Pada mi na pamet i drugi citat, iz istog vremena: “We need new mythologies” – kako je govorio Jim Morrison, mnogo prilježnije, prispodobnije za ovo stanje. Trebamo ih, nove mitologije – premda sumnjam da ćemo ih lako naći i stvoriti. Možda nećemo. Ali s umorom od pizdarija onoga doba, a s tolikom iritacijom spram sadašnjega, između to dvoje – moralo bi se pokušati. Nema nam druge.

 

Kad god se kaže “hrvatski rock’n’roll”, a misli se na period prije devedeset i prve, to je falsifikat – a razlika spram projekata slične vrste, u toj potpunoj ekspanziji kulturalne i medijske nostalgije, jest što se skupljaju privatna sjećanja – off the record.

 

Uočljiva je široko preko cijele stvari ispisana metafora o potpunom slomu oficijelnih antologija i pisanja povijesti, bilo gdje, u bilo kojem polju kulture i povijesti u nas. Što ne čudi ako se doslovno od prvog dana u tom kompleksu sve falsificira, od nastanka, historije što mu je prethodila i one za vrijeme njegova stvaranja, pa do danas s ovom post-poviješću – onda što je drugo moglo biti i u kulturi, kako se moglo to preliti drugačije u nju?

 

Priče o sjećanjima izvan službenih – s velikom dodatnom notom, u kulturi gdje je privatno i javno, kao i njihov odnos, oduvijek predstavljalo golem problem, podjednako shvatljiv i neuralgičan – sve to pokazatelj je, nesvjestan naravno, kod autora projekta, potrebe i želje za nečim istinskim, stvarnim, neuređenim i necenzuriranim. Makar priče i ne bile istinite – jer umjesto institucija, tu napokon pojedinci, ljudi barem načelno neopterećeni vlastitim društvenim mjestom, od volje donose i prenose sjećanja i događaje, makar i dopisivali, dopričavali makar – a to je prava riječ – mitologizirali, “operativni termin” iznad svih, točniji i značajniji.

Kad sam i sam imao (ne)sreću da budem urednik prve knjige takve vrste – Leksikona Yu mitologije – spektar reakcija ljudi iz kulture na projekt bio je tada takav da bi možda zaslužio posebnu knjigu, neku našu verziju satire o kultur-akademskom (polu)svijetu, kakvu pišu Anglosaksonci. Tako je domaći akademac koji igra lijevog nezavisnog intelektualca napisao da knjiga “smrdi po kasarni JNA”, a daleko najfantastičnije “mišljenje”, koje me je potpuno zapanjilo, bilo je jednog književnog urednika da je, jelte, “kasno za takvo što jer je HDZ prošao”

 

Takav kontinuitet, sve učestalije bavljenje ovim temama, u meni uvijek i prije svega potakne gorku i višestruku ironiju. Kad sam i sam imao (ne)sreću da budem urednik prve knjige takve vrste – Leksikona Yu mitologije – spektar reakcija ljudi iz kulture na projekt bio je tada takav da bi možda zaslužio posebnu knjigu, neku našu verziju satire o kultur-akademskom (polu)svijetu, kakvu pišu Anglosaksonci. Tako je domaći akademac koji igra lijevog nezavisnog intelektualca napisao da knjiga “smrdi po kasarni JNA”, a daleko najfantastičnije “mišljenje”, koje me je potpuno zapanjilo, bilo je jednog književnog urednika da je, jelte, “kasno za takvo što jer je HDZ prošao”.

 

Kako je ovo jako! – pedeset godina, još uvijek ni blizu dešifrirane kulture zemlje, koja kao bauk, kao trajni fantom lebdi nad svime, svesti na – patuljastu dnevnopolitičku hrvatsku realnost! Trebao bi neki sviftovski, karejevski ili belovljevski zlobni ugao i postupak da se to literarizira, onako kako se u sretnijim okolinama tretiraju zavist, nepoštenje, interesi, ljubomora, ludilo i provincijalna ideološka kratkovidnost.

