U Šibeniku je otvorena ”Kuća umjetnosti Arsen”. Mediji prenose uzbuđenje Šibenčana jer je grad dobio multifunkcionalni prostor, pogodan za glazbena i dramska događanja, filmove, pjesničke večeri… [Read more…]
Poreznici potkradaju obveznike poreza
Javio se čitatelj iz Australije (podaci u redakciji). Piše da je 1997. i 1998. godine imao štand u Rovinju koji je kao tzv. mali obrt radio isključivo ljeti, dvije godine po tri i pol mjeseca.
Posao nije baš ”cvjetao”, pa se čitatelj s obitelji iselio u Australiju. [Read more…]
Čarolija knjige je potpuna
Kuću u Rovinju kupio je 1970. Bilo mu je trideset i osam, godinu ranije primio je Ninovu nagradu za roman “Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji”, Bata Čengić tog je ljeta dovršavao istoimeni film, koji će biti skoro pa zabranjen (ili će biti – poluzabranjen), i život se u Jugoslaviji još uvijek činio kao zbir dobrih i primamljivih obećanja.
Četrdeset i četiri godine kasnije preturilo se i rasturilo, uglavnom, sve, ljudi su, kao i kuće, promijenili adrese, države, nacije kulturne i književne identitete. Provedena su temeljita etnička čišćenja, revidirana su privatna i porodična sjećanja, pretumbane su povijesti i povijesne knjige, tako da su negativci promaknuti u pozitivce, zločinci u nacionalne revolucionare.
Njemu su osamdeset i dvije, vrijeme je proćerdao na književnost, na moral i na životne užitke. Kada se zaratilo, napustio je Beograd, i zatekao se u toj kući za odmor, koja je prethodno bila sirotinjska težačka kuća iščezlih Talijana. Kuća kao palimpsest, kao kameni rukopis preko kojeg se noktima upisuju nove i nove sudbine.
Pisac od nekoliko različitih glasova i biografija, nekoliko različitih stilskih opredjeljenja, pisac od nekoliko pisaca, Bora Ćosić u srpskoj je književnosti, kao i u nekoliko okolnih, uključujući i hrvatsku, bio i ostao jedan od rijetkih građanskih glasova. U svim svojim mijenama, u personama koje je preuzimao i krinkama koje je navlačio, bio je upravo to – građanski književnik
Njegova je bila uvelike tipična: rođen u porodici hrvatski Srba, u Zagrebu, u jednoj od onih ulica koje izviru iz Zvonimirove, ili možda u Zvonimirovoj, pa mu je, prema zakonu kako ga je zamislio Tuđman, pripadalo hrvatsko državljanstvo. Je li to bila sretna životna okolnost?
Jest, iako je upravo budalasto, ili svojstveno nepismenom društvu i naciji koja je zarad svoga nacionalizma prezrela vlastitu kulturu, da je u slučaju Bore Ćosića presudna slučajna okolnost mjesta rođenja – pošto svaki čovek mora negde da se rodi, kako bi to rekao jedan drugi važni pisac bosanskoga roda i srpskog domicila – a da je nacionalna administracija savršeno ravnodušna prema činjenici da je ovaj pisac napisao cijelu jednu romančinu po Krleži i u Krleži, približivši mu se u tekstu više nego ijedan drugi živi i mrtvi pisac. Na osnovu “Doktora Krleže”, a ne mjesta rođenja, Ćosić je morao te 1991. dobiti papire. Ali svejedno, glavno da ih je dobio.
Tada se, u toj godini i u toj rovinjskoj kući, njegov život prelomio. U Rovinju nije mogao ostati, Ćosić je pisac velikoga grada, pa je Beograd zamijenio Berlinom. Talijanska kuća zadržala je funkciju u kojoj je i zamišljena: ljetni dom, kuća za ladanje, kuća na moru…
Tokom devedesetih i kasnijih godina Ćosić je pisao esejističke romane i eseje o egzilu, palimpseste i pastiše tuđih biografija i sudbina, Musilove recimo, opisujući Srednju Europu kao vlastito predsoblje, snalazio se po gradovima s onom sigurnošću s kojom se prethodno kretao po predjelima svoga beogradskog djetinjstva.
Pisac od nekoliko različitih glasova i biografija, nekoliko različitih stilskih opredjeljenja, pisac od nekoliko pisaca, Bora Ćosić u srpskoj je književnosti, kao i u nekoliko okolnih, uključujući i hrvatsku, bio i ostao jedan od rijetkih građanskih glasova.
“Mirni dani u Rovinju” (Profil, Zagreb 2014.) započinju ovako: “Ovaj putopis po jednoj kući pokazuje šta sve može sadržati ta mala država nečije sudbine; ovo je katalog mnogobrojnih predmeta, onde sakupljanih tokom više decenija, a potom popis velikog broja ljudi koji su kao gosti, prijatelji i poznanici boravili na ovom mestu.” Nije to stilska figura, pretjerivanje, metafora, doista su “Mirni dani u Rovinju” putopis po kući iz 1970, koji teče kroz cijelu jednu kućnu epohu, sve do 2014
U svim svojim mijenama, u personama koje je preuzimao i krinkama koje je navlačio, bio je upravo to – građanski književnik. Iako bi se našlo malo ili nimalo sličnosti u autorskom rukopisu, u ličnom temperamentu i u sudbini, po mnogo čemu Bora Ćosić je naš Sándor Márai.
“Mirni dani u Rovinju” (Profil, Zagreb 2014.) započinju ovako: “Ovaj putopis po jednoj kući pokazuje šta sve može sadržati ta mala država nečije sudbine; ovo je katalog mnogobrojnih predmeta, onde sakupljanih tokom više decenija, a potom popis velikog broja ljudi koji su kao gosti, prijatelji i poznanici boravili na ovom mestu.” Nije to stilska figura, pretjerivanje, metafora, doista su “Mirni dani u Rovinju” putopis po kući iz 1970, koji teče kroz cijelu jednu kućnu epohu, sve do 2014.
Mogla bi to biti i povijest jedne kuće, ali nije, jer autor malo toga zna o njenim prethodnim vlasnicima, o ljudima koji su prije njega tu stanovali. Osim toga, za razliku od putopisa, povijest teži sintetizirajućim zaključcima. Ovdje toga nema. Ovo je samo hodnja kroz prostor i vrijeme. Ako je po Srednjoj Europi šetao kao po svome predsoblju, po svojoj se kući danas kreće kao po širokom svijetu.
