novinarstvo s potpisom
Branimir Pofuk
U engleskom jeziku imenica “race” ima dva značenja: utrka i rasa. Upravo zato je “Race” savršeni naslov prvog igranog cjelovečernjeg filma koji je tek 2016. godine snimljen o životu legendarnog crnog američkog atletičara Jesseja Owensa. U središtu filma su njegove tri povijesne utrke u kojima je na Olimpijskim igrama 1936. u Berlinu osvojio zlatne medalje: na sto i dvjesto te u štafeti četiri puta sto metara. Tome je pridodao i četvrto zlato u skoku u dalj. [Read more…]
Franjo Tuđman
Zamislite ovakav eksperiment. Sunčano je jutro, recimo, 1999., 2009. ili 2019. Pred Saborom i svim županijskim središnjicama stranke koja vlada Hrvatskom parkirana su po dva autobusa. Na jednome stoji natpis “Sutjeska”, na drugom “Bleiburg”. Pitanje glasi, koji će se autobusi u rekordnom vremenu napuniti tako da pred njima ostanu još i kolone razočaranih putnika? Ili da preformuliram pitanje, vozači kojih autobusa će toga dana ostati bez posla? [Read more…]
Miljenko Jergović
Foto: Ivan Posavec
Prvi proljetni vikend provodio sam u Gdanjsku, na velikom pjesničkom festivalu – tamo gdje je Dorta Jagić prije nekoliko godina osvojila najvažniju pjesničku nagradu kojim je od tko zna kojeg vremena čašćen neki hrvatski pjesnik – sudjelovao sam na tribini o slobodi i izbjeglištvu, koja se održavala u veličanstvenom Centru europske solidarnosti, sagrađenom prije nekoliko godina u spomen na onu poljsku Solidarnošć iz Gdanjska 1980, i sve u svemu sjajno sam se provodio, sve dok me neki vrag nije natjerao da u hrvatski pretraživač na svom iPhoneu upišem pojam – Gdanjsk, i pročitam natuknicu na hrvatskoj Wikipediji. [Read more…]
Nada Beroš
Vežite pojaseve! Pripremite se na sentimentalno putovanje u New York. Možda će vam zatrebati i vrećice za povraćanje. Nalaze se u pretincu ispred vašeg sjedala. U Produžecima je sve dopušteno, i niski start i visoka doza patetike i beskonačno rulanje pistom. [Read more…]
”Ugroze na koje se ne možemo pripremiti i koje ne znamo kako preduhitriti, ljudi ne shvaćaju ozbiljno”, upozoravao je poslijeratnu Europu bečki filozof Guenther Anders, ”filozof samouništavanja čovječanstva” (rođ. 1902. u Wroclavu, umro 1992. u Beču). [Read more…]
Ne volim ići u kupovine. Odabirem bez razmišljanja prvo što mi se svidi. Kasnije ne žalim i ne gledam jeftinije i bolje. Srećom, tu je kontrola. Moja draga mjeri, gleda slike i čita upute, rok trajanja, konzultira prijateljice. [Read more…]
Drago Pilsel
Foto: Press club
Kao što papa Franjo nije usporediv s Benediktom XVI. ili s Ivanom Pavlom II., tako ni Barack Obama ne može samo tako biti omalovažen i optuživan etiketama sličnima onima koje su se lijepile, mnoge s pravom, Richardu Nixonu ili Georgeu W. Bushu. Kani se pokazati u ovome osvrtu da se možemo prestati ljutiti na one koji su Obami dali Nobelovu nagradu za mir, [Read more…]
Postoji sva sila načina na koje se može kontekstualizirati postojanje takozvanog Programa za spomeničku baštinu, lijepu umjetnost i arhivsku građu unutar američke vojske u završnim godinama Drugog svjetskog rata, koji je predmet zanimanja Georgea Clooneyja u njegovu novom redateljskom djelu nazvanom “Odred za baštinu” po uvriježenom nadimku Programa.
Može se, tako, Program postaviti u suodnos njegovih sličnosti i opreka s raznim operacijama pronalaženja, spašavanja i rekviriranja građe koje su savezničke strane vodile na prvoj crti bojišta, kako zapadnog tako i istočnog.
