novinarstvo s potpisom
Miljenko Jergović
Foto: Goran Stanz
Domagoj Jakopović Ribafish ovog se ljeta nakanio poigrati malo Veljka Rogošića. U tri će etape, kaže, plivajući spojiti sve naseljene hrvatske otoke. Svoj poduhvat najavio je na sve raspoložive načine, u svim elektronskim medijima i na društvenim mrežama. [Read more…]
Poljski pisac Tadeusz Borowski bio je nepoznat čitateljima knjiga na hrvatskom jeziku, sve dok izdavačka kuća VBZ nedavno nije objavila zbirku njegovih odabranih priča pod naslovom “Kod nas u Auschwitzu”. Knjiga je izašla u okviru niza “Europom u 30 knjiga” koji nam donosi po jedno djelo autora iz trideset europskih zemalja, u prijevodu Ivane Vidović Bolt, uz doprinos jedne priče u prijevodu Zdravka Malića. Velika im hvala. [Read more…]
U po mnogo čemu odvratnom, beskrajno dugom filmu Emira Kusturice, Underground, ima scena u kojoj majmun Soni, dok se ostali likovi, njih milijardu, vesele, uskače u tenk. Pogledom ga prati Bora Todorović i izgovara repliku koju od zaglušujuće buke nitko ne čuje: “Majmun je ušao u tenak, biće katastrofa…”
U jednom drugom filmu, Pulp Fiction, u sceni iz motelske sobe, Fabiene (Maria de Medeiors), od Buthca (Bruce Willis), traži da joj da ‘‘oral pleasure“, oralno zadovoljstvo ili kunilingus, kako se to još kaže, samo što tako nitko ne govori.
U Sloveniji, kunilingus se desio pred očima onih koji ga nisu trebali vidjeti i završilo je kao Sonijev ulazak u tenk: katastrofom.
Vijest ste vjerojatno čuli, teško ju je bilo izbjeći: ravnatelj škole i nastavnica snimljeni su u ljubavnom klinču dok je on oralno zadovoljava u svom uredu. Od nekuda su ih promatrale učeničke oči i snimao učenički mobitel ili mobiteli. Snimak je, zatim, objavljen na internetu, klasični mediji su njegovo postojanje razglasili i ravnatelj, oženjeni pedesettrogodišnjak i otac dvoje djece je izvršio samoubojstvo!
Naravno, isti oni mediji što su do prije neki dan, kao ekskluzivnu objavljivali priču o preljubničkom kunilingusu, ostali su zgroženi, šokirani, zabrinuti i još nekakvi. Odjednom je, kao, pređena granica koja slobodu izvještavanja o javnim osobama odvaja od pretvaranja te iste slobode u smrtonosno oružje.
Treba li sumnjati kako bi, da se D.K. nije ubio, priča o oralnom zadovoljstvu na uredskom stolu imala još sto, dvjesto, osam milijuna nastavaka?
Netko je davno rekao kako dobre ideje nisu krive za ono što ljudi od njih naprave. Internet je, naravno, što se može naglasiti samo nema neke potrebe, jedan od najznačajnijih izuma u povijesti čovječanstva, ali je, u isto vrijeme, kako je prije nekoliko godina napisao bosanskohercegovački književnik Muharem Bazdulj, ljudsku glupost učinio prisutnijom. Ne, nije je uvećao – između ostalog zato što nema potrebe, svakako je beskrajna – već joj je, kažimo tako, omogućio rasprostranjenost.
Kriv je, taj internet, za neželjene posljedice svog postojanja točno onoliko koliko je kriv tenk zato što je majmun ušao u njega i ispalio granatu.
Galopirajući tehnološki napredak događa nam se kao što se, nekoliko desetljeća ranije, desio socijalizam: prerano i prije nego je došlo do opće emancipacije, do stanja svijesti u kojem se ne objašnjava, već se podrazumijeva kako beskrajan prostor slobode nije, u isto vrijeme, prostor zabave za beskrajan broj majmuna.
Ta teorija o beskrajnom broju majmuna s beskrajnim brojem pisaćih strojeva i mogućnosti da jedan od njih, lupajući bez veze po slovima, ipak napiše djelo ravno Shakespeareovom, starija je od mreže nad mrežama i na nju u knjizi Kult amatera podsjeća Andrew Keen, nekadašnji uposlenik u Silicijskoj dolini, pišući o tome kako “blogovi, MySpace, YouTube i ostali suvremeni mediji koje stvaraju korisnici uništavaju našu ekonomiju, kulturu i vrijednost”. I još nešto, vidjeli smo u Sloveniji, ljudske živote.
Krivo je, međutim, svu krivicu za samoubojstvo školskog ravnatelja svesti na majmune s dobrim mobitelima i istom takvom konekcijom. Ne može ih se, naravno, amnestirati, daleko od toga, no oni su tek jedna od neželjenih posljedica medija čiji sadržaj stvaraju korisnici, kreiranog prije nego je nađen način da neograničeni prostor slobode, što također internet jeste, ne podrazumijeva i neograničenu neodgovornost i istu takvu mogućnost zloupotrebe.
(Uzgred rečeno, ako medijski sadržaj na bilo kojem mediju mogu stvarati korisnici, a ne profesionalci, znači li to i da umjesto liječnika, dakle profesionalaca, zahvate na samim sebi ili drugim bolesnicima, mogu obavljati korisnici medicinskih usluga, dakle pacijenti, inače profesionalni bageristi ili nogometni treneri?)
Možemo sada kazati kako će se jednom, nekada, nekako, naći rješenje za problem koji proizlazi iz prava na konzumiranje internetskih sadržaja i jednakog prava na njihovo kreiranje, što je, prema vjernicima weba 2.0, jednako pravu na rad ili na toplu vodu, iako, naravno, nije.
Odnosno, nema ama baš nikakve sličnosti između prava i potrebe nekoga iz Gospića da, ne izlazeći iz stana, čita tekstove objavljene u Guardianu i prava nekih mariborskih majmuna da objave snimak intimnog odnosa dvoje odraslih, odgovornih, punoljetnih ljudi, pa makar se on desio tamo gdje mu mjesto nije.
No, oni su, ti mariborski majmuni, baš kao i internetski sadržaji poput njihovog, posljedica onoga što je tržište učinilo od novinarstva. Kako se, naime, uspjeh medija ne mjeri kvalitetom sadržaja, nego isključivo profitabilnošću, e tako su novine – zadržimo se na njima, iako ni s televizijama nije drugačije i bolje – umjesto da objavljuju ono što bi čitatelji trebali znati, počele objavljivati ono što publika, uvjetno kazano, želi znati i čime se, prije svega, zabavlja često zadovoljavajući najniže porive.
Tržišni uspjeh tabloida dogodio se puno prije nego su djeca u škole, umjesto ravnala i olovaka, krenula nositi androide i iphone, te inicirao slične sadržaje na internetu, da bi kasnije, baš kako su, a prema Keenu, i planirali tvorci weba 2.0, korisnici počeli kreirati “svoj” sadržaj, što je dovelo do zamjene uloga: tehnološki napredni unuci bulevarskog tiska objave nešto, ostatak istog tog tiska u klasičnoj formi, zatim objavljeno preuzima i dodatno popularizira.
Rezultat?
Nekada samo traume protagonista tračeva upakiranih kao “vijesti”, a nekada, evo sada, smrt, tragedija poslije koje je jasno kako između slobodnog pristupa internetu i slobodnog kreiranja sadržaja na njemu, ne može bezuvjetno stajati znak jednakosti.
Mi smo, jednostavno, takvi da svemu možemo naći krivu upotrebnu vrijednost. Pokazali smo to još s dinamitom i nismo napredovali. Zato jednak ishod mogu imati majmunski ulazaka u tenk i pristup internetu onih sa sviješću majmuna.
Uvijek, ali uvijek, slijedi katastrofa…
(Prenosimo s portala Forum.tm).
Oko ponoći ponedjeljka 11. kolovoza do našeg je dijela svijeta stigla šokantna vijest: ubio se Robin Williams. Samoubojstvo gušenjem, kako je njegova smrt obzirno opisana na engleskom jeziku, u nas je prevedena točnije i brutalnije: slavni se glumac objesio.
Oduzimanje vlastitog života među holivudskim zvijezdama baš i nije rijetkost. Ali, ime, lice i glas Robina Williamsa bilo je sinonim za ohrabrujući smijeh i ljudsku toplinu. Odatle šok. Tek sada iz brojnih tekstova i intervjua upoznajemo život proveden u borbi s ovisnostima i dubokim depresijama, a i u svojim komičarskim solo-nastupima Williams je zaranjao do najnižih točaka vlastitog postojanja i od tamo vadio gorke šale o vlastitim posrnućima.
U filmovima kao što su “Gospođa Doubtfire” ili “Krletka”, Robin Williams je bio urnebesni komičar zbog kojeg vas boli trbuh od smijanja. Ali, svi ti njegovi gegovi, maskiranja, verbalno virtuozni rafali viceva i svakojake ludorije, osim gušenja publike smijehom, uvijek su imali i mnogo važniju i uzvišeniju svrhu: masažu moždanih vijuga i prokrvljavanje srčanog mišića ljudskošću, nježnošću i razumijevanjem za bližnje, kako unutar napuklih obitelji, tako i prema onim ljudima za koje su inače rezervirani zazor, prezir i omalovažavajuće predrasude.
Ubio se čovjek očito nesretniji nego što su i njegovi najveći obožavatelji slutili. Ali, likovi koje je oživljavao u filmovima ostaju slaviti život i ljudski duh nasuprot svijetu koji tom duhu ostavlja sve manje prostora, vremena i važnosti.
Nije to puka podudarnost što svijet koji zatire ljepotu, jedinstvenost i hrabrost ljudskog duha postaje sve hladniji, okrutniji, bezobzirniji i ružniji. To nije slučaj, to je uzrok i posljedica. Isto tako nikako ne može biti slučajno da je Robin Williams briljirao upravo u likovima koji duhom prkose takvom uređenju svijeta promičući suosjećanje i solidarnost.
Umjetnost glume podrazumijeva sposobnost preobrazbe u svakojake likove, i odvratne i divne. Ipak, način na koji je Robin Williams pred našim očima utjelovio vojnog radijskog voditelja Adriana Cronauera u “Good Morning, Vietnam”, Patcha Adamsa u istoimenom filmu o liječniku koji liječi smijehom, doktora Malcolma Sayera koji nakon desetljeća obamrlosti teške bolesnike nakratko vraća u život u “Buđenjima”, sve te i mnoge druge uloge ne ostavljaju ni najmanje sumnje da je Williams jedan dio osobnosti svih tih likova nosio u sebi i kad nije glumio. O tome, uostalom, govori i njegova predanost pomaganju ljudima, od stipendiranja mladih glumaca do ohrabrivanja teško bolesnih prijatelja i kolega.
Naravno da nisam zaboravio, nego sam na počasnom mjestu ostavio lik profesora engleskog Johna Keatinga u “Društvu mrtvih pjesnika”. Tko bi s imalo srca, pameti i duše mogao zaboraviti tog odgojitelja mladih ljudi kojem književnost, a osobito poezija, nisu bili samo jedna od prepreka koju mladići moraju preskočiti i što prije zaboraviti u svom akademskom napredovanju prema budućim karijerama u svijetu bez poetike i etike?
Začudio sam se kad sam ovih dana vidio da je ta antologijska filmska drama snimljena tek 1989. godine jer sam bio uvjeren da me taj film uzbudio, dirnuo, protresao i nadahnuo još dok sam bio gimnazijalac. Vjerojatno sam se gledajući ga vratio u školske klupe, pa odatle pogreška pamćenja, utoliko više što sam u svom srednjoškolskom životu bio blagoslovljen sličnim profesorom hrvatskog jezika.
