novinarstvo s potpisom
Drago Pilsel
Ako sam išta u životu dobro napravio (a bit će da sam u životu ipak nešto dobro napravio), to je da sam, kada smo pokretali ovaj portal, odlučio da će religijski diskurs biti vrlo važna komponenta naše ponude. Da se mognemo prisjetiti važnih trenutaka, onda kada smo pokazali da umijemo biti ljudi. [Read more…]
Ana i Otto Raffai
Vijesti o nasilnom ponašanju u kafićima u Uzdolju i Đevrskama prema Srbima, o nasilju policije prema izbjeglicama na granici s BiH ili primjeri obiteljskog nasilja u kojima su pretežno žrtve žene izvlače iz osoba u javnom prostoru već uobičajenu rečenicu: ”Naravno mi osuđujemo svako nasilje” Često potom ide i neko ”ali…” No sa ili bez ”ali” ta rečenica gubi smisao i znači toliko malo koliko i ona fraza ”Neka institucije rade svoj posao”. [Read more…]
Nije svakom dana tolika duhovna snaga: sitnije duše osujećuju planove samo zato što njihova ideja nije bila pohvaljena. [Read more…]
Odlazak velike Borke Pavićević je odjeknuo kao njezin posljednji krik za slobodom. Njezine antiratne akcije i aktivizam u promicanju mira i pomirenja na ovim uzavrelim balkanskim prostorima kao i konzistentna borba za dostojanstvo i slobodu svake osobe i svih ljudi su naširoko poznati i međunarodnim priznanjima odlikovani. [Read more…]
Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu (KBF) ove 2019. godine slavi 350. obljetnicu. Tako javlja IKA. Naime, Fakultetsko vijeće je na III. redovitoj sjednici, održanoj 21. prosinca 2018., donijelo odluku o obilježavanju visokog jubileja i prihvatilo da se to odvija kroz sljedeće događaje: Dan Društva bivših studenata KBF-a 12. veljače; Dan Fakulteta 11. ožujka; Dies theologicus s temom Veritatis gaudium 8. svibnja; Te Deum – svečana euharistija koju predvodi veliki kancelar zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić te predstavljanje monografije KBF-a 23. rujna. [Read more…]
U srijedu, 13. lipnja (2018.) svečano je obilježena 50-obljetnica djelovanja izdavačke kuće Kršćanska sadašnjost. Tom prigodom održan je i znanstveni kolokvij ”Vjera i kultura”.
Njime je, čini se, zatvoren krug obilježavanja kojim se javnost mogla prisjetiti nastojanja oko koncilske obnove Crkve u nas, nastojanja čije su važni protagonisti bili utemeljitelji Kršćanske sadašnjosti: [Read more…]
U prepunoj Velikoj dvorani Novinarskog doma glavni urednik VBZ-a Drago Glamuzina ocijenio je da je humanizam najveća vrijednost knjige ”U što vjerujemo mi koji u Boga ne vjerujemo”. O postojanju Boga nema dokaza, kazao je Glamuzina i dodao da je siguran ako i postoji Bog, da se ne miješa u naš život i da ga ne možemo kupiti nikakvim vjerovanjem. [Read more…]
”O, BUONA VENTURA!”
Oduvijek sam volio mjesečinu.
U njoj sve stvari se čine
u isto vrijeme da jesu
i kao da nisu.
I sebi sam tako izgledam:
da jesam
i kao da nisam.
I kad mislim da jesam,
skoro da želim da nisam.
Jer – jao! – ja koji jesam
više sam onaj koji nisam.
I moglo bi biti da k Bogu dođem
kao da jesam,
a on će mi reći da nisam.
A tada –
bolje bi bilo
da nije me bilo.
A kada mislim da nisam,
bude mi žao,
jer volim da jesam.
O kako je dobro: biti!
To možda i ne znam pravo,
već samo slutim
kako je dobro: biti!
Jer –
i ovo malo što jesam
Peter Kuzmič, episkop Lavrentije i Bonaventura Duda
dok nisam,
kako je lijepo biti.
O Ti koji jesi
i nikada nisi!
O daj mi,
biti mi daj!
Da jesam, i samo jesam!
Vječno i zauvijek jesam – u Tebi!
