Zanimljiva je i korisna ideja Forum.tm omogućiti čitaocima portala da pitaju Davora Škrleca (Forum.tm-a omogućiti čitaocima portala da pitaju Davora Škrleca), hrvatskog predstavnika u Evropskom parlamentu, za mišljenje o radnoj verziji dokumenta koji se zove Ugovor o slobodnoj trgovini između SAD i EU, skraćeno TTIP (TransatlanticTrade and Investment Partnership). [Read more…]
Dužnici nisu jedini odgovorni
(Opaska uredništva: Rubrika ”Imam pravo” će tragom pisma čitatelja upozoravati na slabosti sustava u cijelosti i na taj način poduprijeti pojedince u njihovim neravnopravnim sporovima s puno moćnijim državnim službama, velikim bankama, ovršnom mafijom, u slučaju kršenja ljudskih prava u kompromitiranom pravosuđu, itd.
Pozivamo čitatelje da nam se javljaju. Kontakti ispod teksta.
U trećem napisu ”Imam pravo” autor piše o problemima prezaduženosti na međunarodnoj razini, koja s obzirom na prezaduženost Hrvatske nedvojbeno i u domaćem pravnom sustavu dovodi do kršenja ljudskih prava). [Read more…]
Hrvati protiv reptila
Postoji knjiga, dvije hiljade stranica debela, u kojoj je zapisan tajni plan za porobljavanje Hrvatske. Njen sadržaj zna samo nekoliko ljudi na svijetu, njeni autori su nepoznati: svaki Pisac radio je na svom poglavlju, ne znajući što je u ostalima i tko ih piše. Vidjeti Knjigu ne može svatko, pročitati je ne smije nitko: svega par Hrvata imalo je priliku ući u Tajnu sobu u kojoj se čuva, i držati je u rukama. [Read more…]
U provincijalnom zapećku
Hrvatska se raspinje između malih socijalnih olakšica i velikih političkih sukoba. Plaće su za neke donekle porasle, nekim najsiromašnijima oprošteni su dugovi, prenapuhani švicarski franak zastao je pred državnim zidom, dok su čak i neke najuglednije svjetske financijske institucije izrazile vjeru u hrvatski blag oporavak.
Kao da se nešto i pokrenulo, pa se čini da zloćudni oporbeni šamari o potpunoj gospodarskoj nemoći ipak neće biti dostatni i za konačno preuzimanje vlasti. Umorna ljevica odjednom je otkrila i neke izborne socijalne odgovornosti, a zahuktala desnica barem trenutačno zastala u osvetničkom prisvajanju prošlosti.
Pravo na samoorganiziranje, javni prosvjed, polemiku ili kritiku ne smije uništiti, već ojačati državu. Da bude bolja nego što je bila, a ne slabija nego što treba biti. U velikim gradovima nitko ne pali logorsku vatru po pločnicima ili najavljuje ideološke čistke nakon punih četvrt stoljeća. Bez slobode se ne može, ali sloboda ne smije gaziti strojnim korakom, dok počasna topovska paljba nikoga neće učiniti većim nego što to sam ikada može biti
Kao da je i hrvatska vlast nakon izbora u Grčkoj shvatila da ni ova država ne može preživjeti u znaku okamenjenog političkog elitizma, a budući izbori u Engleskoj i Španjolskoj nude sve izazovnija pitanja. Prvi bi htjeli pobjeći iz EU-a, drugi već sada prolaze mnoge grčke muke. U nizu najmoćnijih i najbogatijih zemalja nezaustavljivo bujaju ekstremne stranke koje bi tako rado sklapale željezne brakove između nacionalizma i socijalizma, u čemu se ljevica sve više ukopava u vlastite granice, a nacionalizam nudi dobrobit samo onim svojim strogo posvećenim patriotskim grupama.
U toj općoj krizi vrijednosti neki tvrde da se Europa već raspala kao Europa, barem kada se radi o mitološkim svevremenskim vrijednostima, dok svjetskom scenom vladaju novi križarski ratovi (ISIL), obnovljeni sukobi velesila (Rusija, SAD, Ukrajina) i haraju obnovljene epidemije (ebola). Tek su između Kube i SAD zapuhali neki topliji vjetrovi, pa su poslovično oprezni proroci postali još oprezniji negoli inače.
Zapad se nada da će ova zamršena ukrajinska priča uništiti Putina, Putin je uvjeren da je konačno zaustavio novi feudalizam (EU, a osobito NATO), Kina, koja pokazuje sve više dodatnih pomorskih snova, još je uvijek sigurna da će zadržati mjesto druge gospodarske sile svijeta, dok novi europski čelnici počinju otvarati sve bankarske trezore, kako bi potakli barem nekakav dodatni razvoj, kada već nisu uspjeli obuzdati ni vlastite, a niti ni sredozemne provincijalne rasipnike.
U ovom trenutku sukoba, zapleta i preokreta, samo SAD ide nezaustavljivo naprijed, od rasta dolara, do pada nezaposlenosti, od nadmoćne kontrole oružja, do futurističke tehnološke diktature. Washington je konačno dočekao (ili iznudio) prigodu da postojano gazi i omalovažava Putina, bez obzira na to što uvezene američke gospodarske sankcije, gotovo podjednako osiromašuju i razvijenu Europu.
Ruska su prisezanja ojačala ionako uspješnu Poljsku, Skandinavija se još jače svrstala uz preplašene, a uglavnom uspješne baltičke zemlje, dok se čini da će samo oni mali, Finska, Danska, Estonija, bez obzira na prodore ekstremnih stranaka i u njihovim granicama, zadržati zavidni gospodarski rast i geopolitičku stabilnost.
Neki su već izgubili dio zapovjedne odgovornosti (Njemačka), neki su našli prirodne regionalne zaštitnike, neki (Hrvatska i Srbija) tek traže ratne krivce za vlastite političke i gospodarske neuspjehe.
Hrvatska još kleči u kutu za demokratske, gospodarske i političke početnike, u kojem se još vitla partizanskim kapama i međuratnim huškanjem, na rubu budućnosti, a u ponoru socijalnih raskola, pa ove male porezne, dužničke i komunalne olakšice, ne govore o promjeni svjetonazora, već se prvenstveno shvaćaju kao predizborni trikovi u zemlji u kojoj svi propovijedaju o pravnoj i uspješnoj državi, a samo prizivaju kaos u ime višestruko probavljenih predvodničkih veličina
Ova je Europa šarenija nego ikad, a svijet složeniji nego što je bio još prije desetak godina. I u svijetu, ali i u Europi, neki su mali postali veliki, a neki veliki postaju sve manjima. Francuskoj prijete vrlo ozbiljna iskušenja, a neke zemlje poput Irske, koje su već dva puta spašavali od bankarskog bankrota, sada predvode u predviđanjima gospodarskog rasta (4,6 posto).
U tim globalnim prognozama, 800 izuzetno obaviještenih znanstvenika i stručnjaka Svjetskog ekonomskog foruma, u svom redovnom izvješću o globalnim očekivanjima do 2025. godine, nagoviješta vrlo burno, krvavo pa čak i katastrofično izvješće. Tih presudnih deset godina obilježit će brojni lokalni i regionalni ratovi, propast nekih novih i starih država (često se spominje BiH i Kosovo), harat će pogubne vremenske promjene, opća nezaposlenost, neishranjenost i širenje pustinja (voda će biti dragocjenija od nafte).
Svijet se pretvorio u globalnu pozornicu sve gorih i gorih izazova, od kojih se bježi na dva podjednako pogrešna načina. Na jednoj strani javljaju se sve brojnije stranke, grupe ili udruge koje traže spas u samoizolaciji, zatvaranju granica, etničkoj čistoći i zaštićenom gospodarstvu, a s druge strane sve više i više nevladinih, revolucionarnih i fantazmagoričnih civilnih i vojnih grupa, poput crvotočine nagrizaju posljednje ostatke klasične državne moći i ovlasti.
Između demokracije i anarhije, pobune i promjene, novih ideja i starog crnila, gotovo više i nema vlasti koja može kontrolirati opću i globalnu, ali i košmarnu razmjenu informacija, tehnologija, epidemija, imigranata, transnacionalnih terorističkih organizacija, oružja i prljavog novca. Mnogi su premrežili svijet, a zatim potonuli u njegovim suprotnostima.
U Washingtonu polako shvaćaju da arapskom svijetu ne mogu nametnuti sve zapadne vrijednosti dok se vjerski sukobi pretvaraju u nova teritorijalna prekrajanja, a bezbrojni borci za ljudska prava prvo donose zakone, a tek onda preispituju prostore autohtonih sloboda, svemoćni moderni mediji i tehnologije, promiču svijet bez granica, ali uporno robuju pohlepi svojih ostrašćenih vlasnika.
U tim previranjima Hrvatska još kleči u kutu za demokratske, gospodarske i političke početnike, u kojem se još vitla partizanskim kapama i međuratnim huškanjem, na rubu budućnosti, a u ponoru socijalnih raskola, pa ove male porezne, dužničke i komunalne olakšice, ne govore o promjeni svjetonazora, već se prvenstveno shvaćaju kao predizborni trikovi u zemlji u kojoj svi propovijedaju o pravnoj i uspješnoj državi, a samo prizivaju kaos u ime višestruko probavljenih predvodničkih veličina.