Na kraju, ničega prirodnijeg nego da jedan građanski pisac – dekadent, sa stanovišta komunističkog režima; opasna anacionalna pojava, sa stanovišta nasljedujućih nacionalističkih režima – opisuje svoj dom i predmete u njemu, i da piše o svojim sjećanjima na isti način na koji piše i o predmetima.
Nakon što je 1945. doživio povijesni poraz, naš građanski svijet povukao se iz svojih bečkih kavana, kazališta i otvorenih salona u svoje domove, među zidove svojih nenacionaliziranih soba, u svoj art deco i svoju secesiju, da više nikada ne izađe van. Ili skoro nikad, jer će, ipak, izaći kada ga budu iznosili s nogama naprijed, i sahranjivali u njegove naslijeđene mirogojske grobnice. Ali vlasti su se i toga dosjetile, pa su pozatvarale stara groblja, zabranivši ostacima poražene klase da se ukopavaju među svoje djedove i pradjedove.
Čarolija ove knjige je potpuna, ćosićevska. Kao u “Pričama o zanatima”, “Tutorima”, “Ulozi moje porodice u svetskoj revoluciji”, ali na skroz drukčiji način, pisac uvuče čitatelja u svoju komemorirajuću, polušaljivu, arhivarsko-sakupljačku igru premetanja kućnih sitnica, koja se onda najednom pretvori u premetanje sjećanja, epoha i života. Što je on od toga svjesno htio, a što se dogodilo prema unutrašnjoj logici pripovijedanja, zapravo nije ni važno. Bora Ćosić može pustiti priču da sama ide
Bora Ćosić se, istina, time samo poigrava, i građanstvom i građanskom dekadencijom, jer je njegova priča posve privatna. Njegova kuća zbir je životnih okolnosti, predmeta donesenih s putovanja, darivanih, slučajno zatečenih, neuredno i bez stilskoga reda i sklada. Pišući putopis, on istovremeno opisuje, s puno autoironije, tu neobičnu ljudsku navadu dovlačenja, sakupljanja, skladištenja, kolekcioniranja, koja čovjeka pretvori u hrčka, ali bi bez toga život bio kao u zatvoru ili kao u Sjevernoj Koreji.
Ova kuća prostor je široke erudicije Ćosićeve, ispunjene smislenim i besmislenim znanjima, onim što bi trebalo zadiviti dokonu profesorčad s metropolskog Filofaksa, i onim što ničemu, zapravo, ne služi, osim životu i izgradnji književnoga svijeta.
“Treba se samo zagledati u izbledele natpise po pojedinim predmetima, čitajući njihove rodoslove, rodna mesta firmi odakle su potekli! Jedna posuda koja potiče iz čuvene familije Eterna, nekakav hladnjak crnogorskg korena Obodin. Taj je već svojom dugovečnošću dovoljan da ispripoveda celu onu epohu dirljivo skromne industrije socijalizma, mahom zbrkane, a ipak, s pojedinim, za čudo preživelim svojim potomcima, kao što neki stogodišnjaci još uvek hodaju po Prokletijama.
Onda sabirem sećanja na stvari kojih uopšte više nemam, a ipak, ostale su u svesti onog dečačića od devet godina, kakav nekad sam bio. Tako mislim na naše prve ledenjake iz beogradske ulice Kneginje Ljubice ili Knez Mihajlove, na te zdepaste drvene škrinje marke Goldner, u koje svakog jutra momak iz obližnjeg dućana trpao je novu tablu leda, donesenu u ovoju od jute. Pola stoleća docnije bio je ovde nepoznati čovek iz Izraela, doveden od prijatelja, opipavao je mnoge predmete po našoj konobi, onda je rekao: Ustvari, znate, ja sam iz te familije, ja sam taj Goldner!”
Čarolija ove knjige je potpuna, ćosićevska. Kao u “Pričama o zanatima”, “Tutorima”, “Ulozi moje porodice u svetskoj revoluciji”, ali na skroz drukčiji način, pisac uvuče čitatelja u svoju komemorirajuću, polušaljivu, arhivarsko-sakupljačku igru premetanja kućnih sitnica, koja se onda najednom pretvori u premetanje sjećanja, epoha i života.
Postoji predrasuda, naročito kod manje uspješnih hrvatskih pisaca, da “Zapad” ima svoja tematska “očekivanja” od pisaca iz ovih krajeva, i da prolazi samo nešto u čemu ima balkanske egzotike, rata i blata. Bora Ćosić veliki je europski pisac, građanskih tema, bez rata, blata i ciganskih trubača. Je li Zapad i od Ćosića nešto očekivao?
Što je on od toga svjesno htio, a što se dogodilo prema unutrašnjoj logici pripovijedanja, zapravo nije ni važno. Bora Ćosić može pustiti priču da sama ide. Ona će uvijek stići tamo gdje treba. Ta priča je, naravno, i veoma ozbiljna.
U ovoj knjizi govori se i o srpskom nacionalizmu, i o razlozima za odlazak iz Beograda, i o odumiranju i maceraciji komunističke Jugoslavije, ali i o onom što nije svakom drago čuti, o hrvatskoj osrednjosti i o sklonosti toga inače pristojnog svijeta da pjevaju u zboru svoje hrvatske pjesmice: “Ni jedan domjenak njihov ne prođe, da nakon dve tri litre vina ne počne taj gromoglasni koncert, u kome, za fino postavljenom trpezom, čak i važan filosof, i značajan hirurg i ugledna diplomatkinja ne padnu na razinu rustikalnih pjevača po zagorskim krčmama, što otkriva kako je mali odmak od njihovih predaka, mesara i tišljera, do ove populacije prepune doktorskih diploma i svih prednosti građanske civilizacije.”
Postoji predrasuda, naročito kod manje uspješnih hrvatskih pisaca, da “Zapad” ima svoja tematska “očekivanja” od pisaca iz ovih krajeva, i da prolazi samo nešto u čemu ima balkanske egzotike, rata i blata. Bora Ćosić veliki je europski pisac, građanskih tema, bez rata, blata i ciganskih trubača. Je li Zapad i od Ćosića nešto očekivao?
“Mirni dani u Rovinju” knjiga je o Kući i o prolaznosti. Zadnja rečenica je ova: “Treba učiti od graditelja Stjepana Planića koji veli kako kuća ne mora biti večna, nego joj kraj može biti onda kada i njenom stanovniku.”
