autograf.hr

novinarstvo s potpisom

  • Naslovnica
  • Kolumne
    • 2. STRANA MOZGA
    • 45.PARALELA
    • ADVOCATA DIABOLI
    • ALLEGRO BARBARO
    • Arhiva – VRIJEME SUODGOVORNOSTI
    • A/TEOBLOGIJA
    • BALKANSKI AMBASADOR
    • BELEŽNICA
    • BEO DIJAGNOZE
    • BEZ ŠALABAHTERA
    • BEZIMENE PRIČE
    • BITI ILI NE BITI
    • BUDIMO PAMETNI
    • CITADELA
    • CRNA OFCA
    • CSI: MULTIPLEX
    • DEMOCROACIA
    • DISIDENCIA CONTROLADA
    • DRITO!
    • EJRENA
    • EKUMENA
    • FILIPIKE
    • ESHATON
    • GLOBALNI KAOS
    • HASHTAG BOSNA
    • HERETIČKI PABIRCI
    • HOMO VITRUVIUS
    • HORIZON CROATIA
    • IMAM PRAVO
    • IMPRESIJE I VARIJACIJE
    • INTER(N)ALIA
    • ISTOČNO OD RAJA
    • IŠAH
    • IZ PRIJESTOLNICE (KULTURE)
    • IZ ZEMLJE SNOVA
    • IZVJESNA ZAJEDNICA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • KONTRAPUNKT
    • KOZMOPOLITEIA
    • KULT NEREAGIRANJA
    • LJUBLJANSKI ZVON
    • LJUDSKO PRAVO
    • LJUTA PAPRIKA
    • MAŠKARADA
    • MILLENIUM
    • MNEMOZOFIJA
    • NA KAUČU
    • NA KRAJU PAMETI
    • NADA I ODGOVORNOST
    • (NE)MIRNA BOSNA
    • NEVINOST BEZ ZAŠTITE
    • NEZDRAVO DRUŠTVO
    • NIJE DA NIJE
    • NJEGOVIM STOPAMA
    • OBADANJA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • ODJECI VLADANJA
    • OKLOP OD PAPIRA
    • OPRAVDANO ODSUTAN
    • OPSERVATORIJ SARAJEVO
    • PANDECTA
    • PANORAMSKE PERSPEKTIVE
    • PARRHēSIA
    • PISMA S TREĆIĆA
    • PLUS ULTRA
    • POBRATIMSTVO LICA
    • POGLED S LIJEVA
    • POLITIKE SUOSJEĆANJA
    • POLUPJESNIK I BOLESNIK
    • POROK PRAVDE
    • PRAŠKA PRIZMA
    • PRAVIČNA BUDUĆNOST
    • PRESUMPCIJA UMNOSTI
    • PRIJE POVRATKA
    • PRODUŽECI
    • PROMETEJEVE FIGURE
    • QUIETA MOVERE
    • RAZUM I OSJEĆAJI
    • REALISTIČNA UTOPIJA
    • REI SOCIALIS
    • RELACIJE NEODREĐENOSTI
    • REVOLUCIJA NJEŽNOSTI
    • REZOVI I MIRENJA
    • ROGOBORENJA
    • ROMANIN PETERAC
    • RUBNI ZAPISI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • S PUPKA SVIJETA
    • [email protected]
    • SIZIFOVE POSLANICE
    • SJEĆANJA
    • SLOBODNI ZIDAR
    • SOFIJINA KATEDRA
    • SUBOTOM UZ KAVU
    • SUNCEM U ČELO
    • ŠTO ZNAM, TO I VIDIM
    • SVJEDOČANSTVO
    • SVJEDOK SVJETLA
    • SVJETLOPIS
    • TERRA SEXUALIS
    • UMJESTO ZABORAVA
    • UNDER COVER
    • USTAVNI REFLEKTOR
    • UVIK KONTRA
    • UZVODNO PLIVANJE
    • VITA CROATIVA
    • ŽIVJETI U HRVATSKOJ
    • VLAŠKA POSLA
    • VOANERGES
    • VRIJEME I VJEČNOST
    • ZIMSKO LJETOVANJE
    • ZONA SUMRAKA
  • OSVRT
  • ODJECI
  • INTERVJU
  • ORBI ET POPULIS
  • Kultura
    • BEZ RIJEČI
    • CSI: MULTIPLEX
    • CSI Vladimira C. Severa
    • DRITO!
    • EX LIBRIS D. PILSEL
    • ISTOČNO OD RAJA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • Moderna vremana info
    • OBAVEZNA LEKTIRA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • OGLEDI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • SCRIPTA MANENT
    • ZIMIN NOĆNI IZBOR
  • ABRAHAMOVA DJECA
  • FELJTON
  • Tko smo
    • O nama
    • Impressum
    • Kontakt
    • Etički kodeks
  • Prijava
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Niko Kovač, lider kojeg vole

Autor: Romana Eibl / 18.12.2013. Leave a Comment

Gdje li je nestao Igor Štimac? Donedavno izbornik hrvatske nogometne reprezentacije, glasan i sveprisutan, bio je nezaobilaznim gostom mnogih društvenih kronika te ga se redovito pozivalo da govori o svemu, a danas ga više nitko ne zove ni da govori o nogometu. Nogoloptačka djelatnost posebna je u cijelome svijetu, a u nas je Hrvata još posebnija jer nikako ne uspijevamo – ni zakonski ni ljudski dostojno i civilizirano – urediti sve katove i zakutke svoje kuće zvane domovina.

 

Stoga i ne čudi da je upravo Štimac, premda bez značajnijih trenerskih referenci i s vrlo malo iskustva – ali s najvišim pokroviteljstvom – još do prekjučer stolovao na najprestižnijem i najvažnijem mjestu u nogometu, izborničkom, ali ni to da ga se danas, kao što smo istaknuli, malo tko sjeti priupitati imali li štogod reći o svojoj dojučerašnjoj momčadi, o dečkima, Luki, Srni, Pleti, Mandži… Naposljetku, i o nastupu na Svjetskom prvenstvu u Brazilu, jer u konačnici Štimac je pregrmio cijeli kvalifikacijski ciklus. Uz mnogo nedosljednosti i lutanja reprezentaciju je ipak doveo do razigravanja, ali ju je zbog narušene igre, rezultata i odnosa unutar svlačionice morao predati u ruke Nike Kovača i otad mu se gubi svaki trag u javnosti. Zlobnici bi rekli, tako to završava kad imaš višak pokroviteljstva, a manjak autoriteta.

 

Ni Niko Kovač nema ništa više trenerskoga iskustva od Štimca, ili svojedobno Slavena Bilića, ali on se, baš kao i Bilić, za razliku od Štimca, opredijelio ozbiljno za trenersku profesiju kao za svoj poziv te mu je, učeći, posvetio sve svoje vrijeme posljednjih nekoliko godina, ne gurajući se ni u jednoj prilici u prvi plan. Opet, za razliku od Štimca, koji je bio spreman – o čemu je javno govorio – i već u niskome startu preuzeti hrvatsku reprezentaciju od Bilića u jesen 2011. nakon poraza od Grčke u završnici kvalifikacija za Europsko prvenstvo u Poljskoj i Ukrajini. Niko Kovač tada je na spomen svoga imena u kontekstu mogućeg Bilićeva nasljednika rekao: ”Lijepo je što se lijepo priča o meni, ali smatram da još nikako nije došlo moje vrijeme za izbornika.

Pošten prema sebi, ali i hrvatskom nogometu i javnosti, Kovač je sam – kada se prije dvije godine spominjao kao nasljednik Slavena Bilića – otvoreno postavio pitanje svojih profesionalnih referenci za tako odgovoran posao, jer ako je reprezentacija skup najboljih igrača na jednome mjestu, onda bi trebalo vrijediti pravilo da najbolje vodi i najbolji trener

 

Ispred mene ima mnogo većih trenera sa zapaženim rezultatima i na njih je red. Prvi mi je cilj sada što više naučiti u Salzburgu i biti prvi trener u klubu.” Pošten prema sebi, ali i hrvatskom nogometu i hrvatskoj javnosti, Kovač je sam otvoreno postavio pitanje svojih profesionalnih referenci za tako odgovoran posao. Naime, ako je reprezentacija skup najboljih igrača na jednome mjestu, onda bi trebalo vrijediti pravilo da najbolje vodi i najbolji trener. Međutim, mnogi se u Hrvatskoj nisu libili preuzeti nacionalne momčadi bez dovoljno znanja, autoriteta i iskustva, bilo da je riječ o rukometu (Slavko Goluža), košarci (Josip Vranković) i dakako nogometu.