O Ti koji jesi:
biti mi daj!
(Bonaventura Duda)
Tako je pisao i molio mladi franjevac Bonaventura Duda. Rođen je 14. siječnja, te je tako svoj 90. rođendan proslavio na ”pravoslavnu” Novu godinu (po Julijanskom kalendaru!). Po providnosti Božjoj, ekumenist od rođenja! Poznajem ga dugo i dobro, te stoga ne sumnjam da se tog dana najdobrohotnije pomolio i za svoju pravoslavnu braću. Dan kasnije, 15. siječnja, proslavio je svoj 64. ”ređendan”.
Pjesnik, svećenik, autentični nasljedovatelj Isusa Krista i vjerni sljedbenik Franje Asiškog, te stoga ponizan iako darovit, skroman i izuzetno marljiv. Iznad svega zaljubljenik u Isusa i izvrstan poznavatelj Biblije kao knjige vjere i kulture. Najpoznatiji je i najzaslužniji hrvatski bibličar, nadahnuti propovjednik, duhovnik i znanstvenik. Dobitnik je znanstvene nagrade Annales Pilar Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar za 2004. godinu. Od 2010. dopisni je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Razredu za društvene znanosti.
Skupa sa svojim franjevačkim subratom i suvizionarom Zorislavom Lajošem pokrenuo je list Glas s koncila (1962.). Iste godine motivacijski je nadahnuto pisao đakovačkim bogoslovima:
”… Isus je na križu raširio ruke, da njima zagrli svijet. Ali kao da su mu se ruke učinile premalenima da sav svijet obujmi. On zaželi da se nađe mnogo ruku, koje bi dohvatile njegove spasiteljske, da tako umnoži svoje ruke rukama svojih svećenika i da svom silom svoje spasiteljske ljubavi zagrli svijet!”
Duda je zagrlio i mene kada sam se 1972. vratio s Harvarda. Uz njega su me prigrlili i Jerko Fućak, Tomislav Janko Šagi-Bunić, Josip Turčinović i mnogi drugi velikani Duha i Riječi u hrvatskome narodu. Intenzivno i često smo se susretali, ekumenski družili u legendarnoj Kršćanskoj sadašnjosti (KS) na Marulićevu trgu 14, na KBF-u na Kaptolu, u franjevačkom samostanu i drugdje.
Dobro su me upoznali sa žalosnim stanjem teološke misli u Hrvata, ali i oduševili svojom vizijom i požrtvovnošću da se to promijeni. Svi su oni radili danonoćno i samozatajno. Turčinović, također sjajan propovjednik (moji su ga protestantski studenti redovito odlazili slušati u kapeli Ranjenog Srca), doslovno je izgorio na poslu ”Fuer die Sache Jesu”, kako je glasio naslov tada popularnog njemačkog bestsellera.
Duboko me je impresionirao Turčinovićev briljantan teološki um, rijetka kombinacija analitičke preciznosti, proročke odvažnosti i strateške poduzetnosti. Mogao je postati jednim od najutjecajnijih hrvatskih teoloških pisaca, ali on je, vrlo često plivajući protiv struje općeg društvenog raspoloženja, gradeći institucionalnu infrastrukturu i mudro pregovarajući s mnogima iz crkvenog i tadašnjeg poslovnog svijeta, omogućio drugima da pišu i objavljuju.
I objavljivali su!
Probirem i prepisujem iz svojih bilježaka neka sjećanja. Kaže Turčinović: ”Mi smo ekumenski nepismeni. Kako to prevladati?!” A Duda dodaje: ”Ali mi smo i biblijski neishranjeni, a Biblija je ekumenska knjiga par excellence.” Znao je fra Bonaventura Duda jako dobro jer je sa svojim subratom, neprežaljenim Jerkom Fućakom, načinio najbolji prijevod Novoga zavjeta na hrvatskom jeziku. Znao je Duda o čemu govori jer je bio, skupa s književnikom, partizanskim pjesnikom Jurom Kaštelanom, glavni urednik Biblije koja je prodana u šezdeset tisuća primjeraka prije nego što je izašla iz tiska, te tako spasila socijalističku izdavačku kuću Stvarnost od bankrota. Poslije su u izdanju KS-a ta ista Zagrebačka Biblija (ZB) i Duda-Fućakov Novi zavjet postali pravi bestselleri.
