Znaš, jednom je netko pametan rekao da ljudi koji nisu čuli glazbu misle da su oni koji plešu ludi. I malo se onda zamisliš nad time, uzmeš abakus i zbrajaš ozbiljno i zaprave, ne bacaš procjenu onako odokativno, pa konačni račun pokaže da previše duša ovdje obitava koje nikada nisu čule nikakvu glazbu. [Read more…]
Ustaše: zarobljeni ste u pustoši svog mrtvog srca
“Umrijet će u pustoši svog mrtvog srca!”, poručio je Vlado Gotovac generalima JNA 30. srpnja 1991. godine u svom antologijskom, nikada nadmašenom govoru pred zgradom Komande 5. vojne oblasti. [Read more…]
Politički prostakluk i nekorektnost prema Mesiću
Impresivna je brzina kojom Tomislav Karamarko ispunjava svoja “najvažnija” predizborna obećanja. Na HRT-u se čistke provode munjevitom brzinom, a vodeće pozicije zauzimaju članovi HDZ-ove novinarske sekcije. Nepoćudnim “ljevičarskim” neprofitnim medijima ukinuto je financiranje, a Vijeće za elektroničke medije, [Read more…]
Živjela nečista Hrvatska
“Narodna država osniva se na dosljednom provađanju principa narodnosti. Narod je skup ljudi sa zajedničkom tradicijom, zajedničkim duhovnim dobrima i voljom za zajedničkim promicanjem tih dobara. Kod narodnosti igraju uz ekonomske, političke i ine komponente bitnu ulogu duševni momenti.
Duhovnost imade svoj izvor u psihi pojedinaca, koja je uvelike izraz njegovih nasljednih duševnih svojstava. Rasa je skup ljudi, koji se podudaraju u bitnim nasljednim svojstvima. Duhovna bit naroda je dakle uglavnom funkcija njegove rasne građe. [Read more…]
O, Zorane! Moj Zorane!
Nikakvi su izgledi da je Walt Whitman, moguće raspolažući Nostradamusovim sposobnostima, prije dva i pol stoljeća, pišući elegiju a odu svom mrtvom predsjedniku Abrahamu Lincolnu – O Captain! My Captain! – zapravo pisao s mišlju na Zorana Milanovića, vođu državice koja će tek jednom nesretno postojati.
Čak i najzapjenjeniji među mladoturcima u Forumu mladih SDP-a, rasadniku Milanovićevih najnevjerojatnijih kadrova, teško da bi se drznuli svom vođi spjevati takav stih:
O kapetane! Moj kapetane! Strašna je plovidba svršila!
Pobijedismo! Najgora oluja nije nam broda skršila.
Ili:
O kapetane! Moj kapetane! Ustaj! Čuj: zvona biju!
Ustaj! Za tebe trube ječe i zastave se viju,
Za tebe vijenci, cvijeće, i ljudi što se stišću
Na molo hrpimice. Slušaj! To tebi željno kliču.
I Milanović se riječima “O Captain! My Captain!” patetično u knjizi žalosti oprostio od svog prethodnika Ivice Račana, podgrijavajući tako lažni mit da ga je ovaj osobno namijenio za svog nasljednika, ne shvativši pritom kakav je teret izborom izraza kondolencije sam sebi natovario na nedorasla leđa.
Milanović se riječima “O Captain! My Captain!” patetično u knjizi žalosti oprostio od svog prethodnika Ivice Račana, podgrijavajući tako lažni mit da ga je ovaj osobno namijenio za svog nasljednika, ne shvativši pritom kakav je teret izborom izraza kondolencije sam sebi natovario na nedorasla leđa
Evo će i osma godina od tog upisa u žalobnu knjigu, a pleća od kojih smo očekivali, jer su nam tako obećala, da nas ponesu u bolje sve su slabija i pogrbljenija.
Sve od pisanih tragova koji mogu ostati za Zoranom Milanović eventualni su zapisi u novinskim rubrikama poput “Bizarre” ili “Vjerovali ili ne”, crtice koje bi bilježile neobjašnjivo postojanje vođe stranke koji zaredom gubi četvore redovne izbore (lokalne, dvoje europske i predsjedničke) te dvoje izvanredne, ali za dvije vodeće stranke strateški važne – u Sisačko-moslavačkoj županiji i Vukovaru.
Taj je je vođa i predsjednik Vlade koja upravlja državom koja je 12 tromjesečja uzastopno, dakle točno od početka njegove vladavine, u recesiji i – pojeo vuk magare. Takav slučaj svjetski politički i politološki anali još nisu zabilježili.
I još bi četiri godine. Valjda ganja rekord od 32 recesijska kvartala.
Pa je, nakon što mu je predsjednički kandidat izgubio izbore, uvidio da je vrag odnio šalu i šegačenje, krenuo u ubrzano formiranje takozvane lijeve koalicije. Taj oksimoronski poduhvat i prije nego što je ozbiljno startao već izaziva duboki podsmijeh i glasan grohot. Ljevica u hrvatskoj ne postoji, ma što zadrigli desničari i nacionalisti mislili o tome. Pogotovo to nije interesno-nepotističko-klijentelistička nakupina koja se naziva Kukuriku koalicijom.
SDP, prema Milanovićevom iskazu je liberalna stranka, u ekonomskim odlukama vođena je primarno neoliberalnom doktrinom i interesom krupnog kapitala. Dakle, svjesno i pod punom odgovornošću odrekli su se socijaldemokracije i ljevice ili u prijevodu – sitne raje, a priklonili elitistima.
Na HNS ne vrijedi trošiti prostor i vrijeme, oni su uvijek tamo gdje članska iskaznica garantira izdašan priključak na državnu sisu. HSU je, kao usko interesna skupina uglavnom tamo gdje je vlast, a IDS je svoje leno davno zapišao i ne zovu ga džaba istarski HDZ.
Nakon što mu je predsjednički kandidat izgubio izbore, uvidio da je vrag odnio šalu i šegačenje, krenuo u ubrzano formiranje takozvane lijeve koalicije. Taj oksimoronski poduhvat i prije nego što je ozbiljno startao već izaziva duboki podsmijeh i glasan grohot. Ljevica u hrvatskoj ne postoji, ma što zadrigli desničari i nacionalisti mislili o tome. Pogotovo to nije interesno-nepotističko-klijentelistička nakupina koja se naziva Kukuriku koalicijom
E sad, “to” što za sebe misli da lijeva koalicija kreće u daljnje širenje s ostalim “lijevim” strankama. Da vidimo kakva nas tu sreća čeka. ORaH, navodno zeleni lijevi, već je poslao odbijenicu, ližući rane i pokušavajući amortizirati štetu nastalom kao rezultat srčane potpore predsjedničkom kandidatu te “lijeve” koalicije. Živi zid se sam izjašnjava kao politički transvestit i nije opcija za povezivanje.
Laburisti su na nedavnom izvještajnom saboru mijenjali Statut i trećina izaslanika je, u dubokom nesporazumu s vlastitim političkim identitetom, poduprla amandman kojim se tražilo da se iz temeljnog stranačkog dokumenta briše definicija da su lijeva stranka. Reformisti su se već izvoljeli lijepo preporučiti HDZ-u, a od velevažnog je značaja i to što se njihovu priključenju žestoko usprotivila Vesna pusić koja otvara šampanjac kada u anketama uhvati dva posto.
Upeo se tako Zoran Milanović, nakon što je razbucao sve što se razbucati dalo, tražiti magični amalgam kojim bi u savez uvezao još čudotvornijeg kljunaša od Kukuriku koalicije kako bi osigurao opstanak na vlasti, a sve u smrtnom strahu da mu se u izbornoj godini ne zavalja ulica i da mu pod prozorom ne arlauču razočarani, očajni, bijedni, prevareni, poniženi pa povlači iznuđene poteze, koje je, koliko još jučer, ismijavao, a predlagatelje rješenja prezirao kao populiste i demagoge.
Hoćeš fiksiranje tečaja franka, hoćeš otpis dugova najsiromašnijima (pri čemu oba rješenja diskriminiraju i u povlaštenu kategoriju svrstavaju tek dio ugroženih), hoćeš široko otvaranje vrata svog ureda nezadovoljnicima svih vrsta za koje nije ni znao da postoje dok je u Taču prebirao po buteljama koje su se stapale s biranim delicijama.
Jedinu prednost i kapital koje je imao pred glavnim konkurentima iz HDZ-a – poštenje i moral – Milanović je davno poništio, bilo osobno, bilo kroz svoje začudne suradnike koje je sam birao, pa se i on, poput Tomislava Karamarka, okreće na trenutke zastrašujućoj, na trenutke zamornoj, a uglavnom potrošenoj ideološkoj retorici nudeći nam, u nedostatku rezultata u mandatu, za društvo i državu zabrinjavajuću matricu – “ili mi ili oni”. I time dobrovoljno pristaje biti Karamarkov politički brat blizanac.
