autograf.hr

novinarstvo s potpisom

  • Naslovnica
  • Kolumne
    • 2. STRANA MOZGA
    • 45.PARALELA
    • ADVOCATA DIABOLI
    • ALLEGRO BARBARO
    • Arhiva – VRIJEME SUODGOVORNOSTI
    • A/TEOBLOGIJA
    • BALKANSKI AMBASADOR
    • BELEŽNICA
    • BEO DIJAGNOZE
    • BEZ ŠALABAHTERA
    • BEZIMENE PRIČE
    • BITI ILI NE BITI
    • BUDIMO PAMETNI
    • CITADELA
    • CRNA OFCA
    • CSI: MULTIPLEX
    • DEMOCROACIA
    • DISIDENCIA CONTROLADA
    • DRITO!
    • EJRENA
    • EKUMENA
    • FILIPIKE
    • ESHATON
    • GLOBALNI KAOS
    • HASHTAG BOSNA
    • HERETIČKI PABIRCI
    • HOMO VITRUVIUS
    • HORIZON CROATIA
    • IMAM PRAVO
    • IMPRESIJE I VARIJACIJE
    • INTER(N)ALIA
    • ISTOČNO OD RAJA
    • IŠAH
    • IZ PRIJESTOLNICE (KULTURE)
    • IZ ZEMLJE SNOVA
    • IZVJESNA ZAJEDNICA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • KONTRAPUNKT
    • KOZMOPOLITEIA
    • KULT NEREAGIRANJA
    • LJUBLJANSKI ZVON
    • LJUDSKO PRAVO
    • LJUTA PAPRIKA
    • MAŠKARADA
    • MILLENIUM
    • MNEMOZOFIJA
    • NA KAUČU
    • NA KRAJU PAMETI
    • NADA I ODGOVORNOST
    • (NE)MIRNA BOSNA
    • NEVINOST BEZ ZAŠTITE
    • NEZDRAVO DRUŠTVO
    • NIJE DA NIJE
    • NJEGOVIM STOPAMA
    • OBADANJA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • ODJECI VLADANJA
    • OKLOP OD PAPIRA
    • OPRAVDANO ODSUTAN
    • OPSERVATORIJ SARAJEVO
    • PANDECTA
    • PANORAMSKE PERSPEKTIVE
    • PARRHēSIA
    • PISMA S TREĆIĆA
    • PLUS ULTRA
    • POBRATIMSTVO LICA
    • POGLED S LIJEVA
    • POLITIKE SUOSJEĆANJA
    • POLUPJESNIK I BOLESNIK
    • POROK PRAVDE
    • PRAŠKA PRIZMA
    • PRAVIČNA BUDUĆNOST
    • PRESUMPCIJA UMNOSTI
    • PRIJE POVRATKA
    • PRODUŽECI
    • PROMETEJEVE FIGURE
    • QUIETA MOVERE
    • RAZUM I OSJEĆAJI
    • REALISTIČNA UTOPIJA
    • REI SOCIALIS
    • RELACIJE NEODREĐENOSTI
    • REVOLUCIJA NJEŽNOSTI
    • REZOVI I MIRENJA
    • ROGOBORENJA
    • ROMANIN PETERAC
    • RUBNI ZAPISI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • S PUPKA SVIJETA
    • [email protected]
    • SIZIFOVE POSLANICE
    • SJEĆANJA
    • SLOBODNI ZIDAR
    • SOFIJINA KATEDRA
    • SUBOTOM UZ KAVU
    • SUNCEM U ČELO
    • ŠTO ZNAM, TO I VIDIM
    • SVJEDOČANSTVO
    • SVJEDOK SVJETLA
    • SVJETLOPIS
    • TERRA SEXUALIS
    • UMJESTO ZABORAVA
    • UNDER COVER
    • USTAVNI REFLEKTOR
    • UVIK KONTRA
    • UZVODNO PLIVANJE
    • VITA CROATIVA
    • ŽIVJETI U HRVATSKOJ
    • VLAŠKA POSLA
    • VOANERGES
    • VRIJEME I VJEČNOST
    • ZIMSKO LJETOVANJE
    • ZONA SUMRAKA
  • OSVRT
  • ODJECI
  • INTERVJU
  • ORBI ET POPULIS
  • Kultura
    • BEZ RIJEČI
    • CSI: MULTIPLEX
    • CSI Vladimira C. Severa
    • DRITO!
    • EX LIBRIS D. PILSEL
    • ISTOČNO OD RAJA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • Moderna vremana info
    • OBAVEZNA LEKTIRA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • OGLEDI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • SCRIPTA MANENT
    • ZIMIN NOĆNI IZBOR
  • ABRAHAMOVA DJECA
  • FELJTON
  • Tko smo
    • O nama
    • Impressum
    • Kontakt
    • Etički kodeks
  • Prijava
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Radenko Vadanjel: Istina je uvijek samo osjećaj, nikad racio

Autor: Zoran Angeleski / 26.11.2022.