 

Kako bilo, taj prvi motiv, o sjećanjima na privatne momente, anegdote i asocijacije na muzičare, rokerske autore, trajno je privlačan, bez obzira na nemilosrdno medijsko trošenje ovih godina. Unatoč, kao u spomenutom projektu, tonu pretjerane lakoće, gdje je sve igra, zabava bez dubljeg emocionalnog ili drugog angažmana, a ozbiljne stvari svedene su na vic. Za neke od nas, sjetiti se tih pojava, koje su nam u našim i njihovim najsretnijim momentima i najvišem naponu izraza pjevali život kao nijedna druga stvar, nijedna vrsta ili polje kreativnog izražavanja i čina – ni čista poezija, ni proza, ni filmovi ni teatar, pokret i muzika koji su za nas što smo je živjeli kao da nam sam život ovisi o njoj tolike godine – sve to ima drugu težinu, drugačiju vrijednost.

 

Javila mi se zato, refleksno kao i uvijek – tu sam ionako na svom polju – serija asocijacija, najprije su slobodno skakale i svaka je zvala neku drugu, po unutarnjoj logici i vezama koje je teško pohvatati. Asocijacije su se slagale, premetale, pravile kombinacije, uspostavljale skladne i kontrastne veze. Mozaik što se sklapao od stotine muzikanata i događaja, osobno svjedočenih i onih prenesenih, po čuvenju, uobličavao se, gotovo strukturirano i horizontalno raspoređen, izgradivši na kraju vertikalu, tamo gdje treba: na vrhu, na tri autorske i izvođačke pojave, da se (mrvu samo) ironizira, “Sveto Trojstvo” one scene. Do točke kad se poredao privatni triptih, neoslikan; ili omnibus, nesnimljen.

 

 

1. Fajter ili Ne upoznaj svoje idole

 

(U doba kad se sve smanjilo, kad je sve palo i demistificiralo se, tako sam i umjesto negdašnjeg hodajućeg rokerskog boga – zatekao sjenu, šepavog palog anđela).

 

Nekadašnji “urbani gerilac”, kako su mu tepali (čini mi se da je frazu smislio pokojni Darko Glavan i sam do kraja, nakon godina otvorenosti, a poslije uplašeno i skriveno, istinski zaljubljen u njegov rad), vođa beogradskog benda, fajter i bundžija, bio je pojava tako isturena u javnosti u jednom trenutku, toliko slavan i notoran, voljen i u strahu omrznut od institucija i malograđana, da je postao mjera za rock’n’roll, kako ga je percipirala jugoslavenska kultura.

 

Jedini od trojice autora pjevač-frontmen bez instrumenta u ruci, sasvim naprijed i na sredini pozornice, komandirao je svojim oštrim bendom i zborom tisuća; pjevao gorke, naturalističke balade i žestoke pjesme o polusvijetu iz javnih zahoda, o potrošenim ženama i gradovima, o iznajmljenim sobama – bez arsenovske romantike nad motivom! – ali i o jutrima kad sunce izlazi nad urbanom panoramom, o mogućnosti bijega iz okoline i pokušaju da se drugdje iznova počne (bez da je slušao Springsteena kojem je ovo primarni narativ); o prevarama, ljubavnim i društvenim; uopće – kao i svi najbolji – o slobodi.

 

Uz snagu i ozbiljnost, poetičnost iz grubosti, žestinu i intimnost, uz taj i takav naboj, imao je suprotnost – a to je bio pravi poljubac smrti – crtu zabavljača: pisao je i humorne pjesme, pričao viceve, igrao na granici istinske i hinjene vulgarnosti. Po privlačnosti njegova bunta, po identifikaciji i ljubavi, po upravo bokserski borbenom stavu, po karizmi – kao na najmoćnijoj fotografiji, nakon tragičnog koncerta 8. veljače 1982. u Zagrebu, na kojoj je s raširenim rukama u zraku, stisnutih pesnica, šampion, ili kao Stjepan/Stevan Filipović, Morrison, ili, čak, u citatnosti tada prešutnoj, impresivnoj i ironijskoj jednako – kao Isus – po svemu tome, neko vrijeme nije mu bilo ravnog. Ne čudi onda što mu je pripalo da bude autor koji će otpjevati Apokalipsu, sedam godina prije nje. Ne naslutivši je – znajući.