 

Rođen i odrastao u Berlinu, što ga je, priznaje, presudno odredilo, uvježban i fizički i mentalno kao Nijemac, Niko Kovač tih mi je jesenskih dana 2011. na upit zašto ne stane u red za Bilićeva nasljednika rekao: ”Sve što sam u svome životu postigao kao čovjek, otac, igrač i sad kao trener, sve je to možda malo duže trajalo, ali sam zato postavio pravi temelj i na njemu se može graditi kuća. Za mene nije bilo ponižavajuće biti trener druge momčadi Salzburga, jer sam bio svjestan da moram uložiti prvo u svoje školovanje i znanje koje će mi pomoći da ubirem plodove kad dođem na poziciju. Smatram da je moj put ispravan. Svakom mladom treneru preporučujem da se školuje s mlađim kategorijama i u manjim klubovima jer će tako lakše doći do vrha. Svi bismo odmah voljeli biti treneri Barcelone, ali i Guardiola se dugo pripremao za prvog trenera u mlađima selekcijama i u drugoj momčadi”, rekao je Kovač, zaključivši: ”Jadna je majka treneru kojeg igrači provale da ne zna svoj posao!”

 

A onda se realnom, razboritom i vrijednom čovjeku Niki, vjerojatno pomalo i na vlastiti užas, suprotno njegovu životnom postulatu – ništa prije ili preko reda – ipak preko noći ”dogodila” hrvatska nogometna reprezentacija. Pomalo i emocionalno ucijenjen, jer tko bi osim izdajnika mogao odbiti  nacionalnu nogometnu reprezentaciju, Kovač je preuzeo uzde zlatne kočije. U dvije nokaut utakmice, u 180 biti ili ne biti minuta za odlazak na SP mladi se, potentni, ali neiskusni trener morao suprotstaviti švedskom strategu Larsu Lagerbäcku, koji je dotad već vodio 139 utakmica reprezentacija Švedske, Nigerije i Islanda. Znao je Kovač i te kako da je upravo iskusni izbornik najjača karika Islanda. Tvrdio je to i prije dvije godine, kada je u doigravanju za odlazak na Euro Hrvatsku i Bilića za kormilom Turske čekao veliki nizozemski strateg Guus Hiddink.

 

”Sjećam se da je 2006. na Svjetskom prvenstvu u odlučujućoj utakmici s Australijom za prolazak skupine upravo Guus Hiddink, koji je tada bio izbornik Australaca, izvukao bod vodeći izvanredno dvoboj protiv nas. Mi tog dana nismo znali kako parirati Australcima, za što je najzaslužniji bio upravo Hiddink”, rekao je Kovač.

Kovača cijene svlačionica, publika i mediji. Ne nastupa silovito, nego autoritativno, a opet blago, ne melje u prazno, nego svakom rečenicom šalje poruku. Primjerice: ”Iznimno je važno i kako se sportaš ponaša na terenu i u životu, jer sportaš mora znati da je uzor mnogim mladim ljudima i ne smije si dopustiti da bude bahat i neodgovoran.”

 

No, onoliko koliko igrači ovise o treneru, toliko, u najmanju ruku, trener ovisi o igračima. Mogao je Lagerbäck voditi u međuvremenu i 500 utakmica, pa i Messija ili Ronalda, ali s islandskom družinom protiv moćnije i nogometno vrednije momčadi Hrvatske nije imao previše izgleda. Što naravno ne znači, a to Kovač i ne umišlja, da je nakon eliminacije Islanda i odlaska s Hrvatskom na SP preko noći postao veći i bolji trener od Lagerbäcka.

 

Niku Kovača kao trenera i izbornika sasvim sigurno nitko razborit neće procjenjivati na osnovi 180 minuta loptanja s ipak nedoraslom reprezentacijom zemlje koja ima manje stanovnika od Novog Zagreba, no i nekoliko Kovačevih izborničkih istupa bilo je dovoljno da zaključimo da je hrvatski nogomet dobio čovjeka koji čvrsto stoji na zemlji kao malo tko u našem sportskom miljeu. Ne podliježući euforiji, staloženo je komentirao da se Hrvatska u skupini s Brazilom, Kamerunom i Meksikom ne može smatrati favoritom za prolazak dalje, te dodao: ”U nogometu se pobjeda i uspjeh ne mogu planirati jer onda bi bilo sve prejednostavno i dosadno. Ne može se planirati crveni karton, autogol, previd suca… Ali se može planirati sprema, jer na spremnost se može utjecati.“

 

Nogometaš koji je postao kapetan reprezentacije u 34. godini izazivao je svojim pristupom i doprinosom strahopoštovanje među suigračima i tek kad se povukao sa scene shvatilo se da je bio nenadomjestiv lider.

 

”Okej, bio sam lider, ali nisam bio diktator. Bio sam kapetan koji je cijenio druge. Nisam mogao biti narednik a da me pritom nije bilo briga što drugi o meni misle. Ne. Uvijek sam nastojao da naši međusobni odnosi budu odlični, i bili su odlični. Ali, znalo se tko odlučuje na terenu, jer netko mora biti vođa!”

 

Silaskom Igora Štimca i usponom Nike Kovača hrvatska reprezentacija dobila je lidera kojeg cijene svlačionica, publika i mediji. Ne nastupa silovito, nego autoritativno, a opet blago, ne melje u prazno, nego svakom rečenicom šalje poruku, pa završimo jednom od njih: ”Iznimno je važno i kako se sportaš ponaša na terenu i u životu, jer sportaš mora znati da je uzor mnogim mladim ljudima i ne smije si dopustiti da bude bahat i neodgovoran.”

 

Da, to je Niko Kovač, čovjek na zemlji, lider kojeg svi vole.

Filed Under: ROMANIN PETERAC Tagged With: autograf.hr, Brazi, Guus Hiddink, Hrvat, Igor Štimac, kolumna, Niko Kovač, Romana Eibl, Romanin peterac, Slaven Bilić, Svjetsko prvenstvo, trener

Brazil kao početak i kraj

Autor: Romana Eibl / 12.12.2013. Leave a Comment

Vrijeme u Hrvata od prošlog se petka više ne računa po Gregorijanskom nego po FIFA-inom kalendaru.  Oduševljenje nakon pet do 12 izborenog nastupa na Svjetskom prvenstvu u Brazilu, ustupilo je mjesto blaženosti kad su kuglice ždrijeba, kao šlag na križni put Hrvata kroz kvalifikacije, sudbinski odredile da će planetarni nogometni spektakl otvoriti, uz unaprijed predodređenu reprezentaciju zemlje domaćina, nitko drugi nego Hrvatska!

 

Otvaranje s Brazilom prometnulo se u medijsku, navijačku, forumsku, kavansku… top temu ne dana, ne tjedna,  nego mjeseca, a bit će tako i idućih šest mjeseci, u iščekivanju 12. lipnja i velikoga praska u Sao Paulu. Tada će se, naime, u gradu Svetoga Pavla, možda i u najgledanijem TV prijenosu u povijesti, peterostrukom svjetskom prvaku Brazilu,  na prvom SP-u na njegovu tlu od 1950., suprotstaviti Hrvatska. Vrijeme će ovdje dotad uglavnom stati, a mi ćemo bjesomučno zbrajati i množiti sve moguće i nemoguće benefite koje će iz utakmice prepune potencijala izvući naša zemlja, što brojem stanovnika stane u dvije četvrti Sao Paula.

 

Izbornik hrvatske reprezetnacije Niko Kovač još nije odredio ni plan priprema, ni strategiju, ni igrače koje će povesti na SP, a rezulat je već pao u treći plan, jer  iz nogometnih 90 minuta između Hrvatske i Brazila, iz tih 90 minuta koje će biti u posebnom fokusu s obzirom da je to prvih 90 minuta na turniru na kojem će se odigrati 64 utakmice u 12 brazilskih gradova, treba izvući marketinški, promocijski i ekonomski kapital što se mnogima, na užas navijača, čini i bitnijim i vrednijim od ”samo” senzacionalna tri boda što nudi sportski paket utakmice.

U Hrvatskoj će do 12.lipnja i utakmice s Brazilom na otvaranju SP-a vrijeme  uglavnom stati, a mi ćemo bjesomučno zbrajati i množiti sve moguće i nemoguće benefite koje će iz utakmice prepune potencijala izvući naša zemlja, što brojem stanovnika stane u dvije četvrti Sao Paula. Izbornik Niko Kovač još nije odredio ni  strategiju ni igrače koje će povesti na SP, a rezulat je već pao u treći plan

 

Hrvatska turistička zajednica izvukla je pravi bingo, nevjerojatna je privilegija dobiti jedinstvenu priliku biti s (nogometnim) razlogom u središtu zanimanja, pa će kako se prvenstvo bude približavalo moći ulaziti kroz razne platforme na golemo, perspektivno i zahvalno tržište  sa svojom pričom  o ”raju na Zemlji u zemlji s tisuću otoka i najčišćim morem na svijetu”.