Radenko Vadanjel
Foto: Tatjana Gromača

Mali je broj ljudi koji metafizičko osjećaju, a još je manji broj onih koji potiskuju svoje općeprihvaćeno društveno mjesto, prepuštajući se melankoliji i tjeskobi metafizičkog. Upetljani, uronjeni u kolotečinu života, u svakodnevnicu neprekidnih, intenzivnih ”poduhvata”, fokusirani prema vlastitoj samopromociji, ne primjećujemo da se naš svijet preobražava u jedno strašno mjesto gdje su ljudski odnosi dovedeni do apsurda, uslovljeni bešćutnim, samoživim obrascima ponašanja. Politika, kao nikada do sada, sustavno se baveći čovjekom, perfidno i ciljano poništava metafizičko u njemu…

Neopravdano u odnosu na jedinstvenu autorsku poetiku, kvalitetu opusa te beskompromisnu dosljednost i posvećenost umjetnosti i umjetničkom djelu, pisca i pjesnika Radenka Vadanjela ne fokusiraju književni medijski reflektori, a u razgovoru s ovim piscem koji sa suprugom spisateljicom Tatjanom Gromača živi u Puli nismo zaobišli ni pitanje koliko je ”autsajderstvo” i njegov/njihov izbor. 

Povod razgovoru nova je Vadanjelova knjiga “Čovjek igračka” u izdanju Sandorfa, koja čitatelju u formi minieseja donosi neka od svojih literarnih sučeljavanja s vječnim filozofskim pitanjima egzistencije i metafizike, čovjekova položaja i mjesta u svijetu, odnosa Boga, čovjeka i vremena, oblikovanja ljudske stvarnosti, promišljanja o pitanjima i doživljajima pojmova kao što su smrtnost, strah, emocije, ljubav, ali i o običnim danima, moru, prirodi, i, naročito, o glazbi…

Prozaik i pjesnik Radenko Vadanjel završio je Studij hrvatskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Zbirku pjesama “Lekcija o postojanosti” objavio je 1999., roman “Dnevnik besposličara” 2006., zbirku pjesama “Čovjek s tri pupka” 2010., zbirku priča “Mišomor za rođake” 2013. godine, roman “Zdravo, dragi ubojice!” 2017. te roman “Sakramenti i kotlovina” 2019. godine.

Vaša nova knjiga sadrži, među ostalim, vaše misli o smrti, strahu, samoubojstvu, ljubavi, starosti, milosti, putu prema Bogu… Je li ovo više autobiografska knjiga,  svojevrsni vaš svjetonazorski, duhovan, pa i religiozan autoportret, ili ga bolje iscrtavaju vaše pjesme i prozna djela?

Moja knjiga “Čovjek igračka”, moram napomenuti, obuhvaća zapravo literarne minijature s esejističkim elementima u sebi, nikako se tu ne radi o klasičnoj esejistici. Najpoznatiji takav poetizirani, literarno filozofski esejizam zacijelo je onaj mađarskog pisca Béle Hamvasa, ili dramskog pisca Eugènea Ionescoa ili filozofa Bachelarda… Podnaslov knjige glasi: “Zapisi o smrti, postojanju i milosti”. “U osnovi postoji samo strah od smrti”, izjavio je u jednom od svojih filozofskih traktata francusko-rumunjski filozof Émil Cioran, naglašavajući kako većini ljudi nedostaje svijest o polaganoj agoniji koja prethodi konačnom ulasku u Ništa, odnosno u ništavilo smrti.

Moja želja i namjera bila je da ovom knjigom pokušam pronaći utočište i nadu u tom ljudskom kolopletu strahova od neumitnosti vlastite smrtnosti, koja nam obilježava čitav život. Ta zasigurno metafizička tema straha od smrti i njegovog mogućeg kompenziranja osvještavanjem i ublažavanjem tog straha, naznačena je i u mojim prethodnim knjigama romanima “Zdravo, dragi ubojice!” i “Sakramenti i kotlovina”, ali je u knjizi “Čovjek igračka”, produbljena i proširena, neuvjetovana fabulom i likovima kao što je slučaj s romanima.

Jedan vam je esej naslovljen “Znakovi pored puta” kako glasi i knjiga misli o životu i smrti Ive Andrića. Koliko ste se njome nadahnuli? Je li poticaj za esejom stigao još od nekih autora, ili je posrijedi spontan autonoman motiv iz nutrine? Andrić je bilježio “Znakove pored puta” cijeli život; kako su u vašem slučaju nastajali ovi eseji?

Naslov tog jednog zapisa koji spominjete, preuzeo sam iz istoimene Andrićeve knjige, između ostaloga. zato jer me oblik tog zapisa, svojom formom nizanja kratkih misli, podsjeća na tu meni važnu knjigu. Inače zbirka poetskih misli “Sveske”, zapravo tom od tri knjige, francuskog pjesnika Paula Valéryja, u izboru i prijevodu čuvenog, sada već pokojnog prevoditelja Kolje Mićevića, formom pisanja kraćih misaonih fragmenata, zgusnutih misli, što se protežu na stranici-dvije teksta, prva je u meni osvijestila i senzibilizirala tu novootkrivenu slobodu pisanja, oslobođenu od književnih žanrova i oblika.

Dosta je eseja u vašoj novoj knjizi posvećeno glazbi, koje mi se svojom “literarnom recenzijom” posebno sviđaju, od konkretnih skladbi Erika Satiea, Händela, Čajkovskog, Bacha do Rahmanjinova i Nine Simone. Koliko glazba svojom “nematerijalnom” snagom i poetikom utječe na vaše pisanje?

