Moja velika želja za igranjem nogometa oduvijek je bila u obrnutom srazmjeru s mojom nadarenošću za taj sport.

 

Da istrčim na pravi nogometni travnjak moglo se dogoditi samo tako da se nada mnom sažali neki humanitarac. Upravo to se prije i dogodilo prije desetak godina u Dubrovniku. U okviru svog sjajnog, u međuvremenu netragom nestalog festivala komorne glazbe, slavni violinist Julian Rachlin organizirao je i dobrotvornu nogometnu utakmicu. Igrale su glazbeničke, filmske i sportske zvijezde, a na moju sreću i novinari.

 

Tako sam dobio svojih desetak minuta na pravoj travi pravog stadiona.

 

Za protivničku ekipu igrao je Robert Prosinečki. Jedan njegov prodor prema našem golu usporio sam barem za djelić sekunde. Toliko je ipak i legendarnom Žutom trebalo da obiđe nogometaški neopasnu, ali volumenom ipak ne sasvim malu fizičku prepreku mog tijela na terenu.

Danas shvaćam koliko sam tog dana zakazao kao novinar. Bilo je tamo još nekoliko zvijezda ravnih, ili, kad bi to bilo moguće, čak i većih od Šurjaka. Ali, meni uopće nije palo na pamet da bih tu priliku mogao iskoristiti i potajice napraviti barem jednu fotografiju slavnih golih muškaraca pod tušem, a tuširanje sa Šurjakom i ekipom svom urednik nisam ni spomenuo

 

Ipak, nije to moja najvažnija uspomena na tu utakmicu. U ekipi koju je zapalo da joj smetam igrao je i najveći junak i idol mog djetinjstva: legendarno dugokoso lijevo krilo, bijela 11-ica, zaštitni znak slavnog Hajduka pod vodstvom Tomislava Ivića. Ljudi! Igrao sam s Ivicom Šurjakom!

 

Nakon utakmice uputili smo se, kako i priliči, u svlačionicu i pod tuševe. Nismo se još dovoljno dobro poznavali da bismo se dječački zaigrano prskali od radosti što smo pobijedili. Ali, bili smo, zamislite, goli!

 

Danas shvaćam koliko sam tog dana zakazao kao novinar. Bilo je tamo još nekoliko zvijezda ravnih, ili, kad bi to bilo moguće, čak i većih od Šurjaka. Ali, meni uopće nije palo na pamet da bih tu priliku mogao iskoristiti i potajice napraviti barem jednu fotografiju slavnih golih muškaraca pod tušem, a tuširanje sa Šurjakom i ekipom svom urednik nisam ni spomenuo.

 

Ove uspomene i misli probudilo mi je objavljivanje fotografija hrvatskih nogometnih reprezentativaca bez gaća u trima najvećim hrvatskim dnevnim novinama, među kojima su i ove naše koje čitate.

 

U Večernjem listu foto-kolaž nekolicine Vatrenih kako gologuzi trčkaraju oko bazena završio je na pola stranice u sportskoj rubrici, a zadatak da napiše popratni tekst dobio je sportski novinar. Dan kasnije objavili smo i komentar jednog od bivših izbornika hrvatske nogometne vrste Otta Barića koji je osudio takvo narušavanje privatnosti nogometaša i pokazao puno razumijevanje za njihovu odluku da na špijuniranje teleobjektivima iz grmlja odgovore bojkotiranjem svih hrvatskih medija. Jutarnji list nadmašio nas je u jeftinom i žutom senzacionalizmu.

 

“Svjetski foto-ekskluziv” (na stranu to što očito nije riječ o ekskluzivu kad potpuno iste ili slične slike ima i konkurencija) najavili su na naslovnici na kojoj je gola stražnjica jednog hrvatskog reprezentativca zauzela glavno mjesto i najveću površinu. A u samim novinama, fotografije preko čitave stranice tamo negdje na periferiji rubrike kulture, u tematskom sektoru takozvanog “lifestylea”, scene, života ili nečeg tomu sličnog.

Zamislite da na nekom prozorčiću vlastite kupaonice ili, da prostite, zahoda, ugledate njušku nekog voajera koji vam umirujućim i ohrabrujućim glasom kaže: “Ne dajte se vi uznemiravati, nemate se čega sramiti, samo vi nastavite i ne obazirite se na mene, ja ću vas samo snimiti i staviti vaše slike na internet, sve je to lijepo i prirodno…”. Ne biste li pomislili da je ta osoba, u najmanju ruku i najblaže rečeno, malo bolesna i da joj treba stručna pomoć?

 

Zadatak pisanja popratnog teksta dopao je kolegici iz kulturne rubrike. Dan kasnije čitav mali esej o dječačkoj nevinoj zaigranosti golih nogometaša ispisao je naš cijenjeni kolega sa statusom ozbiljnog pisca, štoviše, nagrađivanog romanopisca. Smisao tog teksta, ne jedinog te vrste proteklih dana, bio je uvjeriti hrvatske nogometaše da nisu učinili ništa loše te da se nemaju čega sramiti.

