autograf.hr

novinarstvo s potpisom

Hvala, gospodine Hrabar

Autor: / Leave a Comment

Prošloga mi je tjedna na e-mailu iznenadilo jedno pismo.

 

‘‘Poštovana gospođo Eibl, gospodin Mario Garber, vaš kolega, dao mi je vašu adresu. Vjerojatno me se sjećate, jer napisali ste jednom i članak o meni. Gledao sam vas u Nedjeljom u dva i bili ste odlični. Iznenađen sam vašom situacijom oko posla, ali očito živimo u zemlji apsurda, pa bi nas još malo toga trebalo iznenađivati. Rado bih vas pozvao na ručak da vas i osobno upoznam, pa ćemo popričati o poslu, svakodnevici, sportu…, ako imate volje. Nikakve loše ni skrivene namjere nemam, bilo bi mi drago da prihvatite moj poziv.“ U potpisu, Vjekoslav Hrabar.

 

Gospodin Hrabar, mlad je i uspješan poslovni čovjek, rođen je 1971. u Podgori, odrastao je u Splitu, već više od dva desetljeća živi u Zagrebu, gdje se školovao, istodobno i radeći, te je završio privatni dvojezični ekonomski fakultet s američkom licencom. Studij je platio 200 tisuća kuna, sam iz vlastita džepa, a s 28 godina podignuo je kredit za stan. Prije tri godine njegovo hajdučko srce u njedrima nije moglo odoljeti izazovnom pozivu s Poljuda, pa se prijavio na natječaj za predsjednika Hajduka.

 

Bio je, kaže, spreman staviti svoju uspješnu i stabilnu karijeru na kocku, ostaviti obitelj u Zagrebu i nadobudno pokušati preporoditi klub slavne povijesti i turobne sadašnjosti, kojeg su mnoge vladajuće garniture u posljednjih dvadesetak godina ogolile do kostiju, a grad Split jednostavno nije tako financijski moćan kao Zagreb, pa nikako nije uspijevao svoju sportsku ikonu pogurnuti u ravnopravniji položaj spram Dinama.

Priznajem, svoju sam novinarsku epizodu s gospodinom Hrabarom zaboravila, ali gospodin Hrabar nije zaboravio mene… Javio mi se u olujno nevrijeme moga profesionalnoga puta, premda smo se dotad bili čuli tek jednom u životu. Javio se, za razliku od većine kolega s kojima sam svakodnevno pila kavu, ali rešetke je valjda podigao iznenadni otkaz iz Pavićeva novinskoga carstva…

 

Hrabar nije izabran za predsjednika, premda je imao najbolje reference od svih predsjedničkih kandidata. Jedino je ispod njegova imena u svakoj koloni posebnih znanja, vještina, rezultata i iskustva stajao plus, no Hrabarovu su kandidaturu ‘‘ubili“ uvjeti koje je, priznat će kasnije, tadašnjoj predsjednici Povjerenstva za izbor čelnih ljudi Hajduka Anđelki Visković, po njenom naknadnom pozivu doslovce otipkao na zaslonu mobitela, možda se i svjesno poigravajući sa svojim šansama.

 

Zatražio je, objavljeno je tada, puste tisuće eura mjesečne plaće, plus bonuse, plus klupske kartice, plus službeni automobil, što bi sve zajedno u najplodnijoj Hajdukovoj godini s naslovom hrvatskog prvaka i plasmanom u Ligu prvaka donijelo Hrabaru oko 300.000 eura. Međutim, dojam koji je ostavio na Poljudu i u Splitu, osobito među Hajdukovim navijačima svojim jasnim porukama, visoko postavljenoj ljestvici ambicija te utemeljenom optimizmu, doveo ga je ipak nekoliko mjeseci kasnije u klub. Na najdemokratskiji je način, putem navijačke udruge ‘‘Naš Hajduk“, izabran je za člana Nadzornog odbora kluba, i eto već dvije i pol godine intenzivno živi na relaciji Zagreb-Split.

 

Priznajem da sam na novinarsku epizodu s gospodinom Hrabarom zaboravila, ali gospodin Hrabar nije zaboravio mene… Javio mi se, eto, nenadano u olujno nevrijeme moga profesionalnoga puta, premda smo se dotad bili čuli tek jednom u životu, ni kavu nikada popili nismo. Javio se, za razliku od većine kolega s kojima sam svakodnevno pila kavu, ali rešetke je valjda podigao iznenadni otkaz iz Pavićeva novinskoga carstva, kojeg sam ja, raskošnog, na izvrsnoj poziciji u gradu, uvijek nazivala Hiltonom, dok je većina njih ‘‘unutra“ za EPH-ovu sedmerokatnicu imala samo jedan naziv – Alcatraz.

 

No, svatko ima pravo na svoj osobni doživljaj svijeta u kojem bivstvuje i djeluje, granice i ograničenja ionako su samo u glavi. Uvijek se rado, kad iščitavam po šarenim magazinima o putešestvijama svijetom slavnih i manje slavnih ljudi, volim sjetiti Igora Mandića koji bi znao reći da je obišao cijeli svijet, pa i više od toga, ne izlazeći iz svoga dnevnoga boravka. Svatko tko misli da je u Alcatrazu jasno je da misli da više ne možemo popiti kavu.

Naravno da nisam očekivala posljednjih godina da bih s nekim iz današnjega Dinama mogla i kavu popiti, a kamoli nešto izist, jer u klubu moga djeda, i prastrica, i moga oca i tetka, u klubu i dobrog dijela moga života dugo već caruje parola: ‘‘Mamićevci naprijed, ostali stoj!“ No, Dinamo je, kao i Alcatraz ili Hilton, i pitanje vlastita doživljaja…

 

Život je neizvjestan, a ljudski putevi i ispreplitanja neočekivani, baš kao i moj susret s Vjekoslavom Hrabarom, kojem sam obećala da ništa što mi je za našega trosatnoga druženja povjerio o Hajduku, Dinamu, hrvatskome nogometu, i uopće hrvatskim neprilikama, te o njegovim vlastitim preispitivanjima, neće ugledati svjetlo novinskoga papira ili zaslona nekog internetskog portala. Odlazeći poslije našeg susreta u, za siječanj neobično ugodnu, zagrebačku večer, još mi je ugodnija bila spoznaja da se u nogometnom miljeu pojavio čovjek koji ne misli da je nužno izvoditi javne inicijacije, puštati bijelu ili plavu krv kao dokaza pripadnosti svome plemenu, ostrašćeno dijeliti zemlju na sjever i jug, a ljude na mamićevce i antimamićevce.

 

Naravno da nisam očekivala posljednjih godina da bih s nekim iz današnjega Dinama mogla i kavu popiti, a kamoli nešto izist, jer u klubu moga djeda, i prastrica, i moga oca i tetka, u klubu i dobrog dijela moga života dugo već caruje parola: ‘‘Mamićevci naprijed, ostali stoj!“ No, Dinamo je, kao i Alcatraz ili Hilton, i pitanje vlastita doživljaja, za mene taj klub ostaje sentimentalno putovanje u vlastitu obiteljsku prošlost, što sam jednom, dosta davno zabilježila u jednoj priču objavljenoj u knjizi moga pokojnog kolege Luke Tripkovića ‘‘Football Connexion“. Pa evo i nekih kratkih izvadaka:

 

‘‘U drugoj polovici šezdesetih godina prošloga stoljeća, kad vojska modrih navijača nije mogla ni zamisliti da će idući Dinamov naslov prvaka čekati još petnaestak godina, moja bi mama s vremena na vrijeme tatu uhvatila u zaleđu. Što bi prevedeno na nenogometni jezik značilo da je stari za čašu (a možda i flašu) prešao tanku liniju koja trijezne razdvaja od onih drugih. To bi se obično događalo u dane kad je Dinamo igrao doma i kad su moj stari Tomaš i njegovi prijatelji Mato, Krešo i Joža, uvijek lijepo zbigecani u ajncugima, s kravatama i neizostavnim škrlakima, na putu do stadiona u Maksimiru ljubili ruke zagrebačkim milostivama, a onda bi na povratku s dobrim razlogom posrnuli. Ne pred milostivama.

Što god da bilo imala sam redovito svoje mjesto kad su se slagale momčadi za hakl na asfaltu iza zgrade, bila sam brza kao zec, mogla sam tehnicirati na dvije noge više nego neki dečki, ni s driblanjem nisam stajala loše, udariti sam znala i punom i vanjskom i unutarnjom. Nadimka Cerin u starom se kvartu nisam riješila do danas

 

Pred gemištima. Ili su opjevavali pobjedu, ili su oplakivali poraz. S bodovima ili bez njih, gemišt je uvijek došel na svoje. A onda bi stari doma dobil svoje, ali s odgodom. Za prvu iduću tekmu mama bi se pobrinula za neke neizbježne okolnosti, koje će je silom neprilika udaljiti iz kuće, pa bi lijepo za put u Maksimir, složila tati pinklec na rame. A taj sam pinklec, pogađate, bila ja. I tako sam iz pozicije piškalonca, iz perspektive tatinih ramena odgledala svoje prve Dinamove utakmice prije nego što su mi izbili svi mliječni zubi…

 

(…) Desetak godina kasnije kada su me u pingpongaškoj dvorani neki stari pingpongaši, a nešto kasnije i poneki striček novinar, znali upitati ‘‘a tko ti je Krešo Eibl?“, osjećala bih se kao da sam upravo osvojila neku medalju. Striček Krešo bio je stric moga tate, ali ono što je zapravo bilo važno bio je – nogometaš. I to, zaključih sa svojih deset, ne bilo kakav! Sigurno je bio i jako dobar kad su ga se sjećali i o njemu me pitali iako je striček Krešo igrao još u prijeratnoj Concordiji.

 

Gospon Amigo, cijenjeni nogometni kroničar, čak mi je rekao da su ga zbog iznimnog držanja i lijepog hoda zvali među sobom paradni konj. Odmah sam se i ja nekako uspravila i otad sam često pazila da lijepo hodam. Planetarne razmjere i slavu nogometa još nisam mogla ni naslutiti. S Dinamom je već nekako bilo drukčije. Dinama je doma bilo posvuda i u kojekakvim oblicima, na zidu, pod stolom, u džepu, u stihu, na regalu, pod stolnjakom…

 

(…) A onda sam jednoga dana, gotovo preko noći, postala Cerin. Ne znam da li samo zato što mi je tata nekako u to vrijeme kupio pravu kožnatu bubamaru za kojom su dečkima curile sline, ili sam stvarno, na dva mala iza kuće, zabijala efikasno kao slavni Dinamov centarfor Snješko Cerin. Što god da bilo imala sam redovito svoje mjesto kad su se slagale momčadi za hakl na asfaltu iza zgrade, bila sam brza kao zec, mogla sam tehnicirati na dvije noge više nego neki dečki, ni s driblanjem nisam stajala loše, udariti sam znala i punom i vanjskom i unutarnjom. Nadimka Cerin u starom se kvartu nisam riješila do danas. Ne mogu reći da sam s njim baš osobito dobro prošla u dosadašnjem životu, ali tješim se da ni Cerin nije prošao puno bolje. A za razliku od mene bio je čak i zvijezda. Golgeter. Prvak.“

Ivek se oprašta s Igrama

Autor: / Leave a Comment

Neke su slike tako upečatljive, senzacionalne, gotovo pa nestvarne i vrlo vjerojatno neponovljive da ih pamtimo kristalno jasno kao da su za svagda izmještene iz povijesti u neko trajno sadašnje vrijeme, zauvijek otete zaboravu. Jedna od takvih obišla je svijet, s našim čovjekom u glavnoj ulozi, prije nešto više od 12 godina. Slika iz Aspena, najpopularnijeg američkog skijališta, gdje je Ivica Kostelić 25. studenoga 2001., sa startnim brojem 64, kao totalni autsajder, kome je bilo predviđeno da se ipak duže i mukotrpnije probija do druge vožnje, pa onda možda jednom i do postolja, zafrknuo ne samo favorite i kompletan ‘‘bijeli cirkus“ nego i cijelu dotad poznatu skijašku povijest.

 

Nitko nikad ni prije ni poslije nije u skijaškom Svjetskom kupu pobijedio s tako visokim startnim brojem koji objektivno zakida skijaša za popeglanu, čistu i brzu pistu niz koju se spuštaju rejtingom privilegiranih 20 do 30 natjecatelja. To vam je, ako je uopće usporedivo, kao da na atletskoj stotki Bolt suparnicima da šest, sedam metara fore, a onda utrči u cilj ispred svih.

 

Ivicu Kostelića sportski su bogovi nagradili ulaskom u legendu na samom početku karijere u ‘‘bijeloj formuli 1“, četiri dana prije njegova 22. rođendana. Nagradili su ustrajnost, predanost i volju koji se nisu slomili, koji nisu dali talentu da uzmakne pred teškom ozljedom koljena nakon koje bi većina možda bespovratno odustala.