 

Marketinški stručnjaci hrvatsko otvaranje svjetskog prvenstva, ne bilo gdje, ne bilo s kime, nego u najnogometnijoj zemlji na svijetu, protiv najnogometnije nacije na svijetu, smatraju neočekivanim i neprocjenjivim darom. Što bi čovjek rekao, neke se stvari ne mogu platiti novcem, a jedna od tih zapala je, eto, baš Hrvatsku, jer ”možda je to”, da citiramo Ćiru Blaževića, ”Hrvatska i zaslužila.” No, dobro, to su osobne opservacije najuspješnijega hrvatskoga nogometnoga izbornika, i dan danas hiper osjetljivog na našu nacionalnu momčad koju je jednom doveo nadomak finala SP-a i do trećeg mjesta u svijetu, te koji i dalje, kao i u svojim najboljim izborničkim danima, smatra da je hrvatska momčad s obzirom na koncentrat talenta, tradiciju i renome, predodređena boriti se uvijek za najveće dosege.

 

Ipak, unatoč svoj mudrosti i iskustvu, i on je upao u zamku euforije otvaranja prvenstva s Brazilom, pa je  u svome stilu kazao: ”Ako pobijedimo Brazil, onda mogu i umrijeti.” Pa, barem Ćiro zna da ”poslije Francuske stiže Nizozemska”, naime istina je da s Brazilom sve počinje, ali kako smo počeli svi zajedno doživljavati tu utakmicu mnogi bi mogli pomisliti da s Brazilom sve i završava. Što, naravno, nije istina. Više je vjerovati da Ćiro ipak samo diže letvicu ambicija, s obzirom da mu se nije svidjelo kako je Niko Kovač prilično ”mekano i neambiciozno” apsolvirao priču o hrvatskim izgledima u utakmici s peterostrukim prvakom svijeta.

 

”Hrvatska se nikad ne smije postaviti u podređeni položaj. Ni u najavama, ni na terenu. Niko, Niko već sada si morao reći da ćeš učiniti sve da pobijedimo taj Brazil!”, vikao je Ćiro ispred TV ekrana, slušajući prvo javljanje izbornika Kovača neposredno nakon ždrijeba. S druge strane, pak, Zlatko Cico Kranjčar, koji se na SP-u u Njemačkoj 2006., zajedno s hrvatskom momčadi i emotivno (tko ne pamti suze na Cicinom licu za vrijeme intoniranja himne!) i psihološki i fizički totalno potrošio u prvoj utakmici u skupini upravo protiv Brazila, iz vlastita iskustva poručuje Niki Kovaču da zaboravi Brazil, te neka se koncentrira da izvuče maksimum protiv iduća dva mnogo lakše pobjediva suparnika, Kameruna i Meksika.

Statistika prvih utakmica na svjetskim prvenstvima ne ide u prilog ni domaćinima, ni favoritima, ni svjetskim prvacima, pa daje za pravo Ćiri Blaževiću kad grmi da Niko Kovač nipošto ne smije hrvatsku reprezentaciju uvesti spuštena garda u prvi meč, pa makar on bio protiv Brazila. No, kako god da završi tih prvih 90 minuta na SP, trebamo kao mantru ponavljati, da se ne zaboravi, SP za Hrvatsku ne završava s Brazilom. Ili, možda ipak završava, kako su mnogi duhovito primjetili

 

E, sad, u pravu su i Ćiro i Cico. Da nisu, ne bi ni bili to što jesu! Cico dobro zbori, jer doista bi bila neoprostiva pogreška, a s obzirom na već jednom proživljeno iskustvo, dopustiti momčadi da se za utakmicu protiv Brazila napali kao da je početak i kraj svega, te izgori, pa joj se kao na SP 2006. poslije ”junačkoga poraza” od samo 1-0 dogode kiksevi s ipak autsajderima Japanom i Australijom.

 

A opet, povijest  rezultata na otvaranjima svjetskih prvenstava ne ide u prilog domaćinima koji u novije doba igraju prve utakmice, baš kao što povijest rezultata ne ide u prilog čak ni svjetskim prvacima koji su do 1998.  igrali prve utakmice na otvaranjima SP-a. Recimo, Argentina je sa Maradonom, Kempesom, Passarellom, Ardilesom… pred 95.000 u gledatelja u Barceloni izgubila 0-1 protiv Belgije na otvaranju SP-a u Španjolskoj 1982. Tri dana kasnije domaćin Španjolska igrala je u Valenciji u svojoj prvoj utakmici samo 1-1 s Hondurasom, a budući svjetski prvak na tom prvenstvu, Italija, samo 0-0 sa Poljskom (doduše, Poljska je u tom razdobolju imala izvrsnu reprezentaciju koja je na kraju na istom prvenstvu osvojila brončanu medalju).

 

Četriri godine kasnije, na otvaranju SP u Meksiku 1986., Italija kojoj je kao svjetskom prvaku pripala čast otvoriti prvenstvo remizirala je (1-1) s Bugarima. Argentina je s Maradonom, Burruchagom, Batistutom… SP 1990. u Italiji, gdje je došla braniti naslov prvaka, otvorila 0-1 porazom u Rimu protiv Kameruna, dok je domaćin Italija sa Maldinijem, Donadonijem, Viallijem, Baresijem… jedva u prvoj utakmici pobijedila Austriju (1-0).

 

Njemačka je u SAD 1994. stigla kao svjetski prvak, ali na otvaranju SP-a su Mattheus, Klinsmann, Effenberg i društvo jedva izvukli 1-0 protiv Bolivije. Brazil je s Ronaldom, Rivaldom, Bebetom i Carlosom na otvaranju SP-a u Francuskoj 1998. minimalno pobijedio Škotsku 2-1, dok je svjetskog prvaka Francusku na otvaranju u Japanu 2002. sa 1-0 porazio Senegal. Na SP u Njemačkoj 2006. domaćini su zakratko prekinuli tradiciju neefikasnih prvih utakmica, Njemačka je pobijedila Kostariku 4-2, ali već u Južnoj Africi 2010. domaćin je na otvaranju remizirao (1-1)  s Meksikom, identično kao i svjetski prvak Italija sa Paragvajem.

 

Eto, tradicija i statistika prvih utakmica na svjetskim prvenstvima ne ide u prilog ni domaćinima, ni favoritima, ni svjetskim prvacima, pa daje za pravo Blaževiću kad grmi da  Kovač nipošto  ne smije hrvatsku reprezentaciju uvesti spuštena garda u prvi meč, pa makar on bio protiv Brazila. No, kako god da završi tih prvih 90 minuta na SP,  trebamo kao mantru ponavljati, da se ne zaboravi, SP za Hrvatsku ne završava s Brazilom. Ili, možda ipak završava, kako su mnogi duhovito primjetili. U finalu, kada bi se teoretski Hrvatska još jedini put s domaćinima opet mogli susresti…

Filed Under: ROMANIN PETERAC Tagged With: autograf.hr, Brazil, Cico, Ćiro, Fifa, kolumna, Niko Kovač, nogomet, Prvenstvo, Romana Eibl, Romanin peterac, Sao Paulo

U ime nogometa – roblje

Autor: Romana Eibl / 05.12.2013. Leave a Comment

Sjaj i bijeda nogometa ne moraju nužno biti dvije strane iste medalje samo u visokokorumpiranim zemljama koje izjedaju krize svake vrste, od ekonomske do moralne, a potvrda su tomu brojna izvješća koja pristižu s ”bojnoga polja Katar”. Među njima je i najnovije izvješće Amnesty Internationala, neovisne, nevladine i neprofitne organizacije, koja se zauzima za zaštitu i promicanje ljudskih prava, a progovara o zvjerskoj eksploataciji tisuća radnika na izgradnji nogometnih stadiona.

 

Katar je, znamo, zahvaljujući prirodnom bogatstvu naftom i plinom, jedna od najbogatijih zemalja svijeta, s najvećim – 88.000 dolara – bruto nacionalnim dohotkom po glavi stanovnika, međutim, alarmantna svjedočenja koja stižu s mjesta podizanja hramova modernoga doba, govore da će se na pustinjskim gradilištima, uime raskošnih svjetala pozornice, koja će zasjati 2022. godine kad će ova prebogata arapska zemlja biti domaćin nogometnog SP-a, brutalno ugasiti stotine duša. Procjenjuje se da će, održi li se sadašnja nemilosrdna robovska eksploatacija, do početka SP-a umrijeti 4.000 radnika.

 

Svjedoci smo nebrojenih foruma i tribina na kojima se mjesecima lamentira o pogubnom utjecaju ekstremnih vrućina na organizam nogometaša, koje se penju iznad 45 stupnjeva Celzijevih, uobičajenih u lipnju i srpnju kad je očekivani termin SP-a, pa je predsjednik Svjetskog nogometnog saveza (FIFA-e) Sepp Blatter nedavno decidirano izjavio: ”Svjetsko prvenstvo u Kataru morat ćemo prebaciti u zimu, nemoguće je igrati po ovim paklenim vrućinama.”

