novinarstvo s potpisom
Miljenko Jergović
Stara asirska mudrost glasi: nije vijest po čemu je sve Hrvatska na europskome dnu, vijest bi bila da Hrvatska po nečemu nije na dnu. Ali ovo naprosto ne možemo zaobići: po broju tiskanih knjiga po glavi stanovnika – mjereći novim naslovima ili ukupnim nakladama, sasvim je svejedno – Hrvatska je daleko iza pretposljednje zemlje Europske unije. [Read more…]
Saša Drach, ”Priče o Jazzu i drugi zapisi”, Zagreb, Sandorf, 2017.
U jednom od nebrojenih pokušaja ne bi li našao nešto (kako se to nekad među muškom emotivnom nedonoščadi govorilo) za pod jaja, danas klasik, uvijek erotoman, Milko Valent, bio je subjektom prigovora kojega mu je uputio objekt njegove jebežljivosti. Odolijevajući Zizijevoj izravnosti, djevojka mu je rekla: Milko, ti misliš da je sve u seksu! Ne, al je seks u svemu, odgovorio je Valent. [Read more…]
Damir Karakaš, ”Sjećanje šume”, Sandorf, Zagreb, 2016.
Rođenje čitatelja, piše Roland Barthes, nažalost utopijske, 1968. događa se po cijenu smrti autora. Do tog zaključka dovela ga je, između ostalog, i analiza novele ”Saracen” Honorea de Balzaca. [Read more…]
John Hersey, ”Hiroshima”, (Reprint), Sandorf, Zagreb, 12/2016.
Antologijsku reportažu Johna Herseya “Hirošima” u kojoj američki novinar pokazuje kako su preživjeli i kako u post-apokaliptičnoj atmosferi živi petero Japanaca i jedan tamošnji njemački misionar, svi svjedoci eksplozije atomske bombe, prvi put tiskanu na prvu godišnjicu Hirošime, koncem je prošle godine u prijevodu Ljudevita Stantića objavio zagrebački Sandorf. [Read more…]
SJEĆANJE ŠUME Damira Karakaša kratki je roman poetskog tempa, knjiga o jednom neobičnom odrastanju pod sjenom misterija koji se krije u samom tijelu. Knjiga u kojoj se natječu strah i volja, dodiruje trauma, humor i poezija. [Read more…]
Ako je nevolja koja ih mòri dovoljno snažna, ljudi će poduzeti sve ne bi li joj umakli; u očaju će predati i goli život – svoj i članova obitelji – u ruke beskrupuloznih grabežljivaca kojima je u konačnici stalo isključivo do njihovog novca. [Read more…]
Slobodan Šnajder. ”Doba mjedi”, Tim press, Zagreb, 2015.
Istaknuti hrvatski književnik Slobodan Šnajder proglašen je u Tuzli dobitnikom ovogodišnje regionalne Nagrade Meša Selimović za najbolje prozno djelo objavljeno na području Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Crne Gore i Srbije u 2015. [Read more…]
Tatjana Gromača, ”Bolest svijeta”, Sandorf, 2016.
Nekako baš u vrijeme kada se u hrvatskim medijima pojavila vijest da je jedna od najuglednijih hrvatskih književnica i novinarki (specijalizirana za kulturološke intervjue i snažne reportaže koje su u hrvatskom tiskanom novinarstvu sve rjeđa pojava) dobila otkaz u riječkom Novom listu, agilni zagrebački nakladnik Sandorf ponosno je objavio novu proznu knjigu Tatjane Gromače “Bolest svijeta”. [Read more…]
Damir Karakaš, “Blue Moon”, Sandorf, Zagreb 2014.
Novinarka Globusa u portretu pisca, u kojem se na nekoliko stranica uglavnom razmatra to gdje se u Zagrebu nekad mogla kupiti kožna jakna, ponesena majčinstvom ispovijeda čitateljima da je kćeri zavještala svoju kožnu jaknu.