Ne znam s koliko vjere Ivica odlazi u Soči, na svoj posljednji olimpijski fajt, znam da je možda u nikad gorem stanju 20-ak dana prije početka Igara. Ni blizu pobjedničke forme, ni blizu postolja u prvom dijelu sezone, s 11 operacija desnog koljena iza sebe, s bolnim leđima, sa svakodnevnim petosatnim fizioterapeutskim tretmanima. No, Ante Kostelić najveći je maher za tempiranje forme

 

Dvanaest godina poslije Ivica Kostelić sa 34 na leđima čeka svoje pete Olimpijske igre. Nagano 1998., Janičin Salt Lake City 2002., Torino 2006., Vancuver 2010., u veljači stižu Putinove Igre u Sočiju, gdje će naš sportski as reći zbogom olimpijskim krugovima. U tih 12 godina od čudesnoga izranjanja u Aspenu do završnice respektabilnog sportskog puta u crnomorskom Sočiju, Ivica je osvojio sve što je sanjao dok se kao nepropupali skijaški biser hrvao s rehabilitacijama po švicarskim klinikama.

 

Sve je u Kostelićevim vitrinama, tri olimpijske medalje, naslov svjetskog prvaka, Veliki kristalni globus, pet malih globusa, 26 pobjeda u Svjetskome kupu, sve je tu osim… Ah, doista je bezobrazno reći da bilo što nedostaje u kolekciji trofeja jednog od najsvestranijih skijaša svih vremena, što dolazi iz zemlje s pola žičare i dvije skijaške staze, ali prateći Kosteliće 15-ak godina, i Janicu i Ivicu i oca im i trenera Antu, znam da će i otac i sin negdje duboko u sebi prebirati kada im je i gdje izmaklo olimpijsko zlato.

 

Ako ste nekada igrali nogomet s dečkima u parku, ili ih gledali, čuli ste za pravilo ‘‘tri kornera − penal!“, e pa tako nekako bih ja rekla za tri Ivičine olimpijske medalje: ‘‘Dragi Ivek, tri srebra − zlato!“  Sjećam se natpisa iznad Ivičina bolničkoga kreveta: ‘‘Bit ću olimpijski pobjednik!“ Mantru s kojom je lijegao i budio se usadio mu je još zarana otac koji je davno od svoje djece odlučio stvoriti skijaške prvake, a njihov je zajednički put nazvao potragom za svetim gralom. Stari je Gips, kako svi zovu tatu Kostelića, olimpijski tron oduvijek stavljao na vrh piramide sportskih dosega: ‘‘Olimpijsko je zlato veliko sportsko i ljudsko priznanje, i ako govorimo o besmrtnosti, onda su besmrtni olimpijski pobjednici.“

 

Ne znam s koliko vjere Ivica odlazi u Soči, na svoj posljednji olimpijski fajt, znam da je možda u nikad gorem stanju 20-ak dana prije početka Igara. Ni blizu pobjedničke forme, ni blizu postolja u prvom dijelu sezone, s 11 operacija desnog koljena iza sebe, s bolnim leđima, sa svakodnevnim petosatnim fizioterapeutskim tretmanima… Ne jednom sam u posljednje vrijeme čula, dok gledam negdje u mnoštvu prijenose Ivičinih nastupa, rogoborenje u stilu ‘‘zar mu nije dosta, što mu to više treba“. Dopustimo Ivici da sam odluči što mu i do kada treba i kada će mu biti dosta. Da je po nama i našim navadama brzoga odustajanja, Ivica bi se ostavio skijanja davno prije 2011., a on je, eto, neki će reći, na izmaku karijere, a Gips će reći u najboljim godinama, upravo te 2011. osvojio Veliki kristalni globus, skijašku ligu prvaka!

 

Ni sama nisam izdržala ne pitati Antu Kostelića prošloga siječnja ‘‘koliko još?“. Evo što mi je rekao:

Sjećam se da je Ante Gips Kostelić uoči odlaska na Igre u Salt Lake City bio dosta suzdržan od velikih prognoza. Janica je u sezonu ušla s trećom operacijom koljena i praktički statirala u Svjetskome kupu, a Gips je čak u jednom trenutku rekao da je ‘‘izgubljena za ovu sezonu“. No, mislio je pritom na sezonu u Svjetskom kupu koju je svjesno prekrižio i tempirao Janičinu formu za eksploziju na Igrama, na kojima je osvojila tri zlata i srebro

 

‘‘Često nas pitaju zašto se mučimo i što nam sve to još uvijek treba. Nemamo na to racionalan odgovor, nas u svemu drži neviđena strast prema borbi u kojoj si, za razliku od većine drugih sportova, uvijek u opasnosti da stradaš. Pa nas onda pitaju što će nam neki opasan spust za dva boda, zar ne bi bilo bolje poštedjeti Ivicu. Ali, naš je rezon, ako se voliš boriti, nećeš da ti se mač ohladi.“

 

Gisp je uvijek bio slikovit, za naših susreta najmanje smo pričali o skijanju; bilo je tu Napoleona, francuskih kraljeva, Wermachta, civilizacije Maya, bitke kod Staljingrada, Orsona Wallesa, De Gaullea i Tuđmana. Kako su mu djeca bivala sve trofejniji i uspješniji skijaši, sve je manje volio pričati o njihovim skijaškim počecima. ‘‘To što smo mi prošli nikad nije ispričano i to nitko ne zna, a i da ispričam što smo sve radili, nitko mi ne bi vjerovao. Jer, kako kaže jedan moj prijatelj, moja priča izgleda kao da je priča Münchausen, samo kaj se to nama stvarno dogodilo. Iz sadašnje perspektive to bi bila demagogija i zato je ne volim pričati. Ljudi ne volje istinite i obične priče, ljudi vole gospodare prstenova.“

 

Tu rečenicu, da bi njihovu priču danas doživjeli kao demagogiju, Gips mi nije rekao nedavno, ili prije dvije ili pet godina. Rekao je to prije negoli su njegova djeca osvojila ijednu olimpijsku medalju (od kasnije osvojenih 9, Janica 6 + Ivica 3), u predvječerje odlaska na Igre u Salt Lake City 2002. Sjećam ga se, razgovarali smo u njihovoj stalnoj bazi u austrijskom Innerkremsu, bio je dosta suzdržan od velikih prognoza, zapravo duboko zabrinut.

 

Janica je u sezonu ušla s trećom operacijom koljena i praktički statirala u Svjetskome kupu, a Gips je čak u jednom trenutku rekao da je ‘‘izgubljena za ovu sezonu“. No, mislio je pritom na sezonu u Svjetskom kupu koju je svjesno prekrižio i tempirao Janičinu formu za eksploziju na Igrama. Tri tjedna poslije američka Dolina jelena nije bila dolina Janičinih suza, nego dolina zlata i Hrvata. S osmijehom je pobjednički ulazila u ciljne ravnine i legendu. Tri zlata i jedno srebro na jednim igrama za besmrtnost.

 

Možda i sada, tri tjedan prije početka Zimskim olimpijskih igara u Sočiju, Ante i Ivica Kostelić znaju nešto što mi ne znamo. Možda ne moramo iz loših Ivičinih rezultata u dosadašnjem dijelu Svjetskoga kupa iščitavati njegove olimpijske izglede. Gips je, osim svega, i izvrstan znalac tempiranja forme. Sretno vam Kostelići u Sočiju!

Teorije Schumijeve nesreće

Autor: / Leave a Comment

Sveučilišna bolnica u Grenobleu od 29. je prosinca najčuvanija klinika na svijetu. Tragičan udes slavnog vozača Formule 1 Michaela Schumachera, koji je na samom mjestu nesreće u francuskim Alpama još bio pri svijesti i činio se stabilnim, a onda je iznenada u helikopteru kolabirao i u bolnici pao u komu, okupio je oko dramatičnog Schumacherova borilišta za vlastiti život još iste večeri stotine njegovih navijača, dakako članove obitelj, prijatelje i stotine novinara, fotoreportera i kamera.

 

Mediji diljem svijeta, osobito propulzivni i 24 sata dnevno ‘‘živi“ internetski portali iz sata u sat pratili su svaku liječničku  informaciju, ili makar mimiku licu, kakvu gestu, sve ne bi li dokučili stanje šampiona, obavještavali o držanju supruge Corine, registrirali sve poznate i manje poznate što pohode kliniku u središtu svjetske pažnje, citirali svjedoke s mjesta nesreće, prenosili poruke ohrabrenja Schumijevih kolega, suparnika, državnika, prijatelja, sponzora, navijača…

 

Najvažnija vijest bila je, međutim, iz dana u dan jednako loša. I nakon dvije operacije glave, prve prilikom koje je uklonjen ugrušak i druge u kojoj je uklonjen hematom, liječničko je priopćenje bilo, koliko god suzdržano, zapravo krajnje dramatično: Schumacher je kritično te je i dalje životno ugrožen.

Staze u Francuskoj, pogotovo u Tri doline, vjerojatno najvećem skijalištu na svijetu, poznate su kao opasne i najstrože je zabranjena vožnja izvan uređenih pista na kojima treba biti iznimno oprezan. Je li Schumacher platio danak činjenici da se našao u situaciji kada ne može u potpunosti kontrolirati brzinu, na koju je naučen cijeli svoj život ili je razlog nesreće nesretan splet okolnosti, saznat ćemo možda već danas kad će pred novinare izaći francuski istražitelji

 

A onda je napokon deveti dan iz klinike pod opsadom stiglo ohrabrenje. Prvi puta je rečeno da postoji realna nada da automobilistički as koji je u međuvremenu, na aparatima, napunio 45. godina, preživi svoju skijašku nesreću. Za obitelj, suprugu, Schumacherovu djecu, prijatelje, fanove i kolege stiglo je malo olakšanja. Francuski neurokirurg, koji od prvog dana skrbi o sportskoj legendi, Jean-Francois Payen rekao je da Schumacher više nije u životnoj opasnosti, ali da još ne znaju kada će ga buditi iz kome. ‘‘Ne možemo reći hoće li se potpuno oporaviti, idućih ćemo dana provesti ispitivanja da utvrdimo kako mu mozak funkcionira. Još uvijek nisu isključene komplikacije, krvarenje u mozak moglo bi biti kobno“, rekao je dr. Payen.

 

O, pokvarena sudbino, zapečatio je svoje pismo Schumacheru jedan od urednika njemačkoga Bilda, pišući o besmislenoj nesreći: ‘‘Njegov udes nije stigao na ubojitim stazama gdje bismo ga svi najprije očekivali pri svemirskim brzinama. No, on se jednostavno srušio kao kad se mi spotaknemo, stradao u sekundi baš kao što može i svatko od nas na razne načine, bilo da se posklizne u kadi ili proguta riblju kost. A bio je sretan čovjek, mlad, uspješan, bogat, slavan, suprug i otac dvoje djece. O prokleta sudbino!“

 

Dva dana ranije isti se autor s Bildova portala toplo obratio i Schumacherovoj supruzi Corini (44) koja danima bdije nad nesretnim mužem.

 

‘‘Draga Corina, najgore što možete učiniti jest da pokušate čitati s lica liječnika suprugovo stanje prije nego vam oni išta kažu. Što odaju njihova lica, 50 posto izgleda, ili 20 posto šansi za preživljavanje? Ne radite si to, draga Corina. Lica liječnika… njihove su oči profesionalne, oči bez suza. Oni svakodnevno rade sa životima i smrću, njihov su život high-tech oprema, skeneri, defibrilatori, ljudske duše na kompjutoru. U tom svijetu vi sada živite. Prva operacija na otvorenoj lubanji vašega muža, pa druga operacija, dva sata strepnje i nade, očaja i straha. Na izlasku iz operacijske dvorane opet se suočavate s licem liječnika. Prošlo je dobro. Ne dajte se, Corina.“

 

Prvi puta Schumacherova je žena izašla iz bolnice nakon dva dana i dvije noći, na Staru godinu. Naravno da nije bila dobro, kako bi mogla biti dobro suočena s teškim stradanjem svog životnog partnera i oca svoje djece. Ali, kažu da se drži dobro, fokusirana samo na pozitivne misli.

Pa onda opet: skijao se izvan piste namjerno, pa u drugoj verziji išao je pomoći prijatelju koji je tamo pao, onda se odjednom pojavljuje i treća verzija da je zaobilazio neko dijete na stazi, pa je bio primoran skrenuti u duboki snijeg i izvan piste…. Sada se ipak pojavljuje i kaciga na Schumijevoj glavi, a na kacigi i kamera. Kamera bi mogla sve objasniti. No, postoji li uopće kamera i je li bila uključena, sljedeće je pitanje…

 

No, treba ostati sabran dok svijet pita, a mediji uz pomoć nekih drugih, ali dobro upućenih liječnika, odgovaraju: ‘‘Pacijenti s ovako teškim ozljedama glave imaju 40 do 45 posto izgleda da se oporave.‘‘ Manje od 50 posto! Bliže su tami nego svjetlu. No, dr. Jean-Francois Payen utješno kaže: ‘‘To je samo statistika, a ja se statistikom ne bavim. Moje je posao brinuti se o pacijentima. Nastavljamo se boriti.“

 

U trenucima kada Michael Schumachera doslovce “održavaju na životu” (jer teško je reći da se on bori), kada Corina Schumacher čini sve da bi potjerala novinare koji čekaju ispred bolnice (a gdje bi trebali biti nego na mjestu ljudske drame?), osiguravajuća društva pokušavaju izvući i najmanje dokaze da bi dokazali Schumijevu krivnju ili nevinost pri toj strašnoj nesreći koja ga je zadesila. Kad strada osoba poput Michaela Schumachera, čije se bogatstvo procjenjuje na gotovo 900 milijuna eura, jasno je da se i svota na koju je osiguran vrti oko vrtoglavih stotina milijuna eura. Naravno, kod takvih iznosa nestaje svaki atom ljudskosti i pijeteta, te započinje pravna i kojekakva zakulisna bitka do istrebljenja. Baš kao što se Schumacher borio na pisti…

 

Kaže mi moj prijatelj koji već 20-ak godina živi i radi u Austriji, inače aktivni skijaš te izravni sudionik mnogih sportova što u sebi spajaju brzinu ili dubinu i opasnost, dr. Alan Meniga, da još nikada nije viđeno da se u nekoliko dana toliko često promijeni teorija tj. verzija nekog događaja kao u slučaju Schumijeve nesreće.

