(Opaska uredništva: Ponavljamo raniju kolumnu zbog godišnjeg odmora autora).
Uzalud vam trud, trubači, vi koji pušete u ratoborne nacionalističke trube, uvjeravajući pri tom i sebe i svijet kako su vam glazbala anđeoska i evanđeoska. Ne mogu to nikako biti one iste trube i harfe koje na razigranim slikarskim prikazima Isusova rođenja drže anđeli gore na visini pjevajući radosnu poruku mira za sve ljude dobre volje dolje u nizini. [Read more…]
Obamino otvaranje Kube
To što se danas događa u odnosima Sjedinjenih Američkih Država i Kube je neka vrsta Obamine (kontra)revolucije. O normalizaciji odnosa socijalističkog Davida i kapitalističkog Golijata se donedavno nisu usudili sanjati ni najveći utopisti svijeta.
Obaminu inicijativa za pomirenje mnogi tumače kao njegov posljednji pokušaj da ostavi traga u povijesti kojim bi na neki način opravdao prerano mu dodijeljenu Nobelovu nagradu za mir. Vizionaru Obami je nužno i hitno potreban neki veći povijesni uspjeh prije isteka drugog mandata početkom 2017. [Read more…]
Može li itko lijevije od Isusa Krista?
Uzalud vam trud, trubači, vi koji pušete u ratoborne nacionalističke trube, uvjeravajući pri tom i sebe i svijet kako su vam glazbala anđeoska i evanđeoska. Ne mogu to nikako biti one iste trube i harfe koje na razigranim slikarskim prikazima Isusova rođenja drže anđeli gore na visini pjevajući radosnu poruku mira za sve ljude dobre volje dolje u nizini. [Read more…]
Revolucionarna etida
Etida, instrumentalna skladba namijenjena vježbanju određenih tehničkih elemenata, u djelima je nekih skladatelja postala puno više, vrhunsko umjetničko djelo. Među najpoznatijim etidama koje su se izdigle daleko iznad razine tehničkih vježbi i postale dio najprestižnijeg umjetničkog repertoara su Chopinove klavirske etide.
Jedna od njih, ona koja nosi naziv ”Revolucionarna“ (br. 12. Op. 10) posebno mi je draga. Chopin ju je skladao 1831. godine kao romantičarski homage ustanku Poljaka protiv Rusije koji je slomljen bombardiranjem Varšave. Posvećena je velikom Franzu Lisztu, njegovu blisku prijatelju. [Read more…]
Hijene Ga nisu dirale
Tijekom boravka u SR Njemačkoj u vrijeme posljednjih božićno-novogodišnjih praznika, dao sam se nagovoriti da budem recenzent rukopisa fra Dalibora Milasa “Hijene Ga nisu dirale”. U međuvremenu mi je drago zbog toga jer je riječ o lijepo oblikovanoj i važnoj knjizi (MC TERRA Mostar & Minores Mostar, 2015., str. 155). Utoliko je logično što sam prvijenac – knjigu fra Dade, kako ga zovu oni koji ga vole, i promovirao u Mostaru i Ljubuškom 19. i 21. ožujka o. g. Uostalom, sredinom travnja bit će upriličena i njezina promocija u Zagrebu. [Read more…]
Obamino otvaranje Kube
To što se danas događa u odnosima Sjedinjenih Američkih Država i Kube je neka vrsta Obamine (kontra)revolucije. O normalizaciji odnosa socijalističkog Davida i kapitalističkog Golijata se donedavno nisu usudili sanjati ni najveći utopisti svijeta.
Obaminu inicijativa za pomirenje mnogi tumače kao njegov posljednji pokušaj da ostavi traga u povijesti kojim bi na neki način opravdao prerano mu dodijeljenu Nobelovu nagradu za mir. Vizionaru Obami je nužno i hitno potreban neki veći povijesni uspjeh prije isteka drugog mandata početkom 2017.
Legendarni pomiritelj neprijateljskih naroda Nelson Mandela je čak i u svojoj smrti nastavio svoju misiju. S njegova ispraćaja u Johanesburghu je u svijet krenula slika kratkog susreta Baracka Obame i Raula Castra. Njihov neplanirani stisak ruke je postao proročkom gestom novih odnosa.
To što se danas događa u odnosima Sjedinjenih Američkih Država i Kube je neka vrsta Obamine (kontra)revolucije. O normalizaciji odnosa socijalističkog Davida i kapitalističkog Golijata se donedavno nisu usudili sanjati ni najveći utopisti svijeta
Kuba je od početaka Castrove revolucije krajem pedesetih godina prošloga stoljeća bila u samom žarištu Hladnog rata. U naručje Moskve gurnula ih je imperijalna politika SAD-a koji je do kraja podržavao korumpirani režim diktatora Fulgencia Batiste, dok je Sovjetski Savez po prirodi konstelacije međunarodnih snaga postao podupirateljem Castrove revolucije. Tu treba naglasiti da Fidel Castro u revoluciju nije krenuo s nekim jasnim marksističko-lenjinističkim uvjerenjima, nego s jednostavnim ciljem svrgavanja ozloglašenog režima na putu nacionalnog oslobođenja.
Američka ekonomska odmazda je bila radikalna s dramatičnim učincima za malu otočnu zemlju kojoj je veliki sjeverni susjed bio glavni trgovinski partner. Do 1959. godine 73 posto kubanskog izvoza je odlazilo na američko tržište, dok je odande dolazilo 70 posto uvoza. Sve je to u vrijeme Eisenhowerove administracije preko noći prekinuto, a Kuba je zbog preživljavanja postala sasvim ovisna o svom novom međunarodnom gospodaru Sovjetskom Savezu.
Sovjetski stratezi su Kubi dodijelili ključnu ulogu destabilizatora odnosa unutar zapadne hemisfere i aktivnog podržavatelja latinoameričkih gerilaca u borbi protiv vojnih diktatura. Zbog poznatih vojnih intervencija u Africi Castrov režim je bio međunarodno percipiran kao glavni izvoznik socijalističkih revolucija.
Obaminu inicijativa za pomirenje mnogi tumače kao njegov posljednji pokušaj da ostavi traga u povijesti kojim bi na neki način opravdao prerano mu dodijeljenu Nobelovu nagradu za mir. Vizionaru Obami je nužno i hitno potreban neki veći povijesni uspjeh prije isteka drugog mandata početkom 2017.
Bilo je više različitih neuspjelih američkih pokušaja da se svrgne vlast u Havani. Jedini značajan američki uspjeh je bio Kennedyjevo dramatično zaustavljanje smjelog pokušaja Sovjetskog Saveza da na Kubi instalira atomska postrojenja 1962. godine. Potencijalna nuklearizacija Kube je u Washingtonu shvaćena kao najozbiljnija prijetnja ne samo SAD-u nego i miru u svijetu, ali su kreativna diplomacija i vojni pritisci ipak uspjeli spasiti svijet sa samog ruba nuklearne apokalipse.
Fidel Castro je ušao u Guinisovu knjigu svjetskih rekorda kao meta 638 pokušaja ubojstva, čiji je glavni naručitelj bila CIA. O tome je čak snimljen film ”638 Ways to Kill Castro”. Sam Fidel je zbijao samopohvalne šale na račun tih pokušaja: ”Kad bi preživljavanje atentata postalo olimpijska disciplina, ja bih osvojio zlatnu medalju”.
Fidel Castro je nakon revolucije i uvođenjem zemlje u sovjetski lager ozbiljno ograničio i vjerske slobode. Pozatvarao je mnogobrojne vjerske škole, zabranio rad inozemnih misija i ukinuo vjerske blagdane. Papa Ivan XXIII. ga je 1962. ekskomunicirao temeljem ranije odluke Pija XII., kojom je katolicima zabranjeno podržavanje komunističkih režima.
Rimski su pape ipak odigrali značajnu ulogu u postupnom otvaranju Kube i zaokretu prema većoj vjerskoj slobodi i boljim odnosima između države i crkve. Tako je Božić vraćen kao blagdan na zahtjev pape Ivana Pavla II. prigodom njegove posjete 1998., a Veliki petak na traženje pape Benedikta 2012. I do prošlomjesečnog povijesnog telefonskog dogovora Baracka Obame i Raula Castra ne bi došlo da papa Franjo sa svojim timom nije organizirao pripremne sastanke i otpočeo topljenjem leda između antagoniziranih vlada.
