novinarstvo s potpisom
Boris Labar
Ovih dana zdravstvo nije u prvom planu. Ima puno aktualnijih tema iako, moram priznati, naše zdravstvo je trajno aktualna tema.
Ipak oglasio se ministar koji je nježno prozvao rad liječnika u ”fušu” tijekom radnog vremena. Odlazak tijekom radnog vremena i rad u privatnoj ambulanti nije prihvatljiv. Ali svaki novčić ima lice i naličje. [Read more…]
Tek kada su se i Češka, i Slovačka, i Mađarska na najvišoj razini (predsjednik, odnosno premijer) nedvojbeno pobunile protv ekonomskih sankcija što ih je pod američkim pritiskom Evropska unija uvela Rusiji, prosječnom je građaninu Hrvatske postalo – valjda – jasno kako njegova država u međunarodnim okvirima uporno šuti. I papagajski ponavlja formulu: takvo je stanovište Unije. Kao da nije u stanju sama misliti i zaključivati, kao da joj je netko odrezao jezik.
Nebrojeno smo puta vidjeli premijera i prvu potpredsjednicu Vlade i ministricu vanjskih i evropskih poslova (predsjednika znatno rjeđe) kako šetaju briselskim kuloarima, kako u stankama sjednica, ili prije njih, važno razmjenjuju pokoju riječ s ”velikim igračima“ u čijem im je društvu, to nije moguće ne primijetiti, tako ugodno biti.
Čuli smo i poneku izjavu prije sjednice, ili nakon nje. O tome o čemu će se raspravljati i o tome što je zaključeno. Samo jednom čuli smo premijera kako je rekao da se s nečime ne slaže. I ta priča još traje (duljina radnoga vijeka).
Inače, nikada nismo čuli da bi nas bilo tko od njih izvijestio, kako je istupio u Bruxellesu iznoseći mišljenje drugačije od prevladavajućega, kako se makar i samo pokušao usprotiviti nekoj planiranoj mjeri ili potezu, pozivajući se pri tome na štetu što će je takav potez nanijeti hrvatskim nacionalnim interesima, pojednostavljeno rečeno: interesima građana koji su ih birali.
Sankcije Rusiji evidentan su slučaj u kojemu su se predstavnici Hrvatske morali, upravo tako: morali, pobuniti i upozoriti svoje evropske kolege kako takve sankcije smatraju štetnima i kontraproduktivnima.
Da u Bruxellesu sjede mediokriteti, to je jasno. Da Amerika iz svojih, apsolutno samo svojih interesa prisiljava Evropu da je slijedi na kursu konfrontacije s Rusijom i da tako uđe vjerojatno protiv svoje volje, a sigurno suprotno svojim interesima, u novi hladni rat, to je – usudili bismo se pretpostaviti – jasno i svakome političkom laiku.
Da će Rusija neko vrijeme čekati, da vidi dokle će stvari ići, ali da će onda odgovoriti protusankcijama, i to je mogao očekivati svaki ma i površni poznavatelj kretanja na međunarodnoj sceni, a pogotovo onaj koji se malo udubio u način vođenja politike ruskog čelnika Vladimira Putina. A da će ruske protusankcije biti najštetnije za Evropsku uniju (pa onda za Ukrajinu, zbog koje je navodno cijela kriza i počela, a tek potom za samu Rusiju), to su i prije njihovoga proglašenja znali svi eksperti – samo nitko ih nije pitao.
Ne, nas je naša šefica diplomacije ”umirila“ izjavom kako Hrvatska neće osjećati posljedice ruskih protumjera, da bi danas gospodarstvenici koji su bili orijentirani prema ruskom tržištu očajavali, jer dobro znaju da se jednom izgubljeno tržište teško ponovo osvaja.
O materijalnim gubicima i potencijalnim gubicima radnih mjesta, da se i ne govori.
Dakle, nismo se znali, htjeli – nazovite to kako hoćete – usprotiviti, onda kada se, možda, još nešto moglo promijeniti. No ne znamo, nećemo ili se naprosto bojimo i sada jasno izreći svoje neslaganje, makar drugi u Evropskoj uniji to bez ikakve zadrške čine. Šutimo, kao da nismo u stanju sami misliti i zaključivati, kao da nam je netko odrezao jezik.
