Masovno opkoljavanje zgrade javnog medijskog servisa bilo je unapred najavljeno i proteklo je bez ijednog incidenta. Svi zaposleni su mogli da ulaze/izlaze sa posla i RTS je uobičajeno funkcionisao, bez prisustva policije. U slučaju N1, sve je bilo dijametralno suprotno. Šačica nenajavljenih demonstranata satima je blokirala ulaz u ovu medijsku kuću, remeteći uobičajeni radni proces. Opskurni likovi u ulozi demonstranata nisu zanimali organe unutrašnjih poslova koji, iako pozivani, satima nisu našli za shodno da se pojave na licu mesta i milom ili silom ih uklone sa privatnog poseda. I tu nema nikakvih paralela sa javnim medijskim servisom kojeg okružuju ulice i park koji su javni prostor. Pri tom je javni servis medijska kuća koja se finansira putem takse koju svi plaćaju. [Read more…]
Zašto ogroman dio srpskog društva odbija istinu Srebrenice
Svatko tko je imao dovoljno hrabrosti i želuca da pogleda onu užasavajuću snimku pronađenu kod jednog od pripadnika postrojbe Škorpioni, jedne od onih koja je strijeljala ljude u srebreničkom genocidu, ne može je nikad zaboraviti. [Read more…]
Vera Seka Bulat-Petrošić ili o fejkanju vjere i zloći
Bio sam u Beogradu radi ispraćaja drage nam Borke Pavićević, čuli su to kolege sa RTS-a i pozvali me da, još jednom, nastupim u vrlo gledanoj emisiji ”OKO”. Dok sam govorio u studiju, dobio sam priliku kazati nekoliko riječi o tome zašto je Borka bila važna nama u Hrvatskoj. Pošto se razgovor približavao kraju, naveo sam samo jednu stvar od mnogih o kojima ćemo (budete li mogli, dođite!) ove srijede 10. srpnja u 19 sati čuti na komemoraciji u Novinarskom domu u Zagrebu: [Read more…]
Karadžić u Zagrebu
Zagrebački Jutarnji list jučer je uz jedan tekst objavio intrigantan nadnaslov. On glasi: ”SLUŽBENI BEOGRAD PREKINUO ŠUTNJU O PRESUDI KARADŽIĆU”. [Read more…]
Vučićev gambit
Mogu li demonstracije u Srbiji srušiti Aleksandra Vučića, nije pravo pitanje već što bi uslijedilo kad bi se to uistinu i dogodilo. Historijat beogradskih prosvjeda rekao bi – ništa dobrog. [Read more…]
Hrvatsku je u Beogradu predstavljao i Ivo Pogorelić
Ja mislim da su moji roditelji također hteli da ja odem u Moskvu, pošto je u tome velika perspektiva u budućnosti – rekao je jednom davno, u Beogradu, pred kamerom, Ivo Pogorelić. Veliki ulomak te emisije lako je naći na YouTubeu pod nazivom “Young Ivo Pogorelich”. [Read more…]
Pored svih tih ustaša i četnika, što će nam dva džentlmena?
Kad se srpski pukovnik Čedo Bulat predao hrvatskom generalu Petru Stipetiću, bio je to možda najbolji trenutak prošlog rata, i ne samo jer je tada, 8. kolovoza 1995. na Baniji kod Topuskog, rat zapravo završio, jer se u Hrvatskoj nakon toga više nije ginulo. [Read more…]
Opelo multikulturalnosti
Odbrana povređenih verskih osećanja i streljanje gotovo cele redakcije pariskog nedeljnika Charlie Hebdo pobudili su mnoge da iskažu svoju brigu. Većina naših komentatora opšte prakse, ali i profesora sa velikim ovlašćenjima, ponudila je, osim uvodne osude krvoprolića, zlokobno ”ali”: pariski karikaturisti nisu bili dovoljno pažljivi, pogazili su dobar ukus (čudna estetska kategorija), nisu poštovali kulturološke i religiozne razlike. I onda ni zločin nije više to što jeste.
U jednoj kultnoj emisiji na Radiju Bgd 2 dva profesora su, uz niz okolišnih pravdanja koja smatram neskriveno sramotnim, gotovo u glas prizvali kao argument rečenicu Angele Merkel da je interkulturalnost mrtva. Na stranu što je to rečeno pre ovog zločina i sa osvrtom na unutrašnje političke prilike Nemačke. Ali multikulturalnost kao civilizacijski pokret ostaje kao paradigma, makar utopijska. Zašto bi gđa Merkel bila meritorna u toj oblasti?