Razvikane revolucionarne parole poput najpoznatije “Socijalizam ili smrt!” su otpremljene u ropotarnicu ideološke povijesti. Postoje obećavajuće indicije da će se do sada nepremostiv jaz između kapitalizma i komunizma i u Karibejskom području konačno prevladati. Ostvarenje tog cilja bi doista moglo zajamčiti Obami povijesni uspjeh kojim bi se retrogradno opravdavala unaprijed dodijeljena Nobelova nagrada
Odmrzavanje je zapravo otpočeo Ivan Pavao II. svojom značajnom posjetom Kubi u siječnju 1998. godine. SAD nije bio oduševljen Papinim pohodom Havani, a i javnost na Kubi je bila uvelike rezervirana i zbunjena. No Fidel Castro i poljski papa su se sasvim dobro razumjeli i neprikriveno simpatizirali. Papa je bio impresioniran što je Castro proučavao njegove enciklike i govore.
Svojim je najbližim suradnicima rekao kako se ni jedan drugi državnik nije tako dobro pripremio za susret s njim kao Fidel Castro. Tijekom te posjete koja je završila velikim misnim slavljem na Trgu revolucije Ivan Pavao II. je pozvao Castrov režim da se otvori, a istovremeno kritizirao Amerikance zbog embarga koji su nametnuli toj zemlji i tražio njegovo ukidanje.
Nešto slično se dogodilo i govorilo prigodom posjete pape Benedikta XVI. u ožujku 2012. godine. Sada je Papin domaćin bio mlađi brat Raul Castro koji je u međuvremenu preuzeo vlast od bolesnog Fidela nastavivši vladati u istom duhu. Ta je posjeta značajna i stoga što je neposredno pred Papin dolazak Kuba oslobodila 2900 zatvorenika ”iz humanitarnih razloga”.
Vratimo se današnjici. Barack Obama je unutar mjesec dana poduzeo konkretne korake da olakša putovanja i trgovinu između dviju zemalja te skoro uspostavljanje diplomatskih odnosa. Otvaraju se nove avionske linije i očekuje se pravi procvat turizma. Priprema se i brisanje Kube s američke liste zemalja koje podržavaju terorizam. Za potpuno ukidanje embarga će Obami trebati podrška Kongresa, a to će zbog otpora konzervativnih republikanaca i nekih istaknutih političara kubanskog podrijetla ići nešto teže i sporije.
Kuba je, s druge strane, oslobodila 53 poznata disidenta te dala ozbiljne naznake da se mogu očekivati promjene nabolje na kritičnom području ljudskih prava. Razvikane revolucionarne parole poput najpoznatije ”Socijalizam ili smrt!” su otpremljene u ropotarnicu ideološke povijesti. Postoje obećavajuće indicije da će se do sada nepremostiv jaz između kapitalizma i komunizma i u području Kariba području konačno prevladati. Ostvarenje tog cilja bi doista moglo zajamčiti Obami povijesni uspjeh kojim bi se retrogradno opravdavala unaprijed dodijeljena Nobelova nagrada.
Iz Beograda se jasnije vidi
Muzej savremene umetnosti u Beogradu, na Ušću, projektirali su 1959. Ivan Antić i Ivanka Raspopović. Zgrada je otvorena šest godina kasnije. Bilo je to istinsko, iako u osnovi nepretenciozno, remek-djelo moderne arhitekture. U građevinu se uselio muzej koji je vodio beogradski slikar i povjesničar umjetnosti Miodrag V. Protić, i koji je trebao predstavljati središnju instituciju svejugoslavenske suvremene umjetnosti.
Sljedećih trideset i pet godina, sve do raspada države, beogradski MSU raspolagao je ozbiljnim fondovima za otkup umjetnina, ali važnije od toga: muzej su vodili ozbiljni ljudi, koji su više držali do umjetničkih nego do nacionalnih argumenata, tako da je stvorena zbirka koja je bez usporedbe po svojoj vrijednosti i reprezentativnosti.
Za razliku od jugoslavenskih književnosti, koje se uvijek spominju u pluralu, kao zbir nacionalnih književnosti, čiji su samo najistaknutiji akteri koristili blagodat zajedničkoga jezičnog i kulturnog prostora, jugoslavenska suvremena umjetnost pripada jednini, postoji skoro devedeset godina, i nije u tom vremenu bilo značajnijeg umjetnika među Srbima, Hrvatima, Bosancima, Slovencima, kosovskim Albancima, koji istodobno nije, u punini pojma, bio i ostao – jugoslavenski umjetnik.
Za razliku od jugoslavenskih književnosti, koje se uvijek spominju u pluralu, kao zbir nacionalnih književnosti, čiji su samo najistaknutiji akteri koristili blagodat zajedničkoga jezičnog i kulturnog prostora, jugoslavenska suvremena umjetnost pripada jednini, postoji skoro devedeset godina, i nije u tom vremenu bilo značajnijeg umjetnika među Srbima, Hrvatima, Bosancima, Slovencima, kosovskim Albancima, koji istodobno nije, u punini pojma, bio i ostao – jugoslavenski umjetnik
Jerko Denegri vrlo precizno datira rođenje i smrt jugoslavenske suvremene umjetnosti: rodila se 1904. u Beogradu, s prvom zajedničkom jugoslavenskom izložbom, a umrla je 1989. u Sarajevu na drugim, i posljednjim, “Jugoslavenskim dokumentima”, koja su (“dokumenta”) bila zamišljena kao bijenalna izložba suvremene umjetnosti, i oko kojih su se, kao na nekom malom predapokaliptičnom venecijanskom bijenalu, okupili doista svi značajni suvremeni umjetnici jedne zalazeće zemlje. (Možda je to važnije za kakvu romanesknu fikciju nego za ovaj esej, ali bio sam na otvorenju tih funeralnih, drugih Jugoslavenskih dokumenata, i proživio sam izložbu, sve do njezina kraja, kao rijetko koji društveni događaj u životu…)
Zgrada Ivana Antića i Ivanke Raspopović bila je lošije sreće nego zbirka. Slabo održavana, a možda i građevinski nesolidno izvedena, propadala je nekako usporedo s Jugoslavijom i s duhom, estetskim i etičkim, njezinih umjetnika.
Tu, u njenoj blizini, Slobodan Milošević održao je jedan od dva najzlokobnija skupa (drugi je onaj na Gazimestanu), dva “događanja naroda”, koji su bili siguran uvod u krvoproliće. Ratnih devedesetih, u vrijeme nacionalističkog ludila i hiperinflacije, zgrada je dijelila sudbinu osjetljivijih ljudi, i svega onog što je svojom fragilnošću i ćutilnošću predstavljalo bolju i ljepšu sliku prethodne epohe. Preživjet će bunkeri, siledžije i nacionalisti, oklopljeni pancirima deseterca, dok će suvremena umjetnost i umjetnici otići u propast. Ili u Amsterdam.
Zgrada je 2007. zatvorena radi temeljite obnove, koja, zapravo, nikada nije ni započela. Svako malo, oko izbora i izborne kampanje, poneki ministar kulture obeća novac za obnovu i otvorenje. Ali nikad ništa. Za to vrijeme velika muzejska zbirka pospremljena je po tajnim depoima, trezorima, kontejnerima, Bog zna gdje, da se više nikada ne skupi na istome mjestu, raspadnuta kao Jugoslavija.
Zgrada je 2007. zatvorena radi temeljite obnove, koja, zapravo, nikada nije ni započela. Svako malo, oko izbora i izborne kampanje, poneki ministar kulture obeća novac za obnovu i otvorenje. Ali nikad ništa. Za to vrijeme velika muzejska zbirka pospremljena je po tajnim depoima, trezorima, kontejnerima, Bog zna gdje, da se više nikada ne skupi na istome mjestu, raspadnuta kao Jugoslavija
Naravno, i takav muzej ima svoju upravu i kustose. Oni žive i rade u nekoj vrsti prognaništva, kao ljudi koji, istina, imaju svoje kancelarije, ali nemaju muzej. Netko maštovit mogao bi njihov rad proglasiti za kontinuiranu umjetničku akciju, performans koji tematizira sudbine milijuna raseljenih lica, na način jugoslavenske suvremene umjetnosti.