Svjedočeći čudu života, kao jedina svjesna bića u našem univerzumu, istovremeno smo svjesni i naše prolaznosti u njemu. Glazba koju slušam, od Cheta Bakera, Nine Simone, do Bacha i Satiea, je na neki način transcendentalna, i ona me atmosferom koju oživljuje, približava Istini koja je uvijek samo osjećaj, nikada racio. Glazba mi je neophodna za život poput vode i poput zraka.

Bavljenje tamnijom stranom ljudskih sudbina i melankoličnom ljudskom dušom te jezgrovit, zgusnut, pomno dotjeran stil osnovne su značajke vašeg pisanja. Možete li nam približiti svoj autorski senzibilitet i motiviranost (pretežitog) pisanja o patnji, boli, usamljenosti, gubitništvu, odbačenosti? Je li njihovo umjetničko osvjetljavanje potvrda našeg pravog, autentičnog života, a što se u običnom životu izbjegava i trpa pod tepih iz malograđanskih, a na književnoj sceni često iz komercijalnih razloga?

Da bih odgovorio na vaše pitanje posegnuti ću za vlastitom knjigom pa ću citirati tekst iz zapisa naslovljenog “Politika i metafizika”: “Mali je broj ljudi koji metafizičko osjećaju, a još je manji broj onih koji potiskuju svoje općeprihvaćeno društveno mjesto, prepuštajući se melankoliji i tjeskobi metafizičkog. Upetljani, uronjeni u kolotečinu života, u svakodnevnicu neprekidnih, intenzivnih “poduhvata”, fokusirani prema vlastitoj samopromociji, ne primjećujemo da se naš svijet preobražava u jedno strašno mjesto gdje su ljudski odnosi dovedeni do apsurda, uslovljeni bešćutnim, samoživim obrascima ponašanja. Politika, kao nikada do sada, sustavno se baveći čovjekom, perfidno i ciljano poništava metafizičko u njemu. Metafizička pitanja o vlastitoj svrsi, o Bogu, o apsolutu, o smrti i smrtnosti, o “temeljnim uzrocima stvarnosti izvan granica iskustva”, sve to hlapi iz naših misli, iz naših interesa…. Vlastita afirmacija u društvu izobilja i spektakla slabi naše dublje potencijale i mi se pokoravamo osrednjem, da bismo se svidjeli što većem broju ljudi, da bismo uspjeli “utržiti” tu društvenu masku čije smo krinke izaslanici, glasnogovornici i slugani.”

U pitanju stila i jezgrovitosti, koliko vam je kao autoru važna fabula, a koliko originalnost umjetničkog izraza?

Fabula me nikada nije previše zanimala. Narativna proza koja je fokusirana prvenstveno na lijepo, zanimljivo ispričanu priču, ostavlja me indiferentnim, ravnodušnim. Stil je onaj koji determinira moju impresiju. Kada uzmem neku knjigu i pročitam nekoliko nasumice uzetih rečenica, one su mi najčešće dovoljni putokaz, egzemplar čitave knjige, i ja mogu osjetiti njezinu snagu, a da nisam upoznat s njezinom pričom, njezinom fabulom.

Najprobitačniji, najkomercijalniji, najuspješniji od svih književnih formi je roman, moramo se složiti, i to upravo roman s čvrstom fabulom. Ali takvo je djelo prečesto konstrukt, spajanje, rezanje, prilagođavanje, a premalo potraga za istinom. Istina je u fragmentarnoj prozi, koja je bljesak misli, osjećaja, trenutak nadahnuća ili točnije – hip prenošenja, otvaranja metafizičkih “vrata” u nama, koja moguće uvjetuju izravnu prisutnost nečeg onostranog u ovom našem neupućenom, limitiranom, materijalnom svijetu, na višoj, razigranoj, oslobođenoj društvenih uzusa, visini.

Fragmentarna proza može se poput mozaika spojiti u jedinstvenu sliku većeg književnog formata, na primjer romana, koji onda nije predodređen lijepo ispričanoj priči, događaju, sudbini, već je nešto dublje i bliže nama samima, bliže istini.

U jednom ste intervjuu rekli da niste do sada knjigama uspjeli stvoriti neku veću prepoznatljivost, po čemu će vas javno identificirati kao autora, kazavši: “Postojim, ali kao da me nema”. Koliko je vaša pozicija književnog autsajdera i dobrovoljna, jer ste se svjesno sa suprugom spisateljicom Tatjanom Gromačom odlučili nastaniti, mimo Zagreba, u “autsajderskoj” Puli?

Pisati iz pozicije autsajdera zaglavljenog u provinciji, može se protumačiti barem dvoznačno, kao pisanje iz pozicije marginalca i gubitnika, ali i kao pisanje iz pozicija izopćenika i individualista, onoga koji nije srednjostrujaš, niti je u nekoj interesnoj skupini, nije okružen takmičarskom atmosferom koja iscrpljuje i pojednostavljuje čin stvaranja… Takva pozicija “skrajnutog” autora, zacijelo je dobrodošla za samo stvaranje djela, neopterećeno vanjskim, svakodnevnim kuloarskim tračevima, klišejima, senzacionalizmima, dodvoravanjima… ukratko bespotrebnim trošenjem energije, ali je istovremeno pogubna za piščevu javnu prisutnost i percepciju njegova djela. Živimo u svijetu površnosti i samopromocije, gdje je temeljni cilj prodati sebe za što veću cijenu, sadržaj je manje važan, već interpretacija, promocija i prisutnost djela u medijima.

