Pred svake izbore ožive povijesne neistine, a time i ironija koja razotkriva racionalnu nedosljednost onih koji smatraju da je krivotvorena povijest njihovog životnog puta jača od svake istine. Kada izvor i mjerilo istine postanu krivotvorine, onda nestaje svaka pozitivna realnost, i na njezino mjesto dolazi krivotvorina te realnosti. [Read more…]
Praljak – Tuđmanova žrtva i osuđeni ratni zločinac, a ne heroj
Hrvatska se još jednom našla u raskoraku sa svijetom i – zdravim razumom. Potpuno je razumljivo da je samoubojstvo Slobodana Praljka u haškoj sudnici rezultiralo masovnim oplakivanjem u Hrvatskoj, jer ljudi su u ovoj zemlji već dvadeset godina izloženi takvoj masovnoj propagandi o herojskoj naravi ”naše stvari”, da je se ne bi posramio niti jedan totalitarni režim. [Read more…]
Sjevernokorejske provokacije i apokaliptički scenarij(i)
“Kao ponosna nuklearna sila objavljujemo da posjedujemo ne samo nuklearno oružje nego i najmoćniju interkontinentalnu raketu kojom se mogu gađati ciljevi bilo gdje na svijetu. Test je proveden pod izravnim nadzorom vođe Kim Jong-una.” [Read more…]
Kule i gradovi
U ovome času čini se da postoje dve Srbije. Jedna Srbija u velikim planovima o izgradnji monumentalnog ”Beograda na vodi”, istorijskog projekta izgradnje kanala Dunav-Morava-Vardar, nove beogradske železničke i autobuske stanice, koridora 10, metroa. Druga Srbija je ona većinska, sirotinjska, s ogromnim brojem nezaposlenih, najgorom ekonomijom u Evropi, predviđanjima da se od oktobra smanjuju ionako mizerne plate i penzije. Ona prva Srbija, sva u obećanjima, treba po svoj prilici da smiri i uteši onu drugu koja grca u nemaštini i bori se za goli život, da preživi.
Zapravo, gledajući u vremenskoj perspektivi, to nije ništa novo. Godinama, bolje reći decenijama, živi se od stalnih obećanja. Sada nije dobro, ali za koju godinu će biti bolje. Komunizam koji je na kraju puta predstavljaće raj na Zemlji. Zato vredi izdržati, ne pokleknuti pred mnogim nevoljama, jer budućnost je grandiozna, tu je na dohvat ruke, a kada dođe, sve muke biće zaboravljene i naplaćene.
Problem novog ekonomskog i političkog poretka koji u punoj meri osećaju današnje generacije, ali i one koje dolaze, jeste opšta nesigurnost i nedostatak humane perpektive. U tom pogledu horizont očekivanja je zamračen. Ništa se ne obećava osim jedne opšte nesigurnosti
U međuvremenu, komunizam je sišao sa istorijske scene.
Današnja obećanja samo su promenila formu. Ako je nekada sveopšta ravnopravnost predstavljala socijalni i politički ideal, danas se takve ideje nazivaju ”uravnilovkom”, a ističe se da je socijalna neravnopravnost posledica nejednakih mogućnosti različitih ljudi, da je prirodna pojava i da je stoga sasvim razumljivo i prihvatljivo da ima onih koji poseduju mnogo i onih koji imaju malo ili ništa. Što je više onih najbogatijih, bolje je za državu, jer će država biti jaka, ekonomski stabilna, pa će i najsiromašniji od toga imati neke koristi.
Problem novog ekonomskog i političkog poretka koji u punoj meri osećaju današnje generacije, ali i one koje dolaze, jeste opšta nesigurnost i nedostatak humane perpektive. U tom pogledu horizont očekivanja je zamračen. Ništa se ne obećava osim jedne opšte nesigurnosti. Nesigurnost da će se sačuvati radno mesto, da će se otvoriti nova radna mesta, da će se isplatiti ono što je zarađeno, nepoverenje u državu koja je sve više talac finansijskih krugova moći i nesolidnih i prevarantskih ”biznismena”.
Kako se mora osećati stanovnik države koja počiva na toliko nesigurnosti? Mogu se obećavati, pa i podizati kule i gradovi, sve je uzalud ako nema ni u čemu stabilnosti. Ako se u jednome danu iluzije stvaraju, ali i ruše i ako je zabrinuti čovek sa ulice ili seljak sa njive nemoćan da utiče na svoj život u unapred izgubljenom sukobu sa nezajažljivim i surovim kapitalom.
Bez jasnog horizonta budućnosti život u Srbiji se odvija između megalomanije i očajanja. Megalomanija podseća i na neka ne tako davna vremena kada se u gotovo beznadežnoj ekonomskoj situaciji, pod međunarodnim sankcijama, govorilo o ”velikoj kineskoj četvrti”. Pristalice Miloševićevog režima, pisci i patriote prognozirali su tada kako će Srbija ubrzo postati ”druga Švajcarska”. Govorili su i pisali o tome upravo dok se Srbija urušavala i raspadala
Gde i u čemu pronaći sigurnost koja daje smisao ljudskoj egzistenciji kao i uverenje da iščekivanje bolje budućnosti ipak ima smisla? Kako ubediti gubitnike da je politički i ekonomski sistem u kojem žive pored svih nepravdi ipak najbolji sistem od svih postojećih?
Postavlja se ozbiljno pitanje može li goli pragmatizam zameniti sve vrste ideala. Da li su blagodeti budućih, stvarnih ili izmišljenih megaprojekata namenjeni vrednom radniku i očajnom hranitelju porodice koji je izgubio posao ili ga nikada nije ni imao ili su namenjeni uživanju onih sa veoma dubokim džepovima? Najveća kula na Balkanu i superluksuzni apartmani prave se za neki drugi svet koji ova naša sirotinja može gledati samo u američkim filmovima.
Ali ima i drugih nedoumica. Hoće li zaista svetski bogataši nagrnuti u Beograd i pokupovati skupe apartmane. Beograd nije baš centar sveta niti pruža one vrste usluga i zabave koje takva klijentela može naći u mnogim drugim svetskim prestonicama. Kakvu vrstu naročitog i skupog zadovoljstva mogu otkriti u Beogradu?
Zato se još uvek čini da je san o megapolisu na vodi velika šarena laža. Za sada se ta priča sa najvećom zebnjom očekuje u favelama ispod mostova i u perifernim delovima grada, gde hiljade porodica koje treba raseliti strepe kako će i kuda će.
A ako se, konačno, uprkos sumnjivcima ikada i sagradi ta najveća balkanska kula na obali Dunava, ona će, sudeći po sadašanjim prilikama ukupne srpske situacije, služiti jedino da se sa njenog vrha sagleda jedan tužni grad i sve ono oko njega dokle pogled dopire, u najtežim časovima svoje novije istorije.