Ako bi se uvažile sve kulturološke i religijske osetlivosti (na stranu što nijedna nije izgovor za upotrebu kalašnjikova), šta bi ostalo od volterovskog modela tolerancije, od prava na drukčije mišljenje o svemu i svačemu? Samo ono što dvojica dičnih klerika, vladika Amfilohije sa najavom Sodome i Gomore i muftija Zukorlić sa svojim uniformisanim braniteljima vrhunske Alahove istine, nude kao prostor za mišljenje. Hvala na toj slobodi.
Ako bi se uvažile sve kulturološke i religijske osetlivosti (na stranu što nijedna nije izgovor za upotrebu kalašnjikova), šta bi ostalo od volterovskog modela tolerancije, od prava na drukčije mišljenje o svemu i svačemu? Samo ono što dvojica dičnih klerika, vladika Amfilohije sa najavom Sodome i Gomore i muftija Zukorlić sa svojim uniformisanim braniteljima vrhunske Alahove istine, nude kao prostor za mišljenje. Hvala na toj slobodi
Ne čudi što je na društvenim mrežama preovladao onaj sloj frustriranih i za svaku temu pripravnih mislilaca kojima nijedno dno nije dovoljno nisko postavljeno. Ne čudi ni veći deo akademske takozvane elite koja mesecima ćuti na anticivilizacijski udar kojim je pometena vlast pokušala da poništi jedan od glavnih oslonaca pravednosti i pravosuđa – advokatski esnaf, koji je posle više od 4 meseca najmasovnijeg i najtrajnijeg štrajka u celokupnoj istoriji balkanskih naroda (blizu osam hiljada solidarno ujedinjenih u protestu) ostvario svoj cilj.
I kad je ovih dana štrajk okončan pobedom nad osionim ministrom, kojem naravno nije palo na pamet da podnese ostavku (jer šta bi on posle sa svojim skromnim znanjima i opasnom vrlinom poslušništva!), veći deo medija ponudio je ministru da proslavi demokratsko rešenje (i trećinu godine bez zarade za opstanak advokatskih porodica).
Nastavljen je višemesečni štrajk prosvetnih radnika, a protesti bukte u privrednim tačkama koje su zamrle, ali nema ko da saopšti da je igranka završena. I po koju cenu.
U priličnom broju komentara razlog za napad na redakciju Charlie Hebdoa pronađen je u klasno raslojenom francuskom društvu, u onom delu populacije (oko 6 miliona) koji pripada doseljenicima u prvoj ili drugoj generaciji. Mladost ovog segmenta, uglavnom muslimaskog porekla i vaspitana na islamskim načelima, nema gotovo nikakve šanse u sistemu podređenom surovom novoliberalnom ekonomskom modelu. Tu leže dalekosežni koreni osećanja obespravljenosti, a na tom plodnom tlu lako je zasejati klicu svakog terorizma.
Velike strukturne promene se nameću ne samo francuskom društvu već nizu najbogatijih zemalja. Ako se nasleđuju slobodarske tradicije rođene u Francuskoj revoluciji, koju su ideološki začeli enciklopedisti d’Alambert, Rousseau i drugi, onda se mora povratiti nešto od mera koje nose tragove socijalne pravde i minimalne solidarnosti. To se neće moći sprovesti preko noći, ako se uopšte uvaži potreba obezbeđivanja socijalne i zdravstvene zaštite.
Velike strukturne promene se nameću ne samo francuskom društvu već nizu najbogatijih zemalja. Ako se nasleđuju slobodarske tradicije rođene u Francuskoj revoluciji, koju su ideološki začeli enciklopedisti d’Alambert, Rousseau i drugi, onda se mora povratiti nešto od mera koje nose tragove socijalne pravde i minimalne solidarnosti. To se neće moći sprovesti preko noći, ako se uopšte uvaži potreba obezbeđivanja socijalne i zdravstvene zaštite
Na to su upozoravali ovih dana poznati mislioci i filosofi poput Edwarda Saida, Julije Kristeve, Andrea Glucksmanna… Njihovu brigu i upozorenja valja razlikovati od jedva prikrivenog likovanja ljudi sa nacionalističke desnice. Odande se čulo slavodobitno: šta smo vam govorili, niste uvažili naša upozorenja o strogoj kontroli priliva novih imigranata, o nadzoru nad delom Francuske koje se nije dovoljno asimilovalo.