Premda, sve je to, moja izoliranost, velikim dijelom rezultat mog svjesnog izbora. Kao primjer uzimam činjenicu da ja i Tatjana više od desetak godina nismo imali promocije objavljenih knjiga, a objavili smo ih podosta. Našem izdavaču isprva je to bilo mrvicu čudno, ali je tu činjenicu prihvatio kao naš osobni stav, našu osobnu distancu, i više i ne inzistira…

Rođeni ste u Puli gdje živite dugi niz godina, no vaše djetinjstvo i odrastanje vezano je uz Pazin. Iz te dvostruke perspektive i iskustva, kako ocjenjujete današnji trenutak ovih gradova i cijele Istre? Uništena su mnoga snažna industrijska postrojenja, igra se samo na kartu turizma, uz sve jači duh rentijerstva, zbog čega djeca manje upisuju fakultete.

Sustav vrijednosti je izokrenut naglavačke, kao u Istri, tako i cijeloj državi. Slikovito kazano, nekada su idoli mladih bili košarkaši, studenti, rock and roll glazbenici, buntovnici, a danas su to vlasnici kafića, obiteljskih hotela, profesionalni nogometaši i njihova ergela automobila, cajke, kod “buntovnije” mladeži, i hrvatska takozvana zabavna glazba za one manje “buntovne”.

Opet, gledajući naš poluotok koji se uz obalu, od Umaga do Pule, od Pule do Rapca, stihijski pretvara u ogromnu scenografiju jednog strašnog Disneylanda, poligona masovnog turizma, a domaće stanovništvo postaje nezaštićena kolateralna žrtva i puki statist tog neinventivnog, sirovog, ružnog i primitivnog kapitala koji devastira prostor, prometnice, život po mjeri čovjeka koji je nekada na tim prostorima opstojao … ali sve to vrijeme središnja Istra s Pazinom u središtu, niskim općinskim i gradskim proračunima, ugašenom industrijom i poljoprivredom, s novonastalim manjim obiteljskim gospodarstvima, ipak kako tako opstaje, i nažalost ostaje posljednja enklava humanog prostora na poluotoku, u koji ljeti zaluta po koji autobus turista, koji opet, osupnuti mirom i tišinom, i sami postaju odjednom manje nervozni, s više osobnosti i plemenitosti u sebi. To se naprosto osjeća

Je li vam supruga prvi čitatelj. Koliko je urednik vaših djela, a koliko pravedan i strog kritičar? Koliko je lako odnosno teško kad dva pisca žive zajedno?

Teško je u umjetničkom svijetu pronaći vrsnog, zrelog i suptilnog kritičara, koji će ujedno biti i dobronamjeran da vam iskreno ukaže na eventualne slabije točke vašeg još neobjavljenog rukopisa, i da po mogućnosti ponudi rješenje. U tom smislu ja i moja supruga, koja je isto pisac, jedan smo drugome uvijek prvi čitači i recenzenti, i premda su nam poetike prepoznatljivo drugačije, oboje imamo izgrađeni senzibilitet i istančani osjećaj za dobrim tekstom…

Jednom prilikom, čisto da ilustriram obostrano povjerenje koje imamo jedan prema drugome kao pisci, Tatjana mi je dala na ogled svoj takoreći gotov roman koji je paralelno pisala s pričama koje sam čitao. Roman je bio nedovoljno dobar, i Tatjana ga se bez trunka žaljenja riješila, izbrisala, prihvaćajući moje sugestije.

(Prenosimo s portala istra24, s dozvolom autora intervjua i našega kolege na Autografu Radenka Vadanjela. Autorica fotografije: Tatjana Gromača).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

Filed Under: INTERVJU Tagged With: Čovjek igračka, Istra, Pazin, Pula, Radenko Vadanjel, Sandorf, Tatjana Gromača, Zagreb, Zoran Angeleski

Knjige za ljeto 2017

Autor: Miljenko Jergović / 22.07.2017. Leave a Comment

Miljenko Jergović

Miljenko Jergović

Stara asirska mudrost glasi: nije vijest po čemu je sve Hrvatska na europskome dnu, vijest bi bila da Hrvatska po nečemu nije na dnu. Ali ovo naprosto ne možemo zaobići: po broju tiskanih knjiga po glavi stanovnika – mjereći novim naslovima ili ukupnim nakladama, sasvim je svejedno – Hrvatska je daleko iza pretposljednje zemlje Europske unije. [Read more…]

Filed Under: OBAVEZNA LEKTIRA Tagged With: Andrej Rodinis, Damir Karakaš, Dubravka Ugrešić, Fondacija Stanislav Vinaver, Fraktura, Ian Kershaw, Karl Ove Knausgård, Kristian Novak, Marko Aurelije, Maroje Mihovilović, Mathias Énard, Miljenko Jergović, OceanMore, Ognjen Spahić, profil, Radivoj Cvetičanin, Robert Graves, Sandorf, Srđan Valjarević, Varužan Vosganjan, VBZ, Vera Mutafčieva

Nije baš sve u ovoj knjizi o jazzu, ali je jazz u njoj posvuda

Autor: Nikola Petković / 18.05.2017. Leave a Comment

price-o-jazzu-i-drugi-zapisiSaša Drach, ”Priče o Jazzu i drugi zapisi”, Zagreb, Sandorf, 2017.

