novinarstvo s potpisom
Jurica Pavičić
Foto: Jutarnji list
Ako netko u daljoj budućnosti bude poželio razumjeti na što je nalikovala Hrvatska 2019., posegnut će – vjerojatno – za pisanim povijesnim izvorima. Posegnut će za saborskim transkriptima i državničkim govorima, za diplomatskim depešama i ozbiljnim, političkim novinarstvom. Iz te tekstovne mase pokušavat ću ući u duh onog što je jednom bila ta zemlja. [Read more…]
U razgovoru za Hrvatski radio Kolinda Grabar-Kitarović je rekla da bi željela otići na koncert Marka Perkovića Thompsona u Splitu i pozdravila to što je pjevač zatražio od publike da nosi isključivo obilježja ”pobjedničke hrvatske vojske” s obzirom na to da je Domovinski rat u temeljima moderne Hrvatske. ”Mislim da bih svakako svratila na koncert, to nikada nisam krila i već sam bila na njegovim koncertima”, kazala je KGK. [Read more…]
Dragan Markovina
Postoji jedna dosjetka koja već duže vrijeme kruži javnim prostorom, a to je ona o tome kako postoje neki umjereni hadezeovci, koji navodno služe kao brana od onih radikalnijih. Brojne se ljude trpalo u taj koš, od one Tuđmanove tehnomenadžerske struje, personificirane kroz Valentića i Gregurića, preko Ive Sanadera, pa sve do aktualnog premijera Plenkovića i splitskog gradonačelnika Krstulovića Opare. [Read more…]
Dragan Markovina
Ukoliko to do danas nije bilo jasno, nakon splitskog prosvjeda postalo je neupitno. Buka i histerija koju proizvode radikalna i klerikalna desnica, obrnuto je proporcionalna njezinoj realnoj snazi i utjecaju. Točnije, bez HDZ-a, Markićka i njeni derivati, zajedno s pravaškim organizacijama doista predstavljaju jedan dio društva, ali prilično malobrojan i marginalan. [Read more…]
Gotovo u svim novinama izašle su slike hrpa smeća što je ostalo razbacano iza Ultre, nema internetskog portala koji to nije zabilježio. Očito je važno pokazati kakav su nered napravili rasplesani momci i djevojke, izvještaj s priredbe ne bi bio potpun da nisu izokola upozorili: evo, pogledajte kakve su to prljave životinje, kakvi su barbari tu orgijali. [Read more…]
Đir oko Poljuda prošle subote, koju minutu nakon 17 sati, baš kad je Hajduku poništen regularan gol na utakmici (i to s klubom čiji navijači osnivaju novi klub jer im je svega i s pravom dosta), dakle na utakmici koja se igrala bez publike i navijača, ali, ispada, i bez igrača i strasti, bar s Hajdukove strane.
U mraku cesta, u polumraku raspoređeni redari i prigodno oslabljene snage MUP-a na par punktova, pod reflektorima nogomet koji nitko ne gleda niti zapravo igra.
Tek, između rukometa, jedrenja i vaterpola, povremeno, glas Srđana Fabijanca u klasičnom izdanju reda sporta pa reda glazbe na radiju.
Što se odvijalo tri sata ranije na rivi nije potrebno prepričavati. Bilo je i publike i navijača, i strasti i razuma. Transparenti su poslikani i prokomentirani. Jedan mi je posebno zapeo za oko jer je bio posvećen Luki Podrugu.
Što se događalo čitav prošli tjedan jednako je tako bezrazložno spominjati jer su svi akteri ostali na svojim pozicijama, samo što se u glasnoj debati nešto češće spominjalo “civiliziranoj” situaciji prikladna opća mjesta kao što su “dijalog” i fraze tipa “sjesti za zajednički stol”.
Dežurni interpretatori su očekivano posegnuli za usporedbom da je nogomet ogledalo društva odnosno, je li, kako to već ide, nogomet je samo društvo u malom, indeks, pokazatelj, zgusnuta slika socijalnih tenzija itd.
Najnovija epizoda slučaja splitski Hajduk barem u jednom i najvažnijem aspektu nije ogledalo društva. Bolja je od njega za klasu, reklo bi se: liga prvaka u odnosu na drugu županijsku.
Taj je aspekt vezan uz projekt udruge Naš Hajduk, odnosno model upravljanja splitskim klubom, model koji je već dijelom zaživio, a mogao bi, ako se stvari budu odvijale u željenom smjeru, predstavljati najznačajniju demokratsku točku ne samo u sportskom polju nego i šire, dakle u onome što se naziva društvom i zapravo se ne zna čije je ogledalo.
