Na kraju, ministar uprave Kuščević je dao ostavku. Ne zato što je politički vrh, u ovome slučaju premijer Andrej Plenković, postao svjestan makinacija svog ministra, kojeg je branio do kraja tvrdeći da je ono što je on učinio počinio prije nego što je postao ministar. [Read more…]
Tragedija naroda kojem je Thompson važniji od Šerbedžije
Narod koji ne podupire svoje kazalište umire, ako nije već umro – ponavljao je ovih dana gdje god je stigao Duško Ljuština, citirajući Lorcu. Najavljujući 41. izdanje festivala Dani satire, ravnatelj Kerempuha imao je još nekoliko poruka koje mu je bilo važno prenijeti javnosti u tom rijetkom trenutku kada ima pred sobom mikrofone, kamere i pokojeg novinara. [Read more…]
Čekajući ”Klinta Istvuda” – dočekasmo Antonija Álvareza III.
Igor Galo
Mogao sam započeti naslovom ”Čekajući God (o)a”, ali nisam. Ne vjerujem da će nam se God (o) ukazati, a kamoli da će nam doći i izbaviti nas. [Read more…]
Kozmopolitski roman o životu i smrti
Cees Nooteboom, ”Noću dolaze lisice”, Fraktura, Zaprešić, 2015.
Cees Nooteboom nizozemski je pjesnik, pisac, esejist, putopisac, nomad, hodočasnik, erudit i mudrac. On će za sebe reći da je samo građanin, s čime se ja ne mogu složiti, jer ga njegov život i djelo demantiraju. Genijalan je i poseban on građanin.
Kao prvo, Nizozemac je. Življenje u odrasloj i uređenoj državi poput ove apriorno jamči njezinim građanima puninu prava koja zaslužuje svaki čovjek na Zemlji, a napose piscima omogućuje da se literarno uhvate u koštac, uz ona svakodnevna, i s vječnim pitanjima ljudskog postojanja. Nooteboomov slučaj tu ne staje. Poznavanjem latinskog i grčkog jezika, te filozofije, povijesti, povijesti umjetnosti i književnosti, kao tulipan mu se rastvorila jedna velika Europa, odnosno ideja Europe, a i ideja građanina svijeta.
Oživotvorenje tih ideja ne bi bilo jednostavno i da je više Nootebooma, odnosno i da nema hladnih europskih noći kada se tulipan čvrsto zatvara. Unatoč mom pesimizmu, alternativa ipak postoji u vidu kozmpolitizma, tako značajne, a tako malo življene riječi, a tako svojstvene Nooteboomu i njemu sličnima. Da parafraziram tragično preminulog slovenskog pjesnika i intelektualca Aleša Debeljaka, suvremeni će kozmopolit između ”i doma i svijeta“, ”doma ili svijeta“ spoznati da danas vrijedi ”dom jest svijet“.
Po Alešu Debeljaku: ”Kozmopolit prihvaća različitost ne odričući se kulturne tradicije u kojoj se rodio i u njoj prvotno učio kakav treba biti. Takav kozmopolitizam možemo pronaći u životu i djelu umjetnika kao što su Reiner Maria Rilke, James Joyce, Samuel Beckett i Paul Celan.“ (iz knjige eseja ”Balkansko brvno“). A ja takav kozmopolitizam nalazim i u svakoj rečenici i riječi Ceesa Nootebooma
Po Alešu Debeljaku: ”Kozmopolit prihvaća različitost ne odričući se kulturne tradicije u kojoj se rodio i u njoj prvotno učio kakav treba biti. Takav kozmopolitizam možemo pronaći u životu i djelu umjetnika kao što su Reiner Maria Rilke, James Joyce, Samuel Beckett i Paul Celan.“ (iz knjige eseja ”Balkansko brvno“). A ja takav kozmopolitizam nalazim i u svakoj rečenici i riječi Ceesa Nootebooma.
Noću dolaze lisice (Fraktura, 2015, prevela: Romana Perečinec) kratka je knjiga od osam pripovijedaka, a može se čitati i kao roman o životu i smrti, smješten diljem obale Sredozemnog mora. Krasi ga vrsno i raznovrsno pripovijedanje različitih pripovjedača.