Vlast mora dokazati brigu za opću dobrobit, a zakoni moraju jednako vrijediti za sve građane, bez obzira na prošle zasluge. Baš kao ni ljubav, kolektivno uvažavanje, ne može se propisati nikakvim ustavnim ukrasima, tako se ni prošlost ne može okriviti za sve nesporazume s budućnošću. To su one stvari o kojima se uporno šuti, a koje se u borbi za neku drugu Hrvatsku, nipošto ne mogu riješiti samo balkanskim ”dvobojem predvodnika”, ili još jednim iznuđivanjem glasova za buduće saborske olakšice
Ova se Vlada prekasno sjetila kada se treba vratiti predizbornim obećanjima, ova oporba još živi u pretpolitičkim pećinama, bez obzira na to što pitanje socijalne ravnoteže u cijelom svijetu postaje društveno, a ne ideološko pitanje, dok pravo na samoorganiziranje, javni prosvjed, polemiku ili kritiku ne smije uništavati, već ojačati državu. Da bude bolja nego što je bila, a ne i slabija nego što treba biti. U velikim gradovima nitko ne pali logorsku vatru po pločnicima ili najavljuje ideološke čistke nakon punih četvrt stoljeća. Bez slobode se ne može, ali sloboda ne smije gaziti strojnim korakom, dok počasna topovska paljba nikoga neće učiniti većim nego što to sam ikada može biti.
Vlast mora dokazati brigu za opću dobrobit, a zakoni moraju jednako vrijediti za sve građane, bez obzira na prošle zasluge. Baš kao ni ljubav, kolektivno uvažavanje, ne može se propisati nikakvim ustavnim ukrasima, tako se ni prošlost ne može okriviti za sve nesporazume s budućnošću. To su one stvari o kojima se uporno šuti, a koje se u borbi za neku drugu Hrvatsku, nipošto ne mogu riješiti samo balkanskim ”dvobojem predvodnika”, ili još jednim iznuđivanjem glasova za buduće saborske olakšice.
Hrvatska se ponovno osamila vlastitim provincijalnim bespućima, dok je još jednom na zaskoči svijet sa svojim nemilosrdnim izazovima.
(Prenosimo s tportala).
Obamino otvaranje Kube
To što se danas događa u odnosima Sjedinjenih Američkih Država i Kube je neka vrsta Obamine (kontra)revolucije. O normalizaciji odnosa socijalističkog Davida i kapitalističkog Golijata se donedavno nisu usudili sanjati ni najveći utopisti svijeta.
Obaminu inicijativa za pomirenje mnogi tumače kao njegov posljednji pokušaj da ostavi traga u povijesti kojim bi na neki način opravdao prerano mu dodijeljenu Nobelovu nagradu za mir. Vizionaru Obami je nužno i hitno potreban neki veći povijesni uspjeh prije isteka drugog mandata početkom 2017.
Legendarni pomiritelj neprijateljskih naroda Nelson Mandela je čak i u svojoj smrti nastavio svoju misiju. S njegova ispraćaja u Johanesburghu je u svijet krenula slika kratkog susreta Baracka Obame i Raula Castra. Njihov neplanirani stisak ruke je postao proročkom gestom novih odnosa.
To što se danas događa u odnosima Sjedinjenih Američkih Država i Kube je neka vrsta Obamine (kontra)revolucije. O normalizaciji odnosa socijalističkog Davida i kapitalističkog Golijata se donedavno nisu usudili sanjati ni najveći utopisti svijeta
Kuba je od početaka Castrove revolucije krajem pedesetih godina prošloga stoljeća bila u samom žarištu Hladnog rata. U naručje Moskve gurnula ih je imperijalna politika SAD-a koji je do kraja podržavao korumpirani režim diktatora Fulgencia Batiste, dok je Sovjetski Savez po prirodi konstelacije međunarodnih snaga postao podupirateljem Castrove revolucije. Tu treba naglasiti da Fidel Castro u revoluciju nije krenuo s nekim jasnim marksističko-lenjinističkim uvjerenjima, nego s jednostavnim ciljem svrgavanja ozloglašenog režima na putu nacionalnog oslobođenja.
Američka ekonomska odmazda je bila radikalna s dramatičnim učincima za malu otočnu zemlju kojoj je veliki sjeverni susjed bio glavni trgovinski partner. Do 1959. godine 73 posto kubanskog izvoza je odlazilo na američko tržište, dok je odande dolazilo 70 posto uvoza. Sve je to u vrijeme Eisenhowerove administracije preko noći prekinuto, a Kuba je zbog preživljavanja postala sasvim ovisna o svom novom međunarodnom gospodaru Sovjetskom Savezu.
Sovjetski stratezi su Kubi dodijelili ključnu ulogu destabilizatora odnosa unutar zapadne hemisfere i aktivnog podržavatelja latinoameričkih gerilaca u borbi protiv vojnih diktatura. Zbog poznatih vojnih intervencija u Africi Castrov režim je bio međunarodno percipiran kao glavni izvoznik socijalističkih revolucija.
Obaminu inicijativa za pomirenje mnogi tumače kao njegov posljednji pokušaj da ostavi traga u povijesti kojim bi na neki način opravdao prerano mu dodijeljenu Nobelovu nagradu za mir. Vizionaru Obami je nužno i hitno potreban neki veći povijesni uspjeh prije isteka drugog mandata početkom 2017.
Bilo je više različitih neuspjelih američkih pokušaja da se svrgne vlast u Havani. Jedini značajan američki uspjeh je bio Kennedyjevo dramatično zaustavljanje smjelog pokušaja Sovjetskog Saveza da na Kubi instalira atomska postrojenja 1962. godine. Potencijalna nuklearizacija Kube je u Washingtonu shvaćena kao najozbiljnija prijetnja ne samo SAD-u nego i miru u svijetu, ali su kreativna diplomacija i vojni pritisci ipak uspjeli spasiti svijet sa samog ruba nuklearne apokalipse.
Fidel Castro je ušao u Guinisovu knjigu svjetskih rekorda kao meta 638 pokušaja ubojstva, čiji je glavni naručitelj bila CIA. O tome je čak snimljen film ”638 Ways to Kill Castro”. Sam Fidel je zbijao samopohvalne šale na račun tih pokušaja: ”Kad bi preživljavanje atentata postalo olimpijska disciplina, ja bih osvojio zlatnu medalju”.
Fidel Castro je nakon revolucije i uvođenjem zemlje u sovjetski lager ozbiljno ograničio i vjerske slobode. Pozatvarao je mnogobrojne vjerske škole, zabranio rad inozemnih misija i ukinuo vjerske blagdane. Papa Ivan XXIII. ga je 1962. ekskomunicirao temeljem ranije odluke Pija XII., kojom je katolicima zabranjeno podržavanje komunističkih režima.
Rimski su pape ipak odigrali značajnu ulogu u postupnom otvaranju Kube i zaokretu prema većoj vjerskoj slobodi i boljim odnosima između države i crkve. Tako je Božić vraćen kao blagdan na zahtjev pape Ivana Pavla II. prigodom njegove posjete 1998., a Veliki petak na traženje pape Benedikta 2012. I do prošlomjesečnog povijesnog telefonskog dogovora Baracka Obame i Raula Castra ne bi došlo da papa Franjo sa svojim timom nije organizirao pripremne sastanke i otpočeo topljenjem leda između antagoniziranih vlada.
Razvikane revolucionarne parole poput najpoznatije “Socijalizam ili smrt!” su otpremljene u ropotarnicu ideološke povijesti. Postoje obećavajuće indicije da će se do sada nepremostiv jaz između kapitalizma i komunizma i u Karibejskom području konačno prevladati. Ostvarenje tog cilja bi doista moglo zajamčiti Obami povijesni uspjeh kojim bi se retrogradno opravdavala unaprijed dodijeljena Nobelova nagrada
Odmrzavanje je zapravo otpočeo Ivan Pavao II. svojom značajnom posjetom Kubi u siječnju 1998. godine. SAD nije bio oduševljen Papinim pohodom Havani, a i javnost na Kubi je bila uvelike rezervirana i zbunjena. No Fidel Castro i poljski papa su se sasvim dobro razumjeli i neprikriveno simpatizirali. Papa je bio impresioniran što je Castro proučavao njegove enciklike i govore.
Svojim je najbližim suradnicima rekao kako se ni jedan drugi državnik nije tako dobro pripremio za susret s njim kao Fidel Castro. Tijekom te posjete koja je završila velikim misnim slavljem na Trgu revolucije Ivan Pavao II. je pozvao Castrov režim da se otvori, a istovremeno kritizirao Amerikance zbog embarga koji su nametnuli toj zemlji i tražio njegovo ukidanje.