Mnogi od onih koji se ovih dana dive maketi ”grada na vodi” već sutra ostaju bez posla, a mladi koji stižu s diplomama uzalud će pokušavati da pronađu prvo zaposlenje
Bez jasnog horizonta budućnosti život u Srbiji se odvija između megalomanije i očajanja. Megalomanija podseća i na neka ne tako davna vremena kada se u gotovo beznadežnoj ekonomskoj situaciji, pod međunarodnim sankcijama, govorilo o ”velikoj kineskoj četvrti”. Pristalice Miloševićevog režima, pisci i patriote prognozirali su tada kako će Srbija ubrzo postati ”druga Švajcarska”.
Govorili su i pisali o tome upravo dok se Srbija urušavala i raspadala. Naučili smo, dakle, da u psihologiji ovdašnjeg čoveka nekako istovremeno koegzistiraju upravo suprotna osećanja: veličine i poniženja, laži i istine, fantazije i fantazmagorije.
I ovoga puta uporedo se odvijaju ta dva procesa. Dok se priprema teren za ”velike projekte”, raseljavaju stanovnici favela, skidaju šine nekadašnje železničke pruge, radoznalom stanovništvu prikazuje se maketa budućeg velelepnog ”grada na vodi”. A za to vreme vodi se očajnička bitka da se koliko-toliko napuni ispražnjeni budžet za osnovno funkcionisanje države, za plate i penzije. Mnogi od onih koji se ovih dana dive maketi ”grada na vodi” već sutra ostaju bez posla, a mladi koji stižu s diplomama uzalud će pokušavati da pronađu prvo zaposlenje.
Život između krajnosti, obećanja i neispunjenja obećanja, našminkane budućnosti i sumorne svakidašnjice, to je pravi opis srpske stvarnosti.
Horor priča brze ceste
Trebala je to biti brza cesta, tako su je barem nazvali. U ponedjeljak je obilježeno četvrt stoljeća od početka njezine gradnje i još nije gotova. Jedva bi se moglo i zamisliti koliko bismo je morali čekati da je to nekakva, nedaobog, sporija cesta.
Maločas sam baš gledao na Google Mapu i nakon duljeg mrcvarenja s ovim, navodno jednostavnim, internetskim alatom izračunao kako od kružnog toka na periferiji Solina do početka brze ceste navrh Klisa ima manje od deset kilometara. S druge strane, u dvadeset pet godina prošao je točno 9131 dan.
Strojevi su u beskraj mirovali kraj napuštenih kontejnera. Armature hrđale. Stari su politički režimi sramotno padali, a novi se slavno dizali, mijenjale su se države, zastave i sastavi nogometnih reprezentacija, dok je moderna brza prometnica puževski milila kroz kamenjar
Naši marljivi graditelji gradili su, dakle, u prosjeku neznatno više od metra dnevno. Sa svim ljudima i tehnikom, sa svim novcem koji je, u ovoj ili onoj valuti, potrošen od 4. srpnja 1989. do 4. srpnja 2014., brzu cestu mogli su popločati najboljim talijanskim pločicama.
Trojica do četvorica spretnijih parketara su s pomoćnicima mogli u dvadeset pet godina na svih šest traka staviti kvalitetan hrastov parket, sve s lajsnama uz rub. Centralno grijanje, s radijatorima u svim tunelima, moglo se za te pare dobiti. Podno grijanje i perzijske sagove cijelom dužinom ceste. Naši momci, međutim, nisu žurili. Kvragu i priša.
U životu sam čuo kojekakvih stravičnih priča o majstorima. Jednom je prijatelju došao keramičar, macom mu žustro polupao čitavu kupaonicu i netragom nestao, a da čak ni šutu nije pokupio i odnio. Dva mjeseca se zbog njega nevoljna obitelj prala nad sudoperom.
Drugome je električar ostavio smrtonosne gole žice da vire iz zida i otišao na pola godine raditi u hotel na Visu, a trećemu su jednog popodneva tajanstveno iščezli svi radnici na krovu. Kao da su ih orlovi odnijeli. Preko Crvenog križa je čitavu ekipu krovopokrivača tražio. Ipak, nijedan se od ovih horora ne može mjeriti s nemarom i lijenošću tipova na brzoj cesti Solin – Klis.
Sažalio bih se nad ovom izmučenom zemljom u kojoj, zagonetno zbog čega, sa svakim ciklusom izbora sve strašniji idioti dolaze, i više zapravo ni ne kriju kakve su neznalice i neradnici, ne osjećaju ni potrebu zaglumiti kako se razumiju u stvar koja im je povjerena i kako im je stalo da se ona napravi
Ovdje bi došli oko deset, protegnuli se, popili kavu i rakiju, zamahnuli dvaput lopatom, bezvoljno kucnuli čekićem i upalili valjak samo da vide je li radi, a onda šmugnuli na marendu u obližnji mini market, po četvrt polubijelog kruha, deset deka parizera i pivo, i vratili se, po prilici, za šest godina.
Strojevi su u beskraj mirovali kraj napuštenih kontejnera. Armature hrđale. Stari su politički režimi sramotno padali, a novi se slavno dizali, mijenjale su se države, zastave i sastavi nogometnih reprezentacija, dok je moderna brza prometnica puževski milila kroz kamenjar.
Za jednog od recentnijih zastoja na gradilištu, kad je ono “Konstruktor” prdnuo, a direktor Žderić isključio mobitel, golemi betonski uteg ugašene dizalice zbog nekog je razloga bio namješten točno iznad jednog traka ceste. Osjećao sam se kao lik iz crtanog filma svaki put kad bismo autom prošli ispod njega. Činilo mi se kao zamka koju je prepredeni kojot namjestio da spljeska pticu trkačicu i gotovo bi me ganula ta glupost.
Sažalio bih se nad ovom izmučenom zemljom u kojoj, zagonetno zbog čega, sa svakim ciklusom izbora sve strašniji idioti dolaze, i više zapravo ni ne kriju kakve su neznalice i neradnici, ne osjećaju ni potrebu zaglumiti kako se razumiju u stvar koja im je povjerena i kako im je stalo da se ona napravi.
Mladić je na špiritjeru završio srednju građevinsku i zatim negdje, nekako stekao diplomu Prometnog fakulteta, a predstavlja se i kao novinar
Novi je rok za završetak rada na brzoj cesti, kažu, za tri mjeseca. Nema šanse da se to još jednom uprska. Ovaj put se ozbiljno zapelo. Ljudi se ubijaju od posla. U tri smjene rintaju ne pitajući za odmor. No, tko bi im vjerovao? Previše smo puta čuli ta obećanja. U jednom je trenutku i 1990. bilo samo tri mjeseca do kraja. Kakvo bi nam jamstvo mogli dati da će to sada biti valjano i na vrijeme obavljeno?
Možda će vas, nemam pojma, ohrabriti da je Petar Škorić, prvi čovjek splitskog HDZ-a, stavljen za šefa Županijske uprave za ceste. Mladić je na špiritjeru završio srednju građevinsku i zatim negdje, nekako stekao diplomu Prometnog fakulteta, a predstavlja se i kao novinar.