Kao što je Francis Taylor, ravnatelj muzeja Metropolitan u New Yorku, 1943. uvjerio predsjednika Roosevelta da osnuje Program kako bi spašavao tisućljetnu povijest europske umjetnosti od ratnih razaranja, tako je pak Ian Fleming, zapovjednik pri britanskoj Mornaričkoj obavještajnoj službi, osnovao postrojbu T-Force kako bi pronalazio vojnu tehnologiju Sila osovine.
Obje su postrojbe jurišale pred nadirućom glavninom savezničke vojske ne bi li prve došle do dragocjenog plijena; Program nam je osigurao pune muzeje kontinenta, a T-Force buduću hladnoratovsku tehnologiju.
Može se, nadalje, Program dovesti u okvir širih propagandnih akcija američke vojske, željne da nakon zakašnjelog otvaranja Zapadne fronte pridobije naklonost naroda koji su predugo patili pod nacizmom. Koliko god da je iskrenost kunsthistoričarskog motiva za osnivanje Odreda za baštinu povijesno neupitna, Program su drugačije doživljavale američke vojne vlasti, čiju su želju da se spašene umjetnine prisvoje i prebace u SAD sami vojni povjesničari umjetnosti morali spriječiti takozvanim Wiesbadenskim manifestom, upozorenjem na povijesnu nepravdu pljačkanja oslobođene zemlje čak i pod parolom ratnih reparacija.
Može se, jednako tako, istaknuti iznimnost Programa, jer ništa slično njemu nije postojalo ni u jednom dotadašnjem ratu. Nakon etabliranja moderne kao vladajuće umjetničke paradigme u međuratnom razdoblju tu odjednom nastaje potreba za očuvanjem onog tradicionalnog; moglo bi se postaviti dijalektički odnos između negdašnjih vojski, koje jesu nemilice razarale, ali zatim i samouvjereno gradile nešto što je njihovo vrijeme smatralo boljim od uništenog, i vojski modernog doba, punih nelagode zbog toga što uništavaju – možda zato što znaju da njihovo vrijeme za sobom neće ostaviti tako trajne vrijednosti?
Nije da bi ijedan kunsthistoričar svojevoljno priznao takvo što, ali zanimljivo bi bilo filmom propitati tu temeljnu motivaciju.
A može se, na najosnovnijoj razini, prikazati Program kao borbu za izbavljenje onog skladnog i lijepog iz kaosa i razaranja europskog rata i poraća. Niti jedne godine 20. stoljeća, a i u mnogo širem vremenskom okviru, nije postojala tako radikalna neizvjesnost oko daljnjeg smjera povijesti kao 1945.
Nakon što su se bitke izvojevale, a prije nego što se jedan krut i opasan poredak zamijenio drugim, postojalo je kratkotrajno razdoblje u kojem je sve izgledalo moguće – pa tako i potpuni gubitak europske kulturne tradicije. Odred za baštinu bavio se spašavanjem njezinih materijalnih ostataka, ali što je s onim ljudskim, onim svjetonazorskim, onim živim u kontekstu nepojmljivih ljudskih žrtava i na Zapadu tada tek otkrivenog holokausta?
Mogao bih tako još nabrajati – ironije vojne sile koja u isti mah spašava Michelangela i spaljuje Dresden same se nameću – ali valja mi pisati o filmu, a film u sebi ne nosi ništa od navedenog.
Clooney i njegov koscenarist i koproducent Grant Heslov priču o Odredu za baštinu svode na praktične razmjere kad izvornih četiristotinjak članova i članica Programa, aktivnih na svim bojištima, smanjuju na šačicu isključivo muških protagonista koji uglavnom djeluju zajedno. Dramaturški je to shvatljivo komprimiranje – djelovanje jedne državne agencije ne može biti filmski predložak za razliku od djelovanja ljudi u njoj – ali već je sljedeći Clooneyjev potez pretvaranje tako okljaštrenog osoblja Odreda u predobro poznat trop Hollywooda: priču o pustolovinama družbe prijatelja, dopadljivo osebujnih, unutar uzbudljiva konteksta.
Samo, ovo nisu “Dvanaestorica žigosanih” s kunsthistoričarskim umjesto kažnjeničkim pedigreom; ovo su prije “Oceanovih dvanaest” u uniformama GI-jeva. A ma kako dobro markantnome Clooneyju stajali sivo-maslinasti krojevi iz četrdesetih, očito je da temu shvaća na nedovoljno intrigantan način. Baš kao i Danny Ocean, Clooneyjev lik u ‘‘Oceanovih dvanaest“, fiktivni osnivač Odreda Frank Stokes ovdje okuplja tim, ovaj put sastavljen od ljudi komično prestarih za aktivnu vojnu službu.