Povremeno, MSU u tuđim prostorima organizira neke odlične izložbe. U Kući legata, u Knez Mihajlovoj tako je s jeseni 2014. postavljena izložba “Jugoslovenska umjetnost od 1951. do 1989.”
U nevelikom, dijelom neuvjetnom prostoru, koji će limitirati veličinu izložbe i moguće formate radova, pokazana su djela četrdeset devet umjetnika i jedne umjetničke skupine. 1951. godina je od koje pripovijest započinje, jer je Petar Lubarda, slavni crnogorski i partizanski slikar, svibnja 1951. u Galeriji Udruženja likovnih umetnika Srbije zaprepaštenoj socijalističkoj javnosti pokazao izložbu slika koje nisu prikazivale ništa konkretno: ni partizana, ni mrtvu prirodu, ni konja, ni kuću… Iste godine osnovan je EXAT 51, i pokrenuta je lavina koja se neće zaustavljati, i neće je zaustaviti ni sam maršal Tito onim svojim glasovitim govorom protiv apstrakcije.
Komesari su neposlušne slikare, vajare, umjetnike optuživali za antikomunizam i neprijateljski odnos prema tekovinama revolucije. U neka vremena, takve su optužbe znale biti opasne, u druga vremena bile su predmet poruge. Kako kad. Ali, doista, kako se iz ove male i briljantne šetnje kroz pet desetljeća jugoslavenske suvremene umjetnosti vidi, umjetnici su znali otvoreno provocirati, rugati se, nastupati, doista, s antikomunističkih pozicija – tako se to onda govorilo.
Suvremena umjetnost, ako doista jest suvremena, nema niti smije imati stilsku, izvedbenu, žanrovsku pa ni svjetonazornu koherentnost. Tako se na istom prostoru i u bliskom dodiru nađu djela štafelajnog slikarstva, video-dokumenti performansa, vizualni i optički eksperimenti, apstrakcija u njenoj povijesnoj transformaciji…
Komesari su neposlušne slikare, vajare, umjetnike optuživali za antikomunizam i neprijateljski odnos prema tekovinama revolucije. U neka vremena, takve su optužbe znale biti opasne, u druga vremena bile su predmet poruge. Kako kad. Ali, doista, kako se iz ove male i briljantne šetnje kroz pet desetljeća jugoslavenske suvremene umjetnosti vidi, umjetnici su znali otvoreno provocirati, rugati se, nastupati, doista, s antikomunističkih pozicija – tako se to onda govorilo
Vrijedi nabrojati hrvatske umjetnike s radovima na ovoj izložbi: Josip Vaništa, Goran Trbuljak, Vjenceslav Richter, Ivan Picelj, Edo Murtić, Vlado Kristl, Ivan Kožarić, Julije Knifer, Sanja Iveković, Tom Gotovac, Ivo Gattin, Dušan Džamonja, Braco Dimitrijević, Vojin Bakić.
Izloženi radovi ili su najreprezentativniji i ključni u opusu (kao Dimitrijevićev “Dipticus post historicus” iz 1974.), ili spadaju u rane radove, iz kojih će se razvijati nečiji opus (“Glave” Toma Gotovca iz 1970.), ili predstavljaju žižne točke cijeloga umjetničkog opusa (Bakićevi “Svjetlosni oblici” i Vaniština “Bijela slika sa srebrenom linijom”).
Ali od nabrajanja zanimljivije je gledati kako karakteristični radovi hrvatskih umjetnika korespondiraju, ili se sukobljavaju s radovima njihovih srpskih sudrugova. Jednom davno, gledali smo ih na istom mjestu i u istom kontekstu, ali u međuvremenu koješta smo pozaboravljali.
Zanimljivo je i naslućivati što su iz beogradskoga Muzeja savremene umetnosti otkupljivali od hrvatskih umjetnika – i kojih hrvatskih umjetnika – kako su, i koga su iz Beograda vidjeli kao reprezentaciju hrvatske suvremene umjetnosti, čemu su se divili, za što su bili slijepi. (Kad smo kod ovog: u predgovoru kataloga Zoran Erić piše kako u fundusu muzeja nema nijednog Mangelosa. Zanimljivo je kako Bašičević, rođen u Šidu, na granici, za života nije imao sreće ni sa Beogradom ni sa Zagrebom…)
I ono što se iz ovakvog pogleda najednom ponovo razotkriva: kanon hrvatske suvremene umjetnosti stvarao se, velikim dijelom, iz Beograda, kao što se kanon srpske suvremene umjetnosti stvarao iz Zagreba. (U artu je to neusporedivo izraženije nego, recimo, u književnosti.) Vrijednosni sustav bio je tim složi, pogled bio je širi, ozbiljniji i odgovorniji. Kako je danas?
Uz Bracu Dimitrijevića, najsvjetskije ime na izložbi je, naravno, Marina Abramović. Dokumentiran je njen rani performans iz 1976. “Oslobađanje memorije”. Tu je i onaj epohalni rad Bálinta Szombathyja iz 1972. “Lenjin u Budimpešti”, koji je u proteklih četrdeset godina postao jedan od najcitiranijih i najreproduciranjijih radova istočnoeuropske suvremene umjetnosti, kakvima, naravno, pripadaju i radovi Toma Gotovca.
I ono što se iz ovakvog pogleda najednom ponovo razotkriva: kanon hrvatske suvremene umjetnosti stvarao se, velikim dijelom, iz Beograda, kao što se kanon srpske suvremene umjetnosti stvarao iz Zagreba. (U artu je to neusporedivo izraženije nego, recimo, u književnosti.) Vrijednosni sustav bio je tim složi, pogled bio je širi, ozbiljniji i odgovorniji. Kako je danas?
Što se sve u mom životu dogodilo i promijenilo nakon što sam prvi put vidio fotografije “Lenjina u Budimpešti”? Postavljaju li si ljudi ovakvo pitanje, ili ono samo meni uvijek na um pada. Szombathyjev rad nekad je predstavljao gadnu provokaciju, a svaka dobra ideološka provokacija nanosi i široku, gotovo epsku naraciju.
U međuvremenu, provokativni je sloj izblijedio, prekodirao se, patinirao poput višestoljetne freske, a nova naracija zamijenila je staru. Ono što je nekada bilo opće, sada je vrlo privatno, osobno i pojedinačno. Ono što je bilo estetska i artistička diverzija, danas može biti ilustrativni materijal u knjizi opće povijesti jedne epohe.
No, potencijal, naboj, snaga dokumentirane umjetničke akcije ostala je neizmijenjena, nije oslabila, potrošila se, iscurila kao baterija tesla od četiri i pol volte…
Za kraj, vraćam se još jednom pred sliku Miće Popovića “Gvozden u prenoćištu na putu u SR Nemačku”. Sjedim na podu puste galerije, i razmišljam o tome jesam li ja to dekadent, pa mi se sviđa klasično slikarstvo, i naracija na granici stripa, ili je stvar, ipak, u tome da umjetnik ili jest ili nije. Mića Popović, eto, jest. Valjalo bi ispričati što to, zapravo, znači.
Silazim niza stube prvoga kata i izlazim iz Kuće legata. Topla je jesen, ponegdje se osjeti kanalizacija, a po zapadnim provincijama zaudara neraspadnuta lešina neupokojene zajedničke domovine, i započinju progoni Jugoslavena. Ako ih se ne nađe među živima, već će biti nekoga da raskopava groblja.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Teresa Forcades – redovnica u borbi za pravedniji svijet
Piše: Emir Imamović
(Ovo je klasičan intervju, ali zbog važnosti nastupa sestre benediktinke, Katalonke Terese Forcades na Festivala alternative i ljevice FALIŠ koji će se od 3. do 6. rujna održati u Šibeniku odlučili smo kao intervju tjedna prenijeti članak Emira Imamovića, direktora spomenutoga festivala, i da upoznamo ovu izvanrednu osobu i da, kao redakcija, dadnemo mali prilog promociji vrijednoga napora naših kolega i prijatelja u Šibeniku).
Umjesto uvoda: biskup, krotitelj zmija
Šibenski biskup Ante Ivas broji sitno do mirovine i to je, manje-više, sve što on zna o onome što dolazi. Ne, naravno, nisu godine učinile svoje, a sedamdeset i pet nije malo, dapače, koliko god se ponekad čini da ne bi mogao proći liječnički pregled niti u “Hrvatskom dragovoljcu“, padre je u boljoj formi od većine vršnjaka. Osim, naravno, svećeničkog, zdravog života i pratećih beneficija, tu bitnu ulogu igra i vrijeme.