Nešto slično se dogodilo i govorilo prigodom posjete pape Benedikta XVI. u ožujku 2012. godine. Sada je Papin domaćin bio mlađi brat Raul Castro koji je u međuvremenu preuzeo vlast od bolesnog Fidela nastavivši vladati u istom duhu. Ta je posjeta značajna i stoga što je neposredno pred Papin dolazak Kuba oslobodila 2900 zatvorenika ”iz humanitarnih razloga”.
Vratimo se današnjici. Barack Obama je unutar mjesec dana poduzeo konkretne korake da olakša putovanja i trgovinu između dviju zemalja te skoro uspostavljanje diplomatskih odnosa. Otvaraju se nove avionske linije i očekuje se pravi procvat turizma. Priprema se i brisanje Kube s američke liste zemalja koje podržavaju terorizam. Za potpuno ukidanje embarga će Obami trebati podrška Kongresa, a to će zbog otpora konzervativnih republikanaca i nekih istaknutih političara kubanskog podrijetla ići nešto teže i sporije.
Kuba je, s druge strane, oslobodila 53 poznata disidenta te dala ozbiljne naznake da se mogu očekivati promjene nabolje na kritičnom području ljudskih prava. Razvikane revolucionarne parole poput najpoznatije ”Socijalizam ili smrt!” su otpremljene u ropotarnicu ideološke povijesti. Postoje obećavajuće indicije da će se do sada nepremostiv jaz između kapitalizma i komunizma i u području Kariba području konačno prevladati. Ostvarenje tog cilja bi doista moglo zajamčiti Obami povijesni uspjeh kojim bi se retrogradno opravdavala unaprijed dodijeljena Nobelova nagrada.
Oporavak u Lisinskom
U posljednjoj se kampanji, u oba kruga predsjedničkih izbora, u Hrvatskoj utvrdio običaj da stranački i ostali navijači nakon svake dvije-tri rečenice prekidaju govore svojih miljenika aplauzom i ovacijama. Štoviše, običaj je već pretvoren u pravilo, osobito kada govori nisu namijenjeni samo publici u nekoj dvorani, nego i televizijskom auditoriju. [Read more…]
Kubanska kvadratura kruga
Ono što je trebalo biti prvorazredna politička senzacija, doživjelo je u većini zemalja Zapadne Evrope, o tranzicijskom Istoku (uključujući Hrvatsku) da i ne govorimo, sudbinu možda malo bolju od vijesti o razvodu neke estradne zvijezde. Dobro, svjesno pretjerujemo, ali ne baš previše.
Jer kada Sjedinjene Države nakon polustoljetnog embarga uperenog protiv malog karipskog otoka u ”svojem dvorištu” i tko zna koliko poznatih i (još) nepoznatih pokušaja da sruše njegov režim objave kako nakon dugih tajnih pregovora, vođenih u Kanadi, a uz pomoć Svete Stolice i osobno pape Franje (!), obnavljaju diplomatske odnose s Kubom, to jest senzacija. Zašto?
Pa u prvom redu zato što je Washington priznao svu jalovost politike blokiranja Kube i neuspješnost pokušaja mijenjanja tamošnje vlasti, što je – riječju – priznao poraz. E, ali upravo zato što je priznao poraz, ta vijest nikako nije smjela dobiti tretman medijske, a pogotovo ne političke senzacije.
Osim toga, nitko od poslušničkih režima širom svijeta i sve naglašenije antikomunistički orijentiranih medija pojma nije imao o dugom procesu što je vodio do objavljivanja dogovora o posve neočekivanom zaokretu, o ponovnom uspostavljanju diplomatskih odnosa (u isto vrijeme Barack Obama u Washingtonu i Raul Castro u Havani).
Kada Sjedinjene Države nakon polustoljetnog embarga uperenog protiv malog karipskog otoka u ”svojem dvorištu” i tko zna koliko poznatih i (još) nepoznatih pokušaja da sruše njegov režim objave kako nakon dugih tajnih pregovora, vođenih u Kanadi, a uz pomoć Svete Stolice i osobno pape Franje (!), obnavljaju diplomatske odnose s Kubom, to jest senzacija. Zašto?
A poslušnika se najlakše prepozna onda kada gospodar napravi nešto posve neočekivano, bez da ga o tome unaprijed obavijesti. Onda poslušnik ostane bez riječi.
Velikog gazdu ne valja kritizirati, ta ipak je on onaj veliki (a veliki zna što radi i uvijek je u pravu, zar ne?), a za logično objašnjenje poteza koji je najavljen kao grom iz vedra neba nitko se nije pripremio.
Stoga je i vijest o naglom zatopljivanju na relaciji Washington – Havana živjela samo jedan dan i jedva da joj je netko posvetio ozbiljan komentar ili analizu; osim, očekivano, najavi da će Obama teško proći s idejom o potpunom ukidanju embarga u Kongresu kojim dominiraju republikanci i da kubanska emigracija na Floridi nikako nije zadovoljna, dapače, odmah se organizirala u prosvjede (tek su rijetki upozorili na diferencijaciju unutar te poprilične skupine američkih Kubanaca ili kubanskih Amerikanaca: stariji su listom protiv bilo kakve normalizacije s Havanom, mladi je uglavnom odobravaju).
Da, bilo je i komentara u vidu upozorenja kako će kubanski komunisti to sada iskoristiti da bi proglasili svoju pobjedu. Što se nije dogodilo, jer Castro i njegova vlast imaju dovoljno razuma, a i kontrolu nad medijima, tako da je informacija bila obrađivana i analizirana na nekoliko okruglih stolova na državnoj televiziji i u svim novinama, ali bez ikakvih trijumfalističkih tonova.
Isto tako i bez izražavanja skepse u iskrenost namjera Washingtona, za što bi već i Obamino objašnjenje kako ”embargo nije urodio plodom, pa Kubom i nakon pola stoljeća vladaju komunisti i Castro” moglo biti sasvim dovoljno. Jer ako se želi ukinuti embargo zato što se njime nije uspjelo ukloniti komuniste i Castra (sada, doduše, Raula, a ne Fidela), logično je zaključiti kako se mijenja metoda, ali ne i cilj.
Ipak, Washington je objavio da će rado primiti Raula Castra, a državni tajnik John Kerry već sebe vidi kao prvog šefa američke diplomacije koji će nakon šezdeset godina posjetiti Kubu. Bit će to, nema sumnje, protokolarno-kurtoazni posjeti uz uzajamno opipavanje pulsa, a kako će se stvari dalje odvijati, u ovom je trenutku nemoguće reći.
Svakako griješe oni koji su nagli zaokret pokušali prikazati kao pobjedu Washingtona i prelazak Kube pod ”američki kišobran”, jednako kao što griješe i oni koji očekuju da će Amerika naglim izvozom potrošačkog društva i njemu svojstvenog mentaliteta, uz nezaobilaznu dozu pozivanja na ljudska prava, uzdrmati temelje kubanskog režima
Svakako griješe oni koji su nagli zaokret pokušali prikazati kao pobjedu Washingtona i prelazak Kube pod ”američki kišobran”, jednako kao što griješe i oni koji očekuju da će Amerika naglim izvozom potrošačkog društva i njemu svojstvenog mentaliteta, uz nezaobilaznu dozu pozivanja na ljudska prava, uzdrmati temelje kubanskog režima.
Ako ih nešto uzdrma, to će, dugoročno gledano, biti nestanak neprijatelja koji je, mimo svoje volje, ujedinjavao većinu Kubanaca oko vlasti tamošnje komunističke partije (ako taj neprijatelj zaista i nestane).
No postoji još jedan aspekt ove kubanske kvadrature kruga o kojemu se na Zapadu upadljivo šuti, mada ga je nametnuo sam Obama jednom primjedbom lansiranom u medije upravo u vrijeme otvaranja prema Havani. Govoreći o sankcijama Rusiji (a ušli smo u novi krug, uz jasnu rusku najavu da će odgovoriti), američki je predsjednik rekao kako je pogrešno misliti da će se nametanjem novih i novih sankcija Vladimira Putina natjerati na promjenu politike.
Ako se nakon pola stoljeća sankcija i embarga prema Kubi ide u normalizaciju odnosa s Havanom jer se vidjelo da takva politika ne nosi rezultate, ako i sam Obama u nju sumnja, zašto se onda i dalje ide sa sankcijama protiv Rusije?
Pritom je zaoštravanje s Moskvom daleko opasnije za cijeli svijet nego što je bio (s izuzetkom kubanske raketne krize) američki odnos prema Kubi, koja je prije Castrove revolucije zaista bila kolonija, i to ne američka, nego kolonija američke mafije. Sve je više indicija što upućuju na zaključak da se u Washingtonu vodi ogorčena bitka oko toga kakvu će ulogu i kojim sredstvima igrati Sjedinjene Države u svijetu.