Huh! Kad sam pročitao njegovu biografiju, odmah mi je duša bila na mjestu. Konačno, pomislio sam. Konačno pravi čovjek za taj posao.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Nijemo promatranje užasa
U Damasku je početkom tjedna službeno priopćeno da će predsjednički izbori u Siriji, na kojima se očekuje reizbor Bašara al-Asada, biti održani 3. lipnja. Ti izbori osigurat će Asadu priliku da stekne treći predsjednički mandat u trajanju od sedam godina. Asad je na čelu Sirije od 2000. godine, a na položaj je stupio nakon očeve smrti, koji je vladao tri desetljeća. Drugi predsjednički mandat osvojio je na izborima 2007., na kojima nije sudjelovala opozicija i na kojima je ponovo dobio gotovo 100% glasova.
Nije jasno da li će opozicija željeti, niti da li će moći sudjelovati na izborima početkom lipnja, iako je jasno da se Asad pobrinuo da to ne bude moguće. Prema promjeni izbornog zakona obavljenoj u ožujku glasat će moći samo oni stariji od 40 godina koji budu imali samo sirijsko državljanstvo i koji će moći dokazati da neprekidno žive u Siriji posljednjih deset godina, čime je režim u potpunosti onemogućio sudjelovanje Sirijcima, koji su opoziciji, a trenutno su u egzilu.
Prošlo je puno vremena otkad su mnogi promatrači smatrali da je pad sirijskog predsjednika Asada samo pitanje nekoliko mjeseci. No sada je okrenuta nova stranica. Čini se da Asad čvrsto sjedi u svojoj stolici, iako kontrolira samo četvrtinu zemlje. Zašto? Kako?
Prošlo je puno vremena otkad su mnogi promatrači smatrali da je pad sirijskog predsjednika Asada samo pitanje nekoliko mjeseci. No sada je okrenuta nova stranica. Čini se da Asad čvrsto sjedi u svojoj stolici, iako kontrolira samo četvrtinu zemlje. Zašto? Kako?
Deutsche Welle podsjeća, primjerice, kako je u mirnim vremenima Maaloula bila turistička atrakcija. To mjesto je jedno od najstarijih kršćanskih naseobina na svijetu. Posebno zato što se u njoj još govori Isusov materinji jezik – aramejski. Ali turisti već odavno ne dolaze u Maaloulu.
Od početka građanskog rata se drugi zanimaju za to mjestašce udaljeno oko 50 kilometara sjeverno od Damaska. Stalno su se ovdje smjenjivali “vladari”. Maaloula je tako mjesecima bila u rukama sirijskih pobunjenika, a prije nekoliko dana su ih protjerale trupe Bašara al Asada.
Ponovo osvajanje toga mjesta je dio velike ofenzive. Od studenog prošle godine je sirijska vlada pod svoju kontrolu opet stavila veliki dio regije Kalamun između Damaska i Homsa. To područje je izrazito važno za sigurnost Damaska, jer kroz tu regiju vode važne rute opskrbe pobunjenika. Tuda se doprema oružje u glavni grad. I važna cestovna veza između Damaska, Homsa i sirijske sredozemne luke Latakia protječe kroz tu regiju. A ona je samo jedan primjer za Asadov vojni napredak. Proteklih mjeseci su Asadove trupe izvojevale cijeli niz vojnih pobjeda. Na mnogim važnim mjestima su se pobunjenici morali povući.
Do Asadove nove snage je došlo iz više razloga. S jedne strane je Asadu pošlo za rukom da zaustavi dezertiranje u vojsci, jer su trupe, među ostalim i zahvaljujući financijskoj pomoći iz Irana, plaćene. A istovremeno dezertere čekaju drakonske kazne. Osim toga, vojni redovi se pojačavaju paravojnim postrojbama
Do Asadove nove snage je došlo iz više razloga. S jedne strane je Asadu pošlo za rukom da zaustavi dezertiranje u vojsci, jer su trupe, među ostalim i zahvaljujući financijskoj pomoći iz Irana, plaćene. A istovremeno dezertere čekaju drakonske kazne. Osim toga, vojni redovi se pojačavaju paravojnim postrojbama.
Njima pripadaju, kako borci alavitske manjine kojoj pripada i predsjednik, tako i libanonski pripadnici šiitske paravojne organizacije Hezbollah, šiitski borci iz Iraka i pripadnici iranske Revolucionarne garde.
Zašto Barack Obama to dopušta kada je u rujnu bio spreman gađati režim raketama Tomahawk?
Postoje važni i različiti odgovori: najvažniji je taj da se Asad ipak nametnuo kao bolja varijanta od eventualnog džihadističkoga režima koji bi nastupio padom diktatora te da se američka administracija koncentrirala na pokušaj dogovora oko iranskog nuklearnog programa, pa ne može istovremeno i dodatno stiskati Teheran kako bi indirektno slabio Asada.
Asadova trenutačna snaga međutim proizlazi, u prvome redu, iz slabosti sirijske oporbe koja je razbijena u, da se metaforički izrazimo, atome. Nema ujedinjene oporbe, nema više ujedinjene fronte protiv Asada. To je to.
Asadova trenutačna snaga međutim proizlazi u prvome redu iz slabosti sirijske oporbe koja je razbijena u, da se metaforički izrazimo, atome. Nema ujedinjene oporbe, nema više ujedinjene fronte protiv Asada. To je to
Pobunjenici se u međuvremenu čak bore međusobno, jedni protiv drugih. Nasuprot umjerenih skupina, poput Slobodne sirijske vojske, stoje radikalni islamski džihadisti. A čak i oni su međusobno posvađani. Stalno dolazi do oružanih sukoba između Al-Nusra-fronte, jedne grane Al-Quide, i skupine Islamska država u Iranu i Levantu (ISIS). Nedavno (15. travnja) su jednog vođu Al-Nusra-fronte, njegovu ženu i kćer ubili borci ISIS-a.
Osim toga, pobunjenicima ionako nedostaje oružja, iako su se sada, prema navodima Washington Posta, kod pobunjenika po prvi put pojavile u SAD-u proizvedene TOW protutenkovske rakete. I na međunarodnoj razini Asada sada “cijene” zbog dogovora o uništenju sirijskog kemijskog oružja. Međunarodnoj zajednici je time Asad ponovo postao odgovarajući partner za pregovore, pa nitko osobito više ne ističe propast druge mirovne konferencije u Ženevi.
Zbog tog njegovog obećanja može nastaviti sa svojim konvencionalnim vođenjem rata u Siriji bacajući do mile volje tone streljiva na civile, kao što se događa u Homsu. I kad u Siriji ponovo dođe do napada kemijskim oružjem, kao što se to očito dogodilo prije tjedan dana, međunarodna zajednica reagira vrlo suzdržano.