Amnesty International je nakon sveobuhvatnog snimanja terena sastavio 166 stranica izvješća prepunog eksploatacije i zapravo rutinskoga zlostavljanja radnika u Kataru, zaposlenih na multimilijunskim projektima vezanima za nogometno SP 2022., pozvavši katarsku vlast da smjesta prekine kršiti ljudskih prava, a FIFA-u da ne tolerira zlostavljanje radnika

 

Dok se razumljivo i s pravom cijela vojska liječnika, trenera i znanstvenika glasno i odgovorno zalaže za zaštitu nogometaša i navijača od pogubnih vremenskih uvjeta, dotle se malo i tiho govori o nebrizi za nejaka pleća tisuća radnika, mahom imigranata, koji umiru pod težinom posla i neljudskih uvjeta kao nekad robovi na egipatskim piramidama.

 

”Nedopustivo je da se u jednoj od najbogatijih zemalja svijeta toliko radnika -imigranata – nevjerojatno nemilosrdno eksploatira”, izjavio je nedavno Salil Shetty, glavni tajnik Amnesty Internationala, pozivajući Blatterovu FIFA-u da izvoli poslati snažnu poruku da neće tolerirati zlostavljanje radnika i kršenje ljudskih prava u izgradnji megaprojekata u vezi sa Svjetskim nogometnim prvenstvom.

 

U međuvremenu su iz Amnestyja, tijekom svoja dva posjeta Kataru, u listopadu 2012. i ožujku 2013., razgovarali s više od 210 radnika imigranata u građevinskom sektoru te su kontaktirali 22 tvrtke koje se ondje bave građevinskim projektima i razgovarali s poslodavcima. Amnestyjevi istraživači održali su najmanje 14 sastanaka s predstavnicima katarskih vlasti, uključujući i predstavnike ministarstava vanjskih poslova, unutarnjih poslova i rada. Nakon sveobuhvatnog snimanja terena sastavili su 166 stranica izvješća prepunog  eksploatacije i zapravo rutinskog zlostavljanja radnika zaposlenih na multimilijunskim projektima.

 

Samo su prošlog ljeta u 30 dana poginula 44 nepalska radnika, (od ukupno 70 od 2012.), koji su kazali da ih multinacionalne korporacije tretiraju kao stoku, koja radi i 24 sata dnevno praznoga želuca, a ono malo vremena kad ne rade, žive u šokantnim uvjetima, smješteni u bijednim, pretrpanim stanovima, bez kanalizacije, uz otvorene septičke jame te, dakako, bez klima-uređaja koji će, međutim, rashlađivati sve buduće stadione domaćine SP-a 2022.

Iako je bilo diskretnih inicijativa da se Kataru zbog brutalne eksploatacije radnika oduzme Svjetsko prvenstvo, to je i u svijetu nogometa, kao i u svakom drugom svijetu s dvije strane medalje, sjajnom i bijednom, jednostavno nemoguće. U ime enormnih budućih profita, sklopljeno je već previše saveza i potrošeno previše novca da bi nekoliko stotina ili tisuća života, odnosno smrti, modernih robova moglo zaustaviti ”paru koja vrti svijet”

 

Na gradilištima je trenutačno zaposleno 1,2 milijuna radnika imigranata, mahom iz siromašnih zemalja kao što su Nepal i Bangladeš. Mnogi od njih smatraju da ih se zapravo drži na prisilnom radu, jer ako se pobune, prijete im da će ostati bez plaće, koju ionako mnogi nisu dobili više od pola godine, te da će ih protjerati iz zemlje. Usred su ”otvorenoga zatvora”, kako je Katar nazvala nepalska veleposlanica, ljetos protestno povučena iz Dohe, a tisuće njih čekaju krvavo zarađene rijale da ih pošalju siromašnim obiteljima.

 

U Katar su se, kažu, otputili puni vjere i nade, a sada, podižući iz pepela projekt vrijedan 100 milijardi dolara, čekaju svoju teško zarađenu crkavicu. Oni koji ostaju ondje osjećaju se pratički zatočenima, mnogi su u teškom psihičkom stanju, a nemali broj njih i na rubu samoubojstva, ističe Amnesty International, pozivajući katarske vlasti i građevinske tvrtke da smjesta prekinu izrabljivati i zlostavljati radnike te da iskoriste jedinstvenu priliku da pod svjetlima svjetskih reflektora, na globalnoj sceni pokažu svoje opredjeljenje za ljudska prava te budu uzor u regiji.

 

Nažalost, eto, skandali oko Katara ne prestaju otkako je 2010. ova državica s dva milijuna stanovnika dobila domaćinstvo najprofitabilnije sportske priredbe na svijetu. Od čudnovate pobjede nad preostalim zemljama kandidatima za domaćina SP 2022., a riječ je o SAD-u, Australiji, Južnoj Koreji i Japanu, Katar prati glas da je kupio prvenstvo, potplativši najviše FIFA-ine dužnosnike. Ugledni nogometni magazin France Football objavio je početkom ove godine  senzacionalnu priču na 16 stranica pod egidom ”Qatargate”, u kojoj govori o dubokoj sumnji u korupciju prilikom dodjele domaćinstva SP-a Kataru, optužujući i predsjednika UEFA-e Michela Platinija, pa čak i bivšega francuskoga predsjednika Nicolasa Sarkozyja za prljave rabote. No, najbogatija država na svijetu ne živi samo pod sumnjom da je prevarila svijet i zapravo kupila SP.

 

Sad je suočena s brojnim svjedočanstvima i dokazima s terena koji je optužuju da u svoje megastadione, koji samo što ne plešu i ne pjevaju, upravo neljudski, brutalno i nedopustivo ugrađuje stotine ljudskih života. Premda je bilo nekih diskretnih inicijativa da bi Kataru i zbog toga trebalo oduzeti SP, to je i u svijetu nogometa, kao i u svakom drugom svijetu s dvije strane medalje, sjajnom i bijednom, jednostavno nemoguće. U ime enormnih budućih profita, sklopljeno je već previše saveza, plaćeno previše provizija i potrošeno previše svakovrsnoga novca, da bi nekoliko stotina ili tisuća života, odnosno smrti, modernih robova moglo zaustaviti ”paru koja vrti svijet”.

Filed Under: ROMANIN PETERAC Tagged With: Amnesty International, autograf.hr, Fifa, Katar, kolumna, nogomet, Romana Eibl, Romanin peterac, Sepp Blatter, stadion, Svjetsko prvenstvo

Moje je pravo da se branim i dužnost da govorim

Autor: Romana Eibl / 28.11.2013. 1 Comment

Hvala svima koji ste u nedjelju ”ručali” sa mnom, hvala svima koji ste moj nastup na Hrvatskoj televiziji kod Aleksandra Stankovića u emisiji ”Nedjeljom u dva” ocijenili iskrenim, kompetentnim, odmjerenim i dostojanstvenim, bez potrebe da s figom u džepu podilazim bilo komu! Znam i da ste mnogi u mojoj osobnoj priči, u kojoj je zasad ”veliki pojeo maloga”, prepoznali i svoje više ili manje uzaludne borbe pa ste me, a da još gotovo nisam ni izašla iz studija, dočekali stotinama dirljivih poruka hvale, ohrabrenja i potpore na društvenim mrežama i zaslonu mobitela. Mnogi su mi ovih dana prišli i izravno na ulici, u trgovini, kafiću, pekarnici, i gotovo su svi isticali moju hrabrost što sam iskoristila svojih pet minuta da prokažem kako funkcionira sustav, dakako ne samo u sportu. I ja sam svakom posebno odgovorila, a kažem i sada, da ne smatram da sam učinila nešto osobito hrabro, nego sam samo iskoristila svoje pravo da se branim i svoju dužnost da govorim.

 

Ako su mediji, a jesu, i to se zna već odavna, percipirani kao ”psi čuvari demokracije”, onda je valjda i dužnost novinara da budu društveno odgovorni te da o svim informacijama, i dobrima i lošima i onima o kriminalu, javno govore i pišu, a nadasve da uvijek i stalno propituju što i kako rade svi oni kojima smo, izabravši ih, dali u ruke i vlast i moć, jednako kao i oni koji ne poštuju nikakva društvena pravila ni zakone te su svoja prava uzurpirali na račun općeg dobra.

 

Evo, baš dok pišem ovaj tekst, u svojoj improviziranoj redakciji, u kutku jednoga kafića nedaleko od zauvijek moga uništenoga i ugašenoga Vjesnika, jedna me gospođa, koju upravo nastoje na perfidne načine primorati da proda svoj komadićak zemlje na toj zgodnoj ”Vjesnikovoj parceli”, gdje je ne tako davno 3000 duša proizvodilo brojna tiražna novinska izdanja, jer je parcelica očito već namijenjena ”nekomu” za ”nešto”, upitala: ”Zar je sve to istina?” Ajoj, gospođo draga, mislim si, pa što sam ja to uopće dotaknula: jedan nečasni komplot, malo uzurpiranoga i povlaštenoga Dinama, jednoga pohlepnog uzurpatora, sustav koji ih (p)održava te nešto ljudske oholosti i bešćutnosti!