 

Prva je teorija bila da se Schumacher vozio velikom brzinom (80 do 100 kilometara na sat) izvan piste i da je pao, pri čemu je udario glavom o kamen. O kacigi nigdje ni spomena. Po dolasku helikoptera liječnici su ustanovili da je Schumi ozlijeđen, ali da normalno komunicira i prvi TV izvještaji nisu dali ni naslutiti dramu koja će uskoro uslijediti.

Kad strada osoba poput Michaela Schumachera, čije se bogatstvo procjenjuje na gotovo 900 milijuna eura, jasno je da se i svota na koju je osiguran vrti oko vrtoglavih stotina milijuna eura. Naravno, kod takvih iznosa nestaje svaki atom ljudskosti i pijeteta, te započinje pravna i kojekakva zakulisna bitka do istrebljenja. Baš kao što se Schumacher borio na pisti… Otuda i stotinu verzija kako je slavni vozač zapravo stradao

 

Nakon toga se pojavljuje vijest da je uz Schumachera skijao i njegov sin… Sljedeća vijest je bila da je Schumacher pao u komu, te nakon toga dolazi cijela lavina raznih nagađanja. Imao je kacigu, pa nije imao kacigu. Pa odjednom brzina pada s 80 do 100 km/h na 20 km/h.

 

‘‘Je li nekome moguće ocijeniti od oka brzinu skijaša izraženu i kilometrima na sat? Jako teško. Jedinice za brzinu na skijalištu su: vuče se k’o puž ili juri k’o luđak…“, pita se moj austrijski sugovornik.

 

Pa onda opet: skijao se izvan piste namjerno, pa u drugoj verziji išao je pomoći prijatelju koji je tamo pao, onda se odjednom pojavljuje i treća verzija da je zaobilazio neko dijete na stazi, pa je bio primoran skrenuti u duboki snijeg i izvan piste…. Sada se ipak pojavljuje i kaciga na Schumijevoj glavi, a na kacigi i kamera. Kamera bi mogla sve objasniti. No, postoji li uopće kamera i je li bila uključena, sljedeće je pitanje… Javio se i jedan 35-godišnji njemački turist koji je snimajući svoju djevojku na stazi potpuno neočekivano uhvatio i Schumachera u padu (koja sreća u nesreći)…

 

Bez obzira na sve, Schumacheru ide u prilog činjenica da je dio staze gdje se nesreća dogodila loše označen što je istaknula i predsjednica odvjetničke komore Albertvillea, kritiziravši nedostatak oznaka na padini na mjestu nesreće: “Ne postoji točna definicija na kojoj bi udaljenosti od skijaških staza trebalo na skijalištima postaviti markere. Ali, svakako mislim da nije normalno da se ovo opasno mjesto sa izvirućim stijenama, između dva uređena skijaška terena nije odijelilo zaštitnom i upozoravajućom mrežom.”

 

Opet, staze u Francuskoj, pogotovo u Tri doline, vjerojatno najvećem skijalištu na svijetu, poznate su kao opasne i najstrože je zabranjena vožnja izvan uređenih pista na kojima također treba biti izuzetno oprezan. Je li Schumacher platio danak činjenici da se našao u situaciji kada ne može u potpunosti kontrolirati brzinu, na koju je naučen cijeli svoj život ili je razlog nesreće nesretan splet okolnosti, saznat ćemo možda već danas kad će pred novinare izaći francuski istražitelji.

 

Jedno je sigurno: skijaške kacige pucaju samo pri vrlo velikim brzinama…

Neumrli Žarko, Boris i Luka

Autor: / Leave a Comment

Svako toliko, dok prebirem po telefonskom imeniku u svome mobitelu, na zaslonu mi zasvijetle imena Žarka Susića, ili Borisa Mutića, ili Luke Tripkovića. I njihovi brojevi telefona, dakako. I dok dvije stotine ostalih imena i brojeva, što se vrte kao na ubrzanoj traci, promatram ravnodušno, pokraj njihovih se imena uvijek iznova lecnem, zastanem, preplavi me sjeta, obuzme tjeskoba što se teško nosi s prolaznošću čovjeka, pa pomislim kako bi ih bilo lijepo opet čuti, pa mi navru u sjećanje bliže ili dalje slike, riječi, uspomene…

 

Svoj trojici, Žarku, Borisu i Luki, zajedničko je što više nisu među nama, svoj je trojici zajedničko što su mi bili i kolege, ali i mnogo više od toga, što ih čini neumrlima u mome životu i novinarskom poslanju. Žarko Susić, jedan od prvih zagrebačkih sportskih novinara u povijesti, bio mi je i prvi novinarski učitelj, i doživotni mentor, i profesionalna i životna podrška, uvijek dostupna enciklopedija znanja i esencija mudrosti. (Za)uvijek na distanci, ali u svakom trenutku otvoren za sva pitanja i nedoumice.

 

Borisa Mutića poznavala sam mnogo prije nego što je on mene. Do posljednjeg daha vojnik, kako bi sam kazao, Hrvatske televizije, kao i do milijuna ljudi, i do mene je prvo dopro s TV ekrana.

Dragi Žarko, nije samo potop, kako ste pretkazali u sportu i novinarstvu, potop je širih razmjera i malo tko za malo koga još mari. Nakon što su narodu utopili i nadu i egzistenciju, na djelu je i konačni potop čovjeka. Dragi Žarko, vaš čistunski sport zauvijek je pokleknuo, konačnu pobjedu odnijeli su menadžeri koje ste prezirali, govoreći da će uništiti suštinu sporta, kao što su već upropastili živote tisuća mladih ljudi tretirajući ih uvijek i samo kao potrošnu robu

 

Otvarao mi je oči i horizonte, senzibilizirao me na činjenicu, koju mnogi sportski reporteri prečesto zaborave, da iza svake medalje, iza svake pobjede i poraza stoje ljudi, baš kao i mi, od krvi i mesa, pa je tako Boris sportašima i njihovim učiteljima kroz svoje tople, istinske, životne priče s mnogo biografskih detalja davao ljudsku dimenziju, nikad ne dirajući u njihovo dostojanstvo. Niti ih je neukusno glorificirao, niti ih je ikada razapinjao, nikad ih nije niti uvrijedio, a kamoli ponizio.

 

Luka Tripković bio mi je po godinama najbliži, iako još uvijek tri generacije ispred mene. Bliži mi je bio i jer smo nekada davno međusobno prebacivali ping-pong lopticu preko mreže, jer nam je oboma stolni tenis bio u krvi i ozbiljno smo ga, doduše svatko u svoje vrijeme, trenirali i igrali. Rekete smo prvi put ukrstili tek kao kolege u podrumu škole u Koturaškoj ulici, ne pamtim jesmo li uopće igrali na bodove, no više nam i nije bilo bitno pobjeđivati u pingaću jer smo oboje pobijedili izabirući novinarstvo i pisanje za svoj životni poziv. Ili je pisanje izabralo nas, baš kao što su ljubav i izazovi odabrali Luku, koji se sa ženom Japankom otputio u Pariz, gdje je odlučio podizati i školovati troje djece, dvojicu sinova i kćer.

 

Radio je mnogo i štošta, ali najviše je pisao, za mnoge novine, teme širokoga spektra, a javljao se nerijetko i za Hrvatski radio i televiziju. Na izvoru ljubavi, umjetnosti, kulture, zapravo života samog, Pariz je Luku nadahnuo da neke priče, ali i gradove i fenomene ukoriči u knjige, pa je tako sam, ili u suradnji s kolegama, ali i javnim osobama, napisao i izdao knjige Vremenske zone, razgovori i susreti, Zašto volim nogomet, Neponovljivi Dražan Jerković, Football Connection, Tebi, Zagrebe, govorim, Hrvatski testament, Čarli, život koji traje i Zagrebačke istine. Htio je otrgnuti zaboravu i sebe i nas koje je pozivao da zajedno pišemo njegove knjige, i naše vrijeme i neke naše znamenite ljude i neke naše voljene prostore, htio je zaustaviti dobre trenutke i sjećanjima počastiti svoje prijatelje.

 

Ne znam je li već tada bio bolestan, ali do nekoliko mjeseci pred smrt molio me da mu napišem esej za zbirku pod nazivom Zašto volim Zagreb. Uporno sam ga odbijala, on me uporno zvao, a onda sam mu rekla: ”Znaš, Luka, ne mogu ti to napisati, jer ja više ne volim Zagreb!”

Da, dragi Žarko, trijumf menadžerstva je na vrhuncu, jer, znate, već se prodaju i 16-godišnjaci, ali iskustvo mi govori da još uvijek nije toliko loše da ne bi moglo biti i gore, doći će vrijeme kad ćemo ostati i bez ljudske supstance i više nećemo moći sastaviti nacionalne momčadi

 

E, sad, može li se rodni grad jednom voljeti, pa onda više ne voljeti, ili se zapravo više ne voli vrijeme koje je taj Zagreb prisiljen živjeti, ili ljude s kojima mu je suđeno živjeti, ili više čovjek ne voli ni samoga sebe, pa kako bi onda mogao voljeti neki grad, pa makar to bio i njegov voljeni Zagreb. No, Luka nije nasjeo na moje psihologiziranje i inzistirao je, onako prijateljski, da napišem tekst, pa ako baš hoću i o tome zašto više ne volim Zagreb.

 

Onda je najednom prestao zvati… Mnogo puta sam posljednjih mjeseci poželjela da ja mogu nazvati njega. Da mu kažem da ću sudjelovati u njegovu vrijednom skupljanju štikleca, da mu kažem da, evo ipak, volim Zagreb, premda ne volim ni vrijeme u kojem je Zagreb prisiljen živjeti, ni neke ljude s kojim ga je prisiljen dijeliti, a katkad ni samu sebe ostavljenu u nekom drugom Zagrebu, lagana koraka od Primorske Prilazom do Kazališta, pa Masarykovom, Gundulićevom i Tomićevom do Uspinjače i Gornjega grada, pa Radićevom da Jelačić placa, pa Ilicom do Maloga placa iliti Britanca natrag doma.

 

Najčešće od njih trojice ipak poželim nazvati Žarka Susića da mu kažem da se ostvaruje ona njegova proročka, koju je izrekao na našem posljednjem ručku Kod Pere, dva mjeseca prije smrti, u 95. godini, u duhu Luja XV. Žarko mi je tada kazao da će otići miran, jer ovo više nije njegovo vrijeme, te da uistinu može reći: ”Poslije mene potop! Nema više sporta kakav sam znao i o kojem sam pisao ni novinarstva kakvo sam živio i kakvom sam vas učio.”

Dakako da je Mutić imao štošta reći, ali je i nasmijavši nas i zaplakavši, izgovorio tu legendarnu rečenicu u sasvim posebnom kontekstu i sasvim posebnom trenutku, znajući da treba ostati diskretan i pustiti svakog od nas pred malim ekranima da na svoj način proživimo Janičino treće olimpijsko zlato. Dragi Borise, kolega i učitelju, danas se ovdje mnogi koji su plaćeni da pišu i govore, odlučuju šutjeti, ne zato što ne bi imali što pametno reći

 

Rekla bih mu da je potop širih razmjera, da malo tko za malo koga još mari i da je ovdje, nakon što su narodu utopili i nadu i egzistenciju, na djelu i konačni potop čovjeka. Rekla bih mu da je čistunski sport kakav je zagovarao zauvijek pokleknuo, da su konačnu pobjedu odnijeli menadžeri koje je prezirao jer će, govorio je, dotući i uništiti suštinu sporta, kao što su već upropastili živote tisuća mladih ljudi tretirajući ih uvijek i samo kao potrošnu robu.

 

Da, dragi Žarko, mogla bih vam reći da je trijumf menadžerstva na vrhuncu jer, znate, već se prodaju i 16-godišnjaci, ali iskustvo mi govori da još uvijek nije toliko loše da ne bi moglo biti i gore, doći će vrijeme kad ćemo ostati i bez ljudske supstance i više nećemo moći sastaviti nacionalne momčadi, baš kao što danas imamo problem u cijeloj zemlji sastaviti jedan pošteni sportski klub koji bi se mogao ravnopravno nositi u međunarodnoj konkurenciji.

