Oko ponoći ponedjeljka 11. kolovoza do našeg je dijela svijeta stigla šokantna vijest: ubio se Robin Williams. Samoubojstvo gušenjem, kako je njegova smrt obzirno opisana na engleskom jeziku, u nas je prevedena točnije i brutalnije: slavni se glumac objesio.

Oduzimanje vlastitog života među holivudskim zvijezdama baš i nije rijetkost. Ali, ime, lice i glas Robina Williamsa bilo je sinonim za ohrabrujući smijeh i ljudsku toplinu. Odatle šok. Tek sada iz brojnih tekstova i intervjua upoznajemo život proveden u borbi s ovisnostima i dubokim depresijama, a i u svojim komičarskim solo-nastupima Williams je zaranjao do najnižih točaka vlastitog postojanja i od tamo vadio gorke šale o vlastitim posrnućima.

Oduzimanje vlastitog života među holivudskim zvijezdama baš i nije rijetkost. Ali, ime, lice i glas Robina Williamsa bilo je sinonim za ohrabrujući smijeh i ljudsku toplinu. Odatle šok. Tek sada iz brojnih tekstova i intervjua upoznajemo život proveden u borbi s ovisnostima i dubokim depresijama, a i u svojim komičarskim solo-nastupima Williams je zaranjao do najnižih točaka vlastitog postojanja i od tamo vadio gorke šale o vlastitim posrnućima

U filmovima kao što su “Gospođa Doubtfire” ili “Krletka”, Robin Williams je bio urnebesni komičar zbog kojeg vas boli trbuh od smijanja. Ali, svi ti njegovi gegovi, maskiranja, verbalno virtuozni rafali viceva i svakojake ludorije, osim gušenja publike smijehom, uvijek su imali i mnogo važniju i uzvišeniju svrhu: masažu moždanih vijuga i prokrvljavanje srčanog mišića ljudskošću, nježnošću i razumijevanjem za bližnje, kako unutar napuklih obitelji, tako i prema onim ljudima za koje su inače rezervirani zazor, prezir i omalovažavajuće predrasude.

Ubio se čovjek očito nesretniji nego što su i njegovi najveći obožavatelji slutili. Ali, likovi koje je oživljavao u filmovima ostaju slaviti život i ljudski duh nasuprot svijetu koji tom duhu ostavlja sve manje prostora, vremena i važnosti.

Nije to puka podudarnost što svijet koji zatire ljepotu, jedinstvenost i hrabrost ljudskog duha postaje sve hladniji, okrutniji, bezobzirniji i ružniji. To nije slučaj, to je uzrok i posljedica. Isto tako nikako ne može biti slučajno da je Robin Williams briljirao upravo u likovima koji duhom prkose takvom uređenju svijeta promičući suosjećanje i solidarnost.

Umjetnost glume podrazumijeva sposobnost preobrazbe u svakojake likove, i odvratne i divne. Ipak, način na koji je Robin Williams pred našim očima utjelovio vojnog radijskog voditelja Adriana Cronauera u “Good Morning, Vietnam”, Patcha Adamsa u istoimenom filmu o liječniku koji liječi smijehom, doktora Malcolma Sayera koji nakon desetljeća obamrlosti teške bolesnike nakratko vraća u život u “Buđenjima”, sve te i mnoge druge uloge ne ostavljaju ni najmanje sumnje da je Williams jedan dio osobnosti svih tih likova nosio u sebi i kad nije glumio. O tome, uostalom, govori i njegova predanost pomaganju ljudima, od stipendiranja mladih glumaca do ohrabrivanja teško bolesnih prijatelja i kolega.

U filmu, okrivljen i obilježen profesor mora napustiti svoj razred i školu. Ali, onaj trenutak kada učenici, jedan po jedan, smogavši snage oduprijeti se strogom i hladnom režimu, ustaju, penju se na svoje školske klupe i odozgo, s planinskih vrhova slobodnog i ponosnog duha pozdravljaju svog profesora Whitmanovim stihom “O, kapetane! Moj kapetane!” – e to su trenuci koji ostaju, koji se pamte i koju nas i dalje nadahnjuju

Naravno da nisam zaboravio, nego sam na počasnom mjestu ostavio lik profesora engleskog Johna Keatinga u “Društvu mrtvih pjesnika”. Tko bi s imalo srca, pameti i duše mogao zaboraviti tog odgojitelja mladih ljudi kojem književnost, a osobito poezija, nisu bili samo jedna od prepreka koju mladići moraju preskočiti i što prije zaboraviti u svom akademskom napredovanju prema budućim karijerama u svijetu bez poetike i etike?

Začudio sam se kad sam ovih dana vidio da je ta antologijska filmska drama snimljena tek 1989. godine jer sam bio uvjeren da me taj film uzbudio, dirnuo, protresao i nadahnuo još dok sam bio gimnazijalac. Vjerojatno sam se gledajući ga vratio u školske klupe, pa odatle pogreška pamćenja, utoliko više što sam u svom srednjoškolskom životu bio blagoslovljen sličnim profesorom hrvatskog jezika.

Doduše, profesor Grga Pejnović bio je stari gospodin nimalo luckast poput Williamsova lika. Ali, zajedničko im je bilo ono najvažnije: strastvena ljubav prema jeziku i književnosti, predavačka karizma, sati i sati predanog, ponekad čak i do urnebesne komičnosti uživljenog čitanja rečenica i stihova hrvatskih i svjetskih klasika, te iznad svega čvrsto uvjerenje da je upravo taj predmet onaj kojim se odgajaju pametni, pošteni i hrabri ljudi čvrstih karaktera, ljudi koji u sigurnosti vlastitog identiteta i podrijetla mogu slobodno, otvoreno i znatiželjno otvarati sva vrata ovoga svijeta tražeći i stvarajući dobrotu i ljepotu.

Ipak, ispostavilo se da sam Društvo mrtvih pjesnika gledao i u jednom školskom razredu. Poruka jedne bivše učenice razdragala me i podsjetila da sam svoje četverogodišnje pedagoško iskustvo i druženje s jednim divnim razredom, punim budućih vrijednih učiteljica i profesorica, završio upravo tako da smo naše posljednje zajedničke sate u razredu proveli gledajući Društvo mrtvih pjesnika. Predivna je nagrada znati da je i ta video-projekcija izvedbe Robina Williamsa u ulozi profesora Keatinga ostala upamćena sve ove godine i desetljeća. To bi mu sigurno bilo drago čuti.

Duša poučena, oplemenjena i probuđena umjetnošću zna i prepoznaje istinitu i pravu ljudskost. Takvu se dušu ne može ni prestrašiti, ni zavesti tričarijama i prolaznim “svetinjama”. U onoj suzi koju vam izmami završni prizor Društva mrtvih pjesnika, u tom ganuću i nadahnuću leži i vaša ljudskost. U takvim je suzama i sva nada ovoga svijeta da će naš brod, kao u Whitmanovoj pjesmi, jednom stići u željenu luku. Ljudi će slaviti, a pjesnik će ostati na palubi, uz ledeno tijelo mrtvog kapetana

Nije slučajno ni to što se svi spomenuti filmski likovi Robina Williamsa u svom plemenitom poslu moraju boriti protiv ekonomsko-političko-militarističkog ustroja svijeta. Nije tu riječ o naknadnoj pameti pod dojmom osobne Williamsove tragedije ako kažem da sam u njegovom bučnom smijehu i širokom osmijehu uvijek nazirao i primjesu neke gubitničke sjete i beznadne tuge.

Sve njegove spomenute filmske misije završavaju porazom. Čovjeka koji se na valovima ratne vojničke radio-stanice usudio sprdati sa “svetinjama”, a u prvom redu s ratom samim, vojno-birokratska mašinerija na kraju je odstranila. Mali pacijenti Patcha Adamsa na kraju uglavnom umiru, baš kao što se i oni veliki dr. Sayera vraćaju u besvjesno stanje. Ali, prije toga svi su ti likovi ljude oko sebe dirnuli čudom koje se ne zaboravlja čak ni u najdubljoj komi.

Naposljetku, profesor Keating doživljava najveću tragediju kada jedan od njegovih učenika, zaražen poezijom i slobodom, počinja samoubojstvo kao predaju pred svijetom odraslih koji mu ne da poletjeti. Tko se danas može okladiti da ga se Williams nije sjetio stavljajući omču oko vlastitog vrata?

U filmu, okrivljen i obilježen profesor mora napustiti svoj razred i školu. Ali, onaj trenutak kada učenici, jedan po jedan, smogavši snage oduprijeti se strogom i hladnom režimu, ustaju, penju se na svoje školske klupe i odozgo, s planinskih vrhova slobodnog i ponosnog duha pozdravljaju svog profesora Whitmanovim stihom “O, kapetane! Moj kapetane!” – e to su trenuci koji ostaju, koji se pamte i koju nas i dalje nadahnjuju.

Duša poučena, oplemenjena i probuđena umjetnošću zna i prepoznaje istinitu i pravu ljudskost. Takvu se dušu ne može ni prestrašiti, ni zavesti tričarijama i prolaznim “svetinjama”. U onoj suzi koju vam izmami završni prizor Društva mrtvih pjesnika, u tom ganuću i nadahnuću leži i vaša ljudskost. U takvim je suzama i sva nada ovoga svijeta da će naš brod, kao u Whitmanovoj pjesmi, jednom stići u željenu luku. Ljudi će slaviti, a pjesnik će ostati na palubi, uz ledeno tijelo mrtvog kapetana.

(Prenosimo s portala Večernjeg lista).