Ako su mediji, a jesu, i to se zna već odavna, percipirani kao ”psi čuvari demokracije”, onda je valjda i dužnost novinara da budu društveno odgovorni te da o svim informacijama, i dobrima i lošima i onima o kriminalu, javno govore i pišu, a nadasve da uvijek i stalno propituju što i kako rade svi oni kojima smo, izabravši ih, dali u ruke i vlast i moć

 

Što da odgovorim gospođi? Da je istina pet puta gora, i da bi ovoj zemlji trebalo ne Stankovićevih 60 minuta nedjeljom, nego možda mjesec, a možda i godina, i to ne u dva, nego u stotinu, da bismo otvorili sve prešućene istine i raskrinkali sve nečasne komplote iz kojih su se izlegla enormna privatna bogatstva što nam sad kroje i zakone i moral po svojoj potrebi i mjeri. Pa, ako su nas već egzistencijalno i ponizili toliko da se kod nas jedna zgodna poslovica danas cinično parafrazira kao ”Tko rano rani, dva kontejnera grabi”, ne znači da su nam popili svu pamet ni da imaju ekskluzivno pravo na to da se čuje samo njihova istina.

 

Tu njihovu istinu gorljivo se osjetio pozvanim braniti netom nakon mog nastupa kod Stankovića i izvjesni Igor Peternel. On je, baš kako mu to nalaže služba i družba, nešto trkeljao o tome kako je hrvatski sport otišao predesno, pa sam valjda tu sad ja da ga vratim lijevo. Bože me sačuvaj! Nije još, kaže, progovorio o mojim nalogodavcima, ali prokazat će ih, obećava, uskoro. Nestrpljivo čekam. Bit će to još jedan izniman prilog toga kompromitiranog hrvatskog ogranka međunarodne institucije koja se u civiliziranim zemljama svijeta bori protiv kršenja ljudskih prava i za njihovo poštovanje, a koji se u Hrvatskoj već mjesecima brani zaštitom lika i djela Zdravka Mamića i njegovih interesa koje ostvaruje preko jednog protupravno prisvojenoga kluba, proganjajući pritom svakog neistomišljenika, a da i ne govorimo o navijačima, kao jedinoj glasnoj oporbi na tribinama.

 

Protiv te još jedino aktivne oporbe, protiv te duše kluba u svakome normalnom mjestu u normalnom svijetu, zajednički su HHO i Dinamo pokrenuli takvu harangu pa iskorištavaju represivni sustav do besmisla, zlorabeći i Zakon o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima, pa praktično 200 metara od stadiona u Maksimiru te na njegovim tribinama nestaju ljudska prava. Čemu uopće sud ako je tim nesretnicima što još uopće hoće doći na stadion klub i tužitelj i sudac?

 

No Peternel i HHO tek će se zauzeti za mene. Njima nije bio problem prozvati neofašističkom falangom školovane i potkovane dečke iz inicijative ”Zajedno za Dinamo”, a oni su, eto, napokon, nakon tri godine inzistiranja, uspjeli pokrenuti na izvide inspekciju Gradskoga kontrolnog ureda da ustvrdi ono što oni tvrde, i što sam i sama godinama pisala, da Dinamo nije usklađen sa zakonima, drugim riječima da je protupravno prisvojen. Zasad sam lijeva Markićka, iako je to u posvemašnjoj suprotnosti s neofašističkom falangom, takve sitne kontradikcije ne smetaju Peternelu i društvu dok treba braniti nebranjivo.

Samo 60 minuta, koliko je trajao moj razgovor sa Stankovićem, bilo je tzv. uredništvu moje dojučerašnje redakcije dovoljno da prekroji i razloge moga otkaza i cijeli moj novinarski angažman i opus, pa sam tako od prvoga do posljednjeg priopćenja što su se maliciozno nadopunjivali i frizirali toga poludjeloga nedjeljnog poslijepodneva, postala od izvrsne novinarke jedna čista profesionalna i ljudska nula

 

Osim toga čudnovatog društva za mene su se nakon gostovanja u ”Nedjeljom u dva” posebno zauzeli u Jutarnjem listu jer sam još jednom ponovila da ne tvrdim, ali nekako ružno slutim da je Mamićev zlokobni utjecaj pridonio mojoj eliminaciji iz novina u kojima sam pošteno radila i pisala zadnje četiri godine. Samo 60 minuta, koliko je trajao moj razgovor sa Stankovićem, bilo je tzv. uredništvu moje dojučerašnje redakcije dovoljno da prekroji i razloge moga otkaza i cijeli moj novinarski angažman i opus, pa sam tako od prvoga do zadnjeg priopćenja što su se maliciozno nadopunjivali i frizirali toga poludjeloga nedjeljnog poslijepodneva postala od izvrsne novinarke jedna čista profesionalna i ljudska nula.

 

”Gospođo, čestitam vam i želim vam puno sreće!” zaustavio me u utorak u banci jedan ugodan gospodin, koji se predstavio i kao inženjer strojarstva. ”Znam o čemu vam pričam jer sam prošao nešto slično što se vama sada događa. Znate, niste vi dirnuli ni u Mamića ni u Pavića, vi ste dirnuli u sustav, i zato nisu ljuti, nego bijesni.” Moj dragi kolega i prijatelj Andrija Kačić-Karlin nazvao me kad je vidio kako su mi Viktor Vresnik i tzv. uredništvo JL-a ”uredili” CV, pa je u svom stilu, lucidno i nepogrešivo ispalio: ”Stara, pa Zdravko Mamić te nikad ne bi iscipelario ovako kako su te iscipelarili ovi tvoji!”

 

Suvišno mi je uopće govoriti o tome što sam sve, kako i koliko radila u redakciji, o čemu sam sve i kako pisala, s kime sam sve iz javnoga i sportskog života razgovarala i o čemu, nemam potrebu demantirati sve klevete iz toga bijednog priopćenja; moji tekstovi, kojih se sada, eto, neki ne sjećaju, govore o mome radu, moji čitatelji i moja publika javljaju mi se s poštovanjem, znam i da moji kolege u bivšoj redakciji ne misle ništa od onoga što je nepoznat netko pod egidom uredništva bijesno napisao. Umjesto da se branim, citirat ću pismo jedne kolegice, nomina sunt odiosa, s kojom sam do jučer dijelila sudbinu Pavićeve zaposlenice, a koje mi je poslala nakon ”flamboajantnog pamfleta uperenog protiv mene” na portalu i stranicama Jutarnjega lista. Dakle:

 

”Draga Romana, nisam te jučer gledala, ali sam snimila i svakako ću pogledati. No, po reakcijama Jutarnjeg mogu pretpostaviti da si pogodila tamo gdje najviše boli, u istinu, jer se drukčije ne može objasniti taj primitivan i agresivan napad koji je uslijedio. Gledala sam te prije desetak dana u ‘Hrvatskoj uživo’ pa sam se sjetila jedne tvoje rečenice koju si rekla u prilogu – o tome kako je na kraju ispalo da si neradnica, da ne znaš raditi, da si loša novinarka.

 

Ne mogu utjecati na to što rade moji kolege, ali mogu ti reći ovo i nadam se da ćeš se toga sjetiti ako ikad posumnjaš u sebe – niti si bila neradnica, niti si bila loša novinarka. Baš suprotno. Puno sreće ti želim i nadam se da će netko što prije zaposliti tako sjajnu novinarku kao što si ti. Meni je bio užitak raditi s tobom.”

Nisam u svom tom uzbuđenju ni primijetila da mi se moje štene, moja Koka, popiškila u krilo. Pomislila sam: I neka, treba se spustiti na zemlju. Nisam tada još ni slutila da će se nakon sat, dva ispišati po meni uredništvo Jutarnjega lista. No zna se što je nužda, a sila ne pita

 

Hvala, kolegice! Htjela bih i da se zna, da ne bi bilo zabune, s njom čak nikad nisam popila ni kavu, ne zato što smo nedruštvene, dapače, ali imale smo druge ritmove i obveze i sugovornike.

 

Nebrojeno mi se ljudi ovih dana javilo na Fejsu, od nedjelje do srijede imam novih 500 prijatelja na toj zahvalnoj i propulzivnoj društvenoj mreži. Svatko tko me je kliknuo ovih dana za prijatelja imao je potrebu zahvaliti mi na nastupu, a neke je mojih 60 minuta i posebno nadahnulo, pa sam čitajući sve te poruke, u jednom času rekla sama sebi: Dosta, moraš na zrak ohladiti glavu! Televizija je čudo, ali i brzo te prehiti. Nisam u svom tom uzbuđenju ni primijetila da mi se moje štene, moja Koka, popiškila u krilo. Pomislila sam: I neka, treba se spustiti na zemlju. Nisam tada još ni slutila da će se nakon sat, dva ispišati po meni uredništvo Jutarnjega lista. No zna se što je nužda, a sila ne pita.

