Žena u Crkvi, osim u iznimnim slučajevima, nije prihvaćena kao cjelovita osoba, nego se, uglavnom, poimlje u njezinoj majčinskoj i supružničkoj funkciji. Identitet žene da je biti ili majkom ili djevicom. Za muškarca, međutim, ne kaže se da je njegov poziv biti ili ocem ili djevcem. [Read more…]
Papa Franjo u Sarajevu (18)
(Opaska uredništva: U ovom feljtonu donosimo sve izrečene i planirane službene i druge govore s državnog i apostolskog putovanja pape Franje Bosni i Hercegovini, odnosno Sarajevu, 6. lipnja 2015.).
Svjedočenje života mlade osobe: Nadežda Mojsilović [Read more…]
Tko su drugi?
Rekla sam sebi: ne, o tome nećeš pisati. To je hrvatska stvar. Ali to uopće nije hrvatska stvar. To je i slovenska i austrijska stvar, talijanska i mađarska, to je stvar Sjeverne i Južne Amerike, stvar Afrike i Azije. Jer to je moja i tvoja stvar!
Riječ je o hrvatskome referendumu na kojem su oni, koji su uopće izašli – čestitam, pokazali da im je stalo, za razliku od ignoranata koji su iznad stvari koje ih se, navodno, ne tiču – većinom bili ZA. Isključivo ZA vjenčanja između muškarca i žene. Istospolni otpadaju. Jer nisu prirodni. Jer ih žele drugi, koji nisu mi.
Poštovani kolegice i kolege, znam da ste te rezultate već pretresali, analizirali. Pisali ste o snažnoj ulozi Rimokatoličke crkve u Hrvatskoj koja je, kao i u Sloveniji, veći katolik od Pape. Naime, papa Franjo se, još prije referenduma, javno zapitao: “Tko sam ja da sudim homoseksualcima?” Oni, koji su bili ZA, nisu im samo sudili, oni su ih i osudili. Zato što su im oduzeli ljudska prava, narušili njihovo dostojanstvo i integritet. I to samo zato što žele isto kao mnogi heteroseksualni parovi. Izreći to DA ritualno, pred važnim onim Drugim. DA vezi, DA ljubavi! Ali čovjek je biće simbola, pa zato trebamo svečane obrede koji nas uzdignu do spoznavanja prisegnutoga, većeg od nas samih. A vjenčanje dvoje koji se ljube, to može postići.
Naime, papa Franjo se, još prije referenduma, javno zapitao: “Tko sam ja da sudim homoseksualcima?” Oni, koji su bili ZA, nisu im samo sudili, oni su ih i osudili. Zato što su im oduzeli ljudska prava, narušili njihovo dostojanstvo i integritet. I to samo zbog toga što žele isto kao mnogi heteroseksualni parovi. Izreći to DA ritualno, pred važnim onim Drugim
Popularni pater Anselm Grün, benediktinski redovnik, prevođen na brojne jezike, koji je već prodao oko 14 milijuna (sic!) knjiga, terapeut zen-meditacijom i jungovskim psihoanalitičkim pristupom, u rodnoj je Njemačkoj osnovao posebnu ustanovu u koju se, već dugi niz godina, sklanjaju svećenici. Zbog osjećaja istrošenosti, zbog poteškoća s celibatom i zbog homoseksualnosti. Pritisci su veliki, a homoseksualnost je neizlječiva. Jer to nije bolest. To nije samo ”drukčijost”.
To je samo svojstven način izražavanja spolnosti, koja može biti jednako lijepa kod istospolnih, kao i kod heteroseksualnih partnera. Naime, tijelo je važno izražajno sredstvo duše, tako važno da mističari kažu: “Seks je susret s Bogom.” Ili je nešto banalno, bez obzira na spol, što tek iživljava svoju nagonsku potrebu. Dakle, najviši predstavnici Rimokatoličke crkve ne osuđuju homoseksualnost. Ni ostale “različitosti”. Jer, tko je drukčiji? Tko su to drugi?