Nikad nisam uspio shvatiti zašto je tako pao. Prvo u magle, privatne i javne, sve više, u nedostojan humor i na kraju, kao građanin, najgore od svega, u najstrašnije idejne zablude – on koji je govorio u ime svih, odabrao je u raspadu samo jedne. Nisam se mogao distancirati pa me taj slom bolio istinski, žuljao godinama

 

Nikad nisam uspio shvatiti zašto je tako pao. Prvo u magle, privatne i javne, sve više, u nedostojan humor i na kraju, kao građanin, najgore od svega, u najstrašnije idejne zablude – on koji je govorio u ime svih, odabrao je u raspadu samo jedne. Nisam se mogao distancirati pa me taj slom bolio istinski, žuljao godinama.

 

Pokušavao sam ga pred sobom i drugima opravdati, ponekad potaknut njegovim zaraznim, endemskim inatom i nepopustljivošću u vremenu konvertita. Najčešće sam se sramio, kao da sam bio odgovoran. Sreo sam ga napokon, kad se već sve dogodilo, nekoliko godina nakon našeg kolektivnog udesa – zatekao ga u mračnoj roterdamskoj diskoteci, gdje su se skupljala gastarbajterska djeca, izbjeglice i kriminalci iz bivše Jugoslavije. U doba kad se sve smanjilo, kad je sve palo i demistificiralo se, tako sam i umjesto negdašnjeg hodajućeg rokerskog boga – zatekao sjenu, šepavog palog anđela.

 

Sjedio je – jedva! – i ne “delimično”, nego upravo opsceno pijan na barskoj stolici nasred male bine i pridržavao za štangu posađenu na sredinu, srebrni kolac (za nabijanje?) za koji se, osim vikendom kad stižu “pevači”, preko tjedna drže striptizete. Klinci i polusvijet smijali su mu se dok je, između pjesama puštanih s matrice, čitao svoje pjesme s papira, zaplićući jezikom, bez daha, kao da se guši. Prvo su se smijali od prepoznavanja – potvrđivao je na djelu svoj imidž iz posljednjih godina. Onda je pošlo na zlo, kao u Andrićevoj priči, kad se fukara smije posrnulom pehlivanu. To je bila smrt na sceni, umiranje pred publikom, bolna poput privatne sramote.

 

Ali, on nije popuštao. Nastavio je dalje, tvrdoglavo, držeći se za nesretnu štangu – sve dok polako više nije bilo smiješno. Publici se vidno okamenio prezirni osmijeh, proširila se nelagoda. Odnos snaga mijenjao se tako sigurno da se to moglo dotaći. On je izdržavao, sve tako ogoljen, više rundi nego što je rulja okupljena u sigurnosti same sebe mogla izdržati. Upravo to – rundi. Te večeri bio je bokser, tamo i tad, a ne kasnije, pomislio sam baš to: “… kao Jake LaMotta”, kako ga je igrao de Niro u Razjarenom biku.

 

Izgradio je, postao sam svjestan, svoju strategiju, neočekivanu varku – jedinu moguću: postoji u boksu trik koji se u američkom slengu zove rope-a-dope – dati se satjerati u konopce, gurnuti ih leđima koliko se mogu nategnuti i – pustiti da protivnik udara punom snagom, braneći se samo da se ne padne. Pustiti ga treba da udara, da navaljuje, da se izdivlja – dok se ne iscrpi, dok ne ostane bez snage. To je najteža i najopasnija strategija, naravno, jer je rizik da se ne izdrži, a cijena je da borac koji prima udarce bude izubijan do krajnjih granica, do nesvijesti, do ludila.

 

A kad kroz polusvijest osjeti da se protivnik istrošio, mora se pribrati u sekundi, reorganizirati preostale snage i što brže, sa što više iznenađenja uzvratiti udarac, kratkim direktima u povratku, da se iznenadi protivnik i dok se – što mogu samo najbolji borci – u najvećoj brzini ne pripremi i otvori napokon prostor za uzvraćanje, za kaznu – za nokaut – onako kako je Ali u Zairu 74. pustio Foremana da ga izlupa, sve dok ta neman gotovo mitske snage nije ostala bez sapi, bez imalo jačine.