Ante Ivas, naime, nije duhom niti blizu 2014.: vizionarski zagledan u retrovizor, on je, ako je oblačno, u ranim sedamdesetim godinama prošlog stoljeća, dok za vedrih dana vidi sve do one 1945. A znamo što se tamo ima vidjeti…
“Da, ja sam za revoluciju, za drastičnu promjenu društva”, kaže Teresa Forcades, Katalonka koja je studirala medicinu u Barceloni i New Yorku, a na Harvardu diplomirala teologiju. Dobro, reći će netko, mnogi možda, nije neki problem biti za revolucionarnu, drastičnu promjenu društva: lako je, je li, znati što se neće, ali je već malo teže znati što se hoće. Teresa Forcades, međutim, nije dokona dama kojoj revolucionarni žar splasne čim počne neka serija. Ona ima i program, nedug, u deset točaka
Uglavnom, umjesto da se lagano priprema za umirovljeničke dane – novine ujutru, šah do ručka, siesta do sumraka, pa dnevnik i večera – Ante Ivas svaku zgodnu priliku koristi da označi krivce za kompletnu propast Hrvatske, hrvatskog društva, smjernog načina života i tako redom i do iznemoglosti. Odakle god krenuo, gdje god stao za mikrofon, kakav god povod imao, biskup Ivas neće propustiti da objasni korijen nedaća. Njemu je, tom korijenu i pratećim pojavama, dao i pjesničko ime: “crvena zmija“.
“Uvijek se nađe onih koji su u danima teškoća i iskušenja spremni narodu ponuditi lažne nade, lažne bogove i opasne idole, ‘zlatnu telad’ pod prividom novih sloboda, nove pravednosti, novog poretka.., nove mudrosti i blagostanja.., novih zakona, često protu Božjih, protu naravnih i protu narodnih. I uvijek se nađe onih koji se dadu zavesti, podmititi, dignuti ruku ZA, pa zaigrati kolo oko ‘zlatnog teleta’, kako se to dogodilo i Izraelcima pod Sinajem na putu…
Mi se danas s ponosom sjećamo kako je sav narod hrvatski osjetio da treba odlučno ustati na obranu svoga doma i roda… A trebalo je ući u teške borbe, micati ‘balvane na cestama’. Ali još više one mnogo teže, glavne krivce za sve što će se događati: ‘balvane’ u glavama ljudi koji su dugo živjeli u ‘sistemu’ koji je kao ‘crvena zmija’ sustavno trovao dušu hrvatskog naroda najkrvavijom ideologijom ljudske civilizacije, ‘komunističkom, partijskom’.
Ona je pod plaštem antifašizma, nemilosrdno satirala izvornu kulturu, kršćansku vjeru i Crkvu, kršćanske vrednote i institucije.., kulturni duhovni identitet i ime hrvatsko…”, rekao je u Kninu, na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti.
Crvena u crnom
“Da, ja sam za revoluciju, za drastičnu promjenu društva”, kaže Teresa Forcades (Barcelona, 1966.), Katalonka koja je studirala medicinu u Barceloni i New Yorku, a na Harvardu diplomirala teologiju. Dobro, reći će netko, mnogi možda, nije neki problem biti za revolucionarnu, drastičnu promjenu društva: lako je, je li, znati što se neće, ali je već malo teže znati što se hoće. Teresa Forcades, međutim, nije dokona dama kojoj revolucionarni žar splasne čim počne neka serija. Ona ima i program, nedug, u deset točaka, i u njemu poziva:
Teresa Forcades, u jednom je od onih mailova sa stotinu pitanja napisala dvije riječi koje se danas svugdje razumiju: “Prokleti kapitalizam“. A puno, puno prije, u manifestu španjolskog “Pokreta ogorčenih” je rekla: “Trenutačni ekonomski model, institucionalni i politički poredak, nisu donijeli rezultate. Hitno moramo stvoriti novi politički i socijalni model, i to bez ponavljanja formula iz prošlosti, znajući da taj proces nije ni lak ni kratak”
1. da država preuzme banke i pokuša obuzdati financijske špekulacije
2. da se poveća zaposlenost, osiguraju korektne plaće i mirovine, skrati radno vrijeme i osigura dohodak za roditelje koji ostaju kod kuće čuvati djecu
3. da se osigura prava participativna demokracija i reducira politička korupcija
4. da se svima osigura pristojan smještaj i da se ukinu hipoteke na stambene objekte
5. da se poveća javna potrošnja i (do)nacionaliziraju sve javne usluge
6. da se poštuje čovjekovo pravo da sa svojim tijelom radi što hoće, pa i ženino pravo na abortus
7. da se uvede što “zelenija” ekonomska politika i nacionaliziraju energetske kompanije
8. da se iskorijeni ksenofobija i ukinu zakoni o imigraciji
9. da se mediji i internet nađu pod kontrolom građana
10. da se potiče međunarodna solidarnost, napusti NATO i u budućoj slobodnoj Kataloniji ukinu oružane snage.
Dobro, dakle, Teresa Forcades je Španjolka i Katalonka, Katalonka i Španjolka, kako god, visokoobrazovana, ljevičarka je i – časna sestra. Upravo tako, časna sestra, benediktinka, živi u svetištu Montserrat, u planinama pored Barcelone i… Kako piše u jednom od njenih novinskih portreta: “uzor joj je Gandhi, mada joj se djelimično dopadaju i dijelovi ideologije pokojnog Huga Cháveza i Eva Moralesa“.
U početku biješe pitanje
Nekoliko mjeseci nakon što je na španjolskom jeziku objavljena knjiga Slavoja Žižeka i Srećka Horvata “Što Europa želi?“, sestra Teresa se u jednom od mnogobrojnih intervjua referirala na njen sadržaj. Bio je to sasvim dovoljan razlog da je čudnim putevima e-mailovskim upitamo bi li, možda, nekako, čudom, došla na Festival alternative i ljevice u Šibeniku, od trećeg do šestog rujna ove godine, i na njemu, u subotu, posljednju večer, kada padne mrak, predavala, govorila, što god… “Imamo sestru!!!“, napisao je nešto kasnije Srećko.
Još kasnije, “sestra, a naša“, Teresa Forcades, u jednom je od onih mailova sa stotinu pitanja napisala dvije riječi koje se danas svugdje razumiju: “Prokleti kapitalizam“. A puno, puno prije, u manifestu španjolskog “Pokreta ogorčenih” je rekla: “Trenutačni ekonomski model, institucionalni i politički poredak, nisu donijeli rezultate.
Hitno moramo stvoriti novi politički i socijalni model, i to bez ponavljanja formula iz prošlosti, znajući da taj proces nije ni lak ni kratak.” Uglavnom, sestri, vidimo, za razliku od šibenskog biskupa, retrovizor ne treba, osim u vožnji. Čisto da vidi tko joj dolazi s leđa.
Čuđenje u svijetu
Nije Teresa Forcades tek jedna od španjolskih zagovornica promjena, niti tamo, gdje živi, ima društvo da može po cijele dane, što bi Štulić kazao, kužiti svijet. Ona je, sasvim suprotno, jednako čuđenje kod kuće, kao i bilo gdje, tamo je, kao i ovdje, “kontroverzna“ i ovdje je, koliko u Španjolskoj ili Engleskoj, zapravo rijetka pojava: časna sestra koja ne vidi ama baš ništa sporno u tome što jest i onome za što se, u isto vrijeme, zalaže
Nije Teresa Forcades tek jedna od španjolskih zagovornica promjena, niti tamo, gdje živi, ima društvo da može po cijele dane, što bi Štulić kazao, kužiti svijet. Ona je, sasvim suprotno, jednako čuđenje kod kuće, kao i bilo gdje, tamo je, kao i ovdje, “kontroverzna“ i ovdje je, koliko u Španjolskoj ili Engleskoj, zapravo rijetka pojava: časna sestra koja ne vidi ama baš ništa sporno u tome što jest i onome za što se, u isto vrijeme, zalaže.
Drugi, mnogi, naravno vide, pa ne čude reakcije Šibenčana koji su ranu, usmenu najavu dolaska časne ljevičarke dočekali otprilike kako bi dočekali vijest da će se na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti u Kninu prisutnima obratiti Darth Vader.