Vrijedi donekle iznova uputiti na kontekst u kojem Naš Hajduk nastoji da Hajduk postane opet naš, i to ne samo navijačko-simbolički nego zapravo. Naime, restauracija kapitalizma u istočnom i jugoistočnom dijelu nekad socijalističke Europe, posve nereflektirana kad je riječ o sportu ili, da budemo precizniji, o onome što pokriva složeni izraz sportskog polja, uključujući sve elemente njegove cirkulacije, infrastrukturu, institucionalni raspored i aktere, pa i njegovu autonomiju.
Doduše, možda pretjerujemo s odrednicom ”posve”, ali ono refleksije što je posvećeno tranzicijskim procesima u sportskom polju uglavnom je unisono motivski prilagođeno restauracijskim vrijednostima.
Unutar tako oblikovanog okvira u pravilu se ističu dvije teme, ključne sa stajališta dominantne ideologije: ekonomska – u vidu priželjkivane prilagodbe sporta novim uvjetima, s pripadajućim kompletnim repertoarom poduzetničko-investicijske stilistike, i politička – koja nemilice eksploatira ulogu sporta u oblikovanju nacionalnog identiteta, njegove ekscesne nacionalističke ili fašističke rituale i navijačko nasilje.
U međuvremenu se Europom širi pokret otpora “modernom nogometu” čije su temeljne vrijednosti zapravo utkane u projekt Naš Hajduk. U Engleskoj je, naprimjer, taj pokret u novije vrijeme poznat kao punk football ili pankerski nogomet.
Dosezi navijačkih udruženja nezadovoljnih financijskom destrukcijom klubova zasad se mogu prepoznati u nekoliko koraka: od uspostave moralno-poslovnih orijentira (ili kodeksa) do utjecaja na političku raspravu koja je svojedobno kroz laburističku dezorijentiranu optiku predlagala zakonsko usvajanje 25 postotnog navijačkog prvokupa u prodaji kluba ili pak regulativu koja će prilikom kupnje uključivati neka dodatna jamstva posredno vezana i uz zajednicu.
FC United of Manchester, AFC Wimbledon, Exeter City ili Portsmouth, samo su neki primjeri navijačkog vlasništva, nastali iz potrebe za osmišljavanjem drukčije politike u nogometu, reakcije oprečne politici kluba na čijim su tribinama proveli pola života.
Najdalje su u tom smislu dospjeli navijači nekadašnjeg prvoligaša Portsmoutha koji su, nakon višegodišnje financijske i organizacijske kalvarije kluba, preuzeli njegovo vlasništvo, ali su uspjeli postati i vlasnici stadiona. Možda je igra vlasništvom simboličkog kapitala samo prvi i važan korak, ali kad počne zaposjedanje nekretnina, stvari naglo poprimaju ozbiljniju dimenziju. I tu svoje mjesto zauzima i Naš Hajduk.
Bez lažne patetike: činjenica da bi Hajdukom upravljali oni kojima je do Hajduka najviše stalo ima, u postojećim hrvatskim okolnostima, snagu gotovo jednaku znamenitom klupskom obraćanju s Visa – nešto što mijenja percepciju, nešto što motivira komforne, poluzainteresirane, neodlučne i prestrašene, nešto što se cinicima može vratiti kao bumerang.
Jer, sve što se zadnjih dana propelo da bi ideju Našeg Hajduka pokazalo plemenitom, ali zapravo amaterskom i dječjom u okvirima profesionalnog nogometa, okupalo se u močvari malograđanskih gluposti poput, na primjer, Ede Pezzija, koji je u Press klubu HTV-a problem HNS-a dijelom sveo na vladajuće Slavonce kojima se rodno selo ne može naći ni na vojnoj karti, a, bogme, se niti znaju snaći u inozemstvu kad traže hotel u kojem su odsjeli.
Kultur-rasizam tzv. pristojnih građana ili ustaštvo onih bez mozga koji za njima pristojnima zaostaju pokoju stepenicu u društvenoj hijerarhiji: što je gore? Valjda se još uvijek može čuti i iskoristiti ona znamenita “isti k…c, drugo pakovanje”. Barem kad se o Hajduku radi.
S druge strane, suptilnije rečenice sportskog novinara Dražena Krušelja o genezi upravljačko-partitokratske hijerarhije u HNS-u nitko u spomenutoj emisiji nije čuo, niti je želio čuti.
Tako Naš Hajduk već čitav tjedan nije dobio nikakav ozbiljniji kontraargument, a svi koji tobože nisu baš suglasni s tom idejom narodnog kluba nisu ispali ništa pametnijima nego inače dok šute.