U jednom od nebrojenih pokušaja ne bi li našao nešto (kako se to nekad među muškom emotivnom nedonoščadi govorilo) za pod jaja, danas klasik, uvijek erotoman, Milko Valent, bio je subjektom prigovora kojega mu je uputio objekt njegove jebežljivosti. Odolijevajući Zizijevoj izravnosti, djevojka mu je rekla: Milko, ti misliš da je sve u seksu! Ne, al je seks u svemu, odgovorio je Valent. [Read more…]

Filed Under: OBAVEZNA LEKTIRA Tagged With: Baruch de Spinoza, blues, Jazz, Milko Valent, Nikola Petković, Sandorf, Saša Drach, Zagreb

Tko to točno priča u Karakaševoj šumi?

Autor: Nikola Petković / 03.03.2017. Leave a Comment

sjecanje-sumeDamir Karakaš, ”Sjećanje šume”, Sandorf, Zagreb, 2016.

Rođenje čitatelja, piše Roland Barthes, nažalost utopijske, 1968. događa se po cijenu smrti autora. Do tog zaključka dovela ga je, između ostalog, i analiza novele ”Saracen” Honorea de Balzaca. [Read more…]

Filed Under: OBAVEZNA LEKTIRA Tagged With: Damir Karakaš, Lawrence Sterne, Nikola Petković, Robert Perišić, Roland Barthes, Sandorf

Samo je Albert Einstein kupio 1000 primjeraka i dijelio ih je prijateljima

Autor: Karmela Devčić / 23.02.2017. Leave a Comment

hiroshimaJohn Hersey, ”Hiroshima”, (Reprint), Sandorf, Zagreb, 12/2016.

Antologijsku reportažu Johna Herseya “Hirošima” u kojoj američki novinar pokazuje kako su preživjeli i kako u post-apokaliptičnoj atmosferi živi petero Japanaca i jedan tamošnji njemački misionar, svi svjedoci eksplozije atomske bombe, prvi put tiskanu na prvu godišnjicu Hirošime, koncem je prošle godine u prijevodu Ljudevita Stantića objavio zagrebački Sandorf.  [Read more…]

Filed Under: OBAVEZNA LEKTIRA Tagged With: Albert Einstein, Hiroshima, Ivan Sršen, Japan, John Hersey, Karmela Devčić, New Yorker, Sandorf, Tvrtko Jakovina

Sjećanje šume

Autor: Autograf.hr / 02.12.2016. Leave a Comment

Sjećanje šumeSJEĆANJE ŠUME Damira Karakaša kratki je roman poetskog tempa, knjiga o jednom neobičnom odrastanju pod sjenom misterija koji se krije u samom tijelu. Knjiga u kojoj se natječu strah i volja, dodiruje trauma, humor i poezija. [Read more…]

Filed Under: SCRIPTA MANENT Tagged With: Damir Karakaš, Robert Perišić, Sandorf, Sjećanje šume

Preko mora – Sirijci bježe u Europu

Autor: Autograf.hr / 21.11.2016. Leave a Comment

Preko moraAko je nevolja koja ih mòri dovoljno snažna, ljudi će poduzeti sve ne bi li joj umakli; u očaju će predati i goli život – svoj i članova obitelji – u ruke beskrupuloznih grabežljivaca kojima je u konačnici stalo isključivo do njihovog novca. [Read more…]

Filed Under: SCRIPTA MANENT Tagged With: Preko mora, Sandorf, Wolfgang Bauer

Meša Selimović i Mirko Kovač za Šnajderov roman Doba mjedi

Autor: Autograf.hr / 11.09.2016. Leave a Comment

Doba mijedi Šnajder 001Slobodan Šnajder. ”Doba mjedi”, Tim press, Zagreb, 2015.

Istaknuti hrvatski književnik Slobodan Šnajder proglašen je u Tuzli dobitnikom ovogodišnje regionalne Nagrade Meša Selimović za najbolje prozno djelo objavljeno na području Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Crne Gore i Srbije u 2015. [Read more…]

Filed Under: OBAVEZNA LEKTIRA Tagged With: "Doba mjedi", Bekim Sejranović, Borka Pavičević, Dobra knjiga, Dragan Radulović, Emir Imamović, Enver Kazaz, Faruk Šehić, Filip David, Glas Slavonije, Ivica Đikić, Laguna, Ludwig Bauer, Marinko Koščec, Meša Selimović, Milan Rakovac, Mile Stojić, Miljenko Jergović, Milorad Popović, Mirko Kovač, Morendo, Predrag Antonijević, profil, Sandorf, Slobodan Šnajder, Vlaho Bogišić

Majstorski autoričin literarni autoportret koji krije i jedan paradoks

Autor: Denis Derk / 02.06.2016. Leave a Comment

Bolest svijetaTatjana Gromača, ”Bolest svijeta”, Sandorf, 2016.