Motorna pila naopako
Religijske institucije, od Vatikana do Irana, što bi rekla Dubioza kolektiv, zapovjedništva su obrane ideja koje, ma koliko štete činile, uvijek imaju prednost nad zdravim razumom.
Zato su i, recimo, poruke pape Franje u kojima je kritizirao klasne razlike, odnose prema imigrantima ili pristajanje na siromaštvo većine zarad enormnog bogatstva manjine, proglašene – marksističkim. Papa je, naravno, marksist onoliko koliko je, recimo, grčka Syrza ekstremna. Ili koliko je Teresa Forcades kontroverzna.
Pisao je o tome nedavno i upravo u “Spektru“ Damir Pilić: “Tobožnja ‘radikalnost’ SYRIZA-e tek je zdravorazumski odgovor na radikalnost neoliberalnog kapitalizma i ekstremne socijalne posljedice koje taj sustav stvara za veliki dio stanovništva: rastuću nejednakost građana, nezaposlenost, ekonomsku depresiju i europsku mladost lišenu perspektive. Kojim logičkim trikom politička borba protiv ovih jezivih posljedica može biti ‘ekstremistička’?
Religijske institucije, od Vatikana do Irana, što bi rekla Dubioza kolektiv, zapovjedništva su obrane ideja koje, ma koliko štete činile, uvijek imaju prednost nad zdravim razumom. Zato su i, recimo, poruke pape Franje u kojima je kritizirao klasne razlike, odnose prema imigrantima ili pristajanje na siromaštvo većine zarad enormnog bogatstva manjine, proglašene – marksističkim. Papa je, naravno, marksist onoliko koliko je, recimo, grčka Syrza ekstremna. Ili koliko je Teresa Forcades kontroverzna
Kako zahtjev za dostojanstvenim životom može biti ‘radikalan’? (…) Pokušaj da se najjača i najvažnija europska ljevičarska partija, a to SYRIZA nesumnjivo jest, mehanički utrpa u ekstremistički tor samo je obrambeni refleks europske političke elite, koja ne želi priznati da je izjednačavanjem komunizma i fašizma – osim što je falsificirala povijest – ugrozila i budućnost Europe, jer je tim moralnim žigosanjem paralizirala lijevu misao na kontinentu, a bez tog obrambenog bedema europsko je političko klatno otklizalo udesno, skupa sa socijaldemokracijom, pa je socijalna država šaptom pala, a fašizam oživio kao Freddy Krueger i uzletio kao ptica feniks.”
Dva su svijeta različita
Tako, eto, “kontroverzna” časna sestra, “ikona europske ljevice” i još nešto, zapravo jedna jako ozbiljna žena, dolazi ovdje gdje se u Crkvu ne smije u kupaćim gaćama i, pogotovo, s kalendarom, tamo gdje se vodi ljuti boj s demonima nešto bliže prošlosti, a ona malo, tek malo dalja, nanovo ispisuje, uz ignoriranje sadašnjeg trenutka i zbivanja u njemu poslije kojih ovaj svijet neće biti isti, a pitanje civilizacije je hoće li i koliko može biti gori.
Teresa Forcades, s druge, ma s prve, prave strane, baš ovaj svijet, kao i ono do jučer, zna u dušu. Rođena je 1966. i najznačajnije godine života su joj se desile u desetljeću koje je nas današnje stvorilo. Tamo negdje početkom osamdesetih, kada je imala petnaest, Teresa se počela, ako se to tako kaže, pronalaziti u vjeri i otkrivati Bibliju.
Njen background, međutim, s tim nema neku vezu: odrasla je u ateističkoj obitelji koja je Crkvu doživljavala, kako je opisala, jednako kao i monarhiju, kao dakle zastarjelu, potrošenu instituciju. Paralelno s njenim putovanjem ka sadašnjem pozivu, konzumerizam se pokazao kao efikasnije oružje od konvencionalnog i svakog drugog, vojskama dodijeljenog. Kapitalistički Zapad je komunistički Istok činio sivim, nezanimljivim, bijednim, ponudivši mu ono što će ubrzo prigrliti s druge strane Berlinskog zida: iluziju slobode mjerljivu kupovnom moći.
Diktaturu jednopartijskih sustava zamijenile su regije pod kontrolom oligarha, umjesto komiteta o potrebama su počele odlučivati banke, bog tržišta je ujedinio ateiste i vjernike, kršćane i muslimane, nebitno je postalo sve što se ne može izraziti u brojkama i, sve u svemu, otišli smo svako u svoje rodno mjesto, majci u onu stvar.
Nije, kada se podvuče crta, gošća ovogodišnjeg FALIŠ-a niti kontroverzna, niti ekstremna, niti nešto treće. No, da je neobična pojava u svijetu kojem pripada – e, to jest. Ona, očito, ne misli kako zalaganje za socijalnu pravdu, jednakost i slobodu ima veze sa zmijama i drugim gmizavcima… Ona, naime, misli ozbiljno!
Žar s kojim su ispratile navodni komunizam – zapravo neuspjele, karikaturalne eksperimente koji o komunizmu, kako piše Terry Eagleton, govore koliko i pacijenti iz psihijatrijske klinike o ljudskom rodu – u povijest, vjerske su instuticije ugasile kako slučajno plamen ne bi zahvatio obližnju kulu od kamata i slične tvorevine iz kojih se danas brani sve ono što Teresa Forcades smatra opasnim poput ebole.
No, razlika između nje i, recimo, šibenskog biskupa je u tome što katalonska ljevičarka prošlost smatra svršenim vremenom, a šibenski biskup sadašnjim i budućim. Pri tome, oboje su, uvjetno kazano, na istom poslu, ali ne na istim svjetovima. I oboje vjeruju, samo… “Jedino ako vjeruješ da nešto može biti drugačije, možeš aktivirati snagu potrebnu za promjenu“, kaže sestra Teresa. Ne misli, naravno, na one promjene čiji je cilj da opet bude – isto.
Sasvim obična benediktinka
Stav Terese Forcades o abortusu, odnosno njen pogled, ali i razumijevanje tuđih prava i odluka, svjedoče koliko je zapravo ovu benediktinku krivo promatrati kao nešto čemu se treba malo i čuditi: “Ne zalažem se za pravo na abortus općenito, već samo u određenim okolnostima. Žena koja je silovana i začela, može traumu na koncu preživjeti na način da je ta nesreća ojača kao osobu, može trudnoću naposljetku prihvatiti kao blagoslov u svom životu i odlučiti roditi. No, ako to nije slučaj, ne mogu osuđivati ženu koja je odlučila ne roditi.
To što ja podupirem sve koje žele roditi, čak i u najtežim okolnostima, to je moj stav, ali ne mogu pristati na to da država dekretom tjera na rađanje.” Nije, kada se podvuče crta, gošća ovogodišnjeg FALIŠ-a niti kontroverzna, niti ekstremna, niti nešto treće. No, da je neobična pojava u svijetu kojem pripada – e, to jest. Ona, očito, ne misli kako zalaganje za socijalnu pravdu, jednakost i slobodu ima veze sa zmijama i drugim gmizavcima… Ona, naime, misli ozbiljno!
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Don’t touch too much
Za mene biti Bosanac, pojašnjavao je jedan Hercegovac, ne isključuje mogućnost da istodobno budeš Bošnjak, Srbin, Jevrej, Hrvat… Za vas u Rijeci i tako smo svi Bosanci. Ja sam na tu našu geografiju, na to da stoljećima mi različiti dijelimo isti prostor Bosne i Hercegovine ponosan. Volio bih da je to i danas u miru i slozi, kako je nekad, barem u gradovima, bilo -al’ eto ne ide. Razgovor je vođen između vozača i mog suputnika u jeftinom riječkom taksiju što ljude kupi redom – dok ne popuni sva mjesta.
Čovjeka ponosnog na geografiju sjetila sam se nenadano. Njega i niz drugih, odavno zaboravljenih događaja prizvala sam se prateći izvještaje o bosanskim prosvjedima. Gledam i iz dana u dan se pitam zašto u svakom, ama baš svakom, pokušaju zajedničkog traženja pravde analitičari izvan te, do apsurda administrativno rascjepkane zemljice, vide unitarizam, natruhe prošlog.