Naposljetku, posljednjih desetljeća, naviklo se zbog Hajduka i s Hajdukom biti popišan i osramoćen, stoput, tisuću puta, ne samo zbog rezultata na terenu (to se nekako preboli, na bolne se pljuske s vremenom navikneš, kao što te, posve suprotno, lako zanese poneka zraka rezultatskog sunca), nego zbog svega što se s klubom događalo u političkim, ekonomskim i preoblikovalačkim stranputicama. Upravo zato projekt Našeg Hajduka ima posebnu specifičnu težinu, težinu pod kojom padaju sve sociološke poluideje o nogometu kao ogledalu društva.
Jer što ćemo s tom zrcalnom vezom ako Hajduk doista postane naš i narodni, što ako se dobije koncesija na stadion i što, kako je naglašeno i na skupu u subotu, Naš Hajduk izgubi smisao i prestane postojati jer je Hajduk doista postao naš?
Kako će onda zaduženi dijagnostičari protumačiti nogomet kao zrcalo društva?
Koje će im u tom slučaju kategorije poslužiti da javnosti razjasne stanje stvari? Postoje, ponavljam, stvari koje su bolje od onoga što u izlizanoj zrcalnoj usporebi nazivamo društvom. Kao što je to bilo radničko-sindikalno organiziranje u kutinskoj Petrokemiji, kao što je bila studentska blokada 2009. U tom bi smislu i slijedu Naš Hajduk bio treći važan moment.
Za koji tjedan, točnije 29. prosinca, dogodit će se jedna tiha obljetnica koje će se sjetiti rijetki. Naime, na taj dan prije šezdeset i pet godina u solinskoj tvornici Prvoborac, par kilometara sjevernije od Splita, osnovan je prvi radnički savjet.
U borbi protiv otimanja nogometa, ideja Našeg Hajduka koji postaje naš Hajduk, s obzirom na politički i ekonomski kontekst, ima gotovo jednaku važnost: demokratsko ovladavanje sredstvima za nogometnu proizvodnju.
Jedna od onih dalekosežnih stvari koja je od tzv. društva bolja i naprednija. A zvoni gromko kao onih 1:6 na stadionu JNA 9. maja 1976., uz uzbudljivo iščekivanje hoće li i kako “legalno izabrani predstavnici nadležnih institucija”, od gradskih struktura do HNS-a, isfabricirati novu “Ljubljanu” i kome će sve povjeriti ulogu “Dušana Maksimovića”.
Međutim, ova se utakmica, ovaj put u Hajdukovu korist ne igra samo do 94. ili neke kasnije mitske minute, niti je itko može prekinuti.
Možda će trajati mjesecima, možda godinama, ali strpljivo i do konačne pobjede.
Skup u Splitu pokazao je osnovnu bazu, podrška njezinu širinu, a regulacija energije mogućnost kontrole idiota koji bi jednu sjajnu ideju u sekundi simbolički pretvorili u ustaški i huliganski dernek.
Jednostavno, radi se o ozbiljnijoj stvari, onoj koja remeti odnos snaga u srcu problema.
(Prenosimo s portala Forum.tm).
Nakon što je moj prijatelj Teofil Pančić napadnut metalnim šipkama, u gradskom autobusu broj 83, na stanici na Trgu Branka Radičevića u Zemunu, telefonom mu se javio predsjednik Republike Srbije Boris Tadić. Čovjeku je, naime, bilo neugodno da se Teofilu takvo što dogodilo u zemlji u kojoj je on, Tadić, najodgovornija osoba. Ako su u njegovoj zemlji pisca metalnim šipkama tukli nepoznati počinitelji, tada ga je, dok god počinitelji ne budu otkriveni, metalnim šipkama tukao lično on. Predsjednik.
Malo zatim, mom prijatelju Teofilu Pančiću javio se i ministar kulture Republike Srbije Predrag Marković. Nekako se pretučenim osjeća i ministar kulture, kojemu tuku pisca. Potom su mu telefonirali gradonačelnik Beograda i još neki ministri, zaboravio sam već koji, sve se nešto izvinjavajući, snebivajući i izražavajući svoju solidarnost. Jesu li Teofilu svi oni tada pomalo i dosadili? Nisu. Kako to da nisu? Pa tako što je čovjek pomalo i ganut kada mu tako telefoniraju oni u čijoj se zemlji i gradu više baš i ne osjeća dobro.