Asad se ipak nametnuo kao bolja varijanta od eventualnog džihadističkoga režima koji bi nastupio padom diktatora te da se američka administracija koncentrirala na pokušaj dogovora oko iranskog nuklearnog programa pa ne može istovremeno i dodatno stiskati Teheran kako bi indirektno slabio Asada
Bašar al Asad se, s obzirom na vojni napredak njegovih trupa, predstavlja samouvjereno. Došlo je do prekretnice u ovom sukobu, izjavio je prije nekoliko dana obraćajući se studentima u Damasku. Vojska je upravo u fazi “pobjeđivanja rata protiv terorizma”, kazao je sirijski vlastodržac. Mada se to smatra običnom propagandom, prilično prozirnom, Asad je, doduše, učvrstio svoju poziciju, ali zasad ne smijemo računati s vojnom pobjedom Asadovog režima protiv pobunjenika.
Zaista, ponovo osvajanje čitave zemlje doista nije realistično. Ipak, Asad bi se kao politički akter u Siriji i svijetu trebao još održati. Jer ni pobunjenici nemaju dovoljno snage da bi za Asada i njegove trupe mogli doista postati opasni. A ozbiljno o mirnom rješenju u ovom trenutku nitko ne želi razgovarati. Zasad, znači, sve upućuje na održavanje statusa quo.
I tako Bašar al Asad posve smireno može pripremati svoj reizbor. A očito želi još jedan sedmogodišnji mandat. Da će pobijediti na izborima, u to malo tko sumnja. Nitko ne mari za tu parodiju. Masovni pokolj se nastavlja, a hrpa od 150.000 mrtvih raste. Tri je milijuna izbjeglica te osam milijuna onih bez doma koji žive nehumano, kao što se živi u logoru Yarmuk kod Damaska, gdje od gladi umire gotovo 20.000 Palestinaca i Sirijaca.
Među nijemim promatračima i onima koji sliježu ramena pred ovim apokaliptičnim slikama su i Hrvati i drugi koji su zaboravili kada su vapili da međunarodna zajednica prekine agoniju Miloševićeve agresije. Jedini koji mogli zaustaviti krvoproliće su Amerikanci ako potegnu NATO. Ali sve njih vrti oko malog prsta Vladimir Putin koji ima svoje male ratove u Europi i drži na životu Asada.
Kako ištekati Twitter
Do sada su već mogli naučiti tu lekciju, ali je zabavno kako je zapravo nikada ne nauče: početak kraja svakog diktatora je onaj trenutak kada učini nešto što ga načini smešnim. Dobro, turski premijer Redžep Tajip Erdogan nije baš diktator, ali nije baš ni demokratski vladar, nego je nešto između, jedna autoritarno-populistička pojava koja s vremenom sve samovoljnije upravlja nečim što ima sve spoljne odlike demokratije, ali u dubinskoj strukturi od tih odlika ostaje sve manje i manje.
Danas je ta bastardna forma ideologije i tehnike vladanja jako popularna u nekim regijama sveta, pa tako i u našoj, onoj koja se nalazi između starih i koliko-toliko stabilnih demokratija zapadne Evrope i arapsko-persijskih diktatura, što teokratskih, što sekularnih. Tu je Mađarska, tu je Makedonija, sve više i Srbija, Rusija, Belorusija i Ukrajina su priča za sebe, a Erdogan – taj obožavani princ-spasilac malog, slabo obrazovanog i verski umereno zatucanog, ali ekonomski potentnog čoveka iz provincije – u tom je društvu neka vrsta preteče.
Ono što je Erdogana, dakle, učinilo istovremeno opasnim i smešnim jeste upravo to tvrdo uverenje – nesumnjivi zaostatak ‘‘analognog“ doba – kako se cela jedna globalna komunikacijska forma (šta god ko mislio o njenoj vrednosti) može jednostavno zabraniti, ‘‘isključiti“ kao kad izvadite kabel iz ‘‘štekera“, i to samo na nekom parčetu zemlje, pa bi silni tweetovi nemoćno stajali i rojili se na granicama Turske kao kakvi tužni azilanti-aspiranti koje se, avaj, ne prima u Eldorado
Kako god, trenutak o kojem govorim desio se kada je Erdogan bio naumio – pa još to i sproveo ili barem pokušao – da u Turskoj zabrani famozni Twitter kao takav. Naprosto: gazda se jako naljutio na Twitter jer je mislio da mu je preko njega zapržena čorba oko navodnih korupcionaških aktivnosti njegovog sina, te zato Twitter ima da nestane za Turke i basta!
U redu, priznajem: da sam Turčin, ne bih bio privatno pogođen Erdoganovom zabranom i ne bih prolio suzu za Twitterom. Naprotiv, Allah mi je svedok da sam duboko uveren da kada bi, evo ovog trenutka, nekim čarobnim štapićem ili svevišnjom intervencijom sa lica ovog sveta nestali svi ti tviteri i ostali fejsbuci, da svet zbog toga ‘‘gubitka“ ne bi pretrpeo ama baš ni najmanju civilizacijsku štetu. Ali, to je samo moj privatni pogled na stvari, a ostali su slobodni da se s njim ne slože i da, recimo, twittuju do mile volje. Ima, uostalom, i glupljih načina provođenja slobodnog vremena (doduše, trenutno mi ni jedan ne pada na pamet, ali i to je možda samo moj problem).
Ono što je Erdogana, dakle, učinilo istovremeno opasnim i smešnim jeste upravo to tvrdo uverenje – nesumnjivi zaostatak ‘‘analognog“ doba – kako se cela jedna globalna komunikacijska forma (šta god ko mislio o njenoj vrednosti) može jednostavno zabraniti, ‘‘isključiti“ kao kad izvadite kabel iz ‘‘štekera“ i to samo na nekom parčetu zemlje, pa bi silni tweetovi nemoćno stajali i rojili se na granicama Turske kao kakvi tužni azilanti-aspiranti koje se, avaj, ne prima u Eldorado.
A sve to zarad Erdoganovog duševnog mira, to jest po onoj matrici iz parafraze Staljina: ‘‘Nema Twittera – nema problema“. Tako to može da se radi još samo u Severnoj Koreji, a i tamo sve teže. Ako ste iole umreženiji u svetski političko-ekonomski sistem od sumanute tiranije dinastije Kim, to već nikako ne ide.
Zato su tviteri i fejsbuci, pa makar i bili proganjani, bolji za manje-više autoritarne, periferijske režime, jer tamo još mogu odigrati kakvu-takvu oslobodilačku ulogu, pošto su ozbiljniji mediji zatvoreniji i više pod kontrolom iz jednog centra moći
Na drugoj strani, famozne bi ‘‘društvene mreže“ možda i trebale da budu zahvalne preostalim svetskim (polu)diktaturama, jer samo im još one podaruju obol nečega slobodarskog, emancipatorskog, nečega što na svoj način participira u širenju fundamentalnih ljudskih sloboda. Jer, tamo gde stvari sa slobodom izražavanja stoje bolje, stvarni ili navodni emancipatorski potencijal ‘‘društvenih mreža“, ‘‘interaktivnog interneta“ i sličnog pokazuje se kao, najblaže rečeno, snažan faktor banalizacije javnog diskursa. Evo nekih meni domaćih primera, tek dnevno aktuelnih, otuda suštinski slučajnih.