Svaki iz svoje iščašene perspektive, u prvom ili trećem licu, uvijek s puno sebe, ali i s puno Ceesa, s osloncem na karakterizaciji likova, prikazu atmosfera, zgusnuću izraza i visokoj liričnosti, nauštrb neke šire i pretencioznije radnje, pričaju tako o davnoj ljubavi, olujnom ljetnom danu, luckastom prijatelju, mrtvima i starosti, posljednjem poslijepodnevu, nedokučivoj djevojci, zagrobnom životu, o samoći i dosezanju najudaljenijih granica.
Iako najčešće ne treba posebno isticati značaj pripovjedača, u ovom slučaju je to neophodno, jer oni nisu obični, ”normalni“ i plastični, nego idealni pripovjedači, koji sigurno ne bi tako mogli pripovijedati da se kojim slučajem nisu rodili iz Nooteboomova pera, već našim smrtničkim putem. Iako bi se i s Mjeseca moglo vidjeti da su to Nooteboomova, hiperinteligentna djeca, na što će neki možda reći da ne odražavaju stvarnost, ja se neću buniti da još netko tako počne pisati, po mogućnosti da je iz Hrvatske.
Iako najčešće ne treba posebno isticati značaj pripovjedača, u ovom slučaju je to neophodno, jer oni nisu obični, ”normalni“ i plastični, nego idealni pripovjedači, koji sigurno ne bi tako mogli pripovijedati da se kojim slučajem nisu rodili iz Nooteboomova pera, već našim smrtničkim putem.
Šalu na stranu. Da ga smrt nije spriječila u daljnjem pisanju, pa tako i možebitne fikcije, jedino bi se veliki Josif Brodski mogao potući s Nooteboomom.
Naslućujem kao da Nooteboom, usprkos ispečenom zanatu i ogromnom iskustvu pisanja (83 su mu godine), iz knjige u knjigu, bilo da je publicistička ili fikcionalna, ne upada u rutinu, zadržao je svježinu, ne piše klišejizirano, već pišući nameće nove, sve više kriterije u jeziku i neprestano tjera čitatelja na spoznajni napor koji neće biti uzaludan, odgovarajući na istančana pitanja koja je sam sebi postavio, ne skrivajući se iza svojih likova, za razliku od većine suvremenih autora koji kada uhvate šprancu samo štancaju knjige prema obrascu prve uspješnice.
”Pogledom je pratio lagano pomicanje sivkaste vode dolje niza stube. Kako neobično da je sve ostalo isto! Voda, kormoranski oblik gondola, mramorna stuba na kojoj je sjedio. Samo se mi iskradamo, pomislio je, za sobom ostavljamo dekor svoga života. Rukom je prešao po zrnatoj površini kraj sebe, kao da želi osjetiti njenu odsutnost. Bilo mu je jasno da je sve što se pritom može pomisliti klišej, samo što nitko nikada nije riješio te zagonetke. Stvarnost i savršenost za mene su isto, dobro je znao čija je to rečenica.
Možemo dvojiti o tome je li Hegel mislio na situaciju u kojoj se sada nalazio on, no ipak se činilo da je tomu tako. Osjećao je čudno oduševljenje zato što su stvari bile kakve jesu, zato što ih se nije moglo riješiti nikakvom mišlju. Smrt je nešto prirodno, ali pojavljuje se praćena gotovo nedopustivim oblicima tuge, toliko velikim da bi u njima poželio nestati kako bi se predao savršenoj stvarnosti zagonetke.“
Nooteboom je kao autor vrlo strog i težak. Svrstao bih ga u orijašku grupicu sa Sebaldom, Bolanom, Ozom, Jergovićem, Tabucchijem, Ammanitijem, Kunderom i još nekima, čija je kvaliteta neosporna, ali koji se vole ili ne vole, te čije prispjeće nažalost ovisi o senzibilitetu čitatelja, a i varavim trenucima u kojima se prilikom probijanja kroz tekst on nalazi
Nooteboom je kao autor vrlo strog i težak. Svrstao bih ga u orijašku grupicu sa Sebaldom, Bolanom, Ozom, Jergovićem, Tabucchijem, Ammanitijem, Kunderom i još nekima, čija je kvaliteta neosporna, ali koji se vole ili ne vole, te čije prispjeće nažalost ovisi o senzibilitetu čitatelja, a i varavim trenucima u kojima se prilikom probijanja kroz tekst on nalazi.
Zato bih predložio, ako do sada niste naišli na Nootebooma, da najprije krenete čitati knjigu eseja Kako biti Europljanin? i osjetite kako diše njegov analitički um, a onda i Pisma Posejdonu, knjigu jednostavnih pisama odavno utopljenom bogu i u toj knjizi na tren ponovo oživljenom. Također, ovim putem predložio bih glavnom uredniku Frakture, gospodinu Serdareviću da pripremi strategiju za izdavanje njegovih sabranih djela. Nasušno su (mi) potrebna. Trećeg ožujka gospodina Nootebooma moći će se poslušati u Zagrebu. Vidimo se!
(Prenosimo s portala ziher.hr)
Kulturna ličnost godine
Zvaničan izbor ličnosti godine ne postoji nigde u svetu. Jer, kako bi se izveo taj postupak, referendumom, odlukom nekog državnog tela, aklamacijom? Nemoguće. Pa ipak, neke ugledne novine (dnevne ili nedeljne, svejedno), kulturna udruženja i grupe građana imaju pravo da odaberu ličnost koja na ovaj ili onaj način doprinosi svom vremenu ili ostavlja trag na javnoj sceni, ponekad bez vrednosne oznake (podvižnik ili zlotvor).
Često se pominje slučaj američkog nedeljnika Time, koji je na naslovnu stranicu godine 1938. stavio portret Adolfa Hitlera kao ličnost godine. Danas se to ponekad navodi sa podsmehom, ali Time je hteo da ukaže na silu koju ne valja prenebregnuti. Samo se tako može braniti ovaj čin. Tamo ipak nisu sedeli ludaci, jer magazin ipak ne bi preživeo sve ove godine (do online izdanja, naravno).
Prošlog leta je uticajni nedeljnik Rollingstone stavio na naslovnu stranicu fotos ubice o kojem je pisala celokupna američka medijska javnost. Odmah je usledila lavina prigovora i optužbi, kao da je ubici ponuđena medalja za hrabrost ili oprost od greha.
Vlasnik i glavni urednik Jan Wenner je morao da objašnjava da naslovna stranica nedeljnika nije svetački ikonostas, već deo slike sveta, užasnog, s nama i bez nas.
Kad je Nobelova nagrada za književnost 1969. pripala irskom piscu Samuelu Beckettu, koji je nekoliko decenija pisao na francuskom i živeo u Parizu, polovina francuskog školovanijeg življa jedva da je imala predstavu o kome je reč. Beckett je živeo i stvarao u zavetrini, njegove knjige su imale male tiraže, a da drama ‘‘Čekajući Godoa“ nije imala golem čaršijski odjek (ostavimo po strani začas njen avangardni značaj), on bi bio čovek sa margine
Kad je Nobelova nagrada za književnost 1969. pripala irskom piscu Samuelu Beckettu, koji je nekoliko decenija pisao na francuskom i živeo u Parizu, polovina francuskog školovanijeg življa jedva da je imala predstavu o kome je reč. Beckett je živeo i stvarao u zavetrini, njegove knjige su imale male tiraže, a da drama ‘‘Čekajući Godoa“ nije imala golem čaršijski odjek (ostavimo po strani začas njen avangardni značaj), on bi bio čovek sa margine. Pre Nobelove nagrade, proglasiti ovog pisca ličnošću godine bilo bi nezamislivo, a nakon toga – suvišno.
Poslednjih decenija uticajni mediji mogli su nezvanično davati značaj ličnosti godine – Bin Ladenu, Gadafiju, Putinu ili Kim Il Sungu, nikoga to ne bi uzbuđivalo. Ali na kraju godine za nama gotovo da je bilo neizbežno dati taj rang papi Franciscu, koji je jednu golemu mašineriju poput Vatikana uzdrmao i pokazao čovečanstvu (uzgred, nisam katolik) da lični primer i podsećanje na ljudske vrline nisu odbačeni na smetlište istorije.
Kad je reč o političarima, državnicima koji su izveli podvige za pamćenje, valja se prisetiti da su nakon poteza koje danas slavimo (Churchill nakon Druge svetske vojne, De Gaule nakon istorijske odluke da Alžir prepusti Alžircima) odbačeni u mirovinu. Uglavnom populisti među političarima pobiru aplauze, a cena njihovih dela stiže kasnije.
U posleratnoj Jugoslaviji (od 1945.) nije nikome moglo pasti na pamet da bira ličnost godine, barem ne do1980. Tada se znalo kome jedinom to zvanje može pripasti. U osamdesetim, kad se krenulo u razbijanje zajednice i najavu krvavog raspleta, u Srbiji se znalo ko je novi vožd, a samo manjina je mogla da ima izdvojeno mišljenje, bez vidnijeg javnog odjeka.
U najstrašnijim godinama (devedesete) među potencijalnim ličnostima godine mogli su se naći veliki branioci “nedužne nejači” (po cenu golemog prolivanja tuđe krvi), neki akademici i samozvani očevi nacije (nisu bili baš samozvani, ali su lako prihvatili tu posprdnu oznaku). Njima su se, snagom glasnih medija, mogli priključiti Arkan i slične plaćene ubice, vitezovi sa asfalta, o kojima je sjajno progovorio kultni dokumentarac “Vidimo se u čitulji”.
U najstrašnijim godinama (devedesete) među potencijalnim ličnostima godine mogli su se naći veliki branioci “nedužne nejači” (po cenu golemog prolivanja tuđe krvi), neki akademici i samozvani očevi nacije (nisu bili baš samozvani, ali su lako prihvatili tu posprdnu oznaku). Njima su se, snagom glasnih medija, mogli priključiti Arkan i slične plaćene ubice, vitezovi sa asfalta, o kojima je sjajno progovorio kultni dokumentarac “Vidimo se u čitulji”
Mnogi od onih koji su bili na toj strani krvave odbrane srpstva i nacionalnog identiteta (karikaturalni slogan “Srbija je tamo gde su srpski grobovi, od Kosova do Čikaga”, danas zvuči kao strašan podsetnik) još su na javnoj sceni. Istina, sa malo izmenjenom retorikom, kojom smatraju da mogu da ušunjaju ovu zemlju u EU. Logika šibicarenja je neizlečiva.
Čemu ovaj okvir za ono što sledi?
Krajem godine neki mediji objavljuju svoje liste (od 50 do 300) najuticajnijih, najuspešnijih, najmoćnijih, najbogatijih…To je dobro kao podsetnik na haotično i amoralno vreme u kome živimo.
Ali samo jedna redakcija ima već petnaestak godina hrabrosti da proglasi ličnost godine glasanjem unutar svog novinarskog plebsa. Reč je o nedeljniku Vreme. Da se ne pomisli da sam u sukobu interesa, nikad nisam sarađivao u listu (nažalost), sem u dva navrata, kad sam povodom smrti dva legendarna glumca bio zamoljen da napišem portrete za dostojan oproštaj. Mnogi su zaboravili da je ovaj nedeljnik nastao kad je bolji deo redakcije NIN-a, početkom devedesetih, odbio novu komesarsku upravu u vidu nekih ljudi poslušno odanih novom voždu. Pobegli i načinili novi magazin koji s pažnjom čitam svih ovih godina.
Uoči nove godine iz Vremena doznajem da je za ličnost godine proglašen izdavač, pesnik, esejista iz Čačka Branko Kukić. U sledećem broju ovoj ličnosti posvećena je naslovna strana uz još 12 stranica ispunjenih biografskom pričom, džinovskim intervjuom…
Ovaj neverovatan presedan da iz širokog kruga spasilaca nacije, proslavljenih genija (od jedne planine do druge), sveprisutnih akademika koji o svemu imaju mišljenje, a ponajviše, najlepše o sebi i svojim kafanskim pajtašima, zvanje ličnosti pripadne samozatajnoj ličnosti koja monaški radi bez nametanja sebe deluje neverovatno. Nešto slično se nije moglo dogoditi decenijama.
Da je priznanje palo nekom ko živi u krugu dvojke (…), nekom ko ume da obigrava po beogradskim redakcijama, bilo bi drugačije. Ali, ne slučajno, proteklih godina neki pratioci naše kulture pitali su me: ko je taj Kukić, da to nije neka šifra za tajno udruženje. Vrlo logično, jer u novije vreme kulturne rubrike srpske štampe (…) grcaju od najava novih romana (koji će tek biti napisani), novih filmova (koji će tek biti snimljeni), a od svega toga na kraju najčešće ne bude ništa, ili makar ništa vredno ozbiljnije pažnje
Naravno, u medijima koji pomno prenose uglavnom iste stvari i gledaju da im ništa nebitno ne promakne (bitno nije tržišno) niko nije preneo vest o priznanju.
Stvar je shvaćena kao privatna i neobavezna egzibicija jedne redakcije. Bilo, ali nije prošlo.
Da je priznanje palo nekom ko živi u krugu dvojke (mitsko jezgro grada, obeleženo čuvenom tramvajskom kružnom linijom, u kojem i sam od rođenja živim), nekom ko ume da obigrava po beogradskim redakcijama, bilo bi drugačije. Ali, ne slučajno, proteklih godina neki pratioci naše kulture pitali su me: ko je taj Kukić, da to nije neka šifra za tajno udruženje. Vrlo logično, jer u novije vreme kulturne rubrike srpske štampe (ono što je preostalo pod pritiskom turbo-estrade) grcaju od najava novih romana (koji će tek biti napisani), novih filmova (koji će tek biti snimljeni), a od svega toga na kraju najčešće ne bude ništa, ili makar ništa vredno ozbiljnije pažnje.
Stoga je odluka ove redakcije da za ličnost godine proglasi Branka Kukića za mene bila ogromno iznenađenje. U obrazloženju je istaknuto da je Kukić kao izdavač i urednik čačanskog časopisa Gradac neprekidno tokom protekle 4 decenije dokaz da je nešto moguće raditi izvan glavnih kulturnih centara i dominantne kulturne matrice, bez podilaženja trendovima i neukusu, ostavljajući dragocen i neizbrisiv trag u srpskoj kulturi.
Oni koji ozbiljno prate savremenu kulturnu scenu, tokove teorijskih istraživanja i zbivanja u marginalnim oblastima (od pop-kulture do metafizičkih i teoloških traktata) već su se opremili jedinstvenom bibliotekom, tematskim brojevima časopisa Gradac (stiglo se do brojke 127). Među njima su odavno kultni zbornici posvećeni Beckettu, Nabokovu, Jungeru, Henryju Milleru, Kišu, Albahariju, Basari, Mediali…
Uz časopis Kukić je vodio biblioteku Alef, u kojoj su objavljena retka izdanja Borhesa, Becketta, Jungera, Selina… Četrdesetak dela, za najveće sladokusce. U novije vreme, kao gostujući urednik u kući Službeni glasnik, potpisao je nekoliko dragocenih kolekcija novih knjiga, sve dok ga nije novi partijski komesar najurio, sa sjajnim obrazloženjem da neko ne može da bude urednik u Beogradu, a da živi u Čačku!
U protekloj godini Kukić je objavio zbirku pesama, kao i sjajnu zbirku eseja “Iza”. Obe su maltene prećutane, jer Kukić nikoga ne vuče za rukav niti nudi protivusluge u stilu trange-frange.
Dobro znam ovog neverovatnog čoveka i nemojte me pitati kako opstaje u ovom burazerskom razbucavanju kulturnog prostora. Rekoh monah, ne slučajno.