Ulazimo u tjedan Molitvene osmine za jedinstvo kršćana. Na našem Evanđeoskom teološkom fakultetu u Osijeku, kao što je poznato, svake godine dodjeljuje se ekumenska povelja. Tako je bilo i 2008. kada smo se 22. listopada ”počastili” prisustvom istinskog velikana naše ekumenske misli: episkop Lakvrentije, vladika šabački, podijelio je nagradu s paterom Bonaventurom Dudom, i to u povodu 40. godišnjice pojavljivanja Zagrebačke Biblije. Episkop Lavrentije je u povodu 140. godišnjice prve kompletne srpske Biblije priredio njezino novo revidirano izdanje.
Oboje su zbog toga zaslužili to veliko priznanje. Laudator fra Bonaventure bio je profesor i akademik, pjesnik Ivan Golub, a laudator episkopa Lavrentija je bio Ratimir Rakić, dugogodišnji urednik Pravoslavlja i prvi predstavnik SPC-a u Središnjem odboru Svjetskog vijeća Crkava (WCC). Kolaudator za patera Dude bio je ugledni sarajevski bibličar prof. Mato Zovkić, a moj komoderator bio je dekan ljubljanskog Katoličkog bogoslovnog fakulteta prof. Stanko Gjeorlj. To je bio ekumenski događaj (slika u prilogu), moram ponoviti ovaj izraz, par excellence, čiji je glas stigao i do predsjednika Papinskog vijeća za jedinstvo kršćana, kardinala Waltera Kaspera. Okupila nas je Biblija. Biblija je, kako je Duda to znao reći, za sve kršćane ”mjerodavna i smjerodavna”. Ona je i ”temeljni tekst i duhovni test” kršćanske vjere i života. Eminentno ekumenska knjiga!
Vratimo se za trenutak na Marulićev trg u Turčinovićevu dnevnu (radnu!) sobu, u glavni stožer biblijskog, teološkog, duhovnog i ekumenskog planiranja i programiranja. Sjajni bibličar Duda i ekumenski teolog Turčinović u prisutnosti moje malenkosti raspravljaju kako spojiti Bibliju i ekumensku viziju.
Turčinović je to otprilike ovako posložio: treba nam prvo abeceda ekumenizma, opća informacija, pa je tako nastao Poslušni duhu, časopis koji je, nažalost, izlazio kratko vrijeme. Danas ga obnavlja sadašnji nositelj Katedre za ekumensku teologiju dr. Jure Zečević.
Zatim, treba rušiti predrasude i širiti horizonte, spoznaje i slobode. Sjećam se kako je uredniku informativne agencije AKSA-e rekao: ”Od sada treba redovito u svakom broju izvješćivati o ekumenskom svijetu.” U to vrijeme je i Glas koncila neke stvari ekumenski poticao i objavljivao. Nažalost, mnogo toga je u međuvremenu zamrlo, pa bi, čini se, neke ekumenske ideje trebalo ponovno oživjeti.
Treće, argumentirao je neumorni strateg Turčinović, uz svestranu Šagi-Bunićevu osobnu otvorenost i ekumensku širinu, kako moramo stvarati prostor za dijalošku atmosferu jer ”drugog puta nema”.
Četvrto, tražiti i(li) izgrađivati oblike, odnosno modele kooperativne budućnosti. Turčinović je, uz Šagi-Bunićevu teološki sadržajnu i medodološki dosljednu podršku, uvjerljivo govorio i o tome da mi na našoj vjetrometrini, pod opterećenjem prošlosti, raspeti između Sjevera i Juga, Zapada i Istoka, zapravo ne razumijemo važnost ekumenizma, ne samo u smislu traženja jedinstva kršćana nego i šire u promicanju mira i konstruktivnog suživota naroda i vjera na ovim prostorima.
Bonaventuru Dudu su Šagi-Bunić i Turčinović izuzetno cijenili, znali su reći da je Duda Božji dar KS-u, a ja sam oduševljeno potvrdio s dodatkom da je Duda Božji dar meni osobno i veliki blagoslov te izvor radosti čitavoj mojoj obitelji.