Ako se nakon pola stoljeća sankcija i embarga prema Kubi ide u normalizaciju odnosa s Havanom jer se vidjelo da takva politika ne nosi rezultate, ako i sam Obama u nju sumnja, zašto se onda i dalje ide sa sankcijama protiv Rusije? Pritom je zaoštravanje s Moskvom daleko opasnije za cijeli svijet nego što je bio (s izuzetkom kubanske raketne krize) američki odnos prema Kubi, koja je prije Castrove revolucije zaista bila kolonija, i to ne američka, nego kolonija američke mafije
U toj je borbi, tako barem sada izgleda, Obama usamljeni ratnik, predsjednik koji pokušava spasiti ono malo zdravog razuma i još manje preostalog ugleda što ga Amerika, nekadašnji stvarni lučonoša demokracije u svijetu (a sada svjetski policajac), još ima. I koji kao da pokušava oživjeti makar djelić nada s kojima je bio dočekan kada je ušao u Bijelu kuću.
Na drugoj je strani ono što je još general-predsjednik Dwight D. Eisenhower nazvao vojno-industrijskim kompleksom, upozoravajući na njegovu opasnost. Na toj su strani ”stručnjaci” kojima računala izbacuju podatke prema kojima treba još samo malo stisnuti i Rusija je na koljenima, a Rusi će se pobuniti protiv Putina.
Ta računala, ”nahranjena” zapadnim standardima, ne uzimaju u obzir činjenicu da rusko stanovništvo može izdržati daleko više no što bi američko bilo spremno, zaboravljaju da je i prema kalkulacijama Wermahta SSSR morao izgubiti rat, a činjenica je da je u Drugom svjetskom ratu nacifašizam poražen, i to baš zahvaljujući golemim sovjetskim žrtvama.
Nakon maratonske novinske konferencije na kojoj je Putin ponovno posegnuo za svojom omiljenom slikom Rusije-medvjeda i poručio: ”I kada bi medvjed samo sjedio pod drvetom i jeo jagode i med, oni ne bi mirovali, dok ga ne bi stavili na lanac. Shvatite, u pitanju nije Krim, u pitanju je naš opstanak i naš suverenitet”, njegova je popularnost, padu rublje usprkos, a prema anketi što ju je provela zapadna novinska agencija AP, porasla na 81 posto. Taj podatak treba staviti u zapadna računala i onda praviti nove kalkulacije.
Uz to treba napraviti i simulaciju koja bi pokazala da Putina, bude li ga netko rušio, neće rušiti demokratski orijentirani građani, nego nezadovoljnici iz ”tvrdog” krila sadašnje vlasti (bude li se u njihovim očima pokazao previše popustljivim).
I svemu tome valja dodati i kubansku kvadraturu kruga (mada će svaki matematičar reći kako je kvadraturu kruga nemoguće izračunati). Normalizacija američko-kubanskih odnosa mogla bi dakle biti uvod u sasvim novi način razmišljanja i ponašanja najmoćnije sile svijeta. Kažemo, mogla bi, a hoće li, to znaju samo zvijezde.
(Prenosimo s portala tjednika Novosti).
2014 – Hladni rat i ebola
Svijet je u 2014. svjedočio novom hladnom ratu Istoka i Zapada, jačanju brutalne Islamske države i obnovljenom nasilju na Bliskom istoku, dosad nezabilježenom razmjeru epidemije ebole, misterioznim zrakoplovnim nesrećama, referendumima o neovisnosti, a na samom kraju iznenadili su ga Barack Obama i Raul Castro najavivši obnovu diplomatskih odnosa SAD-a i Kube nakon pola stoljeća neprijateljstva.
Pokret Islamske države čije su gnusne metode “preteške” čak i za Al Kaidu, jačao je u dijelovima Iraka i Siriji do te mjere da se ohrabrio proglasiti i kalifat, a vojni uspjesi militanata natjerali su se Sjedinjene Države na zračne udare i okupljanje široke međunarodne koalicije za borbu protiv islamista.
Nova epidemija širila se svijetom, tisuće mrtvih u Africi bile su povod Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji da proglasi najtežu i najsmrtonosniju epidemiju otkad zna za taj virus, a žrtava je bilo i na Zapadu.
U Škotskoj, Kataloniji, na Krimu, u Luhansku i Donecku, te virtualno i u Veneciji građani su se izjašnjavali o nezavisnosti.
Svijet je u 2014. svjedočio novom hladnom ratu Istoka i Zapada, jačanju brutalne Islamske države i obnovljenom nasilju na Bliskom istoku, dosad nezabilježenom razmjeru epidemije ebole, misterioznim zrakoplovnim nesrećama, referendumima o neovisnosti, a na samom kraju iznenadili su ga Barack Obama i Raul Castro najavivši obnovu diplomatskih odnosa SAD-a i Kube nakon pola stoljeća neprijateljstva
Malaysia Airlines dugo se neće oporaviti od 2014. Prvo je u ožujku tajanstveno nestao avion te tvrtke, na letu iz Kuala Lumpura u Peking. Pretpostavlja se da je s 239 ljudi pao u Indijski ocean. Iako je “prevrnut svaki kamen” potraga za olupinom do danas je neuspješna.
U srpnju je drugi avion tog prijevoznika srušen nad Ukrajinom i poginulo je svih 283 putnika i 17 članova posade. Zapad vjeruje da su avion srušili proruski ukrajinski separatisti uz moskovsku pomoć pa je Rusiji uveo gospodarske sankcije. Zbog stanja u Ukrajini odnosi Rusije i Zapada najlošiji su od Hladnoga rata.
Srbija i Bosna i Hercegovina pretrpjele su u svibnju najteže poplave u stotinu godina. Nakon nezapamćenih kiša voda je odnijela najmanje 44 života, tisuće su ljudi evakuirane, a u Srbiji je bilo proglašeno izvanredno stanje.
U 2014. godini papa Franjo svecima je u travnju proglasio svoje prethodnike, Ivana Pavla II. i Ivana XXIII, dvojicu papa koji su modernizirali Crkvu, abdicirao je dugovječni španjolski kralj Juan Carlos, monarh koji je demokratizirao Španjolsku, objesio se komičar Robin Williams, “čovjek koji je znao nasmijati sve osim sebe”, a za ubojstvo iz nehaja osuđen je južnoafrički paraolimpijac Oscar Pistorius koji je oduševio svijet načinom na koji je prebrodio svoj hendikep, a zatim ga zgrozio ubojstvom zaručnice.
Krajem godine svijet su šokirali pakistanski islamisti, ubivši u jednoj državnoj vojnoj školi više od stotinu djece. Najmanje 141 osoba, većinom učenika, ubijeno je kada su talibani upali u školu u Pešavaru i uzeli za taoce stotine učenika. Odgovornost za napad preuzeo je pokret talibana u Pakistanu, a lokalna je bolnica priopćila da su mrtvi i ranjeni u dobi od 10 do 20 godina.
Nakon više od pedeset godina Amerika i Kuba normalizirat će odnose. Sredinom prosinca američki predsjednik Barack Obama objavio je da je došlo vrijeme da se “raskinu okovi prošlosti”, i obavljena je razmjena zatvorenika. Rezultat je to tajnih pregovora uz posredovanje Kanade i posebno pape Franje, jer je američki predsjednik smatrao da “ako postoji ijedan aspekt američke vanjske politike kojemu je rok trajanja istekao, onda je to politika prema Kubi” koja je od 1962. pod strogim američkim embargom.
Srbija i Bosna i Hercegovina pretrpjele su u svibnju najteže poplave u stotinu godina. Nakon nezapamćenih kiša voda je odnijela najmanje 44 života, tisuće su ljudi evakuirane, a u Srbiji je bilo proglašeno izvanredno stanje
Diljem svijeta haraju ratovi, bolesti i siromaštvo, ali čovjek je krajem godine prvi put spustio sondu na komet i pokusno lansirao prototip letjelice za Mars.
Majdanska revolucija
Krajem 2013. i početkom 2014. prosvjednici su na kijevskome trgu Majdanu prosvjedovali protiv odluke predsjednika Viktora Janukoviča da odustane od približavanja Europskoj uniji i da se okrene tješnjim vezama s Rusijom. Nakon krvavih obračuna na Majdanu, u kojima je izginulo više od stotinu civila, prosvjedi su doveli do Janukovičeva pada i bijega u Rusiju, a Ukrajina je nekoliko mjeseci poslije izabrala novog predsjednika, tajkuna i kralja čokolade Petra Porošenka. On je prozapadno orijentiran, a samo ga je zapad zemlje i birao, jer se istočna proruska i rusofona Ukrajina pobunila protiv okretanja leđa Rusiji.
Nakon referenduma i proglašenja nezavisnosti od Ukrajine nove su krimske vlasti zatražile pripojenje Rusiji koja je u ožujku prkoseći međunarodnoj zajednici anektirala taj poluotok s bazama ruske Crnomorske flote.
Industrijske regije Luhansk i Doneck na referendumu su se izjasnile protiv ostanka u Ukrajini i osnovale svoje “republike”. U sukobima ukrajinske vojske i pobunjenika s istoka, kojima pomažu i ruske snage, poginulo je najmanje 4700 ljudi, a borbe ne prestaju unatoč sporazumu o prekidu vatre sklopljenome u bjeloruskoj prijestolnici Minsku.
