Nakon Iraka, gdje su nakon svrgavanja Sadama Huseina s vlasti dobili autonomiju koja zapravo funkcionira kao zasebna država, Kurdi su na pragu stvaranja autonomije i u Siriji. U petak su njihove postrojbe nakon trodnevnih teških borbi zauzele strateški važan granični prijelaz na iračko-sirijskoj granici pobijedivši pritom militantne skupine bliske Al-Qa’idi.

 

Taj prijelaz je za njih “žila kucavica” preko koje ostvaruju vezu sa svojim sunarodnjacima u Iraku od kojih dobivaju humanitarnu pomoć, a valja pretpostaviti − i pomoć u oružju.

 

Kurda u Siriji ima oko dva milijuna. Na sjeveroistoku te zemlje, prema Iraku i Turskoj, većinsko su stanovništvo. Na početku pobune protiv režima sirijskoga predsjednika Bashara al-Assada držali su se po strani. Naime, zbog teških borbi koje je vodila u drugim dijelovima zemlje protiv ustanika, Assadova se vojska još sredinom 2012. godine povukla iz područja naseljenih Kurdima i prepustila im tako vlast.

 

Iako formalno još nisu proglasili autonomiju, Kurdi su u Siriji organizirali svoju samoupravu koja se brine o sigurnosnim, humanitarnim, upravnim, ali i vojnim pitanjima na tome području. Glavni protivnik posljednjih su im mjeseci bile pobunjeničke skupine bliske Al-Qa’idi, koje ratuju protiv sirijskoga diktatora Bashara al-Assada, ali ne podržavaju ni kurdsku samoupravu. Smatraju je prijetnjom cjelovitosti sirijske države.

 

Žestoki protivnik moguće kurdske autonomije u Siriji turski je predsjednik Recep Tayyip Erdoğan. On je potkraj srpnja zaprijetio tamošnjim Kurdima da i ne pomišljaju poduzeti jedan takav, kako ga je nazvao, “pogrešan i opasan korak”. Erdoğan se tomu protivi iz dva razloga. Prvo, podupire sve snage, pa i pobunjenike bliske Al-Qa’idi, koje se bore protiv režima Bashara al-Assada. I drugo, boji se da bi autonomija sirijskih Kurda pokrenula pitanje položaja Kurda u Turskoj, gdje ih je najmanje 15 milijuna.

 

S Kurdima u Turskoj Erdoğan je nedavno počeo razgovarati kako bi se prekinuo njihov tri desetljeća dug sukob u kojemu je bilo na tisuće mrtvih i ranjenih. Obećao im je veća prava u uporabi kurdskoga jezika te smanjenje izbornoga cenzusa, koji im je do sada onemogućavao da imaju veći broj zastupnika u turskom parlamentu.

 

Kurdi su zasad odbili taj Erdoğanov prijedlog. Traže autonomiju u sklopu Turske, a to Erdoğan ne želi ni razmatrati. Zbog mogućega utjecaja na njegovu zemlju protivi se promjeni dosadašnjega položaja Kurda u Siriji. Jasno je i zašto. Autonomija u Iraku već se učvrstila pa bi nova kurdska autonomija u Siriji značila novi korak prema mogućem okupljanju Kurda u jednu državu. Logičan idući potez u tome smjeru bio bi zahtjev za autonomijom Kurda u Turskoj, a potom i u Iranu.

 

Mnogi analitičari smatraju da bi rat u Siriji zbog mogućega stvaranja kurdske autonomije mogao pokrenuti novo crtanja zemljovida na Srednjem istoku kako bi se riješilo kurdsko pitanje. Zasad ipak nitko ne govori o promjeni postojećih granica, nego o unutarnjem preustroju tamošnjih država kako bi se Kurdima dala veća prava unutar njih. Autonomija sirijskih Kurda trebala bi se zvati “zapadni Kurdistan” jer je zapadno od Iračkoga Kurdistana, iako je zapravo na sjeveroistoku Sirije.

 

Kada se rušilo Otomansko Carstvo, velike su sile Kurdima obećale vlastitu državu, da bi se dvije godine potom predomislile i podijelile njihov teritorij u četiri države. Međutim, unatoč toj podjeli oni i dalje žive na međusobno povezanom teritoriju.

 

Zauzimanje graničnoga prijelaza na sirijsko-iračkoj granici znači i otvaranje puta za suradnju i povezivanje Kurda u Siriji s onima iz Iraka. No treba pričekati kraj sukoba i najavljenu mirovnu konferenciju o Siriji.

 

Kurdi su puno puta do sada sa susreta na kojima se odlučivalo o njihovoj sudbini, a da pritom nisu dobili ni mjesto za tim stolom, izlazili kratkih rukava.