Na tu ispovijed nadahnuo ju je Karakašev roman “Blue Moon” koji, kako ona veli, govori o rokabiliju, kokoticama i jednoj mladalačkoj potkulturi s kraja osamdesetih. O kultnim muzičkim klubovima i omiljenim bendovima.
Književna kritičarka Jutarnjeg u svojoj pretežito negativnoj kritici, rokabiliju i osamdesetima priključit će još i atmosferu studentskih domova, svjetujući autora da se vrati kratkim pričama. Ta preporuka zazvuči vrlo zlokobno, poput onoga Selimovićevog: “Pecaj ribu Ahmede Šabo!”
U Večernjaku nemušt prikaz napisat će kritičarka bez portfelja, koja će naći da je “Blue Moon” na početku “zamotan u duhanski dim” Kulušića, da bi joj se do kraja odmotalo kako “to nije laka knjiga”, ali ju je Karakaš “morao napisati”. Zašto je morao, da ga nisu oteli vanzemaljci, i, nastrani kakvi već jesu, prićerali ga da piše rokabili roman? Večernjakova kritičarka lucidno otkriva kako je to i roman o trudnoći, tojest o vremenu kada je, kako kaže, “trbuščić već vrlo zaokružen”.
Tu se Večernjak ne zaustavlja, nego, na tragu Globusovog masterpisa, šalje novinara da razgovara s piscem. Osim teme rokabilija i studentskih domova, tu se najednom pojavljuje i provokativno, pravo večernjakovsko pitanje: da, što pisac misli o svojim kolegama Anti Paveliću i Mili Budaku? Biva Ličani su, pa neka kaže.
Pokušajmo zamisliti novinara austrijskih novina – možda baš Kleine Zeitunga, pošto ga izdaje ista zaklada štajerske nadbiskupije – koji bi kojeg slavnog likovnog umjetnika, slučajem rođenoga u Gornjoj Austriji, upitao što misli o djelima akvarelista Adolfa Hitlera. A zašto bismo to zamišljali? Da bismo shvatili da je takvo pitanje izvan Hrvatske i hrvatskoga novinstva moguće samo među pijanom neonacističkom mladeži.
S Damirom Karakašem ne dijelim ništa. Prema književnoj zajednici iz koje je ponikao osjećam isto što i prema usmenoj bau-bau kulturi urođenika zapadnoga Senegala (koju sam upravo izmislio, pa mi je, možda, i ponešto bliža), savršeno sam ravnodušan prema kultu ličkoga barbarogenija i pariškoga uličnog svirača, i prema svoj toj površnoj mitomaniji u koju je čovjek upao valjda zato što mu se tako sviđa.
Prema Karakašu sam hladan, nisam ga upoznao, i nešto mi govori da ga ne mogu ni upoznati, jer je privid da smo suvremenici i da se krećemo istim ulicama. On pripada hrvatskoj književnosti i kulturi, a ja sam ovdje više slučajno. Istina, traje to dvadeset i koju godinu, ali nisu svi slučajevi kratki i jezgroviti kao u Harmsa. Postoje i epske, višedesetljetne slučajnosti. Nemam, dakle, nikakav osobni razlog za pisanje ovoga teksta.
Ali, da, čitam Karakaševe knjige. Znate, svašta ja čitam. Istina, u zadnje vrijeme to svašta svede se na prvih nekoliko stranica. Barem pet minuta dnevno posvetim suvremenoj hrvatskoj književnosti. Što, pak, znači da sam pročitao sve, i to po nekoliko puta. “Blue Moon” vrlo pažljivo, od prve do posljednje riječi. S užitkom, a nakon prve dvije trećine te vrlo kratke knjige, i s poštovanjem prema autoru.