 

Tebe bih, dragi Borise, nazvala, da ponovim onu tvoju legendarnu rečenicu u trenutku dok Janica osvaja još jedno zlato na Olimpijskim igrama u Salt Lake Cityju: ”A sad, Borise, šuti jer ne možeš reći ništa pametno…” Dakako da je Mutić imao štošta reći jer je na sasvim poseban način znao svijet skijanja iznutra, jednako ili možda čak i bolje nego Janičin otac Ante Kostelić, jer je i sam bio sportaš i sportski učitelj i erudit i 40 godina na novinarskom terenu, bio je jedinstvena sublimacija znanja, prakse, teorije, iskustva i mudrosti.

 

Mutić je, i nasmijavši nas i zaplakavši, tu legendarnu rečenicu izgovorio u jednom sasvim posebnom trenutku, znajući da treba ostati diskretan i pustiti svakog od nas pred malim ekranima da na svoj način proživimo Janičin trijumf. E, Borise, kolega i učitelju, rekla bih ti da se danas ovdje mnogi koji su plaćeni da pišu i govore, odlučuju šutjeti, ne zato što ne bi imali što pametno reći. Naprotiv, šute upravo zato što su pametni. Jer ako već ne mogu biti toliko licemjerni i pokvareni da slave trijumf kleptokracije, odnosno dovoljno neovisni i hrabri da kleptokraciju razobličuju, onda ni šutnja nije tako loš izbor.

 

Poštovani i dragi Žarko, Boris i Luka, ako jednom i izgubim mobitel s vašim brojevima telefona, neće biti štete, moći ću vas uvijek dobiti. Vi ste neumrli u mome srcu i u mome životu. Blagoslovljeni vam blagdani!

Niko Kovač, lider kojeg vole

Autor: / Leave a Comment

Gdje li je nestao Igor Štimac? Donedavno izbornik hrvatske nogometne reprezentacije, glasan i sveprisutan, bio je nezaobilaznim gostom mnogih društvenih kronika te ga se redovito pozivalo da govori o svemu, a danas ga više nitko ne zove ni da govori o nogometu. Nogoloptačka djelatnost posebna je u cijelome svijetu, a u nas je Hrvata još posebnija jer nikako ne uspijevamo – ni zakonski ni ljudski dostojno i civilizirano – urediti sve katove i zakutke svoje kuće zvane domovina.

 

Stoga i ne čudi da je upravo Štimac, premda bez značajnijih trenerskih referenci i s vrlo malo iskustva – ali s najvišim pokroviteljstvom – još do prekjučer stolovao na najprestižnijem i najvažnijem mjestu u nogometu, izborničkom, ali ni to da ga se danas, kao što smo istaknuli, malo tko sjeti priupitati imali li štogod reći o svojoj dojučerašnjoj momčadi, o dečkima, Luki, Srni, Pleti, Mandži… Naposljetku, i o nastupu na Svjetskom prvenstvu u Brazilu, jer u konačnici Štimac je pregrmio cijeli kvalifikacijski ciklus. Uz mnogo nedosljednosti i lutanja reprezentaciju je ipak doveo do razigravanja, ali ju je zbog narušene igre, rezultata i odnosa unutar svlačionice morao predati u ruke Nike Kovača i otad mu se gubi svaki trag u javnosti. Zlobnici bi rekli, tako to završava kad imaš višak pokroviteljstva, a manjak autoriteta.

 

Ni Niko Kovač nema ništa više trenerskoga iskustva od Štimca, ili svojedobno Slavena Bilića, ali on se, baš kao i Bilić, za razliku od Štimca, opredijelio ozbiljno za trenersku profesiju kao za svoj poziv te mu je, učeći, posvetio sve svoje vrijeme posljednjih nekoliko godina, ne gurajući se ni u jednoj prilici u prvi plan. Opet, za razliku od Štimca, koji je bio spreman – o čemu je javno govorio – i već u niskome startu preuzeti hrvatsku reprezentaciju od Bilića u jesen 2011. nakon poraza od Grčke u završnici kvalifikacija za Europsko prvenstvo u Poljskoj i Ukrajini. Niko Kovač tada je na spomen svoga imena u kontekstu mogućeg Bilićeva nasljednika rekao: ”Lijepo je što se lijepo priča o meni, ali smatram da još nikako nije došlo moje vrijeme za izbornika.

Pošten prema sebi, ali i hrvatskom nogometu i javnosti, Kovač je sam – kada se prije dvije godine spominjao kao nasljednik Slavena Bilića – otvoreno postavio pitanje svojih profesionalnih referenci za tako odgovoran posao, jer ako je reprezentacija skup najboljih igrača na jednome mjestu, onda bi trebalo vrijediti pravilo da najbolje vodi i najbolji trener

 

Ispred mene ima mnogo većih trenera sa zapaženim rezultatima i na njih je red. Prvi mi je cilj sada što više naučiti u Salzburgu i biti prvi trener u klubu.” Pošten prema sebi, ali i hrvatskom nogometu i hrvatskoj javnosti, Kovač je sam otvoreno postavio pitanje svojih profesionalnih referenci za tako odgovoran posao. Naime, ako je reprezentacija skup najboljih igrača na jednome mjestu, onda bi trebalo vrijediti pravilo da najbolje vodi i najbolji trener. Međutim, mnogi se u Hrvatskoj nisu libili preuzeti nacionalne momčadi bez dovoljno znanja, autoriteta i iskustva, bilo da je riječ o rukometu (Slavko Goluža), košarci (Josip Vranković) i dakako nogometu.

 

Rođen i odrastao u Berlinu, što ga je, priznaje, presudno odredilo, uvježban i fizički i mentalno kao Nijemac, Niko Kovač tih mi je jesenskih dana 2011. na upit zašto ne stane u red za Bilićeva nasljednika rekao: ”Sve što sam u svome životu postigao kao čovjek, otac, igrač i sad kao trener, sve je to možda malo duže trajalo, ali sam zato postavio pravi temelj i na njemu se može graditi kuća. Za mene nije bilo ponižavajuće biti trener druge momčadi Salzburga, jer sam bio svjestan da moram uložiti prvo u svoje školovanje i znanje koje će mi pomoći da ubirem plodove kad dođem na poziciju. Smatram da je moj put ispravan. Svakom mladom treneru preporučujem da se školuje s mlađim kategorijama i u manjim klubovima jer će tako lakše doći do vrha. Svi bismo odmah voljeli biti treneri Barcelone, ali i Guardiola se dugo pripremao za prvog trenera u mlađima selekcijama i u drugoj momčadi”, rekao je Kovač, zaključivši: ”Jadna je majka treneru kojeg igrači provale da ne zna svoj posao!”

 

A onda se realnom, razboritom i vrijednom čovjeku Niki, vjerojatno pomalo i na vlastiti užas, suprotno njegovu životnom postulatu – ništa prije ili preko reda – ipak preko noći ”dogodila” hrvatska nogometna reprezentacija. Pomalo i emocionalno ucijenjen, jer tko bi osim izdajnika mogao odbiti  nacionalnu nogometnu reprezentaciju, Kovač je preuzeo uzde zlatne kočije. U dvije nokaut utakmice, u 180 biti ili ne biti minuta za odlazak na SP mladi se, potentni, ali neiskusni trener morao suprotstaviti švedskom strategu Larsu Lagerbäcku, koji je dotad već vodio 139 utakmica reprezentacija Švedske, Nigerije i Islanda. Znao je Kovač i te kako da je upravo iskusni izbornik najjača karika Islanda. Tvrdio je to i prije dvije godine, kada je u doigravanju za odlazak na Euro Hrvatsku i Bilića za kormilom Turske čekao veliki nizozemski strateg Guus Hiddink.

 

”Sjećam se da je 2006. na Svjetskom prvenstvu u odlučujućoj utakmici s Australijom za prolazak skupine upravo Guus Hiddink, koji je tada bio izbornik Australaca, izvukao bod vodeći izvanredno dvoboj protiv nas. Mi tog dana nismo znali kako parirati Australcima, za što je najzaslužniji bio upravo Hiddink”, rekao je Kovač.

Kovača cijene svlačionica, publika i mediji. Ne nastupa silovito, nego autoritativno, a opet blago, ne melje u prazno, nego svakom rečenicom šalje poruku. Primjerice: ”Iznimno je važno i kako se sportaš ponaša na terenu i u životu, jer sportaš mora znati da je uzor mnogim mladim ljudima i ne smije si dopustiti da bude bahat i neodgovoran.”

 

No, onoliko koliko igrači ovise o treneru, toliko, u najmanju ruku, trener ovisi o igračima. Mogao je Lagerbäck voditi u međuvremenu i 500 utakmica, pa i Messija ili Ronalda, ali s islandskom družinom protiv moćnije i nogometno vrednije momčadi Hrvatske nije imao previše izgleda. Što naravno ne znači, a to Kovač i ne umišlja, da je nakon eliminacije Islanda i odlaska s Hrvatskom na SP preko noći postao veći i bolji trener od Lagerbäcka.

 

Niku Kovača kao trenera i izbornika sasvim sigurno nitko razborit neće procjenjivati na osnovi 180 minuta loptanja s ipak nedoraslom reprezentacijom zemlje koja ima manje stanovnika od Novog Zagreba, no i nekoliko Kovačevih izborničkih istupa bilo je dovoljno da zaključimo da je hrvatski nogomet dobio čovjeka koji čvrsto stoji na zemlji kao malo tko u našem sportskom miljeu. Ne podliježući euforiji, staloženo je komentirao da se Hrvatska u skupini s Brazilom, Kamerunom i Meksikom ne može smatrati favoritom za prolazak dalje, te dodao: ”U nogometu se pobjeda i uspjeh ne mogu planirati jer onda bi bilo sve prejednostavno i dosadno. Ne može se planirati crveni karton, autogol, previd suca… Ali se može planirati sprema, jer na spremnost se može utjecati.“

 

Nogometaš koji je postao kapetan reprezentacije u 34. godini izazivao je svojim pristupom i doprinosom strahopoštovanje među suigračima i tek kad se povukao sa scene shvatilo se da je bio nenadomjestiv lider.

 

”Okej, bio sam lider, ali nisam bio diktator. Bio sam kapetan koji je cijenio druge. Nisam mogao biti narednik a da me pritom nije bilo briga što drugi o meni misle. Ne. Uvijek sam nastojao da naši međusobni odnosi budu odlični, i bili su odlični. Ali, znalo se tko odlučuje na terenu, jer netko mora biti vođa!”

 

Silaskom Igora Štimca i usponom Nike Kovača hrvatska reprezentacija dobila je lidera kojeg cijene svlačionica, publika i mediji. Ne nastupa silovito, nego autoritativno, a opet blago, ne melje u prazno, nego svakom rečenicom šalje poruku, pa završimo jednom od njih: ”Iznimno je važno i kako se sportaš ponaša na terenu i u životu, jer sportaš mora znati da je uzor mnogim mladim ljudima i ne smije si dopustiti da bude bahat i neodgovoran.”

 

Da, to je Niko Kovač, čovjek na zemlji, lider kojeg svi vole.

Brazil kao početak i kraj

Autor: / Leave a Comment

Vrijeme u Hrvata od prošlog se petka više ne računa po Gregorijanskom nego po FIFA-inom kalendaru.  Oduševljenje nakon pet do 12 izborenog nastupa na Svjetskom prvenstvu u Brazilu, ustupilo je mjesto blaženosti kad su kuglice ždrijeba, kao šlag na križni put Hrvata kroz kvalifikacije, sudbinski odredile da će planetarni nogometni spektakl otvoriti, uz unaprijed predodređenu reprezentaciju zemlje domaćina, nitko drugi nego Hrvatska!

 

Otvaranje s Brazilom prometnulo se u medijsku, navijačku, forumsku, kavansku… top temu ne dana, ne tjedna,  nego mjeseca, a bit će tako i idućih šest mjeseci, u iščekivanju 12. lipnja i velikoga praska u Sao Paulu. Tada će se, naime, u gradu Svetoga Pavla, možda i u najgledanijem TV prijenosu u povijesti, peterostrukom svjetskom prvaku Brazilu,  na prvom SP-u na njegovu tlu od 1950., suprotstaviti Hrvatska. Vrijeme će ovdje dotad uglavnom stati, a mi ćemo bjesomučno zbrajati i množiti sve moguće i nemoguće benefite koje će iz utakmice prepune potencijala izvući naša zemlja, što brojem stanovnika stane u dvije četvrti Sao Paula.

 

Izbornik hrvatske reprezetnacije Niko Kovač još nije odredio ni plan priprema, ni strategiju, ni igrače koje će povesti na SP, a rezulat je već pao u treći plan, jer  iz nogometnih 90 minuta između Hrvatske i Brazila, iz tih 90 minuta koje će biti u posebnom fokusu s obzirom da je to prvih 90 minuta na turniru na kojem će se odigrati 64 utakmice u 12 brazilskih gradova, treba izvući marketinški, promocijski i ekonomski kapital što se mnogima, na užas navijača, čini i bitnijim i vrednijim od ”samo” senzacionalna tri boda što nudi sportski paket utakmice.