 

To bi trebalo značiti da nema ni razloga njihovoj ljutnji na novinare i uvrijeđenosti samo zato što su ih naši kolege fotoreporteri slikali bez njihovog znanja, doslovno iz grmlja, u njihovim potpuno privatnim trenucima opuštanja i rekreacije. Naposljetku, fotografije i čitava tema zauzeli su istaknuto mjesto i na naslovnici i stranicama 24 sata.

 

Bio je to zoran primjer i dokaz nečega što već ionako znamo: ma koliko se ozbiljnima trudile biti, ili ma koliko voljele o sebi misliti da su ozbiljne i namijenjene ozbiljnim čitateljima, sve su hrvatske novine već odavno tabloidizirane. Sasvim sam siguran da bi i sve ostale na današnjem hrvatskom medijskom tržištu opstale novine objavile fotografije golih nogometaša, samo da su ih imale, na stranicama svojih tiskanih i internetskih izdanja.

 

Da se razumijemo, nije sve to skupa nikakav osobit skandal, kako za hrvatske nogometaše, tako za hrvatske medije.

 

Gledali smo mi i čitali mnogo gore stvari u mnogo većem neskladu, pa i suprotnosti s profesionalnim, etičkim i moralnim kodeksima kakve svaka novinska kuća u svijetu, pa i u Hrvatskoj, ima, pored onih općih načela o kojima bi trebala brinuti profesionalna novinarska društva i od samih novinara i izdavača osnovana promatračka i ocjenjivačka tijela.

Mogao bi se ovaj čitav slučaj razmatrati na još mnogim razinama. Jedna je taj osjećaj da nam zbog naše velike (…) pobjede osobito euforične ljubavi prema reprezentaciji naši nogometaši pripadaju dušom i golim stražnjicama. Druga bi razina bila vrlo izražena homoerotična veza nogometaškog i medijskog svijeta. Tobožnje usrećivanje navijačica, što je također čisti seksizam, samo su paravan i alibi. Ukratko: gospodo nogometaši, oprostite. Vi se nemate čega sramiti, ali mi imamo. Nismo imali i nemamo pravo na voajersko špijuniranje vaših golih stražnjica

 

Nismo imali pravo. Međutim, mene osobno, a iz razgovora znam i mnoge moje kolegice i kolege, baš kao i čitatelje, kopka u ovom slučaju nešto drugo.

 

Uvjeravanje nogometaša da se nemaju čega sramiti bilo je sasvim suvišno i protivno nekom još uvijek prevladavajućem zdravom razumu i općem ukusu. Zamislite da na nekom prozorčiću vlastite kupaonice ili, da prostite, zahoda, ugledate njušku nekog voajera koji vam umirujućim i ohrabrujućim glasom kaže: “Ne dajte se vi uznemiravati, nemate se čega sramiti, samo vi nastavite i ne obazirite se na mene, ja ću vas samo snimiti i staviti vaše slike na internet, sve je to lijepo i prirodno…”.

 

Ne biste li pomislili da je ta osoba, u najmanju ruku i najblaže rečeno, malo bolesna i da joj treba stručna pomoć?

 

Kažem opet, bilo je prilika kada smo otvarajući novine bez svoje volje i bez upozorenja znali naletjeti i na ružne, mučne, gnjusne ili totalno neukusne prizore čije objavljivanje je dvojbeno, ili čak očigledno protivno profesionalnoj etici, javnom moralu, a ponekad čak i zakonu.

 

No, baš zato što se ovih dana toliko puta poručilo nogometašima da se nemaju čega sramiti čini mi se da neće biti baš sasvim uzalud i besmisleno barem u ovom slučaju reći da to, nažalost, ne vrijedi i za nas novinare. Mi se, kao profesija, imamo čega sramiti. Utoliko više što je riječ o tako zapravo nebitnom i banalnom primjeru.

 

Mogao bi se ovaj čitav slučaj razmatrati na još mnogim razinama. Jedna je taj osjećaj da nam zbog naše velike, kolektivne te nakon prve pobjede osobito euforične ljubavi prema reprezentaciji naši nogometaši pripadaju dušom i golim stražnjicama. Druga bi razina bila vrlo izražena homoerotična veza nogometaškog i medijskog svijeta. Tobožnje usrećivanje navijačica, što je također čisti seksizam, samo su paravan i alibi. Ukratko: gospodo nogometaši, oprostite. Vi se nemate čega sramiti, ali mi imamo. Nismo imali i nemamo pravo na voajersko špijuniranje vaših golih stražnjica.

 

Mi u novinama koje bi htjele biti ozbiljnije od drugih, skupa s našim čitateljima, o tome bismo još trebali porazgovarati i razmisliti. Za ubuduće.

 

(Prenosimo s portala Večernjeg lista)