Ali to ne bi bio razlog za ovaj svojevrsni karakaševski outing. Prešutio bih pisca i knjigu, e da nije zavjere šutnje, tih laži i tog izluđivanja temom o kojoj Karakaš piše. Jesu li se to gospoda i mame uplašile, možda, logorskih vatri i lomača iz Savske, ili su, što je, pak, izvjesnije, naročito pošto ih zanima stručno i zavičajno mišljenje o hrvatskim književnim veličinama Budaku i Paveliću, s desnicom rukom uzdignutom do visine navlastite zadomspremnosti, solidarni s gospodom logornicima, pa imaju potrebu Damira Karakaša ekskulpirati i osloboditi od njegove teme?
Umjesto da knjigu spale, oni o njoj lažu. Umjesto da kažu istinu, majčinski ga savjetuju da peca ribu, a ne da vodi neku svoju osobnu pobunu. Pritom, gospođa u Jutarnjem smatra da je ta pobuna – koju i ne spominje – niskih literarnih dosega, što je naročito odvratno.
“Blue Moon” (Sandorf, Zagreb 2014.) govori o nesposobnosti jednoga svijeta za autorefleksiju, o tihoj, mukloj i podrazumijevajućoj ljubavi prema ustaškom zločinu iz Drugoga svjetskog rata, kada su Srbe iz susjednog sela klali i bacali u jamu. Zašto ti stari ljudi i njihova djeca vole zločin, premda ga se istovremeno plaše, i nisu ga svojom rukom počinili? Vole ga zato što misle da ih taj zločin čini Hrvatima i katolicima. Hvata ih strah od onoga što bi postali kada bi se nad zločinom zgadili.
Karakaš je nepodnošljivi mitoman kada govori o grubosti i primitivizmu svoga zavičaja. To što radi često je karikaturalno na način onoga balkanističkog orijetnalizma iz lošijih filmova Emira Kusturice (da se razumijemo: filmskog genija).
I to je ono što mi se u nekim njegovim knjigama ne sviđa, i što mi ide na živce u “Kino Lici” Dalibora Matanića. Ne bi mi toliko smetalo da nije načina glupavog i dubinski rasističkog na koji se urbana literarna klatež nad tim slojem Karakaševih sotija oduševljava. I to su, uglavnom, isti koji nas sad uvjeravaju da je “Blue Moon” roman o rokabiliju, studentskim domovima i neželjenoj trudnoći.
Ali kada ti njegovi nasilni očevi i djedovi iz svoje fundamentalne karikaturalnosti (koja, u boljim trenucima podsjeti na onaj divni, stari film Ettorea Scole…) najednom progovore o tome što je bilo, i što će opet biti, dakle o ratu i o klanju, priča biva neočekivano delikatna, u nekom višem smislu tačna i odgovorna prema svačijoj patnji. Uključujući patnju onih koji pate jer nisu u stanju da svoju nevolju artikuliraju, prožive i pregore. Iako to, možda, i ne želi, Karakaš nalazi empatiju za te stare ličke ustaše, za njihovu tragiku i njihovo kićenje tuđim krvavim perjem.
Drugi dio velike i istinske teme duže novele ili vrlo kratkog romana “Blue Moon” još je osjetljiviji i opasniji. Ustaška sotona koja se nad jamama pojavljivala na bijelome konju – kao što biva u mitskoj balkanskoj priči, kada na konju bijelcu dojaši spasitelj, heroj, maršal ili poglavnik – vraća se 1991. u liku ljubaznoga starčića u zahuktalom automobilčiću.
Priču o iščezavanju i transformaciji zagrebačkih Srba – koju se hulje nikad ne bi usudile spomenuti, čak ni kada bi “Blue Moon” odlikovale svim hrvatskim književnim nagradama – Karakaš ispričao je neobično pažljivo, potresno i s osjećajem za odgovornost.
Odgovornost Pisca pred pričom koja mora biti ispričana, premda se njezino pričanje skupo plaća. Damir Karakaš je treći hrvatski autor koji je u umjetničkoj fikciji ustvrdio da se sa Srbima u Hrvatskoj nešto dogodilo. Prvi je bio Simo Mraović, romanom “Konstantin bogobojazni”, drugi Ante Tomić, u priči “Pomoću trikova ili kako su nestali Srbi iz Hrvatske”.