U Hrvatskoj će do 12.lipnja i utakmice s Brazilom na otvaranju SP-a vrijeme  uglavnom stati, a mi ćemo bjesomučno zbrajati i množiti sve moguće i nemoguće benefite koje će iz utakmice prepune potencijala izvući naša zemlja, što brojem stanovnika stane u dvije četvrti Sao Paula. Izbornik Niko Kovač još nije odredio ni  strategiju ni igrače koje će povesti na SP, a rezulat je već pao u treći plan

 

Hrvatska turistička zajednica izvukla je pravi bingo, nevjerojatna je privilegija dobiti jedinstvenu priliku biti s (nogometnim) razlogom u središtu zanimanja, pa će kako se prvenstvo bude približavalo moći ulaziti kroz razne platforme na golemo, perspektivno i zahvalno tržište  sa svojom pričom  o ”raju na Zemlji u zemlji s tisuću otoka i najčišćim morem na svijetu”.

 

Marketinški stručnjaci hrvatsko otvaranje svjetskog prvenstva, ne bilo gdje, ne bilo s kime, nego u najnogometnijoj zemlji na svijetu, protiv najnogometnije nacije na svijetu, smatraju neočekivanim i neprocjenjivim darom. Što bi čovjek rekao, neke se stvari ne mogu platiti novcem, a jedna od tih zapala je, eto, baš Hrvatsku, jer ”možda je to”, da citiramo Ćiru Blaževića, ”Hrvatska i zaslužila.” No, dobro, to su osobne opservacije najuspješnijega hrvatskoga nogometnoga izbornika, i dan danas hiper osjetljivog na našu nacionalnu momčad koju je jednom doveo nadomak finala SP-a i do trećeg mjesta u svijetu, te koji i dalje, kao i u svojim najboljim izborničkim danima, smatra da je hrvatska momčad s obzirom na koncentrat talenta, tradiciju i renome, predodređena boriti se uvijek za najveće dosege.

 

Ipak, unatoč svoj mudrosti i iskustvu, i on je upao u zamku euforije otvaranja prvenstva s Brazilom, pa je  u svome stilu kazao: ”Ako pobijedimo Brazil, onda mogu i umrijeti.” Pa, barem Ćiro zna da ”poslije Francuske stiže Nizozemska”, naime istina je da s Brazilom sve počinje, ali kako smo počeli svi zajedno doživljavati tu utakmicu mnogi bi mogli pomisliti da s Brazilom sve i završava. Što, naravno, nije istina. Više je vjerovati da Ćiro ipak samo diže letvicu ambicija, s obzirom da mu se nije svidjelo kako je Niko Kovač prilično ”mekano i neambiciozno” apsolvirao priču o hrvatskim izgledima u utakmici s peterostrukim prvakom svijeta.

 

”Hrvatska se nikad ne smije postaviti u podređeni položaj. Ni u najavama, ni na terenu. Niko, Niko već sada si morao reći da ćeš učiniti sve da pobijedimo taj Brazil!”, vikao je Ćiro ispred TV ekrana, slušajući prvo javljanje izbornika Kovača neposredno nakon ždrijeba. S druge strane, pak, Zlatko Cico Kranjčar, koji se na SP-u u Njemačkoj 2006., zajedno s hrvatskom momčadi i emotivno (tko ne pamti suze na Cicinom licu za vrijeme intoniranja himne!) i psihološki i fizički totalno potrošio u prvoj utakmici u skupini upravo protiv Brazila, iz vlastita iskustva poručuje Niki Kovaču da zaboravi Brazil, te neka se koncentrira da izvuče maksimum protiv iduća dva mnogo lakše pobjediva suparnika, Kameruna i Meksika.

Statistika prvih utakmica na svjetskim prvenstvima ne ide u prilog ni domaćinima, ni favoritima, ni svjetskim prvacima, pa daje za pravo Ćiri Blaževiću kad grmi da Niko Kovač nipošto ne smije hrvatsku reprezentaciju uvesti spuštena garda u prvi meč, pa makar on bio protiv Brazila. No, kako god da završi tih prvih 90 minuta na SP, trebamo kao mantru ponavljati, da se ne zaboravi, SP za Hrvatsku ne završava s Brazilom. Ili, možda ipak završava, kako su mnogi duhovito primjetili

 

E, sad, u pravu su i Ćiro i Cico. Da nisu, ne bi ni bili to što jesu! Cico dobro zbori, jer doista bi bila neoprostiva pogreška, a s obzirom na već jednom proživljeno iskustvo, dopustiti momčadi da se za utakmicu protiv Brazila napali kao da je početak i kraj svega, te izgori, pa joj se kao na SP 2006. poslije ”junačkoga poraza” od samo 1-0 dogode kiksevi s ipak autsajderima Japanom i Australijom.

 

A opet, povijest  rezultata na otvaranjima svjetskih prvenstava ne ide u prilog domaćinima koji u novije doba igraju prve utakmice, baš kao što povijest rezultata ne ide u prilog čak ni svjetskim prvacima koji su do 1998.  igrali prve utakmice na otvaranjima SP-a. Recimo, Argentina je sa Maradonom, Kempesom, Passarellom, Ardilesom… pred 95.000 u gledatelja u Barceloni izgubila 0-1 protiv Belgije na otvaranju SP-a u Španjolskoj 1982. Tri dana kasnije domaćin Španjolska igrala je u Valenciji u svojoj prvoj utakmici samo 1-1 s Hondurasom, a budući svjetski prvak na tom prvenstvu, Italija, samo 0-0 sa Poljskom (doduše, Poljska je u tom razdobolju imala izvrsnu reprezentaciju koja je na kraju na istom prvenstvu osvojila brončanu medalju).

 

Četriri godine kasnije, na otvaranju SP u Meksiku 1986., Italija kojoj je kao svjetskom prvaku pripala čast otvoriti prvenstvo remizirala je (1-1) s Bugarima. Argentina je s Maradonom, Burruchagom, Batistutom… SP 1990. u Italiji, gdje je došla braniti naslov prvaka, otvorila 0-1 porazom u Rimu protiv Kameruna, dok je domaćin Italija sa Maldinijem, Donadonijem, Viallijem, Baresijem… jedva u prvoj utakmici pobijedila Austriju (1-0).

 

Njemačka je u SAD 1994. stigla kao svjetski prvak, ali na otvaranju SP-a su Mattheus, Klinsmann, Effenberg i društvo jedva izvukli 1-0 protiv Bolivije. Brazil je s Ronaldom, Rivaldom, Bebetom i Carlosom na otvaranju SP-a u Francuskoj 1998. minimalno pobijedio Škotsku 2-1, dok je svjetskog prvaka Francusku na otvaranju u Japanu 2002. sa 1-0 porazio Senegal. Na SP u Njemačkoj 2006. domaćini su zakratko prekinuli tradiciju neefikasnih prvih utakmica, Njemačka je pobijedila Kostariku 4-2, ali već u Južnoj Africi 2010. domaćin je na otvaranju remizirao (1-1)  s Meksikom, identično kao i svjetski prvak Italija sa Paragvajem.

 

Eto, tradicija i statistika prvih utakmica na svjetskim prvenstvima ne ide u prilog ni domaćinima, ni favoritima, ni svjetskim prvacima, pa daje za pravo Blaževiću kad grmi da  Kovač nipošto  ne smije hrvatsku reprezentaciju uvesti spuštena garda u prvi meč, pa makar on bio protiv Brazila. No, kako god da završi tih prvih 90 minuta na SP,  trebamo kao mantru ponavljati, da se ne zaboravi, SP za Hrvatsku ne završava s Brazilom. Ili, možda ipak završava, kako su mnogi duhovito primjetili. U finalu, kada bi se teoretski Hrvatska još jedini put s domaćinima opet mogli susresti…

U ime nogometa – roblje

Autor: / Leave a Comment

Sjaj i bijeda nogometa ne moraju nužno biti dvije strane iste medalje samo u visokokorumpiranim zemljama koje izjedaju krize svake vrste, od ekonomske do moralne, a potvrda su tomu brojna izvješća koja pristižu s ”bojnoga polja Katar”. Među njima je i najnovije izvješće Amnesty Internationala, neovisne, nevladine i neprofitne organizacije, koja se zauzima za zaštitu i promicanje ljudskih prava, a progovara o zvjerskoj eksploataciji tisuća radnika na izgradnji nogometnih stadiona.

 

Katar je, znamo, zahvaljujući prirodnom bogatstvu naftom i plinom, jedna od najbogatijih zemalja svijeta, s najvećim – 88.000 dolara – bruto nacionalnim dohotkom po glavi stanovnika, međutim, alarmantna svjedočenja koja stižu s mjesta podizanja hramova modernoga doba, govore da će se na pustinjskim gradilištima, uime raskošnih svjetala pozornice, koja će zasjati 2022. godine kad će ova prebogata arapska zemlja biti domaćin nogometnog SP-a, brutalno ugasiti stotine duša. Procjenjuje se da će, održi li se sadašnja nemilosrdna robovska eksploatacija, do početka SP-a umrijeti 4.000 radnika.

 

Svjedoci smo nebrojenih foruma i tribina na kojima se mjesecima lamentira o pogubnom utjecaju ekstremnih vrućina na organizam nogometaša, koje se penju iznad 45 stupnjeva Celzijevih, uobičajenih u lipnju i srpnju kad je očekivani termin SP-a, pa je predsjednik Svjetskog nogometnog saveza (FIFA-e) Sepp Blatter nedavno decidirano izjavio: ”Svjetsko prvenstvo u Kataru morat ćemo prebaciti u zimu, nemoguće je igrati po ovim paklenim vrućinama.”

Amnesty International je nakon sveobuhvatnog snimanja terena sastavio 166 stranica izvješća prepunog eksploatacije i zapravo rutinskoga zlostavljanja radnika u Kataru, zaposlenih na multimilijunskim projektima vezanima za nogometno SP 2022., pozvavši katarsku vlast da smjesta prekine kršiti ljudskih prava, a FIFA-u da ne tolerira zlostavljanje radnika

 

Dok se razumljivo i s pravom cijela vojska liječnika, trenera i znanstvenika glasno i odgovorno zalaže za zaštitu nogometaša i navijača od pogubnih vremenskih uvjeta, dotle se malo i tiho govori o nebrizi za nejaka pleća tisuća radnika, mahom imigranata, koji umiru pod težinom posla i neljudskih uvjeta kao nekad robovi na egipatskim piramidama.

 

”Nedopustivo je da se u jednoj od najbogatijih zemalja svijeta toliko radnika -imigranata – nevjerojatno nemilosrdno eksploatira”, izjavio je nedavno Salil Shetty, glavni tajnik Amnesty Internationala, pozivajući Blatterovu FIFA-u da izvoli poslati snažnu poruku da neće tolerirati zlostavljanje radnika i kršenje ljudskih prava u izgradnji megaprojekata u vezi sa Svjetskim nogometnim prvenstvom.

 

U međuvremenu su iz Amnestyja, tijekom svoja dva posjeta Kataru, u listopadu 2012. i ožujku 2013., razgovarali s više od 210 radnika imigranata u građevinskom sektoru te su kontaktirali 22 tvrtke koje se ondje bave građevinskim projektima i razgovarali s poslodavcima. Amnestyjevi istraživači održali su najmanje 14 sastanaka s predstavnicima katarskih vlasti, uključujući i predstavnike ministarstava vanjskih poslova, unutarnjih poslova i rada. Nakon sveobuhvatnog snimanja terena sastavili su 166 stranica izvješća prepunog  eksploatacije i zapravo rutinskog zlostavljanja radnika zaposlenih na multimilijunskim projektima.

 

Samo su prošlog ljeta u 30 dana poginula 44 nepalska radnika, (od ukupno 70 od 2012.), koji su kazali da ih multinacionalne korporacije tretiraju kao stoku, koja radi i 24 sata dnevno praznoga želuca, a ono malo vremena kad ne rade, žive u šokantnim uvjetima, smješteni u bijednim, pretrpanim stanovima, bez kanalizacije, uz otvorene septičke jame te, dakako, bez klima-uređaja koji će, međutim, rashlađivati sve buduće stadione domaćine SP-a 2022.

Iako je bilo diskretnih inicijativa da se Kataru zbog brutalne eksploatacije radnika oduzme Svjetsko prvenstvo, to je i u svijetu nogometa, kao i u svakom drugom svijetu s dvije strane medalje, sjajnom i bijednom, jednostavno nemoguće. U ime enormnih budućih profita, sklopljeno je već previše saveza i potrošeno previše novca da bi nekoliko stotina ili tisuća života, odnosno smrti, modernih robova moglo zaustaviti ”paru koja vrti svijet”

 

Na gradilištima je trenutačno zaposleno 1,2 milijuna radnika imigranata, mahom iz siromašnih zemalja kao što su Nepal i Bangladeš. Mnogi od njih smatraju da ih se zapravo drži na prisilnom radu, jer ako se pobune, prijete im da će ostati bez plaće, koju ionako mnogi nisu dobili više od pola godine, te da će ih protjerati iz zemlje. Usred su ”otvorenoga zatvora”, kako je Katar nazvala nepalska veleposlanica, ljetos protestno povučena iz Dohe, a tisuće njih čekaju krvavo zarađene rijale da ih pošalju siromašnim obiteljima.