Valja li podsetiti da asimilovanje pod prisilom nema nikakve veze s osnovnim načelima multikulturalizma koji je složen i ne baš jednoznačan proces.
U ovom delu Balkana posle dvodecenijskog trovanja agresivnom nacionalističkom retorikom, sa ustanovama kao što su SANU, Univerzitet, na kojima se još ne sme glasno pomenuti Srebrenica i bombardovanje Sarajeva, jer će vas desetine uglednih imena zasuti kontraargumentima: a šta su oni nama radili, tamo smo se samo branili, teško je očekivati pribranost u većem delu medija.
Isti oni koji su bili perjanice ratnohuškačke, kvazipatriotske retorike za vladavine dedinjskog Gospodara života i smrti i dalje ”drže banku” u medijima.
Izvesna ravnoteža je u medijima postignuta na groteskan način: kao što se deo kvazianalitičara utrkuje u veličanju samodržavlja Vladimira Vladimiroviča (čak ni u ruskim medijima se ne mogu sresti takvi apologetski izlivi divljenja), sa istim žarom se neprekidno podgrevaju priče da je Evropskoj uniji odzvonilo (samo što se nije raspala, pa šta bi Srbi tamo!), da se u Evropi sve radi po golom diktatu iz Washingtona, da se odande nameće sumrak golog razuma.
Ako ovom retorikom zasipate goloruki i sve gladniji narod, onda ne očekujte ništa dobro sem golog održanja postojeće vlasti. A ovo poslednje kao strateški cilj se i ne krije. To se u javnim prenosima iz Parlamenta čuje svakih pet minuta.
Izvesna ravnoteža je u medijima postignuta na groteskan način: kao što se deo kvazianalitičara utrkuje u veličanju samodržavlja Vladimira Vladimiroviča (čak ni u ruskim medijima se ne mogu sresti takvi apologetski izlivi divljenja), sa istim žarom se neprekidno podgrevaju priče da je Evropskoj uniji odzvonilo (samo što se nije raspala, pa šta bi Srbi tamo!), da se u Evropi sve radi po golom diktatu iz Washingtona, da se odande nameće sumrak golog razuma
Iz novinarskih udruženja (u toj tački se jedino slažu NUNS i UNS, Nezavisno udruženje novinara Srbije nastalo 1992. iz protesta protiv vulgarne propagande režima koja je zavladala Udruženjem novinara Srbije) dolaze upozorenja o opasnoj tabloidizaciji medija, o sve većoj cenzuri koja počiva na skrivenim mehanizmima moći i uticaja.
I tu se stane, može samo da se iskoči iz sopstvene kože.
A nastavlja se selektivna upotreba specijalista za odbranu srpstva, među kojima su najznačajniji Noam Chomsky i Peter Handke. Oba su značajni mislioci i stvaraoci, prvi se istakao u oblasti moderne lingvistike još od 1970. naovamo, a drugi je među najznačajnijim prozaistima i dramskim piscima današnjice.
Chomsky je kao kritičar američke ekspanzionističke politike još 1969. objavio izvanrednu knjigu ”American Power and the New Mandarins” (američko izdanje Pantheon Books, 320 str.), koju sam tih godina halapljivo čitao, ali do dana današnjeg niko je nije priredio za naše čitaoce. Poslednjih dvadesetak godina ovaj pisac komentariše političko nasilje na raznim stranama sveta, ponekad nedovoljno upućen u povode o kojima sudi i izvlači dalekosežne analogije.
Handke je u političkom smislu mnogo banalniji slučaj. Vodali su ga srpski vladari krajem devedesetih po ratištima, a on je davao prosrpske izjave posle kojih bi svako razuman rekao kao u onom čuvenom dečjem nadmetanju: E, vala si im rekao!
Nekoliko puta se pojavio u Požarevcu da oda poštu počivšem vladaru, sahranjenom pod jednom šljivom. Tim povodom davao je zaplamtele izjave od kojih su crvenele uši i većini Slobinih doglavnika, od kojih su neki u vrhu i današnje vladajuće ekipe.