Novi Hladni rat
Nakon više od pedeset godina Amerika i Kuba normalizirat će odnose. Sredinom prosinca američki predsjednik Barack Obama objavio je da je došlo vrijeme da se “raskinu okovi prošlosti”, i obavljena je razmjena zatvorenika. Rezultat je to tajnih pregovora uz posredovanje Kanade i posebno pape Franje, jer je američki predsjednik smatrao da “ako postoji ijedan aspekt američke vanjske politike kojemu je rok trajanja istekao, onda je to politika prema Kubi” koja je od 1962. pod strogim američkim embargom
Sjedinjene Države i Europska unija nametnule su sredinom godine sankcije Rusiji zbog njezina udjela u ukrajinskoj krizi. Sankcije su prvo obuhvatile pojedince i tvrtke izravno povezane s destabilizacijom Ukrajine, a zatim i brojne ruske banke te vojne i energetske kompanije.
Uveden je embargo na prodaju oružja Rusiji, ograničena prodaja neke tehnologije i opreme naftnoj industriji, a Europljani i europske kompanije ne smiju poslovati s ruskim bankama. Tvrtke i nekolicina osoba bliskih ruskomu predsjedniku Vladimiru Putinu također su na udaru sankcija, najžešćih EU-ovih mjera protiv Rusije otkako je završio Hladni rat.
Sankcije imaju učinka pa je rubalj ove godine izgubio trećinu svoje vrijednosti, a Rusija svoju ekonomsku stabilnost. Putin za to krivi “stare neprijatelje na Zapadu” i Ruse upozorava da su pred njima teška vremena i da se moraju oslanjati na sebe.
Moskva je na europske sankcije odgovorila kontramjerama i zabranila uvoz poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda iz EU-a što je pogodilo i neke hrvatske proizvođače.
Zbog europske blokade Moskva je u prosincu objavila da odustaje od projekta plinovoda Južnog toka kojim je trebala slati plin Europi zaobilazeći Ukrajinu, i proglasila Tursku poželjnijim partnerom. Južni tok trebao je isporučivati 63 milijarde prostornih metara plina na godinu, što je nešto više od 10 posto europske potražnje, čime bi se učvrstila ruski položaj glavnog europskog opskrbljivača.
No kriza u Ukrajini potaknula je Bruxelles da zamrzne proces njegova odobrenja, a problemi su se pojavili i zbog slabe europske potražnje za plinom i niskih cijena energije, što je dovelo u pitanje isplativost projekta teškog 40 milijarda dolara.
Izraelsko-palestinski rat u Gazi
U lipnju je stvorena palestinska vlada nacionalnog jedinstva u koju je uključen i pokret Hamas čime je završeno razdoblje odvojenih vlasti u Pojasu Gaze i na Zapadnoj obali. Izrael i SAD Hamas smatraju terorističkom organizacijom i vladu nacionalnog jedinstva smatraju preprekom u postizanju mirovnog sporazuma Palestinaca i Izraela, pa je dan poslije proglašenja palestinske vlade Izrael prekinuo mirovne pregovore.
IS koji je krajem lipnja proglasio kalifat u velikim dijelima Iraka i Sirije, u znak osvete počinje ubijati zapadne novinare i humanitarce i objavljivati snimke odrubljivanja glava. Prva žrtva bio je američki novinar James Foley, a mjesec dana poslije njega dekapitiran je i škotski humanitarac David Haines koji je imao suprugu i kćer u Karlovcu
Ljeto je obilježio rat koji je počeo ubojstvima izraelskih tinejdžera i mladog Palestinca, a prometnuo se u krvoproliće u kojem je Izrael ubio više tisuća Palestinaca, uglavnom civila, a život je izgubilo i sedamdesetak Izraelaca, većinom vojnika.
Napetost je porasla poslije pokopa trojice Izraelaca tinejdžera otetih i ubijenih u lipnju na Zapadnoj obali. Dan nakon toga pogreba pronađeno je tijelo nestalog Palestinca. Spaljeno. Izraelske su vlasti osudile to ubojstvo koje je vjerojatno bila osveta za smrt mladih Židova, a ministrica pravosuđa Tzipi Livni rekla je da je to, ako jest riječ o osveti, “teroristički čin”.
Iako je Izrael uhitio osumnjičenike, u srpnju su iz Gaze na izraelski teritorij pale stotine raketa, a izraelski raketni štit Željezna kupola presreo je jednu raketu nad Tel Avivom, a drugu u predgrađu Jeruzalema. Zatim je počela izraelska ofenziva na tu enklavu. Prvo zračna pa kopnena, koja će u pedeset dana odnijeti više tisuća života.
Sedmotjedni je sukob završio krajem kolovoza prekidom vatre, a “pobjedu” su proglasili i izraelski premijer Benjamin Netanyahu i islamistički pokret Hamas.
Europske su zemlje počele priznavati Palestinu: Švedska je 30. listopada formalno priznala palestinsku državu. Vlada u Stockholmu objavila je kako smatra da su ispunjeni međunarodni pravni kriteriji za priznanje Palestine, te kako se nada da će tom odlukom pridonijeti postizanju mirovnog sporazuma jer će strane biti manje neravnopravne.
Nakon dogovora političkih grupacija u Europskom parlamentu to je tijelo sredinom prosinca usvojilo rezoluciju kojom načelno podupire palestinsku državu i rješenje o dvjema državama što treba postići mirovnim pregovorima koje treba ubrzati. Isti dan je i luksemburški parlament usvojio dvije odluke kojima poziva vladu da prizna palestinsku državnost. Time se priključio parlamentima u Britaniji, Španjolskoj, Francuskoj, Irskoj i Portugalu koji su prije simbolično poduprli palestinsku državu.
Islamska država i pogubljenja novinara
Kolovoško policijsko ubojstvo nenaoružanog crnog tinejdžera Michaela Browna izazvalo je gnjev američke javnosti, a nakon odluke porote krajem studenoga da ne optuži bijeloga policajca, počeli su marševi diljem Amerike. U Fergusonu, predgrađu St. Louisa prosvjednici su se sukobili s policijom, a prosvjedni su skupovi organizirani u Oaklandu, Seattleu, Los Angelesu, Chicagu i New Yorku, te ispred Bijele kuće u Washingtonu
Amerika je ljetos počela s ograničenim zračnim udarima na položaje Islamske države (IS), koja je osvojila trećinu Sirije i Iraka i prijetila da će u iračkome lučkom gradu Mosulu poubijati sve kršćane ne prijeđu li na islam. Iz grada je pobjeglo gotovo svih šezdeset tisuća kršćana. IS je zauzeo mosulsku branu, najveću u Iraku, a zatim i grad Mosul.
Deseci tisuća jezida, pripadnika etnoreligijske skupine u Iraku, sklonili su se u kolovozu pred nasiljem IS-a na obronke planine Sindžara. Pripadnici radikalnog sunitskog pokreta koji su osvojili dijelove Iraka i Sirije progone jezide na vjerskoj osnovi smatrajući ih “štovateljima vraga” koji moraju prijeći na islam.
Američki predsjednik Barack Obama u kolovozu je objavio kako je odobrio ograničene zračne udare na IS i bacanje humanitarne pomoći. Iako nije odobrio angažman kopnenih snaga, američka se vojska prvi put nakon 2011. vraća u Irak.
IS koji je krajem lipnja proglasio kalifat u velikim dijelima Iraka i Sirije, u znak osvete počinje ubijati zapadne novinare i humanitarce i objavljivati snimke odrubljivanja glava. Prva žrtva bio je američki novinar James Foley, a mjesec dana poslije njega dekapitiran je i škotski humanitarac David Haines koji je imao suprugu i kćer u Karlovcu.
Krajem rujna Obama je priznao kako su Sjedinjene Države podcijenile činjenicu da kaos u Siriji može iznjedriti opasne džihadističke skupine poput Islamske države, te da je Washington precijenio sposobnost i volju iračke vojske da se bori protiv džihadista. Za borbu protiv Islamske države Amerika je okupila koaliciju od tridesetak država među kojima je i Hrvatska.
U listopadu kurdski borci su nakon višetjedne žestoke borbe i uz veliku pomoć američkih zračnih udara uspjeli obraniti grad Kobani na sirijsko-turskoj granici.
Ebola
Epidemija ebole širila se zapadnom Afrikom, tisuće su oboljele u Gvineji, Sijeri Leoneu i Liberiji. Svjetska zdravstvena organizacija najnoviju je epidemiju proglasila najvećom i najsmrtonosnijom otkad je prije četrdeset godina virus ebole identificiran.
Prvi put je svemirska letjelica uspješno sletjela na komet. Sonda Philae odvojila se od svemirskog broda Rosette i sletjela na komet 67P Čurjumov-Gerasimenko, petsto milijuna kilometara od Zemlje. Bilo je to prvo kontrolirano spuštanje na komet u povijesti. Završetak pustolovine započete 20 godina prije na koju je potrošeno 1,3 milijarde eura. Poslije su znanstvenici iz Europske svemirske agencije objavili da je Philae nakon teškog slijetanja ostao prikliješten između dviju stijena koje mu zaklanjaju Sunce pa se solarne ćelije neće moći puniti, što znači da će se zadovoljiti podacima koje dobiju dok mu rade baterije
Do sredine prosinca po podacima WHO-a od posljedica virusa u Sijeri Leoneu, Liberiji i Gvineji, trima najteže pogođenim zapadnoafričkim zemljama, umrlo je 7200 osoba.