Čega se boje? Prošle su dvije i po’ decenije od nasilne smrti socijalizma, od krvlju pečatirane smrtovnice. Hej, ljudi, pojeli su ga crvi. Meni osobno može biti žao. I jest mi žao, ali zašto strepe oni koji ga u svakom svom istupu nazivaju mrtvacom, zločinačkim reliktom prošlosti. Zbilja ne razumijem. Zar im Jasmila Žbanić na Kastra nalikuje!
Znamo, osjetili smo metodom vlastite kože – ratovi rađaju heroje i zločince, a spontani protesti eto često izrode kopilad, destruktivne agresivce kojima su tuđi jad i vapaj samo adrenalinska zabava. Briga njih za socijalizam i unitarizam – što više buke, loma, paleža i razbijanja, to bolja slika na mobitelu i Faceu. Nije li tako bilo i u Francuskoj, Njemačkoj…
Ma ne, kazat će, strahuju od unitarizma, ne od socijalizma, ali ih malo ipak zazebe oko srca kad vide transparent: “Revolucija jedina solucija”, kad nakon mirnog okupljanja svjedoče rušenju, razbijanju, paleži.
Znamo, osjetili smo metodom vlastite kože – ratovi rađaju heroje i zločince, a spontani protesti eto često izrode kopilad, destruktivne agresivce kojima su tuđi jad i vapaj samo adrenalinska zabava. Briga njih za socijalizam i unitarizam – što više buke, loma, paleža i razbijanja, to bolja slika na mobitelu i Faceu. Nije li tako bilo i u Francuskoj, Njemačkoj…
Indiferentni su potpuno na činjenicu da su time dijelom poništili pravedan bunt gladnih Tuzlaka svih vjera i nacija, zahtjev za pravdom što se poput poplave razlio brzinom svjetlosti ulicama bosanskohercegovačkih gradova. A jadni ljudi su samo željeli ukazati na sav užas života na egzistencijalnom minimumu, na rezervama onog što su stjecali njihovi stari u omraženome sustavu.
Dočekani su na nož zbog šačice budala kojima sada mašu zaljubljenici u teorije zavjere. Inertnim, bezidejnim kvazianalitičarima trebaju klišeji, zavjere, stereotipi, pa su na brzaka zaključili da iza bijedom poniženih ljudi stoje mračne unitarističke snage. Vrebaju trenutak da nametnu dominaciju jednoga naroda – Bošnjaka. Ma fuj, te šablone su do gadljivosti dosadne.
Priznajem, nisam ekspert za BiH. Spadam u kategoriju nepopravljivih idealista. Devedesetih sam se poput Alise, naivnoga derišta, nadala da će izborni slogani bosanskoga SDP-a tipa: “Don’t touch too much”i “Merhaba, pučanstvo” uz miris kave iz reklamne vrećice na kojoj se šepurilo “Dobro jutro, komšija” doprijeti do srca ljudi tog prostora, taknuti ih u dušu i sačuvati ih od ludila nacionalizma koji se već debelo kesio nad mojom domovinom, koji je činio užase svima koji su se drznuli usprotiviti tada ponuđenoj formuli o genetski dobrim i zlim narodima.
U utorak navečer, spletom okolnosti, našla sam se na generalnoj probi monodrame “Kurva” rađene prema knjizi kolumni Vedrane Rudan, u režiji Zijaha Sokolovića i vrhunskoj izvedbi Olivere Baljak. Pred kraj predstave pala mi je napamet za tolerantnoga Karamarka bogohulna misao koja nema nikakve veze sa sadržajem drame: jedinstvena Bosna i Hercegovina, bez kvazi republika, distrikta i ostalih skupih i neefikasnih daytonskih drangulija definitivno je moguća… Otkud mi ta misao?
Kad je zakuhalo u bosanskome loncu, sve su se moje iluzije raspršile.
Prisjećam se ovih dana i telefonskog razgovora sa Zlatkom Lagumdžijom koji mi je tada, onako neformalno, nakon prvih nemira i sukoba kazao kako sve miriše na rat, ali da će, ako do njega dođe, Libanon biti mala beba. Ovdje će, rekao je, biti krvi do koljena. I bilo je. Telefoni su uskoro prestali funkcionirati, a u godinama koje su uslijedile svi smo se, nažalost, mogli uvjeriti u istinitost crne prognoze o količini krvi.
U to vrijeme kod mene je nakratko boravila sestra jedne sarajevske novinarke. Došla je sa stotinama izbjeglica iz opkoljenog grada brodom u riječku luku. S njom i presladak petogodišnjak Dino. Jedne je večeri, za strašne grmljavine kakve znaju iznenada biti kod nas u Primorju, ne probudivši mamu, onako u pidžamici, s ruksakom na leđima i dekicom u ruci utrčao u dnevni boravak i sav užasnut zavikao. “Gdje je tu podrum?” Prasak gromova pobrkao je s granatama od kojih je s mamom pobjegao.
Taj strah u Dininim očima vraća mi se ovih dana dok gledam prosvjede. Nemam više potrebe zvati Lagumdžiju. Znam i bez njega, ako se tutori previše miješaju, pa bili oni i susjedi, Libanon će … a neki drugi Dino tražit će spas u inozemnim podrumima tetkinih kolegica.
Zato mi je žao, svim logičnim diplomatskim obrazloženjima usprkos, što je moj, naš premijer požurio u Mostar. Ne kažem da nije trebao otići i tamo – ali on čijoj je stranci trebao biti blizak slogan “Don’t toch too much” mogao je, kad je već ” na putu”, o trošku nas hrvatskih poreznih obveznika natočiti u službeni auto još mrvu benzina i odjezditi do Tuzle i Sarajeva. Pokazati da razumije, suosjeća s vapajem onih koji bi po svemu trebali biti Lagumdžijini i njegovi glasači.
Bio je to glumičin vapaj, Rudaničin krik pri kraju predstave: “Hoću život svoj”. Lik iz predstave ne želi neprestano živjeti tuđe živote, po mjeri oca, majke, muža, živote svoje djece, no u strahu to čini jer će biti proglašena kurvom. Hoće svoj život, bez uplitanja sa strane, pa makar to bili i oni s kojima je nekoć bila jedno – roditelji, djeca… Nema li na život svoj (…) pravo i Bosna i Hercegovina? Samo na to, na pravo vlastite režije pravde ukazuju, po meni, i Jasmila Žbanić i demonstranti
Mogao je urbi et orbi demonstrirati da ono socijal u imenu njegove stranke nije samo ukras! Umjesto toga, valjda zbog gena kamenih, posjetio je samo Hajrudinov grad, zgarište HDZ-a (ali ne i SDA) i onako, iz čeonog režnja, kako samo on to zna, nimalo premijerski odbrusio ogorčenoj Jasmili Žbanić na njenu, OK grubu, ali ljudski razumljivu poruku. Čitam da je identično MARŠ uputila i turskome ministru Ahmetu Davutogluu i, kako sama kaže, svim budućim posjetiteljima ma otkud dolazili koji ne daju podršku demonstrantima, već se sastaju s korumpiranome vlašću. Bravo za Jasmilu.
Od Milanovićeve brzoplete posjete Mostaru koristi ima isključivo Tomislav Karamarko koji na opći smijeh danima brani premijera kostimirajući se u tolerantnoga i uljuđenog političara novog doba. Eto, hvali konkurenciju kad učini dobar potez, pa bio to i unuk partizana. Avocatus diaboli!
No bio je to i Milanović na ovom kratkom izletu u Hajrudinov grad. Zalud mu Karamarkov blagoslov, oprost, halal bi morao zatražiti od Tuzlaka čiji užas nije znao prepoznati. Nezaposlenost i prijeteću bijedu kao zajednički nazivnik demonstranata u svim gradovima nije vidio.
Uništeno dostojanstvo i glad ne mogu utažiti crkve, džamije, sinagoge čija geta utjehe im se umjesto posla i kruha nude već dva desetljeća. Pljačkaškom pretvorbom, kao uostalom i u Hrvatskoj, uništene su tvornice, industrija, ali i ljudi. Izgubili su samopoštovanje, vjeru da išta mogu promijeniti. Čim nešto zajednički pokušaju, sadistički ih počnu dijeliti, jure u Beograd, dolaze u Mostar, stižu iz Turske u Sarajevo. Uvjeravaju ih da zajedno ne mogu, premda su 45 godina mogli, ne bi li ih za svagda odvojili jedne od drugih u lena po kojima će onda nesmetano haračiti i pljačkati.