Komičnost svakoga za sebe ostaje njihova glavna karakterna crta, jer im se ekspertiza svodi na elementarnu pismenost: jedan od likova prepozna ukradeno djelo iz Rothschildove zbirke tek kad na poleđini otkrije pločicu s natpisom “Rothschild”.
Gotovo se cijela narativna energija tu troši na uspostavljanje šaljivih odnosa među članovima Odreda, sličnih onima iz filmova koje je pravio naraštaj upoznat iz prve ruke s takozvanim Posljednjim pravednim ratom; iskusnom ansamblu punom veterana prethodnih Clooneyjevih projekata to polazi od ruke bez ikakvih problema, ali to bi bio slučaj i kad bi težište priče ležalo na zahtjevnijoj osnovi.
Ovako Matt Damon opet glumi Matta Damona, Bill Murray Billa Murrayja, John Goodman Johna Goodmana i tako redom, bez značajnijeg napora da se uđe pod kožu ljudima koji se jesu nalazili na zadatku kakav dotad nije imao presedana.
Clooney mijenja njihov identitet u odnosu na članove stvarnog ratnog Odreda dajući time do znanja da priča fiktivnu inačicu njihove priče; ali fiktivnu inačicu koja se u svemu čini banalnijom od prave stvari.
Clooney kao Stokes u početku filma uvjerava predsjednika Roosevelta – nikad prikazanog na ekranu i time većeg od života – u potrebu osnivanja Odreda motiviran stvarnim (i stvarno vrhunaravnim) očuvanjem Leonardove “Posljednje večere” nakon što je saveznička bomba uništila ostala tri zida redovničke blagovaonice u kojoj je bila naslikana.
Clooney kao redatelj dojmljivo prikazuje taj događaj u jednom kadru, ali, nažalost, to rješenje ostaje jedino zaista nadahnuto u cijelome filmu, standardnoj priči o okupljanju odreda, o dogodovštinama s obuke i potom ratišta, te o pronalaženju pojedinih umjetnina prije nego što ih se nacisti dočepaju.
Pritom je zanimljivo da pretežiti dio filma umjetnine ne ugrožavaju nacisti – Göring ih želi za privatnu kolekciju, Hitler za svoj planirani Hitlermuseum u rodnome Linzu – nego rat kao takav. Tek kada rat bude na samome beznadnom izmaku, dolazi do aktivnog uništavanja umjetnina, ali za film je dotad već kasno.
Nacisti su u toj točki već poraženi, pa Clooney drage volje pronalazi nove antagoniste privodeći svoju priču kraju utrkom za glavnim zgoditkom između američkog Odreda i njihova sovjetskog pandana. Svaka naslućivana antiratna motivacija time pada u vodu, jer tu nema toliko želje za spašavanjem umjetnosti koliko za stjecanjem blaga.
Čak i kad u najintrigantnijem momentu filma Odred pronađe pravo blago – cjelokupne zlatne rezerve nacističke Njemačke, čime de facto obezvrijedi marku i financijski prouzroči kraj rata – Clooney prijeđe preko toga kao samo još jedne u slijedu vrckavih epizoda.
Ako je išta i rekao njome, “Odred za baštinu” rekao je to da se rat ponekad isplati. Njemačke zlatne rezerve navodno još počivaju negdje u dubinama bankarskog sustava Wall Streeta. O njima nitko nije napisao financijski ekvivalent Wiesbadenskog manifesta.
Ne uspostavivši težinu motivacije i predanosti Odreda u njegovu odnosu prema umjetninama, Clooney nastoji dati izvjesnu mjeru ozbiljnosti uvođenjem jedinog krovnog temata filma. Riječ je o pitanju je li dopustivo žrtvovati ljudski život kako bi se spasilo umjetničko djelo. Film se pitanju trudi dati patos prikazivanjem dviju pogibija članova Odreda (i povijesno je Odred imao dva smrtno stradala člana, ali od nemjerljivo većeg ukupnog broja).
No može li to gledatelja zaista natjerati da se upita bi li bilo bolje da je Michelangelova “Madona iz Bruggesa” nestala nego da je taj i taj poginuo? Temeljeno na posve mirnodopskom sagledavanju razdoblja u kojem je ljudski život imao posve upitnu cijenu, te odviše eksplicirano da bi ikada organski proizašlo iz samih zbivanja pitanje je jednako nespretno sročeno kao i cijeli film.