Uopće, hrvatsko se članstvo u međunarodnim organizacijama, ili integracijama, od Ujedinjenih naroda, preko Evropske unije, pa do Atlantskoga pakta, svelo na to da poslušno kimamo glavom, da ”važno“ priopćavamo kako je nešto odlučeno, a mi smo uz to i pristali i da – kada već nema druge – bježimo u zaklon formule: to je usvojena platforma, a mi je – kao zemlja članica – moramo provoditi.
Pri čemu se sasvim svjesno zaboravlja jedna ”sitnica“ – da bi se došlo do zajedničke platforme, iznose se ideje, prijedlozi, argumenti i protuargumenti. Raspravlja se.
U toj pripremnoj fazi svaka članica, bilo UN-a, bilo EU-a, bilo NATO-a, ima legitimno pravo iznositi svoje procjene i zastupati gledišta kojima brani i čuva svoje nacionalne interese. Dapače: ne samo da ima pravo, nego joj je to i dužnost prema svojim građanima. Jer, preko leđa tih građana prelomit će se posljedice loše odmjerenih poteza i pogrešnih koraka. Kao sada, u slučaju ruskih protusankcija.
Stječe se dojam da je hrvatska vanjska politika prepuštena medijima i njihovim ”udarnim perima“ koja, uz zaista rijetke iznimke, ne zaslužuju zvati se novinarima, te skupini analitičara, uvijek istih (pojavljivanje onih s disonantnim pogledima na razini je incidenta).
A ti naši medijski ”udarnici“ do savršenstva su se izvještili u prenošenju serviranih ”istina“, ma koliko one bjelodano bile – laži. Evidentno je to i opet na primjeru Ukrajine, odnosno politike prema Rusiji.
Da zlosretni malezijski avion najvjerojatnije nisu srušili pobunjenici, a da Kijev u toj stvari nije ”čist“, jasno je valjda danas svakome – osim Hrvatskoj (mada se to ni drugdje neće priznati).
Bez ograde prenijet će se ”informacija“ iz Kijeva (koju ni službeni Washington ”nije mogao potvrditi“) o ulasku kolone ruskih oklopnih transportera na područje Ukrajine i o tome kako je ukrajinska vojska topništvom uništila dobar dio te kolone. Prešutjet će se da se ruski mediji redom izruguju toj ”istini“, opširno je prenoseći, a tek ponegdje stidljivo će se registrirati da je Moskva cijeli slučaj oštro demantirala, ironično dodajući kako se nada da ukrajinska vojska nije pucala na vlastite vojnike.
Dalje: bez ikakve rezerve prenosit će se nagađanja da je golemi ruski konvoj humanitarne pomoći (otvoren za inspekciju svakome, pa i novinarima) prikrivena ruska invazija Ukrajine i nitko se neće ni zapitati zbog čega se danima sprječava da konvoj sa 69 generatora i tisućama tona hrane, vode, s vrećama za spavanje i pokrivačima stigne do civila koji žive u podrumima, bez struje i vode i s malo preostale hrane, izloženi nesmiljenoj topničkoj vatri ukrajinske vojske koja ”lomi otpor pobunjenika“.
Prikazat će se zato humanitarna pomoć iz Kijeva – vreće s krumpirom! I prenijet će se izjava notornoga Karla Bildta kako je ruski angažman u Ukrajini flagrantno kršenje međunarodnoga prava, a da nikakvih dokaza za takvu tvrdnju nema.
Mediji koji funkcioniraju na ”pritisak na gumb“ i politika koje nema, to je slika Hrvatske koja se pruža svijetu. Slika zemlje koja kao da nije u stanju sama misliti i zaključivati, koja u međunarodnoj areni i kada ima priliku govoriti, a pogotovo onda kada je dužna govoriti – šuti, kao da joj je netko odrezao jezik.
Poslušništvo i šutnja karakteriziraju jednako aktualnu vlast, kao i oporbu. Žalosna slika stare članice UN-a i nove članice EU-a i NATO-a. A možda i poželjna slika, tko zna? Koliko je za njih poželjna, osjetit će građani Hrvatske. A oni svakako Hrvatskoj nisu odrezali jezik.
(Prenosimo s portala tjednika Novosti).