 

U Katar su se, kažu, otputili puni vjere i nade, a sada, podižući iz pepela projekt vrijedan 100 milijardi dolara, čekaju svoju teško zarađenu crkavicu. Oni koji ostaju ondje osjećaju se pratički zatočenima, mnogi su u teškom psihičkom stanju, a nemali broj njih i na rubu samoubojstva, ističe Amnesty International, pozivajući katarske vlasti i građevinske tvrtke da smjesta prekinu izrabljivati i zlostavljati radnike te da iskoriste jedinstvenu priliku da pod svjetlima svjetskih reflektora, na globalnoj sceni pokažu svoje opredjeljenje za ljudska prava te budu uzor u regiji.

 

Nažalost, eto, skandali oko Katara ne prestaju otkako je 2010. ova državica s dva milijuna stanovnika dobila domaćinstvo najprofitabilnije sportske priredbe na svijetu. Od čudnovate pobjede nad preostalim zemljama kandidatima za domaćina SP 2022., a riječ je o SAD-u, Australiji, Južnoj Koreji i Japanu, Katar prati glas da je kupio prvenstvo, potplativši najviše FIFA-ine dužnosnike. Ugledni nogometni magazin France Football objavio je početkom ove godine  senzacionalnu priču na 16 stranica pod egidom ”Qatargate”, u kojoj govori o dubokoj sumnji u korupciju prilikom dodjele domaćinstva SP-a Kataru, optužujući i predsjednika UEFA-e Michela Platinija, pa čak i bivšega francuskoga predsjednika Nicolasa Sarkozyja za prljave rabote. No, najbogatija država na svijetu ne živi samo pod sumnjom da je prevarila svijet i zapravo kupila SP.

 

Sad je suočena s brojnim svjedočanstvima i dokazima s terena koji je optužuju da u svoje megastadione, koji samo što ne plešu i ne pjevaju, upravo neljudski, brutalno i nedopustivo ugrađuje stotine ljudskih života. Premda je bilo nekih diskretnih inicijativa da bi Kataru i zbog toga trebalo oduzeti SP, to je i u svijetu nogometa, kao i u svakom drugom svijetu s dvije strane medalje, sjajnom i bijednom, jednostavno nemoguće. U ime enormnih budućih profita, sklopljeno je već previše saveza, plaćeno previše provizija i potrošeno previše svakovrsnoga novca, da bi nekoliko stotina ili tisuća života, odnosno smrti, modernih robova moglo zaustaviti ”paru koja vrti svijet”.

Moje je pravo da se branim i dužnost da govorim

Autor: / 1 Comment

Hvala svima koji ste u nedjelju ”ručali” sa mnom, hvala svima koji ste moj nastup na Hrvatskoj televiziji kod Aleksandra Stankovića u emisiji ”Nedjeljom u dva” ocijenili iskrenim, kompetentnim, odmjerenim i dostojanstvenim, bez potrebe da s figom u džepu podilazim bilo komu! Znam i da ste mnogi u mojoj osobnoj priči, u kojoj je zasad ”veliki pojeo maloga”, prepoznali i svoje više ili manje uzaludne borbe pa ste me, a da još gotovo nisam ni izašla iz studija, dočekali stotinama dirljivih poruka hvale, ohrabrenja i potpore na društvenim mrežama i zaslonu mobitela. Mnogi su mi ovih dana prišli i izravno na ulici, u trgovini, kafiću, pekarnici, i gotovo su svi isticali moju hrabrost što sam iskoristila svojih pet minuta da prokažem kako funkcionira sustav, dakako ne samo u sportu. I ja sam svakom posebno odgovorila, a kažem i sada, da ne smatram da sam učinila nešto osobito hrabro, nego sam samo iskoristila svoje pravo da se branim i svoju dužnost da govorim.

 

Ako su mediji, a jesu, i to se zna već odavna, percipirani kao ”psi čuvari demokracije”, onda je valjda i dužnost novinara da budu društveno odgovorni te da o svim informacijama, i dobrima i lošima i onima o kriminalu, javno govore i pišu, a nadasve da uvijek i stalno propituju što i kako rade svi oni kojima smo, izabravši ih, dali u ruke i vlast i moć, jednako kao i oni koji ne poštuju nikakva društvena pravila ni zakone te su svoja prava uzurpirali na račun općeg dobra.

 

Evo, baš dok pišem ovaj tekst, u svojoj improviziranoj redakciji, u kutku jednoga kafića nedaleko od zauvijek moga uništenoga i ugašenoga Vjesnika, jedna me gospođa, koju upravo nastoje na perfidne načine primorati da proda svoj komadićak zemlje na toj zgodnoj ”Vjesnikovoj parceli”, gdje je ne tako davno 3000 duša proizvodilo brojna tiražna novinska izdanja, jer je parcelica očito već namijenjena ”nekomu” za ”nešto”, upitala: ”Zar je sve to istina?” Ajoj, gospođo draga, mislim si, pa što sam ja to uopće dotaknula: jedan nečasni komplot, malo uzurpiranoga i povlaštenoga Dinama, jednoga pohlepnog uzurpatora, sustav koji ih (p)održava te nešto ljudske oholosti i bešćutnosti!

Ako su mediji, a jesu, i to se zna već odavna, percipirani kao ”psi čuvari demokracije”, onda je valjda i dužnost novinara da budu društveno odgovorni te da o svim informacijama, i dobrima i lošima i onima o kriminalu, javno govore i pišu, a nadasve da uvijek i stalno propituju što i kako rade svi oni kojima smo, izabravši ih, dali u ruke i vlast i moć

 

Što da odgovorim gospođi? Da je istina pet puta gora, i da bi ovoj zemlji trebalo ne Stankovićevih 60 minuta nedjeljom, nego možda mjesec, a možda i godina, i to ne u dva, nego u stotinu, da bismo otvorili sve prešućene istine i raskrinkali sve nečasne komplote iz kojih su se izlegla enormna privatna bogatstva što nam sad kroje i zakone i moral po svojoj potrebi i mjeri. Pa, ako su nas već egzistencijalno i ponizili toliko da se kod nas jedna zgodna poslovica danas cinično parafrazira kao ”Tko rano rani, dva kontejnera grabi”, ne znači da su nam popili svu pamet ni da imaju ekskluzivno pravo na to da se čuje samo njihova istina.

 

Tu njihovu istinu gorljivo se osjetio pozvanim braniti netom nakon mog nastupa kod Stankovića i izvjesni Igor Peternel. On je, baš kako mu to nalaže služba i družba, nešto trkeljao o tome kako je hrvatski sport otišao predesno, pa sam valjda tu sad ja da ga vratim lijevo. Bože me sačuvaj! Nije još, kaže, progovorio o mojim nalogodavcima, ali prokazat će ih, obećava, uskoro. Nestrpljivo čekam. Bit će to još jedan izniman prilog toga kompromitiranog hrvatskog ogranka međunarodne institucije koja se u civiliziranim zemljama svijeta bori protiv kršenja ljudskih prava i za njihovo poštovanje, a koji se u Hrvatskoj već mjesecima brani zaštitom lika i djela Zdravka Mamića i njegovih interesa koje ostvaruje preko jednog protupravno prisvojenoga kluba, proganjajući pritom svakog neistomišljenika, a da i ne govorimo o navijačima, kao jedinoj glasnoj oporbi na tribinama.

 

Protiv te još jedino aktivne oporbe, protiv te duše kluba u svakome normalnom mjestu u normalnom svijetu, zajednički su HHO i Dinamo pokrenuli takvu harangu pa iskorištavaju represivni sustav do besmisla, zlorabeći i Zakon o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima, pa praktično 200 metara od stadiona u Maksimiru te na njegovim tribinama nestaju ljudska prava. Čemu uopće sud ako je tim nesretnicima što još uopće hoće doći na stadion klub i tužitelj i sudac?

 

No Peternel i HHO tek će se zauzeti za mene. Njima nije bio problem prozvati neofašističkom falangom školovane i potkovane dečke iz inicijative ”Zajedno za Dinamo”, a oni su, eto, napokon, nakon tri godine inzistiranja, uspjeli pokrenuti na izvide inspekciju Gradskoga kontrolnog ureda da ustvrdi ono što oni tvrde, i što sam i sama godinama pisala, da Dinamo nije usklađen sa zakonima, drugim riječima da je protupravno prisvojen. Zasad sam lijeva Markićka, iako je to u posvemašnjoj suprotnosti s neofašističkom falangom, takve sitne kontradikcije ne smetaju Peternelu i društvu dok treba braniti nebranjivo.

Samo 60 minuta, koliko je trajao moj razgovor sa Stankovićem, bilo je tzv. uredništvu moje dojučerašnje redakcije dovoljno da prekroji i razloge moga otkaza i cijeli moj novinarski angažman i opus, pa sam tako od prvoga do posljednjeg priopćenja što su se maliciozno nadopunjivali i frizirali toga poludjeloga nedjeljnog poslijepodneva, postala od izvrsne novinarke jedna čista profesionalna i ljudska nula

 

Osim toga čudnovatog društva za mene su se nakon gostovanja u ”Nedjeljom u dva” posebno zauzeli u Jutarnjem listu jer sam još jednom ponovila da ne tvrdim, ali nekako ružno slutim da je Mamićev zlokobni utjecaj pridonio mojoj eliminaciji iz novina u kojima sam pošteno radila i pisala zadnje četiri godine. Samo 60 minuta, koliko je trajao moj razgovor sa Stankovićem, bilo je tzv. uredništvu moje dojučerašnje redakcije dovoljno da prekroji i razloge moga otkaza i cijeli moj novinarski angažman i opus, pa sam tako od prvoga do zadnjeg priopćenja što su se maliciozno nadopunjivali i frizirali toga poludjeloga nedjeljnog poslijepodneva postala od izvrsne novinarke jedna čista profesionalna i ljudska nula.

 

”Gospođo, čestitam vam i želim vam puno sreće!” zaustavio me u utorak u banci jedan ugodan gospodin, koji se predstavio i kao inženjer strojarstva. ”Znam o čemu vam pričam jer sam prošao nešto slično što se vama sada događa. Znate, niste vi dirnuli ni u Mamića ni u Pavića, vi ste dirnuli u sustav, i zato nisu ljuti, nego bijesni.” Moj dragi kolega i prijatelj Andrija Kačić-Karlin nazvao me kad je vidio kako su mi Viktor Vresnik i tzv. uredništvo JL-a ”uredili” CV, pa je u svom stilu, lucidno i nepogrešivo ispalio: ”Stara, pa Zdravko Mamić te nikad ne bi iscipelario ovako kako su te iscipelarili ovi tvoji!”

 

Suvišno mi je uopće govoriti o tome što sam sve, kako i koliko radila u redakciji, o čemu sam sve i kako pisala, s kime sam sve iz javnoga i sportskog života razgovarala i o čemu, nemam potrebu demantirati sve klevete iz toga bijednog priopćenja; moji tekstovi, kojih se sada, eto, neki ne sjećaju, govore o mome radu, moji čitatelji i moja publika javljaju mi se s poštovanjem, znam i da moji kolege u bivšoj redakciji ne misle ništa od onoga što je nepoznat netko pod egidom uredništva bijesno napisao. Umjesto da se branim, citirat ću pismo jedne kolegice, nomina sunt odiosa, s kojom sam do jučer dijelila sudbinu Pavićeve zaposlenice, a koje mi je poslala nakon ”flamboajantnog pamfleta uperenog protiv mene” na portalu i stranicama Jutarnjega lista. Dakle:

 

”Draga Romana, nisam te jučer gledala, ali sam snimila i svakako ću pogledati. No, po reakcijama Jutarnjeg mogu pretpostaviti da si pogodila tamo gdje najviše boli, u istinu, jer se drukčije ne može objasniti taj primitivan i agresivan napad koji je uslijedio. Gledala sam te prije desetak dana u ‘Hrvatskoj uživo’ pa sam se sjetila jedne tvoje rečenice koju si rekla u prilogu – o tome kako je na kraju ispalo da si neradnica, da ne znaš raditi, da si loša novinarka.

 

Ne mogu utjecati na to što rade moji kolege, ali mogu ti reći ovo i nadam se da ćeš se toga sjetiti ako ikad posumnjaš u sebe – niti si bila neradnica, niti si bila loša novinarka. Baš suprotno. Puno sreće ti želim i nadam se da će netko što prije zaposliti tako sjajnu novinarku kao što si ti. Meni je bio užitak raditi s tobom.”

Nisam u svom tom uzbuđenju ni primijetila da mi se moje štene, moja Koka, popiškila u krilo. Pomislila sam: I neka, treba se spustiti na zemlju. Nisam tada još ni slutila da će se nakon sat, dva ispišati po meni uredništvo Jutarnjega lista. No zna se što je nužda, a sila ne pita

 

Hvala, kolegice! Htjela bih i da se zna, da ne bi bilo zabune, s njom čak nikad nisam popila ni kavu, ne zato što smo nedruštvene, dapače, ali imale smo druge ritmove i obveze i sugovornike.