Duda, Šagi i Turčin (kako smo od milja zvali Turčinovića) prije svih detektirali su neke kušnje i dvojbe onih koji smatraju da ekumenizam ugrožava identitet te da je on, zapravo poput liberalne demokracije, koja je postupno pristizala, neko ”koncilsko pomodarstvo”, samo prolazni proizvod Zapada i njegovih navodno pseudoprogresivnih ideologija. Dakle, jedan od mitova postprosvjetiteljskog optimizma u neku zajedničku budućnost čovječanstva.
Na to je, ponajčešće spontanim ekumenskim razglabanjima, Šagi-Bunić znao reći: ”Ali Koncil nas obvezuje”, a Duda je onda, onako spontano, franjevački iskreno i evanđeoski nadahnuto, došapnuo: ”I Isus kaže i moli da jedno budu”, pa smo tako negdje između Isusa, Koncila i Kršćanske sadašnjosti, sanjali bolju budućnost.
Tu nije bilo pasivnog držanja, ni kalkuliranja, ni samoisticanja, ni samopravednosti, nego aktivno sudjelovanje i prihvaćanje i ostvarivanje tog duha, Isusova (Ivan 17) i koncilskog (Dei Verbum i Unitatis Redintegratio).
U ovome tjednu Molitvene osmine prisjetimo se Dudinih riječi da se zajednička molitva sva ”okreće oko Biblije kao temeljnog ekumenskog teksta i testa”. Smjerodavni i ekumenski otvoren duhovnik Duda mnogo moli te tako iz iskustva kaže: ”Molitva je riječ i misao, i pogled i susret. Sve može biti molitva, cijeli život bi zapravo trebao postati molitva. Ne bi iz nje trebalo izlaziti. Ako si stalno svjestan da je sve što imaš Božji dar, ako mu za sve zahvaljuješ, ako je svaki tvoj udah i izdah radosna hvala za sve, onda stalno moliš…”.
Prisjetimo se i važnih riječi kojih je ovih dana rekao papa Franjo (!) kada je izjavio: ”Naša srca moraju biti otvorena Božjoj riječi.”
S evangeličke strane pridružuje im se veliki teolog, etičar i mučenik Dietrich Bonhoeffer: ”Mi ćemo morati svoj život više podnijeti negoli izgrađivati, mi ćemo se više nadati negoli planirati, mi ćemo morati više izdržati negoli kročiti naprijed. Ali mi želimo vama mladima, novorođenom pokoljenju, sačuvati dušu iz čije snage biste vi trebali planirati, graditi i oblikovati novi i bolji život.”
Dajmo Dudi posljednju riječ: ”Svi smo mi pred Bogom mali. A jednom, u nebu, saznat ćemo da je među nama bilo i velikih. Sva sreća da mi njima nećemo tada biti zavidni, a oni nas neće gledati s visine.”
Takozvana ”nacionalna” proslava zlatnog jubileja katoličkog lista Glas Koncila, održana u Zagrebačkoj katedrali i u dvorani Vijenac Nadbiskupijskoga pastoralnog instituta u Zagrebu, u utorak 1. listopada, pokazala je svu bijedu tog nekada važnog crkvenog glasila, kojem treba odati priznanje, ali, bojim se, ništa više od toga, što je šezdesetih stao informirati ovdašnju javnost o velikim promjenama koje je donio Drugi vatikanski koncil, ne samo za Katoličku crkvu. Potom je, sedamdesetih i osamdesetih, bio ”jedini slobodni list” i vox populi golemog dijela naroda i jugoslavenskih građana koji nisu imali pristup, kako je točno konstatirano, partijski uređivanim medijima i informacijama. Od osamostaljenja Republike Hrvatske uredništvo se strmoglavilo i palo u provaliju najbrutalnijeg nacionalizma što ne znači da tjednik ne daje i dobre priloge, u prvom redu, kada objavljuje članke koji služe za biblijsko i teološko obrazovanje čitatelja, jer takvih članaka ima. Ali ukupan dojam jest izuzetno obeshrabrujuć i žalostan.