Kada već ne može računati s Whitmanom, za Zorana Milanovića tu je uvijek Bijelo dugme: “Ostat ću samo crna tačka poslije ove igre kad me slome, kad me mirno slome… po meni se ništa neće zvati…”. I sam je Milanović, uostalom, nekoliko puta izjavio kako ne želi da ga ljude pamte ni po čemu. Ne brini, Zorane, nećemo. Svakako ne po dobrome
Koja to logika čini njega dobrim, prihvatljivim i poželjnim samo zato što je Karamarko loš, nazadan i odbojan, nije objasnio. Milanović, vidljivo je već sada, upada u istu grešku zbog koje je njegov predsjednički kandidat izgubio izbore.
Zaveden vjerom u vlastitu superiornost – intelektualnu, političku, anketnu i svaku drugu koje se mogao sjetiti, dosadašnji se predsjednik uljuljkao u ideju da će mu izborna pobjeda sama od sebe pasti u krilo. Nisu na našoj takozvanoj ljevici čuli onu staru narodnu mudrost koja naročito vrijedi u politici: ne jaše konja onaj kome stoji, nego onaj tko ga ima. Očito Karamarku ide nešto bolje s ergelama.
Neće Milanović moći zajahati ni na valu nadiruće grčke Syrize ili rapidno rastućeg španjolskog Podemosa (koji je izrastao iz pokreta Indignados što je model evolucije koju bi vrlo lako mogla slijediti ovdašnja inačica tog pokreta Radička fronta), a koji su u državama s milijunima obespravljenih i poniženih, baš kao u Hrvatskoj, uspješno “outali” ovovjeki socijalizam koji će vjerojatno tek početi osvajati Europu, barem njezin prezreni i bijesan većinski dio.
Milanović, koji je svjesno i namjerno uništavao sve lijevo, neće moći računati da će upasti u taj domino-efekt jer: a) za ući u tu priču ipak treba imati malo cojones, a ne se smrznuti kada HDZ-ovci podviknu da je komunjara i jugofil, b) ta, zaboga, on je liberal i kalvinist.
Lako za Milanovića. On nikada nije bio nevažniji, trajat će još najdulje godinu i pol. No, nama i dalje ostaje potraga i borba da nam se sav politički izbor i dalje ne svodi na poraznu, neugodnu i nerješivu dilemu: militarizacija ili pauperizacija?
Kada već ne može računati s Whitmanom, za Zorana Milanovića tu je uvijek Bijelo dugme: “Ostat ću samo crna tačka poslije ove igre kad me slome, kad me mirno slome… po meni se ništa neće zvati…”. I sam je Milanović, uostalom, nekoliko puta izjavio kako ne želi da ga ljude pamte ni po čemu. Ne brini, Zorane, nećemo. Svakako ne po dobrome.
(Prenosimo s portala Forum.tm).
Milorad Pupovac: ”Nismo za rušenje, ali jesmo za promjene”
Piše: Sandra Bartolović
Potpredsjednik SDSS-a, predsjednik SNV-a i šef saborskog Odbora za vanjsku politiku Milorad Pupovac, inače poslovično suzdržan i sklon neodređenom diplomatskom izričaju, sve manje krije nezadovoljstvo neuspjehom SDP-a i partnera, jednako kao i povratkom u prošlost i dizanjem nacionalnih tenzija i klerikalnog naboja u režiji HDZ-a i stranaka koje ga prate, tako i predsjednikom države čiji ga potezi i izjave zbunjuju.
Ogorčen je i činjenicom da je politika postala sama sebi svrhom umjesto da je okrenuta građanima o kojima ovisi, a kojima umjesto velikih djela nudi i daje samo velike riječi.
Nismo za rušenje, ali jesmo za promjene. U Hrvatskoj se svako malo želi rušiti, ali se ne želi mijenjati. I dosad se rušilo, ali se nije mijenjalo. Na bolje, naravno, a ne na gore, kao što se promijenila atmosfera i politika u našoj zemlji. SDP ne uspijeva naprijed, a zato HDZ uspijeva nazad. U takvim okolnostima od alata radije ne bismo koristili čekić, već glavu
Vlada Zorana Milanovića odnedavno formalno je manjinska, pa njezin opstanak ovisi i o vašim glasovima. SDSS sa svoja tri glasa prošle godine nije podupro ni tadašnji rebalans ni proračun za 2014. godinu. Kako ćete se postaviti ovu godinu? Što su vaši uvjet za dizanje ruke za skorašnji rebalans, a potom i proračun za 2015.?
Osim najava o uštedama, nismo upoznati s konkretnim mjerama u rebalansu. Što se rebalansa tiče, tražit ćemo da se ne smanjuju sredstva za obrazovanje i znanost te za razvoj i obnovu. A što se proračuna tiče, za to svoje stavove tek pripremamo. Svakako ćemo tražiti da se povećaju sredstva za zapošljavanje mladih te osiguraju sredstva za razvoj najnerazvijenijih dijelova zemlje.
Je li za vas opcija rušenje Vlade, s obzirom da je to sada alat koji imate u rukama?
Nismo za rušenje, ali jesmo za promjene. U Hrvatskoj se svako malo želi rušiti, ali se ne želi mijenjati. I dosad se rušilo, ali se nije mijenjalo. Na bolje, naravno, a ne na gore, kao što se promijenila atmosfera i politika u našoj zemlji. SDP ne uspijeva naprijed, a zato HDZ uspijeva nazad. U takvim okolnostima od alata radije ne bismo koristili čekić, već glavu.
Zašto ste uz Vladu kojoj se protivi dvije trećine građana i koju analitičari već proglašavaju najneuspješnijom ikad?
Ovo svakako nije uspješna Vlada. Bar dosad. A kako stvari stoje u našoj politici, ne znači da ne može biti neuspješnijih. Stvari ionako već 5-6 godina idu od lošeg prema gorem. Poput većine građana, i mi vidimo da se nalazimo pred nemogućim izborom – da biramo između današnjeg lošeg i mogućeg sutrašnjeg goreg.
Glasali ste protiv Zakona o radu, koji bi trebao biti legitimacija Vlade koju predvodi socijaldemokratska stranka. Biste li se složili s ocjenama velikog dijela javnosti da su ova Vlada i SDP socijalno neosjetljivi, antiradnički raspoloženi, a blagonakloni prema krupnom kapitalu?
Oni bi se naljutili kad bih to rekao, zato što misle da je dovoljno da imaju crvenu boju na logu i retoriku empatijskog, moralizacijskog neoliberalizma pa da se oni osjećaju socijaldemokratima, a mi da ih smatramo takvima. Bojim se da oni ili ne znaju ili ne vjeruju u snagu politike jednakosti i solidarnosti kao pokretačke snage društva i njegove ekonomije. Danas svi, pa i naši socijaldemokrati, misle da jedino ukidanje instituta socijalne države i radno-socijalnih prava osiguravaju napredak. No, to je dogma sad već totalitarne neoliberalne ideologije.
Ovo svakako nije uspješna Vlada. Bar dosad. A kako stvari stoje u našoj politici, ne znači da ne može biti neuspješnijih. Stvari ionako već 5-6 godina idu od lošeg prema gorem. Poput većine građana, i mi vidimo da se nalazimo pred nemogućim izborom – da biramo između današnjeg lošeg i mogućeg sutrašnjeg goreg
Slažete se, dakle, s prevladavajućom ocjenom da je riječ o vlasti neoliberalnog usmjerenja?
Da, točno je da imaju lijevu neoliberalnu politiku koju najbolje ilustrira činjenica da je Sabor u istom danu izglasao smanjenje radničkih i povećanje homoseksualnih prava. Povećanje identitetskih političkih prava neće proširiti slobode i jednakost ako se budu smanjivala socioekonomska politička prava, jednako kao što u klasičnom liberalizmu to nije osigurano s pravom glasa i pravom slobodnog mišljenja.
Uglavnom podupirete vladajuću koaliciju, ali ste u zadnjih godinu dana sve kritičniji i sve češće im uskraćujete potporu u parlamentu? Kada i zašto je došlo do tog zaokreta?
Kritični smo zbog toga što ne rade u skladu s usuglašenim programom Vlade i što ne rade u skladu sa zahtjevom prilika. Bit ćemo kritični i ubuduće. Koliko god bude trebalo, i to s lijeve, socijaldemokratske pozicije. Osim toga, kritični smo i zbog toga što prave greške u vođenju Vlade i u komuniciranju Vladinih politika s građanima i s javnošću.
Koje su točke na kojima se razilazite s Kukuriku koalicijom?