Osim toga, njihovi pozivi su, na kraju krajeva, i javna stvar. Da nisu nazivali, značilo bi da su solidarni s napadačima. Da nisu nazivali, moj bi se prijatelj Teofil Pančić i drugi put osjetio pretučenim. Od Tadića, Markovića i ostalih, jer se zna da je uvijek i svugdje loša vladavina proizvodila metalne šipke po leđima pisca. Ali ti ljudi su telefonirali, i to je bilo važno. A još važnije je da je beogradska policija uhitila počinitelje, beogradski sud ih je osudio.
Mom drugom prijatelju Anti Tomiću nepoznati je počinitelj na Narodnom trgu u Splitu po glavi izlio kantu govana. Večernji list, tportal, Index objavili su vijest o tome, samo da bi u komentarima svojih čitatelja danima mogli objavljivati anonimna pisma podrške napadaču na Tomića. No, Goranu Ogurliću, Alemki Lisinski, Matiji Babiću ne treba zamjeriti. Tako bi, vjerojatno, reagirali i šovinistički beogradski portali kada je napalo Teofila, da se vlasti u Srbiji i Beogradu nisu zgrozile nad tim napadom, da Boris Tadić i Predrag Marković nisu telefonirali…
Anti Tomiću, međutim, nije telefonirao nitko: ni profesor Josipović, ni profesorica Zlatar, ni gradonačelnik Baldasar, a ni ministar unutarnjih poslova Ranko Ostojić, inače Splićanin koji Tomića poznaje, pozdravlja ga na ulici, pruža mu ruku, umiljava mu se, onako kako to političari inače rade kada sreću pametnije, bolje i hrabrije od sebe.
Sa stanovišta hrvatske države, napada na pisca Antu Tomića nije, dakle, ni bilo. Na Hrvatskoj televiziji nije objavljena ni vijest. Gradonačelnik Baldasar greškom se na kraju javio na poziv novinara Jutarnjeg lista, te je promrsio kako se ono što se dogodilo “našem sugrađaninu Tomiću” moglo “dogoditi svakom”. Za razliku od genijalnog, osjećajnog, visoko moralnog i šarmantnog profesora Baltazara, Baldasar je sve suprotno od toga. Eto što učine slovo-dva u prezimenu.
Ministarstvu kulture još se i može oprostiti. Glasno je u krčmi u Runjaninovoj 2, muzika svira, lome se čaše, društvo je u nešto veselijem stanju, pa možda nisu ni čuli za napad na Antu Tomića. Ali kako objasniti činjenicu da su taj napad prešutjeli ili napadače podržali mediji koje profesorica Zlatar i njezin savjetnik Živković u potpunosti financiraju, zarad hrvatskoga kulturnog bogatstva i borbe protiv korporativnog i korporacijskog novinarstva. Evo kako napad na pisca Antu Tomića komentira jedan od Zlataričinih povlaštenih medija, kojemu ime ne spominjemo da ne bismo umakali pero u kantu s govnima: “hehe, pa nije to nasilje nego zajebancija koju je Tomić sam tražio svojim provociranjem.”
Što je radio profesor Josipović te nedjelje kada je napadnut Ante Tomić? Uvečer je viđen u kinu, novine su objavile njegov široki Zirodent osmijeh, dok je zobao kokice iz krila ministrice vanjskih poslova Vesne Pusić. Gospođa Pusić, također, nije reagirala na napad na Antu Tomića, iako je u posljednje vrijeme prilično aktivna u promoviranju hrvatske književnosti po Europi i Svijetu.
U ponedjeljak, kada profesor Josipović nije reagirao na kantu govana po glavi pisca u državi kojom upravlja, valjda zato što je tog dana imao primanje za oca i sina Kostelića, čijim se uspjesima divi, pročitali smo na istim onim portalima koji se rugaju piscu Tomiću da će profesorica Pusić putovati u Leipzig, na tamošnji sajam knjiga, u delegaciji hrvatskih pisaca i organizaciji profesorice Bremer, da u ulozi ministrice vanjskih poslova govori o hrvatskoj kulturi u Europi? Hoće li to biti još jedno sranje po hrvatskoj književnosti?
Hoće, ukoliko profesorica Pusić ne progovori o tome kako se u njezinoj zemlji progone pisci, kako im se prijeti smrću (Anti Tomiću, na portalu Večernjeg lista, prije nekoliko mjeseci), kako ih se progoni i, na kraju, kako se, uz tiho asistiranje državne vlasti i svojevrsnu podršku gradonačelnika Splita Baldasara (jer ako se to svakom moglo dogoditi, tada se radi o svojevrsnoj elementarnoj nepogodi, o specifičnoj splitskoj meteorologiji, o sranju neba nad ovim hrvatskim gradom, koji se kandidira za europsku prijestolnicu kulture…), piscu Anti Tomiću od strane nepoznatog počinitelja na glavu izlila kanta govana. Leipzig je idealno mjesto da profesorica Pusić o tome govori i da objasni zašto njezine vlasti svojom aktivnom pasivnošću ili pasivnom aktivnošću skrivaju progone pisaca i novinara u svojoj zemlji.
