autograf.hr

novinarstvo s potpisom

  • Naslovnica
  • Kolumne
    • 2. STRANA MOZGA
    • 45.PARALELA
    • ADVOCATA DIABOLI
    • ALLEGRO BARBARO
    • Arhiva – VRIJEME SUODGOVORNOSTI
    • A/TEOBLOGIJA
    • BALKANSKI AMBASADOR
    • BELEŽNICA
    • BEO DIJAGNOZE
    • BEZ ŠALABAHTERA
    • BEZIMENE PRIČE
    • BITI ILI NE BITI
    • BUDIMO PAMETNI
    • CITADELA
    • CRNA OFCA
    • CSI: MULTIPLEX
    • DEMOCROACIA
    • DISIDENCIA CONTROLADA
    • DRITO!
    • EJRENA
    • EKUMENA
    • FILIPIKE
    • ESHATON
    • GLOBALNI KAOS
    • HASHTAG BOSNA
    • HERETIČKI PABIRCI
    • HOMO VITRUVIUS
    • HORIZON CROATIA
    • IMAM PRAVO
    • IMPRESIJE I VARIJACIJE
    • INTER(N)ALIA
    • ISTOČNO OD RAJA
    • IŠAH
    • IZ PRIJESTOLNICE (KULTURE)
    • IZ ZEMLJE SNOVA
    • IZVJESNA ZAJEDNICA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • KONTRAPUNKT
    • KOZMOPOLITEIA
    • LJUBLJANSKI ZVON
    • LJUDSKO PRAVO
    • LJUTA PAPRIKA
    • MAŠKARADA
    • MILLENIUM
    • MNEMOZOFIJA
    • NA KAUČU
    • NA KRAJU PAMETI
    • NADA I ODGOVORNOST
    • (NE)MIRNA BOSNA
    • NEVINOST BEZ ZAŠTITE
    • NEZDRAVO DRUŠTVO
    • NIJE DA NIJE
    • NJEGOVIM STOPAMA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • ODJECI VLADANJA
    • OKLOP OD PAPIRA
    • OPRAVDANO ODSUTAN
    • OPSERVATORIJ SARAJEVO
    • PANDECTA
    • PANORAMSKE PERSPEKTIVE
    • PARRHēSIA
    • PISMA S TREĆIĆA
    • POBRATIMSTVO LICA
    • POGLED S LIJEVA
    • POLITIKE SUOSJEĆANJA
    • POLUPJESNIK I BOLESNIK
    • POROK PRAVDE
    • PRAŠKA PRIZMA
    • PRAVIČNA BUDUĆNOST
    • PRESUMPCIJA UMNOSTI
    • PRIJE POVRATKA
    • PRODUŽECI
    • PROMETEJEVE FIGURE
    • QUIETA MOVERE
    • RAZUM I OSJEĆAJI
    • REALISTIČNA UTOPIJA
    • REI SOCIALIS
    • RELACIJE NEODREĐENOSTI
    • REVOLUCIJA NJEŽNOSTI
    • REZOVI I MIRENJA
    • ROGOBORENJA
    • ROMANIN PETERAC
    • RUBNI ZAPISI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • S PUPKA SVIJETA
    • [email protected]
    • SIZIFOVE POSLANICE
    • SLOBODNI ZIDAR
    • SOFIJINA KATEDRA
    • SUBOTOM UZ KAVU
    • SUNCEM U ČELO
    • ŠTO ZNAM, TO I VIDIM
    • SVJEDOČANSTVO
    • SVJEDOK SVJETLA
    • TERRA SEXUALIS
    • UMJESTO ZABORAVA
    • UNDER COVER
    • USTAVNI REFLEKTOR
    • UVIK KONTRA
    • UZVODNO PLIVANJE
    • VITA CROATIVA
    • ŽIVJETI U HRVATSKOJ
    • VLAŠKA POSLA
    • VOANERGES
    • VRIJEME I VJEČNOST
    • ZIMSKO LJETOVANJE
    • ZONA SUMRAKA
  • OSVRT
  • ODJECI
  • INTERVJU
  • ORBI ET POPULIS
  • Kultura
    • BEZ RIJEČI
    • CSI: MULTIPLEX
    • CSI Vladimira C. Severa
    • DRITO!
    • EX LIBRIS D. PILSEL
    • ISTOČNO OD RAJA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • Moderna vremana info
    • OBAVEZNA LEKTIRA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • OGLEDI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • SCRIPTA MANENT
    • ZIMIN NOĆNI IZBOR
  • ABRAHAMOVA DJECA
  • FELJTON
  • Tko smo
    • O nama
    • Impressum
    • Kontakt
    • Etički kodeks
  • Prijava
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Pilselova vika s krovova

Autor: Branimir Pofuk / 25.02.2014. 1 Comment

Obračun novinara i borca za ljudska prava Drage Pilsela s vlastitom desničarskom i antisemitskom prošlošću – tako HINA u izvještaju o zagrebačkoj promociji opisuje Pilselov autobiografski “Argentinski roman”. Fraza o “obračunavanju s prošlošću” spominje se i u izvještaju Novog lista s predstavljanja knjige u Rijeci. Može se to nazvati i tako, ali Pilselova je knjiga nešto mnogo, mnogo više i važnije. Svjedočio sam o tome na obje promocije, i u prepunoj velikoj dvorani Novinarskog doma u Zagrebu u ponedjeljak i u krcatom riječkom antikvarijatu Ex libris u srijedu. Želim i moram o tome svjedočiti i ovdje.

 

Pilselova priča nije nova. On je biblijski izvikuje s krovova već dvadeset godina kad god mu se pruži prilika. Na poticaj Miljenka Jergovića, koji je knjizi zadao i naslov – makar ne i formu, te uz potporu i požurivanje izdavačke kuće Profil, Drago Pilsel je sada sve te svoje kolumnističke i televizijske propovijedi usredotočeno sažeo u jednu priču, premda s mnogobrojnim rukavcima u kojima leže još mnogi nenapisani romani. Ali, sve je to još jedna velika propovijed koja, kako i priliči, ima dva jasna dijela: najprije primjer iz života, a potom moralnu pouku i savjet.

Drago Pilsel je sada sve te svoje kolumnističke i televizijske propovijedi usredotočeno sažeo u jednu priču, premda s mnogobrojnim rukavcima u kojima leže još mnogi nenapisani romani. Ali, sve je to još jedna velika propovijed koja, kako i priliči, ima dva jasna dijela: najprije primjer iz života, a potom moralnu pouku i savjet. Malo koji propovjednik poput Pilsela može danas toliko opravdano i uvjerljivo posegnuti za vlastitim životom kao primjerom u prvom redu dosljednosti

 

Malo koji propovjednik poput Pilsela može danas toliko opravdano i uvjerljivo posegnuti za vlastitim životom kao primjerom u prvom redu dosljednosti.

 

S brkatim Pavelićem na leđima

 

Dosljednosti?! Netko tko je odrastao pod slikom Ante Pavelića, mrzio Srbe, Židove, komuniste, Jugoslavene, bacao kamenje na sinagogu, pohađao terorističku obuku i pokušao u Buenos Airesu zapaliti kino skupa s publikom i jugoslavenskim ambasadorom? Netko tko se nakon svega toga predstavlja kao veliki antifašist, ljevičar, promicatelj i zaštitnik manjina i svih ljudskih prava? Dosljedan?!