Mirni dani brzo prođu…
(Prenosimo s autorova portala).
Graditi kulturu poraza
Dok je Zvonko Kovač sabrano i sigurno izlagao mišljenje da je Mirko Kovač interkulturni pisac, iz publike mu je u riječ uskočio, suprotstavljajući se i negodujući, Bogdan Tanjević, protutvrdnjom da je Kovač interkontinentalni pisac. Nadgornjavanje bilo je kratko i žestoko, između vica i smrtne ozbiljnosti, i vraćalo se zatim kao šlagvort, naročito u vrijeme doručka, i za kasnovečernjih kavanski razgovora, u sva tri naša rovinjska dana.
Zvonko Kovač, pjesnik i profesor na ovdašnjoj kroatistici, jedan on onih rijetkih za književnost ozbiljno zainteresiranih zagrebačkih profesora, Tanjević, košarkaški učitelj, jedan od najvećih koje je Europa imala u stogodišnjoj povijesti igre, ali i komparatist s beogradskog Filološkog fakulteta, iz jednoga moćnog naraštaja s početka šezdesetih; svaki je bio na svoj način u pravu, premda se ni s jednim, zapravo, ne slažem.
Mirko Kovač, u ovu ranu jesen pisac je za mene privatni, a onda i lastvanski i trebinjski, najšire hercegovački, pisac beogradski, pomalo i zrinjevačko-kolodvorski, sudbinom rovinjski. No, svatko od nas govori iz vlastite perspektive, nalazeći u Kovačevim knjigama ono što prema svojim vlastitim čitateljskim i intelektualnim ograničenjima može naći
Mirko Kovač, u ovu ranu jesen pisac je za mene privatni, a onda i lastvanski i trebinjski, najšire hercegovački, pisac beogradski, pomalo i zrinjevačko-kolodvorski, sudbinom rovinjski. No, svatko od nas govori iz vlastite perspektive, nalazeći u Kovačevim knjigama ono što prema svojim vlastitim čitateljskim i intelektualnim ograničenjima može naći.
Tanjevićev je cijeli svijet, pa je on za njega interkontinentalni pisac, Zvonkova je cijela njegova bivša jugoslavistika, pa je Kovač njemu interkulturni. Moje je, pretpostavljam, nešto što je neusporedivo uže od svega toga.
Bili su to prvi Dani Mirka Kovača, održani u Rovinju, na kojima se u pet-šest sesija razgovaralo, uglavnom, o piščevom značaju i značenju, godinu dana nakon njegove smrti. Na trenutke sve je bilo kao na nekoj freski: pokojnik se pokušava vinuti u nebo i u život vječni, dok mu se suvremenici vješaju o skute, i povlače ga k zemlji.
Ali tako biva kada su čitatelji poznavali svoga pisca. Tada se to poznanstvo nakon smrti samo razraste i počinje činiti smetnju u razgovorima o književnosti. Smetnja potraje koliko i sezona karmina, nakon čega se pomalo vraćamo knjigama. I čitamo ih nanovo i ispočetka.
Trećega dana, na kraju priredbe, u kongresnoj dvorani staroga socijalističkog hotela Park, na pozornici se zbila nepredviđena čarolija. Najavljeno je scensko čitanje pisama koja su razmjenjivali Mirko Kovač i Filip David, u kojemu će sudjelovati glumci Branimir Popović i Žarko Radić. I čitanje samo po sebi može biti uzbudljivo, ali ovo će, ipak, biti nešto drugo. Radmila Vojvodić aranžirala je i režirala kratki scenski performans, s filmom koji je neposredno prije dolaska u Rovinj snimila u Petrovićima, rodnom selu Mirka Kovača, u kojemu nakon ukidanja uskotračne željeznice (1974.) još malo tko živi.
Trećega dana, na kraju priredbe, u kongresnoj dvorani staroga socijalističkog hotela Park, na pozornici se zbila nepredviđena čarolija. Najavljeno je scensko čitanje pisama koja su razmjenjivali Mirko Kovač i Filip David (…) David je, što iz poštovanja prema stradanju prijatelja, a što zbog vlastite prirode, prepuštao Kovaču da to, uglavnom, bude knjiga o njegovoj sudbini – te se tako i našla u njegovim izabranim djelima – dok je sebe i svoju patnju postavljao kao neku vrstu supisateljeva zrcala
Branimir Popović, podgorički glumac, precizne artikulacije i savršenog izgovora našega jezika, sa sigurnošću nekoga ovodobnog Ljube Tadića, deklamirao je Kovačeve pasaže, a odgovarao mu je, diskretno i pomalo iz drugoga glasa, kako to jest i u knjizi, Žarko Radić.
Naime, premda su se dvojica prijatelja tri godine dopisivali preko crta fronte, preko zaraćenih i zaluđenih naroda i njihovih od rulje gorih elita, David je, što iz poštovanja prema stradanju prijatelja, a što zbog vlastite prirode, prepuštao Kovaču da to, uglavnom, bude knjiga o njegovoj sudbini – te se tako i našla u njegovim izabranim djelima – dok je sebe i svoju patnju postavljao kao neku vrstu supisateljeva zrcala.
Upravo tako je i u ovoj maloj igri glasova i slika: Kovač je na sceni i u glasu bio dominantniji, premda je uz Žarka Radića na pozornici, tih i nijem, sjedio živi Filip David. Onaj odsutni, koji se, nepažnjom prijatelja obuzetih predstavom, možda baš u tom času vinuo u nebo nad Rovinjom, sasvim je bio u Popovićevom glasu.
U pismu napisanom od 30. studenog do 4. prosinca 1993, kada mu je još bilo ostalo skoro i dvadeset godina života, Mirko Kovač pisao je iz Rovinja u Beograd: “Malo rovinjsko groblje nema aleje velikana, nema kutka za zaslužne umjetnike, tamo je mirno i tiho, u visinu streme vitki čempresi kao oni Tinovi jablani, pokatkad blago šume i pridruže se huci valova ili tuljenju brodova u daljini; dakle tamo je zgodno odšetati, a kad vrijeme dođe, otići tiho, gotovo nečujno, pomalo kriomice, bez pompe, počasti, titula, bez Amfilohija, bez zvanja akademika ili dopisnog člana kakve akademije, bez vijenaca društva književnika, otići, dakle, izravno u društvo mrtvih pjesnika, tek uz poneku suzu bližnjih svojih.”