 

Iz nekoga sasvim drugoga svijeta, neopterećenog perfidno zahtijevanom odanošću poslodavcu, stigle su mi neke sasma druge poruke. Citirat ću jednu, a bilo je još dosta sličnih koje su me ganule do suza. Hvala vam!

 

”Bravo, Romana Eibl! Žena koja zna sve. Izbacili je iz vlaka i sad na stanici čeka. Nije jedina. Utjeha? Ponekad je toplije biti na hladnom, ponekad društvenije biti sam, a biti u teškom lakše, biti čovjek. Ono što moram podijeliti jest da je moja kolegica, sportska suparnica i prijateljica jedna stvarno hrabra žena, hajd’ da parafraziram i velim Romana Courage. Ima jedna stvar koju ona javno ne bi rekla ni u snu, a tu joj se klanjam do zemljice najdraže.

 

Dakle, ona je već praktički pet mjeseci na ulici, no vješto je sve izvela, pa joj brat i stara mati za koje se brine, a brine se za mnoge, empatična je do bola i ovakva na ulici, dakle izvela je to kao servu s bekenda da oni sve ove dana nisu znali u kakvom je statusu, da je ostala bez posla, da je svaki dan borba, da se svaki dan suočava s pozicijom onih na kolodvorskoj čekaonici i onih u vlaku… u vlaku koji ide ne znamo više kud. Sve da ih zaštiti, da ih zaštiti! Jedna doista posebna osoba i ja vjerujem doista u sve kad znam da je tu, da živi sa mnom u istom vremenu. Bravo, Romana, i sama znaš kako to ide u pingaču! Dobivale smo ti i ja i na 20:16 za protivnika, pa čak i na 20:14. Nije lako, ali može se, mora se!” (Silvija Šesto)

 

Javila mi se i jedna mala Marija, kažem mala jer ima tek dvadesetak godina, i još je jednostavno i premlada i nedovoljno odrasla i mudra da bi mogla iščitati pokvarenost sustava koji se ovdje već odavno svrstao na stranu jačega. Premda je već iskusila svu bešćutnost tako (na)opako postavljenoga svijeta, jer joj je upravo u danima dok joj je mlada majka umirala od karcinoma uručen otkaz u jednom velikom trgovačkom centru, Marija me hrabri, i ne pita i ne traži ništa za sebe, nego se brine za mene, pa me pita: ”Pa, zar ni ti nemaš neku vezu za posao?” Draga Marija, imam ja jake veze, kako ne, pa preko veze sam i ostala bez posla…

Filed Under: ROMANIN PETERAC Tagged With: Aleksandar Stanković, autograf.hr, Dinama, EPH, HHO, HTV, Jutarnji list, kolumna, Romana Eibl, Romanin peterac, Vjesnik, Zdravko Mamić

Šuker na konju, odsad sam drži uzde hrvatskog nogometa

Autor: Romana Eibl / 21.11.2013. Leave a Comment

I, jesmo li već u finalu Svjetskog prvenstva, i tko nam je protivnik, Brazil ili Njemačka? Nije bilo naodmet i malo cinizma što se, u poplavi euforije, razlio jednim statusom na Facebooku dok je Luka Modrić ispred TV kamera dodatno potpaljivao Hrvate tvrdeći da ”naša reprezentacija ima moć, snagu i kvalitetu nositi se ravnopravno sa svakom momčadi na svijetu”, a reporter Drago Ćosić, prepukloga glasa i dobrog ukusa, apelirao na Hrvate da uzmu kredite, a na bankare da budu milostivi pa da svi skupa, kad već nemamo za mlijeko, vodu i struju, makar sletimo idućeg ljeta na Copacabanu.

 

U Lijepoj Našoj, koju je prevareni i osiromašeni narod već odavna prekrstio u Lijepu Njihovu, a odnedavno je sve češće naziva Apsurdistanom, dopušteno je valjda i jednom ipak samo sportskom TV reporteru pasti na tjeme u trenutku dok nacionalna momčad potvrđuje nastup na Svjetskom prvenstvu. Osobito su pak velike riječi dopuštene Luki Modriću, nakon velike partije u velikoj večeri u kojoj je pao nogometno ipak mali Island.

 

Svejedno, od Realova se dirigenta i ne očekuje da se suzdržava, jednako na polju i pred kamerama, dapače, fućkaš sportaša koji svoju ambiciju ne mjeri barem naslovom svjetskoga prvaka! Sjetite se uostalom Miroslava Ćire Blaževića, koji je, ismijavan od većeg dijela javnosti, postavio granicu nemogućega, a doma su se on i dečki 1998. vratili iz Francuske sa svjetskom broncom iskovanom u veličanstvenim utakmicama protiv nogometnih divova Njemačke i Nizozemske.

U Lijepoj Našoj, koju je prevareni i osiromašeni narod već odavna prekrstio u Lijepu Njihovu, a odnedavno je sve češće naziva Apsurdistanom, dopušteno je valjda i jednom ipak samo sportskom TV reporteru pasti na tjeme u trenutku dok nacionalna momčad potvrđuje nastup na Svjetskom prvenstvu. Osobito su pak velike riječi dopuštene Luki Modriću, nakon velike partije u velikoj večeri

 

U utorak navečer dok su poraženi srčani islandski nogometaši plakali, svjesni da su bili nadomak povijesnom iskoraku, da su bili u prilici ostvariti senzacionalan uspjeh, u prilici kakva se vjerojatno neće pružiti brojnim idućim islandskim generacijama – da kao najmanja zemlja dosad nastupe na nogometnom prvenstvu svijeta – dotle su Hrvatsku od maksimirskoga stadiona prema sjeveru, jugu, istoku i zapadu prožimale dobre vibracije.

 

Nisu se, istinabog, pomaknule tektonske ploče kao prije mjesec dana u Bosni i Hercegovini kad su stotine tisuća na ulicama slavile prvi plasman svoje izranjavane zemlje na nogometno prvenstvo svijeta kao ulaznicu u neko bolje sutra. Ovdje je bilo mnogo mirnije jer ipak je Hrvatska ”stari mačak” globalne nogometne smotre, nastup u Brazilu bit će joj četvrto sudjelovanje na SP-u, nakon nastupa u Francuskoj 1998., Japanu 2002. i Njemačkoj 2006. godine. No nakon svih mogućih podjela na naše i njihove, nakon svih mogućih ”za” i ”protiv”, što je već izraslo u prvorazrednu hrvatsku sportsku disciplinu, nogometna su lopta i za svakoga istinskog navijača sveti cilj – odlazak na SP – ujedinili Hrvatsku makar na nekoliko sati.

 

Trebalo se odlučiti po najvećem pljusku krenuti od kuće prema stadionu bez krova i minimuma komfora, znajući da ćeš pritom, sve da pada kao iz kabla, kišobran morati zauvijek predati zaštitarima ispred ulaza na tribine, trebalo je sjesti na posve neprikladno, mokro i ledeno zdanje i nadati se da će te u prohladnoj noći zagrijati nacionalna momčad čije su igre i rezultati zadnjih pet mjeseci ledili krv u žilama navijača.

 

Reprezentacija koja je pod vodstvom Igora Štimca, istina, prispjela do tzv. baraža za odlazak na SP, ali je negdje na tom putu izgubila i igru i vjeru i rezultat i dušu i potporu, nije ni pod vodstvom brže-bolje izabranoga novog izbornika Nike Kovača ispisala na Islandu osobitu pozivnicu za Maksimir na biti ili ne biti 90 minuta.

 

Ocjene Kovačeve premijere u Reykjaviku rastezale su se poput žvakaće gume, od solidne i svrsishodne do očajne partije, snopovi preskupih ulaznica na maksimirskim blagajnama uoči dana odluke nisu se topili, vremenska prognoza bila je grozna, pa je očajni predsjednik Hrvatskoga nogometnog saveza Davor Šuker, spašavajući i sebe i stotinjak milijuna kuna što ih donosi odlazak na SP, posve u neskladu sa svojom poslovičnom škrtošću, interventno podijelio možda i desetak tisuća ulaznica.

 

Danas je PDV koji će morati platiti za svaku podijeljenu ulaznicu tek beznačajna kap u moru novca koji će prispjeti u blagajnu Saveza. Davor Šuker danas je na konju, Zdravko Mamić, premda ga je upravo on ustoličio za nominalno prvoga čovjeka hrvatskog nogometa, sve je dalje od uzda, glavni plesač u VIP-ovu šatoru, gdje su važni ljudi slavili plasman Hrvatske na SP, bio je glavom i bradom Šuker, asistirali su mu i brojni članovi njegove nogometne vlade, sve je nadgledao i ministar sporta Željko Jovanović, jedino nitko nije vidio Mamića blizu rasplesanoga društva.