Rusija i Kina namjeravaju se suprotstaviti miješanju drugih zemalja u unutarnje poslove i protiv su jezika jednostranih sankcija. To se navodi u zajedničkoj izjavi lidera dviju zemalja nakon razgovora Vladimira Putina i Xija Jinpinga u Šangaju u utorak 20. lipnja.
Rusija je jako zabrinuta zbog pojačane djelatnosti NATO-a na svojim granicama jer to ne pridonosi, kažu u Kremlju, sigurnosti u Europi. S druge, pak, strane, Peking je američkom veleposlaniku uručio prosvjed zbog podizanja optužnice protiv petero kineskih vojnih časnika koje Washington tereti za krađu trgovačkih tajni, objavilo je u utorak kinesko Ministarstvo vanjskih poslova i upozorilo Amerikance da mogu očekivati i druge akcije.
Moskva i Peking su preko Putina i Xija Jinpinga naglasile potrebu poštivanja povijesnog nasljeđa zemalja, njihovih kulturnih tradicija, društvenopolitičkog ustrojstva, sistema vrijednosti i samostalno izabranih putova razvoja, kao i potrebu suprotstavljanja miješanju u unutarnje poslove drugih država i odbacivanja jezika jednostranih sankcija.
Osim toga, Rusija i Kina namjeravaju proširiti suradnju u naftnom segmentu i što prije isporučiti ruski prirodni plin Kini. Ruski predsjednik Vladimir Putin je bio u dvodnevnom posjetu Kini, a posljednjih mjeseci narasla su očekivanja obje strane da se konačno potpiše ugovor o Gazpromovoj isporuci plina kineskom CNPC-u. Radi se o godišnjoj isporuci 38 milijardi kubičnih metara prirodnog plina tijekom 30 godina.
Naime, članice EU-a pokušavaju smanjiti svoju ovisnost o ruskom plinu zbog ukrajinske krize, pa su Rusiji važna nova tržišta. Analitičari procjenjuju vrijednost tog ugovora na otprilike 400 milijardi dolara. Kineski državni mediji prenijeli su u ponedjeljak Putinove riječi da su pripreme za plinski ugovor ušle u “završnu fazu”, dok je ruski plinski div Gazprom priopćio tijekom vikenda da je “na korak” do sporazuma. Mislilo se da se neće postići dogovor, ali se to ipak dogodilo. Stvoren je energetski div.
Dakle, Rusija je našla novo tržište za svoj plin koji bi 2018. godine plinovodom ”Moć Sibira” preko Vladivostoka stizao u Kinu, u područje Pekinga, gdje je najviše potrošača. Dogovor je to dviju zemalja koji je okrunjen posjetom ruskog predsjednika Vladimira Putina Kini. ”Zapad je zaboravio zaključati stražnja vrata, gurnuo je Rusiju u plinski posao s Kinom”, piše Russia Today. Pregovori Rusije i Kine počeli su još 2004., ali nije bilo velikog napretka; sporna je bila cijena plina kao i financiranje sibirskog plinovoda koji će stajati između 22 i 30 milijardi dolara.
Ruski mediji navode da bi cijena plina za Kinu bila podjednaka cijeni koju plaća EU – oko 380 dolara za tisuću prostornih metara. Rusi bi, dakle, godišnje iz Kine zaradili više od 14 milijardi dolara. No drugi misle da Rusija mora popustiti Kini u pogledu cijene kako bi smanjila svoju ovisnost o europskom tržištu.
Inače, pregovori između Ukrajine, Rusije i Europske unije o rješenje spora između Kijeva i Moskve oko isporuke plina trebali bi se održati 26. svibnja u Berlinu, najavio je u ponedjeljak europski povjerenik za energiju Guenther Oettinger njemačkoj TV postaji ARD. Podsjetimo, prvi trostrani pregovori u Varšavi 2. svibnja nisu završili postizanjem ikakvog dogovora. Ruski predsjednik Vlade Dmitrij Medvedev je u intervjuu za Bloomberg Europi zaprijetio obustavom isporuke plina ukoliko Ukrajina ne podmiri svoje dugove. ”Možemo sada plin preusmjeriti i na istok”, poručio je Medvedev.