Nekako baš u vrijeme kada se u hrvatskim medijima pojavila vijest da je jedna od najuglednijih hrvatskih književnica i novinarki (specijalizirana za kulturološke intervjue i snažne reportaže koje su u hrvatskom tiskanom novinarstvu sve rjeđa pojava) dobila otkaz u riječkom Novom listu, agilni zagrebački nakladnik Sandorf ponosno je objavio novu proznu knjigu Tatjane Gromače “Bolest svijeta”. [Read more…]

Filed Under: OBAVEZNA LEKTIRA Tagged With: Bolest svijeta, Denis Derk, Sandorf, Tatjana Gromača, Vesna Parun

Damir Karakaš: Krv djedova

Autor: Miljenko Jergović / 25.12.2014. Leave a Comment

BLUE MOON Damir KarakašDamir Karakaš, “Blue Moon”, Sandorf, Zagreb 2014.

 

Novinarka Globusa u portretu pisca, u kojem se na nekoliko stranica uglavnom razmatra to gdje se u Zagrebu nekad mogla kupiti kožna jakna, ponesena majčinstvom ispovijeda čitateljima da je kćeri zavještala svoju kožnu jaknu.

 

Na tu ispovijed nadahnuo ju je Karakašev roman “Blue Moon” koji, kako ona veli, govori o rokabiliju, kokoticama i jednoj mladalačkoj potkulturi s kraja osamdesetih. O kultnim muzičkim klubovima i omiljenim bendovima.

 

Književna kritičarka Jutarnjeg u svojoj pretežito negativnoj kritici, rokabiliju i osamdesetima priključit će još i atmosferu studentskih domova, svjetujući autora da se vrati kratkim pričama. Ta preporuka zazvuči vrlo zlokobno, poput onoga Selimovićevog: “Pecaj ribu Ahmede Šabo!”

Prema Karakašu sam hladan, nisam ga upoznao, i nešto mi govori da ga ne mogu ni upoznati, jer je privid da smo suvremenici i da se krećemo istim ulicama. On pripada hrvatskoj književnosti i kulturi, a ja sam ovdje više slučajno. Istina, traje to dvadeset i koju godinu, ali nisu svi slučajevi kratki i jezgroviti kao u Harmsa. Postoje i epske, višedesetljetne slučajnosti. Nemam, dakle, nikakav osobni razlog za pisanje ovoga teksta

 

U Večernjaku nemušt prikaz napisat će kritičarka bez portfelja, koja će naći da je “Blue Moon” na početku “zamotan u duhanski dim” Kulušića, da bi joj se do kraja odmotalo kako “to nije laka knjiga”, ali ju je Karakaš “morao napisati”. Zašto je morao, da ga nisu oteli vanzemaljci, i, nastrani kakvi već jesu, prićerali ga da piše rokabili roman? Večernjakova kritičarka lucidno otkriva kako je to i roman o trudnoći, tojest o vremenu kada je, kako kaže, “trbuščić već vrlo zaokružen”.

 

Tu se Večernjak ne zaustavlja, nego, na tragu Globusovog masterpisa, šalje novinara da razgovara s piscem. Osim teme rokabilija i studentskih domova, tu se najednom pojavljuje i provokativno, pravo večernjakovsko pitanje: da, što pisac misli o svojim kolegama Anti Paveliću i Mili Budaku? Biva Ličani su, pa neka kaže.

 

Pokušajmo zamisliti novinara austrijskih novina – možda baš Kleine Zeitunga, pošto ga izdaje ista zaklada štajerske nadbiskupije – koji bi kojeg slavnog likovnog umjetnika, slučajem rođenoga u Gornjoj Austriji, upitao što misli o djelima akvarelista Adolfa Hitlera. A zašto bismo to zamišljali? Da bismo shvatili da je takvo pitanje izvan Hrvatske i hrvatskoga novinstva moguće samo među pijanom neonacističkom mladeži.

 

S Damirom Karakašem ne dijelim ništa. Prema književnoj zajednici iz koje je ponikao osjećam isto što i prema usmenoj bau-bau kulturi urođenika zapadnoga Senegala (koju sam upravo izmislio, pa mi je, možda, i ponešto bliža), savršeno sam ravnodušan prema kultu ličkoga barbarogenija i pariškoga uličnog svirača, i prema svoj toj površnoj mitomaniji u koju je čovjek upao valjda zato što mu se tako sviđa.

 

Prema Karakašu sam hladan, nisam ga upoznao, i nešto mi govori da ga ne mogu ni upoznati, jer je privid da smo suvremenici i da se krećemo istim ulicama. On pripada hrvatskoj književnosti i kulturi, a ja sam ovdje više slučajno. Istina, traje to dvadeset i koju godinu, ali nisu svi slučajevi kratki i jezgroviti kao u Harmsa. Postoje i epske, višedesetljetne slučajnosti. Nemam, dakle, nikakav osobni razlog za pisanje ovoga teksta.

Ali, da, čitam Karakaševe knjige. Znate, svašta ja čitam. Istina, u zadnje vrijeme to svašta svede se na prvih nekoliko stranica. Barem pet minuta dnevno posvetim suvremenoj hrvatskoj književnosti. Što, pak, znači da sam pročitao sve, i to po nekoliko puta. “Blue Moon” vrlo pažljivo, od prve do posljednje riječi. S užitkom, a nakon prve dvije trećine te vrlo kratke knjige, i s poštovanjem prema autoru

 

Ali, da, čitam Karakaševe knjige. Znate, svašta ja čitam. Istina, u zadnje vrijeme to svašta svede se na prvih nekoliko stranica. Barem pet minuta dnevno posvetim suvremenoj hrvatskoj književnosti. Što, pak, znači da sam pročitao sve, i to po nekoliko puta. “Blue Moon” vrlo pažljivo, od prve do posljednje riječi. S užitkom, a nakon prve dvije trećine te vrlo kratke knjige, i s poštovanjem prema autoru.