 

Nebrojeno mi se ljudi ovih dana javilo na Fejsu, od nedjelje do srijede imam novih 500 prijatelja na toj zahvalnoj i propulzivnoj društvenoj mreži. Svatko tko me je kliknuo ovih dana za prijatelja imao je potrebu zahvaliti mi na nastupu, a neke je mojih 60 minuta i posebno nadahnulo, pa sam čitajući sve te poruke, u jednom času rekla sama sebi: Dosta, moraš na zrak ohladiti glavu! Televizija je čudo, ali i brzo te prehiti. Nisam u svom tom uzbuđenju ni primijetila da mi se moje štene, moja Koka, popiškila u krilo. Pomislila sam: I neka, treba se spustiti na zemlju. Nisam tada još ni slutila da će se nakon sat, dva ispišati po meni uredništvo Jutarnjega lista. No zna se što je nužda, a sila ne pita.

 

Iz nekoga sasvim drugoga svijeta, neopterećenog perfidno zahtijevanom odanošću poslodavcu, stigle su mi neke sasma druge poruke. Citirat ću jednu, a bilo je još dosta sličnih koje su me ganule do suza. Hvala vam!

 

”Bravo, Romana Eibl! Žena koja zna sve. Izbacili je iz vlaka i sad na stanici čeka. Nije jedina. Utjeha? Ponekad je toplije biti na hladnom, ponekad društvenije biti sam, a biti u teškom lakše, biti čovjek. Ono što moram podijeliti jest da je moja kolegica, sportska suparnica i prijateljica jedna stvarno hrabra žena, hajd’ da parafraziram i velim Romana Courage. Ima jedna stvar koju ona javno ne bi rekla ni u snu, a tu joj se klanjam do zemljice najdraže.

 

Dakle, ona je već praktički pet mjeseci na ulici, no vješto je sve izvela, pa joj brat i stara mati za koje se brine, a brine se za mnoge, empatična je do bola i ovakva na ulici, dakle izvela je to kao servu s bekenda da oni sve ove dana nisu znali u kakvom je statusu, da je ostala bez posla, da je svaki dan borba, da se svaki dan suočava s pozicijom onih na kolodvorskoj čekaonici i onih u vlaku… u vlaku koji ide ne znamo više kud. Sve da ih zaštiti, da ih zaštiti! Jedna doista posebna osoba i ja vjerujem doista u sve kad znam da je tu, da živi sa mnom u istom vremenu. Bravo, Romana, i sama znaš kako to ide u pingaču! Dobivale smo ti i ja i na 20:16 za protivnika, pa čak i na 20:14. Nije lako, ali može se, mora se!” (Silvija Šesto)

 

Javila mi se i jedna mala Marija, kažem mala jer ima tek dvadesetak godina, i još je jednostavno i premlada i nedovoljno odrasla i mudra da bi mogla iščitati pokvarenost sustava koji se ovdje već odavno svrstao na stranu jačega. Premda je već iskusila svu bešćutnost tako (na)opako postavljenoga svijeta, jer joj je upravo u danima dok joj je mlada majka umirala od karcinoma uručen otkaz u jednom velikom trgovačkom centru, Marija me hrabri, i ne pita i ne traži ništa za sebe, nego se brine za mene, pa me pita: ”Pa, zar ni ti nemaš neku vezu za posao?” Draga Marija, imam ja jake veze, kako ne, pa preko veze sam i ostala bez posla…

Huliganima u Jutarnjem listu: Niste dostojni Romane Eibl!

Autor: / 3 Comments

Mora li cijela Hrvatska strepiti od jednog čovjeka koji, kada mu se digne šećer ili približe istražni organi, tjera sve oko sebe da savijaju kičmu i da od sebe prave karikature?!

 

Jer, to se jučer dogodilo s glavnim urednikom Jutarnjeg lista Viktorom Vresnikom, čovjekom koji je uživao ugled korektnog novinara, i svima onima koje je Vresnik prisilio da se potpišu kao ”uredništvo” (na portalu Jutarnjeg) ispod vandalskog napada na našu kolumnisticu Romanu Eibl, koja je od svojih dojučerašnjih kolega u Jutarnjem listu ”premlaćena”, i to baš na Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama.

 

Vresnik na drugoj stranici lista jučer, osim toga, sugerira da Romana Eibl (uz Maju Sever i Aleksandra Stankovića) štiti strukture podzemlja. Oprema članka kojim Vresnik i Jutarnji cipelare Romanu čak je strašnija od samih optužbi iznesenih na portalu i u tiskanom izdanju da je naša kolegica ”neradnica”, ”nesavjesna u poslu”, ”osoba koja samo donosi štetu redakciji”, ”koja nije obavljala radne zadatke”, ”koja ne poznaje teren”, ”lažljivica”, ”kontroverzna”, ”skandalozna”, ”smiješna”, ”šokantna”, ”netočna”, ”maliciozna”, ”apsurdna”, ”nebulozna”, ”osobno isfrustrirana”, ”netko tko krije istinu o vlastitom neradu”, ”niškorist koja nikada nije napisala niti jedan pravi istraživački tekst o Zdravku Mamiću, Dinamu ili mafiji u hrvatskom nogometu”, ”što svaki čitatelj Jutarnjeg može provjeriti”, itd.

Viktore Vresniku, zašuti, kukavico! Takneš li našu kolumnisticu, nastaviš li s prekomjernim granatiranjem te krhke žene, imat ćeš posla s nama (kako bi se ono reklo, be my guest). Možda te boli ćošak, možda si nekarakterna osoba, možda si seronja, nama je svejedno kakav si, ali autograf.hr i naše autore nećeš vrijeđati

 

Optužiti za takvo što jedinu ženu koja se sama samcata suprotstavila neprikosnovenom vladaru hrvatskog nogometa, koji by the way nije neko oličenje pristojnosti i morala, jest abnormalno uvrnuta i degutantna stvar.

 

Bezobrazluk Viktora Vresnika veći je ako se uzme u obzir da je za nesavjesno i neodgovorno, pače kukavično novinarstvo teretio Maju Sever i Aleksandra Stankovića, kolege s HTV-a. Ne pamtimo da je Vresnik raskrinkavao mafiju (pamtimo, oh da, da je urednički ”svršavao” nad imovinom i bogatstvom svjetskih milijardera). Pamtimo jako puno emisija gdje su Sever i Stanković to radili, raskrinkavali nemoral i korupciju. Nemamo pred sobom sliku Viktora Vresnika kako svjedoči protiv korupcije u Saboru. Vidimo, pak, Maju i Aleksandra kako to rade, jer su branili našu profesiju.

 

Zagovara Vresnik potrebu da Stankovića i Sever, te ostale urednike i novinare Hrvatske uživo, ”proračunske” nametnike, HTV potjera na ulicu. Neće, vidimo i to, imati Viktor milosti, ili će je odglumiti, baš kao što je, kada je koncem lipnja saznao da je Romana Eibl bestijalno najurena iz redakcije, očinski obećao pomoć i kolegijalnu podršku. Dobro da je Romana tada, pred svjedocima, to čula i da se zahvalila Vresniku kazavši mu da se ne treba opterećivati njenin problemima i da bi bilo bolje da se brine o svom novom položaju. Jer, zamislite da se Viktor Vresnik tada pokazao solidarnim, kavalirom, hrabrim, ako baš želite, tko bi sada puzao i gimnasticirao kičmom pred velikim šefom sa sedmog kata EPH?

 

Tepa si Vresnik da predvodi najbolje i najmoralnije, najproduktivnije novinare. Pa ponižava našu kolegicu Eibl objavivši iznos njene ”nezaslužene” plaće (koja je navedena, a da se to ne pojasni, u bruto iznosu i s PDV-om). O. K., prihvaćamo tu igru: ima li petlje Viktor Vresnik objaviti plaću svojeg hipervažnog i hiperproduktivnog novinara i urednika Davora Butkovića, čovjeka koji na vrlo moralan način eskivira milijunske obaveze pred Ministarstvom financija? Ako se Vresnik poziva na Orlandu Obad i njeno raskrinkavanje tajnih računa bračnog para Tuđman, može li se pozvati na izmišljen intervju rečenog Butkovića s njegovim tadašnjim prijateljem i partnerom na žderačinama Ivom Sanaderom? Kužite sistem? Butković je O. K., njega se neće otarasiti nakon neviđenih skandala. Eibl nije O. K.

 

Hoćemo kazati: Viktore Vresniku, zašuti, kukavico! Takneš li našu kolumnisticu, nastaviš li s prekomjernim granatiranjem te krhke žene, imat ćeš posla s nama (kako bi se ono reklo, be my guest). Možda te boli ćošak, možda si nekarakterna osoba, možda si seronja, nama je svejedno kakav si, ali autograf.hr i naše autore nećeš vrijeđati.

Koliko je lažno da kolegica Eibl ne ”poznaje teren”, govori podatak da je neposredno prije utakmice s Turskom u jesen 2011. kada se govorilo da ide smjena Slavena Bilića, Romana jedina dobila Bilića od svih sportskih novinara i intervju s Bilićem objavljen je na 3 stranice priloga Jutarnjeg lista Magazin (subotom). Nino Pavić tada je ”neradnicom” Eibl bio toliko oduševljen da se spustio sa sedmog kata da osobno opremi tu ekskluzivnu ”robu” uz tapšanje ”izvrsno, mala”

 

A to Vresnik čini: jer ako tvrdi da je Romana Eibl sve drugo osim vrlo kvalitetne novinarke (kaže Vresnik: ”cijenio sam kolegicu Romanu Eibl”, ali je ne cijeni više), onda smo mi idioti jer smo zaposlili propalitet.

 

Mi idioti nismo. Niti se savijamo. Ni pred kim. A Romanu Eibl smo angažirali iz istih razloga zbog kojih su je kolege sportski novinari dva puta izabrali kao najbolju u struci, jer vrhunski radi svoj posao.

 

Koliko je lažno da kolegica Eibl ne ”poznaje teren”, govori podatak da je neposredno prije utakmice s Turskom u jesen 2011. kada se govorilo da ide smjena Slavena Bilića, Romana jedina dobila Bilića od svih sportskih novinara i intervju s Bilićem objavljen je na 3 stranice priloga Jutarnjeg lista Magazin (subotom). Nino Pavić tada je ”neradnicom” Eibl bio toliko oduševljen da se spustio sa sedmog kata da osobno opremi tu ekskluzivnu ”robu” uz tapšanje ”izvrsno, mala”.

 

Nasuprot Vresnikovu nečuvenom vrijeđanju jedne kolegice mi želimo istaknuti, možebitnim neupućenim čitateljima, i onima koji bi, ako čitaju Jutarnji list, mogli/trebali potvrditi da ”nije otkrila ni jednu novu informaciju” ili ”pokrenula bilo kakvu istragu”, tko je Romana Eibl.

 

Rođena je u Zagrebu 21. srpnja 1966. U Vjesnik ju je doveo njen doživotni mentor Žarko Susić, koji joj je predavao u srednjoj školi u Centru za kulturu i umjetnost predmet koji se zvao oblici novinarstva i u dvije godine usadio joj je ne samo novinske temelje, u tehničkom smislu, kako se što piše, nego ju je učio odgovornosti u poslu, čestitosti, dosljednosti, distanciranosti. Učio ju je ne samo biti poštena i odgovorna novinarka i spram javnosti, i spram sugovornika, i spram suparnika. Više od svega, Susić ju je učio biti i ostati uspravnim čovjekom.

 

S obzirom na to da je bila i vrlo dobra sportašica u svojoj dobi: pionirska prvakinja Jugoslavije te višestruka pionirska i juniorska prvakinja Hrvatske u stolnom tenisu, i da je opsesivno cijeli život uz oca (koji je preminuo kada je Romana imala 16 godina) pratila sve moguće tada im dostupne sportove, Žarko Susić odveo ju je sa 18 godina u sportsku rubriku Vjesnika.

Ako glavni urednik Jutarnjeg lista tvrdi da je Romana Eibl sve drugo osim vrlo kvalitetne novinarke, onda smo mi idioti jer smo zaposlili propalitet. Mi idioti nismo. Niti se savijamo. Ni pred kim. A Romanu Eibl angažirali smo iz istih razloga zbog kojih su je kolege sportski novinari dva puta izabrali kao najbolju u struci, jer vrhunski radi svoj posao

 

U Vjesniku je bila u honorarnom statusu od 1984. do 1991. i već u to vrijeme zapale su je i neke velike teme i velike priredbe. Intenzivno je pratila Univerzijadu 1987. i jedina napravila intervju s najvećom zvijezdom tada u Zagrebu, kineskom gimnastičkom legendom Li Ningom. Pisala je tih ranih godina i o onom glasovitom Šajberovu poništavanju prvenstva Jugoslavije u nogometu i sudovanju uslijed svega.

 

Godine 1991. dobila je radni odnos u Vjesniku, a 1992. postala jedna od najmlađih, a možda i najmlađa urednica neke rubrike od osnutka Vjesnika, rubrike Sport.

 

Na mjestu urednice ostala je sve do 2004., kad je samovoljno otišla iz Vjesnika zbog drastičnog urušavanja lista u svakom smislu, i financijskom i tiražnom i profesionalnom, a dijelom i da zbog zdravstvenih razloga predahne od razornog ritma dnevnog novinarstva. Od listopada 2004. do 2006. bila je urednica i novinarka u ženskom magazinu Viva, izdavača Sanoma. Lijepo razdoblje u kojem je bila kolumnistica i intervjuirala književnice, glumice, redateljice, i druge vrijedne ljude iz javnoga života.