(Ove riječi nije lako bez greške pročitati, u prirodnom tonu i lako, prekoračivši dvadeset i jednu godinu, skoro. Dobar slučaj je, uza sve drugo i uza sve druge, dopustio da se piscu želja ispuni do posljednje stavke, i da nas onda Radmila Vojvodić glasom Branimira Popovića na to podsjeti.)
Odmah zatim, ili malo prije toga, slijedio je razorni optimizam Lordana Zafranovića, koji je dan ranije prikazao film “Gosti i radnici”, što ga je radio skupa s Kovačem, i ona blještava svjetlost sunca nad Dubrovnikom, koje probija kroz prozore jednoga hrvatskog autobusa.
U mom svijetu vrijeme je da se, u sebi i oko sebe, razvija kultura poraza. Vrijeme je da naučimo živjeti s mišlju da smo izgubili, i da nas ništa neće osloboditi poraza. Izgubili smo, i zauvijek ostajemo u manjini. Prezrenoj, obespravljenoj, ne daj Bože, progonjenoj. Valja nam naći dostojanstvo u porazu. Upitate li čemu književnost, reći ću vam: eto, tomu književnost
Štošta je u ta sedamdeset i dva rovinjska sata bilo obilježeno piščevom prirodom, njegovim darom za bizarno i sklonošću da udesi nevjerojatne susrete, i međusobno suoči sudbine koje se bez njega međusobno ne bi srele ni u beskraju svemira.
Recimo, konobar u jednoj slastičarni nije čuo za Mirka Kovača, i začudio se da je on živio u njegovu malom Rovinju. Bilo mu je žao što je vijest do njega stigla fatalno prekasno.
Ili rojevi sitnih kineskih turista, koji su svakoga jutra zujali po osunčanoj dvorani za doručak, koji jamačno nisu čuli za Kovača kao ni za Dantea, ali svejedno, njihovo je prisustvo bilo kovačevsko. Kao što je kovačevski i sukob od kojeg je sve i započelo, između interkulturne i interkontinentalne koncepcije njegova djela.
Na odlasku, nisam stigao u miru i nasamo reći Bogdanu Tanjeviću zašto se, zapravo, ne slažem s njim. On je naraštaje svojih igrača učio tome kako da pobjeđuju. Bio je gospodar igre, još od Grenoblea 1979, kada je s Bosnom postao prvak Europe, i umio je da podigne tim iz provalije poraza. Ni u jednoj igri ne pada se tako duboko kao u košarci, kada zaredaju promašaji i lopta postane šira od obruča. Nigdje misao o pobjedi nije za pobjedu tako važna kao u košarci.
Zato je u Tanjevićevom svijetu Kovač – interkontinentalni pisac. Dalje od toga nema, u intergalaktičnim sferama ne igra se košarka.
U mom svijetu, suprotno tome, vrijeme je da se, u sebi i oko sebe, razvija kultura poraza. Vrijeme je da naučimo živjeti s mišlju da smo izgubili, i da nas ništa neće osloboditi poraza. Izgubili smo, i zauvijek ostajemo u manjini. Prezrenoj, obespravljenoj, ne daj Bože, progonjenoj. Valja nam naći dostojanstvo u porazu. Upitate li čemu književnost, reći ću vam: eto, tomu književnost.
(Prenosimo s autorova portala).
Mirni gosti Ćosićeva stola
Bora Ćosić klasik je srpske književnosti, ali i rođeni Zagrepčanin, hrvatski državljanin te dugogodišnji stanovnik Rovinja, istarskog grada koji je postao literarnim žarištem jugoistočne Europe.
U živopisnom Rovinju Ćosić boravi posljednjih pola stoljeća.
Plod tih boravaka netipična je putopisno-autobiografska knjiga “Mirni dani u Rovinju” koju je Ćosiću objavio zagrebački Profil, i to, razumljivo, u biblioteci Velimir Visković bira za vas. Naravno, riječ putopis ne bi vas trebala zbuniti niti usmjeriti na krivi put.
Ćosić u ovoj knjižici nije pisao o napuštenim i pospanim gradićima istarskog poluotoka, niti o njihovim srušenim palačama ili izbjeglim starosjediocima. Ćosić ne piše o istarskoj zemlji, istarskim vinogradima i maslinicima, niti o starim crkvicama posijanim po tom tartufima bogatom području.
Bora Ćosić klasik je srpske književnosti, ali i rođeni Zagrepčanin, hrvatski državljanin te dugogodišnji stanovnik Rovinja, istarskog grada koji je postao literarnim žarištem jugoistočne Europe. U živopisnom Rovinju Ćosić boravi posljednjih pola stoljeća
U knjizi “Mirni dani u Rovinju” ovaj ugledni autor kroji priču o svom vlastitom rovinjskom domu, udobno smještenom u stari dio tog nekadašnjeg otoka kojim dominira znameniti toranj crkve sv. Eufemije. I pritom raspoloženom Ćosiću nije bitno piše li o nekoj skulpturi Branka Ružića ili o starom hladnjaku crnogorske marke Obodin. O figuricama koje mu je poklonio neki jugoslavenski ambasador po afričkim zemljama ili o banalnim predmetima svakodnevne upotrebe.
Riječ je tu o punokrvnim esejima kojima autor daje snagu autentičnosti spominjući brojne prijatelje ili samo usputne prolaznike koji su se našli u njegovu rovinjskom mirnodopskom, ali i ratnom utočištu.
Među njima su iznimno zanimljivi napisi o nježnom slikaru Josipu Vaništi, o supruzi Milovana Đilasa Mitri ili pak o Kaći Samardžić, ženi srpskog filozofa Radomira Konstantinovića koji je također bio rovinjski sezonski stanovnik… Nabraja Ćosić imena kao što su Vlado Martek, Vlasta Delimar, ali i Milo Dor, Slavko Mihalić, Danilo Kiš, Mirko Kovač (još jedan uvjereni Rovinjež), Slavenka Drakulić, Borislav Mihajlović Mihiz, Daša Drndić, Richard Swartz, Irena Vrkljan i njen suprug Benno… Svi su oni blagovali za Ćosićevim velikim rovinjskim stolom pa su dobili i svoje mjesto u ovoj autobiografskoj zbirci sjećanja i podsjećanja.