Ovih dana su naši mediji preneli iskaz Noama Chomskog koji je utvrdio da je u slučaju pokolja u redakciji Charlie Hebdoa reč o javnom licemerju, jer je prilikom bombardovanja srpskog RTS-a nastradalo 16 novinara i niko se nije na Zapadu ogradio od tog čina.
Direktor RTS-a D. Milanović nije poštovao upozorenje srpskih vojnih obaveštajaca (i to u pismenom obliku) da povuče ljudstvo iz Aberdareve 10. Tačnije, povukao je sebe i svoje novinare jurišnike, a kao žrtvovani plen ostavio šminkerke, daktilografkinje i delove obezbeđenja. A odmah posle vazdušnog udara DM je izvukao spremljene TV-ekipe da snime razmere ljudske nesreće. Zbog svega toga je odležao 10 godine ćorke u Zabeli. Po odluci srpskog pravosuđa, a ne omraženog haškog
Kako se uzbudilo kuso i repato posle ove plamteće izjave koja je zasnovana na potpunom nerazumevanju onoga šta se dogodilo napadom na zgradu RTS-a. Osim što je 16 nedužnih ljudi surovo nastradalo. Kao da je zavladala potpuna amnezija, kao da do napada NATO snaga nije došlo uz direktno saučesništvo srpskog režima! Kao da oni nesrećni ljudi nisu bili namerno žrtvovani kako bi SM, po svojoj idiotskoj logici, mogao da kaže: Evo šta nam rade! I onda da u Kumanovu potpiše mir kako bi ispunio zahteve koje je mogao da ispuni i bez 78-dnevnog bombardovanja.
Bilo je potrebno da majka jednog žrtvovanog dečaka u tom zločinačkom napadu, gospođa Žanka Stojanović, napiše otvoreno pismo Chomskom i da ga podseti da francuski novinari nisu bili upozoreni da će biti napadnuti.
A u Beogradu se dan uoči napada na zgradu znalo da će se to dogoditi, jer je redakcija američkog CNN-a bila u pomenutoj zgradi. Onda su se povukli govoreći onima koje su sretali u zgradi da brišu odande. Poznata ratnohuškačka komentatorka je, dan ranije, hrabro izjavila u dnevniku: ”Bombardujte, čekamo vas!” i još hrabrije iz tih stopa zbrisala u Budimpeštu.
Direktor RTS-a D. Milanović nije poštovao upozorenje srpskih vojnih obaveštajaca (i to u pismenom obliku) da povuče ljudstvo iz Aberdareve 10. Tačnije, povukao je sebe i svoje novinare jurišnike, a kao žrtvovani plen ostavio šminkerke, daktilografkinje i delove obezbeđenja. A odmah posle vazdušnog udara DM je izvukao spremljene TV-ekipe da snime razmere ljudske nesreće. Zbog svega toga je odležao 10 godine ćorke u Zabeli. Po odluci srpskog pravosuđa, a ne omraženog haškog.
Na to je podsetila ova majka, ali njeno pismo medijima objavio je samo dnevni list ”Danas”. Ostali su za to vreme i dalje likovali nad tekstom američkog aktivističkog intelektualca (rođen 1928.).
Sad se oglasio i pomenuti DM koji, ohrabren logikom Noama Chomskog, traži, kako se priča, odštetu jer je nepravedno kažnjen.
A pošto ovih dana RTS raspisuje konkurs za novog generalnog direktora, ništa me ne bi začudilo da DM bude ponovo imenovan na staru funkciju. Novi režim traži nove poslušnike, a neki koji su promenili nekoliko gospodara, od SM do Borisa Tadića, dobro znaju šta nude.
Na drugoj strani, nova redakcija pariskog satiričnog nedeljnika neka vidi šta radi. Da ne ispadne da ih ovi naši nisu upozorili!
Radio, ne-radio
Da li je radiofonijskom mediju, skraćeno nazvanom radio, odzvonilo, da li je diskretno gurnut u ropotarnicu istorije, ostavljen na milost i nemilost neizlečivim nostalgičarima, okrenutim prošlosti i sećanjima na rane godine kad sem radija nije bilo ničega? Na ovako zaoštreno pitanje malo ko bi dao potvrdan odgovor, sve iz bojazni da će i bez njih neumitni sud vremena izreći svoje.