Pođimo samo od jedne prestrašne činjenice za taj oronuli list: u tekućem je broju katoličkog tjednika središnji izvještaj o navodno važnoj godišnjici potpisan pseudonimom Stipan Bunjevac (kojim se inače koristi novinar Tomislav Vuković, osoba koja zastupa ekstremno nacionalističke stavove, kakvima se i inače kiti novina Josipa Bozanića). Čemu buka oko toga da je Glas Koncila ”lučonoša” medijskih sloboda, medij koji donosi istinu i samo istinu (tako nekako je u Katedrali prozborio kardinal), ako nitko u toj redakciji nema petlje imenom i prezimenom potpisati jedan, zacijelo, povijesni tekst?
Ja ću vam odmah kazati zašto se proizvodi ta galama: da se sakriju neke bitne činjenice, počevši od one da je za vrijeme dok je urednik Glasa Koncila Ivan Miklenić, tjedniku desetkovana tiraža: od 140.000 primjeraka, sada se prodaje 12, možda 14 tisuća primjeraka, ako i toliko, a najčešća poruka koju čitatelji šalju redakciji glasi, otprilike: Žao nam je što moramo otkazati pretplatu. Naša je baka preminula.
Može Josip Bozanić, izdavač Glasa Koncila, hraniti iluziju da je Glas Koncila pozvan ”biti u službi oblikovanja katoličke javnosti u hrvatskom narodu”, neminovnost je da će, nastavi li po starom, ovaj katolički tjednik skoro biti u potpunosti marginalan i beznačajan bilten, kako je i počeo, u susjednom samostanu otaca franjevaca, na zagrebačkom Kaptolu broj 9.
No, nije tomu tako samo zbog bioloških zakona, jer izumiru naše drage bake i jer mlađi ljudi uopće ne zarezuju kaptolske novine. Najvažniji je razlog katastrofalno lošim rezultatima Glasa Koncila taj što su urednici i novinari, i u tome je sva mudrost i filozofija, iznevjerili moto kojim se kočopere u glavi lista. Naime, tamo piše da je tjednik ”Novo lice Crkve” ali, avaj, Glas Koncila je to lice nagrdio, osakatio, osramotio i ”ukrasio” neprestanim šamaranjem svakoga tko nije Hrvat i katolik po mjeri uskogrudnih nacionalista i šovinista, koji još taj listi smatraju svojim.
Pojasnit ću ove pregrube riječi, no, prije toga, uputit ću uvaženim slavljenicima par pitanja koja mi se kao novinaru i teologu nameću. Prvo, ako je ovo zaista bio važan jubilej za Katoličku crkvu u Republici Hrvatskoj (odavno Glas Koncila više nije glasilo bosanskohercegovačkih katolika, a zna se i zašto, jer su sekundirali Franji Tuđmanu i Gojku Šušku u akciji uništavanja tamošnjih Hrvata), kako to da je papin predstavnik, apostolski nuncij u RH, bojkotirao slavlje? Je li, gospodine Mikleniću, istina da apostolski nuncij uopće nije zadovoljan niti s vama niti s Glasom Koncila pa ga vi zato omalovažavate?
Zatim, ako je Glas Koncila ”lice Crkve”, pretpostavljamo, katoličke, koja je i univerzalna, pa u našoj zemlji mora znati zagrliti svakoga, baš svakoga, zašto se Glas Koncila obraća samo Hrvatima i zašto je potrebno da kardinal Josip Bozanić u propovijedi na misi u povodu jubileja, u relativno kratkom obraćanju, čak dvanaest puta spomene hrvatski narod? Potpuno je razumljivo da jedan Davor Butković (u članku kojim si umišlja da je dorastao komentirati crkvene stvari) ne kaže ”Katolička crkva u RH”, kako stoji u četirima ugovorima koji su potpisani između Svete Stolice i Republike Hrvatske, već ”hrvatska Katolička crkva”, i to jedanaest puta (dva je puta napisao ”naša Crkva”), ali kako to zagrebački nadbiskup, član kardinalskog zbora, shvaća Crkvu?