Poznata dramska spisateljica, autorka upečatljivih i suptilnih komada, iz nekog razloga je trajno fascinirana ovim ‘‘prizemnim“ komunikacijskim formama, te je tako ranije uredno blogovala i forumašila, a sada neumorno twittuje; njena stvar, ali znakovito je da joj se u tom njenom samosvrhovitom cyberangažmanu malo-malo pa omakne neka besprimerno trivijalna, uvredljiva i ružna opaska na račun tamo-već-nekoga ko joj trenutno ide na živce.
Najnoviji slučaj je njena ‘‘analiza“ navodne parodontoze od koje da boluje izvesna televizijska novinarka. Novinarka joj je odvratila da nema parodontozu nego ožiljak od davnih batina koje je dobila od bivšeg supruga i tako je spisateljica ispala, u najmanju ruku, ‘‘glupa u društvu“, mada je to nije omelo da nastavi u istom tonu.
Primer drugi: na izvesom, dosta posećenom forumu, trojica su veseljaka (jedan od njih nije ime baš nepoznato ‘‘intelektualnijem“ delu javnosti, osobito supkulturi neolevičarskih aktivista) razmatrala lik i delo stanovitog filmskog režisera, desničarskog aktiviste i tipa na svoj način prilično mutnog, kako već takvi obično jesu. No, strasti su se usijale, pa su ova trojica ne samo izvređala tog filmažiju, nego su počeli da razmatraju i to kako bi mu možda koristilo prevaspitavanje metalnom šipkom, kako bi možda progledao ako bi mu se odgovarajućim sredstvima zatvorilo oko na neko vreme, etc. Sve su to, dakako, radili ne pod svojim imenima, nego nickovima, kako je u toj vrsti komunikacije već uobičajeno.
Problem s njima nastaje u društvima sa širim javnim slobodama: nesputane strahom od represije, a neopterećene civilizacijskim i moralnim normama koje bar načelno drže ‘‘klasični“, uređivani mediji, ‘‘društvene mreže“ postaju orgija banalnosti, grupnjak-pornografija slobode govora. Od volje je svakome da uskoči u to klupko udova i pronađe odgovarajuću nezauzetu rupu za sebe, ali ipak nije loše ni ostati na čistom vazduhu ako je ikako moguće
No, režiser ih je tužio, nadležni Organi su im ušli u trag, i eto ti presude: godina dana zatvora zbog pretnji i ugrožavanja, uslovno na tri godine. Oni se sada ibrete da šta ih je to snašlo na pravdi boga, vade se da to što su pisali ‘‘nisu mislili ozbiljno“, da je to bilo ‘‘izrečeno u afektu“, da je bilo izrečeno na poluzatvorenom forumu, da su takve stvari, uostalom, uobičajeni način komunikacije u tom svetu (!) i sve u tom stilu… Što može biti i sasvim tačno, ali je pitanje koliko je relevantno, to jest: zašto bi se neko uopšte na to obazirao?
No, šta se ovim primerima hoće reći? Izgleda da ima nečega u izvesnoj komunikacijskoj formi što ljude dovodi u snažno iskušenje da idu ispod mogućih sopstvenih standarda… Naravno, nije puška nikada stvarno kriva ako je neko njome ubio nekoga, ali opet – hm, da nije imao pušku, možda bi sve prošlo uz poneku ćušku… Da je, recimo, spisateljica o svemu onome, umesto lahorastog tvitanja, pisala za neki ‘‘klasičan“ medij ili za neki kvalitetan sajt poput Peščanika koji ne pušta pizdarije, sigurno ne bi razglabala o nečijoj stvarnoj ili navodnoj parodontozi. Eh, ali zašto se opterećivati standardima koji nas obavezuju, lakše je i lepše ovako…
Da je onaj forumaški veseljak pisao autorski tekst o nepodopštinama režisera umesto što se anonimno iživljavao u sajber-bandi svojih suforumaša (ta me tehnika međusobnog podsticanja u niskostima, da prostite, podseća na neku vrstu uzajamne masturbacije), sigurno bi stvorio nešto pametnije od onoga što je stvorio i pri tome ne bi kršio norme elementarne uljuđene komunikacije, a koje dugujemo doslovno svakome ne zbog tog nekog, nego zato što su nužan civilizacijski pretekst.
Zato su tviteri i fejsbuci, pa makar i bili proganjani, bolji za manje-više autoritarne, periferijske režime, jer tamo još mogu odigrati kakvu-takvu oslobodilačku ulogu pošto su ozbiljniji mediji zatvoreniji i više pod kontrolom iz jednog centra moći. Problem s njima nastaje u društvima sa širim javnim slobodama: nesputane strahom od represije, a neopterećene civilizacijskim i moralnim normama koje bar načelno drže ‘‘klasični“, uređivani mediji, ‘‘društvene mreže“ postaju orgija banalnosti, grupnjak-pornografija slobode govora.
Od volje je svakome da uskoči u to klupko udova i pronađe odgovarajuću nezauzetu rupu za sebe, ali ipak nije loše ni ostati na čistom vazduhu ako je ikako moguće.
Prepiska s Heideggerom
28. kolovoz 1947, Washington, D.C.
Dragi g. Heidegger, (fusnota 1)
Naširoko sam razmišljao o tomu što ste mi rekli prilikom mojeg posjeta Todtnaubergu i želim Vam s tim u vezi otvoreno pisati.
Rekli ste mi da ste se od 1934. od nacističkog režima u potpunosti distancirali, da ste u svojim predavanjima dali iznimno kritične opaske te da Vas je nadzirao Gestapo. Vjerovat ću Vašim riječima. Ali ostaje činjenica da ste se 1933. i 1934. tako snažno identificirali s režimom da ste danas još uvijek u očima mnogih jedan od njegovih najvećih duhovnih podupiratelja. Vaši vlastiti govori, spisi i djela iz ovoga perioda tomu su dokaz. Vi ih se nikada niste javno odrekli – niti nakon 1945.
Nikada niste javno objasnili kako ste došli do drugačijih spoznaja od onih koje ste 1933. i 1934. izrazili te sproveli u svojim djelima. Nakon 1934. ostali ste u Njemačkoj unatoč tomu što ste diljem inozemstva mogli naći radno mjesto. Niti jedan od čina ili ideologema režima niste javno denuncirali. Zbog ovih Vas se okolnosti još i danas poistovjećuje s nacističkim režimom. Mnogi su među nama od Vas dugo iščekivali kakvu riječ, riječ kojom bi Vas se jasno i konačno oslobodilo ovih identifikacija, riječ koja izražava Vaš stvarni, današnji stav o tomu što se dogodilo.