Pa ipak, kad neke svoje prijatelje koji se na ovaj ili onaj način svrstavaju u viđenije kulturne delatnike uzgred zapitam šta slušaju od bogate radijske ponude, najčešće dobijam porazne odgovore. Jedan poznati dirigent mi je rekao da radio sluša samo dok se vozi autom, pisac, ne beznačajan i nimalo juridiv (pretežna formula za domaće barbarogenije), mi kaže da ne sluša radio kao što ne gleda ni TV, ali malo kasnije protivreči sebi pričajući mi šta ga silno nervira u opštem reality srozavanju TV programa.
Kad neke svoje prijatelje koji se na ovaj ili onaj način svrstavaju u viđenije kulturne delatnike uzgred zapitam šta slušaju od bogate radijske ponude, najčešće dobijam porazne odgovore. Jedan poznati dirigent mi je rekao da radio sluša samo dok se vozi autom, pisac, ne beznačajan i nimalo juridiv (…), mi kaže da ne sluša radio kao što ne gleda ni TV, ali malo kasnije protivreči sebi pričajući mi šta ga silno nervira u opštem reality srozavanju TV programa
Ali ako mene pitate, a ovo je, sorry, prostor u kojem se najpre ja pitam, radiofonijski medij je u boljem stanju nego ikad, u svetu, a da ne pominjem ovaj deo Balkana. Imam u vidu njegovu kulturološku funkciju (stereo-reprodukciju, izbor vrhunskih muzičkih dela, snimke sa velikih muzičkih festivala i prenose uživo iz newyorške Metropoliten opere), ali i informativne programe, ostavljene po strani od političkih moćnika, jer im je važniji plen nadzor nad TV ponudom.
U novijim vremenima surove tranzicije iz jednog (urušenog) u drugo (zlokobno po prvim obrisima) stanje Radio Beograd sa svoja tri programa ponajbolje se drži, imajući pred sobom visoke standarde koje je ostvarivao u pojedinim fazama svog višedecenijskog delovanja. Iskobeljao se iz devedesetih, kad je potonuo kao udarni propagandni medij ratnohuškačke retorike, što nekim štampanim medijima nešto sporije polazi za rukom.
U opštoj medijskoj ponudi radio prednjači u poređenju sa TV i štampanim medijima, ali to ne važi za celokupnu radijsku ponudu. Danas na medijskom nebu Srbije ima nešto iznad 700 radijskih stanica, od kojih ogromna većina sledi repertoarsku politiku drumskih kafana sa Ibarske magistrale: kad prošetam skalom, najčešće iskače euforična, raskalašna, hedonistička turbo tarapana.
Pod pritiskom komercijalnih izazova prilično su potonule dve radio stanice, koje su bile ponos urbanih i rok stremljenja – Studio B (od 1970.) i B 92 (od 1989.). Čak i u vremenima najgore medijske represije iz devedesetih oba programa su bila vesnici dobrog i nezavisnog izveštavanja po cenu prebijanja uličnih izveštača i privođenja na časove zastrašivanja. Ali ono što nije pošlo za rukom totalitarnoj propagandnoj mašineriji dogodilo se posle pobede tzv. demokratskih snaga: oba programa su danas tek nešto iznad džuboksa, sa tek tu i tamo nekim informativnim blokom relevantnog standarda.
U novijim vremenima surove tranzicije iz jednog (urušenog) u drugo (zlokobno po prvim obrisima) stanje Radio Beograd sa svoja tri programa ponajbolje se drži, imajući pred sobom visoke standarde koje je ostvarivao u pojedinim fazama svog višedecenijskog delovanja. Iskobeljao se iz devedesetih, kad je potonuo kao udarni propagandni medij ratnohuškačke retorike, što nekim štampanim medijima nešto sporije polazi za rukom
Nije zgoreg podsetiti se da je radio stigao u Srbijicu davne 1924., nekako istovremeno kad i u kulturno naprednije zemlje Zapada. TV medij je u isti prostor došao sa nekih četvrt veka zakašnjenja, tek toliko da se zna. Naravno, sve do Drugog svetskog rata radijska tehnologija je dozvoljavala samo žive emisije, jer još nije bilo izmišljeno magnetofonsko snimanje. Imati radio prijemnik u 20-ima i 30-ima bio je elitni kulturni simbol.