Bojimo se onih koji znaju! Koji znaju bilo što i onda to nameću ostalima kao jedinu pravu istinu: od znanosti, politike, religije, pa do malih svakodnevnih stvari. Na primjer, uzmimo pranje posuđa. Poznajem supružnike koji podivljaju zato što jedan partner ne pere posuđe onako kako bi trebao. Onako kako se zna da se to radi. Jedna od najvažnijih psihoterapeutkinja prošloga stoljeća Virginia Satir, prije nekoliko je desetljeća nabrojila 364 načina pranja posuđa…
Razmišljanju o homofobiji, kao strahu od drugih i drukčijih, želim dodati još i svoju malu misao. Čini mi se da je s homofobijom jednako kao i s ostalim nesrećama ovoga svijeta: neprijateljstvom, osvetom, zavišću, ogovaranjem, podmetanjem… Da ti strahovi stanuju u nesretnim ljudima. Naime, sretan čovjek ne mrzi, nije zavidan, drugima želi sve najbolje, isto kao i sebi samom. Širi svoj zagrljaj, smijeh i toplinu iz očiju koje govore: LJUBIM! Zato prihvaćam, zato razumijem. I zato grlim sve što diše i sve što je živo, svu različitost i drukčijost.
Čini mi se da je s homofobijom jednako kao i s ostalim nesrećama ovoga svijeta: neprijateljstvom, osvetom, zavišću, ogovaranjem, podmetanjem… Da ti strahovi stanuju u nesretnim ljudima. Naime, sretan čovjek ne mrzi, nije zavidan, drugima želi sve najbolje, isto kao i sebi samom. Širi svoj zagrljaj, smijeh i toplinu iz očiju koje govore: LJUBIM
Kako sam svjesna svoje različitosti i drukčijosti unutar sebe, tako mogu prihvaćati i ono što je oko mene. Znam da je u meni “krdo mene”, kako je to rekao veliki slovenski mislilac Taras Kermauner. I zbog toga je poticao ljude na razmišljanje vlastitom glavom, na to da govore što osjećaju, da ne ponavljaju za drugima, nego da požele biti “samostalne autonomne osobe”.
Homofobi su, kao i drugi -fobi, duboko ranjeni ljudi, koji se ne znaju liječiti da bi prihvatili “krdo sebe” u sebi, već pljuju, pa i ubijaju pripadnike drugih “krda”. Pritom misleći da ako prvi bace kamen, nitko neće primijetiti kako je kameno njihovo ranjeno srce. Genijalni pjesnik Srečko Kosovel opisao je to u malenoj pjesmi, ali pjesmi s porukom.
Ide ovako:
Ljudi s ranom/ ranom na srcima, koju skrivaju/ dlanom, ali pogledaj: kao da je dlan/ providan poput bijela ljiljanova lata/ s crvenim otkucajem/ srca,/ poput rane/ rane svega svijeta. / Sakrit bi je htio,/ al’ vidi je svatko.
Referendumsko ZA otkrilo je baš te rane – rane srca.
Danas je 10. prosinca, Međunarodni dan ljudskih prava. U Guinnessovoj knjizi rekorda piše da je Opća deklaracija o ljudskim pravima, prihvaćena na dan moga rođenja 1948. godine, na svijetu najprevođeniji tekst. Osnovno je čovjekovo pravo biti to što čovjek jest. To pravo ne obuhvaća pitanje tko je drugi. Jer drugih u tome tekstu nema.
Obožavam sufijske mističare, a Hafiz mi je jedan od najdražih, osobito u pjesmi Na nebu se događa stalno, u kojoj vjeruje da će se, jednoga dana, ponovno početi događati na zemlji, /da će muškarci i žene, koji su vjenčani,/ i muškarci i muškarci, koji su/ ljubavnici, / i žene i žene,/ koje jedna drugoj predstavljaju/ svjetlost, postaviti doista relevantno pitanje našega postojanja: Draga moja, dragi moj,/ kako mogu biti nježniji prema tebi,/ kako mogu biti/ nježnija?