Kurve, političke kurve, za novac, moć i imovinsku karticu prepunu nepotrebnih kuća, stanova i livada u kojima mogu uživati i četiri generacije onih koji će doći iza njih u stanju su se odreći svih ideala i principa u koje su se kleli dolazeći na vlast.
BiH je u stanju naći među trima narodima kreativne, političare s idejom, emancipirane ljude kojima ne trebaju šaptači i tutori koji će strašiti preostali dvojac – poštene i talentirane. Samo na svoj način bosanskohercegovački trolist naroda može postići pravdu, mir i sklad, uspješno funkcionirati prema van i bez Vučića, Milanovića i Davutoglua ili nekog četvrtoga… I zato ovome trojcu sa strane valja poručiti: Don’t touch too much, Bosna i Hercegovina hoće život svoj!
U utorak na večer, spletom okolnosti, našla sam se na generalnoj probi monodrame “Kurva” rađene prema knjizi kolumni Vedrane Rudan, u režiji Zijaha Sokolovića i vrhunskoj izvedbi Olivere Baljak. Pred kraj predstave pala mi je napamet za tolerantnoga Karamarka bogohulna misao koja nema nikakve veze sa sadržajem drame: jedinstvena Bosna i Hercegovina, bez kvazi republika, distrikta i ostalih skupih i neefikasnih daytonskih drangulija definitivno je moguća…
Otkud mi ta misao? Nametnuo mi ju je taj talentirani trojac potpuno različitih ljudi. Ideje, njihov talent spisateljski, redateljski, glumački, ujedinio ih je u zajedničkom projektu, Kad maštoviti i kreativni ljudi rade bez fige u džepu vjerujući u uspjeh, u mogućnost cjeline i sklada koji funkcionira prema van, prema publici – stvar savršeno klapa.
Osobno poznajem dvoje iz tog trojca; autoricu odlično, glumicu dobro, a i sa Zijahom sam se imala priliku nakratko družiti na jednom od svojih rođendana kad su mi ga Vedrana i Ljubiša doveli kao poklon da mi izvede dio monodramu koju je igrao tu večer na trsatskim ljetnim noćima. Hej, Olivera, Zijah, Vedrana. Troje tako različitih ljudi da ih na prvu nitko ne bi stavio zajedno napravilo je vrhunsku predstavu koju će, vjerujem, i publika dobro prihvatiti…Imali su zajednički nazivnik – talent.
Znam, mislite kako me je Zijah asocirao na bosanska zbivanja. Nee. Bio je to glumičin vapaj, Rudaničin krik pri kraju predstave: “Hoću život svoj”. Lik iz predstave ne želi neprestano živjeti tuđe živote, po mjeri oca, majke, muža, živote svoje djece, no u strahu to čini jer će biti proglašena kurvom. Hoće svoj život, bez uplitanja sa strane, pa makar to bili i oni s kojima je nekoć bila jedno – roditelji, djeca…
Nema li na život svoj, na geografiju, što bi rekao moj suputnik iz taksija, pravo i Bosna i Hercegovina? Samo na to, na pravo vlastite režije pravde ukazuju, po meni, i Jasmila Žbanić i demonstranti. BiH je u stanju naći među trima narodima kreativne, političare s idejom, emancipirane ljude kojima ne trebaju šaptači i tutori koji će strašiti preostali dvojac – poštene i talentirane. Samo na svoj način bosanskohercegovački trolist naroda može postići pravdu, mir i sklad, uspješno funkcionirati prema van i bez Vučića, Milanovića i Davutoglua ili nekog četvrtoga… I zato ovome trojcu sa strane valja poručiti: Don’t touch too much, Bosna i Hercegovina hoće život svoj!
Kolumna je prvotno bila objavljena na autografu.hr 14. veljače 2014.
Osvit ”Planeta majmuna”
I dogodi se tako da je novopridošla zajednica na američkom kontinentu bila otpornija na zarazu. Nakon dugih stoljeća uzdizanja svoje visoke civilizacije starosjedioci padaše kao pokošeni pred naletom nove pošasti, sve dok im sâm opstanak ne bi ugrožen, sve dok im se samo ime ne nađe na pragu zaborava. A onda novopridošlice posegnuše za još ubojitijim oružjem, štapovima iz kojih riga vatra, i šačici preživjelih domorodaca doista zaprijeti posvemašnje izumiranje…
Da, dobar dio originalnosti filma ”Planet majmuna: Revolucija” leži u apokaliptičnim paralelama između stvarne američke povijesti i njezine alternativne budućnosti koju ovaj serijal opisuje. Genetski modificirani čovjekoliki majmuni koji su na kraju filma ”Planet majmuna: Postanak” pronašli utočište u šumi Muir sjeverno od San Francisca više nisu puka šačica laboratorijskih životinja kojima se omaknuo bijeg u prirodu i pokušaj preživljavanja u njoj.
Dobar dio originalnosti filma “Planet majmuna: Revolucija” leži u apokaliptičnim paralelama između stvarne američke povijesti i njezine alternativne budućnosti koju ovaj serijal opisuje
Ne, oni su praktički preko noći postali starosjedioci svojeg novog domicila zahvaljujući drugom organizmu koji je zajedno s njima pobjegao iz bioteholoških pogona preambiciozne tvrtke Gen-Sys. Virus ALZ-113, kojim je dr. Will Rodman (Larry Franco) u ”Postanku” nastojao izliječiti Alzheimerovu bolest, pokazao se pogubnim za čovječanstvo, po kojem ga je u dojmljivo rječitoj odjavnoj špici tog filma raznio zlosretni Rodmanov susjed pilot.
”Revolucija” nas smjesta vraća u svijet filma koji nas je tako ugodno iznenadio u ljeto 2011. kad u svojoj uvodnoj sekvenci ponavlja grafički prikaz širenja virusa putem mreže zrakoplovnih linija svijeta. Samo, ta je vizualizacija ovaj put popraćena kontekstom alternativne povijesti postanka Planeta majmuna: a ta povijest kaže da se negdje krajem prvog mandata Baracka Obame virus “majmunske gripe” oteo kontroli i poharao čovječanstvo.
Slično kao kod virusa H5N1, zvanog “ptičja gripa”, koji nas je strašio prije desetak godina, naziv je postao sinonim za nadolazeću prijetnju čovječanstvu. I zato, kad na početku ”Revolucije” malobrojni preživjeli ljudi susretnu začudno razvijenu i vidljivo opasnu zajednicu majmuna u divljini, tek jedan čovjek zbroji dva i dva i ustrijeli čovjekolikog suparnika. I taj pucanj se razlegne šumom i nastavi odjekivati.
Oba suprotstavljena plemena, i ljudsko na svojem zalasku i majmunsko u svojem usponu, doći će u situaciju odabira između izricanja povijesnog “Da” i povijesnog “Ne” mogućnosti suživota koja se pred njima našla
Zgodna stvar u scenariju Ricka Jaffe i Amande Silver – koji su napisali i predložak za prvi film, dok im ovdje ispomaže Mark Bomback, scenarist vrlo dobrog ”Wolverinea” iz 2013. – jest ta ideja da je čovječanstvo dulje od desetljeća umiralo od posljedica vlastitog rada na GMO majmunima, ali s njima samima suočava se tek sada. Nije ni čudo da je prva reakcija na njih slična onoj koju bi svatko od nas imao pri susretu s inkarnacijom kuge, AIDS-a ili, jasno, Alzheimerove bolesti; istinski je dojmljivo, pak, što većina ljudi uspijeva potisnuti taj početni nagon. Premda suočeni s krajem vlastitog svijeta, ljudi su u ovoj priči još u stanju protegnuti svoju ljudskost izvan sebe.
A protežu je na zajednicu koja je došla do stadija nas samih u prapovijesnom dobu lovaca-sakupljača. Čopor iz prvog filma još uvijek je na broju; u njemu su i predvodnik čimpanza Caesar i istraumatizirani bonobo Koba, i mudri orangutan Maurice, ali drugi naraštaj već je stasao do zrelosti. Njihov modificirani DNK, za kojeg smo u prvom filmu saznali da je prenosiv, omogućio im je da stvore naselje značajno složenije od svih životinjskih nastambi. Ovo malo pleme na dobrom je putu zauzimanja mjesta čovjekovih nasljednika na planetu, koliko god toga zasad ne bilo svjesno.