Hoće li biti otkriven i osuđen “nepoznati počinitelj”, taj splitski govnar kojemu se dive čitatelji hrvatskih informativnih portala i medija koje financira Ministarstvo kulture? Hoće, ukoliko ga policija bude morala otkriti. Ako splitska policija bude odlučivala po vlastitim uvjerenjima, pobudama, željama, počinitelj će zauvijek ostati nepoznat. A možda je i bolje tako, jer počinitelj bi pred splitskim sudom mogao biti osuđen za napad na Antu Tomića opet i samo ukoliko ga sud bude morao osuditi.
Počinitelj će biti osuđen samo ako neka briselska tajnica bude uvrtala ruku predsjedniku Vrhovnog suda ili ministru pravosuđa. Hrvatska je takva zemlja. Njezin predsjednik zoblje kokice iz ministričina krila, a kada Karamarko i njegovi zazovu bacanje ljudi u Kevinu jamu, profesor Josipović munjevito reagira, pa kaže kako “HDZ, ali i Hrvatska, zaslužuju bolje od Karamarka”.
Kao da se profesor Josipović kandidira za predsjednika HDZ-a. I što on onda može, ukoliko je netko piscu Anti Tomiću kantu govana izlio na glavu? Hrvatska je slobodna zemlja, tu vlada “nova pravednost”. Ona pravednost kakvu je u Srbiji zastupao predsjednik Boris Tadić, kada je telefonirao i izražavao solidarnost s napadnutim piscem, za Josipovića je neka već vrlo stara i zastarjela pravednost. Njegovi zubi su čisti od onoga što je popadalo po Tomićevoj glavi, u zemlji kojom on upravlja.
Moj prijatelj Teofil Pančić nema djece. To je dobro, jer ne valja rađati djecu koja će gledati kako njihova oca u autobusu napadaju metalnim šipkama. Ne valja rađati djecu u Srbiji. Moj prijatelj Ante Tomić ima dvoje dobre i pametne djece, koja su rano naučila kako je biti sin i kći velikoga pisca, novinara i humorista. Kako je biti dijete pisca, u gradu i zemlji koji su tako ponosni na svoja govna.
Lijepo je i poučno biti dijete Ante Tomića. Kao da si dijete Roberta Benignija u filmu “Život je lijep”. To veselje i ta zajebancija, taj cirkus sa ćaćom, dok su svud okolo ljudi lica zgrčenih u grimasu mržnje, onako baš kao da im se jako sere, u tom vječno razigranom, mediteranskom gradu Splitu, u tom gradu Smoje i Uvodića, Hajduka i Marulića, lijepo je svakoga dana i svake nedjelje biti dijete Ante Tomića. I znati da je nama lako, a njima je teško. Da im nije teško, ne bi bili takvi.
Zemljak mog prijatelja Ante Tomića, hrvatski pisac kojega je 1997, uz povike “Živio Ante Pavelić”, pokušao ubiti odlikovani Tuđmanov gardist Tomislav Brzović zvani Beba, i taj su napad podržali isti oni koje danas toliko vesele govna po Tomićevoj glavi, zvao se Vlado Gotovac. Šest godina ranije, u govoru pred zgradom komande neprijateljske vojske, sam sa svojim prčevitim ljudskim i pjesničkim dostojanstvom, zastupajući, dosljedno kao i Ante Tomić, one koji su u tom trenutku slabiji i koje nitko ne uzima u zaštitu, Gotovac se zapitao imaju li generali djecu?
Još mi je njegov glas u ušima, iako, kažu, da najprije zaboravljamo glasove pokojnika, i nešto me, evo, tjera da se glasom Vlade Gotovca zapitam imaju li profesor Ivo Josipović, profesorice Pusić i Zlatar, imaju li ministar Ranko Ostojić i gradonačelnik Ivo Baldasar, imaju li svi oni koji se nisu javili, i neće se javiti napadnutom hrvatskom piscu Anti Tomiću, imaju li oni djecu? Izgleda da oni nemaju djece. Jer da je imaju, pred svojom bi djecom zbog Tomićeve djece danas umrli od stida, jer je na glavu Ante Tomića izlivena kanta njihovih govana.
(Prenosimo s autorova portala)