Tako nešto nikada niste rekli – makar ne izvan privatne sfere. Ja sam Vas zajedno s mnogim drugima kao filozofa cijenio te sam od Vas beskrajno mnogo naučio. Ali mi ne uspijevamo razdvojiti Heideggera-filozofa i Heideggera-čovjeka – to bi proturječilo Vašoj vlastitoj filozofiji.
Nikada niste javno objasnili kako ste došli do drugačijih spoznaja od onih koje ste 1933. i 1934. izrazili te sproveli u svojim djelima. Nakon 1934. ostali ste u Njemačkoj unatoč tomu što ste diljem inozemstva mogli naći radno mjesto. Niti jedan od čina ili ideologema režima niste javno denuncirali. Zbog ovih Vas se okolnosti još i danas poistovjećuje s nacističkim režimom. Mnogi su među nama od Vas dugo iščekivali kakvu riječ, riječ kojom bi Vas se jasno i konačno oslobodilo ovih identifikacija, riječ koja izražava Vaš stvarni, današnji stav o tomu što se dogodilo
Filozof se u političkome može zavarati – tad će svoju zabludu otvoreno razložiti. Ali on se ne može zavaravati oko režima koji je ubio milijune Židova – samo jer su bili Židovi, koji je teror učinio normalnim stanjem, koji je sve što je uistinu bilo povezano s pojmovima duha, slobode i istine obrnuo u svoju krvavu suprotnost. Režim koji je po svemu bio smrtna karikatura svake zapadne tradicije, koju ste Vi sami tako uvjerljivo razložili i branili. A ukoliko režim nije bio karikatura, nego zbiljsko ispunjenje ove tradicije – ni tada nije bilo zablude, tada ste morali optužiti čitavu ovu tradiciju i odreći je se. (…)
Trebate li stvarno tako ući u povijesti? Svaki pokušaj borbe protiv ovog kozmičkog nesporazuma nailazi na opći otpor spram ozbiljnog bavljenja jednim nacističkim ideologom. Zdrav razum ljudi (kao i njihov duh) koji potvrđuje ovaj otpor, usteže se od toga da u Vama vidi filozofa jer filozofiju i nacizam drži nespojivima. Pri tom je uvjerenju on u pravu. Još jednom: s poistovjećivanjem Vaše osobe i Vašeg djela s nacizmom (time i s gašenjem Vaše filozofije) možete se jedino tada boriti (i mi se možemo jedino tada boriti), kada date javno priznanje svoje promjene i konačne preobrazbe.
Ovog ću Vam tjedna poslati jedan paket. Moji su me prijatelji ustrajno odvraćali od toga da pomažem čovjeku koji se identificirao s režimom koji je milijune mojih istovjernika poslao u plinske komore (da se izbjegnu nesporazumi, želim primijetiti da ja od početka rata nisam bio antinacist samo kao Židov, već i zbog političkih, društvenih i intelektualnih razloga; to bih bio čak i da sam bio ‘čisti arijevac’). Protiv tog argumenta se ništa ne može reći. Svojoj sam se vlastitoj savjesti ispričavao time što šaljem paket čovjeku kod kojeg sam od 1928. do 1932. učio filozofiju. Svjestan sam da je to loš izgovor. Filozof 1933. i 1934. ne može biti puno drukčiji od onog prije 1933, utoliko manje ukoliko se uzme u obzir da ste Vi filozofski utemeljili i izrazili svoju obranu nacističke države i Führera.
Srdačan pozdrav,
H. Marcuse
20. siječanj 1948, Freiburg
Dobio sam paket koji ste navijestili u Vašem pismu od 28. kolovoza. Zahvaljujem Vam na njemu! Vjerujem da je u skladu s Vašom voljom i umirujuće za Vaše prijatelje što sam čitav sadržaj paketa raspodijelio bivšim učenicima koji nisu bili članovi stranke (NSDAP-a – op. prev.) niti su imali ikakve veze s nacionalsocijalizmom. U njihovo Vam ime također zahvaljujem na pomoći!
U potpunosti ste u pravu da s moje strane nedostaje javno, svima razumljivo protupriznanje; to bi bila propast za mene i moju obitelj. O tomu je Jaspers rekao: to što smo živi, naša je krivica
Ako iz Vašeg pisma dobro razabirem da Vam je ozbiljno stalo do toga da donesete ispravan sud o mome djelu i mojoj osobi, tada mi upravo Vaše pismo pokazuje koliko je težak razgovor s ljudima koji od 1933. više nisu bili u Njemačkoj i koji početak nacionalsocijalističkog pokreta prosuđuju s njegovog kraja. U vezi glavnih točaka Vašeg pisma želim reći sljedeće:
1. O 1933: od nacionalsocijalizma sam očekivao duhovnu obnovu čitavog života, izmirenje društvenih suprotnosti i spas zapadnog tubitka od opasnosti komunizma. Te su misli izrečene u mom Rektorskom govoru (jeste li ga u cijelosti pročitali?), u predavanju O biti znanosti i u dva govora docentima i studentima ovdašnjeg sveučilišta. Tomu treba dodati još jedan poziv na izbore od otprilike 25 do 30 redaka, objavljen u ovdašnjem studentskom časopisu. Pojedine rečenice u njima danas smatram zastranjenjem. To je sve.
2. 1934. sam uvidio svoju zabludu te se iz protesta protiv države i partije odrekao svojeg rektorstva. Da se prvo (Heideggerova aktivnost u partiji – op. prev.) koristilo u propagandne svrhe, kako u tuzemstvu, tako i u inozemstvu, te da se ovo drugo (ostavka – op. prev.) iz jednako propagandnih razloga prešućivalo, nije mi bilo poznato i ne može me se zbog toga kriviti.
3. U potpunosti ste u pravu da s moje strane nedostaje javno, svima razumljivo protupriznanje; to bi bila propast za mene i moju obitelj. O tomu je Jaspers rekao: to što smo živi, naša je krivica.
Čini mi se da težina razgovora leži u tome da su ljudi u Njemačkoj bili izloženi jednoj totalnoj perverziji svih pojmova i osjećaja koju su mnogi odveć spremno primili. Drugačije se ne može objasniti da ste Vi, koji ste više od bilo koga drugoga htjeli razumjeti zapadnu filozofiju, u nacizmu vidjeli “duhovnu obnovu čitavog života”, “spas zapadnog tubitka od opasnosti komunizma” (koji je ipak bitan sastavni dio tog tubitka!). To nije politički, već intelektualni problem – skoro bih rekao: problem spoznaje, istine
4. U svojim sam predavanjima i vježbama od 1933. do 1944. zauzeo toliko jednoznačno stajalište da nijedan od mojih učenika nije potpao pod nacističku ideologiju. Moji će radovi iz ovoga perioda, ako se jednom pojave, tomu posvjedočiti.