Razilazimo se oko razumijevanja uloge države u ekonomiji. Oni se rukovode pravilom: što slabija država, to jača ekonomija. Mi mislimo da je to pogrešno. I to iz dva razloga: prvo, s takvom logikom ovakva slaba, neinstitucionalizirana država teško da će moći funkcionirati kako treba i u osnovnim funkcijama – sigurnosti za sve, pravičnosti za sve i administrativne pristupačnosti za sve; drugo, ako naša država neće preuzeti ulogu oživljavanja naše ekonomije, u prvom redu poljoprivrede, industrijalizacije i energije, to će uraditi druge države sa svojim investitorima i investicijskim programom, a naša će im samo osiguravati povoljne “tržišne uvjete” i “sigurnost investiranog kapitala”. Također se razilazimo oko toga koliko štednje i koliko razvoja.
Mi smatramo da je budžetska štednja koja nije praćena politikom razvoja veoma opaka i vodi s jedne strane u daljnje smanjivanje prava, a s druge strane ne osigurava pretpostavke za ekonomski rast, već za ekonomsku stagnaciju. To je unekoliko uvidio ministar Lalovac kad su u pitanju pogubni efekti štednje, ali nedostaju ekonomske mjere rasta. I premijer je o tome počeo govoriti, ali još ne vidimo mjere koje bi potvrdile njegovo opredjeljenje. Na kraju, na vanjskopolitičkom planu ostali smo i dalje zarobljenici eurocentrističke politike. Nismo uspjeli razviti efektivnu, pragmatičku evropsku politiku kao ni regionalne ni neevropske politike prema područjima poput Azije i Rusije.
Ustvrdili ste da “Hrvatska u ovom trenutku ima lošu Vladu, ali nema alternativu, i to je njezin najveći problem”. Ne možete se zamisliti kao partner u eventualnoj Karamarkovoj vladi?
Uz ovakvu političku retoriku i uz ovakve političke programe te ovakve političke partnere – sigurno ne. Sve ono što smo s HDZ-om napravili: međuetničko povjerenje, politička tolerancija, manjinska prava i usmjerenost na budućnost, HDZ s partnerima s ovakvim djelovanjem poništava i uništava. Time nam daje do znanja da želi hrvatsku politiku u kojoj neće biti mjesta za naš doprinos.
Razilazimo se oko razumijevanja uloge države u ekonomiji. Oni se rukovode pravilom: što slabija država, to jača ekonomija. Mi mislimo da je to pogrešno. I to iz dva razloga: prvo, s takvom logikom ovakva slaba, neinstitucionalizirana država teško da će moći funkcionirati kako treba i u osnovnim funkcijama – sigurnosti za sve, pravičnosti za sve i administrativne pristupačnosti za sve; drugo, ako naša država neće preuzeti ulogu oživljavanja naše ekonomije, u prvom redu poljoprivrede, industrijalizacije i energije, to će uraditi druge države sa svojim investitorima i investicijskim programom, a naša će im samo osiguravati povoljne “tržišne uvjete” i “sigurnost investiranog kapitala”
Za hrvatsku ćete politiku reći da je “ostala bez ideja i bez ljudi, jer u politiku ulazi sve više ljudi za koje je politika prezahtjevan posao te se ne ulazi na osnovu ideja nego drugih kriterija koji ne pobuđuju osjećaj kredibiliteta”. Je li to karakteristika samo nekih stranaka i kojih ili općenitog stanja u politici?
To je prevladavajuće stanje, s tim što su neke stranke više, a neke manje pogođene tim stanjem. Najteže su pogođene najveće stranke. Politika kao društveno djelovanje nije moguće bez ideja, vještina i svrhe. Ideje su se gotovo izgubile i nema ih u javnoj raspravi, i ne pripadaju više strankama. Vještine su ionako bile tanke, a s generacijskim promjenama samo su se stanjile. A svrha? Doći na vlast, pa to bar u ovoj vrsti konkurencije nije teško. Takmičenje u dolaženju na vlast ne može biti svrha dobre i istinske politike. A naše politike nakon što su postignute dvije svrhe: državna nezavisnost i članstvo Evropskoj uniji, ne pronalaze treće svrhe svojeg djelovanja. Osim na riječima i velikoj priči, Hrvatska i njezini građani još nisu pretvoreni u svrhu naših politika.
Ocijenili ste da politiku u državi ”sustavno uništavaju oni koji imaju novac, moć, oni koji su iza bankovnog pulta i iza oltara, zbog čega Hrvatska neće imati šansu za ozbiljniju demokratsku vlast, koja će biti izraz volje građana”. Zar je stvarno nemoguće suprotstaviti se tom modelu? I tko bi to uopće mogao učiniti?
Ovog trenutka izgleda da je nemoguće. Civilnu scenu preuzela je strana bliska “pultovima i oltarima”, javnu scenu preuzeli su mediji koji onemogućavaju racionalnu javnu raspravu o tome što bi trebalo biti javno dobro, a u strankama uglavnom nema ljudi koji bi bili svjesni ovog stanja. Uostalom, to ne treba čuditi kad se u javnoj sferi sve više čuje glasove iz crkvenih, a sve manje znanstvenih i intelektualnih predstavnika. To ne treba čuditi ni zbog toga što našom javnošću gospodare mediji profita i konformizma, a ne mediji prava i nekonformizma.
Je li invazija najrazličitijih referenduma odgovor građana na jalovost politike ili iza toga vidite određene partikularne interese?
Većina referendumskih inicijativa su samo sredstva za dolaženje do vlasti i oblikovanja novih politika koje se legitimiraju referendumskom, narodnom voljom. One su omogućene s jedne strane lošim ustavno-pravnim propisima, a s druge strane slabošću Vlade. Dominantno su izraz narastanja narodno-crkvene ili nacionalno-klerikalne revolucije u kojoj se stranke ili trebaju razvlastiti ili podvlastiti.
Osim katastrofalne socijalne i gospodarske situacije, teško je oteti se dojmu i da je tolerancija u društvu na najnižim granama, unatoč vlasti liberalnog svjetonazora? Gdje je greška? Tko je čini?
Greška je sistemska. Mi smo netoleranciju razvili u vrijeme osamostaljenja, a liberalizam u vrijeme evropeizacije. Netolerancije se bazično nismo oslobodili, a liberalizam smo ionako doživljavali kao nešto što je zbog Evrope a ne zbog nas. Pokušaj SDP-a i partnera da nastavi s liberalizacijom tamo gdje je HDZ stao pokazuje ono što su desni crkveni i necrkveni krugovi HDZ-u tolerirali zbog Evrope, SDP-u ne žele dopustiti.
Sve ono što smo s HDZ-om napravili: međuetničko povjerenje, politička tolerancija, manjinska prava i usmjerenost na budućnost, HDZ s partnerima s ovakvim djelovanjem poništava i uništava. Time nam daje do znanja da želi hrvatsku politiku u kojoj neće biti mjesta za naš doprinos
Posebno je ponovno velikog maha uzelo negiranje antifašizma. Čak i SDP-ovi gradonačelnici otvaraju spomenike ustaškim bojovnicima?
Da, oni ostvaruju Tuđmanovu ideju pomirbe ustaša i partizana u nečemu što oni nazivaju antifašizmom, a koju – vjerujem – ni sam Tuđman na takav banalan način ne bi prakticirao. Takvog antifašizma nije bilo niti ga može biti. To mora biti uvredljivo i za ustaše i za partizane.
U Veljunu ste nedavno rekli kako “čak 20 posto učenika misli da je Ante Pavelić bio antifašist”?
To pokazuje istraživanje koje je grupa istraživača provela u školama na području Istre. Ako je to tamo toliko, koliko je onda onih koji vjeruju u “Pavelićev antifašizam” u drugim desnijim hrvatskim sredinama? Ali to nije izazvalo nikakve reakcije, nikakvu raspravu, ni stručne ni političke javnosti. Vjerojatno je bila zaokupljena znanstvenim radom bivšeg glavnog analitičara predsjednika Josipovića, prof. Jovića.
I zadnja utakmica nogometne reprezentacije s Azerbajdžanom konstantno je praćena skandiranjem “Za dom spremni”?
Tako je, i nema izgleda da se to promijeni, ni ovdje ni na drugim mjestima u našoj tzv. regiji. Kod nas se više ne može navijati, a da se ne mrzi i ne poziva na nasilje. Policija i Državno odvjetništvo ne znaju što da rade s tim. Naši nacionalizmi iz devedesetih oživjeli su naše fašizme iz Drugog svjetskog rata, čije poruke uzvikuju današnji mladi, nerijetko djeca, bez prave svijesti o tome što je to bilo i što može biti.
Što bismo trebali misliti o obrazovnom i znanstvenom sustavu u kojem resorni ministar odmah po imenovanju najprije “odlazi po mišljenje” na Kaptol, a novi rektor zagrebačkog Sveučilišta najavljuje da će “vratiti biblijske vrijednosti na Sveučilište” te svoj mandat počinje riječima kako smo sada “u Božjim rukama”?