 

Ali to ne bi bio razlog za ovaj svojevrsni karakaševski outing. Prešutio bih pisca i knjigu, e da nije zavjere šutnje, tih laži i tog izluđivanja temom o kojoj Karakaš piše. Jesu li se to gospoda i mame uplašile, možda, logorskih vatri i lomača iz Savske, ili su, što je, pak, izvjesnije, naročito pošto ih zanima stručno i zavičajno mišljenje o hrvatskim književnim veličinama Budaku i Paveliću, s desnicom rukom uzdignutom do visine navlastite zadomspremnosti, solidarni s gospodom logornicima, pa imaju potrebu Damira Karakaša ekskulpirati i osloboditi od njegove teme?

 

Umjesto da knjigu spale, oni o njoj lažu. Umjesto da kažu istinu, majčinski ga savjetuju da peca ribu, a ne da vodi neku svoju osobnu pobunu. Pritom, gospođa u Jutarnjem smatra da je ta pobuna – koju i ne spominje – niskih literarnih dosega, što je naročito odvratno.

 

“Blue Moon” (Sandorf, Zagreb 2014.) govori o nesposobnosti jednoga svijeta za autorefleksiju, o tihoj, mukloj i podrazumijevajućoj ljubavi prema ustaškom zločinu iz Drugoga svjetskog rata, kada su Srbe iz susjednog sela klali i bacali u jamu. Zašto ti stari ljudi i njihova djeca vole zločin, premda ga se istovremeno plaše, i nisu ga svojom rukom počinili? Vole ga zato što misle da ih taj zločin čini Hrvatima i katolicima. Hvata ih strah od onoga što bi postali kada bi se nad zločinom zgadili.

 

Karakaš je nepodnošljivi mitoman kada govori o grubosti i primitivizmu svoga zavičaja. To što radi često je karikaturalno na način onoga balkanističkog orijetnalizma iz lošijih filmova Emira Kusturice (da se razumijemo: filmskog genija).

“Blue Moon” (Sandorf, Zagreb 2014.) govori o nesposobnosti jednoga svijeta za autorefleksiju, o tihoj, mukloj i podrazumijevajućoj ljubavi prema ustaškom zločinu iz Drugoga svjetskog rata, kada su Srbe iz susjednog sela klali i bacali u jamu. Zašto ti stari ljudi i njihova djeca vole zločin, premda ga se istovremeno plaše, i nisu ga svojom rukom počinili? Vole ga zato što misle da ih taj zločin čini Hrvatima i katolicima. Hvata ih strah od onoga što bi postali kada bi se nad zločinom zgadili

 

I to je ono što mi se u nekim njegovim knjigama ne sviđa, i što mi ide na živce u “Kino Lici” Dalibora Matanića. Ne bi mi toliko smetalo da nije načina glupavog i dubinski rasističkog na koji se urbana literarna klatež nad tim slojem Karakaševih sotija oduševljava. I to su, uglavnom, isti koji nas sad uvjeravaju da je “Blue Moon” roman o rokabiliju, studentskim domovima i neželjenoj trudnoći.

 

Ali kada ti njegovi nasilni očevi i djedovi iz svoje fundamentalne karikaturalnosti (koja, u boljim trenucima podsjeti na onaj divni, stari film Ettorea Scole…) najednom progovore o tome što je bilo, i što će opet biti, dakle o ratu i o klanju, priča biva neočekivano delikatna, u nekom višem smislu tačna i odgovorna prema svačijoj patnji. Uključujući patnju onih koji pate jer nisu u stanju da svoju nevolju artikuliraju, prožive i pregore. Iako to, možda, i ne želi, Karakaš nalazi empatiju za te stare ličke ustaše, za njihovu tragiku i njihovo kićenje tuđim krvavim perjem.

 

Drugi dio velike i istinske teme duže novele ili vrlo kratkog romana “Blue Moon” još je osjetljiviji i opasniji. Ustaška sotona koja se nad jamama pojavljivala na bijelome konju – kao što biva u mitskoj balkanskoj priči, kada na konju bijelcu dojaši spasitelj, heroj, maršal ili poglavnik – vraća se 1991. u liku ljubaznoga starčića u zahuktalom automobilčiću.

 

Priču o iščezavanju i transformaciji zagrebačkih Srba – koju se hulje nikad ne bi usudile spomenuti, čak ni kada bi “Blue Moon” odlikovale svim hrvatskim književnim nagradama – Karakaš ispričao je neobično pažljivo, potresno i s osjećajem za odgovornost.

 

Odgovornost Pisca pred pričom koja mora biti ispričana, premda se njezino pričanje skupo plaća. Damir Karakaš je treći hrvatski autor koji je u umjetničkoj fikciji ustvrdio da se sa Srbima u Hrvatskoj nešto dogodilo. Prvi je bio Simo Mraović, romanom “Konstantin bogobojazni”, drugi Ante Tomić, u priči “Pomoću trikova ili kako su nestali Srbi iz Hrvatske”.