 

Da, upravo takav kakav jest Drago Pilsel je uzor dosljednosti u traženju istine i borbi za slobodu, u prvom redu svoju osobnu slobodu od svih lažnih bogova i mitova, ponajprije onog naci-fašističkog ustaškog. Pilselova potraga za istinom o samom sebi, o vlastitoj obitelji, narodu, Crkvi, vjeri, svijetu i samom Bogu u godinama je i kilometrima veliko i dugačko putovanje bez kraja. Ipak, ono ima svoj dramatični vrhunac u 1990-ima u Hrvatskoj, u Domovinskom ratu u kojem pogiba Dragin mlađi brat Branko, te u Domovinskom poraću iza čijih zločina Pilsel traži, nalazi, broji i pokapa leševe srpskih staraca.

 

U tom svom kretanju od fašizma do kršćanskog humanizma, iz kojeg logično proizlaze i njegov antifašizam i lijevi liberalizam, Drago Pilsel je početkom 1990-ih u Hrvatskoj putnik-samotnjak. Poput lososa bez jata, vođen moralnim instinktom koji se još zove i savjest, on se kreće protiv struje, pliva protiv matice.

 

U vrijeme kada gledamo čitavu jednu malu seobu naroda s lijeva na desno, kada dojučerašnji titoisti, socijalisti i komunisti preko noći postaju tusti gramzivi kapitalisti i zagriženi nacionalisti, Drago Pilsel kreće se u suprotnom smjeru. On je nalik Rodrigu Mendozi, liku kojeg u filmu ”Misija“ glumi Robert de Niro, čovjeku koji se uspinje uz velike riječne slapove vukući za pokoru na leđima svu svoju ratničku opremu, oružje i oklop da bi ih gore odbacio i postao bratom Guaranima, ljudima koje je do jučer kao životinje hvatao i prodavao u roblje.

U vrijeme kada gledamo čitavu jednu malu seobu naroda s lijeva na desno, kada dojučerašnji titoisti, socijalisti i komunisti preko noći postaju tusti gramzivi kapitalisti i zagriženi nacionalisti, Drago Pilsel kreće se u suprotnom smjeru. On je nalik Rodrigu Mendozi, liku kojeg u filmu ”Misija“ glumi Robert de Niro, čovjeku koji se uspinje uz velike riječne slapove vukući za pokoru na leđima svu svoju ratničku opremu, oružje i oklop da bi ih gore odbacio i postao bratom Guaranima, ljudima koje je do jučer kao životinje hvatao i prodavao u roblje

 

Lažni karijerni komunisti postaju jednako ništavni domoljubi radi materijalne koristi i moći. Zato ih je mnogo. Dragi Pilselu istina neće donijeti ni novac, ni moć, nego samo “slavu” izdajnika i izroda, kako u Hrvatskoj, tako i u Argentini.

 

Ali, on je izdržao i evo ga pred nama s oklopom, oružjem i portretom brkatog Pavelića koje je odbacio i s knjigom o kojoj je Jergović na zagrebačkoj promociji rekao: “Ona je autorefleksija i to je ono što je za hrvatsko društvo i kulturu dragocjeno jer je izuzetno usamljeno i stoji protiv onoga što je masovno raspoloženje i ‘duh nacije’, koji je predugo i prečesto bio taj da se odsustvo tolerancije i razumijevanja za druge smatra jedinim obrascem hrvatskog patriotizma”.

 

Pilsel nudi jedan sasvim drugačiji obrazac. On voli svoju domovinu. Štoviše, obje. Ali, ne više nego svakog čovjeka. On više nema neriješenih identitetskih problema jer je prigrlio identitet najprije čovjeka koji nacije ne prezire, nego ih nadvisuje i bratski ujedinjuje. Baš kao i religije.

 

Nedavno Pilselovo gostovanje na HTV-u postalo je najgledanija Stankovićeva emisija, a ljudi su pohrlili i na dosadašnje promocije knjige. U Rijeci sam morao prekinuti Dragu Pilsela kada je, odgovarajući na pitanja posjetitelja, veliko zanimanje javnosti počeo skromno objašnjavati okolnostima. Ne! Nakon što smo svi iscrpljeni sada već dokazano besciljnim, besplodnim i za većinu ljudi štetnim ponavljanjem istih manipulatorskih obrazaca, ljudi se okreću onome tko je drugačiji. A Pilsel to jest.

 

Izazov za novo doba

 

On se s prošlošću ne obračunava nego je nadrasta učeći iz nje s razumijevanjem i sućuti, ali i gnjevom prema onima koji ništa drugo ne zaslužuju. Vodeći svoj “Argentinski roman” prema završnici u kojoj ljudskosti nudi ohrabrenje i nadahnuće, Pilsel nam crta obrise mogućne drugačije Hrvatske i svijeta. Poziva u pomoć glas Vlade Gotovca, a potom intervjuira i samog Isusa.

Pilsel: “Jesi li ti na ljevici ili na desnici?” Isus: “Pravedno je da se zapitaš tko je nadahnuo Simone Weil kada je rekla da ‘čovjek uvijek mora biti pripravan promijeniti polje zajedno s pravednošću koja je bjegunac s polja pobjednika’? Ja sam tamo gdje su žrtve nepravdi

 

Pilsel: “Jesi li ti na ljevici ili na desnici?”

 

Isus: “Pravedno je da se zapitaš tko je nadahnuo Simone Weil kada je rekla da ‘čovjek uvijek mora biti pripravan promijeniti polje zajedno s pravednošću koja je bjegunac s polja pobjednika’? Ja sam tamo gdje su žrtve nepravdi.”

 

Naposljetku prepisuje čitavo pismo Hrvatske biskupske konferencije objavljeno 1. svibnja 1995. u povodu 50. godišnjice završetka Drugog svjetskog rata, jednu kršćansko-humanističku deklaraciju bez premca na ovim nesretnim prostorima, dokument koji bi mogao biti platforma i temelj istinskog pomirenja oko kojeg bi se mogli okupiti svi kojima je uistinu stalo do dostojanstva mrtvih i dobrobiti živih.

 

Nažalost, hrvatski su se biskupi u praksi brzo odrekli tih riječi, a građane i vjernike koji su ih citirali u pismu papi Franji nazvali su tužibabama i vragovima. Ali, tu je i Drago Pilsel da ih neprestano podsjeća koliko su te 1995. bile lijepe, duboke, poticajne, skrušene i ohrabrujuće njihove riječi poput ovih: “Nije glavna težina pitanja u tome kako žaliti žrtve vlastite zajednice i kako prepoznati krivnju druge zajednice” …nego… “kako žaliti žrtve druge zajednice, kako priznati krivnju u vlastitoj zajednici? … Kako započeti novo doba osnovano na pravednosti i istini?”

 

E, to je Pilselov izazov i biskupima, i političarima i svakome od nas. Izazov toliko različit koliko je jednostavan i ljudski. Istinski izazov za novo doba.

 

(Prenosimo s partnerskog portala Večernjeg lista)

Filed Under: KONTRAPUNKT Tagged With: Argentinski roman, autograf.hr, Branimir Pofuk, Drago Pilsel, Ex libris, film, HINA, knjiga, kolumna, Kontrapunkt, Pavelić, Robert de Niro, Rodrigo Mendoza, Simone Weil, Večernji list

Razjareni “Vuk”

Autor: Vladimir Cvetković Sever / 30.12.2013. Leave a Comment

sci-2Možda nije čudno što se kod danas vjerojatno najvećeg poznavatelja i zagovaratelja sedme umjetnosti još od malih nogu stvorila opčinjenost neiskupivim barabama. Napokon, Martin Scorsese bio je astmatično dijete, sklono knjizi i kinu, a kao takav, teško da je imao mnogo srodnih duša među sunarodnjacima sicilijanskoga podrijetla na ulicama Male Italije u poslijeratnom Manhattanu. Nekako se morao snaći. Nisu to bili dugovornici za razgovor o profinjenom psihologiziranju kod Powella i Pressburgera, ili kadriranju kod Maxa Ophulsa.