Kao što je pogrešno ratovati s Crkvom tako je pogrešno preuzimati njezino mišljenje ili njezino poslanje, pogotovo u školama i na Sveučilištu. Ali Crkva i Država kod nas još nisu pronašle koegzistenciju, a kako je prva u ofenzivi, onda se nekima čini da je oportunije da i oni poklerikale državu.
Kada smo kod tolerancije, ponovno eskalira i “problem” sa Srbima, točnije, pitanje ćirilice u Vukovaru. Tko je za to odgovoran?
Tri su grupe odgovornih. Oni koji raspiruju netoleranciju prema Srbima i demoniziraju ćirilicu manipulirajući ratnim stradanjima. Oni koji provode zakone, a znaju da ih ne mogu provoditi preko onih koji sebe smatraju zakonom te na kraju oni koji svojim djelovanjem zbunjuju prve i druge dajući pravo i jednima i drugima.
Kako biste vi to riješili?
U ovakvim okolnostima teško, jer nije pitanje kako, nego s kim kad je većina ili protiv ili stoji na stajalištu da je bolje da to ne diramo.
Idete li u Vukovar u Kolonu sjećanja?
Idem, ako to bude moguće i ako bude imalo smisla.
Vi smatrate kako će kampanja protiv ćirilice u Hrvatskoj prouzročiti i loše odnose sa Srbijom?
Već je prouzročila, samo što se to zbog zauzetosti Srbije Kosovom, Evropom i svojim problemima ne vidi. Odnosi ionako nisu dobri.
Greška je sistemska. Mi smo netoleranciju razvili u vrijeme osamostaljenja, a liberalizam u vrijeme evropeizacije. Netolerancije se bazično nismo oslobodili, a liberalizam smo ionako doživljavali kao nešto što je zbog Evrope a ne zbog nas. Pokušaj SDP-a i partnera da nastavi s liberalizacijom tamo gdje je HDZ stao pokazuje ono što su desni crkveni i necrkveni krugovi HDZ-u tolerirali zbog Evrope, SDP-u ne žele dopustiti
Je li te loše odnose neki dan u Sisku već naznačio srpski ministar rada Aleksandar Vulin tražeći od Hrvatske “da ne dozvoli da se ustaška ideologija ikada i bilo gdje pojavi i da ne zaboravi da bi onaj koji razbija ćiriličnu ploču jednog naroda razbijao glave djece tog naroda, samo da može i nemojmo čekati da pale knjige, da nekažnjeno pale ljude”?
Ne mogu reći da li se to treba tumačiti na takav način. Znam da postoji spremnost da se odnosi unaprijede.
Nedavno je istraživanje objavljeno u časopisu Politička misao pokazalo da su pripadnici srpske manjine zabrinuti da bi njihova nacionalna skupina mogla uskoro posve nestati u Hrvatskoj. Je li ta bojazan opravdana?
Ako se nešto ne učini u smanjivanju narastajuće netolerancije, ako se nešto ne učini u pogledu razvoja povratničkih sredina i ako ne ojačaju institucije Srba u Hrvatskoj, ti su strahovi opravdani.
Kada smo već kod Političke misli, kako vidite “slučaj” Jović? Je li njegova smjena s Pantovčaka opravdana?
Slučaj prof. Jovića pokazuje da kod nas u području društvenih i humanističkih znanosti postoji potreba za više slobode i više rasprave. Predsjednik smjenom prof. Jovića nije doprinio. Upravo suprotno, žrtvovao je slobodu znanstvene misli pred onima koji zagovaraju neznanstvena vjerovanja.
Postoje ocjene da je time otvorena hajka na Jovića. Očekujete li zbog toga reperkusije na položaj Srba u Hrvatskoj?
Prof. Joviću njegovo etničko porijeklo sigurno nije bila olakšavajuća okolnost u ovoj stvari, a za nikoga kome je do tolerancije, pa ni Srbima u Hrvatskoj, ovo neće biti dobar znak.
Kakvi su danas odnosi “rejting-efendije” i “etnobiznismena”, s obzirom na jako teške riječi koje su pale prije dvije godine?
Moj odnos s Predsjednikom određen je mojim i njegovim političkim poslom, u mjeri u kojoj nam se poslovi susreću. Na to “teške riječi” ne bi smjele utjecati.
Na prošlim je izborima SDSS stao iza predsjedničkoga kandidata Josipovića. Je li opravdao vaše povjerenje i može li ponovo računati na potporu SDSS-a i srpske manjine općenito?
Glavni odbor SDSS-a je ovlastio uže tijelo, Predsjedništvo, da donese odluku o tome da li i koga podržati na ovim izborima. Zasad nismo imali previše poticaja da takvu odluku i donesemo. Neki nas kandidati svojim porukama odbijaju, a neki zbunjuju. Nadam se da će se to promijeniti i da ćemo moći prepoznati kandidata kojeg smo podržavali i kojeg bismo htjeli podržati.
(Prenosimo s portala Forum.tm).
Propalica kreira politiku
Ustavotvorna i legislativna ambicija Željke Markić beskrajna je i neiscrpna. Stvar bi bila sasvim legitimna da je riječ o takmacu na političkom terenu na kojem se boj vodi kakvim-takvim idejama, programima, inicijativama i, ponajprije, ljudima pa kom’ opanci, kom’ obojci. Međutim, nakon neslavne propasti u politici Željka Markić svoju je političku aktivnost mimikrirala plaštom građanske udruge ”U ime obitelji” i kao nelojalna konkurencija političkim strankama na mala vrata, preko civilnog sektora pokušava postati respektabilan politički faktor.
Naime, gospođi se Markić, nakon što je – izazvavši antigay histeriju i uvalivši nam pastoralu sretne katoličke obitelji – uspješno organizirala referendum o braku na kojeg je država skršila 40-ak milijuna kuna, osladilo mijenjati Ustav pa je navalila na novu promjenu temeljnog akta države.
Nakon neslavne propasti u politici Željka Markić svoju je političku aktivnost mimikrirala plaštom građanske udruge ”U ime obitelji” i kao nelojalna konkurencija političkim strankama na mala vrata, preko civilnog sektora pokušava postati respektabilan politički faktor
Ovoga puta bacila je oko na izbornu legislativu pod zavodljivom egidom ”Birajmo zastupnike imenom i prezimenom”. Nakon što smo prošloga prosinca bacili desetke milijuna kuna na riječ ”brak” u režiji Markić&co., nije zabilježeno da je bilo tko zbog toga postao sretniji niti mu je u životu krenulo nabolje. Bilo je to pokazivanje mišića svemu mislećemu u ovoj žalosnoj zemljici.
Izbornim referendumom, pak, obiteljaši se nadaju da će napokon postati oni koje se pita kada je o politici riječ.
Kada vidimo našu jalovu političku scenu nije teško složiti se sa zahtjevima da se na parlamentarnim izborima uvede preferencijalno glasanje i da se zabrane predizborne koalicije tako da i dobijemo onoga za koga smo glasali, a ne one koje nam u konačnici isporuče stranačke mašinerije i koalicijski inženjerinzi.
No, zahtjevom da se izborni prag s pet smanji na tri posto, obiteljaši su razotkrili da iza svega ipak stoji njihov sitni interes, a ne briga za dobro građana i države. Jednako kao što su tvrdili da referendum o braku nema nikakve veze s njihovim ekstremnim fobijama od LGBT osoba, da bi sada histerično tražili da se medijima zabrani korištenje sintagme ”gay brak”.
Zahtjevom da se izborni prag s pet smanji na tri posto, obiteljaši su razotkrili da iza svega ipak stoji njihov sitni interes, a ne briga za dobro građana i države. Jednako kao što su tvrdili da referendum o braku nema nikakve veze s njihovim ekstremnim fobijama od LGBT osoba, da bi sada histerično tražili da se medijima zabrani korištenje sintagme ”gay brak”
Elem, gospođa Markić prvo je lice udruge ”U ime obitelji”, iako nije i njena predsjednica, no, istodobno, prema Registru političkih stranaka, Željka Markić još uvijek je predsjednica političke stranke Hrvatski rast. Stranka je u registar upisana 12. siječnja 2011. godine pod registarskim brojem 218, a službeno je predstavlja i zastupa Markić.
Izbio je i skandal u kojem su Markić i njezina stranka morali platiti 50 tisuća kuna kazne jer 2012. godine nisu predali izvješće o financiranju izborne promidžbe na parlamentarnim izborima u prosincu 2011. godine. Markić je potom tvrdila kako o kazni ne zna ništa te da je Hrvatski rast, sukladno zakonskim obvezama, dostavio sva potrebna izvješća državnim tijelima, pa tako i izvješće o financiranju izborne promidžbe. Uz to, tvrdi i kako ne zastupa stranku Hrvatski rast, jer je ostavku na mjesto predsjednice stranke podnijela još u ožujku 2013. godine, o čemu je obavijestila nadležna tijela. Službeni dokumenti, međutim, govore suprotno.
E, ta stranka kojoj Markić je/nije na čelu na prošlim je parlamentarnim izborima osvojila jedva 30-ak tisuća glasova od 2,38 milijuna izašlih birača. Ili, gledano po izbornim jedinicama, od najboljeg rezultata u prvoj izbornoj jedinici – 2,41 posto do najlošijeg – 0,59 posto u petoj.
I tu je kvaka 22 zbog čega sva ta fertutma oko izbornog zakonodavstva. Kontaju valjda obiteljaši, hrastovci, grozdovci i ostali iz političko-civilnog botaničkog vrta: ako su prošli puta mogli dobaciti do 2,38 posto, sada će, na krilima referendumskog uspjeha, općeg nezadovoljstva aktualnim političarima, potrage za novim licima i uz svesrdnu pomoć mantijaša prebaciti i preko tri posto, pogotovo ako se zabrane predizborne koalicije.
Izbio je i skandal u kojem su Markić i njezina stranka morali platiti 50 tisuća kuna kazne jer 2012. godine nisu predali izvješće o financiranju izborne promidžbe na parlamentarnim izborima u prosincu 2011. godine. Markić je potom tvrdila kako o kazni ne zna ništa te da je Hrvatski rast, sukladno zakonskim obvezama, dostavio sva potrebna izvješća državnim tijelima, pa tako i izvješće o financiranju izborne promidžbe. Uz to, tvrdi i kako ne zastupa stranku Hrvatski rast, jer je ostavku na mjesto predsjednice stranke podnijela još u ožujku 2013. godine, o čemu je obavijestila nadležna tijela. Službeni dokumenti, međutim, govore suprotno
Prohibitivna klauzula od tri posto posebno je opasna za ovaj fragilni sustav kojega volimo nekritički nazivati demokracijom. S tim bi pragom u Sabor, iako se sada čini da je to potpuno nemoguće i da smo ih sve već vidjeli, upalo još više redikula i lunatika pa bi se lako moglo dogoditi da nakon idućih izbora plačemo za mizerijom od sadašnjeg sastava.
Sve da Markić i dalje nastavi demantirati liderstvo u stranci Hrvatski rast, tu je bratski Hrast – Pokret za uspješnu Hrvatsku Ladislava Ilčića (upisan u Registar 30. siječnja 2013. godine), koji je ionako neizostavni dio obiteljaške klike, kao i dopredsjednik Krešimir Miletić, i svi će, neovisno o razmiricama iz zajedničke stranačke prošlosti, dijeliti politički kolač uspiju li progurati i ovu referendumsku inicijativu.
Svoju frišku referendumsku ideju Markić je objasnila argumentima da treba ”omogućiti da svaki glas jednako vrijedi i da nema diskriminiranih, a ova promjena izbornoga sustava, ako tako odluče hrvatski birači, omogućiti da u Hrvatski sabor ulaze ljudi koji imaju sposobnosti, a ne podobnosti”, uz zaključak kako će tako izabrani biti ”ljudi koji će biti odgovorni biračima i znati zastupati interese svih nas, a ne interese nekih odabranih skupina”.
Kako je to točno Markić mislila da nema diskriminiranih? Onako kako ona ne diskriminira gay populaciju? Protiv koje to podobnosti se ona bori? One po kojoj je većinu hrvatskih medija u referendumskoj noći označila nepoćudnima i, zabranivši im dolazak u svoj stožer, onemogućila im da rade svoj posao?
Ili kada zahtijeva poništenje natječaja za neprofitne medije Ministarstva kulture jer njezina udruga na njemu nije prošla, iako diskrecijskim odlukama političkih moćnika, mimo natječaja, dobiva i javni prostor i javni novac?
I je li gospođa zastupala interese svih nas ili nekih odabranih skupina kada je pokrenula referendum o braku? Očito ovih drugih, čim uporno odbija reći tko joj je isfinancirao referendumsku kampanju i prikupljanje potpisa, vadeći se na volonterski rad, premda je jasno da tako ozbiljnog posla bez velikih novaca nema. Samo što mi nismo, niti ćemo ikada saznati čiji su. Kao ni za predstojeće prikupljanje potpisa za referendum.
Kvaka 22 zbog čega je sva ta fertutma oko izbornog zakonodavstva je da kontaju valjda obiteljaši, hrastovci, grozdovci i ostali iz političko-civilnog botaničkog vrta: ako su prošli puta mogli dobaciti do 2,38 posto, sada će, na krilima referendumskog uspjeha, općeg nezadovoljstva aktualnim političarima, potrage za novim licima i uz svesrdnu pomoć mantijaša prebaciti i preko tri posto, pogotovo ako se zabrane predizborne koalicije
Koliko su mutne vode po kojima Markić i klika brode pokazuje i udruga U ime obitelji. Javno dostupnog statuta udruge iz kojeg bi se u potpunosti vidjelo polje njezina djelovanja, naravno, nema.
U Registru udruga Republike Hrvatske kao svoju djelatnost su naveli: “Preko svojih predstavnika djelovati ili aktivno promicati zaštitu naravnog braka, obitelji kod državnih, regionalnih, lokalnih te međunarodnih tijela i ustanova; zaštita prava na jednako postupanje u odnosu na skupine o čijim se pravima odlučuje u postupku, a sukladno posebnom propisu; zaštita kolektivnih interesa rođene i nerođene djece, mladih, trudnica, roditelja, obitelji, pripadnika svih vjerskih zajednica, nezaposlenih, osoba s invaliditetom, siromašnih i socijalno ranjivih skupina; organizirati edukacijske kampanje i inicijative prijateljske prema braku i obitelji te ostale socijalne djelatnosti.”
I kako je odjednom benigna, nevina građanska udruga “prijateljska prema braku i obitelji”, daleko izvan djelatnosti koje je službeno navela, postaje i nakladnik općeinformativnog portala, a da izdavačka djelatnost pred službenim državnim tijelom nije deklarirana?
Otkud se iz skuta civilne udruge bez, gluho bilo, skrivenih namjera ispiliše čak dva organizacijska odbora za referendume ustavotvornih intencija? Za inspekcijski nadzor bilo bi tu i hrpe prekovremenih radnih sati.
A zapravo je sve vrlo jednostavno. Nakon što je u politici prošla kao bosa po trnju, Željka Markić pronašla je by-pass koji joj daje privid da je neka faca u politici i društvu. A da jest faca, dala bi se na političko tržište s konkretnom pričom umjesto što se razbacuje najjeftinijim populizmom i podiže najniže strasti. Krajnji su joj domet prodavanje – sačuvaj nas Bože i zakloni ‘vake prostake – muda pod bubrege. I nešto unosnijih kontracepcijskih pilula.
(Prenosimo s portala Forum.tm).
Trula elita u našoj mahali
“Svijet ima dovoljno za svačiju potrebu, ali nema dovoljno za svačiju pohlepu”, tako je nekako zborio Mahatma Gandhi. Ako stvar potpuno lokaliziramo i prilagodimo domaćim prilikama, tada bi mirotvorčeva maksima otprilike glasila – “Hrvatska vjerojatno ima dovoljno za svačiju potrebu, ali nema dovoljno za svačiju pohlepu”.
Ovo svačije u drugom dijelu rečenice odnosi se, ne sumnjate valjda, na politiku i političare i na ono što oni smatraju svojom potrebom, a svatko pošten i normalan – pohlepom. Neovisno o tome je li riječ o gramzivosti za novcem, vlastohleplju ili častohleplju. Sve dok ih puštamo da budu sami sebi svrha.
Evo je upravo mlađahni ministar financija javno iskobečio oči nad činjenicom da u državnom i javnom sektoru više od 20 tisuća zaposlenih prima plaću veću od 10 tisuća kuna. I najavio kresanje. Već u rujanskom rebalansu proračuna koji je nužan, kako je objasnio, jer ovoga ljeta nije dovoljno sunčevih zraka pomilovalo najljepšu obalu na svijetu.
Što bi čovjek trebao misliti o državi koja svoje financije, sadašnjost i budućnost, planira ovisno o količini sunca, druga je tema, ali svakako zgodno za ilustraciju tko nam i kako vodi zemlju. Pri čemu dodatnu lakrdiju stvara to što ministar turizma ne da ni čuti da mu je u resoru opći potop
Što bi čovjek trebao misliti o državi koja svoje financije, sadašnjost i budućnost, planira ovisno o količini sunca, druga je tema, ali svakako zgodno za ilustraciju tko nam i kako vodi zemlju. Pri čemu dodatnu lakrdiju stvara to što ministar turizma ne da ni čuti da mu je u resoru opći potop, dok je financ-ministar preuzeo na sebe tužnu i neugodnu dužnost da ugasi svjetlo, optimizmu ministara poduzetništva, europskih fondova i turizma unatoč. Ili baš zato.