Mraović je prezirom književnih komesara i životom plaćao svoju temu, dok je Tomić svoju platio onom kantom govana, iznad koje, kao intelektualni pokrovitelji i zaštitnici počinitelja, stoje Ivo Banac i Nino Raspudić, koji su ministra Ranka Ostojića obodrili u policijskoj odlučnosti da počinitelj zauvijek ostane neotkriven.
Karakašu se događa nešto opskurno, premda jednako represivno u duhu i izrazu: o knjizi mu govore, ali tako da zataje temu. Kao da su u Brežnjevljevom Sovjetskom Savezu objavili “Arhipelag Gulag”, i raspisali se kako knjiga govori o Beach Boysima i jahanju na valovima.
U jednom nedavnom intervjuu Damir Karakaš rekao je da se osjeća piscem boljim od svojih knjiga. Otprilike tako je rekao, a da njegovi sugovornici, kao ni ljubitelji ličke egzotike i pariških uličnih svirača, dakle ljudi koji ga ozbiljno nisu čitali, nikada ne shvate o čemu on, zapravo, govori. Napisao je roman koji mu neće donijeti dobra.
Ako ga ne budu čitali, bit će kao da ga nije napisao. Budu li ga čitali, život će mu postati teži, bit će više onih koji imaju potrebu da ga uvrijede, napadnu, pretvore u insekta; a u njegovoj književnoj zajednici hrvatskih bau-bau vračeva, bit će sve manje onih koji bi mu adorirali. Kako god, slijedi mu osamljenost.
A što bi istinski pisac – bolji od svake svoje knjige, pa zato piše sljedeću i najbolju – mogao i biti nego osamljen u zemlji u kojoj je sramota biti Srbin i peder, ali još je mnogo veća sramota poznati pradjedovsku krv na vlastitim rukama. Ta krv ono je što roditelji ostavljaju djeci, a ne kožne jakne i tambure.
Meni lično, koliko god bio hladan prema svima, i slučajnom smatrao svoju prebivališnu okolnost, milo dođe što će se “Blue Moon”, u izdanju LOM-a, čitati i u Beogradu. Pomisle li da je Karakaš suvremena hrvatska književnost, valja im samo reći: jest, ali svakim danom sve manje.
To je za pisca dobro, a kako je za čovjeka, nije ni važno. Čitatelja ne zanima kako je piscu kao čovjeku.
(Prenosimo s autorova portala).
Kralj Isus, Robert Graves, Sandorf, Zagreb, 2014.
Rijetki su romani koji na tako temeljit način preispituju civilizacijske norme kao što je to roman engleskog svestranog književnika Roberta Gravesa “Kralj Isus”. Kao što mu i samo ime govori, Graves se u romanu bavi Isusom Kristom, možda i najspominjanijom osobom ljudske povijesti koja već dulje od dva tisućljeća ima snagu simbola i to ne samo za kršćane nego i za sve one koji kršćanstvu pripadaju na kulturološki, a ne isključivo vjerski način.
Zagrebačka nakladnička (i posrednička) kuća Sandorf prihvatila se opsežnog posla objavljivanja izabranih Gravesovih djela u Hrvatskoj.
Roman “Kralj Isus” preveo je pokretač kuće Ivan Sršen, a za objavu je dobio i novčanu potporu Europske komisije. Graves je u Hrvatskoj poznat kao autor povijesnog romana “Ja, Klaudije”, koji je svojedobno dobio i iznimno popularnu televizijsku inačicu.
No, riječ je o slavljenom engleskom pjesniku, ali i autoru koji se bavio i univerzalnim temama svjetske povijesti i religije. Svojevrsni vrhunac tog očito ne samo literarnog interesa ovjekovječen je baš u “Kralju Isusu”, knjizi koja obiluje povijesnim i religijskim podacima te analizom davnašnjih zbivanja na geografski relativno malom prostoru današnjeg Izraela i, budimo politički korektni, današnje Palestine.