Prema zadnjim podacima WHO-a, u Sijeri Leone je zabilježeno 8273 slučajeva i ta je zemlja tako postala država s najvećim brojem zaraženih smrtonosnim virusom “pretekavši” Liberiju sa 7797 slučajeva.
I dok Sijera Leone namjerava zbog ebole zabraniti proslave Božića, u Maliju je i posljednji pacijent koji se oporavljao u prosincu izašao iz bolnice. Od ebole su izvan Afrike do sredine prosinca oboljele 22 osobe, a šest ih je umrlo. U SAD-u je bilo deset slučajeva, a bolest je potvrđena i u Španjolskoj, Njemačkoj, Francuskoj, Norveškoj, Britaniji, Italiji i Švicarskoj.
Liječnike, bolničare i druge osobe koje se bore protiv epidemije ebole u zapadnoj Africi američki časopis Time proglasio je osobama godine “zbog neumornih djela odvažnosti i suosjećanja, zbog toga što su svijetu osigurali vrijeme da ojača obranu, zbog izlaganja riziku, zbog svoje upornosti, žrtve i spašavanja života”.
Referendumi
Od brojnih referenduma u 2014. samo je škotski referendum središnja vlast priznala, katalonski je španjolska vlada osudila, referendume u Ukrajini Kijev nije ni mogao spriječiti, a talijanska vlada nije venecijanski ni morala ozbiljno shvatiti.
Jedino na dopuštenom referendumu građani nisu izabrali nezavisnost. Škoti su odlučili ostati u Ujedinjenom Kraljevstvu: od više od 4,2 milijuna Škota, njih 55 posto odgovorilo je negativno na pitanje Treba li Škotska postati nezavisna država? Analitičari smatraju da su se škotski građani opredijelili za sigurniju varijantu zbog nesigurnosti o tome što neovisnost donosi.
Na izjašnjavanju na Krimu, u Donecku i Luhansku, koje Kijev i međunarodna zajednica ne priznaju, uopće nije bilo upitno kakav će biti ishod jer je glasala samo jedna strana, a i na onaj katalonski, upakiran u savjetodavno izjašnjavanje jer ga je vlada u Madridu proglasila nelegalnim, također su evidentno izašli samo pobornici katalonske samostalnosti.
Bijeli policajac, mrtav crnac
Kolovoško policijsko ubojstvo nenaoružanog crnog tinejdžera Michaela Browna izazvalo je gnjev američke javnosti, a nakon odluke porote krajem studenoga da ne optuži bijeloga policajca, počeli su marševi diljem Amerike. U Fergusonu, predgrađu St. Louisa prosvjednici su se sukobili s policijom, a prosvjedni su skupovi organizirani u Oaklandu, Seattleu, Los Angelesu, Chicagu i New Yorku, te ispred Bijele kuće u Washingtonu.
Krajem godine prvi je živući nobelovac prodao svoju nagradu. James Watson koji je s još dvojicom kolega nagrađen 1962. za otkriće strukture DNK kao dvostruke uzvojnice, ogorčen što ga znanstvena zajednica već godinama ignorira otkako je 2007. izazvao skandal povezavši rasu i inteligenciju i izrazivši sumnju u budućnost Afrike, na dražbi je za medalju od 23-karatnoga zlata dobio oko 27 milijuna kuna. Kupac, ruski tajkun Ališer Usmanov rekao je da će mu medalju vratiti
Stanje se u Fergusonu jedva smirilo kad je uoči Dana zahvalnosti objavljena nova video snimka na kojoj policajac ubija crnog 12-godišnjaka s plastičnim pištoljem u Clevelandu. Javnost je vidjela i snimku kako je bijeli policajac zahvatom davljenja usmrtio crnca na ulici u New Yorku.
Nedugo nakon nereda potaknutih fergusonskim slučajem, odbor Ujedinjenih naroda protiv mučenja osudio je u Ženevi prekomjernu uporabu sile i vatrenog oružja u američkoj policiji protiv nenaoružanih crnaca. Procjenjuje se da američki policajci na godinu ubiju oko četiri stotine osoba.
Svemir
Prvi put je svemirska letjelica uspješno sletjela na komet. Sonda Philae odvojila se od svemirskog broda Rosette i sletjela na komet 67P Čurjumov-Gerasimenko, petsto milijuna kilometara od Zemlje. Bilo je to prvo kontrolirano spuštanje na komet u povijesti. Završetak pustolovine započete 20 godina prije na koju je potrošeno 1,3 milijarde eura. Poslije su znanstvenici iz Europske svemirske agencije objavili da je Philae nakon teškog slijetanja ostao prikliješten između dviju stijena koje mu zaklanjaju Sunce pa se solarne ćelije neće moći puniti, što znači da će se zadovoljiti podacima koje dobiju dok mu rade baterije.
U prosincu je američku svemirsku agenciju NASA-u oduševilo uspješno lansiranje i prizemljenje bespilotne svemirske kapsule Orion, što je ocijenjeno kao novo doba u istraživanju svemira. “Mislim da je ovo veliki dan za svijet, za ljude koji poznaju i vole svemir”, kazao je ravnatelj NASA-e Charles Bolden. Pokusni let Oriona trebao bi utrti put eventualnom prevoženju ljudi na Mars i predstavlja povijesni iskorak u svemirskim letovima, poput prvog lansiranja iz programa Apollo 1961. ili lansiranja prvog raketoplana 1981., rekli su u NASA-i.
SpaceShipTwo, svemirski brod tvrtke Virgin Galactic namijenjen svemirskom turizmu srušio se na probnome letu krajem listopada u pustinji Mojave, odmah nakon polijetanja, a kopilot je poginuo.
Krajem godine prvi je živući nobelovac prodao svoju nagradu. James Watson koji je s još dvojicom kolega nagrađen 1962. za otkriće strukture DNK kao dvostruke uzvojnice, ogorčen što ga znanstvena zajednica već godinama ignorira otkako je 2007. izazvao skandal povezavši rasu i inteligenciju i izrazivši sumnju u budućnost Afrike, na dražbi je za medalju od 23-karatnoga zlata dobio oko 27 milijuna kuna. Kupac, ruski tajkun Ališer Usmanov rekao je da će mu medalju vratiti.
(Piše: Vedrana Mrša/HINA).
Rat u Evropi? Ne u naše ime!
Spirala zaoštravanja, sve hladnijih odnosa, ali i sve zagrijanije atmosfere u odnosima Istok – Zapad, atmosfera što je karakteriziraju sankcije i prijetnje sankcijama, demonstriranje vojne sile, napori da se izolira “onoga drugoga” kojega se gleda kroz ideološki obojene naočale što kao da su posuđene iz druge polovice 20. stoljeća, to je svijet u kojem živimo.
Reći to, nije nikakvo pretjerivanje. Da smo u novome hladnome ratu, to danas priznaju praktično svi. Da taj “novi” rat, kao i onaj za kojega smo mislili da definitivno pripada povijesti, može dovesti i do otvorenih sukoba, to shvaća svatko tko želi razmišljati vlastitom glavom i to na osnovi činjenica, a ne političke propagande što se javnosti servira pod imenom politike i – što je još opasnije – objektivne informacije.
Iznenada kao da se pojavljuje svjetlo na kraju tunela, glas razuma iz zemlje koja itekako može utjecati na dalji razvoj događaja. Riječ je o javnome pozivu više od 60 uglednih ličnosti iz politike, umjetnosti, gospodarstva i medija, bivših ministara, predsjednika pokrajinskih vlada, uglednih gospodarstvenika, svjetski poznatih režisera i glumaca, kao i novinara, te – svakako valja spomenuti – i jednog bivšeg šefa države i premijera
Stvari definitivno nisu onakve, kakvima nam se prikazuju, međunarodne odnose na relaciji Zapad – Istok (čitaj: SAD i EU naspram Rusije, ali u perspektivi i Kine, pa možda i Turske, Irana i tko zna koga još) ne samo da se ne mogu, nego se i ne smiju promatrati u crno – bijeloj optici. Evropska unija pod enormnim je pritiskom Sjedinjenih Država da bezrezervno podrži kurs konfrontacije prema Rusiji, demoniziranje Vladimira Putina i “maljanje na zid” komunističke opasnosti pred kojom se – eto – valja braniti svim sredstvima (odjeke toga svakoga dana čujemo u Hrvatskoj, od oporbe, ali i ne samo od nje).
Među novim članicama Unije nekadašnji sovjetski sateliti ne samo da prihvaćaju takvo gledanje, nego ga agresivno nastoje nametnuti i starima, a među tim starima Njemačka je do sada prednjačila u dvostrukoj politici – pozivanja na nastavljanje dijaloga s Moskvom, ali i stalnim prijetnjama o novim sankcijama Rusiji.