 

Viva se 1. siječnja 2006. gasi, radi honorarno na više strana, a u svibnju i lipnju angažirala ju je kao autoricu novinarskih priloga i pripreme njezinih voditeljica Hrvatska televizija na golemom projektu Goleo, koji se emitirao mjesec dana za vrijeme Svjetskog prvenstva u nogometu u Njemačkoj. Ostala je još godinu dana surađivati za HTV-ovu sportsku tjednu emisiju Arena sa zapaženim prilozima.

 

Od rujna 2006. do svibnja 2009. pomoćnica je urednika sporta u listu 24 sata, gdje je došla na poziv tadašnjega glavnog urednika Borisa Trupčevića. Na poziv Nine Pavića, osobno, preuzima mjesto urednice sportske rubrike Jutarnjega lista od 1. srpnja 2009. i to formalno ostaje do otkaza krajem lipnja 2013. De facto, smijenili su je s mjesta urednice u kolovozu 2011. netom nakon što je od 1. srpnja 2011. potpisala novi dvogodišnji aneks ugovora kao urednica rubrike.

Struka je upravo Romanu Eibl izabrala da Janici Kostelić na velikoj svečanosti u novoj Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici preda nagradu za najbolju sportašicu svijeta u izboru svjetskih novinara. Hrvatski zbor sportskih novinara proglasio ju je 1998. novinarkom godine u pisanim medijima, a 2002. Hrvatski zbor sportskih novinara izabrao ju je za urednicu sportske rubrike godine

 

Izvještavala je među ostalim s Olimpijskih igara u Atlanti 1996., iz Sydneya 2000., te Pekinga 2008. Nažalost, Olimpijske igre u Ateni u zadnji čas morala je otkazati jer se razboljela (štitnjača, slično kao Janica Kostelić). Izvještavala je s brojnih europskih i svjetskih prvenstava u košarci, skijanju, odbojci, veslanju, stolnom tenisu, pa i nogometu. Pisala je vrlo intenzivno i s terena o čudesnoj obitelji Kostelić i prije nego je postala planetarno poznata i pratila je Janicu do kraja njene karijere.

 

Struka je upravo Romanu Eibl izabrala da Janici Kostelić na velikoj svečanosti u novoj Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici preda nagradu za najbolju sportašicu svijeta u izboru svjetskih novinara. Hrvatski zbor sportskih novinara proglasio ju je 1998. novinarkom godine u pisanim medijima, a 2002. Hrvatski zbor sportskih novinara izabrao ju je za urednicu sportske rubrike godine.

 

I na kraju, bila je i pedagog jer je novinarski podigla i podupirala dosta mladih ljudi od kojih su neki bili i njeni vršnjaci. Neki su danas u Hini, neki u Dinamu, neki u Jutarnjem listu, neki u Večernjem listu, a neki, nažalost, kao i ona, na cesti.

 

Nama sve ovo nije bilo potrebno istaknuti kada smo je angažirali, ali sada smo prisiljeni navesti da odgovorimo ružnim uvredama i klevetama koje stižu iz njene bivše redakcije. Klevete i uvrede koje doživljavamo osobno i preko kojih nećemo olako prijeći.

 

Mi jesmo mladi i mali portal i strepimo, jer su vremena teška i jer nije lako preživjeti. Ali sagibati se nećemo. I još nešto, da kojim slučajem imamo financijsku, političku i medijsku moć tajkuna Ninoslava Pavića (neka nam se osuši ruka ako si takvo što ikad dozvolimo), prvo bismo se obratili radnicama Kamenskog, a donedavnog urednika Forbesa pustili bismo da i dalje melje o bogatstvu jer on i ostali huligani iz Jutarnjeg lista, koji ga podržavaju, nisu dostojni Romane Eibl. Mi jesmo.

Šuker na konju, odsad sam drži uzde hrvatskog nogometa

Autor: / Leave a Comment

I, jesmo li već u finalu Svjetskog prvenstva, i tko nam je protivnik, Brazil ili Njemačka? Nije bilo naodmet i malo cinizma što se, u poplavi euforije, razlio jednim statusom na Facebooku dok je Luka Modrić ispred TV kamera dodatno potpaljivao Hrvate tvrdeći da ”naša reprezentacija ima moć, snagu i kvalitetu nositi se ravnopravno sa svakom momčadi na svijetu”, a reporter Drago Ćosić, prepukloga glasa i dobrog ukusa, apelirao na Hrvate da uzmu kredite, a na bankare da budu milostivi pa da svi skupa, kad već nemamo za mlijeko, vodu i struju, makar sletimo idućeg ljeta na Copacabanu.

 

U Lijepoj Našoj, koju je prevareni i osiromašeni narod već odavna prekrstio u Lijepu Njihovu, a odnedavno je sve češće naziva Apsurdistanom, dopušteno je valjda i jednom ipak samo sportskom TV reporteru pasti na tjeme u trenutku dok nacionalna momčad potvrđuje nastup na Svjetskom prvenstvu. Osobito su pak velike riječi dopuštene Luki Modriću, nakon velike partije u velikoj večeri u kojoj je pao nogometno ipak mali Island.

 

Svejedno, od Realova se dirigenta i ne očekuje da se suzdržava, jednako na polju i pred kamerama, dapače, fućkaš sportaša koji svoju ambiciju ne mjeri barem naslovom svjetskoga prvaka! Sjetite se uostalom Miroslava Ćire Blaževića, koji je, ismijavan od većeg dijela javnosti, postavio granicu nemogućega, a doma su se on i dečki 1998. vratili iz Francuske sa svjetskom broncom iskovanom u veličanstvenim utakmicama protiv nogometnih divova Njemačke i Nizozemske.

U Lijepoj Našoj, koju je prevareni i osiromašeni narod već odavna prekrstio u Lijepu Njihovu, a odnedavno je sve češće naziva Apsurdistanom, dopušteno je valjda i jednom ipak samo sportskom TV reporteru pasti na tjeme u trenutku dok nacionalna momčad potvrđuje nastup na Svjetskom prvenstvu. Osobito su pak velike riječi dopuštene Luki Modriću, nakon velike partije u velikoj večeri

 

U utorak navečer dok su poraženi srčani islandski nogometaši plakali, svjesni da su bili nadomak povijesnom iskoraku, da su bili u prilici ostvariti senzacionalan uspjeh, u prilici kakva se vjerojatno neće pružiti brojnim idućim islandskim generacijama – da kao najmanja zemlja dosad nastupe na nogometnom prvenstvu svijeta – dotle su Hrvatsku od maksimirskoga stadiona prema sjeveru, jugu, istoku i zapadu prožimale dobre vibracije.

 

Nisu se, istinabog, pomaknule tektonske ploče kao prije mjesec dana u Bosni i Hercegovini kad su stotine tisuća na ulicama slavile prvi plasman svoje izranjavane zemlje na nogometno prvenstvo svijeta kao ulaznicu u neko bolje sutra. Ovdje je bilo mnogo mirnije jer ipak je Hrvatska ”stari mačak” globalne nogometne smotre, nastup u Brazilu bit će joj četvrto sudjelovanje na SP-u, nakon nastupa u Francuskoj 1998., Japanu 2002. i Njemačkoj 2006. godine. No nakon svih mogućih podjela na naše i njihove, nakon svih mogućih ”za” i ”protiv”, što je već izraslo u prvorazrednu hrvatsku sportsku disciplinu, nogometna su lopta i za svakoga istinskog navijača sveti cilj – odlazak na SP – ujedinili Hrvatsku makar na nekoliko sati.

 

Trebalo se odlučiti po najvećem pljusku krenuti od kuće prema stadionu bez krova i minimuma komfora, znajući da ćeš pritom, sve da pada kao iz kabla, kišobran morati zauvijek predati zaštitarima ispred ulaza na tribine, trebalo je sjesti na posve neprikladno, mokro i ledeno zdanje i nadati se da će te u prohladnoj noći zagrijati nacionalna momčad čije su igre i rezultati zadnjih pet mjeseci ledili krv u žilama navijača.

 

Reprezentacija koja je pod vodstvom Igora Štimca, istina, prispjela do tzv. baraža za odlazak na SP, ali je negdje na tom putu izgubila i igru i vjeru i rezultat i dušu i potporu, nije ni pod vodstvom brže-bolje izabranoga novog izbornika Nike Kovača ispisala na Islandu osobitu pozivnicu za Maksimir na biti ili ne biti 90 minuta.

 

Ocjene Kovačeve premijere u Reykjaviku rastezale su se poput žvakaće gume, od solidne i svrsishodne do očajne partije, snopovi preskupih ulaznica na maksimirskim blagajnama uoči dana odluke nisu se topili, vremenska prognoza bila je grozna, pa je očajni predsjednik Hrvatskoga nogometnog saveza Davor Šuker, spašavajući i sebe i stotinjak milijuna kuna što ih donosi odlazak na SP, posve u neskladu sa svojom poslovičnom škrtošću, interventno podijelio možda i desetak tisuća ulaznica.

 

Danas je PDV koji će morati platiti za svaku podijeljenu ulaznicu tek beznačajna kap u moru novca koji će prispjeti u blagajnu Saveza. Davor Šuker danas je na konju, Zdravko Mamić, premda ga je upravo on ustoličio za nominalno prvoga čovjeka hrvatskog nogometa, sve je dalje od uzda, glavni plesač u VIP-ovu šatoru, gdje su važni ljudi slavili plasman Hrvatske na SP, bio je glavom i bradom Šuker, asistirali su mu i brojni članovi njegove nogometne vlade, sve je nadgledao i ministar sporta Željko Jovanović, jedino nitko nije vidio Mamića blizu rasplesanoga društva.

Šuker će u danima koji dolaze imati i sto milijuna razloga više emancipirati se od pohlepnoga gazde Dinama. Odabirom Nike Kovača, a to je, tvrdi Šuker, bila njegova prva ozbiljna samostalna odluka, jer Mamić je zagovarao ostanak posrnuloga Igora Štimca na mjestu izbornika, reprezentacija je vraćena u ravnotežu, a teška je atmosfera oko nje razbijena pa se navijački revolt preokrenuo u potporu

 

Tako su u velikoj noći i na djelu potvrđena nagađanja o sve čvršćoj vezi Šukera i Jovanovića, kojima je jedan od ciljeva premjestiti neprihvatljivoga Zdravka Mamića iz institucionalnoga nogometa i javnoga diskursa.

 

Šuker će u danima koji dolaze imati i sto milijuna razloga više emancipirati se od pohlepnoga gazde Dinama. Odabirom Nike Kovača, a to je, tvrdi Šuker, bila njegova prva ozbiljna samostalna odluka, jer Mamić je zagovarao ostanak posrnuloga Igora Štimca na mjestu izbornika, reprezentacija je vraćena u ravnotežu, a teška je atmosfera oko nje razbijena, pa se navijački revolt preokrenuo u potporu.

 

Javnost i tribine jednostavno nisu mogli od prvoga dana probaviti neprincipijelnu Mamićevu i Štimčevu koaliciju. Kad je jednom, pokušavajući dočarati čime se sve služi Mamić, Štimac kazao da mu je Dinamov predsjednik već nudio mjesto izbornika pod uvjetom da u reprezentaciju uvijek zove i pet njegovih igrača, tko je više ikad mogao povjerovati Štimcu da će on sada, kada je postao izbornikom, biti neovisan o Mamićevim željama i interesima? Ljudi pamte i nisu mutavi, ne mrze Hrvatsku ako ne podupiru interesne i nečasne komplote, i u takvu teškom ambijentu, ali i Štimčevu trenerskom lutanju izgubila se negdje i prepoznatljiva nogometna Hrvatska.

 

Nakon Igora Štimca, izbora iz interesa, stigao je Niko Kovač, izbor iz nužde, ali pošten, neumrljan, bez repova i dugova, i narod mu je pokazao palac gore. Nakon pet mjeseci jeze hrvatska je reprezentacija u utorak napokon bila pristojna momčad, odigrala je poštenu, srčanu, strasnu i dobru nogometnu utakmicu. Obljubljeni kapetan i njegovi dečki upalili su malo svjetla u hrvatskome mraku.

 

Istina, mnogo su za Šukera, Kovača, dečke i Hrvatsku učinile i sretne kuglice koje su im na ždrijebu parova doigravanja dodijelile momčad ribara, tehničara, bankara i režisera s Islanda. Zamislite da je s druge strane stajala Platinijeva Francuska s goropadnim Ribéryjem i nepogrešivim Benzemom, ili one-man team, Ibrahimovićeva Švedska, koja je na krilima Ibrine moći i golova zamalo izbacila sa SP-a Ronaldov Portugal! Sva sreća pa nije, jer Šuker možda danas ne bi imao ni za plaćanje PDV-a za desetak tisuća podijeljenih ulaznica.

Partnerska organizacija:

SNV

ZAHVALJUJEMO SE POTPORI REDAKCIJA:

novosti Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt