”O, BUONA VENTURA!”

 

Oduvijek sam volio mjesečinu.

U njoj sve stvari se čine

u isto vrijeme da jesu

i kao da nisu.

 

I sebi sam tako izgledam:

da jesam

i kao da nisam.

 

I kad mislim da jesam,

skoro da želim da nisam.

Jer – jao! – ja koji jesam

više sam onaj koji nisam.

 

I moglo bi biti da k Bogu dođem

kao da jesam,

a on će mi reći da nisam.

 

A tada –

bolje bi bilo

da nije me bilo.

 

A kada mislim da nisam,

bude mi žao,

jer volim da jesam.

 

O kako je dobro: biti!

To možda i ne znam pravo,

već samo slutim

kako je dobro: biti!

 

Jer –

i ovo malo što jesam

dok nisam,

kako je lijepo biti.

 

O Ti koji jesi

i nikada nisi!

O daj mi,

biti mi daj!

Da jesam, i samo jesam!

Vječno i zauvijek jesam – u Tebi!

O Ti koji jesi:

biti mi daj!

 

(Bonaventura Duda)

 

Tako je pisao i molio mladi franjevac Bonaventura Duda. Rođen je 14. siječnja, te je tako svoj 90. rođendan proslavio na ”pravoslavnu” Novu godinu (po Julijanskom kalendaru!). Po providnosti Božjoj, ekumenist od rođenja! Poznajem ga dugo i dobro, te stoga ne sumnjam da se tog dana najdobrohotnije pomolio i za svoju pravoslavnu braću. Dan kasnije, 15. siječnja, proslavio je svoj 64. ”ređendan”.

 

Pjesnik, svećenik, autentični nasljedovatelj Isusa Krista i vjerni sljedbenik Franje Asiškog, te stoga ponizan iako darovit, skroman i izuzetno marljiv. Iznad svega zaljubljenik u Isusa i izvrstan poznavatelj Biblije kao knjige vjere i kulture. Najpoznatiji je i najzaslužniji hrvatski bibličar, nadahnuti propovjednik, duhovnik i znanstvenik. Dobitnik je znanstvene nagrade Annales Pilar Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar za 2004. godinu. Od 2010. dopisni je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Razredu za društvene znanosti.

 

Skupa sa svojim franjevačkim subratom i suvizionarom Zorislavom Lajošem pokrenuo je list Glas s koncila (1962.). Iste godine motivacijski je nadahnuto pisao đakovačkim bogoslovima:

 

”… Isus je na križu raširio ruke, da njima zagrli svijet. Ali kao da su mu se ruke učinile premalenima da sav svijet obujmi. On zaželi da se nađe mnogo ruku, koje bi dohvatile njegove spasiteljske, da tako umnoži svoje ruke rukama svojih svećenika i da svom silom svoje spasiteljske ljubavi zagrli svijet!”

 

Duda je zagrlio i mene kada sam se 1972. vratio s Harvarda. Uz njega su me prigrlili i Jerko Fućak, Tomislav Janko Šagi-Bunić, Josip Turčinović i mnogi drugi velikani Duha i Riječi u hrvatskome narodu. Intenzivno i često smo se susretali, ekumenski družili u legendarnoj Kršćanskoj sadašnjosti (KS) na Marulićevu trgu 14, na KBF-u na Kaptolu, u franjevačkom samostanu i drugdje.

O Ti koji jesi i nikada nisi! O daj mi, biti mi daj! Da jesam, i samo jesam! Vječno i zauvijek jesam – u Tebi! O Ti koji jesi: biti mi daj!

 

Dobro su me upoznali sa žalosnim stanjem teološke misli u Hrvata, ali i oduševili svojom vizijom i požrtvovnošću da se to promijeni. Svi su oni radili danonoćno i samozatajno. Turčinović, također sjajan propovjednik (moji su ga protestantski studenti redovito odlazili slušati u kapeli Ranjenog Srca),  doslovno je izgorio na poslu ”Fuer die Sache Jesu”, kako je glasio naslov tada popularnog njemačkog bestsellera.

 

Duboko me je impresionirao Turčinovićev briljantan teološki um, rijetka kombinacija analitičke preciznosti, proročke odvažnosti i strateške poduzetnosti. Mogao je postati jednim od najutjecajnijih hrvatskih teoloških pisaca, ali on je, vrlo često plivajući protiv struje općeg društvenog raspoloženja, gradeći institucionalnu infrastrukturu i mudro pregovarajući s mnogima iz crkvenog i tadašnjeg poslovnog svijeta, omogućio drugima da pišu i objavljuju.

 

I objavljivali su!

 

Probirem i prepisujem iz svojih bilježaka neka sjećanja. Kaže Turčinović: ”Mi smo ekumenski nepismeni. Kako to prevladati?!” A Duda dodaje: ”Ali mi smo i biblijski neishranjeni, a Biblija je ekumenska knjiga par excellence.” Znao je fra Bonaventura Duda jako dobro jer je sa svojim subratom, neprežaljenim Jerkom Fućakom, načinio najbolji prijevod Novoga zavjeta na hrvatskom jeziku. Znao je Duda o čemu govori jer je bio, skupa s književnikom, partizanskim pjesnikom Jurom Kaštelanom, glavni urednik Biblije koja je prodana u šezdeset tisuća primjeraka prije nego što je izašla iz tiska, te tako spasila socijalističku izdavačku kuću Stvarnost od bankrota. Poslije su u izdanju KS-a ta ista Zagrebačka Biblija (ZB) i Duda-Fućakov Novi zavjet postali pravi bestselleri.

 

Ulazimo u tjedan Molitvene osmine za jedinstvo kršćana. Na našem Evanđeoskom teološkom fakultetu u Osijeku, kao što je poznato, svake godine dodjeljuje se ekumenska povelja. Tako je bilo i 2008. kada smo se 22. listopada ”počastili” prisustvom istinskog velikana naše ekumenske misli: episkop Lakvrentije, vladika šabački, podijelio je nagradu s paterom Bonaventurom Dudom, i to u povodu 40. godišnjice pojavljivanja Zagrebačke Biblije. Episkop Lavrentije je u povodu 140. godišnjice prve kompletne srpske Biblije priredio njezino novo revidirano izdanje.

Probirem i prepisujem iz svojih bilježaka neka sjećanja. Kaže Turčinović: ”Mi smo ekumenski nepismeni. Kako to prevladati?!” A Duda dodaje: ”Ali mi smo i biblijski neishranjeni, a Biblija je ekumenska knjiga par excellence.”

 

Oboje su zbog toga zaslužili to veliko priznanje. Laudator fra Bonaventure bio je profesor i akademik, pjesnik Ivan Golub, a laudator episkopa Lavrentija je bio Ratimir Rakić, dugogodišnji urednik Pravoslavlja i prvi predstavnik SPC-a u Središnjem odboru Svjetskog vijeća Crkava (WCC). Kolaudator za patera Dude bio je ugledni sarajevski bibličar prof. Mato Zovkić, a moj komoderator bio je dekan ljubljanskog Katoličkog bogoslovnog fakulteta prof. Stanko Gjeorlj. To je bio ekumenski događaj (slika u prilogu), moram ponoviti ovaj izraz, par excellence, čiji je glas stigao i do predsjednika Papinskog vijeća za jedinstvo kršćana, kardinala Waltera Kaspera. Okupila nas je Biblija. Biblija je, kako je Duda to znao reći, za sve kršćane ”mjerodavna i smjerodavna”. Ona je i ”temeljni tekst i duhovni test” kršćanske vjere i života. Eminentno ekumenska knjiga!

 

Vratimo se za trenutak na Marulićev trg u Turčinovićevu dnevnu (radnu!) sobu, u glavni stožer biblijskog, teološkog, duhovnog i ekumenskog planiranja i programiranja. Sjajni bibličar Duda i ekumenski teolog Turčinović u prisutnosti moje malenkosti raspravljaju kako spojiti Bibliju i ekumensku viziju.

 

Turčinović je to otprilike ovako posložio: treba nam prvo abeceda ekumenizma, opća informacija,  pa je tako nastao Poslušni duhu, časopis koji je, nažalost, izlazio kratko vrijeme. Danas ga obnavlja sadašnji nositelj Katedre za ekumensku teologiju dr. Jure Zečević.

 

Zatim, treba rušiti predrasude i širiti horizonte, spoznaje i slobode. Sjećam se kako je uredniku informativne agencije AKSA-e rekao: ”Od sada treba redovito u svakom broju izvješćivati o ekumenskom svijetu.” U to vrijeme je i Glas koncila neke stvari ekumenski poticao i objavljivao. Nažalost, mnogo toga je u međuvremenu zamrlo, pa bi, čini se, neke ekumenske ideje trebalo ponovno oživjeti.

Argumentirao je neumorni strateg Turčinović, uz svestranu Šagi-Bunićevu osobnu otvorenost i ekumensku širinu, kako moramo stvarati prostor za dijalošku atmosferu jer ”drugog puta nema”

 

Treće, argumentirao je neumorni strateg Turčinović, uz svestranu Šagi-Bunićevu osobnu otvorenost i ekumensku širinu, kako moramo stvarati prostor za dijalošku atmosferu jer ”drugog puta nema”.

 

Četvrto, tražiti i(li) izgrađivati oblike, odnosno modele kooperativne budućnosti. Turčinović je, uz Šagi-Bunićevu teološki sadržajnu i medodološki dosljednu podršku, uvjerljivo govorio i o tome da mi na našoj vjetrometrini, pod opterećenjem prošlosti, raspeti između Sjevera i Juga, Zapada i Istoka, zapravo ne razumijemo važnost ekumenizma, ne samo u smislu traženja jedinstva kršćana nego i šire u promicanju mira i konstruktivnog suživota naroda i vjera na ovim prostorima.

 

Bonaventuru Dudu su Šagi-Bunić i Turčinović izuzetno cijenili, znali su reći da je Duda Božji dar KS-u, a ja sam oduševljeno potvrdio s dodatkom da je Duda Božji dar meni osobno i veliki blagoslov te izvor radosti čitavoj mojoj obitelji.

 

Duda, Šagi i Turčin (kako smo od milja zvali Turčinovića) prije svih detektirali su neke kušnje i dvojbe onih koji smatraju da ekumenizam ugrožava identitet te da je on, zapravo poput liberalne demokracije, koja je postupno pristizala, neko ”koncilsko pomodarstvo”, samo prolazni proizvod Zapada i njegovih navodno pseudoprogresivnih ideologija. Dakle, jedan od mitova postprosvjetiteljskog optimizma u neku zajedničku budućnost čovječanstva.

U ovome tjednu Molitvene osmine prisjetimo se Dudinih riječi da se zajednička molitva sva ”okreće oko Biblije kao temeljnog ekumenskog teksta i testa”. (…) Prisjetimo se i važnih riječi kojih je ovih dana izrekao papa Franjo (!) kada je izjavio: ”Naša srca moraju biti otvorena Božjoj riječi.”

 

Na to je, ponajčešće spontanim ekumenskim razglabanjima, Šagi-Bunić znao reći: ”Ali Koncil nas obvezuje”, a Duda je onda, onako spontano, franjevački iskreno i evanđeoski nadahnuto, došapnuo: ”I Isus kaže i moli da jedno budu”, pa smo tako negdje između Isusa, Koncila i Kršćanske sadašnjosti, sanjali bolju budućnost.

 

Tu nije bilo pasivnog držanja, ni kalkuliranja, ni samoisticanja, ni samopravednosti, nego aktivno sudjelovanje i prihvaćanje i ostvarivanje tog duha, Isusova (Ivan 17) i koncilskog (Dei Verbum i Unitatis Redintegratio).

 

U ovome tjednu Molitvene osmine prisjetimo se Dudinih riječi da se zajednička molitva sva ”okreće oko Biblije kao temeljnog ekumenskog teksta i testa”. Smjerodavni i ekumenski otvoren duhovnik Duda mnogo moli te tako iz iskustva kaže: ”Molitva je riječ i misao, i pogled i susret. Sve može biti molitva, cijeli život bi zapravo trebao postati molitva. Ne bi iz nje trebalo izlaziti. Ako si stalno svjestan da je sve što imaš Božji dar, ako mu za sve zahvaljuješ, ako je svaki tvoj udah i izdah radosna hvala za sve, onda stalno moliš…”.

 

Prisjetimo se i važnih riječi kojih je ovih dana rekao papa Franjo (!) kada je izjavio: ”Naša srca moraju biti otvorena Božjoj riječi.”

 

S evangeličke strane pridružuje im se veliki teolog, etičar i mučenik Dietrich Bonhoeffer: ”Mi ćemo morati svoj život više podnijeti negoli izgrađivati, mi ćemo se više nadati negoli planirati, mi ćemo morati više izdržati negoli kročiti naprijed. Ali mi želimo vama mladima, novorođenom pokoljenju, sačuvati dušu iz čije snage biste vi trebali planirati, graditi i oblikovati novi i bolji život.”

 

Dajmo Dudi posljednju riječ: ”Svi smo mi pred Bogom mali. A jednom, u nebu, saznat ćemo da je među nama bilo i velikih. Sva sreća da mi njima nećemo tada biti zavidni, a oni nas neće gledati s visine.”