Šuker će u danima koji dolaze imati i sto milijuna razloga više emancipirati se od pohlepnoga gazde Dinama. Odabirom Nike Kovača, a to je, tvrdi Šuker, bila njegova prva ozbiljna samostalna odluka, jer Mamić je zagovarao ostanak posrnuloga Igora Štimca na mjestu izbornika, reprezentacija je vraćena u ravnotežu, a teška je atmosfera oko nje razbijena pa se navijački revolt preokrenuo u potporu

 

Tako su u velikoj noći i na djelu potvrđena nagađanja o sve čvršćoj vezi Šukera i Jovanovića, kojima je jedan od ciljeva premjestiti neprihvatljivoga Zdravka Mamića iz institucionalnoga nogometa i javnoga diskursa.

 

Šuker će u danima koji dolaze imati i sto milijuna razloga više emancipirati se od pohlepnoga gazde Dinama. Odabirom Nike Kovača, a to je, tvrdi Šuker, bila njegova prva ozbiljna samostalna odluka, jer Mamić je zagovarao ostanak posrnuloga Igora Štimca na mjestu izbornika, reprezentacija je vraćena u ravnotežu, a teška je atmosfera oko nje razbijena, pa se navijački revolt preokrenuo u potporu.

 

Javnost i tribine jednostavno nisu mogli od prvoga dana probaviti neprincipijelnu Mamićevu i Štimčevu koaliciju. Kad je jednom, pokušavajući dočarati čime se sve služi Mamić, Štimac kazao da mu je Dinamov predsjednik već nudio mjesto izbornika pod uvjetom da u reprezentaciju uvijek zove i pet njegovih igrača, tko je više ikad mogao povjerovati Štimcu da će on sada, kada je postao izbornikom, biti neovisan o Mamićevim željama i interesima? Ljudi pamte i nisu mutavi, ne mrze Hrvatsku ako ne podupiru interesne i nečasne komplote, i u takvu teškom ambijentu, ali i Štimčevu trenerskom lutanju izgubila se negdje i prepoznatljiva nogometna Hrvatska.

 

Nakon Igora Štimca, izbora iz interesa, stigao je Niko Kovač, izbor iz nužde, ali pošten, neumrljan, bez repova i dugova, i narod mu je pokazao palac gore. Nakon pet mjeseci jeze hrvatska je reprezentacija u utorak napokon bila pristojna momčad, odigrala je poštenu, srčanu, strasnu i dobru nogometnu utakmicu. Obljubljeni kapetan i njegovi dečki upalili su malo svjetla u hrvatskome mraku.

 

Istina, mnogo su za Šukera, Kovača, dečke i Hrvatsku učinile i sretne kuglice koje su im na ždrijebu parova doigravanja dodijelile momčad ribara, tehničara, bankara i režisera s Islanda. Zamislite da je s druge strane stajala Platinijeva Francuska s goropadnim Ribéryjem i nepogrešivim Benzemom, ili one-man team, Ibrahimovićeva Švedska, koja je na krilima Ibrine moći i golova zamalo izbacila sa SP-a Ronaldov Portugal! Sva sreća pa nije, jer Šuker možda danas ne bi imao ni za plaćanje PDV-a za desetak tisuća podijeljenih ulaznica.

Filed Under: ROMANIN PETERAC Tagged With: autograf.hr, Brazil, Ćiro, Drago Ćosić, Hrvatska, Igor Štimac, Island, kolumna, Luka Modrić, Niko Kovač, nogomet, Romana Eibl, Romanin peterac, Ronaldo, Šuker, Zdravko Mamić

Kako su me Pavić i Mamić pospremili na cestu

Autor: Romana Eibl / 14.11.2013. 2 Comments

Teško mi je otvoriti bilo kakvu sportsku temu u zemlji koja tek počinje svoditi račune 20-godišnjega nezasitnog natjecanja u lopovštini i prijevarama. Kako se fokusirati na Blanku, Balića, Kostelića ili Modrića, ako policija i USKOK svako malo javnosti isporuče novoga šampiona lige bahatih i moćnih koji su na račun općeg dobra stekli enormna privatna bogatstva? Čemu zdvajati nad Lovrenovim autogolom pokraj toliko grijeha struktura i namjernih autogolova vlastitom narodu s najodgovornijih mjesta u državi.

Nedugo nakon što je izašao iz pritvora zbog rasističkoga vrijeđanja ministra Željka Jovanovića, Mamić je u posjetu EPH-ovu carstvu, vjerojatno tražeći rehabilitaciju, proveo čak četiri sata, tri sata kod direktora Janka Goleša, a sat vremena na sedmom katu. Svi koji poznaju epehaziju znaju kome idu ugledni gosti kad odlaze na sedmi kat. Dakako, medijskom tajkunu Ninoslavu Paviću

 

Kako govoriti o sjaju i radosti Lige prvaka koju u Maksimiru isprati samo četiri tisuće revoltiranih i u mišljenjima podijeljenih gledatelja o nogometnom pitanju svih pitanja – kako je, uz čiji blagoslov i pokroviteljstvo te za čiji račun i za koliku osobnu korist Zdravko Mamić prisvojio javno i nacionalno sportsko dobro Dinamo, a uvelike je svojim interesima podčinio i cijeli jedan sport?

 

Da, možda ćete mi prigovoriti da se opet bavim Mamićem, ali teško je pobjeći od njega, posebno kada se Mamić na vrlo ozbiljan i perfidan način počne baviti vama. Ne mogu decidirano tvrditi, ali imam mnogo razloga sumnjati da me upravo Mamićev zlokobni utjecaj pospremio na cestu. O čemu se, naime, radi?

 

Nedugo nakon što je izašao iz pritvora zbog rasističkoga vrijeđanja ministra Željka Jovanovića, Mamić je u posjetu EPH-ovu carstvu, vjerojatno tražeći rehabilitaciju, proveo čak četiri sata, tri sata kod direktora Janka Goleša, a sat vremena na sedmom katu. Svi koji poznaju epehaziju znaju kome idu ugledni gosti kad odlaze na sedmi kat. Dakako, medijskom tajkunu Ninoslavu Paviću.

 

Malo je reći da su kolege novinari i urednici bili začuđeni neočekivanim posjetom, bili su zgroženi. Ne samo zato što je Dinamov šerif mjesecima prije toga najvulgarnije vrijeđao Pavićeve novinare, pa i prve komentatorske uzdanice, nego je Pavića glavom i bradom nazvao najvećim kriminalcem u državi. ”Svi bi trebali tužiti Pavića, tko ga želi tužiti, neka mi se javi i ja ću mu pomoći”, kazao je Mamić na jednoj od svojih znamenitih presica samo dva i pol mjeseca prije nego što se popeo do Pavićeva sedmoga kata. E, pa, dragi Zdravko, ja ti se javljam. Tužila sam Pavićev EPH zbog nezakonita otkaza, ali nekako sumnjam da ćeš mi pomoći jer se ne mogu oteti dojmu da si mi baš ti otkaz priskrbio. Evo, kako je bilo…

Nino: Pa dobro, Zdravko, zašto ti ne želiš dati intervju za moje novine?
Zdravko: Želim, ali ne dok na mjestu urednice sporta držiš onu…, onu…, Eiblicu.
Nino: Dakle, dat ćeš nam intervju ako je smijenimo?
Zdravko: Naravno, ali prvo je smijenite.
Nino: Ajmo ovako, ti daj intervju i mi ćemo je odmah maknuti!
Rečeno − učinjeno

 

Slučaj Jozefine K., kako u internoj zafrkanciji – ako tu uopće o zafrkanciji može biti riječ – nazivam svoje udaljavanje iz EPH, odnosno Jutarnjeg lista, imao je dvije etape. Ispričat ću vam obje kroz pero uglednoga novinara Marina Šareca, glavnog tajnika Zbora hrvatskih sportskih novinara, koji je jedini javno, glasno i kuražno iskazao kolegijalnu i ljudsku solidarnost.