Britanija se, valjda u duhu svojih posebnih odnosa s Washingtonom potpuno priklonila ratnim bubnjevima s onu stranu Atlantika, a Francuska kao da glavinja između oštrog proturuskog kursa i pokušaja ublažavanja stanja. U tu potonju kategoriju spada svakako i neočekivani susret predsjednika Hollandea s predsjednikom Putinom na moskovskom aerodromu prilikom povratka šefa francuske države iz Kazahstana.
U takvoj situaciji iznenada kao da se pojavljuje svjetlo na kraju tunela, glas razuma iz zemlje koja itekako može utjecati na dalji razvoj događaja. Riječ je o javnome pozivu više od 60 uglednih ličnosti iz politike, umjetnosti, gospodarstva i medija, bivših ministara, predsjednika pokrajinskih vlada, uglednih gospodarstvenika, svjetski poznatih režisera i glumaca, kao i novinara, te – svakako valja spomenuti – i jednog bivšeg šefa države i premijera.
Inicijatori poziva upućenoga saveznoj vladi, zastupnicima u Bundestagu i medijima implicite se ograđuju od mogućeg prigovora da su proruski orijentirani, jasnom izjavom o “opravdanoj kritici ruske politike prema Ukrajini”, ali naglašavaju – a to je ono bitno – kako ne žele da bude poništen napredak postignut u posljednjih četvrt stoljeća u odnosima s Rusijom
Ako sada mislite da je tako nešto moguće samo u nekoj zemlji, tradicionalno sklonoj Rusiji, ili podložnoj ruskome utjecaju, varate se.
Riječ je – o Njemačkoj, a među potpisnicima apela koji počinje riječima: “Ponovo rat u Evropi? Ne u naše ime!” nalazimo i nekadašnjeg saveznog predsjednika Romana Herzoga, kancelara Gerharda Schroedera, ministra unutarnjih poslova Otta Schillya, režisera Wima Wendersa, glumca Maria Adorfa, gradonačelnike (bivše) nekoliko velikih njemačkih gradova i nekadašnjeg čelnog čovjeka Socijaldemokratske stranke, Hansa-Jochena Vogela.
Svi oni govore o “trenutku velike opasnosti za kontinent u kojemu Njemačka nosi posebnu odgovornost za očuvanje mira.” Može li biti jasnije i određenije? Teško.
Inicijatori poziva upućenoga saveznoj vladi, zastupnicima u Bundestagu i medijima implicite se ograđuju od mogućeg prigovora da su proruski orijentirani, jasnom izjavom o “opravdanoj kritici ruske politike prema Ukrajini”, ali naglašavaju – a to je ono bitno – kako ne žele da bude poništen napredak postignut u posljednjih četvrt stoljeća u odnosima s Rusijom.
To i jest ključni element svake objektivne analize sadašnjega stanja. Ako se dalje nastavi, kako je započelo, možemo zaboraviti i Brandtovu istočnu politiku, i Nixonovu i Kissingerovu politiku detanta i one odnose Istok – Zapad u kojima je bilo moguće dobiti pristanak Moskve na njemačko ujedinjenje.
Ako se nastavi kako je započelo, morat ćemo se složiti s potpisnicima njemačkoga javnoga apela koji upozoravaju, a to jest zlokobno upozorenje, kako se Rusiju ne može izgurati iz Evrope, kako ona od Berlinskoga kongresa 1814. sudjeluje u političkom formiranju Evrope, uz dodatak da su “svi koji su to pokušali silom promijeniti, u krvi doživjeli poraz” (posljednji: Hitler)
Ako se nastavi kako je započelo, morat ćemo se složiti s potpisnicima njemačkoga javnoga apela koji upozoravaju, a to jest zlokobno upozorenje, kako se Rusiju ne može izgurati iz Evrope, kako ona od Berlinskoga kongresa 1814. sudjeluje u političkom formiranju Evrope, uz dodatak da su “svi koji su to pokušali silom promijeniti, u krvi doživjeli poraz” (posljednji: Hitler).
Odgovorni političari, ne samo u Njemačkoj, mada je apel upućen samo njemačkim političkim čimbenicima, morali bi se zamisliti nad konstatacijom da onaj koji “isključivo stvara slike neprijatelja i razbacuje se s jednostranim optužbama samo dalje zaoštrava stanje i to u vrijeme kada bi se trebalo signalizirati spremnost na popuštanje napetosti.”
Mada se u apelu ni jednom riječju ne spominju Sjedinjene Države, jasno je kako potpisnici apela iz Berlina imaju upravo Washington na umu.
Uz to na adresu vlade u Berlinu upućuju i jasne riječi upozorenja, precizirajući kako je potreba za sigurnošću što je pokazuje Rusija, jednako legitimna i izražena kao i potreba za sigurnošću što je osjećaju Poljaci, Ukrajinci ili građani baltičkih država.
Berlinu se posebno poručuje kako se “pozivanje na suzdržanost i na dijalog s Rusijom u ovoj složenoj situacji” ne može smatrati nekim posebnim putem, očito imajući u vidu moguću reakciju “velikog brata” na nespremnost službene Njemačke da i dalje nastavi kursem konfrontacije, što ga diktira Washington.
Na taj javni poziv iz Njemačke treba upozoriti. On bi mogao biti svjetlo na kraju tunela, uvod u vraćanje Evrope samoj sebi i traženju vlastitoga identiteta. Ne treba biti preveliki optimista, mreža interesa i utjecaja kojom je prekriven Stari kontinent čvrsta je. Trebat će mnogo umješnosti, snage, političke volje i vizije da se ona razbije – bude li se netko od odgovornih uopće usudio da to pokuša učiniti
A zašto uopće o svemu tome govorimo? Jer, i u Njemačkoj valja očekivati da će biti onih koji će, mislimo na “dežurne poslušnike” (nije slučajno da potpisnici apeliraju i na tamošnje medije “da ne potiču strah od rata i da odgovorno rade svoj posao”), cijelu priču otpisati kao djelo nekih glumaca, pjevača i režisera, te isluženih političara.
A potpuno je sigurno da će, bude li uopće registrirana, informacija o berlinskome apelu biti baš tako bagatelizirana u tranzicijskim zemljama, uključujući Hrvatsku.
Upravo zato, na taj javni poziv iz Njemačke treba upozoriti. On bi mogao biti svjetlo na kraju tunela, uvod u vraćanje Evrope samoj sebi i traženju vlastitoga identiteta. Ne treba biti preveliki optimista, mreža interesa i utjecaja kojom je prekriven Stari kontinent čvrsta je. Trebat će mnogo umješnosti, snage, političke volje i vizije da se ona razbije – bude li se netko od odgovornih uopće usudio da to pokuša učiniti.
Ostane li, međutim, apel više od 60 njemačkih uglednika iz raznih segmenata javnoga života tek glas vapijućega u pustinji, morat ćemo konstatirati kako je prije četvrt stoljeća tadašnji njemački predsjednik Richard von Weizaecker imao potpuno pravo kada je rekao da evropski narodi stoje pred mogućnošću da ili ujedine Evropu, ili da se, slijedeći bolna povijesna iskustva, ponovo vrate nacionalističkim suprotnostima.
Uz dodatak da su današnji Evropljani, pod pritiskom SAD-a (barem za sada i do sada), odabrali povratak u prošlost, sa svime što ona znači.
Nadajmo se da svi mi zajedno u Evropi nismo na tome putu bez povratka otišli predaleko. Nadajmo se da i u drugim zemljama ima razumnih (i hrabrih) ljudi poput ovih iz Njemačke. Nadajmo se, mada razloga za optimizam – berlinskome apelu usprkos – svakim danom ima sve manje.
(Prenosimo s portala Forum.tm).
Revolucija ruganjem
Dosadašnji nastavci serijala Igre gladi bili su komercijalno uspješni, razmjerno zanimljivi i podosta nepronični – barem što se tiče političkog svjetonazora koji promiču.
Radnja im je, pak, bila možda i odviše jasna. Prve Igre gladi i nastavak Plamen strukturalno su sličili kao jaje jajetu: mladi iz dvanaest okruga distopijskog Panema, nastalog raspadom SAD-a, bivali su odvođeni u gladijatorske igre međusobnog istrebljivanja.
One su se prenosile ostatku stanovništva putem sveprisutne televizije u vidu reality showa, uz opsežnu prethodnu pompu i pretvaranje tih zlosretnih Posvećenika u medijske zvijezde.
Bilo da je Vatrena Djevojka u samozapaljivoj haljini, ili krilata Šojka Rugalica u dizajnerskom ratničkom kostimu, protagonistica propagande ne smije biti samo Katnis Everdeen. Ako nije figura na šahovskoj ploči, tko je ona, pita se Šojka Rugalica: 1. dio
A premda je očita poanta bila u manipulacijama koje time provode središnje vlasti Kapitola, nije bilo sasvim jasno na koji se stvarni fenomen tvorci filmova pritom referiraju – je li u pitanju način na koji onih 1% uspijeva ugnjetavati preostalih 99%, ili način na koji umjetni populizam pokreta Tea Party pokušava razoriti socijalnu državu. Kao najotvorenije politiziran filmski fenomen našeg vremena, Igre gladi bile su neobično ambivalentne oko određivanja predznaka svoje političnosti.