 

I pjevač je izdržao – dok se sva lica nisu ukočila, (p)o(d)smijeh nestao, pogledi se počeli spuštati prema podu. A ipak, nitko nije izlazio. Jedino po vlastitim pravilima i uvjetima on će napustiti pozornicu, nikako drugačije. I tako je učinio, na kraju mučenja koje je trajalo… pola sata?, sat?, otišao je, uz mlak pljesak, najviše s olakšanjem, što je međusobno ogledavanje završilo, klanje je prestalo.

 

Prišao sam mu kasnije u kafeu kluba u kojem je sjedio za šankom – kao da ništa nije bilo, kao da maloprije nije izveo nešto nevjerojatno: sjedio je sam – on, roker, koji je možda prvi imao tjelohranitelje. Jedva se držao, povijen, pravio je grimase kao da mu bol probada tijelo, masirao je ruku cijelom dužinom kao da mu je utrnula. Dao sam da mi potpiše knjigu, jedva vjerujući da je to isti čovjek, da su stvari na ovo izašle. Znao sam da neću moći ne reći barem nešto, ne o ovom stanju, nego zbog onog strašnog ranijeg, moralnog, zbog njegova držanja u našoj katastrofi. Spremio sam se za vlastiti, vjerojatno, zbog moralne samouvjerenosti i smiješan, možda i nezreo, ali ne manje iskren, “tomasmanovski”, “jasperovski” trenutak: “Zašto si ono govorio? Zašto si nas razočarao, Boro?”

 

Pogledao me mutno odozdo, jedva fiksirajući. Sad nema nazad. Suviše sam ga volio nekad da to ne bih izrekao, to sam dugovao i sebi i njemu. Mogao mi se dakako podsmjehnuti, kao publika maloprije; mogao je – iako osjećam, kao što sam i tada, da neće – i naljutiti se, otpičkarati me kratko, u svom stilu; mogao je bilo što. Međutim, kao da se nečega sjetio te je odjednom zadigao rukav na majici. Imao je, u međuvremenu istetoviranog, dvoglavog orla. Isturio ga je prema meni i provalio iz grla, napuknuto:”Slušaj – ako si Hrvat – budi Hrvat do jaja.”

Čovjek iznenađenja, neočekivanih manevara, kao da je uvijek bio korak ispred drugih – čak i kad je slijedio trendove, znao ih je iskoristiti da se oni poslije, prigrljeni, po njemu mjere, ili da se bar vidi da je “stavio nogu u štok vrata”, da ne može ništa proći bez njega – bio je, kao što je i sada, naprosto brži od drugih, dalekovidniji, svakako lukaviji. Jedna beskrajna inteligencija i netransparentnost vlastitih motiva izbijala je iz svake izgovorene rečenice, ako ne uvijek iz djela. Uostalom, bio je prvi i jedini u isto vrijeme intelektualac i biznismen naše scene. Neuhvatljiv u svakom smislu

 

O, moj Bože, da je barem bilo ikog iznad nas, sveznajućeg da vidi obje strane, da može zaviriti u obje glave pa da u tom trenutku dohvati sve nanose, i ove i svih naših zabuna…!

 

Nasmijao sam se, a suze su mi došle zapravo i zagrcnuo se kao povrijeđeno dijete – upravo sam opet to i bio u tom trenu, onaj dvanaestogodišnji dječak što miriše unutrašnjost omota albuma njegova benda, omota koji je mirisao kao privatni raj.

 

Bilo je neke posebnosti u susretu, svejedno, tvrdim, nešto se dogodilo, na stotinku, na dah, postavilo se jedno važno pitanje, prekinula se šutnja barem na sekundu. Negdje u zraku gore, to se vidi. (Ili barem želim misliti da je tako.) Bilo je… sve dok se nakon sekunde nije opet oglasio i izgovorio onu najgluplju, ponižavajuću rečenicu: “Bio sam uz svoj narod”.

 

Čarolija, makar negativna, impresija što je tren moralnog ogledanja, makar ovakvog, balkanskog, što znači uvijek dijelom neozbiljnog, farsičnog, tu između bivšeg obožavatelja i idola, obojice što su ipak, još uvijek, nosili nešto, makar zrnce od svoje davne i potpune čistoće, sve se to raspršilo i odzvonilo tupo, neinteligentno, nedostojno.