 

Prva etapa, slučajno ili ne, nije važno, poklapa se s Dinamovim ulaskom u Ligu prvaka 2011., koja će u Zagreb, među ostalim, dovesti Real s Mourinhom i Ronaldom. Ludilo je započelo, a negdje usred njega sastali su se u Maksimiru Mamić i Pavić. Samo dva mjeseca prije dobila sam, zato što valjda dobro radim svoj posao, novi dvogodišnji urednički mandat u sportskoj rubrici Jutarnjeg lista. No tadašnji glavni urednik Mladen Pleše pozvao me nedugo potom kako bi mi tiho priopćio da bi ”oni”, umjesto da uređujem, htjeli da pišem jer sam izvrstan autor: ”Kaj buš se gnjavila s tim prelamanjima stranica, nama trebaju autori, pa ti nama pomogni malo oko Siniše Sušeca (op., nije Saša, ali je također sin televizijskoga komentatora Bože Sušeca) jer ga pripremamo za to da jednoga dana bude glavni urednik Sportskih novosti.  “Da, i tako to ide, netko se u novinarstvu ipak ponekim uratkom mora legitimirati, a netko jednostavno postane urednik jer ima tatu. Ja, nažalost, imam Mamića i Pavića. Nije mi u prvi mah bio jasan taj nagli obrat u vezi s mojim netom potpisanim statusom, a onda je kolega Šarec objavio ovaj tekst:

 

”Ovih je dana iz impressuma Jutarnjeg lista nestala Romana Eibl. Nestala je jer su se tako jednog rujanskog jutra dogovorili nogometni nakupac i medijski prekupac, nazovimo ih ovom prigodom, što-ja-znam, Zdravko i Nino. Našli se oni u Maksimiru i zapodjenuli razgovor.

 

Nino: Pa dobro, Zdravko, zašto ti ne želiš dati intervju za moje novine?
Zdravko: Želim, ali ne dok na mjestu urednice sporta držiš onu…, onu…, Eiblicu.
Nino: Dakle, dat ćeš nam intervju ako je smijenimo?
Zdravko: Naravno, ali je prvo smijenite.
Nino: Ajmo ovako, ti daj intervju i mi ćemo je odmah maknuti!
Rečeno – učinjeno. Tako je to, eto, bilo. Tako to u tim novinama i inače biva: iz impressuma, ali i iz redakcije, najčešće se odlazi zato što si je to tako zamislio i poželio neki prevažni čitatelj ili poželjni sugovornik.”

 

Druga etapa moje eliminacije odrađena je potkraj lipnja ove godine, pa da opet citiram kolegu Šareca i u nastavku svoga slučaja:

 

”Romanu je prije nekoliko dana pozvao notorni Janko Goleš − nekad ukopnik novinarstva u Sportskim novostima, a danas direktor EPH – i priopćio joj da s njom više neće produžiti ugovor! Jer su mu, pazi sad, urednici rekli da Romana radi premalo i − loše!?!

 

Hmm, poprilično je nejasno što to znači raditi loše u novinama poznatima po tome što su izvještavale o sudaru tramvaja na uglu Savske i Šubićeve (za one koji ne poznaju Zagreb, riječ je o dvjema paralelnima, međusobno kilometrima udaljenim ulicama) i objavile izmišljeni intervju s bivšim premijerom Ivom Sanaderom. Još je nejasnije koji su to Romanini urednici sposobni tako ‘briljantno’ ocijeniti njezine novinarske dosege. Jedan od njih, naime, u životu nije napisao novinski tekst, dok drugi uglavnom piše teško čitljive traktate i mudrolije. I baš oni da su kao niškoristi proglasili učinak dugogodišnje novinarke i urednice u Vjesniku, 24 sata i Jutarnjem listu?! Malo vjerojatno.

 

Razlozi su sasvim druge i, nažalost, sasvim nenovinarske prirode. Onaj kojega smo u tekstu otprije dvije godine nazvali Zdravko sve češće je počeo obilaziti ured onoga kojega smo nazvali Nino i iz tog sablasnog komplota izrodile su se neke sasvim konkretne ideje. EPH je, znamo svi, u kritičnoj financijskoj situaciji, a Dinamov izvršni predsjednik Zdravko Mamić raspolaže određenim sredstvima spremnima za investiranje. Ukratko, Z. M. bi rado ušao u nekakav aranžman sa Sportskim novostima, Pavić bi to objeručke prihvatio, no problem je, pogađate, opet − Romana Eibl. Kao što je u prethodnoj priči intervju za Jutarnji list Mamić uvjetovao Romaninom smjenom s mjesta urednice sportske redakcije, tako sada financijsku infuziju uvjetuje njezinim potpunim eliminiranjem iz spomenutih novina. A to u EPH-u nikad nije bio problem…”

Mamić je mome odvjetniku, hiperventilirajući i psujući, rekao da živi za dan kad će me vidjeti da puzim na koljenima. Moj mi je odvjetnik ovih dana dosta plastično objasnio, premda se usporedba može mnogima učiniti posve neprimjerenom, da je razlika između Šlogarova i Mamićeva pucnja u metku. Jedan je ugasio život sam, a drugi egzistenciju koja održava plamen života

 

Tako je to, eto, bilo. U ponedjeljak je u zagrebačkoj Palači pravde počeo moj proces protiv EPH zbog nezakonita otkaza, ali je odmah i obustavljen, a tako će i biti sve dok EPH ne završi predstečajnu nagodbu. Ne trebam ni reći koliko taj izmišljeni institut predstečajne nagodbe privilegira dužnika iako je skrivio svakovrsne kaose – i kolektivne i osobne, a možda i gospodarski kriminal, dok vjerovnike i oštećene ostavlja u čekaonici u posve podređenom položaju.

 

Da, ako se zapravo pitate zašto mi je Mamić stalno za vratom, valjda zato što sam i ja njemu, jer već dulje od desetljeća upozoravam da je nezakonito uzurpirao klub postaviviši u sva njegova tijela, od Skupštine naniže, svoje rođake, kumove, prijatelje, prijateljeve prijatelje, njihove sinove i kćeri, pa se onda oni međusobno uvijek iznova biraju, štite i podržavaju jedni druge.

 

I sad ga obilno tako prisvojenoga i odnarođenoga, uz obilne potpore javnog novca i prešutno pokroviteljstvo svih politika, iskorištava za svoj family business.

 

Dva puta sam ga sudski gonila za kazneno djelo klevete, i oba puta sam se u prvostupanjskom postupku izvansudski nagodila, u svoju korist, dakako. Razgovarajući posljednji puta s mojim odvjetnikom, Mamić mu je, hiperventilirajući i psujući, rekao da živi za dan kad će me vidjeti da puzim na koljenima. Moj mi je odvjetnik ovih dana dosta plastično objasnio, premda se usporedba može mnogima učiniti posve neprimjerenom, da je razlika između Šlogarova i Mamićeva pucnja u metku. Jedan je ugasio život sam, a drugi egzistenciju koja održava plamen života.

Filed Under: ROMANIN PETERAC Tagged With: autograf.hr, Balića, Blanka Vlašić, EPH, Janka Goleša, kolumna, Kostelić, Modrić, Ninoslav Pavić, policija, Romana Eibl, Romanin peterac, Uskok, Zdravko Mamić, Željko Jovanović

DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:

ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

VRIJEME SUODGOVORNOSTI - ostale emisije

Facebook

Facebook

Želite li primati naš newsletter?

Upišite svoj e-mail i pratite najnovije aktualnosti!

Postanite podupiratelj našega portala. Vi ste dokaz da možemo stvarati bolje društvo i da ponekad valja htjeti i nemoguće kako bismo dosegnuli moguće.

Molimo vas da pomognete Autograf.hr uplatom priloga na naš račun (kliknite ovdje).
Hvala vam!

VIDEO: VRIJEME SUODGOVORNOSTI

Drago Pilsel Argentinski roman

ZAHVALJUJEMO SE POTPORI REDAKCIJE:

Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt

Copyright © 2023 | AUTOGRAF.HR | Izrada portala : Poslovna učionica d.o.o. | Tehnička podrška: 234 d.o.o. i Online Press d.o.o. | Log in

Mrežne stranice www.autograf.hr koriste kolačiće ("cookies") za napredniju funkcionalnost stranica, ugodnije posjetiteljevo iskustvo, te prikaza web bannera i drugih oglasa. Postavke korištenja kolačića možete kontrolirati i odrediti u vašem pregledniku mrežnih stranica ("web browser"). Ako se slažete s korištenjem kolačića na mrežnim stranicama www.autograf.hr molimo kliknite "Slažem se". Posjet i pregled mrežnih stranica na www.autograf.hr moguć je i bez korištenja kolačiča, no tada neće biti isporučene neke funkcionalnosti kojima kolačići upravljaju.
Slažem se
Polica privatnosti i kolačića

Privacy Overview

This website uses cookies to improve your experience while you navigate through the website. Out of these, the cookies that are categorized as necessary are stored on your browser as they are essential for the working of basic functionalities of the website. We also use third-party cookies that help us analyze and understand how you use this website. These cookies will be stored in your browser only with your consent. You also have the option to opt-out of these cookies. But opting out of some of these cookies may affect your browsing experience.
Necessary
Always Enabled
Necessary cookies are absolutely essential for the website to function properly. This category only includes cookies that ensures basic functionalities and security features of the website. These cookies do not store any personal information.
Non-necessary
Any cookies that may not be particularly necessary for the website to function and is used specifically to collect user personal data via analytics, ads, other embedded contents are termed as non-necessary cookies. It is mandatory to procure user consent prior to running these cookies on your website.
SAVE & ACCEPT