Ali kad je posle oslobođenja Beograda preuzet deo arhiva i tehnologije okupacijskog nemačkog radija Sender Belgrad (ta činjenica i danas izaziva čuđenje kod naivnih i neobaveštenih), krenulo se punim snagama, radio je ponudio bogate muzičke sadržaje, zasnovao produkciju reportaža, kulturno-literarnih hronika, a posebno se razvio novi žanr radio-drame, u kojem su se ogledali najbolji pozorišni reditelji i glumci. Sa pojavom novog vizuelnog medija radio pada u zasenak, što mu nije smetalo da održi pažnju probirljivijeg auditorija. Uostalom, tako se dogodilo i u svetu koji nama služi kao visoka mera.
Poslednjih desetak godina programi Radio Beograda nisu ispod onog što ima Radio France ili Radio BBC. Malo teže ide kad se valja odmaći od zatečene arhive i primaknuti novim muzičkim snimcima, iz razumljivih razloga: pošto je Radio Beograd deo RTS, njemu je zajamčena sudbina pastorčeta, sa tek pokojom mrvicom iznad golog preživljavanja. I dok su se ostale radijske uzdanice osipale, iz pepela se digao Radio Beograd, vratio najurene asove radio žurnalizma (početak devedesetih), obnovio visoke standarde radiofonijskih žanrova (radio drama, Radionica zvuka, Ars acustica, i slično). Stara ljubav zaborava nema.
U godinama najstrašnijih medijskih hajkanja u službi vladajuće ratoborne propagande Drugi i Treći program su se nekako časno provukli sa manjim ogrebotinama, jer je zadatak propagandnih stupidnih narudžbi pao na pleća Prvog programa (slušao sam ga povremeno, na kratko, ne iz mazohizma, već da proverim dokle ide samoubilačka mašta naručilaca i malih izvršilaca).
Poslednjih desetak godina programi Radio Beograda nisu ispod onog što ima Radio France ili Radio BBC. Malo teže ide kad se valja odmaći od zatečene arhive i primaknuti novim muzičkim snimcima, iz razumljivih razloga: pošto je Radio Beograd deo RTS-a, njemu je zajamčena sudbina pastorčeta, sa tek pokojom mrvicom iznad golog preživljavanja. I dok su se ostale radijske uzdanice osipale, iz pepela se digao Radio Beograd, vratio najurene asove radio žurnalizma (početak devedesetih), obnovio visoke standarde radiofonijskih žanrova (radio drama, Radionica zvuka, Ars acustica, i slično). Stara ljubav zaborava nema
Drugi program je ipak, delujući iz zavetrine, odabrao spasonosnu formulu ”Elitizam za sve”, izdržao stalnu opasnost od ukidanja, i, deleći istu frekvenciju sa Trećim programom, obavljao u jednom danu zamašno kritičko praćenje kulturnih zbivanja, što štampani mediji ne mogu, makar količinski, a da ne pominjem kritičko-intelektualne potencijale, za mesec dana! Poređenje je pomalo nategnuto, ali poruka je jasna.
Kad sam nedavno našao jedan od poslednjih intervjua velikog maga novih medija Marshalla mMcLuhana, iskazanog neposredno pred smrt, pročitao sam jedan iskaz koji me je obradovao. Upitan da li kao guru nove video ere ima još u svom horizontu radio, malo naljućen je rekao: najčešće TV sliku gledam sa isključenim tonom, ali zato pridodajem zvuk neke dobro izabrane radijske stanice. To mi je potvrdilo da sam već poduže na dobrom tragu, jer imam radio uključen čak i kad gledam neki vrhunski fudbal (nije mi potreban ushićen opis akcije koju golim okom vidim).
A pošto me u ovim poznim godinama noću sve češće posećuje zanosna gospođica Insomnia, često zaspim uz zvuke neke Bachove tokate (mala slušalica u uhu ne remeti san moje životne izabranice), a često se probudim uz neke bisere barokne muzike.
Dobar radio je lako odvojiti od banalnog i srozanog radija. Kad sam početkom 70-ih za najstariji list na Balkanu počeo da pišem nedeljnu kritiku radio programa pod naslovom ”Radio, ne-radio”, hoteći da naglasim razliku u vrednovanju, na moje zaprepašćenje otkrijem u sutrašnjem, štampanom izdanju dopunjen naslov ”Radio ne radio svira ti radio”, inače u uličnom opticaju naširoko.