 

Mnogi smatraju Ulice zla, Taksista, Razjarenog bika i Dobre momke vrhuncima Scorseseove filmografije, pa i američke kinematografije u cjelini. Ubrajam se među njih: svejedno, ne mogu se ne oteti dojmu da u njihovu temelju stoji formativno iskustvo djeteta koje je našlo način da se nosi s inače nesnosnim bullyingom. Dokuči nasilnika svoga; shvati ga koliko se može, prikaži ga takvim kakav jest, pokušaj u njemu pronaći onu suštinsku prokletu ljudskost koja ga čini takvim kakav je. Scorseseovi filmovi o bullyjima oni su koji se najviše cijene, jer u njima redatelj progovara o najcrnjima među nama uživljenošću iskrenog, makar i posrnulog katolika.

Vuk s Wall Streeta predvidljiv je kao i bilo koji drugi američki žanrovski film, samo što je ovaj put riječ o žanru koji je patentirao osobno Scorsese

 

Vuk s Wall Streeta najnoviji je Scorseseov prinos tom dijelu svog opusa. Prvi je film iz niza lišen jedinstvene karizme Roberta De Nira, a nema ni Harveya Keitela i/ili Joea Pescija u jednoj od onih brutalnih pomoćnih uloga posljednji put viđenih prije osamnaest godina u Casinu. Inače je sve na mjestu: glavnu bitangu sada glumi Leonardo DiCaprio, kojemu je trebalo deset godina suradnje s redateljem da se napokon dočepa jednoga “tipičnog” Scorseseova filma, suludi pomoćnik tu je Jonah Hill, koji je već patentirao svoju jedinstvenu psihofizičku odioznost kroz filmove Judda Apatowa, a trofejna ljepotica u njihovu životu ovaj put je Margot Robbie, dosad malo poznata australska glumica koja je možda najugodnije iznenađenje unutar formule – jer ma koliko da isprva zaslijepi ljepotom, potom daleko više oduševi izuzetno uvjerljivim brooklynskim narječjem i fantastičnim komičnim nastupom.

 

Unutar formule, kažem: Vuk s Wall Streeta jednako je predvidljivo strukturiran kao i bilo koji drugi američki žanrovski film, samo što je ovaj put riječ o žanru koji je patentirao osobno Scorsese. Osim njega, tijekom godina se kao njegov novi majstor dokazao Terence Winter – scenarist HBO-ove serije Obitelj Soprano i, sa Scorseseom, suautor serije Carstvo poroka za istu kuću – pa ne čudi da on potpisuje i scenarij Vuka. Promijenjen je samo predložak: umjesto uspona i pada Jakea LaMotte, Henryja Hilla ili Sama Rothsteina, ovaj put pratimo tek donekle paraboličnu životnu putanju Jordana Belforta.

 

csi-1Baš kao što su mediji poluironično prozvali LaMottu “Razjarenim bikom” zbog boksačkoga stila, tako su novine Belfortu nadjenule nadimak “Vuk s Wall Streeta” s povelikom figom u džepu, što je on prihvatio kao kompliment. Riječ je o bivšem brokeru s Wall Streeta koji svoj uspjeh uopće nije stvorio ondje – nego na Long Islandu, što je u geografiji financijskoga svijeta čisti antipod. Izrabljujući potrebu malog čovjeka za bogaćenjem preko noći bez rada, Belfort je radničkoj klasi prodavao dionice bezvrijednih tvrtki koje ulagaču neće vratiti novac, ali brokeru donose sigurnu i vrtoglavu proviziju. Tako je tijekom devedesetih podigao svoju inačicu financijskog carstva u izravnom srazu s Wall Streetom – što ga je učinilo prijetnjom pravim, velikim burzovnim igračima, pa se našao pod istragom i završio u zatvoru (ne naročito dugo, naravno, da se ne bi postavljali opasni presedani). Danas Belfort vrlo ugodno živi prodajući drugu vrstu magle – vlastitu retoričku uvjerljivost.

Čak i prema mjerilima današnje razularene vulgarnosti, film uspijeva šokirati neprestanim granatiranjem gledatelja prizorima poteklim izravno iz ida

 

Svaka sličnost s LaMottom u smiraju karijere, bijednim, gojaznim kvazikomičarem, stoga je tek strukturalne naravi: Belfort nikad nije doživio katarzično suočavanje s vlastitom manjkavošću, pa njegova životna priča ne posjeduje istinski patos. Taj manjak tragičnosti Scorsese i Winter rješavaju pretvaranjem svojeg prikaza Belfortova života u komediju.

 

I to kakvu komediju! Čak i prema mjerilima današnje razularene vulgarnosti, Vuk s Wall Streeta uspijeva šokirati neprestanim granatiranjem gledatelja prizorima poteklim izravno iz ida. To je, naravno, Scorseseova poanta: ako već u prvim minutama filma vidimo Belforta kako šmrče kokain s gole guzice prostitutke, znamo s kakvim likom imamo posla – i znamo da će biti prikazan neštedimice. A Belfortova razvratnost postat će jasnom asocijacijom na život svih ostalih gospodara svemira iz današnje financijske elite; napokon, Wall Street je u naslovu filma.

 

To je tek prvi suštinski problem filma. Priča Jordana Belforta nije priča o Wall Streetu, nego o pretendentu koji ga je pokušao ugroziti. Sama činjenica da se na kraju našao iza rešetaka jasno govori o tome: tvorci Armagedona u kojem živimo – JP Morgan Chase, Bank of America, GE Capital i njima slični – nikad ne dobiju zatvorske kazne. Uglavnom se ili izvuku na tehnikalije, ili dobiju novčanu kaznu, što baš i nije naročit udarac onima koji novac stvaraju iz vedra neba.

Suštinski problem filma krije se u naslovu: priča Jordana Belforta nije priča o Wall Streetu, nego o pretendentu koji ga je pokušao ugroziti

 

Vuk s Wall Streeta tako svoju golemu energiju troši na pričanje zapravo efemerne priče o hrpici sitnih muljatora koji su pokušali zaigrati u prvoj ligi. I premda je više nego zabavno – ako za to imate želuca – promatrati što sve oni rade s rogom izobilja koji su pronašli u financijskom sektoru, spomenuti izostanak katarze znači i manjak redateljeva istinski kritičkog odmaka prema svom antijunaku. Ovo je Belfort gledan Belfortovim očima: Scorsese, u isti mah fasciniran i zastrašen razmjerima Belfortove vulgarnosti, prije doprinosi njegovoj samopropagandi nego što je na iole sveobuhvatniji način dekonstruira.

 

To je najvidljivije iz samoga kraja filma, kada DiCaprijeva Belforta, danas javnoga govornika, na pozornici predstavi konferansje kojega glumi sâm Belfort. Svi oni koje je taj čovjek sa svojim pajdašima opljačkao – a većini do danas nije vratio novac – nigdje u filmu nemaju priliku reći svoje. Trosatni dramatizirani prikaz njegove rastrošnosti teško da će ih utješiti, dok je Belfort pak doživio da napokon zaista postane netko i nešto upravo time što je njegov život ovjekovječio jedan Martin Scorsese. Napokon, kao što u filmu kaže Belfortova prva žena (jer čak i u tom je vidu radnje njegova priča slična LaMottinoj), ne postoji loš publicitet.