U rusko-kineskim odnosima nema političkih problema i prepreka za suradnju, rekao je predsjednik Rusije Vladimir Putin u intervjuu za vodeće kineske medije uoči posjete Šangaju. Istaknuo je da su ruski i kineski stavovi o glavnim globalnim i regionalnim pitanjima ”bliski ili potpuno identični”, naglašavajući da je suradnja između dviju država ”bolja nego ikada u našoj višestoljetnoj povijesti”.
Putin je izjavio da će Moskva i Peking zajednički odgovoriti Zapadu u tehnološkoj sferi zahvaljujući vojnotehničkoj suradnji i stvaranju klastera na ruskom Dalekom istoku: u ekonomiji će promet robe dostići 200 milijardi dolara, a na političkom planu Kina se protivi antiruskim sankcijama Zapada.
Sporazumi koji su potpisani u Šangaju između ruskog i kineskog lidera svakako će utjecati na raspoloženje Europe prema Moskvi. Iako su oni uglavnom ekonomskog karaktera, posjet Putina Kini ima veliki geopolitički podtekst. Potpisujući energetske i druge dokumente, Rusija i Kina kao da na taj način pojačavaju centre snage u svijetu. Kina, koja je zauzela službeno neutralnu poziciju u pitanju Ukrajine, de facto prijateljski podržava poziciju Moskve.
Tu kinesku strategiju formuliramo kao ”prijateljsku neutralnost”. Rezultati posjeta mogu biti kompenzacija za moguće zapadne ekonomske sankcije Rusiji. Osim sporazuma koji ulaze u službeni paket izdvojiti treba i poluslužbeni dio pregovora. Moguće je da se taj dio neće objavljivati. Poznato je, naime, da je predsjednik Viktor Janukovič još u prosincu prošle godine potpisao s Kinom ozbiljan investicijski ugovor o izgradnji velike dubokovodne građanske luke na Krimu te još nekoliko velikih investicijskih projekata.
Jasno je da će ti milijarderski ugovori biti preformulirani u rusko-kineske. Osim toga, tu treba dodati još i inicijativu Krima za izgradnju mosta preko Kerčenskog tjesnaca. Sumiramo li perspektive posjeta, možemo reći da ovo nije samo početak ekonomskog nego i daljnjeg političkog zbližavanja Rusije i Kine.
No hoće li Kina prijeći od politike ”prijateljske neutralnosti” na otvoreniju podršku političke djelatnosti Rusije? To će se dogoditi samo u slučaju da američki predsjednik Barack Obama nastavi s velikom konfrontacijskom politikom u Aziji. Poznato je da je nedavno posjetio Japan, Južnu Koreju i druge države. U Japanu je izjavio da otoci, oko kojih se vodi rasprava između Pekinga i Tokija, u potpunosti pripadaju Japancima, što je razjarilo Kineze.
Čak štoviše, SAD je gotovo zaprijetio da će vojnim putem braniti suverenitet Japana, budući da ti otoci ulaze u zonu dogovora o sigurnosti između Amerike i Japana. Odnosno, govorilo se o mogućem stvaranju, reći ćemo tako, ”kolektivnog azijskog NATO-a” antikineskim raspoloženjem.
U tom smjeru Amerikanci vuku i Vijetnam i Filipine. Ako se taj trend i dalje bude razvijao, ako Peking jasno vidi da se na njegovim južnim granicama de facto i de iure formira neprijateljski vojno-politički blok, koji čak poduzima vojne akcije, onda će se, naravno, format rusko-kineskog strateškog plana promijeniti.
Dakle, je li mogućnost vojnog saveza između Rusije i Kine realna? Ipak, teško da će doći do klasičnoga vojno-političkog saveza. To je i za sada odbacio i sam Putin govoreći o tomu da su ”blokovski dani završeni”. No ipak, postoji jasan 9. članak famoznog rusko-kineskog sporazuma o strateškom partnerstvu i međusobnom djelovanju, koji govori o režimu konzultacija o sigurnosti u slučaju postojanja prijetnji za jednu od strana.
Po svemu sudeći, taj će se članak dopuniti, proširiti i obnoviti. Već postoji godišnja institucija velikih kopnenih i vojno-morskih bilateralnih rusko-kineskih vježbi. U sljedećih 3-5 godina sporazum će se dopunjavati novim člancima iz oblasti sigurnosti i strateške suradnje.