Svega nekoliko sati ranije, na okruglom stolu o zakonu o stečaju potrošača (na koji, usput rečeno, ministar pravosuđa nije našao shodnim pozvati predstavnike udruge Blokirani, vitalno zainteresirane za taj zakon) prpošni financ-ministar zaključio je kako je pitanje koje se uređuje zakonom “suštinsko pitanje izlaska iz krize”. I to ne samo ekonomsko i pravno, nego i socijalno i zdravstveno pitanje, dometnuo je ženerozno, a kolegi iz pravosudnog resora čestitao na “hrabrosti da ponudi zakon i institute kakve Hrvatska dosad nije imala”.
Što se ima za čestitati kada nevoljnike kojima je neki kabahadija, što ih u nas volimo ljupko nazivati poduzetnicima, mjesecima uskraćivao plaće trpajući ih u svoje džepove, pa su ne svojom krivnjom ostali dužni Bogu i vragu, još jednom osudite, i to na sedmogodišnji život s 800 kuna na mjesec? Što im odmah ne pucate u čelo? Humanije je.
Prisnažio je i vrli ministar rada, beskrajno ponosan na svoj taze Zakon o radu, do neba ponižavajući za rad i radnike, koje je sveo na razinu najjeftinije robe, s najavom da će se rebalansom rezati sva primanja državnih službenika, a ne samo ona iznad deset tisuća kuna.
Slučajno ili ne, u najnovijim zlosutnim najavama kasapljenja po novčanicima spominju se samo državni službenici, ali ne i državni dužnosnici. Na stranu to što se državnih službenika nakotilo sve dok i zadnji nositelj partijske iskaznice nije pristigao na državni valov, upravo dužnosnici, za hrvatske prilike, imaju božanski status, barem kada je o financijama riječ.
Slučajno ili ne, u najnovijim zlosutnim najavama kasapljenja po novčanicima spominju se samo državni službenici, ali ne i državni dužnosnici. Na stranu to što se državnih službenika nakotilo sve dok i zadnji nositelj partijske iskaznice nije pristigao na državni valov, upravo dužnosnici, za hrvatske prilike, imaju božanski status, barem kada je o financijama riječ
Dok vas po novom ZOR-u poslodavac, zaštićen kao lički medvjed, može muljati oko otpremnine i otkaznog roka, i može vam ga uvaliti i dok ste na bolovanju ili godišnjem, dužnosnici (koji na godišnji odlaze kad požele, a bolovanja ni ne otvaraju da im ne bi koja kuna otišla s plaće) još godinu dana nakon što dobiju pedalu mogu nezainteresirano kopati nos i dobivati masnu plaću iz proračuna.
Toliki je, naime, otkazni rok dužnosnicima. Nešto teže će im, sirotima, biti drugih šest mjeseci jer će dobivati “samo” pola dužnosničke plaće, a vi se snalazite s trećinom svog bruta po godini staža u firmi kako znate i umijete, ako ste sretni da ga uopće utjerate. Ili s 800 kuna mjesečno ako odlučite “spas” potražiti u osobnom bankrotu.
Dužnosničke savjetnike koji imaju dva zamjenika i tri pomoćnika, a svaki od njih tajnicu i šofera, ne spominjemo. Skupe limuzine i najnovije smartphone već je ofucano navoditi. Tjelohranitelji, službene kartice, privatna vozikanja državnim avionom, besmislena i beskorisna putovanja u pratnji pogoleme kamarile i dnevnice ulaze u korisnički paket.
U parlamentu osim plaća u visini barem tri prosječne u državi, još svaka stranka po glavi zastupnika dobiva 326 tisuća kuna. Za “rad na terenu”. Ovo je pristojan medij, pa nećemo napisati što taj “rad” uglavnom podrazumijeva.
Neće se ovdje naći ni kakav Jose Mujica ili Andrej Kiska da barem jednokratno, instantno pomogne siromasima. Niti bi to riješilo problem. Ali ne vidimo ni istinsku volju našeg mudrog vodstva da se tom rastućem jadu pomogne jer u fokus politike, i to samo na riječima, dopadnu tek nešto malo prije nego što se s biračkih kutija počne brisati prašina za još jednu šaradu koju ponosno nazivamo demokracijom.
“U se, na se i poda se”, tri su zapovijedi kojih se drži ovdašnja takozvana politička elita. Premda u ovoj našoj otužnoj mahali, ovo što nam danas vodi državu elite nije vidjelo dok se nije dočepalo državnog novca. I debelo umrežilo s tajkunima, privrednim i bankarskim moćnicima
“U se, na se i poda se”, tri su zapovijedi kojih se drži ovdašnja takozvana politička elita. Premda u ovoj našoj otužnoj mahali, ovo što nam danas vodi državu elite nije vidjelo dok se nije dočepalo državnog novca. I debelo umrežilo s tajkunima, privrednim i bankarskim moćnicima.
Nema tome koji dan kako se na uglednom britanskom tjedniku The Economistu kočio naslov: “Bolesna Hrvatska. Veliki nered”. Koji mjesec ranije isti nas je list uvrstio u deset najgorih ekonomija na svijetu. Nedavno nas je Financial Times proglasio novom Grčkom.
Pa je ambiciozni ministar financija odlučio uvesti reda. I već upao u problem, jer premijer se izjasnio – do izbora reforme niks, samo PR. Još je premijer, po uzoru na svog duhovnog vođu koji je trenutačno na dugogodišnjem odmoru u Remetincu, izdao i jamstvenu karticu, doduše, vrlo kratku: “Nema boljih od nas, mi smo jamac”.
Tko se nije skrio, magarac je bio.
Ima izbora na koje čovjek odluči izaći začepljena nosa, zaokružiti broj ispred nekog imena ili liste, pa što bude. Predstojeći u godinu i pol bit će od onih na koje se, kada znamo ponudu, ne može izaći čak ni začepljena nosa. Iz higijenskih razloga.
Ako se ipak možete nositi s tolikim smradom, potpuno je svejedno kako ćete glasati. Koga god zaokružite, izabrali ste isto – sitne kokošare i bijedne žicare za koje ste vi uvijek bili i ostali samo stoka sitnog zuba, važna samo na dan izbora, da im sačuvate stražnjice u foteljama. U međuvremenu vaš je zadatak gladovati i krepavati da bi se oni tovili.
(Prenosimo s portala Forum.tm).
Slobodno prebrojavanje Srba
Željko Jovanović nije osobito simpatičan tip. Nije bio ni nešto uspješan ministar. Arogantan i agresivan, bez previše znanja o resoru kojemu je bio na čelu. Ni proceduru nije baš ljubio, što je temeljna postavka demokracije, zbog čega mu je, uostalom, Ustavni sud srušio niz odluka. Malo kada je davao argumente da se stane na njegovu stranu i nije ga bilo lako braniti, čak i uz najbolju volju.
Nije baš da se ubrajamo u fanove Željka Jovanovića. Gluho bilo. No, baš svakome osporit ćemo pravo da se na Jovanovića obrušava, da ga napada i javno vrijeđa samo zato što je – Srbin.
To znači da ridikuloznom, i što je još važnije, štetnom i po ovo fragilno društvo iznimno opasnom smatramo presudu suca zagrebačkog Općinskog kaznenog suda Rafaela Krešića, koja je upravo potvrđena i u drugom stupnju, a kojom se Mamića oslobađa od optužbi da je poticao na nasilje i mržnju prema Jovanoviću i pripadnicima srpske nacionalne manjine.
Notorni Zdravko Mamić koji već godinama sustavno i nekažnjeno zagađuje javni prostor, za one koji su zaboravili, prošle je godine u intervjuu radiju Soundset ustvrdio kako Jovanović “ima krvna zrnca koja pretežu na ono što mrzi sve hrvatsko”, te upozorio: “Zamislite da jedan Srbin vodi najvažniji resor u Hrvatskoj!”
Notorni Zdravko Mamić koji već godinama sustavno i nekažnjeno zagađuje javni prostor, za one koji su zaboravili, prošle je godine u intervjuu radiju Soundset ustvrdio kako Jovanović “ima krvna zrnca koja pretežu na ono što mrzi sve hrvatsko”, te upozorio: “Zamislite da jedan Srbin vodi najvažniji resor u Hrvatskoj!”
Za taj, jedan iz predugog niza Mamićevih toksičnih ispada, sudac je ustvrdio u prosincu u prvostupanjskoj oslobađajućoj presudi da nije riječ o poticanju na nasilje i mržnju prema Jovanoviću i Srbima. Nego što je to, poštovani gospodine suče, bilo – poziv na bratimljenje sa Srbima? Je li to Mamić Jovanovića pozvao na kafu i slatko?