Na mahove, ali vrlo rijetko, Ćosić je i kritičan prema negdašnjim (i bivšim) prijateljima i znancima, ali u ovom štivu nema ni traga nekim pozerskim ljutnjama, frustracijama i sitnim osvetama. Ima ova diskretna posveta jednoj jedinoj rovinjskoj kući i svoju globalističku dimenziju.
Ćosić je puno putovao, iznimno je prevođen, uostalom ima i berlinsku adresu, pa se u upućenim njemačkim literarnim krugovima spominjao i kao ozbiljan kandidat za Nobelovu nagradu. Ipak je to opus od pedesetak knjiga, od kojih je njih dvadesetak prevedeno na njemački jezik
Ćosić je puno putovao, iznimno je prevođen, uostalom ima i berlinsku adresu, pa se u upućenim njemačkim literarnim krugovima spominjao i kao ozbiljan kandidat za Nobelovu nagradu. Ipak je to opus od pedesetak knjiga, od kojih je njih dvadesetak prevedeno na njemački jezik.
Pišući o drugima, Ćosić je jako puno rekao i o sebi i o svojoj društvenoj izoliranosti i introvertiranosti. Tako se u jednom lepršavijem dijelu knjige čudi zagrebačkim intelektualcima koji nakon dobre hrane i pića vole lakonski zapjevati za stolom.
Ćosiću je takva vrsta zabave strana, čak i nerazumljiva, pa mu se vjerojatno ne sviđaju ni rovinjske bitinade, višeglasne i strastvene pjesme rovinjskih težaka i ribara.
Stoga knjiga “Mirni dani u Rovinju” nije običan putopis u kojem ćete saznati nešto više o tom istarskom gradiću, nego pogled u dušu jednog pisca koji je živio umjereno, premda mu proza ni približno nije ni pomirljiva ni spremna na bilo kakve kompromise.
(Prenosimo s portala Večernjeg lista).
Hommage à Mirko Kovač
Kovačeva testamentarna knjiga
Vrijeme koje se udaljava neobična je i izuzetna knjiga po mnogo čemu. To je poslednja knjiga koju je Mirko Kovač napisao, sam je obeležio kao “testamentarnu” knjigu. Pisao je sa namerom da ovim delom zaokruži svoj književni opus, sa posvetom vremenu u kojem je sazrevao kao pisac i posvetama onim ličnostima koje su obeležile njegovu mladost, postale nezaobilazni deo njegove biografije.
Mirko je umeo, kao malo ko, da iz različitih susreta sa različitim ljudima otkrije i karakteristike vremena, da oživi jednu epohu, uzbudljivu, dinamičnu, neponovljivu. Privlačili su ga ljudi neobičnih sudbina, različitih profesija, od umetnika, do profesora, ljudi koji su bili u samom središtu kulturnog i javnog života pa do onih sa periferije tog istog života.
Kovač je majstor književnih portreta. Divio se Elijasu Kanetiju i načinu kako je ovaj nobelovac opisivao ljude sa kojima se sretao, u detinjstvu, mladosti i kasnije. Kovač, inače sjajan pripovedač, scenarista, esejista, romansijer, postigao je visoko majstorstvo i u oblasti “književnih portreta”. U nekoliko svojih knjiga, kao što su Evropska trulež, Pisanje ili nostalgija, Elita gora od rulje, Cvetanje mase potvrdio je to majstorstvo, taj svoj neprocenjivi književni dar
Pisao je o drugima, ali i o sebi. Preko različitih ljudskih sudbina ostavio je svedočanstvo o vremenu koje već pokriva patina zaborava, o prijateljima, različitim poznanstvima i susretima, o onome što je postalo neozaobilazni deo njegove biografije. Prilazili su mu na ulici da ispričaju svoju životnu priču, slali mu pisma, uvereni da su predodređeni da uđu u stranice njegove proze. Ne jednom bio sam prisutan takvim susretima.
Ali jednako kao što su se njemu javljali, on je i sam za takvim pričama uspešno tragao. Imao je izuzetnu sposobnost da iz priča iz kojih bi neko drugi izvukao samo bizarne detalje, pronalazi ono što je istinska ljudska patnja, tragedija ili farsa. U tome mu niko nije bio ravan.
Kovač je majstor književnih portreta. Divio se Elijasu Kanetiju i načinu kako je ovaj nobelovac opisivao ljude sa kojima se sretao, u detinjstvu, mladosti i kasnije. Kovač, inače sjajan pripovedač, scenarista, esejista, romansijer, postigao je visoko majstorstvo i u oblasti “književnih portreta”. U nekoliko svojih knjiga, kao što su Evropska trulež, Pisanje ili nostalgija, Elita gora od rulje, Cvetanje mase potvrdio je to majstorstvo, taj svoj neprocenjivi književni dar.
Dosegavši kanetijevsku ekspresivnost, autentičnost i stilsku besprekornost, Kovač je istovremeno nenadmašan i suveren u detalju, stilski briljantan, autentičan, duhovit. Niko u novijoj književnosti pisanoj na ovim našim bliskim jezicima ni u jednom od ovih književnih elemenata ne može da se meri ili poredi sa Mirkom Kovačem.
U Vremenu koje se udaljava Kovač piše o ličnostima koje su obeležile njegovo odrastanje i sazrevanje. Ali, nije želeo, kako sam zaključuje, da piše samo o “vlastitom životopisu”, “jer je isto tako bitno i sve ono drugo što se vrtjelo oko mene, sve te sudbine i događaji, ta povijest i epoha sa svojim ranama i proturječnostima”.
Dosegavši kanetijevsku ekspresivnost, autentičnost i stilsku besprekornost, Kovač je istovremeno nenadmašan i suveren u detalju, stilski briljantan, autentičan, duhovit. Niko u novijoj književnosti pisanoj na ovim našim bliskim jezicima ni u jednom od ovih književnih elemenata ne može da se meri ili poredi sa Mirkom Kovačem
Većina ličnosti opisana je pod pravim imenima i “prepoznatljivim inicijalima”. Poneke situacije i događaji, biografije ličnosti su nadograđeni, dodato je i ono što se nije dogodilo, ali se moglo dogoditi. Takav je, recimo, Kovačev susret sa Tinom. Opisan je detaljno kao da je do susreta došlo. “Stvarnost je blaža i podnošljivija od fotografske slike, ona je prolazna, kao i prošlost koja se uvijek može opisati onakvom kakva nije bila, dočim je fotografija izvadak iz vremena i ne može se mijenjati.”