Graves je u knjizi zapravo energični biograf Isusa Krista, ali pri tome zadržava nekonvencionalan pristup prema onoj svima poznatoj biblijskoj, dakle službenoj crkvenoj verziji Isusova života i djela. Iako knjiga “Kralj Isus” iznosi i tvrdnje koje će se mnogim vjernicima, a o klericima da i ne govorimo, učiniti i pretjeranim i preradikalnim, valja reći da autor ovom knjigom nikako ne propituje ni Isusovu pojavu ni njegov čovjekoljubni nauk. Dapače.
Stoga će knjiga biti i te kako interesantna svima koji su do dana današnjih zaneseni iznimnom Isusovom pojavom. Ali pišući o Isusu, Graves hrabro i dosljedno iznosi neke svoje istine opravdavajući ih posvemašnjom beletrističkom slobodom pisanja, pa tako u “Kralju Isusu” možemo pročitati i tko je to zapravo Isusov pravi otac, po kome je to Isus ima kraljevsko podrijetlo, tko mu je onda bio djed, zašto je Isus ušao i u brak i zašto ga, na kraju, nije konzumirao…
Gravesov intenzivni roman prepun je likova koji se spominju i u Bibliji, ali i u povijesti Rimskog Carstva i njegove okrutne vladavine nad židovskom državom. Posebno je tu interesantna Gravesova obrada likova kao što su to u ovom romanu potpuno pomaknuta Marija Magdalena, Poncije Pilat ili Juda, ali i vremešni suprug Djevice Marije Josip.
Gravesov stil je uzoran, ali kako bi bio što uvjerljiviji u svojim tezama, autor radnju romana usporava i opterećuje povijesnim citiranjima, nabrajanjima, ponavljanjima i minucioznim analiziranjem odnosa između likova, ali i vjerske interpretacije Isusova života.
Stoga će čitanje “Kralja Isusa” biti veliki izazov za sve one teološke znalce koji ovoj knjizi neće prići samo kao beletristici, nego i kao svojevrsnoj polemičkoj rukavici koju je svetim istinama bacio jedan slobodoumni i, mora se priznati, oštroumni književnik.
Graves nikako nije prvi, a još je manje posljednji autor koji se upustio u reinterpretaciju crkvenih tabua o Isusu Kristu. No, za razliku od mnogih površnih autora, Gravesova knjiga o Isusu imponira koncentracijom, uvjerljivošću, obrazovanjem, lucidnošću, ali i velikom strašću kojom je pisana i kojom tjera čitatelja na vrlo pozorno praćenje radnje sve do Isusova tragičnog kraja koji je za njegove sljedbenike tek veliki početak Isusova trijumfalnog povratka koji, doduše, još iščekujemo.
No, Graves je Isusov život i Isusov smisao obojio i snažnim mitološkim bojama, pokušavši dokazati kontinuitet civilizacijskog razvoja u kojem je Isus tek jedna, iako jako važna stepenica. Pri tome Isusu uvijek prilazi kao čovjeku i to čovjeku koji nikako nije imun na bol, ali je zato imun na iskušenja i sasvim vjeruje u svoju misiju i ono tako često spominjano iskupljenje grijeha.
No, kako ne bi upao u isključivo vjerski zanos, pa i fanatizam, Graves je svoj roman ipak osvježio i s puno životnih priča o svakodnevnom životu iz doba rimskog vladanja nad židovskom državom, a dao je oduška i svojoj pjesničkoj prirodi. I premda neki “Kralja Isusa” nazivaju kontroverznom knjigom, prije je to knjiga koja s velikim poštovanjem skida debeli veo tajni s Isusova života. I s puno poštovanja promiče Isusove poruke koje, mora se priznati, malo tko poštuje.
(Prenosimo s portala Večernjeg lista).