 

csi-3Belfortovo osobno pojavljivanje, napokon, ističe možda najveći interni problem Vuka s Wall Streeta – Leonarda DiCaprija osobno. Nije mi nakraj pameti ustvrditi kako je DiCaprio tu loš: naprotiv, fenomenalan je, prepun zarazne energije koja nosi cijeli film i dokazuje pun razmjer njegova talenta, a i hrabrosti u neprestanom odabiranju intrigantnih uloga. Samo, pravi Belfort je očito ljigav, što DiCaprio usprkos golemu trudu nikad ne može biti. A koincidencija je htjela da nam je još u svježem pamćenju kao Jay Gatsby, još jedan pretendent s Long Islanda koji se novcem htio domoći visokoga društva. U Velikom Gatsbyju nije teško povjerovati DiCapriju kada tumači romantičnu motivaciju svoga lika: u Vuku s Wall Streeta izuzetno je teško zadržati iluziju da se Gatsby/Jekyll može preobraziti u Belforta/Hydea.

 

Jer to je jedna stvar koju o vukovima znamo: dlaku mijenjaju, a ćud nikada. Volio bih vjerovati da je Scorsese Vukom s Wall Streeta napokon iz sebe istjerao potrebu dodvoravanja bullyjima te da će svoj izniman dar sljedeći put uložiti u predložak vjerniji svojoj pravoj, filmofilskoj ćudi.

Filed Under: CSI: MULTIPLEX Tagged With: autograf.hr, film, Joe Pesci, Leonardo DiCaprio, Martin Scorsese, Max Ophuls, Powell, Pressburger, recenzija, Robert de Niro, Taksist, Vladimir C. Sever, Vuk s Wall Streeta

Izgubljene rock mitologije

Autor: Đorđe Matić / 02.12.2013. Leave a Comment

Pada mi na pamet i drugi citat, iz istog vremena: “We need new mythologies” – kako je govorio Jim Morrison, mnogo prilježnije, prispodobnije za ovo stanje. Trebamo ih, nove mitologije – premda sumnjam da ćemo ih lako naći i stvoriti. Možda nećemo. Ali s umorom od pizdarija onoga doba, a s tolikom iritacijom spram sadašnjega, između to dvoje – moralo bi se pokušati. Nema nam druge.

 

Kad god se kaže “hrvatski rock’n’roll”, a misli se na period prije devedeset i prve, to je falsifikat – a razlika spram projekata slične vrste, u toj potpunoj ekspanziji kulturalne i medijske nostalgije, jest što se skupljaju privatna sjećanja – off the record.

 

Uočljiva je široko preko cijele stvari ispisana metafora o potpunom slomu oficijelnih antologija i pisanja povijesti, bilo gdje, u bilo kojem polju kulture i povijesti u nas. Što ne čudi ako se doslovno od prvog dana u tom kompleksu sve falsificira, od nastanka, historije što mu je prethodila i one za vrijeme njegova stvaranja, pa do danas s ovom post-poviješću – onda što je drugo moglo biti i u kulturi, kako se moglo to preliti drugačije u nju?

 

Priče o sjećanjima izvan službenih – s velikom dodatnom notom, u kulturi gdje je privatno i javno, kao i njihov odnos, oduvijek predstavljalo golem problem, podjednako shvatljiv i neuralgičan – sve to pokazatelj je, nesvjestan naravno, kod autora projekta, potrebe i želje za nečim istinskim, stvarnim, neuređenim i necenzuriranim. Makar priče i ne bile istinite – jer umjesto institucija, tu napokon pojedinci, ljudi barem načelno neopterećeni vlastitim društvenim mjestom, od volje donose i prenose sjećanja i događaje, makar i dopisivali, dopričavali makar – a to je prava riječ – mitologizirali, “operativni termin” iznad svih, točniji i značajniji.

Kad sam i sam imao (ne)sreću da budem urednik prve knjige takve vrste – Leksikona Yu mitologije – spektar reakcija ljudi iz kulture na projekt bio je tada takav da bi možda zaslužio posebnu knjigu, neku našu verziju satire o kultur-akademskom (polu)svijetu, kakvu pišu Anglosaksonci. Tako je domaći akademac koji igra lijevog nezavisnog intelektualca napisao da knjiga “smrdi po kasarni JNA”, a daleko najfantastičnije “mišljenje”, koje me je potpuno zapanjilo, bilo je jednog književnog urednika da je, jelte, “kasno za takvo što jer je HDZ prošao”

 

Takav kontinuitet, sve učestalije bavljenje ovim temama, u meni uvijek i prije svega potakne gorku i višestruku ironiju. Kad sam i sam imao (ne)sreću da budem urednik prve knjige takve vrste – Leksikona Yu mitologije – spektar reakcija ljudi iz kulture na projekt bio je tada takav da bi možda zaslužio posebnu knjigu, neku našu verziju satire o kultur-akademskom (polu)svijetu, kakvu pišu Anglosaksonci. Tako je domaći akademac koji igra lijevog nezavisnog intelektualca napisao da knjiga “smrdi po kasarni JNA”, a daleko najfantastičnije “mišljenje”, koje me je potpuno zapanjilo, bilo je jednog književnog urednika da je, jelte, “kasno za takvo što jer je HDZ prošao”.

 

Kako je ovo jako! – pedeset godina, još uvijek ni blizu dešifrirane kulture zemlje, koja kao bauk, kao trajni fantom lebdi nad svime, svesti na – patuljastu dnevnopolitičku hrvatsku realnost! Trebao bi neki sviftovski, karejevski ili belovljevski zlobni ugao i postupak da se to literarizira, onako kako se u sretnijim okolinama tretiraju zavist, nepoštenje, interesi, ljubomora, ludilo i provincijalna ideološka kratkovidnost.

 

Kako bilo, taj prvi motiv, o sjećanjima na privatne momente, anegdote i asocijacije na muzičare, rokerske autore, trajno je privlačan, bez obzira na nemilosrdno medijsko trošenje ovih godina. Unatoč, kao u spomenutom projektu, tonu pretjerane lakoće, gdje je sve igra, zabava bez dubljeg emocionalnog ili drugog angažmana, a ozbiljne stvari svedene su na vic. Za neke od nas, sjetiti se tih pojava, koje su nam u našim i njihovim najsretnijim momentima i najvišem naponu izraza pjevali život kao nijedna druga stvar, nijedna vrsta ili polje kreativnog izražavanja i čina – ni čista poezija, ni proza, ni filmovi ni teatar, pokret i muzika koji su za nas što smo je živjeli kao da nam sam život ovisi o njoj tolike godine – sve to ima drugu težinu, drugačiju vrijednost.

 

Javila mi se zato, refleksno kao i uvijek – tu sam ionako na svom polju – serija asocijacija, najprije su slobodno skakale i svaka je zvala neku drugu, po unutarnjoj logici i vezama koje je teško pohvatati. Asocijacije su se slagale, premetale, pravile kombinacije, uspostavljale skladne i kontrastne veze. Mozaik što se sklapao od stotine muzikanata i događaja, osobno svjedočenih i onih prenesenih, po čuvenju, uobličavao se, gotovo strukturirano i horizontalno raspoređen, izgradivši na kraju vertikalu, tamo gdje treba: na vrhu, na tri autorske i izvođačke pojave, da se (mrvu samo) ironizira, “Sveto Trojstvo” one scene. Do točke kad se poredao privatni triptih, neoslikan; ili omnibus, nesnimljen.