 

Ustao sam, pružio mi je ruku – opet fajterski, reagiravši prije mene s tom naklonošću, pristojno, barem po formi – i ja sam znao da je to rastanak, koji njemu naravno ništa nije značio, ali za mene, za moj unutarnji svijet, za sve što sam tolike godine čuvao u egzilu kao najveću i najdragocjeniju stvar – to je bio opraštaj od najvažnijih godina, zadnje zbogom nečemu što nije preživjelo netaknuto. I koliko god sam se trudio da budem tužniji nego što sam uistinu bio, i ljut zbog toga, znao sam, sigurno sam morao znati, da mi je negdje zapravo laknulo, da sam odrezao teret bez kojeg će biti neobično i nakon kojeg ću biti drugačiji, nekako tvrđi, možda hladniji, sebi manje poznat, ali s jasnijim pogledom i s manje boli.

 

 

2. Pobjednik, ili O mudrosti

 

(Čuvena mladolikost, fizionomija ista, nepromijenjena tolike godine, malo me zatekla, ovako iz blizine. Pogled procjenjivanja, oštar, kao policijski, fiksira te prvo, pa tek osmijeh.)

 

Vrhovni komandant, figura oko koje se na rock sceni okretalo i mjerilo sve, i nadolje i nagore, i prije i tijekom i poslije njegove vladavine; kojeg se voljelo toplo i mrzilo gorko, s primalnom energijom, ogovaralo i obogotvaralo, u njegovu Sarajevu i u cijeloj Jugoslaviji, kako onda tako i danas (amen). Po ambicijama, autorskim, a bogme i komercijalnim, niti je koga bilo niti će vjerojatno biti da bi ih postavio toliko visoko i zatim ostvario – i to, što kažu Englezi, “s dividendama”.

 

Ako je ovo s “vrhovnim komandantom” šala i hiperbola, barem je po tome istinito što je, kako god se stvari okretale, ljudi i trendovi su dolazili i odlazili, kakve god pravio ploče i muziku, uvijek i jedino ostao na vrhu, netko koga se ne može zaobići, bez koga i bez čijeg se utjecaja, više ili manje vidljivog, ne može, sviđalo se to ljudima ili ne. Njemu ni rat ništa nije mogao – štoviše, u to je vrijeme, kao da ono sve nije bilo dovoljno, postao i svjetski poznat, jedini zapravo, tako etabliran da se više ne mora ni bojati da bi moglo doći do promjene.

 

Čovjek iznenađenja, neočekivanih manevara, kao da je uvijek bio korak ispred drugih – čak i kad je slijedio trendove, znao ih je iskoristiti da se oni poslije, prigrljeni, po njemu mjere, ili da se bar vidi da je “stavio nogu u štok vrata”, da ne može ništa proći bez njega – bio je, kao što je i sada, naprosto brži od drugih, dalekovidniji, svakako lukaviji. Jedna beskrajna inteligencija i netransparentnost vlastitih motiva izbijala je iz svake izgovorene rečenice, ako ne uvijek iz djela. Uostalom, bio je prvi i jedini u isto vrijeme intelektualac i biznismen naše scene. Neuhvatljiv u svakom smislu.

Sav užas i uzbuđenje toga, te zapanjujuće situacije, uza milijun priča najbolje je opisao, ex-post facto, Boris Dežulović – ni sam, čini mi se, posve svjestan koliko sjećanje zapravo govori – u priči o koncertu kad su iz razjarene publike, poneseni, neki počeli skandirati: “Džoni, vodi nas!” Na to je dešperirano, bez mrve šale, odgovorio:”Kuda, u pizdu materinu?!”