I dok je sudac odbio da je u toj Mamićevoj poeziji bilo mržnje prema Srbima, ipak u obrazloženju priznaje kako je riječ o “brutalnoj uvredi, neprihvatljivom izražavanju mišljenja Zdravka Mamića, koje ima razloga pogoditi Jovanovića, ali prije svega njegovu čast i ugled”.
U osebujnom obrazloženju sudac je kazao: “Ovdje se ne radi o kaznenom djelu nesnošljivosti, ‘govora mržnje’, nego o optužbi za poticanje na mržnju, koja se ne ostvaruje iznošenjem osobnih stavova, pa ni onih koje se može prepoznati diskriminatornim, mrzilačkim, šikanirajućim. Radi razumijevanja smisla te odredbe treba reći da problem na isti način definira i Okvirna odluka EU iz 2008. o suzbijanju određenih oblika i izražavanja rasizma i ksenofobije kazneno-pravnim sredstvima, s kojom je i usklađivano naše zakonodavstvo.
Za taj, jedan iz predugog niza Mamićevih toksičnih ispada, sudac je ustvrdio u prosincu u prvostupanjskoj oslobađajućoj presudi da nije riječ o poticanju na nasilje i mržnju prema Jovanoviću i Srbima. Nego što je to, poštovani gospodine suče, bilo – poziv na bratimljenje sa Srbima? Je li to Mamić Jovanovića pozvao na kafu i slatko?
Ta odluka traži da članice moraju kažnjavati ‘javno poticanje na nasilje ili mržnju usmjerenu protiv grupe osoba ili člana grupe s obzirom na rasu, boju, vjeroispovijest, nacionalno ili etničko podrijetlo’, a korištenje termina ‘poticanje’ jasno upućuje na to da se mora raditi o činidbi kojom se druge upućuje, ohrabruje izražavati mržnju ili pozivati na nasilje. Dakle, nije dovoljno da počinitelj samo priopći stavove o skupini ili pripadniku, pa i kad su diskriminatorni ili obojeni osobnom mržnjom, nego je potrebno da aktivno nastoji druge potaknuti da prema njima izražavaju mržnju ili čine nasilje.”
Uvaženi sudac bi, dakle, Mamićevu diskriminaciju, mržnju, šikaniranje i šovinizam prepoznao tek da je ovaj grandiozni fudbalski pregalac dovukao grupu svojih primitivnih krkana i pred njima Jovanovića premlatio bejzbol-palicom. To što ga je zlostavljao drugim sredstvima – lupetajući fašističke gluparije u mikrofon pred širokim radijskim auditorijem – za ovoga suca nije tražilo pravnu sankciju. Jer, što, radio valjda ne slušaju mase pa se izrečeno u eteru ne može smatrati javnim poticanjem drugih da izražavaju mržnju ili čine nasilje?
Pitoreskni sudac osobito je nadahnuto obrazlagao presudu: “Zakon točno definira koja su obilježja kaznenog djela iz članka 325. stavka 1. i da počinitelj mora pozvati, ohrabriti i učvrstiti odluku ljudi da izražavaju mržnju jer mržnja je definirana kao bolesno neprijateljstvo. Sadržaj izjave nije bezazlen. Uvreda je brutalna, neprihvatljiva i ima kapacitet da pogodi adresata. Ali tko će se ovakvom izjavom naći pozvan da osjeti mržnju prema ministru Jovanoviću i to samo zato jer je to rekao Mamić? Mamić nije osoba baš od tolikog uzora.
Uvaženi sudac bi, dakle, Mamićevu diskriminaciju, mržnju, šikaniranje i šovinizam prepoznao tek da je ovaj grandiozni fudbalski pregalac dovukao grupu svojih primitivnih krkana i pred njima Jovanovića premlatio bejzbol-palicom. To što ga je zlostavljao drugim sredstvima – lupetajući fašističke gluparije u mikrofon pred širokim radijskim auditorijem – za ovoga suca nije tražilo pravnu sankciju
Pa on nije Dalaj Lama da ga se slijepo slijedi! Mamićevi stavovi nikako nisu prihvatljivi, ali on tom izjavom nije poticao ni sugerirao ljudima da misle kao on i da se mrzi određena nacionalna skupina. Ovo nije klasična situacija kada se viče ‘Ubij, ubij Srbina’, već je u pitanju osobni animozitet koji je Mamić argumentirao subjektivno ne bi li se suprotstavio neprihvatljivoj ranijoj komunikaciji s ministrom Jovanovićem.”
Po sucu, zaključujemo, ako već Mamić nije Dalaj Lama, pred hrvatskim pravnim sustavom svakako potpuno zakonski smije biti Ante Pavelić.
Nisu suca pokolebali ni Mamićevi maligni istupi čak i u njegovoj sudnici tijekom suđenja kada je napao fotoreportere koji su samo radili svoj posao uobičajeno biranim riječima: “Šta me opet slikate?! Ova sudnica je maltretiranje! Vi ste kreteni! Imate sedam milijardi mojih slika!”…
Još manje ga je ganulo kada je, pravdajući svoj zabrinjavajući radijski nastup, da ne bi bilo zabune, s optuženičke klupe podvukao ranije izneseno u eter, i to baš negdje u vrijeme pred nogometnu utakmicu Hrvatska-Srbija: “Dok sam ja živ, ljudima poput Željka Jovanovića ću se suprotstavljati na bilo koji način jer je on ugroza za mene i za moju Hrvatsku! On je najveći hrvatomrzac poslije Khuena Héderváryja.”
Sudac Rafael Krešić, očito, nacionalizam, šovinizam, ksenofobiju i diskriminaciju ne bi prepoznao ni da ga za nos ugrizu. Za njega su to privatne čarke Jovanovića i Mamića, sada ovjenčane i u pravomoćnoj sudskoj presudi.
Sudac Rafael Krešić, očito, nacionalizam, šovinizam, ksenofobiju i diskriminaciju ne bi prepoznao ni da ga za nos ugrizu. Za njega su to privatne čarke Jovanovića i Mamića, sada ovjenčane i u pravomoćnoj sudskoj presudi
I ako ovako izgleda naše čuveno profesionalno i samostalno sudstvo, zašto se čudimo prikupljenim potpisima za referendum protiv ćirilice? Ili smo stvarno blesavi kada se zgražamo nakaradnom pravosuđu koje guranje prsta u anus proglašava rukovanjem, a novinarku koja je napisala istinu o trošenju javnog novca osuđuje za sramoćenje?
Kakav je sve bizaran svijet u ovoj državi pripušten sudačkoj časti tužno nam objašnjava nedavni slučaj suca koji je dao otkaz čistačici zato što sirotica nije očistila zgradu suda prije nego što se pokušala ubiti. Ipak je to bila teška povreda radne dužnosti.
Nitko u ovim slučajevima neće vidjeti da je naše sudstvo među većim devijacijama u društvu. Bitno je da su naši suci nedodirljivi, čak i kada donose nakazne presude.
Kako bilo, sve je dobro što se dobro svrši. Zdravko Mamić, doznajemo od njemu bliskih izvora, priprema veliku proslavu pravomoćne oslobađajuće presude. Pozvan je, dakako, i sudac Krešić. Među glavnim gostima veliki je fudbaler Joe Šimunić. Pjevat će Marko Perković Thompson. I ne brinite, neće biti “krvnih zrnaca koja pretežu na ono što mrzi sve hrvatsko.”
(Prenosimo s portala Forum.tm).
Pikzibneri i klimavci
“U vrhu Kukuriku-koalicije više nema nikakve dileme: njihova Vlada bit će politička, sastavljena isključivo od vodećih stranačkih dužnosnika koji su dobili povjerenje građana na parlamentarnim izborima i u njoj neće biti takozvanih izvanstranačkih stručnjaka.
Lider SDP-a i Kukuriku koalicije Zoran Milanović, tvrde upućeni, najviše insistira na takvom konceptu Vlade. Da će nova Vlada biti politička potvrdio je u razgovoru za Globus i Neven Mimica, koji je autor reforme državne uprave. ‘Ali politička Vlada ne znači nestručna Vlada’, pojašnjavaju u SDP-u. Ministri će biti utjecajni, odnosno politički jaki stranački dužnosnici koji će znati funkcionalno posložiti svoj resor i organizirati svoj tim, i to na način da taj tim može i zna provoditi politiku i program na temelju kojega je osvojena vlast. A premijer i njegov ured trebali bi biti uključeni u sve važne Vladine projekte.