 

 

1. Fajter ili Ne upoznaj svoje idole

 

(U doba kad se sve smanjilo, kad je sve palo i demistificiralo se, tako sam i umjesto negdašnjeg hodajućeg rokerskog boga – zatekao sjenu, šepavog palog anđela).

 

Nekadašnji “urbani gerilac”, kako su mu tepali (čini mi se da je frazu smislio pokojni Darko Glavan i sam do kraja, nakon godina otvorenosti, a poslije uplašeno i skriveno, istinski zaljubljen u njegov rad), vođa beogradskog benda, fajter i bundžija, bio je pojava tako isturena u javnosti u jednom trenutku, toliko slavan i notoran, voljen i u strahu omrznut od institucija i malograđana, da je postao mjera za rock’n’roll, kako ga je percipirala jugoslavenska kultura.

 

Jedini od trojice autora pjevač-frontmen bez instrumenta u ruci, sasvim naprijed i na sredini pozornice, komandirao je svojim oštrim bendom i zborom tisuća; pjevao gorke, naturalističke balade i žestoke pjesme o polusvijetu iz javnih zahoda, o potrošenim ženama i gradovima, o iznajmljenim sobama – bez arsenovske romantike nad motivom! – ali i o jutrima kad sunce izlazi nad urbanom panoramom, o mogućnosti bijega iz okoline i pokušaju da se drugdje iznova počne (bez da je slušao Springsteena kojem je ovo primarni narativ); o prevarama, ljubavnim i društvenim; uopće – kao i svi najbolji – o slobodi.

 

Uz snagu i ozbiljnost, poetičnost iz grubosti, žestinu i intimnost, uz taj i takav naboj, imao je suprotnost – a to je bio pravi poljubac smrti – crtu zabavljača: pisao je i humorne pjesme, pričao viceve, igrao na granici istinske i hinjene vulgarnosti. Po privlačnosti njegova bunta, po identifikaciji i ljubavi, po upravo bokserski borbenom stavu, po karizmi – kao na najmoćnijoj fotografiji, nakon tragičnog koncerta 8. veljače 1982. u Zagrebu, na kojoj je s raširenim rukama u zraku, stisnutih pesnica, šampion, ili kao Stjepan/Stevan Filipović, Morrison, ili, čak, u citatnosti tada prešutnoj, impresivnoj i ironijskoj jednako – kao Isus – po svemu tome, neko vrijeme nije mu bilo ravnog. Ne čudi onda što mu je pripalo da bude autor koji će otpjevati Apokalipsu, sedam godina prije nje. Ne naslutivši je – znajući.

Nikad nisam uspio shvatiti zašto je tako pao. Prvo u magle, privatne i javne, sve više, u nedostojan humor i na kraju, kao građanin, najgore od svega, u najstrašnije idejne zablude – on koji je govorio u ime svih, odabrao je u raspadu samo jedne. Nisam se mogao distancirati pa me taj slom bolio istinski, žuljao godinama

 

Nikad nisam uspio shvatiti zašto je tako pao. Prvo u magle, privatne i javne, sve više, u nedostojan humor i na kraju, kao građanin, najgore od svega, u najstrašnije idejne zablude – on koji je govorio u ime svih, odabrao je u raspadu samo jedne. Nisam se mogao distancirati pa me taj slom bolio istinski, žuljao godinama.

 

Pokušavao sam ga pred sobom i drugima opravdati, ponekad potaknut njegovim zaraznim, endemskim inatom i nepopustljivošću u vremenu konvertita. Najčešće sam se sramio, kao da sam bio odgovoran. Sreo sam ga napokon, kad se već sve dogodilo, nekoliko godina nakon našeg kolektivnog udesa – zatekao ga u mračnoj roterdamskoj diskoteci, gdje su se skupljala gastarbajterska djeca, izbjeglice i kriminalci iz bivše Jugoslavije. U doba kad se sve smanjilo, kad je sve palo i demistificiralo se, tako sam i umjesto negdašnjeg hodajućeg rokerskog boga – zatekao sjenu, šepavog palog anđela.

 

Sjedio je – jedva! – i ne “delimično”, nego upravo opsceno pijan na barskoj stolici nasred male bine i pridržavao za štangu posađenu na sredinu, srebrni kolac (za nabijanje?) za koji se, osim vikendom kad stižu “pevači”, preko tjedna drže striptizete. Klinci i polusvijet smijali su mu se dok je, između pjesama puštanih s matrice, čitao svoje pjesme s papira, zaplićući jezikom, bez daha, kao da se guši. Prvo su se smijali od prepoznavanja – potvrđivao je na djelu svoj imidž iz posljednjih godina. Onda je pošlo na zlo, kao u Andrićevoj priči, kad se fukara smije posrnulom pehlivanu. To je bila smrt na sceni, umiranje pred publikom, bolna poput privatne sramote.

 

Ali, on nije popuštao. Nastavio je dalje, tvrdoglavo, držeći se za nesretnu štangu – sve dok polako više nije bilo smiješno. Publici se vidno okamenio prezirni osmijeh, proširila se nelagoda. Odnos snaga mijenjao se tako sigurno da se to moglo dotaći. On je izdržavao, sve tako ogoljen, više rundi nego što je rulja okupljena u sigurnosti same sebe mogla izdržati. Upravo to – rundi. Te večeri bio je bokser, tamo i tad, a ne kasnije, pomislio sam baš to: “… kao Jake LaMotta”, kako ga je igrao de Niro u Razjarenom biku.

 

Izgradio je, postao sam svjestan, svoju strategiju, neočekivanu varku – jedinu moguću: postoji u boksu trik koji se u američkom slengu zove rope-a-dope – dati se satjerati u konopce, gurnuti ih leđima koliko se mogu nategnuti i – pustiti da protivnik udara punom snagom, braneći se samo da se ne padne. Pustiti ga treba da udara, da navaljuje, da se izdivlja – dok se ne iscrpi, dok ne ostane bez snage. To je najteža i najopasnija strategija, naravno, jer je rizik da se ne izdrži, a cijena je da borac koji prima udarce bude izubijan do krajnjih granica, do nesvijesti, do ludila.

 

A kad kroz polusvijest osjeti da se protivnik istrošio, mora se pribrati u sekundi, reorganizirati preostale snage i što brže, sa što više iznenađenja uzvratiti udarac, kratkim direktima u povratku, da se iznenadi protivnik i dok se – što mogu samo najbolji borci – u najvećoj brzini ne pripremi i otvori napokon prostor za uzvraćanje, za kaznu – za nokaut – onako kako je Ali u Zairu 74. pustio Foremana da ga izlupa, sve dok ta neman gotovo mitske snage nije ostala bez sapi, bez imalo jačine.

 

I pjevač je izdržao – dok se sva lica nisu ukočila, (p)o(d)smijeh nestao, pogledi se počeli spuštati prema podu. A ipak, nitko nije izlazio. Jedino po vlastitim pravilima i uvjetima on će napustiti pozornicu, nikako drugačije. I tako je učinio, na kraju mučenja koje je trajalo… pola sata?, sat?, otišao je, uz mlak pljesak, najviše s olakšanjem, što je međusobno ogledavanje završilo, klanje je prestalo.