Šojka Rugalica: 1. dio u izvjesnoj mjeri pojašnjava stvari – ako se usložnjavanje može podvesti pod pojašnjavanje. Kako se ispostavlja, razaranje arene Igara na kraju Plamena doista je donijelo sveobuhvatne promjene, kako u Panem, tako i u svijet trilogije Suzanne Collins.
Nema više Igara gladi, za početak. Preživljavanje većeg broja Posvećenika u Kvartalnoj pokori – i njihov bijeg u Okrug 13, koji se dosad proglašavao uništenim, a zapravo je bio skriven – stvorilo je poveliku noćnu moru za kapitolski PR, dobrim dijelom i zato što se za glavnoga manipulatora Plutarcha Heavensbeeja ispostavilo da radi za revolucionare.
Caesar Flickermann više nije napirlitani voditelj izravnog prijenosa iz pakla, nego ozbiljni dušebrižnik glavnog Posvećenika zadržanog u vlasti Panema. A svi znaju da je taj momak, Peeta Mellark, partner protagonistice Katniss Everdeen. Kamere su podrobno prenosile sve stadije njihove veze, od zbližavanja na njihovim prvim Igrama gladi i prijetnje zajedničkim samoubojstvom, do objave da čekaju bebu neposredno prije početka njihovih drugih Igara.
Nužnim objektiviziranjem konteksta u kojem Katniss donosi svoje odluke – tako tipične za žanr Young Adult književnosti iz kojeg potječe – film uspostavlja odnos prema širem političkom kontekstu ovog svijeta koji je u knjigama oduvijek bio prezamršeno, čak nedokučivo upleten
Peeta je sve dosad bio trn u oku Kapitola. Sada mu je glavni adut u rukavu. Nema veze što govori pod očitom prisilom: Flickermann je tu da modulira emotivni dojam, a sadržaj riječi pamti se dulje od konteksta. S druge strane medijskog poprišta, Heavensbee odlučuje parirati bacanjem Katniss u protukampanju. Brending nadimka joj se mijenja: više nije Vatrena Djevojka u samozapaljivoj haljini, nego krilata Šojka Rugalica u dizajnerskom ratničkom kostimu.
Bilo da je figura na šahovskoj ploči negativaca u bijelom ili pozitivaca u crnom, ona ne smije biti Katniss Everdeen; njezin odnos prema Peeti mora biti uvjetovan onime što propagandisti žele da bude. Gdje tu ima mjesta za ne samo iskazivanje stvarnih osjećaja, nego čak i za samo shvaćanje što bi ti osjećaji trebali biti? To je vrlo zanimljiva pozicija za protagonisticu bilo koje drame, a pogotovo drame temeljene na trilogiji knjiga za mlade i namijenjene masovnoj publici.
Pritom je dodatna sretna okolnost to što je Katniss, naravno, Jennifer Lawrence, glumica koja je naporedo s radom na ovoj franšizi dobila jednog Oscara iz ukupno tri nominacije i promaknula se u uvjerljivo najveću filmsku zvijezdu naših dana. Iz medija znamo o njoj i više nego što bismo htjeli, pod nadimkom JLaw. Samo ne znamo razgraničenje nje i tog medijskog identiteta.
Ove paralele između filmske Katniss i glumice koja je utjelovljuje daju potpuno drugačiju i, u ovom slučaju, neočekivano primjerenu dimenziju tumačenju primarnog teksta. A primarni tekst ionako vapi za usložnjavanjem tumačenja.
Iako je Collins u knjizi naznačila sve teme filma, ondje one robuju kako formatu, tako i načinu njihova prikaza. Format je nesretni Young Adult, žanr pisanja za stariju tinejdžersku publiku koji je okupirao knjižare prije desetak godina nakon Sumraka Stephenie Meyer: format neizbježno uključuje mladu ženu koja prvi put biva primorana donositi sudbonosne životne odluke, a kontekst u kojima ih donosi uvijek je u isti mah za stupanj-dva povišen u odnosu na stvarnost, te suštinski ovisan o njezinim uvijek intimnim, uvijek posve subjektivnim i emotivnim odlukama.
Young Adult priče uvijek su zbog toga podosta sumnjive, te čak i uz najbolju volju ne mogu ne ostaviti pomalo ljigav dojam projiciranja najneosvještenijih potreba ciljane publike u kontekst fantastičkog samoostvarivanja. Katniss u ovom dijelu priče nije pošteđena takve karakterizacije: oko nje se, napokon, dižu revolucije i ruše svjetovi, tisuće ljudi gladuju i ginu, što ona uspijeva primijetiti tek kad i ako joj Heavensbeejeva PR ekipa stavi to pod nos.
Kao noseće lice revolucionarne propagande, Katniss Everdeen je potpuno neosviještena. To ima gotovo pogubno djelovanje na cjelinu u kontekstu knjige, gdje je način pripovijedanja stara dobra ich-forma. A to pak znači da smo osuđeni na njezinu ograničenost: Katniss je ipak jedva obrazovana cura iz rudarskog okruga, pa je Collins primorana štošta uplesti između redaka.
Filmovi nikad nisu imali taj problem, tako da su već od prvoga bili složenija i zanimljivija djela.
Ovaj treći dio, ma kako nezgrapno naslovljen bio, naročito se dobro koristi tim izmještanjem točke gledišta – u filmu sagledavamo Katniss kroz prizmu šireg svijeta, umjesto da je obrnuto.
Obrat je presudan, i to ne samo zato što ističe pijunsku narav nje kao Šojke Rugalice, nego i zbog toga što podcrtava one njezine vidove zbog kojih je ipak protagonistica – požrtvovnost, nesebičnost, rijetko zrnce integriteta u igrama moći koje je okružuju. Umjesto da sve to bude nerazmrsivo zapleteno u ograničenja njezina karaktera, na ekranu ono biva jasno istaknuto.
Isto vrijedi i za revoluciju kao takvu. Dok su joj povodi sada dovoljno jasni, nad cijelim filmom visi sjenka sumnje u ciljeve za koje se ona vodi. Okrug 13, središte otpora u kojem je smještena glavnina radnje, ne djeluje kao naročit bastion univerzalnih ljudskih prava: cijeli je pod zemljom i najviše podsjeća na katakombe radništva iz Langova Metropolisa. Kao i tamo, poanta priče je u klasnoj borbi, ali ispostavlja se da je Katniss zasad preslaba da je nadiđe, za razliku od Marije ondje. Njezina Šojka Rugalica tu je u isti mah i nesebični protagonist i manipulativni antagonist – ljudska i robotska Marija u istoj osobi.
Već je dovoljno čudno što se jedan blockbuster uopće bavi takvim temama – američka ih se kinematografija nije dotaknula još od, također dvodijelnog, Soderberghova Chea iz 2008. Još je čudnije što se, za razliku od praktički svih pretendenata na masovnu prodaju kinoulaznica (a prethodni je nastavak bio najgledaniji film 2013., barem u Sjevernoj Americi), Šojka Rugalica: 1. dio gotovo u potpunosti odriče akcijskih prizora kao okosnice svoje zanimljivosti. Znamo te likove, znamo te Igre, znamo koliki su ulozi i znamo što ne želimo. Film se sad pita što zapravo želimo. I zasad, barem, uspijeva dovesti sve odgovore na to pitanje pod poveliki upitnik.
A nije li to suštinski točno kad su svi ustanci i sve revolucije u pitanju?
Posve je čudno što se jedan film namijenjen masovnoj konzumaciji bavi temama koje američka kinematografija zapravo i ne dodiruje – ako izuzmemo naslove poput također dvodijelnog Soderberghova Chea iz 2008.
Unutar konteksta Young Adult filmova, razdvajanje posljednjeg nastavka franšize na dva dijela u zadnje je vrijeme postalo prije komercijalna praksa nego dramaturška nužnost. Svatko tko je posvjedočio glacijalnom tempu Darova Smrti svjestan je od toga.
Za razliku od Harryja Pottera, Bella Swan barem je imala dvije stubokom različite priče u razdvojenom Praskozorju. Čini se da će istim putem poći i Šojka Rugalica.
Katniss Everdeen očito čeka još sva sila iskušenja i obrata u drugom dijelu ovog filma, koji nam stiže tek za godinu dana. Dotad ostajemo uz nju na najnižoj, najdepresivnijoj i najneodređenijoj točki na kojoj se ijedan blockbuster suvremenog doba odlučio zaustaviti.
Već samo zato što se usudio doći dotle ovo postaje film vrijedan ozbiljnog razmatranja; zbog retroaktivnog isticanja intrigantnijih vidova prethodnika posredno poboljšava cjelinu Igara gladi. A ako postignutim uspjehom natjera voditelje ostalih franšiza da se počnu izlagati većim rizicima, mogao bi još i postati prijelomna točka u tumačenju zeitgeista unutar multipleksa.
- « Previous Page
- 1
- …
- 25
- 26
- 27
- 28
- 29
- …
- 32
- Next Page »