5. Priznanje nakon 1945. meni se činilo nemoguće jer su nacistički pristaše svoju promjenu uvjerenja izjavili na najodvratniji način; ja s njima, međutim, nemam ništa zajedničko.
6. Teškim, ali opravdanim prigovorima koje iznosite o “režimu koji je ubio milijune Židova, koji je teror učinio normalnim stanjem, koji je sve što je uistinu bilo povezano s pojmovima duha, slobode i istine obrnuo u svoju suprotnost” mogu samo dodati, da kad bi umjesto “Židova” stajalo “istočni Nijemci”, tada bi isto vrijedilo za jedne od saveznika, s tom razlikom da je sve što se dogodilo nakon 1945. poznato svjetskoj javnosti, dok je krvavi teror nacista pred njemačkim narodom uistinu bio držan u tajnosti.
Za kraj Vas molim da razmislite o tome da i danas postoji jedna lažna propaganda, npr. raznose se glasine koje proturječe istini. Upravo sam saznao za besmislene klevete o meni i mom radu.
Srdačan pozdrav,
M. Heidegger
13. svibanj 1948, Washington, D.C.
Dragi g. Heidegger,
dugo nisam bio siguran bih li Vam trebao odgovoriti. Imate pravo: razgovor s ljudima koji od 1933. nisu bili u Njemačkoj očito je vrlo težak. Samo, čini mi se da razlog tomu ne treba tražiti u našem nepoznavanju njemačkih okolnosti pod nacizmom. Mi smo te okolnosti vrlo dobro upoznali – možda čak i bolje nego ljudi u Njemačkoj. Neposredan kontakt koji sam 1947. imao s mnogim ovakvim ljudima ponovno me o tome iznenadio.
Također se ne radi o tome da mi “početak nacionalsocijalističkog pokreta prosuđujemo s njegovog kraja”. Mi smo znali, a sâm sam to i vidio, da početak već sadrži kraj, da već jest kraj. Čini mi se da težina razgovora leži u tome da su ljudi u Njemačkoj bili izloženi jednoj totalnoj perverziji svih pojmova i osjećaja koju su mnogi odveć spremno primili. Drugačije se ne može objasniti da ste Vi, koji ste više od bilo koga drugoga htjeli razumjeti zapadnu filozofiju, u nacizmu vidjeli “duhovnu obnovu čitavog života”, “spas zapadnog tubitka od opasnosti komunizma” (koji je ipak bitan sastavni dio tog tubitka!). To nije politički, već intelektualni problem – skoro bih rekao: problem spoznaje, istine.
Stvari danas stoje tako da u razlici između nacističkih koncentracijskih logora te deportacija i zatočeničkih logora poslijeratnog vremena leži već čitava razlika između neljudskosti i ljudskosti
Vi, filozof, zamijenili ste likvidaciju zapadnog tubitka s njegovom obnovom? Nije li ova likvidacija bila očita već u svakoj riječi ‘Führera’, u svakoj gesti i djelu SA-a (fusnota 2) puno prije 1933.? Ali želim ući samo u jedan paragraf Vašega pisma jer bi moja šutnja možda mogla biti protumačena kao priznanje:
Vi pišete da se sve što sam rekao o istrebljenju Židova jednako tako tiče i saveznika ako umjesto “Židovi” stoji “istočni Nijemci”. Ne stojite li s ovom rečenicom izvan dimenzije u kojoj je još uopće moguć razgovor među ljudima – izvan logosa? Jedan je zločin moguće objasniti, izjednačiti, ‘shvatiti’ tek u potpunosti izvan ove ‘logičke’ dimenzije, tvrdeći da su i drugi također tako nešto učinili.
Nadalje, kako je moguće mučenje, sakaćenje i uništavanje milijuna ljudi postaviti na isti stupanj kao i prisilno preseljavanje skupina stanovnika koji ovakva nedjela nisu pretrpjeli (izuzev možda nekoliko iznimnih slučajeva)?
Stvari danas stoje tako da u razlici između nacističkih koncentracijskih logora te deportacija i zatočeničkih logora poslijeratnog vremena leži već čitava razlika između neljudskosti i ljudskosti.
Temeljem Vašeg argumenta, da su saveznici zadržali Auschwitz i Buchenwald sa svime što se u njima nalazilo za “istočne Nijemce” i naciste – tada bi računica bila u redu! No, ako je razlika između neljudskosti i ljudskosti reducirana na taj propust, tada je to svjetskopovijesna krivnja nacističkog sustava koji je svijetu demonstrirao što se nakon dvije tisuće godina zapadnog tubitka može s čovjekom činiti. Izgleda kao da je sjeme palo na plodno tlo: možda još doživimo dovršenje toga što je 1933. započeto. Hoćete li Vi to ponovno smatrati “obnovom”, ne znam.
Srdačan pozdrav,
H. Marcuse
Prepiska je objavljena u frankfurtskom časopisu Pflasterstrand sredinom 1980-ih. S njemačkog preveo Alen Sućeska, Čemu, Vol.X No.20, Studeni 2011.
Peščanik.net, 12.01.2014.
———–
- Ova je prepiska pronađena u Marcuse-arhivu u Frankfurtu i objavljena u frankfurtskom časopisu Pflasterstrand sredinom 1980-ih. Mi je preuzimamo sa internet stranice posvećene Marcuseu: www.marcuse.org. Sama prepiska odvila se neposredno nakon Marcuseova posjeta Heideggeru u Todtnaubergu.
- Tzv. Sturmabteilung (njem. Jurišni odred) bila je paravojna organizacija NSDAP-a tijekom Weimarske Republike koja je odigrala ključnu ulogu u usponu nacizma i dolaska Hitlera na vlast. Snažnim pritiskom na druge političke stranke i udruge, ponekad i upotrebom nasilja, eliminirali su političke protivnike. – op. prev.
(Prenosimo s portala Peščanik)
Što će nam sjećanje na holokaust bez želje za mirom?
Njemačka je ovoga vikenda obilježila 75. godišnjicu Kristalne noći, pogroma Židova koji je organizirao režim Adolfa Hitlera i koji je svijetu pokazao svu silinu antisemitskog nasilja. U noći s 9. na 10. studenoga 1938. godine i tijekom cijelog idućeg dana dućani i radionice židovskih vlasnika diljem zemlje divljački su uništavani, sinagoge paljene, a 30 000 muškaraca uhićeno je i potom deportirano. U toj noći ubijeno je 90-ak Židova.
Nacisti su tu eksploziju antisemitizma opravdali spontanom reakcijom na smrt Ernsta vom Ratha, kojega je ustrijelio Herschel Grynszpan, 17-godišnji židovski đak koji je želio osvetiti svoju obitelj protjeranu iz Njemačke. Zapravo, taj nasilnički pohod dogodio se u režiji Hitlerova režima.