 

Mraović je prezirom književnih komesara i životom plaćao svoju temu, dok je Tomić svoju platio onom kantom govana, iznad koje, kao intelektualni pokrovitelji i zaštitnici počinitelja, stoje Ivo Banac i Nino Raspudić, koji su ministra Ranka Ostojića obodrili u policijskoj odlučnosti da počinitelj zauvijek ostane neotkriven.

Priču o iščezavanju i transformaciji zagrebačkih Srba – koju se hulje nikad ne bi usudile spomenuti, čak ni kada bi “Blue Moon” odlikovale svim hrvatskim književnim nagradama – Karakaš ispričao je neobično pažljivo, potresno i s osjećajem za odgovornost

 

Karakašu se događa nešto opskurno, premda jednako represivno u duhu i izrazu: o knjizi mu govore, ali tako da zataje temu. Kao da su u Brežnjevljevom Sovjetskom Savezu objavili “Arhipelag Gulag”, i raspisali se kako knjiga govori o Beach Boysima i jahanju na valovima.

 

U jednom nedavnom intervjuu Damir Karakaš rekao je da se osjeća piscem boljim od svojih knjiga. Otprilike tako je rekao, a da njegovi sugovornici, kao ni ljubitelji ličke egzotike i pariških uličnih svirača, dakle ljudi koji ga ozbiljno nisu čitali, nikada ne shvate o čemu on, zapravo, govori. Napisao je roman koji mu neće donijeti dobra.

 

Ako ga ne budu čitali, bit će kao da ga nije napisao. Budu li ga čitali, život će mu postati teži, bit će više onih koji imaju potrebu da ga uvrijede, napadnu, pretvore u insekta; a u njegovoj književnoj zajednici hrvatskih bau-bau vračeva, bit će sve manje onih koji bi mu adorirali. Kako god, slijedi mu osamljenost.

 

A što bi istinski pisac – bolji od svake svoje knjige, pa zato piše sljedeću i najbolju – mogao i biti nego osamljen u zemlji u kojoj je sramota biti Srbin i peder, ali još je mnogo veća sramota poznati pradjedovsku krv na vlastitim rukama. Ta krv ono je što roditelji ostavljaju djeci, a ne kožne jakne i tambure.

 

Meni lično, koliko god bio hladan prema svima, i slučajnom smatrao svoju prebivališnu okolnost, milo dođe što će se “Blue Moon”, u izdanju LOM-a, čitati i u Beogradu. Pomisle li da je Karakaš suvremena hrvatska književnost, valja im samo reći: jest, ali svakim danom sve manje.

 

To je za pisca dobro, a kako je za čovjeka, nije ni važno. Čitatelja ne zanima kako je piscu kao čovjeku.

 

(Prenosimo s autorova portala).

Filed Under: OBAVEZNA LEKTIRA Tagged With: “Blue Moon”, 2014., autograf.hr, autor, Damir Karakaš, EP, Harms, Hrvatska, knjiga, književnost, kritika, kultura, lektira, Miljenko Jergović, pisac, recenzija, Sandorf, ustaša, Zagreb, zločin

  • 1
  • 2
  • Next Page »

DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:

ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

VRIJEME SUODGOVORNOSTI - ostale emisije

Facebook

Facebook

Želite li primati naš newsletter?

Upišite svoj e-mail i pratite najnovije aktualnosti!

Postanite podupiratelj našega portala. Vi ste dokaz da možemo stvarati bolje društvo i da ponekad valja htjeti i nemoguće kako bismo dosegnuli moguće.

Molimo vas da pomognete Autograf.hr uplatom priloga na naš račun (kliknite ovdje).
Hvala vam!

VIDEO: VRIJEME SUODGOVORNOSTI

Drago Pilsel Argentinski roman

ZAHVALJUJEMO SE POTPORI REDAKCIJE:

Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt

Copyright © 2023 | AUTOGRAF.HR | Izrada portala : Poslovna učionica d.o.o. | Tehnička podrška: 234 d.o.o. i Online Press d.o.o. | Log in

Mrežne stranice www.autograf.hr koriste kolačiće ("cookies") za napredniju funkcionalnost stranica, ugodnije posjetiteljevo iskustvo, te prikaza web bannera i drugih oglasa. Postavke korištenja kolačića možete kontrolirati i odrediti u vašem pregledniku mrežnih stranica ("web browser"). Ako se slažete s korištenjem kolačića na mrežnim stranicama www.autograf.hr molimo kliknite "Slažem se". Posjet i pregled mrežnih stranica na www.autograf.hr moguć je i bez korištenja kolačiča, no tada neće biti isporučene neke funkcionalnosti kojima kolačići upravljaju.
Slažem se
Polica privatnosti i kolačića

Privacy Overview

This website uses cookies to improve your experience while you navigate through the website. Out of these, the cookies that are categorized as necessary are stored on your browser as they are essential for the working of basic functionalities of the website. We also use third-party cookies that help us analyze and understand how you use this website. These cookies will be stored in your browser only with your consent. You also have the option to opt-out of these cookies. But opting out of some of these cookies may affect your browsing experience.
Necessary
Always Enabled
Necessary cookies are absolutely essential for the website to function properly. This category only includes cookies that ensures basic functionalities and security features of the website. These cookies do not store any personal information.
Non-necessary
Any cookies that may not be particularly necessary for the website to function and is used specifically to collect user personal data via analytics, ads, other embedded contents are termed as non-necessary cookies. It is mandatory to procure user consent prior to running these cookies on your website.
SAVE & ACCEPT