Komunikacija im je još uvijek utemeljena na znakovnom jeziku, ali govor više nije Caesarova iznimka. Nakon njegova povijesnog “Ne” iz prvog filma progovorila ih je još nekolicina, uključujući i potomke. A oba plemena, i ljudsko na svojem zalasku i majmunsko u svojem usponu, doći će u situaciju odabira između izricanja povijesnog “Da” i povijesnog “Ne” mogućnosti suživota koja se pred njima našla.
Svi ovi pomno postavljeni čimbenici radnje daju ovom nastavku majmunske snage specifičnu snagu koja usložnjava uloge iz priča o sukobu civilizacija poput ”Pocahontas” ili ”Avatara”: ni ljudi ni majmuni ovdje nemaju matičnu civilizaciju kojoj bi se mogli vratiti, domicil iz kojeg jedni odlaze u kolonijalno osvajanje, dok se drugi brane. ”Revolucija” je priča o dvije podjednako ugrožene strane u borbi za puko preživljavanje – borbi koja se, kako će pronicaviji sudionici svake od njih shvatiti, zapravo ne vodi protiv one druge strane, nego protiv ratobornih frakcija unutar svoje.
Još jedna činjenica ide na čast scenaristima: pomno razlaganje i obrazlaganje poteza koje će ljudski, odnosno majmunski parovi mirotvorca i ratnog huškača tijekom radnje vući, te njihovo prelamanje kroz modalitete aktualnih debata o sukobima civilizacija, od Huntingtona naovamo. Najveća koncesija dramaturškoj konvenciji ovdje je dragocjeni resurs koji se nalazi na teritoriju jedne od suprotstavljenih strana – ali ovdje nije riječ o metalu kojim se kolonizator želi obogatiti, kao u uobičajenoj varijanti ovakvih priča, nego o hidroelektrani koja ugroženijem plemenu znači jedinu preostalu nadu u opstanak na iole civiliziranoj razini.
Ako su, dakle, preživjeli Amerikanci ovdje stavljeni u situaciju američkih domorodaca s početka priče o europskom naseljavanju kontinenta, majmuni ipak nisu stavljeni u položaj kolonizatora; svaki impuls prema agresivnom zatiranju suprotne strane neće se temeljiti na pohlepi, nego na čistom preživljavanju.
Među ljudima predvodnik zajednice Dreyfus (Gary Oldman) živi u onome što se izgubilo: dane provodi u pokušajima da uspostavi vezu s ostacima ljudske civilizacije koji će značiti ne samo nadu nego i vojnu silu, te u prisjećanju na voljene kroz fotografije na ekranu iPada. I za jedno i za drugo treba mu struja, struja koju još može dati samo hidroelektrana. Njegov suradnik Malcolm (Jason Clarke) može uspostaviti primirje i osposobiti elektranu ne zato što i sâm nije pretrpio bolne gubitke tijekom zaraze, nego zato što je pronašao snage da započne iznova kroz novu vezu i novu obiteljsku zajednicu.
Sličan pandan odnosu prema prevladavanju gubitka, odnosno življenja uz kivnju, tvore Caesar (Andy Serkis) i Koba (Toby Kebbell) unutar majmunske zajednice. Njihov je odnos prema ljudima zacrtan iskustvima iz vremena kad su bili laboratorijske životinje: ako smo na kraju ”Postanka” bili uz Kobu kad je usmrtio pohlepnog šefa Gen-Sysa bacanjem s mosta Golden Gate, ”Revolucija” nam otkriva kamo takav osvetnički put neizbježno vodi. Ali dok je Koba od samog početka vođen ratobornim nepovjerenjem, Caesar je taj koji tek tijekom radnje ovog filma osvješćuje upitnost svojeg temeljnog šovinizma prema majmunskoj strani.
Političke alegorije nikad nisu bile strane ovom serijalu, ali kroz ”Revoluciju” se provlače na dosad najsuptilniji način. Odustajanjem od jasnih pozitivaca i negativaca ovaj film uspijeva svoju političnost utemeljiti na iskustvima povijesti – kako davne, tako i one koju proživljavamo sada, u vremenskom slijedu što teče naporedo filmskome nakon tog račvanja iz 2011. Odluke koje četiri glavna lika ovdje vuku prije su primjenjive na slične historijske situacije nego što im žele biti izravan znanstvenofantastični pandan: a to je otprilike najbolje što se od žanra može i očekivati.
Ako postoji slaba točka ”Revolucije”, onda je to doista slabašna slaba točka. Tamo gdje je ”Postanak” bio brz i besprijekorno ispripovijedan, pun ideja i emocija do te mjere da zadržava intrigantnost kroz nebrojena gledanja, ”Revolucija” zna biti ležerna i predana sitnim trenucima između likova koji do te mjere zaokupe redatelja da načas iz vida izgubi širu sliku priče. Utoliko se osjeća izostanak Britanca Ruperta Wyatta, kojemu je ”Postanak” bio tek drugi film u karijeri i koji je i dalje jedna od najvećih nada komercijalne kinematografije.
Ovo je priča o dvije podjednako ugrožene strane u borbi za preživljavanje – borbi koja se, kako će pronicaviji sudionici svake od njih shvatiti, zapravo ne vodi protiv one druge strane, nego protiv ratobornih frakcija unutar svoje
”Revoluciju” potpisuje Amerikanac Matt Reeves, cijenjeni profesionalac koji je karijeru započeo na televiziji kao tvorac serije ”Felicity” (otud Keri Russell u filmu, a otud i sklonost melodramatskim trenucima), da bi se žanrovski dokazao kroz kaiju-kvazidokumentarac ”Cloverfield” i cijenjenu horor-preradu ”Pustite me unutra”. Koliko god Reevesova režija bila najčvršća dosad, dvadeset i pet minuta dulje trajanje ovog filma otkriva razliku u pristupu između Britanca i Amerikanca: nitko ne može ozbiljno reći da ”Revolucija” ima radnju čija bi složenost zahtijevala toliko produljenje.
S Reevesom se ipak moramo pomiriti – uspjeh ovog filma već ga je doveo na redateljsko mjesto nastavka, predviđenog za ljeto 2016. Bit će zanimljivo vidjeti kamo namjerava odvesti radnju nakon točke gdje završava ”Revolucija”.
Majmuni nakon ovog filma moraju prestati biti lokalni i postati zaista globalni fenomen: moramo doći do Planeta majmuna obećavanog kroz ova dva nastavka čak i ako to znači dolazak na situaciju iz prvotnog filma Franklina J. Schaffnera iz 1968. (jer, začudo, jedino ova franšiza u današnjem Hollywoodu još pretendira na kontinuitet kroz gotovo pet desetljeća postojanja).
Političke alegorije nikad nisu bile strane ovom serijalu, ali kroz “Revoluciju” se provlače na dosad najsuptilniji način u pripovijedanju priče primjenjive na sve aktualne debate o sukobu civilizacija
A ako nas zanima što će biti dalje, pogledajmo samo naznake skrivene u imenima majmunskih likova – jedinih koji se provlače iz filma u film (čak i ako ih, zahvaljujući podatnosti vizualnih efekata, ne moraju uvijek tumačiti isti glumci).
Agresivni Koba, recimo, nosi nadimak koji je Josif Visarionovič nosio prije nego što si je pronašao bolji: u ”Revoluciji” on proživljava sudbinu svih revolucionara kojima je genocid draži od snošljivosti. A koliko god naspram njega djelovao trockistički, predvodnik Caesar ne može u završnici ovog filma izbjeći aluziju na rimskoga vojskovođu koji je pristao postati car: njegova apoteoza u svevladara majmunske zajednice pred kojom je osvajanje svijeta tek zbog trijumfalne glazbe Michaela Giacchina djeluje kao epski sretan svršetak.
U svemu ostalome ”Planet majmuna: Revolucija” donosi prebogat niz paralela između onoga što je današnja Amerika bila, što jest i što će tek biti. Vidjet ćemo hoće li se željno očekivani treći dio zadovoljiti dolaskom do situacije u kojoj nam iz svemira stiže Charlton Heston ili će radije odlučiti kazati koju o alternativnoj povijesti američkog imperija.