U prvoj minuti 2014. po američkom vremenu istočne obale, u privatnoj ceremoniji u svojoj rezidenciji u Park Slope (Brooklynu) i s lijevom rukom na Bibliji (koja je pripadala bivšem predsjedniku Franklinu Delanu Rooseveltu) a koju mu je pružio bivši američki predsjednik Bill Clinton, prisegnuo je novi gradonačelnik New Yorka Bill de Blasio koji se u podne toga dana obratio i 8,4 milijuna svojih sugrađana obečavši im da će New York opet biti jedinstveni, pravedan i solidaran grad. Gradonačelnikova obitelj je stigla na novo radno mjesto u poglavarstvu gradskim prijevozom.
Zašto Bill Clinton? Zašto Biblija predsjednika Roosevelta? Zašto toliko nabijenih poruka i toliko simbolike? Zato jer mislim da gledamo uspon čovjeka koji bi lako mogao postati nasljednikom američkog šefa države Baracka Obame. Pojasnit ću to.
Čačkalo se i čačkalo i sve što mu je pronađeno kao sporan trenutak u biografiji je bilo to da je, dok je bio vjećnik gradske skupštine New Yorka (2002-2009), novi gradonačelnik najznačajnijeg (burzovni i kultuni život) i najkozmopolitnijeg američkog grada, demokrat Bill de Blasio, znao zamoliti suradnike (na plaći u gradskom poglavarstvu) da pokupe njegovu djecu nakon škole ili da ih tu i tamo malo pričuvaju.
No i to se onima koji su željeli pronaći mrlju u karijeri De Blasija vratilo u lice jer je javnost, na kraju krajeva, tu stanovitu ”zloupotrebu položaja” protumačila kao dobru karakteristiku jer je rečeno da je Bill, zapravo, bio ”dobar i pažljiv otac koji na sve načine brinuo o svojoj djeci” što je najbolja preporuka koja se može dobiti. Dakle, ćorak za kritičare. Iz žestoke kampanje je De Blasio izašao ne samo moralno neokrznut i kao novi vladar New Yorka nego, ovaj se komentator i analitičar, da, usuđuje prognozirati, i kao vrlo izvjestan nasljednik američkog predsjednika Baracka H. Obame.
Zašto? Daleko značajnije od svih političkih poruka koje su lansiranje njegovom pobjedom na izborima za gradonačelnika New Yorka prošlog tjedna, jest činjenica da je u najvišim sferama moći američke politike inaugurirana nova slika: multirasne ili višerasne obiteljske zajednice. Pojasnimo i ovo.
Puno ranije od samoga glasovanja, isticao se mješoviti karakter obitelji kandidata i ne mali broj komentatora je ustvrilo da bi, samo nekoliko godina unazad, bilo nezamislivo da osoba kao što je De Blasio zauzme tako moćnu poziciju kao što je mjesto gradonačelnika New Yorka.
Najproširenija slika američkog političara jest ona bijelog čovjeka, oženjen s bijeljkinjom i s djecom. Izvan kadra ostaju svi ostali: samci, rastavljeni, homoseksualci, pa čak i oni oženjeni ali bez djece. Narano, postoje izuzetci ali ovo je tendencija.
Ova slika je, naravno, bitno ili stubokom promjenjena u trenutku kada je afroamerički bračni par ušao u Bijelu kuću, ali, stanimo malo, obitelj američkog predjsednika ipak odgovara spomenutoj tendenciji: ista rasna određenost ili pripadnost supružnika, heteroseksualan par, oženjen, u prvom braku, s djecom (curama). Kako onda interpretirati ogromnu, skoro pa plebiscitarnu podršku građana novom gradonačelniku? Kreće li razdoblje jačanja mješovitih brakova?
Gallupovo istraživanje provedeno među stanovnicima svih rasa ovo ljeto je pokazalo da 87 posto Amerikanaca odobrava mješane brakove. Godine 1958., takvih benevolentnih i emancipiranih građana je bilo tek 4 posto. Kod afroameričke populacije postotak odobravanja je veći, čak 96 posto. Među mješovitim vezama najčešća je ona između bijelca i hispanoamerikanca, slijede veze bijelaca i azijata, a tek onda, sa 7,9 posto, veze bijelaca i afroamerikanaca. Što je razumljivo iz povijesnih i društvenih razloga.
