstavlja svjesno samozatvaranje. Takvo nešto smo opet imali priliku vidjeti ovih dana i to baš, kakvog li čuda, u obrazovnim institucijama Republike Srpske. Naime, Ministarstvo obrazovanja tog entiteta je odlučilo da djeca od sada idu na ekskurziju samo unutar Republike Srpske
Mnogo neposrednija forma autogetoizacije predstavlja svjesno samozatvaranje. Takvo nešto smo opet imali priliku vidjeti ovih dana i to baš, kakvog li čuda, u obrazovnim institucijama Republike Srpske. Naime, Ministarstvo obrazovanja tog entiteta je odlučilo da djeca od sada idu na ekskurziju samo unutar Republike Srpske.
Ta odluka i ne čudi s obzirom na to da ju je donio Goran Mutabžija, ministar koji je na otvaranju škole u Manjači, mjestu gdje je nekada bio zloglasni logor, rekao da je Petar Kočić ugaoni kamen Republike Srpske! Takve tandenciozne interpretacije književnosti su mnogo puta u historiji dovele do toga da iz navodnog ugaonog kamena izraste zid. Zid geta. Uostalom, zašto bi djeca iz Republike Srpske odlazila u Pariz ili Firencu kada imaju Andrić-grad čiji je jedinstveni paradoks u tome što je ta opskurna kič-varošica sve ono što Andrić nikada nije bio?
Problem s getima u ex-yu državama je u tome što su to geta u glavama. Jednostavnije rečeno, to su mentalna geta koja se ne mogu srušiti lako kao zidovi. Iza rušenja zidova je stajala ideja oslobađanja. Sloboda je postojala u glavama i mogla je biti ostvarena u činu rušenja. Mentalni geto je najteže razbiti. Posebno ga je teško razbiti u uslovima u kojima su sada bivše jugoslavenske države. Problem nemogućnosti izlaska iz geta kao paradigme se zrcali u problemu djece iz Konjević-polja.
Iz jednog je post-jugoslavenskog geta moguće izaći samo ulaskom u drugi geto. Problem getoizacije postaje aporija kada se uvedu profesionalni aktivisti i istjerivači iz geta koji s podrugljive visine gledaju na stada oko sebe zaboravljajući da su i oni postali geto jer su izgradili najopasniju osobinu koja je pretpostavka geta. Ekskluzivnost.