Dopunjujući prošlost, on je na neki način ispravlja, čini potpunijom, ubacuje ponešto od snova i mašte, od memoara stvara roman. Ili još preciznije, spaja ta dva žanra.
I ne samo ta dva žanra. Vrijeme koje se udaljava neobično je delo i po tome što objedinjuje različite žanrove uspelo spojene, memoare, autobiografiju, roman, književne portrete. Sve to na magičan način kako samo vrhunski pisci znaju i umeju. A Mirko Kovač jeste uspešan, u svemu čega se poduhvatio. Njegov dar je moćan i zadivljujući.
Ne ulaze u njegov izbor sve zanimljive ličnosti sa kojima je bio u dodiru nego samo one koje se uklapaju u njegov pripovedački stil. One kojima je određeno naročito mesto u intimnom albumu slika prošlosti.
Ozbiljna bolest omela je Mirka Kovača da napiše završna poglavlja. Na osnovu naših svakodnevnih razgovora mogu pretpostaviti da je u jednom od tih poglavlja želeo da opiše onaj hladni zimski dan kada je sa suprugom Bobom bio primoran da napusti Beograd. Opis tog nedragovoljnog i sumornog rastanka sadržao bi pripovest o fantazmagoričnom putovanju u neizvesnost, put od Beograda preko Mađarske do Rovinja, dok su doboši rata najavljivali mračna vremena mržnje i zločina.
Vrijeme koje se udaljava neobično je delo i po tome što objedinjuje različite žanrove uspelo spojene, memoare, autobiografiju, roman, književne portrete. Sve to na magičan način kako samo vrhunski pisci znaju i umeju. A Mirko Kovač jeste uspešan, u svemu čega se poduhvatio. Njegov dar je moćan i zadivljujući
O ovom bizarnom putovanju sačuvani su neki Kovačevi zapisi, građa za jedan pravi uzbudljiv roman sa kafkijanskim obratima. Odlazak iz Beograda pod dramatičnim okolnostima predstavljao je dubok i traumatični raskid sa sredinom i ljudima među kojima je proveo važan deo svoga života gde je napisao i objavio neka od svojih najznačajnijih dela. A i prvi susret sa Rovinjom doneo je nove potresne susrete sa izgnanicima iz različitih krajeva bivše zajedničke domovine. Sve ih je povezivala žalosna izbeglička sudbina.
Vrijeme koje se udaljava ipak nije nedovršena knjiga. Svako poglavlje je ostvarena celina, a čitava knjiga je još jedno svedočanstvo Kovačevog spisateljskog majstorstva.
Mirko Kovač, poslednji veliki pisac, velike potonule, nestale Jugoslavije, daruje nam, evo, svoje poslednje napisane stranice, svoj književni testament. Otvara prozor u prošlost na svoj jedinstven, očaravajući način. Čitajući još u rukopisu Vrijeme koje se udaljava, osetio sam onu istu vrstu uzbuđenja koje sam osetio čitajući Kovačevu prvu knjigu Gubilište i svaku sledeću knjigu. Kovač je u svom celokupnom delu održao visok književni domet, jedan od najviših u književnosti u ovom delu Evrope.
Zahvaljujući Mirku Kovaču vreme koje se udaljava postalo je vreme koje nije izgubljeno u maglama i tami prošlosti, postalo je vreme koje nam je blisko, vreme koje se vraća. Mirko Kovač, pisac sa harizmom, pisac velikog dara, izvornog talenta, nastavlja da živi u svojoj literaturi, zajedno sa svojim čudesnim i fascinantnim likovima, na zadovoljstvo brojnih prijatelja i čitalaca.
Filip David (Pogovor Kovačevu memoarističkom romanu ”Vrijeme koje se udaljava”, Fraktura, Zaprešić, 2013.)
Hram živog jezika
Premda je objavljena samo dvadesetak dana prije kraja godine, ovaj čitatelj pamtit će 2013. po knjizi “Vrijeme koje se udaljava” (izdanje: Fraktura, Zaprešić). Sve drugo što se dogodilo tokom tih tristo šezdeset i pet dana, i društvena depresija, i ekonomsko samouništenje, i ulazak u Europsku Uniju, a zatim i svođenje hrvatske abecede na njezino dvadeset i sedmo slovo, rastočit će se i razrijediti u vremenu, i uskoro se više neće ni znati koje se godine što dogodilo, ali će ostati upamćeno da je ove godine Mirko Kovač objavio knjigu.
Premda je objavljena samo dvadesetak dana prije kraja godine, ovaj čitatelj pamtit će 2013. po knjizi “Vrijeme koje se udaljava” (izdanje: Fraktura, Zaprešić). Sve drugo što se dogodilo tokom tih tristo šezdeset i pet dana (…) rastočit će se i razrijediti u vremenu, i uskoro se više neće ni znati koje se godine što dogodilo, ali će ostati upamćeno da je ove godine Mirko Kovač objavio knjigu
Istina, najprije je, na Preobraženjenje Gospodnje po pravoslavnom kalendaru, dovršio sve svoje poslove sa smrću, ali kako je knjiga intenzivno nastajala u ranijim godinama i mjesecima, nekako se njezino ispisivanje i nastajanje nastavljalo i nakon piščeve posljednje tačke.
S podnaslovom “roman-memoari”, u šestotinjak stranica i četrdeset tri poglavlja, te posljednjim nenapisanim, ali naslovljenim kao Inferno, “Vrijeme koje se udaljava” veliki je finale jednoga poetičkog eksperimenta, koji je trajao tokom cijeloga Kovačeva književnog života, da bi na kraju bio do kraja radikaliziran, i izveden u knjizi koja je djelomice temeljena na zbiljskim događajima, dokumentima i proživljenim kronologijama, ali je istovremeno i fikcionalizirana, pomaknuta i popravljena tako da se stvarnosti, sjećanjima i tom vremenu koje se od čovjeka udaljava, najavljujući tako i svoj i njegov nestanak, pruža književna i zbiljska uvjerljivost.
Stvarnost, bilo da je temeljena na slučaju, sudbini ili Božjem naumu, nije uvijek uvjerljiva, niti iza nje stoji dobar i darovit fikcionalist i dramaturg. Kovač se cijeloga života pripremao za ovu konačnu intervenciju na goloj zbilji.