Premijer Milanović više puta naglašavao da je njegova Vlada politička, sa snažnim političkim osobnostima na čelu ministarstava, s punom autonomijom u radu. Vrijeme, a još više rezultati, pokazali su, međutim, kako nema riječi ni o političkoj ni o stručnoj, a ponajmanje sposobnoj, kompetentnoj i uspješnoj Vladi. Vjerojatno će zazvučati blasfemično, no u pitanju je Vlada naspram koje ismijavani kabinet Jadranke Kosor danas izgleda kao televizor u boji
Koncept političke Vlade ovoga je puta očito izabran i zbog odgovornosti koja se očekuje od ministara te zbog povjerenja koje će morati postojati između premijera i ministara” – suština je to teksta što ga je neposredno nakon izborne pobjede Kukuriku koalicije početkom prosinca 2011. godine objavio tjednik Globus. Kako tekst potpisuje novinar, koji je danas glasnogovornik Vlade, nema mjesta ni najmanjoj sumnji da je pisan rukom “visokog izvora” osobno.
I kasnije je u mandatu premijer Milanović više puta naglašavao da je njegova Vlada politička, sa snažnim političkim osobnostima na čelu ministarstava, s punom autonomijom u radu. Vrijeme, a još više rezultati, pokazali su, međutim, kako nema riječi ni o političkoj ni o stručnoj, a ponajmanje sposobnoj, kompetentnoj i uspješnoj Vladi. Vjerojatno će zazvučati blasfemično, no u pitanju je Vlada naspram koje ismijavani kabinet Jadranke Kosor danas izgleda kao televizor u boji.
Dakle, vodi nas politička Vlada pa pogledajmo koji to giganti političke misli i djela u njoj sjede. Premijer Milanović već je nadugačko i naširoko opjevan, i još dugo će biti nadahnuće, pa ćemo ga ovom prilikom preskočiti. Nedavno je, nakon poraza na europarlamentarnim izborima, kazao da i ne pomišlja na ostavku, jer bi to bila izdaja budući da je izabran da Vladu vodi četiri godine te da ostavka nije način na koji on razmišlja. Malo kome je jasan način na koji premijer razmišlja, no svi su načisto da tome poslu nije dorastao. I lako što tako razmišljaju opozicija i javnost, ali kada mu isto to poruči polovica vlastite stranke, mudar bi se čovjek zamislio.
Pa kada je premijer potpuno zalutao u sfere koje su daleko iznad njegovih kapaciteta i potencijala, ali i interesa, očito nema nekog posebnog razloga ni da mu ministri budu bogznašto.
Malo kome je jasan način na koji premijer razmišlja, no svi su načisto da tome poslu nije dorastao. I lako što tako razmišljaju opozicija i javnost, ali kada mu isto to poruči polovica vlastite stranke, mudar bi se čovjek zamislio
“Utjecajni, politički jaki stranački dužnosnici”, kako je Globus ekstatično opisivao buduće Milanovićeve ministre, danas su eonima daleko od tada iscrtavanog profila poželjnog člana Kukuriku-vlade. Posebno nakon što je Milanovićev kabinet do danas, što vlastitom voljom, što višom silom, a što ćudljivošću prvog ministra, napustilo osmero ministara, od kojih većina čak i jest imala ponešto političke osobnosti – od Linića i Čačića do Holy i Komadine.
Današnja Vlada, sa snažnom deprivacijom političke raskoši, rasuta je vojska gotovo položenog oružja, napola podignute bijele zastave, a na okupu je drži samo halapljiva želja za još godinom dana moći i povlastica. Političara od formata, imena i ugleda, ni za lijek. Rezultata, jasno je i njima samima, biti neće.
Prva potpredsjednica Vlade, HNS-ovka Vesna Pusić čelnica je stranke koja tek gdjekad, greškom valjda, nakratko uspije pomoliti nos iznad dva posto. To narodnjake ipak nije spriječilo da na unosnim sinekurama uhljebe sve što nosi stranačku iskaznicu. I u tome je sva politička veličina i dosljednost HNS-a.
Što bi čovjek uopće trebao misliti o Vladi u kojoj je Milanka Opačić potpredsjednica? Čitav život društveno-politička radnica iz, da upotrijebimo premijerov kategorijalni aparat, trećeg ešalona, koja vlastitog političkog stava do sada nikad ni o čemu nije imala prije nego što ga je šef izrekao. Radno mjesto oduvijek, naravno, Markov trg, a je li na kućnom broju 2 ili 6, potpuno je nevažno sve dok se udvornički klima glavom i gorljivo plješće glavnome.
Današnja Vlada, sa snažnom deprivacijom političke raskoši, rasuta je vojska gotovo položenog oružja, napola podignute bijele zastave, a na okupu je drži samo halapljiva želja za još godinom dana moći i povlastica. Političara od formata, imena i ugleda, ni za lijek
Ni s potpredsjednikom za gospodarstvo Brankom Grčićem nismo osvojili jackpot. Izmožden mukama po softveru i u vječnoj brizi nad postojanošću frizure, važno mu je samo dočekati petak. Jer, to znači ili štekat na rivi ili partiju tenisa. Nepodijeljenu je sućut izazvao nedavnom skoro oduševljenom izjavom da bi za njega odlazak s mjesta potpredsjednika značilo rasterećenje, ali sreću još nije dočekao. Milanović za sada u takozvanoj rekonstrukciji nije uspio nikoga uhvatiti lasom na ulici i privesti ga na to radno mjesto. Grčić će još morati patiti.
Ranko Ostojić, koji čak ni za svoje matične, splitske SDP-ovce nije relevantna politička figura, na mjesto potpredsjednika Vlade postavljen je da bi se bavio isključivo ulaskom Hrvatske u schengenski režim. Skoro pa se tinta potpisa na imenovanju nije ni sasušila, a već mu je premijer taj jedini potpredsjednički posao oduzeo i Schengen u potpunosti premjestio u svoju nadležnost. Ministar je to i potpredsjednik kojemu, zajedno s njegovim predsjednikom, nikako nije jasno što je sporno u tome da bude podstanar u stanu novinskog izdavača i vlasnika EPH Nine Pavića.
Politički kuloari šuškaju da je Milanović proljetos, valjda u trenutku očaja (ili rastrojstva), potpredsjedničko mjesto u Banskim dvorima nudio čak i Nikici Gabriću, što je ovaj ipak odbio.
U političkoj Vladi Zorana Milanovića mjesto su našli i političari od formata poput Mihaela Zmajlovića, Siniše Hajdaša Dončića, Gordana Marasa, Arsena Bauka i Ante Kotromanovića, čija se svaka s pažnjom sluša i smjerno slijedi. Poseban zgoditak svakako je Tihomir Jakovina, kojega je Milanović “otkrio” na nekakvom okruglom stolu i tom političkom Kolosu dao u ruke poljoprivredu cijele države, iako ovaj sirotan nije bio u stanju voditi i spasiti ni vlastitu seosku poljoprivrednu apoteku. Ogrezlog u sukobima interesa, odrekli su ga se i brojni bliski suradnici koji su vrlo brzo od njega pobjegli glavom bez obzira.
Nije to politička Vlada, ni Vlada eksperata. Vlada je to političkih marginalaca, anonimaca, pikzibnera, slinavaca i klimavaca, lako zamjenjivih kada bi tko pristojan htio imati posla s Milanovićem, koji se zubima i noktima drže za još ovo malo vlasti i privilegija što im je preostalo
Ministra branitelja Predraga Matića politička će povijest pamtiti po važnim i vlažnim snovima o Claudiji Schiffer i selfijima s Brangelinom. Čovjek je očito groupie slavnog para i ne propušta priliku za fotku i autogram.
Među novim akvizicijama ne možeš odlučiti čijoj bi se političkoj mudrosti, viziji i autoritetu prije priklonio. Onoj “stranačkog” ministra zdravlja Siniše Varge za čiji smo PTSP od bolničkog brijanja međunožja saznali i prije nego što smo mu ime uspjeli upamtiti, ili nestranačkog ministra obrazovanja i znanosti Vedrana Mornara, koji se “ne bi mogao pogledati u ogledalo da je odbio premijerovu ponudu” i odmah pohitao na Kaptol po mišljenje o zdravstvenom i građanskom odgoju. Iz njegova prvog javnog nastupa na matičnom saborskom odboru nije bilo jasno je li riječ o kandidatu za ministra ili mladomisniku.
Osim vlastitih, sebičnih interesa koji ih još uvijek poput amalgama vežu i drže na okupu, ovu Vladu na životu održava i tek nekolicina zabludjelih, rijetkih hagiografa i medijskih snajperista.
Suprotno najavama prije početka mandata, Milanovićeva Vlada nikako nije “politička, sastavljena isključivo od vodećih stranačkih dužnosnika koji su dobili povjerenje građana na parlamentarnim izborima”. Nije to politička Vlada, ni Vlada eksperata. Vlada je to političkih marginalaca, anonimaca, pikzibnera, slinavaca i klimavaca, lako zamjenjivih kada bi tko pristojan htio imati posla s Milanovićem, koji se zubima i noktima drže za još ovo malo vlasti i privilegija što im je preostalo jer znaju da takva Kairosova čuperka za njih nadohvat ruke više nema.
(Prenosimo s portala forum.tm).