 

Prišao sam mu kasnije u kafeu kluba u kojem je sjedio za šankom – kao da ništa nije bilo, kao da maloprije nije izveo nešto nevjerojatno: sjedio je sam – on, roker, koji je možda prvi imao tjelohranitelje. Jedva se držao, povijen, pravio je grimase kao da mu bol probada tijelo, masirao je ruku cijelom dužinom kao da mu je utrnula. Dao sam da mi potpiše knjigu, jedva vjerujući da je to isti čovjek, da su stvari na ovo izašle. Znao sam da neću moći ne reći barem nešto, ne o ovom stanju, nego zbog onog strašnog ranijeg, moralnog, zbog njegova držanja u našoj katastrofi. Spremio sam se za vlastiti, vjerojatno, zbog moralne samouvjerenosti i smiješan, možda i nezreo, ali ne manje iskren, “tomasmanovski”, “jasperovski” trenutak: “Zašto si ono govorio? Zašto si nas razočarao, Boro?”

 

Pogledao me mutno odozdo, jedva fiksirajući. Sad nema nazad. Suviše sam ga volio nekad da to ne bih izrekao, to sam dugovao i sebi i njemu. Mogao mi se dakako podsmjehnuti, kao publika maloprije; mogao je – iako osjećam, kao što sam i tada, da neće – i naljutiti se, otpičkarati me kratko, u svom stilu; mogao je bilo što. Međutim, kao da se nečega sjetio te je odjednom zadigao rukav na majici. Imao je, u međuvremenu istetoviranog, dvoglavog orla. Isturio ga je prema meni i provalio iz grla, napuknuto:”Slušaj – ako si Hrvat – budi Hrvat do jaja.”

Čovjek iznenađenja, neočekivanih manevara, kao da je uvijek bio korak ispred drugih – čak i kad je slijedio trendove, znao ih je iskoristiti da se oni poslije, prigrljeni, po njemu mjere, ili da se bar vidi da je “stavio nogu u štok vrata”, da ne može ništa proći bez njega – bio je, kao što je i sada, naprosto brži od drugih, dalekovidniji, svakako lukaviji. Jedna beskrajna inteligencija i netransparentnost vlastitih motiva izbijala je iz svake izgovorene rečenice, ako ne uvijek iz djela. Uostalom, bio je prvi i jedini u isto vrijeme intelektualac i biznismen naše scene. Neuhvatljiv u svakom smislu

 

O, moj Bože, da je barem bilo ikog iznad nas, sveznajućeg da vidi obje strane, da može zaviriti u obje glave pa da u tom trenutku dohvati sve nanose, i ove i svih naših zabuna…!

 

Nasmijao sam se, a suze su mi došle zapravo i zagrcnuo se kao povrijeđeno dijete – upravo sam opet to i bio u tom trenu, onaj dvanaestogodišnji dječak što miriše unutrašnjost omota albuma njegova benda, omota koji je mirisao kao privatni raj.

 

Bilo je neke posebnosti u susretu, svejedno, tvrdim, nešto se dogodilo, na stotinku, na dah, postavilo se jedno važno pitanje, prekinula se šutnja barem na sekundu. Negdje u zraku gore, to se vidi. (Ili barem želim misliti da je tako.) Bilo je… sve dok se nakon sekunde nije opet oglasio i izgovorio onu najgluplju, ponižavajuću rečenicu: “Bio sam uz svoj narod”.

 

Čarolija, makar negativna, impresija što je tren moralnog ogledanja, makar ovakvog, balkanskog, što znači uvijek dijelom neozbiljnog, farsičnog, tu između bivšeg obožavatelja i idola, obojice što su ipak, još uvijek, nosili nešto, makar zrnce od svoje davne i potpune čistoće, sve se to raspršilo i odzvonilo tupo, neinteligentno, nedostojno.

 

Ustao sam, pružio mi je ruku – opet fajterski, reagiravši prije mene s tom naklonošću, pristojno, barem po formi – i ja sam znao da je to rastanak, koji njemu naravno ništa nije značio, ali za mene, za moj unutarnji svijet, za sve što sam tolike godine čuvao u egzilu kao najveću i najdragocjeniju stvar – to je bio opraštaj od najvažnijih godina, zadnje zbogom nečemu što nije preživjelo netaknuto. I koliko god sam se trudio da budem tužniji nego što sam uistinu bio, i ljut zbog toga, znao sam, sigurno sam morao znati, da mi je negdje zapravo laknulo, da sam odrezao teret bez kojeg će biti neobično i nakon kojeg ću biti drugačiji, nekako tvrđi, možda hladniji, sebi manje poznat, ali s jasnijim pogledom i s manje boli.

 

 

2. Pobjednik, ili O mudrosti

 

(Čuvena mladolikost, fizionomija ista, nepromijenjena tolike godine, malo me zatekla, ovako iz blizine. Pogled procjenjivanja, oštar, kao policijski, fiksira te prvo, pa tek osmijeh.)

 

Vrhovni komandant, figura oko koje se na rock sceni okretalo i mjerilo sve, i nadolje i nagore, i prije i tijekom i poslije njegove vladavine; kojeg se voljelo toplo i mrzilo gorko, s primalnom energijom, ogovaralo i obogotvaralo, u njegovu Sarajevu i u cijeloj Jugoslaviji, kako onda tako i danas (amen). Po ambicijama, autorskim, a bogme i komercijalnim, niti je koga bilo niti će vjerojatno biti da bi ih postavio toliko visoko i zatim ostvario – i to, što kažu Englezi, “s dividendama”.

 

Ako je ovo s “vrhovnim komandantom” šala i hiperbola, barem je po tome istinito što je, kako god se stvari okretale, ljudi i trendovi su dolazili i odlazili, kakve god pravio ploče i muziku, uvijek i jedino ostao na vrhu, netko koga se ne može zaobići, bez koga i bez čijeg se utjecaja, više ili manje vidljivog, ne može, sviđalo se to ljudima ili ne. Njemu ni rat ništa nije mogao – štoviše, u to je vrijeme, kao da ono sve nije bilo dovoljno, postao i svjetski poznat, jedini zapravo, tako etabliran da se više ne mora ni bojati da bi moglo doći do promjene.

 

Čovjek iznenađenja, neočekivanih manevara, kao da je uvijek bio korak ispred drugih – čak i kad je slijedio trendove, znao ih je iskoristiti da se oni poslije, prigrljeni, po njemu mjere, ili da se bar vidi da je “stavio nogu u štok vrata”, da ne može ništa proći bez njega – bio je, kao što je i sada, naprosto brži od drugih, dalekovidniji, svakako lukaviji. Jedna beskrajna inteligencija i netransparentnost vlastitih motiva izbijala je iz svake izgovorene rečenice, ako ne uvijek iz djela. Uostalom, bio je prvi i jedini u isto vrijeme intelektualac i biznismen naše scene. Neuhvatljiv u svakom smislu.

Sav užas i uzbuđenje toga, te zapanjujuće situacije, uza milijun priča najbolje je opisao, ex-post facto, Boris Dežulović – ni sam, čini mi se, posve svjestan koliko sjećanje zapravo govori – u priči o koncertu kad su iz razjarene publike, poneseni, neki počeli skandirati: “Džoni, vodi nas!” Na to je dešperirano, bez mrve šale, odgovorio:”Kuda, u pizdu materinu?!”