Fragment jednog poglavlja ove knjige objavljen je početkom godine, kao posveta odlasku Krste Papića, ovaj čitatelj rukopis je zatim pratio u mjesecima nakon Kovačeve smrti, loveći trenutke njegova života u rijetkim slovnim greškama i gramatičkim lapsusima, a onda je u Puli, na Sajmu, živu knjigu držao u ruci.
“Vrijeme koje se udaljava” veliki je finale jednoga poetičkog eksperimenta, koji je trajao tokom cijeloga Kovačeva književnog života
Hrvatskoj književnosti i kulturi služi na čast što je “Vrijeme koje se udaljava” objavljeno u ovoj zemlji i sa CIP-om zagrebačke Sveučilišne i nacionalne knjižnice.
Svoje vrhunce, u “Dnevnicima” i “Zastavama”, Miroslav Krleža dočekao je u Sarajevu, kod sarajevskih izdavača. Ivo Andrić je od svih poguba hrvatstva i od malograđanske ljubavi Zagreba prema svemu što je hrvatsko, zauvijek pobjegao u Beograd, i tamo objavio sve svoje važne naslove. Samo je Mirko Kovač svoju finalnu knjigu izdao tu, u Zagrebu.
Ta činjenica za pisca ima samo simbolički značaj, dok je za Zagreb i za imaginarij hrvatske književnosti kapitalna i konkretna poput hrama. Hrama živoga jezika.
Miljenko Jergović (Preporuke, ”Dnevnik jednog čitatelja”, www.jergovic.com)
Kovačev testament
Mirko Kovač umro je 19. avgusta ove godine, a četiri dana kasnije sahranjen je u Rovinju.
Do poslednjeg dana, dok je imao snage, radio je na svojoj, kako je sam nazvao ”testamentarnoj knjizi” s naslovom ”Vrijeme koje se udaljava”.
Pisao je s namerom da ovim delom zaokruži svoj književni opus, sa posvetom vremenu u kojem je sazrevao kao pisac i posvetama onim ličnostima koje su obeležile njegovu mladost, postale nezaobilazni deo njegove biografije. Mirko je umeo, kao malo ko, da iz različitih susreta s različitim ljudima otkrije i karakteristike vremena, da oživi jednu epohu, uzbudljivu, dinamičnu, neponovljivu. Privlačili su ga ljudi neobičnih sudbina, različitih profesija, od umetnika, do profesora, ljudi koji su bili u samom središtu kulturnog i javnog života pa do onih sa periferije tog istog života.
Pisao je o drugima, ali i o sebi. Preko različitih ljudskih sudbina ostavio je svedočanstvo o vremenu koje već pokriva patina zaborava, o prijateljima, različitim poznanstvima i susretima, o onome što je postalo nezaobilazni deo njegove biografije. Prilazili su mu na ulici da ispričaju svoju životnu priču, slali mu pisma, uvereni da su predodređeni da uđu u stranice njegove proze. Ne jednom bio sam prisutan takvim susretima. Ali jednako kao što su se njemu javljali, on je i sam za takvim pričama uspešno tragao. Imao je izuzetnu sposobnost da u pričama iz kojih bi neko drugi izvukao samo bizarne detalje pronalazi ono što je istinska ljudska patnja tragedija ili farsa. U tome mu niko nije bio ravan.
Prilazili su mu na ulici da ispričaju svoju životnu priču, slali mu pisma, uvereni da su predodređeni da uđu u stranice njegove proze. Ne jednom bio sam prisutan takvim susretima. Ali jednako kao što su se njemu javljali, on je i sam za takvim pričama uspešno tragao. Imao je izuzetnu sposobnost da u pričama iz kojih bi neko drugi izvukao samo bizarne detalje pronalazi ono što je istinska ljudska patnja, tragedija ili farsa
Kovač je majstor književnih portreta. Divio se Elijasu Kanetiju i načinu kako je taj nobelovac opisivao ljude s kojima se sretao, u detinjstvu, mladosti i kasnije. Kovač, inače sjajan pripovedač, scenarista, esejista, romansijer, postigao je visoko majstorstvo i u oblasti ”književnih portreta”. U nekoliko svojih knjiga, kao što su ”Evropska trulež”, ”Pisanje i nostalgija”, ”Elita gora od rulje”, ”Cvetanje mase” potvrdio je to majstorstvo, taj svoj neprocenjivi književni dar. Dosegavši kanetijevsku ekspresivnost, autentičnost i stilsku besprekornost, Kovač je istovremeno nenadmašan i suveren u detalju, stilski briljantan, autentičan, duhovit. Niko u novijoj književnosti pisanoj na ovim našim bliskim jezicima ni u jednom od ovih književnih elemenata ne može da se meri ili poredi sa Mirkom Kovačem.
U ”Vremenu koje se udaljava” Kovač piše o ličnostima koje su obeležile njegovo odrastanje i sazrevanje. Ali, nije želeo, kako sam zaključuje, da piše samo o ”vlastitom životopisu”, ”jer je isto tako bitno i sve ono drugo što se vrtjelo oko mene, sve te sudbine i događaji, ta povijest i epoha sa svojim ranama i proturječnostima”.
Većina ličnosti opisana je pod pravim imenima i ”prepoznatljivim inicijalima”. Poneke situacije i događaji, biografije ličnosti su nadograđeni, dodato je i ono što se nije dogodilo, ali se moglo dogoditi. Takav je, recimo, Kovačev susret s Tinom. Opisan je detaljno kao da je do susreta došlo. ”Stvarnost je blaža i podnošljivija od fotografske slike, ona je prolazna, kao i prošlost koja se uvijek može opisati onakvom kakva nije bila, dočim je fotografija izvadak iz vremena i ne može se mijenjati”.
Dopunjujući prošlost, on je na neki način ispravlja, čini potpunijom, ubacuje ponešto od snova i mašte, od memoara stvara roman, ili još preciznije, spaja ta dva žanra.
I ne samo ta dva žanra. ”Vrijeme koje se udaljava” neobično je delo i po tome što objedinjuje različite žanrove uspelo spojene: memoare, autobiografiju, roman, književne portrete. Sve to na magičan način kako samo vrhunski pisci znaju i umeju. A Mirko Kovač jeste uspešan, u svemu čega se poduhvatio. Njegov dar je moćan i zadivljujući.