Doduše, profesor Grga Pejnović bio je stari gospodin nimalo luckast poput Williamsova lika. Ali, zajedničko im je bilo ono najvažnije: strastvena ljubav prema jeziku i književnosti, predavačka karizma, sati i sati predanog, ponekad čak i do urnebesne komičnosti uživljenog čitanja rečenica i stihova hrvatskih i svjetskih klasika, te iznad svega čvrsto uvjerenje da je upravo taj predmet onaj kojim se odgajaju pametni, pošteni i hrabri ljudi čvrstih karaktera, ljudi koji u sigurnosti vlastitog identiteta i podrijetla mogu slobodno, otvoreno i znatiželjno otvarati sva vrata ovoga svijeta tražeći i stvarajući dobrotu i ljepotu.
Ipak, ispostavilo se da sam Društvo mrtvih pjesnika gledao i u jednom školskom razredu. Poruka jedne bivše učenice razdragala me i podsjetila da sam svoje četverogodišnje pedagoško iskustvo i druženje s jednim divnim razredom, punim budućih vrijednih učiteljica i profesorica, završio upravo tako da smo naše posljednje zajedničke sate u razredu proveli gledajući Društvo mrtvih pjesnika. Predivna je nagrada znati da je i ta video-projekcija izvedbe Robina Williamsa u ulozi profesora Keatinga ostala upamćena sve ove godine i desetljeća. To bi mu sigurno bilo drago čuti.
Nije slučajno ni to što se svi spomenuti filmski likovi Robina Williamsa u svom plemenitom poslu moraju boriti protiv ekonomsko-političko-militarističkog ustroja svijeta. Nije tu riječ o naknadnoj pameti pod dojmom osobne Williamsove tragedije ako kažem da sam u njegovom bučnom smijehu i širokom osmijehu uvijek nazirao i primjesu neke gubitničke sjete i beznadne tuge.
Sve njegove spomenute filmske misije završavaju porazom. Čovjeka koji se na valovima ratne vojničke radio-stanice usudio sprdati sa “svetinjama”, a u prvom redu s ratom samim, vojno-birokratska mašinerija na kraju je odstranila. Mali pacijenti Patcha Adamsa na kraju uglavnom umiru, baš kao što se i oni veliki dr. Sayera vraćaju u besvjesno stanje. Ali, prije toga svi su ti likovi ljude oko sebe dirnuli čudom koje se ne zaboravlja čak ni u najdubljoj komi.
Naposljetku, profesor Keating doživljava najveću tragediju kada jedan od njegovih učenika, zaražen poezijom i slobodom, počinja samoubojstvo kao predaju pred svijetom odraslih koji mu ne da poletjeti. Tko se danas može okladiti da ga se Williams nije sjetio stavljajući omču oko vlastitog vrata?
U filmu, okrivljen i obilježen profesor mora napustiti svoj razred i školu. Ali, onaj trenutak kada učenici, jedan po jedan, smogavši snage oduprijeti se strogom i hladnom režimu, ustaju, penju se na svoje školske klupe i odozgo, s planinskih vrhova slobodnog i ponosnog duha pozdravljaju svog profesora Whitmanovim stihom “O, kapetane! Moj kapetane!” – e to su trenuci koji ostaju, koji se pamte i koju nas i dalje nadahnjuju.
Duša poučena, oplemenjena i probuđena umjetnošću zna i prepoznaje istinitu i pravu ljudskost. Takvu se dušu ne može ni prestrašiti, ni zavesti tričarijama i prolaznim “svetinjama”. U onoj suzi koju vam izmami završni prizor Društva mrtvih pjesnika, u tom ganuću i nadahnuću leži i vaša ljudskost. U takvim je suzama i sva nada ovoga svijeta da će naš brod, kao u Whitmanovoj pjesmi, jednom stići u željenu luku. Ljudi će slaviti, a pjesnik će ostati na palubi, uz ledeno tijelo mrtvog kapetana.
(Prenosimo s portala Večernjeg lista).