 

Nije me trebalo čuditi onda, smijem se danas, da sam naletio na njega isto tako neočekivano, bez mogućnosti da se pripremim. Moj beogradski prijatelj i kolega iz vojničkog benda, godinama je ravnao velikim orkestrom s kojim je ovaj Sarajlija, kako bi Peca Popović rekao, “zaludeo svet”, ali nisam se htio gurati i koristiti tu, odjednom nastalu, “blizinu”. Kad su prvi put održali koncert ovdje u Amsterdamu, prijatelj i ja družili smo se kao i svaki put, sve dok mu nije zazvonio telefon. Zove ga šef. Izgubio se u centru i ne zna se vratiti u hotel. Kažem, pitaj ga šta vidi oko sebe.

“Željezničku stanicu.”

“Reci mu da smo na pet minuta od njega.”

 

I tako smo se upoznali: čuvena mladolikost, fizionomija ista, nepromijenjena tolike godine, malo me zatekla, ovako iz blizine. Pogled procjenjivanja, oštar, kao policijski, fiksira te prvo, pa tek osmijeh. Međutim, nakon toga sve je zbunjivalo, do zamagljenosti, šibalo mi je sto najlogičnijih pitanja, koja su me zbunila još više s obzirom na ono što je uslijedilo.

 

Mogao je zvati na sto mjesta, iste bi se sekunde slali auti da ga pokupe gdje god bio; mogao je, jednostavno, uzeti taksi. Međutim, ušli smo u tramvaj. U sredini, na “zglobu”, tako smo stajali jednog sunčanog jesenjeg dana nas trojica, a meni se činilo da na trenutke haluciniram, zbunjenost me potpuno zalila. Rutinski je otišao do vozača i uredno kupio tri karte. U Amsterdamu tada nije bilo kontrole u javnom prijevozu, pa moj prijatelj, “frajerišući se” malo, reče da nije trebao, jer “ko će da nas vidi”.

 

“Pusti”, odgovorio je, stisnutih usta, jedva čujno – i inače, primijetio sam, govorio je kao socijalistički moćnici kako ih je jednom opisao Momo Kapor – tiho i mrmljavo, sebi u bradu, da ga ne razumiješ dobro pa moraš još jednom pitati što je rekao ili prešutjeti, što čovjeka odmah dovede u podređeni položaj.

“Znaš kakvi smo. Samo nam još to treba.”

 

Kroz tu malu pukotinu u stijeni u trenu se naslutio cijeli klanac – o uvidu, o osjećaju za realnost, o tome što smo i kakva nam je, “bivšima”, reputacija. To je bila mala lekcija o pragmatičnosti i realitetu, tim više iznenađujuća jer nitko ne bi pomislio da s te pozicije, iz pretpostavljene kule od slonovače – rada, skladanja, studija, najboljih koncertnih dvorana, susreta sa svjetskim izvođačima i javnim ličnostima – da ima makar trenutak za bavljenje s takvim tričarijama koje imaju tužne i sramotne implikacije po nas, za taj, bez obzira na podjele, vječni i uporni kolektivitet, bratstvo po sirotinji i prevari, po muljanju. Sjetio sam se kako su ga neki zvali “Tito”, podjednako u pozitivnom i negativnom tonu.

 

Bilo je tu nečega – poznavanje naroda u njegovoj realnoj, stvarnoj slici, a u isto vrijeme biti sto milja iznad. Moćan, a bez arogancije i prezira, baviti se stvaranjem nečeg trajnog, što će ostati. Svejedno i još uvijek – pripadati njemu, tom narodu, jer familija je takva kakva ti je zapala, nemaš druge, pa ako od nje uzimaš najbolje, ne znači da si slijep za najgore.

 

Otpratili smo ga, otišao je bez pozdrava, što je mene uvrijedilo (“jalijaš ostaje jalijaš!”), ali me zato sutradan, pred trijumfalni koncert, toplo dočekao – stavivši tako u cjelinu drugu polovicu iz gornje usporedbe o njegovoj psihologiji sličnoj političaru i moćniku – malo ti spusti bez obaziranja, dadne ti cold shoulder, a onda popravi drugi put, srdačno i s datom ti važnošću (pravom ili hinjenom), da se osjetiš dobro.

 

Kasnije razmišljajući o tom vrlo neobičnom susretu, vraćajući se na zbunjujuće iskustvo (kad smo mislili da nas, nakon svega, više ništa ne može zbuniti), shvatio sam da mi prija ta sitna anegdota, da mi je saveznik na jednom delikatnom nivou. U njoj bila je neka potvrda stečenog koje su nam protekle godine donijele: učenje, spoznaja o sebi i svijetu, valjda i zrelost, usudimo li se reći – malo mudrosti? Nalaženje, nakon što smo katapultirani iz domaje svog mjesta, stvarnog, materijalnog, gdje se čovjek osjeća komotno, i simboličnog, gdje se stvara kontekst za postojanje i, jednako važno, rad – što je jedino moguće tu gdje smo obojica, vani, izvan zemlje iz koje smo došli, kako god se zvala i kako se sada zove.

 

I, o tankoj (crvenoj?) liniji, nekoj tajnoj vezi između zdravlja, zdrave pameti, jedva sačuvane. I, kako će se vidjeti, stalne opasnosti od ludila, koje smo izgleda zaobišli.

 

 

3. Άτλας ili Nositi više nego se može

 

(Više nego ikome ikad na našoj sceni, njemu je dopalo da nosi najteži teret, da se postavi tako da publika pročita (ili učita) u njega da je on taj s poslanjem – s misijom koju nitko nije mogao ispuniti.)

 

Nije to bilo davno. Važno je napomenuti, budući je teško povjerovati da čovjek još može tako, već u ozbiljnim godinama, “regresirati” u naročito stanje: kao tinejdžerica s tremom, sjedio sam s telefonskim brojem na papiru ispred sebe i odgađao poziv.

 

Odgađao nazvati jedan živi kult, najpoznatijeg osamljenika, reclusea jugoslavenskog rokenrola i – eventualno – razgovarati o poslu.

Od svih koji su stvarali našu scenu, on je ostao pojava koju je najteže objasniti. U milijun kontradikcija, u čudu da je na onaj način uopće pjevao i progovarao, da je imao toliki uspjeh bez kompromisa, da je toliko utjecao na druge – beskrajan je broj imitatora, ne toliko u muzici, koliko u literaturi, koji su oponašali njegov naročiti spoj visoko intelektualnog i kolokvijalnog. Rekao bih da od Arsena nitko nije bio toliko imitiran.

 

Među trojicom ovdje, bio je najradikalniji. Najdirektnije politiziran, s angažiranim tekstovima i metaforama na zakonski kažnjive teme, a bez sigurnosnog pojasa humora prvog junaka priče i bez lukavo građene društvene uloge i hit and run strategije udaranja pa povlačenja onog drugog. Njegove beskrajno strasne i srčane prve ploče, silina nastupa – koja se prva i najbrže troši, nitko takav intenzitet ne može dugo držati, poput prirodne nepogode – vjerovalo mu se bez ostatka, potpuno. Zato, više nego ikome ikad na našoj sceni, njemu je dopalo da nosi najteži teret, da se postavi tako da publika pročita (ili učita) u njega da je on taj s poslanjem – s misijom koju nitko nije mogao ispuniti.

 

Sav užas i uzbuđenje toga, te zapanjujuće situacije, uza milijun priča najbolje je opisao, ex-post facto, Boris Dežulović – ni sam, čini mi se, posve svjestan koliko sjećanje zapravo govori – u priči o koncertu kad su iz razjarene publike, poneseni, neki počeli skandirati: “Džoni, vodi nas!” Na to je dešperirano, bez mrve šale, odgovorio:”Kuda, u pizdu materinu?!”