Siđem u mašinsku slagačnicu da upozorim radnike, neki simpatičan svet (sada zbrisan novom elektronskom obradom štampanih izdanja), da se ne zezaju. Oni navale da mi objašnjavaju da je njihova dopuna usluga meni. Obećaju mi da će poštovati moju molbu, ali, opet kupim novine, a ono – radnička klasa pobeđuje, makar na tom prizemnom nivou. Onda sam se predao pred tom silom!
Ali, kakva je budućnost radija na početku trećeg milenija? Nove neslućene mogućnosti interneta poremetile su percepciju pokretnih slika (film, video), no radio je u planetarnim razmerama dobio novi zamah. Zahvaljujući internetu, svakog trena mogu da dohvatim neku od 150-ak argentinskih stanica ili da osluškujem Radio BBC (1, 2, 3), što i sada činim (BBC 3) dok ispisujem ovaj završni niz reči. Do pre koju godinu nezamislivo ukoliko niste na tlu Gordog Albiona.
Jedno pismo Politici
Ovih oktobarskih dana jedno pismo kruži internetom. Upućeno je iz Sjedinjenih Američkih Država srpskom dnevnom listu Politika. Politika ga do sada nije objavila, a po svemu sudeći ni ubuduće nema nameru da ga objavi.
Pismo glasi:
Poštovana gospođo urednice,
Živim u Americi. u Njujorku. Dugo godina sam bio funkcioner Ujedinjenih nacija. Sada sam penzioner. Pažljivo i redovno pratim zbivanja u našoj zemlji Srbiji uglavnom preko Interneta (dnevna štampa, nedeljnici, RTS …). Svakog leta provedemo po mesec do dva dana u Srbiji. Ovdašnja srpska dijaspora je upoznata sa teškom finansijsko-ekonomskom situacijom Srbije i merama koje sadašnja vlada preduzima ili ima nameru da preduzme zarad uštede budžetskih rashoda – smanjenje penzija, plata i sl. Ovih dana je bilo zasedanje Generalne skupštine Ujedinjenih nacija. U našoj dijaspori se zna da je delegaciju Republike Srbije predvodio Predsednik Tomislav Nikolić kao i da je delegacija gospodina Nikolića odsela u Hotelu Star Wood na Lexington Aveniji.
Ovih oktobarskih dana jedno pismo kruži internetom. Upućeno je iz Sjedinjenih Američkih Država srpskom dnevnom listu Politika. Politika ga do sada nije objavila, a po svemu sudeći ni ubuduće nema nameru da ga objavi
U tom hotelu je odselo 50, i slovima pedeset, članova delegacije uključujući Predsednika i njegovu suprugu Dragicu. Bilo je sedam članova bezbednosti. Dvokrevetna soba u hotelu Star Wood košta 600 do 800 dolara na noć. Gospođa Dragica Nikolić je navodno došla na konferenciju o autističnoj deci. Ona je predsednik tog zaštitnog udruženja u Srbiji. Sa njom je bila i njihova snaja koja je blagajnik tog udruženja. Usput su išle i u kupovinu i to baš u radnju Victoria Secrets gde se prodaje ekskluzivni ženstveni donji veš. Apartman hotela Star Wood u kojem je odsela porodica Nikolić košta bar par hiljada dolara za noć.
Istovremeno je drugi deo delegacije na čelu sa gospodinom Ivicom Dačićem, Ministrom spoljnih poslova, odseo u hotelu Kimberli (50. ulica i Medison avenija). Njih je bilo, kažu, 20, i slovima dvadeset. Radi opsluživanja sedamdesetočlane delegacije Republike Srbije angažovani su ne samo Stalna misija pri UN (što je prirodno) već i Generalni konzulat u Njujorku, Ambasada RS u Vašingtonu, generalni konzulati iz Čikaga i Kanade.
Trebalo je obezbediti automobile, vozače, prevodioce, pratioce u šetnji i kupovini, plaćanje računa u restornima itd., itd. Pre neki dan je istim povodom (Gen. skupština UN) u Njujorku boravio Ministar spoljnih poslova Ruske Federacije, gospodin Sergej Lavrov.