 

Nije me trebalo čuditi onda, smijem se danas, da sam naletio na njega isto tako neočekivano, bez mogućnosti da se pripremim. Moj beogradski prijatelj i kolega iz vojničkog benda, godinama je ravnao velikim orkestrom s kojim je ovaj Sarajlija, kako bi Peca Popović rekao, “zaludeo svet”, ali nisam se htio gurati i koristiti tu, odjednom nastalu, “blizinu”. Kad su prvi put održali koncert ovdje u Amsterdamu, prijatelj i ja družili smo se kao i svaki put, sve dok mu nije zazvonio telefon. Zove ga šef. Izgubio se u centru i ne zna se vratiti u hotel. Kažem, pitaj ga šta vidi oko sebe.

“Željezničku stanicu.”

“Reci mu da smo na pet minuta od njega.”

 

I tako smo se upoznali: čuvena mladolikost, fizionomija ista, nepromijenjena tolike godine, malo me zatekla, ovako iz blizine. Pogled procjenjivanja, oštar, kao policijski, fiksira te prvo, pa tek osmijeh. Međutim, nakon toga sve je zbunjivalo, do zamagljenosti, šibalo mi je sto najlogičnijih pitanja, koja su me zbunila još više s obzirom na ono što je uslijedilo.

 

Mogao je zvati na sto mjesta, iste bi se sekunde slali auti da ga pokupe gdje god bio; mogao je, jednostavno, uzeti taksi. Međutim, ušli smo u tramvaj. U sredini, na “zglobu”, tako smo stajali jednog sunčanog jesenjeg dana nas trojica, a meni se činilo da na trenutke haluciniram, zbunjenost me potpuno zalila. Rutinski je otišao do vozača i uredno kupio tri karte. U Amsterdamu tada nije bilo kontrole u javnom prijevozu, pa moj prijatelj, “frajerišući se” malo, reče da nije trebao, jer “ko će da nas vidi”.

 

“Pusti”, odgovorio je, stisnutih usta, jedva čujno – i inače, primijetio sam, govorio je kao socijalistički moćnici kako ih je jednom opisao Momo Kapor – tiho i mrmljavo, sebi u bradu, da ga ne razumiješ dobro pa moraš još jednom pitati što je rekao ili prešutjeti, što čovjeka odmah dovede u podređeni položaj.

“Znaš kakvi smo. Samo nam još to treba.”

 

Kroz tu malu pukotinu u stijeni u trenu se naslutio cijeli klanac – o uvidu, o osjećaju za realnost, o tome što smo i kakva nam je, “bivšima”, reputacija. To je bila mala lekcija o pragmatičnosti i realitetu, tim više iznenađujuća jer nitko ne bi pomislio da s te pozicije, iz pretpostavljene kule od slonovače – rada, skladanja, studija, najboljih koncertnih dvorana, susreta sa svjetskim izvođačima i javnim ličnostima – da ima makar trenutak za bavljenje s takvim tričarijama koje imaju tužne i sramotne implikacije po nas, za taj, bez obzira na podjele, vječni i uporni kolektivitet, bratstvo po sirotinji i prevari, po muljanju. Sjetio sam se kako su ga neki zvali “Tito”, podjednako u pozitivnom i negativnom tonu.

 

Bilo je tu nečega – poznavanje naroda u njegovoj realnoj, stvarnoj slici, a u isto vrijeme biti sto milja iznad. Moćan, a bez arogancije i prezira, baviti se stvaranjem nečeg trajnog, što će ostati. Svejedno i još uvijek – pripadati njemu, tom narodu, jer familija je takva kakva ti je zapala, nemaš druge, pa ako od nje uzimaš najbolje, ne znači da si slijep za najgore.

 

Otpratili smo ga, otišao je bez pozdrava, što je mene uvrijedilo (“jalijaš ostaje jalijaš!”), ali me zato sutradan, pred trijumfalni koncert, toplo dočekao – stavivši tako u cjelinu drugu polovicu iz gornje usporedbe o njegovoj psihologiji sličnoj političaru i moćniku – malo ti spusti bez obaziranja, dadne ti cold shoulder, a onda popravi drugi put, srdačno i s datom ti važnošću (pravom ili hinjenom), da se osjetiš dobro.