Shvaća je krivo, naravno, pa ću ga podsjetiti što je o tomu govorio jedan od pokretača Glasa Koncila, teolog i naš profesor fra Tomislav Janko Šagi Bunić. Pitao se: ”Može li katolik biti nacionalist, nosilac nacionalizma?” Pa je dao i odgovor: ”Prva i temeljna spoznaja koje moramo biti svjesni jest da kršćanstvo ne može biti poistovjetovano ni s jednom nacijom, nego da je kršćanstvo stvarnost višeg reda, koja prelazi (transcendira) sve narode, jer sabire svoje članstvo iz svih naroda, stvara zajedništvo druge vrste nego što je nacionalno zajedništvo. Kršćanstvo se očituje svijetu kao jedan svojevrstan narod – narod Božji, ali taj narod kao takav nema svoje domovine na zemlji.” (vidi u Katolička crkva i hrvatski narod, Tomislav J. Šagi Bunić, KS, Zagreb, 1983., str. 7 i 8.)
Drugim riječima, ne može se činiti ono što čini Glas Koncila i ono što čine mnogi vjernici laici u Hrvatskoj, ni ono što čini hrvatski kler, ni ono što čine hrvatski biskupi s kardinalom Bozanićem na čelu, postovjećivati kršćanstvo i katolicizam s hrvatstvom. Ne može se nikako govoriti da je Katolička crkva isto što i hrvatski narod, iz čega se izvlači jedna od najbolesnijih konstatacija u nas, da ne može biti Hrvat onaj tko nije član Katoličke crkve ili, pogotovo, tko nije aktivan i praktičan katolik!
Iako je to toliko očevidno da o tome ne bi trebalo govoriti, a kamoli pisati kolumne u novinama ili na portalima, vidimo da se u tome upada u stalne pogreške, na način koji ne koristi ni Crkvi, ni Hrvatima, ni ostalim građanima, bez obzira na njihov svjetonazor, a napose svima onima koji su se opredijelili za život s Kristom po vjeri.
Doktorska bi se dizertacija mogla i trebala napisati na temu kako je to Glas Koncila odustao da bude ”Novo lice Crkve” da bi ga nagrdio. Ne samo zbog toga što ustrajava u izbacivanju svih onih koji nisu Hrvati i ”pravi vjernici”, čime izdaje narav Crkve; ne samo zbog toga što je tom listu glavno gorivo taj, prema dokumentima Katoličke crkve, počevši od konstitucije Lumen gentium 1, nemogući katolički nacionalizam. Već zbog toga što je u najstrašnijem času naše recentne povijesti redakcija kolaborirala s ratnim zločincima do te mjere da je mjesec dana nakon Oluje, kada se jasno znalo za ratne zločine Hrvata nad preostalim Srbima, u, vjerujem, najsramotnijem članku ikad napisanom u Glasu Koncila, don Živko Kustić hvalio ”neviđenu humanost ratovanja”, što je bolesno i nekršćanski, i zbog čega sam, jer sam se tomu pisanju svim silama suprotstavio, zaradio izgon iz Hrvatskog društva katoličkih novinara, pogotovo nakon što sam Kustiću, Mikleniću i ostalima postavio ovo pitanje: bi li oni relativizirali te ratne zločine da im je u Medačkom džepu, primjerice, na kolac nabijena supruga, sestra, majka ili punica?
O pedesetoj godišnjici postojanja katoličkog lista Glas Koncila (iako zapravo postoji 51 godinu, toliko o preciznosti tzv. katoličkih novinara), imam vrlo neugodnu zadaću da konstatiram kako se ta nekad slobodarska novina pretvorila u glasilo hrvatskog fanatizma, koji je bubnjevima i trubama popratio pravu nacionalnu i ljudsku tragiku. Cenzuriraju čak i papu Ivana Pavla II. (prešućena je prva godišnjica strahovito važnog govora na zagrebačkom hipodromu 1994.) i kardinala Franju Kuharića (koji je 13. kolovoza 1995. u Okučanima žestoko napao ratne zločine počinjene nakon Oluje, što u Glasu Koncila nije bilo moguće pročitati, ta, veličala se tada ”neviđena humanost ratovanja”).
Mislim da sam apsolutno dužan raščišćavati nejasnoće i zablude jer držim da je sveta dužnost novinara, koji je i kršćanin, braniti prava i dostojanstvo svakog člana većinskog naroda i svakog hrvatskog građanina, bez obzira kakav bio njegov svjetonazor ili odnos prema Katoličkoj crkvi, ili kakav bio njegov osjećaj u našoj domovini.