Iz pozicije onih koji su mnogo izgubili, pogotovo kad se ovakvi duhovi nanovo pripozovu, lako se prijeđe u prezir prema našoj današnjici, u saznanju da takve čarolije i perzistentnosti kakve su imale ondašnje pojave izvjesno više neće biti – ima li, naime, itko tko bi pri zdravoj pameti rekao da će se sjećati ovih iz proteklih dvadeset godina, dobrih ili loših, na isti način? – i lako bi se dala izazivački baciti rukavica u lice stvarnosti

 

Kontekstualno govoreći, kod nas je jednom bilo doba kad su rock muzičari bili društvena činjenica s kojom se moralo računati, barem zbog toga jer se svi totalitarni režimi boje ideja budući ih uzimaju ozbiljno. Tu gdje je s podcjenjivanjem ponavljan klišej o tome kako “neće valjda muzikanti s gitarom voditi revolucije” – može li danas itko zamisliti takvo pitanje? – učinilo se, dakle, na trenutak da se ukazala mogućnost, iluzija, što god, da bi jedan autor, koji se izražava stihom i muzikom, mogao povesti ljude u – što? – društvenu akciju, oslobođenje, za neke, s nevjericom, u nacionalnu, nacionalističku revoluciju?

 

Da se takva perspektiva pojavila kao stvarnost, kakva to onda mora da je težina bila u autoru, s obzirom na sasvim konkretne konzekvence? Pucali su naši umjetnici iznutra i zbog manjih stvari, manjih presija. Ni vani, od tamo gdje je stil došao, zbog različitih konteksta, nije bilo analogije koja bi pomogla – ni Dylan, ni Lennon, ni Sex Pistols nisu realno stavljeni na takvu kušnju. Tek nekolicina “rubnih”, nezapadnih pojava – Bob Marley (utjecaj na izbore, sprječavanje građanskog rata, atentat), nekoliko afričkih pjevača i, recimo, možda Visocki na Istoku, imala su manje-više sličnu težinu.

 

Neobjašnjiva pojava i inače, tek se nakon raspada, s distancom i uz njegovo povlačenje moglo se shvatiti zašto je na kraju, poslije kraja, morao reagirati tako kako jest. Puknuti, na komade, to jest.

 

Kad sam napokon okrenuo broj telefona i javio mi se poznati glas, nepogrešiva intonacija i boja, uvidio sam koliko je to sve koštalo. Tri halucinantna sata – uglavnom monologa, pitanja na koje govornik sam daje kriptične odgovore, logoreja i povlačeća dvosmislenost, hiperbole i pretjerivanje, momenti fantastične lucidnosti, neočekivana pitanja (poneko i meni) i zaključci (bez čekanja odgovora), jedan potpuno hermetičan, samozatvoren svijet, rečenice i fragmenti naracija labirintske, kao iz modernističke proze, bez ključa i izlaza. Ne sjećam se kad sam bio tako iscrpljen nakon nekog razgovora, a vodio sam ih, Bog zna, mnogo.

 

S tugom i olakšanjem spustio sam slušalicu. Trebalo mi je dugo da se priberem (“kakav crni posao?!”). Još jedan rastanak. Htio sam, pred sobom, završiti stvar poetično, misleći o njemu kao hamletovskoj figuri – od najočitijeg, rečenice koja se prva, s ironijom nudila, o “metodi u njegovom ludilu”; ili nježno sentimentalno, horacijevski – “good-night, sweet prince”. Ali zgorčilo se suviše, žignulo prejako pa se javio glas, neželjeno surov, bolno grk, u Polonijevoj premetaljci kao epitafu:

 

“That he is mad, ’tis true; ’tis true ’tis pity;
And pity ’tis ’tis true” –

(Da lud je, istina je, istina je, šteta!’;

i šteta je što je istina.”)

 

 

Poslije kraja

 

Iz pozicije onih koji su mnogo izgubili, pogotovo kad se ovakvi duhovi nanovo pripozovu, lako se prijeđe u prezir prema našoj današnjici, u saznanju da takve čarolije i perzistentnosti kakve su imale ondašnje pojave izvjesno više neće biti – ima li, naime, itko tko bi pri zdravoj pameti rekao da će se sjećati ovih iz proteklih dvadeset godina, dobrih ili loših, na isti način? – i lako bi se dala izazivački baciti rukavica u lice stvarnosti, kao u naslovu prve Cohenove zbirke poezije: “Let us compare mythologies” – “Usporedimo mitologije”!

 

Pada mi na pamet i drugi citat, iz istog vremena: “We need new mythologies” – kako je govorio Jim Morrison, mnogo prilježnije, prispodobnije za ovo stanje. Trebamo ih, nove mitologije – premda sumnjam da ćemo ih lako naći i stvoriti. Možda nećemo.

 

Ali s umorom od pizdarija onoga doba, a s tolikom iritacijom spram sadašnjeg, između to dvoje – moralo bi se pokušati. Nema nam druge.

Filed Under: OGLEDI Tagged With: Amsterdam, Arsen Dedić, autograf.hr, Đorđe Matić, HDZ, Jake LaMotta, Jim Morrison, JNA, književni ogledi, Razjareni bik, Robert de Niro, rock, Sarajevo

DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:

VIDEO: VRIJEME SUODGOVORNOSTI

ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

VRIJEME SUODGOVORNOSTI - ostale emisije

Facebook

Facebook

Želite li primati naš newsletter?

Upišite svoj e-mail i pratite najnovije aktualnosti!

Postanite podupiratelj našega portala. Vi ste dokaz da možemo stvarati bolje društvo i da ponekad valja htjeti i nemoguće kako bismo dosegnuli moguće.

Molimo vas da pomognete Autograf.hr uplatom priloga na naš račun (kliknite ovdje).
Hvala vam!

Drago Pilsel Argentinski roman

ZAHVALJUJEMO SE POTPORI REDAKCIJE:

Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt

Copyright © 2022 | AUTOGRAF.HR | Izrada portala : Poslovna učionica d.o.o. | Tehnička podrška: 234 d.o.o. i Online Press d.o.o. | Log in

Mrežne stranice www.autograf.hr koriste kolačiće ("cookies") za napredniju funkcionalnost stranica, ugodnije posjetiteljevo iskustvo, te prikaza web bannera i drugih oglasa. Postavke korištenja kolačića možete kontrolirati i odrediti u vašem pregledniku mrežnih stranica ("web browser"). Ako se slažete s korištenjem kolačića na mrežnim stranicama www.autograf.hr molimo kliknite "Slažem se". Posjet i pregled mrežnih stranica na www.autograf.hr moguć je i bez korištenja kolačiča, no tada neće biti isporučene neke funkcionalnosti kojima kolačići upravljaju.
Slažem se
Polica privatnosti i kolačića

Privacy Overview

This website uses cookies to improve your experience while you navigate through the website. Out of these, the cookies that are categorized as necessary are stored on your browser as they are essential for the working of basic functionalities of the website. We also use third-party cookies that help us analyze and understand how you use this website. These cookies will be stored in your browser only with your consent. You also have the option to opt-out of these cookies. But opting out of some of these cookies may affect your browsing experience.
Necessary
Always Enabled
Necessary cookies are absolutely essential for the website to function properly. This category only includes cookies that ensures basic functionalities and security features of the website. These cookies do not store any personal information.
Non-necessary
Any cookies that may not be particularly necessary for the website to function and is used specifically to collect user personal data via analytics, ads, other embedded contents are termed as non-necessary cookies. It is mandatory to procure user consent prior to running these cookies on your website.
SAVE & ACCEPT