Kancelarka Angela Merkel taj je događaj ocijenila ”najgorim trenutkom u njemačkoj povijesti” iako je holokaust koji je uslijedio ”bio još dramatičniji”. A. Merkel pozvala je Nijemce da ”pokažu građansku hrabrost kako se nikakav oblik antisemitizma ne bi tolerirao”.
”Evo kako je počelo istrebljenje Židova” podsjeća dnevni list Süddeutsche Zeitung u tekstu pod tim naslovom. List piše da su ”Nijemci većinom bili protiv tog nasilja, ali da je izostala kolektivna osuda” pa je ”nacistička politika mogla slijediti svoj put”.
Kancelarka Angela Merkel Kristalnu noć ocijenila je ”najgorim trenutkom u njemačkoj povijesti” iako je holokaust koji je uslijedio ”bio još dramatičniji”. A. Merkel pozvala je Nijemce da ”pokažu građansku hrabrost kako se nikakav oblik antisemitizma ne bi tolerirao”
U vrijeme Hitlerova dolaska na vlast 1933. u Njemačkoj je živjelo 560 000 Židova, a 1950. bilo ih je samo 15 000. Nakon pada Berlinskoga zida Njemačka je omogućila dolazak Židovima iz država bivšega SSSR-a i sada ih ima oko 200 000. U Njemačkoj sada živi treća po veličini židovska zajednica u Europi, najbrojnije su ona u Francuskoj i Velikoj Britaniji.
Predsjednik Središnjega židovskog vijeća u Njemačkoj Dieter Graumann pozvao je sugrađane da ”iskreno i suosjećajno sudjeluju u komemoraciji” i ocijenio da su se te godišnjice pretvorile u ”ritualno okupljanje”.
Njemački predsjednik Joachim Gauck obišao je spomenik na mjestu sinagoge u Eberswaldu, nedaleko od Berlina, spaljene 9. studenoga 1938. Više od 100 trgovina u njemačkoj prijestolnici svoje izloge omotalo je plastičnom folijom stvarajući dojam razbijena stakla kako bi podsjetili na židovske dućane uništene i porazbijene u Kristalnoj noći.
Nijemci 9. studenoga obilježavaju još jedan važan dan u svojoj povijesti – pad Berlinskoga zida 1989. I zato pišem: jer treba znati valorizirati i stradanje i slobodu. Ali i zbog toga jer mnogi europski Židovi smatraju da je antisemitizam u Europi u porastu, posebice na internetu, što je pokazalo istraživanje koje je provela Agencija za temeljna prava (FRA) Europske unije. U ispitivanju koje je obuhvatilo 5847 Židova, njih 66 posto ocjenjuje da je antisemitizam postao problem, a čak dvije trećine njih (76 posto) smatraju kako se antisemitizam povećao u zadnjih pet godina.
Treba pamtiti i zbog naših identiteta. Mi ih imamo više. To što sam rođen u obitelji koja me najprije naučila govoriti hrvatski i što sam 1989. u 27. godini odlučio napustiti rodnu Argentinu i doći živjeti ovdje, a više od toga što imam svijest o tome da se mogu slobodno definirati, daje mi mogućnost da svojim brojnim identitetima dodam i ovaj koji je obogaćen mnogostrukim elementima i slojevima židovstva i židovske tradicije.
I to ne samo zato što bih među svojim precima lako pronašao i pokojega Židova, već zato što je jedna od najvažnijih sastavnica mojega identiteta to da me najpreciznije definira potreba za suosjećanjem, za suživotom, za susretom s onima čiji su život oblikovali patnja i žalost. To bi bilo dovoljno, zbog toga što volim Židove i njihovu kulturu, da me svaka pomisao na holokaust dovede do ganuća i što slijedim nauk Židova Isusa iz Nazareta, koji je i sam bio ubijen šest milijuna puta tijekom Šoaha, i da sebi dajem pravo reći da sam i više od jednoga vikenda u godini – Židov.
Imam jedan mali ritual. Možda je mnogima zajednički. Svaki put kada u Zagrebu prolazim Praškom ulicom, na trenutak stanem pred praznim prostorom, sada parkiralištem, tamo gdje je nekada bila sinagoga i pomislim na silne ubijene Židove, na stradale Rome, Hrvate, Srbe, Bošnjake, Albance, Makedonce, Crnogorce, Slovence i druge, i pokušam oživiti duh snošljivosti i kajanja, da ne odustanem, jer teška vremena, nažalost, još nisu prošla
To je sasvim sigurno nastalo kao reakcija na to što sam u mladim godinama bio zatrovan idejama nacizma i antisemitizma, ustaštva i totalitarizma. Shvatio sam, naime, da moram okajati svoj grijeh, da moram isprati loš odgoj, da se moram osloboditi svakog oblika netolerancije.
To me prvo dovelo do toga da napustim totalitarni način razmišljanja, zatim da odem živjeti u franjevačku obitelj, u samostane, potom me učvrstilo u odluci da svijetu služim u novinarskoj profesiji i konačno, da skratim ovu neugodnu samohvalu, da se stavim na raspolaganju svima onima koji su postali mete nacionalističkog ludila. Osim toga, dio židovske obitelji želim biti i zbog toga jer se mračne strasti ponovno bude i, kako je upozorio veliki Vaclav Havel, što se karta svijeta mijenja kad opet raste antisemitizam.
Imam jedan mali ritual. Možda je mnogima zajednički. Svaki put kada u Zagrebu prolazim Praškom ulicom, na trenutak stanem pred praznim prostorom, sada parkiralištem, tamo gdje je bila sinagoga i pomislim na silne ubijene Židove, na stradale Rome, Hrvate, Srbe, Bošnjake, Albance, Makedonce, Crnogorce, Slovence i druge, i pokušam oživiti duh snošljivosti i kajanja, da ne odustanem, jer teška vremena, nažalost, još nisu prošla. Zašto? Jer još pred nama stoji teška zadaća demontiranja mitova naše povijesti – da se odupremo manipulacijama svake elite, da gdje god stignemo, progovorimo o stvarnim problemima naše sadašnjosti. Da kažemo istinu o barbarima.
Treba, dakle, upozoriti na još prisutan problem antisemitizma u modernom društvu. Ima ga i u nas. I zato, parafrazirajući pismo koje je njemački kancelar Konrad Adenauer u veljači 1946. poslao prijatelju, katoličkom svećeniku u Bonnu, grijesi u hrvatskoj nacionalnoj stvarnosti su činjenice, kao što je to i praznina u Praškoj ulici u Zagrebu, gdje nesloga među ovdašnjim Židovima sprečava da se obnovi sinagoga koju su srušili ustaše. Hoću kazati; nije dovoljno pamćenje. Treba nam i akcija. Neka dogodine, barem to, prva lopata zemlje bude iskopana u Praškoj ulici.
To bi bio pravi znak pomirenja, jer što će nam sjećanje na holokaust (Šoah) bez želje za mirom?