Suočavamo se, po ko zna koji put, sa licemerjem vlasti koja jedne aršine ima za sebe, a sasvim druge za svoje podanike. Ova glamurozna poseta Sjedinjenim Američkim Državama i Ujedinjenim nacijama dolazi u vreme kada se u mnogim delovima Srbije ukidaju kuhinje za siromašne gde se deli besplatna hrana. Prestaju sa radom zbog nedostatka novca za njihovo održavanje. A sve je više gladnih porodica čiji opstanak zavisi od ovakvih kuhinja
Sa njim je došlo još sedam saradnika (provereno u Stalnoj misiji Ruske Federacije pri UN). Jedan iz obezbeđenja, zamenik njegovog šefa kabineta, predstavnik za štampu i nekolicina stručnjaka – Ukrajina, Sirija i sl. Pitanje: Koliko je stotina i stotina hiljada evra koštala ekskurzija sedamdesetočlane delegacije siromašne Republike Srbije u Njujork i koliko je tu penzija, plata ili doprinosa žrtvama nedavnih poplava otišlo.
Da li ti vaši/naši lideri imaju obraza. Znaju li da STANU? Ovo sam pismo poslao urednici rubrike ”Među nama” u Politici. Ne verujem da će da objave. Svejedno, vi možete da ga širite dalje. Neka vide domaći primitivci za koga su glasali. Možda im sledeći put zadrhti ruka!
Sa poštovanjem Dusan Dragić 111 Harvard Drive Hartsdale, NY 120530 U.S.A.
Treba li još jednom spomenuti da se putovanje Predsednika Srbije i Ministra spoljnih poslova sa njihovim svitama događalo u vreme pripreme rebalansa budžeta i najavljenih velikih mera štednje koje uključuju smanjivanje plata i penzija, najavljeno otpuštanje prekobrojnih zaposlenika u javnim službama. Istovremeno, naočigled, državna administracija se ponaša rasipnički, uveliko kompromitujući sve reformske ideje, pokazujući svojim lošim primerom da su oni, koji bi prvi morali pokazati da poštuju drastične mere štednje, upravo ti koji takve mere krše i izlažu podsmehu.
Zasedanje Generalne skupštine Ujedinjenih nacija ni po čemu nije bilo posebno ni naročito značajno. Nisu se donosile neke važne odluke, niti se razgovaralo o Srbiji. Po svemu, bilo je dovoljno prisustvo stalnog srpskog predstavnika u UN i možda, više reda radi, nekog od vodećih ljudi iz srpskog političkog establišmenta.
Zbog svega toga ovaj događaj (…) posebno privlači pažnju kao dokaz savršene nebrige i nepoštovanja sopstvenih odluka o beskompromisnoj štednji (…) Istina je, ova tragikomična državna poseta neće dokrajčiti državni budžet, on je već u velikom minusu
Suočavamo se, po ko zna koji put, sa licemerjem vlasti koja jedne aršine ima za sebe, a sasvim druge za svoje podanike. Ova glamurozna poseta Sjedinjenim Američkim Državama i Ujedinjenim nacijama dolazi u vreme kada se u mnogim delovima Srbije ukidaju kuhinje za siromašne gde se deli besplatna hrana. Prestaju sa radom zbog nedostatka novca za njihovo održavanje. A sve je više gladnih porodica čiji opstanak zavisi od ovakvih kuhinja.
Svakodnevni su štrajkovi onih koji u propalim ili polupropalim preduzećima i fabrikama mesecima ne primaju plate, nemaju zdravstveno osiguranje niti dobijaju socijalnu pomoć.
Hiljade mladih ljudi traže bilo kakav posao, a državi preti bankrot.
Zbog svega toga ovaj događaj, prisustvo gargantuovsko – pantagruelovske delegacije na zasedanju Generalne skupštine UN-a, posebno privlači pažnju kao dokaz savršene nebrige i nepoštovanja sopstvenih odluka o beskompromisnoj štednji, svuda i na svakom mestu. Istina je, ova tragikomična državna poseta neće dokrajčiti državni budžet, on je već u velikom minusu. Dokrajčen je još ranije. Ali nepošteno je, drsko i osiono ponašati se na taj način u vreme velike krize države, njenih institucija i njenih finansija.
A nepošteno je i od Politike što pismo gospodina Dušana Dragića ne želi da objavi.