Osim toga, Do 1967. je brak bijelca i afroamerikanca bio i zabranjen. Tada je Vrhovni sud ukinuo zabranu u glasovitom predmetu Loving protiv države Virginije. Ankete pokazuju da se još uvijek veze afroamerikanca s bijelkinjom teže prihvaćaju nego veze, braka, bijelca s afroamerikankom i zato je De Blasio mogao računati s podrškom građana.
Ali njegov uspjeh se ne temelji samo na društvenoj modernizaciji i na skidanje tabua s mješovitih bijelačko-crnačkih brakova. U tom čovjeku ima još nešto. Odnosno u De Blasijevoj obitelji ima potencijala da postane slijedećim američkim predsjednikom, ako se Demokratska stranka za to odluči i, naravno, ako on sam to poželi. Amerikanci vole hrabre a De Blasio to svakako jest. Kada je upoznao suprugu Charline McCray, godine 1991., ona ga je žestoko odbila jer se do tada družila samo s curama vjerujući da je lezbijka a kao takva se i ponašala. Bila je, osim toga, vatrena lezbijska feministkinja i aktivistica.
De Blasio je tada podržavao crnačkog gradonačelnika Dinkinsa i Charline je kopkala malo u poslovima toga gradskog vladara. De Blasio se zaljubio u šest godina stariju Charline (58) i ludo se borio da joj dokaže da nije lezbijka. Osvio ju je ali je također osvojio i Charlinine roditelje koju su ga beskompromisno prigrlili.
Bio je to brak od dinamite. On poduzetan, ona borbena, i jako angažirana, više nego Obamina supruga Michelle. Njeni su modeli bivše prve dame Hillary Clinton (kojoj je De Blasio vodio kampanju kada je postala članica Senata) i Eleanor Rooswelt. Što ističe, misli ovaj novinar, jer sluti da bi i ona mogla postati šefica u Bijeloj kući. Naime, Bill de Blasio duguje uspijeh supruzi, koja je njegovo pogonsko gorivo i najbolji savjetnik i kadrovik. A uz to mu piše i govore.
Bill pak je uvjereni ekologist, iako još jede meso, djeca su vegetarijanci. Kažu da je jedina mana Billa de Blasija što navija za Red Sox (bejzbolska ekipa Bostona, gdje je Bill odrastao). Nije mu zamjereno što je uzeo majčino prezime. Naime oca, prezime Wilehm, koji je bio ratni veteran koji je na Okinawi izgubio nogu a onda se alkoholizirao, napustio ženu i ubio se 1979, Bill, rođen kao Warren Wilhem Jr., nije volio.
U utorak 5. studenog navečer kada je postalo jasno da je pobjednik i da je 109. gradonačelnik New Yorka, naslijedivši republikanca Michaela Bloomberga, progovorio je sličnim riječima s kojima se Obama oglasio nakon osvajanja prvog predsjedničkog mandata: najavivši da počinje razdoblje snažnog društvenog progresa. Dvanaest godina vladavine Bloomberga favoriziralo je bogate pa se, krenuvši s pozicije pučkog pravobranitelja New Yorka, taj do tada za naciju nepoznati političar se nakon osvajanja nominacije u redovima demokrata u listopadu preko noći pretvorio u sjajnu političku zvjezdu.
Kao i Clintonovi, bračni par De Blasio čine savršenu političku ekipu: prodoran muškarac sa beskrajno talentiranom partnericom koja se bori za svoje ciljeve kao lavica. Što će nam De Blasio ponuditi kao platformu? Mješavinu Roosweltova New Deala i Gutiérrezove Teolgije oslobođenja (De Blasio je bio gorljivi pobornik sandinističke revolucije, živio je u Nikaragvi i perfektno govori španjolski).
Okušao se već u visokoj politici jer je radio u Ministarstvu stanovanja u Clintonovoj administraciji i zna što znači lobirati i postizati konsenzus. Srednja klasa i siromašni mu ”jedu iz ruke” (ostaje živjeti, po svemu sudeću u kvratovskom domu u Brooklynu, dgje sadi pomidore i paprike) a i sindikate ima uza se.
Prvi će mu izazov biti postizanje kolektivnog ugovora s radnicima javnog sektora koji su u limbu već 4 godine. Ukratko, želi bolju Ameriku. Kao i Obama.
Čini se, ponavljam i to razglasujem Orbi et populis, da su demokrati riješili pitanje sukcesije u Washingtonu.