U Slavonskom Brodu obilježen Dan reformacije
Proslava Dana reformacije (31. listopada) obilježena je, kako je i običaj, u nedjelju prije blagdana (ako ono ne pada u nedjelju), a protekla je u ekumenskom duhu jer su u njoj, pored luteranskih vjernika iz Slavonskog Broda, koji su bili domaćini svečanosti, bili i predstavnici drugih protestanskih denominacija u RH.
Liturgijsko slavlje je prenosila Hrvatska televizija na svom drugom programu.
Bogoslužje je predvodio generalni vikar Evangeličke crkve u RH Branko Berić, a propovijedao je rektor Evanđeoskog teološlog fakulteta u Osijeku prof. dr. Peter Kuzmič.
Prema popisu stanovništva od 2011. protestanata u Hrvatskoj ima 14653 odnosno 0,34 posto od ukupnog broja stanovnika, iako to najvjerojatnije nije točno jer se pod rubrikom “ostali kršćani”, kojih ima 12961 ili 0,30 posto, kriju mnogi protestantski kršćani koji možda nisu identificirani s određenom denominacijom.
Pet ključnih doktrina protestantske reformacije su:
1. “Sola Scriptura”, ili Samo Pismo: Potvrđuje biblijsku doktrinu da je Biblija jedini autoritet za sva pitanja vjere i prakse. Sveto pismo, i isključivo Sveto pismo, je standard po kojemu se mora mjeriti svako učenje i nauk crkve. Kao što je Martin Luther tako elokventno rekao kada su mu naredili da se odrekne svojih učenja: “Ukoliko me ne uvjerite Svetim pismom i zdravim razumom – ne prihvaćam autoritet papâ i crkvenih sabora, jer su proturječili jedni drugima – moja savjest je sužanj Božje riječi. Ne mogu i neću se odreći bilo čega jer ići protiv svoje savjesti nije ni ispravno ni sigurno. Neka mi Bog pomogne. Amen.”
2. “Sola Gratia”, Spasenje je samo po milosti: Potvrđuje biblijsku doktrinu da se čovjek spašava samo po Božjoj milosti i da se od Njegova gnjeva spašavamo samo po Njegovoj milosti. Božja milost u Kristu nije samo nužan nego je i jedini djelotvoran uzrok spasenja. Ta milost je nadnaravno djelovanje Duha Svetoga koji nas dovodi Kristu tako što nas oslobađa od ropstva grijehu i podiže nas iz duhovne smrti u duhovni život.
3. “Sola Fide”, Spasenje samo po vjeri: Potvrđuje biblijsku doktrinu da se čovjek spašava samo po milosti samo kroz vjeru samo zbog Krista. Po vjeri u Krista, pripisuje nam se Njegova pravednost kao jedino moguće zadovoljenje Božje savršene pravednosti.
4. “Solus Christus”, Samo Krist: Potvrđuje biblijsku doktrinu da se spasenje nalazi samo u Kristu i da su njegov bezgrješan život i zastupničko okajanje jedini dovoljni za naše opravdanje i pomirenje s Bogom Ocem. Evanđelje se ne propovijeda ako se ne naviješta Kristovo zastupničko djelo i ako se ne poziva na vjeru u Krista i u njegovo djelo.
5. “Soli Deo Gloria”, Slava samo Bogu: Potvrđuje biblijsku doktrinu da spasenje dolazi isključivo od Boga, da ga je Bog ostvario isključivo za svoju slavu. Time se potvrđuje da ga kao kršćani moramo uvijek proslavljati i da moramo živjeti svoje živote pred licem Božjim, pod Božjim autoritetom i samo za njegovu slavu.
Ovih pet važnih i temeljnih doktrina razlog su protestantske reformacije i čine bit protestantizma. One, osim toga, čine srž onoga u čemu je Rimokatolička crkva zastranila u svojoj nauci i zbog čega je protestantska reformacija bila nužna kako bi se crkve diljem svijeta vratile ispravnoj nauci i biblijskom učenju. One su jednako važne danas u procjenjivanju Crkve i njezina učenja kao što su bile tada. Velik dio protestantskoga kršćanstva treba se pozvati da se u mnogočemu vrati na ove temeljne doktrine vjere, kao što su reformatori pozvali Rimokatoličku crkvu u šesnaestom stoljeću na obnovu.