 

Kasnije razmišljajući o tom vrlo neobičnom susretu, vraćajući se na zbunjujuće iskustvo (kad smo mislili da nas, nakon svega, više ništa ne može zbuniti), shvatio sam da mi prija ta sitna anegdota, da mi je saveznik na jednom delikatnom nivou. U njoj bila je neka potvrda stečenog koje su nam protekle godine donijele: učenje, spoznaja o sebi i svijetu, valjda i zrelost, usudimo li se reći – malo mudrosti? Nalaženje, nakon što smo katapultirani iz domaje svog mjesta, stvarnog, materijalnog, gdje se čovjek osjeća komotno, i simboličnog, gdje se stvara kontekst za postojanje i, jednako važno, rad – što je jedino moguće tu gdje smo obojica, vani, izvan zemlje iz koje smo došli, kako god se zvala i kako se sada zove.

 

I, o tankoj (crvenoj?) liniji, nekoj tajnoj vezi između zdravlja, zdrave pameti, jedva sačuvane. I, kako će se vidjeti, stalne opasnosti od ludila, koje smo izgleda zaobišli.

 

 

3. Άτλας ili Nositi više nego se može

 

(Više nego ikome ikad na našoj sceni, njemu je dopalo da nosi najteži teret, da se postavi tako da publika pročita (ili učita) u njega da je on taj s poslanjem – s misijom koju nitko nije mogao ispuniti.)

 

Nije to bilo davno. Važno je napomenuti, budući je teško povjerovati da čovjek još može tako, već u ozbiljnim godinama, “regresirati” u naročito stanje: kao tinejdžerica s tremom, sjedio sam s telefonskim brojem na papiru ispred sebe i odgađao poziv.

 

Odgađao nazvati jedan živi kult, najpoznatijeg osamljenika, reclusea jugoslavenskog rokenrola i – eventualno – razgovarati o poslu.

Od svih koji su stvarali našu scenu, on je ostao pojava koju je najteže objasniti. U milijun kontradikcija, u čudu da je na onaj način uopće pjevao i progovarao, da je imao toliki uspjeh bez kompromisa, da je toliko utjecao na druge – beskrajan je broj imitatora, ne toliko u muzici, koliko u literaturi, koji su oponašali njegov naročiti spoj visoko intelektualnog i kolokvijalnog. Rekao bih da od Arsena nitko nije bio toliko imitiran.

 

Među trojicom ovdje, bio je najradikalniji. Najdirektnije politiziran, s angažiranim tekstovima i metaforama na zakonski kažnjive teme, a bez sigurnosnog pojasa humora prvog junaka priče i bez lukavo građene društvene uloge i hit and run strategije udaranja pa povlačenja onog drugog. Njegove beskrajno strasne i srčane prve ploče, silina nastupa – koja se prva i najbrže troši, nitko takav intenzitet ne može dugo držati, poput prirodne nepogode – vjerovalo mu se bez ostatka, potpuno. Zato, više nego ikome ikad na našoj sceni, njemu je dopalo da nosi najteži teret, da se postavi tako da publika pročita (ili učita) u njega da je on taj s poslanjem – s misijom koju nitko nije mogao ispuniti.

 

Sav užas i uzbuđenje toga, te zapanjujuće situacije, uza milijun priča najbolje je opisao, ex-post facto, Boris Dežulović – ni sam, čini mi se, posve svjestan koliko sjećanje zapravo govori – u priči o koncertu kad su iz razjarene publike, poneseni, neki počeli skandirati: “Džoni, vodi nas!” Na to je dešperirano, bez mrve šale, odgovorio:”Kuda, u pizdu materinu?!”

Iz pozicije onih koji su mnogo izgubili, pogotovo kad se ovakvi duhovi nanovo pripozovu, lako se prijeđe u prezir prema našoj današnjici, u saznanju da takve čarolije i perzistentnosti kakve su imale ondašnje pojave izvjesno više neće biti – ima li, naime, itko tko bi pri zdravoj pameti rekao da će se sjećati ovih iz proteklih dvadeset godina, dobrih ili loših, na isti način? – i lako bi se dala izazivački baciti rukavica u lice stvarnosti

 

Kontekstualno govoreći, kod nas je jednom bilo doba kad su rock muzičari bili društvena činjenica s kojom se moralo računati, barem zbog toga jer se svi totalitarni režimi boje ideja budući ih uzimaju ozbiljno. Tu gdje je s podcjenjivanjem ponavljan klišej o tome kako “neće valjda muzikanti s gitarom voditi revolucije” – može li danas itko zamisliti takvo pitanje? – učinilo se, dakle, na trenutak da se ukazala mogućnost, iluzija, što god, da bi jedan autor, koji se izražava stihom i muzikom, mogao povesti ljude u – što? – društvenu akciju, oslobođenje, za neke, s nevjericom, u nacionalnu, nacionalističku revoluciju?