Odlazak iz Beograda pod dramatičnim okolnostima predstavljao je dubok i traumatični raskid sa sredinom i ljudima među kojima je proveo važan deo svoga života, gde je napisao i objavio neka od svojih najznačajnijih dela.”Vrijeme koje se udaljava” ipak nije nedovršena knjiga. Svako poglavlje je ostvarena celina, a čitava knjiga je još jedno svedočanstvo Kovačeva spisateljskog majstorstva
Ne ulaze u njegov izbor sve zanimljive ličnosti s kojima je bio u dodiru nego samo one koje se uklapaju u njegov pripovedački stil.
One kojima je određeno naročito mesto u intimnom albumu slika prošlosti.
Ozbiljna bolest omela je Mirka Kovača da napiše završno poglavlje. Na osnovu naših svakodnevnih razgovora mogu pretpostaviti da je u tom završnom poglavlju želeo da opiše onaj sumorni zimski dan kada je sa suprugom Bobom bio primoran da napusti Beograd. Taj završni memento sadržao bi opis fantazmagoričnog putovanja u neizvesnost, put od Beograda preko Mađarske do Rovinja, dok su doboši rata najavljivali mračna vremena mržnje i zločina.
U tom bizarnom putovanju o kojem su sačuvani neki Kovačevi zapisi sadržana je građa za jedan pravi avanturistički roman s kafkijanskim obrtima. Ovo završno poglavlje trebalo je da zatvori beogradski period Kovačeva života. Odlazak iz Beograda pod dramatičnim okolnostima predstavljao je dubok i traumatični raskid sa sredinom i ljudima među kojima je proveo važan deo svoga života gde je napisao i objavio neka od svojih najznačajnijih dela.
”Vrijeme koje se udaljava” ipak nije nedovršena knjiga. Svako poglavlje je ostvarena celina, a čitava knjiga je još jedno svedočanstvo Kovačeva spisateljskog majstorstva.
Čitajući još u rukopisu ”Vrijeme koje se udaljava” osetio sam onu istu vrstu uzbuđenja koje sam osetio čitajući Kovačevu prvu knjigu ”Gubilište” i svaku sledeću knjigu. Kovač je u svom celokupnom delu održao visok književni domet, jedan od najviših u književnosti u ovom delu Evrope.
Zahvaljujući Mirku Kovaču vreme koje se udaljava postalo je vreme koje nije izgubljeno u maglama i tami prošlosti, postalo je vreme koje nam je blisko, vreme koje se vraća. Mirko Kovač, pisac sa harizmom, pisac velikog dara, izvornog talenta, nastavlja da živi u svojoj literaturi, zajedno sa svojim čudesnim i fascinantnim likovima, na zadovoljstvo brojnih prijatelja i čitalaca.
Novi roman Mirka Kovača ”Vrijeme koje se udaljava”
Do početka pulskoga sajma knjiga Fraktura će objaviti posljednji, nedovršeni roman Mirka Kovača ”Vrijeme koje se udaljava” s podnaslovom ”Roman, memoari”, na kojemu je Kovač, čovjek od riječi kojemu su riječi značile sve, radio do posljednjeg dana – najavio je u dirljivom govoru Seid Serdarević, urednik i prijatelj Mirka Kovača, na komemoraciji velikom piscu, koja je održana u ponedjeljak navečer u Novinarskom domu.
”To je autobiografski roman, koji govori više o Kovaču nego što itko drugi može reći o njemu. Prateći događaje od pedesetih do danas, Kovač je u tom romanu stvorio jedinstven svijet u kojem se miješaju i prepliću brojni ljudi, karakteri i mjesta od njegove rodne Hercegovine, preko Beograda i Zagreba sve do Rovinja, gdje je živio zadnjih 20-ak godina”, naglasio je Serdarević.
Serdarević je također najavio da Fraktura, s Kovačevom udovicom slikaricom Bobom Matić, priprema pokretanje Dana Mirka Kovača te izbor iz njegove bogate ostavštine.
”Kovač je bio vrlo pedantan i precizan pisac, koji je stalno mijenjao, dopisivao i redigirao svoje tekstove, uspijevajući reći upravo ono što je htio izreći, bez obzira radilo se o novinarskim, publicističkim, proznim ili scenarističkim djelima, te je iza sebe ostavio respektabilnu ostavštinu. Namjeravamo je detaljno pregledati i zatim objaviti izbor iz tih zapisa”, zaključio je Frakturin urednik te dodao da je njegovim odlaskom izgubio prijatelja i uzor te možda posljednjeg pisca s ovih prostora koji je mogao stvoriti univerzalnu priču koja se tiče svih nas.
Na komemoraciji, u organizaciji Hrvatskog društva pisaca i Hrvatskog novinarskog društva, govorili su još Nikola Petković, DHP-ov predsjednik, Nadežda Čačinović, predsjednica Hrvatskog centra P.E.N.-a, Velimir Visković i Predrag Matvejević.
Matvejević se prisjetio svojih susreta s Kovačem, posebno njegovih početaka u Beogradu, kada je objavio zbirku pripovjedaka ”Rane Luke Meštrevića”, koja je usprkos nagradama poslije dvije godine povučena iz knjižnica. Knjiga je osuđena ”kao crna slika stvarnosti”, a pisac proglašen ”perjanicom crnoga vala”, što je tada smatrano opasnim skretanjem u kulturi. ”Kovač je u Beogradu bio između egzila i azila, što nije bilo nimalo lako ni ugodno”, definirao je Kovačevu poziciju Predrag Matvejević.
Visković je pak podsjetio da je riječ o transnacionalnom, južnoslavenskom piscu, koji je funkcionirao kao zajedničko vlasništvo svih južnoslavenskih književnosti. ”Kovač se potkraj 80-ih, užasnut rastućim nacionalizmom i šovinizmom u Srbiji, angažirao protiv Miloševićeva režima i s Filipom Davidom i istomišljenicima osnovao Nezavisne pisce distancirajući se od Udruženja književnika”, izjavio je Visković.
”Kao mjesto azila Kovač je odabrao Rovinj, kamo se preselio nakon što mu je na jednom političkom skupu u Beogradu doletio fotoaparat u glavu iz skupine Šešeljevih pristaša, te je nastavio pisati kritično o nacionalizmu, no ovaj put hrvatskom”, nastavio je Visković, koji je zaključio da mu se uvijek činilo kako Hrvatska nije bila svjesna koliko velikoga i važnog pisca ima, no nakon njegove smrti pokazalo se da se Hrvatska više ne boji Mirka Kovača.