 

Da se takva perspektiva pojavila kao stvarnost, kakva to onda mora da je težina bila u autoru, s obzirom na sasvim konkretne konzekvence? Pucali su naši umjetnici iznutra i zbog manjih stvari, manjih presija. Ni vani, od tamo gdje je stil došao, zbog različitih konteksta, nije bilo analogije koja bi pomogla – ni Dylan, ni Lennon, ni Sex Pistols nisu realno stavljeni na takvu kušnju. Tek nekolicina “rubnih”, nezapadnih pojava – Bob Marley (utjecaj na izbore, sprječavanje građanskog rata, atentat), nekoliko afričkih pjevača i, recimo, možda Visocki na Istoku, imala su manje-više sličnu težinu.

 

Neobjašnjiva pojava i inače, tek se nakon raspada, s distancom i uz njegovo povlačenje moglo se shvatiti zašto je na kraju, poslije kraja, morao reagirati tako kako jest. Puknuti, na komade, to jest.

 

Kad sam napokon okrenuo broj telefona i javio mi se poznati glas, nepogrešiva intonacija i boja, uvidio sam koliko je to sve koštalo. Tri halucinantna sata – uglavnom monologa, pitanja na koje govornik sam daje kriptične odgovore, logoreja i povlačeća dvosmislenost, hiperbole i pretjerivanje, momenti fantastične lucidnosti, neočekivana pitanja (poneko i meni) i zaključci (bez čekanja odgovora), jedan potpuno hermetičan, samozatvoren svijet, rečenice i fragmenti naracija labirintske, kao iz modernističke proze, bez ključa i izlaza. Ne sjećam se kad sam bio tako iscrpljen nakon nekog razgovora, a vodio sam ih, Bog zna, mnogo.

 

S tugom i olakšanjem spustio sam slušalicu. Trebalo mi je dugo da se priberem (“kakav crni posao?!”). Još jedan rastanak. Htio sam, pred sobom, završiti stvar poetično, misleći o njemu kao hamletovskoj figuri – od najočitijeg, rečenice koja se prva, s ironijom nudila, o “metodi u njegovom ludilu”; ili nježno sentimentalno, horacijevski – “good-night, sweet prince”. Ali zgorčilo se suviše, žignulo prejako pa se javio glas, neželjeno surov, bolno grk, u Polonijevoj premetaljci kao epitafu:

 

“That he is mad, ’tis true; ’tis true ’tis pity;
And pity ’tis ’tis true” –

(Da lud je, istina je, istina je, šteta!’;

i šteta je što je istina.”)

 

 

Poslije kraja

 

Iz pozicije onih koji su mnogo izgubili, pogotovo kad se ovakvi duhovi nanovo pripozovu, lako se prijeđe u prezir prema našoj današnjici, u saznanju da takve čarolije i perzistentnosti kakve su imale ondašnje pojave izvjesno više neće biti – ima li, naime, itko tko bi pri zdravoj pameti rekao da će se sjećati ovih iz proteklih dvadeset godina, dobrih ili loših, na isti način? – i lako bi se dala izazivački baciti rukavica u lice stvarnosti, kao u naslovu prve Cohenove zbirke poezije: “Let us compare mythologies” – “Usporedimo mitologije”!

 

Pada mi na pamet i drugi citat, iz istog vremena: “We need new mythologies” – kako je govorio Jim Morrison, mnogo prilježnije, prispodobnije za ovo stanje. Trebamo ih, nove mitologije – premda sumnjam da ćemo ih lako naći i stvoriti. Možda nećemo.

 

Ali s umorom od pizdarija onoga doba, a s tolikom iritacijom spram sadašnjeg, između to dvoje – moralo bi se pokušati. Nema nam druge.