(Članak je izvorno napisan za tjednik Express i naknadno je proširen).
Onako kako je većim dijelom prošla 2013. godina, nastavila se i ova 2014. – slučajem Perković. Prvo se on zvao ”europski uhidbeni nalog”, pa ”lex Perković”, onda se pretvorio u ”prijetnje EU sankcijama”, da bi se jesenas Vlada u zadnji čas izvukla. Zatim su se uplele i ”ustavne promjene”, pa je sve palo u vodu, da bi sada Perković opet ostao na brisanom prostoru.
U međuvremenu, ima samo jedna novost – Zdravko Mustač, nadređeni Perkoviću u Udbi prije tridesetak godina. Za njega su mediji tek od prije koji dan počeli pokazivati veći interes, jer i za njim je Njemačka poslala nalog za izručenje.
Ostalo je isto – opet slušamo potpuno suprotstavljena pravna tumačenja je li nastupila zastara za kazneni progon zbog likvidacije Stjepana Đurekovića iz 1983. godine i ponovno kreće nadmudrivanje izvršne vlasti sa zakonima i (sudskim) institucijama ove države. U svemu tome, vodu mute i brojne priče nekadašnjih udbaša, ražalovanih političara, navodno autentičnih svjedoka tog vremena i promišljanja raznih analitičara.
Kulminacija se dogodila ovog četvrtka kada je Županijski sud u Velikoj Gorici odlučio da nema temelja za izručenje Zdravka Mustača zbog zastare, a samo dan ranije Županijski sud u Zagrebu potvrdio je da je nalog te iste Njemačke u slučaju Josipa Perkovića – utemeljen i da Perković treba odgovarati pred njemačkim sudom.
Teško da građani, pa i natprosječno zainteresirani, mogu shvatiti zbog čega je do toga došlo. Tko je u pravu, Zagreb ili Velika Gorica? Ili oba suda?
Je li međunarodno preuzeta obaveza, odnosno tzv. europski uhidbeni nalog ”jači” od domaćih zakona, pa je u pravu zagrebački sud ili je domaća zastara zapreka izručenju, što je rekao velikogorički sud? Ili je, ipak, riječ o dva različita slučaja? Je li Perković još uvijek aktualan zato što se na njegovom slučaju radilo u Hrvatskoj i nakon 1991. godine, pa se zastara računa od nekog kasnijeg datuma, a Mustač nikad nije bio istraživan, pa zato je njegov slučaj treba staviti ad acta? Možda. Nije do kraja jasno.
Ili su možda dvije različite odluke dva suda iste nadležnosti, zapravo, signal da u Hrvatskoj pravosuđe opasno šteka, kada u istoj (?) stvari u samo 24 sata razlike sudovi donose oprečne odluke? Ako je tome tako, opravdano je pitanje što se događa sa „običnim“ sudskim sporovima koje vode N.N. građani. Je li doista bolje voditi neki imovinski spor u Sisku, a ne u Karlovcu, tužiti poslodavca zbog otkaza radije u Splitu nego, na primjer, u Zagrebu? Nadamo se da nije tako. Zapravo, trebalo bi da nije tako. Da postoji ujednačena sudska praksa za istovjetna djela.
Što se onda dogodilo? Je li se opet umiješala politika? Ni to nije isljučeno. Istog dana kada je sud u Velikoj Gorici odlučivao o (ne)izručenju Mustača, osvanula je naslovnica Jutarnjeg lista s porukom neimenovanog izvora u Vladi. Sakriven iza anonimnosti, a ipak dobro pozicioniran u Banskim dvorima, taj ”Netko” se jako ljutio što je Županijski sud u Zagrebu dan ranije zaključio da Perkovića treba izručiti Njemačkoj.
”Ova odluka je udar na državu, sudovi ne provode hrvatske zakone”, objavljeno je masnim slovima. U tekstu je citat visokog vladina izvora još žešči. Odluku zagrebačkog suda smatra ”skandaloznom” nazivajući je ”državnim udarom s pištoljem na vodu”. To su velikogorički suci sigurno pročitali. A jesu li i primili na znanje i ravnanje – ne znamo. Nadamo se da nisu, da su odlučivali isključivo po zakonu. To bi bilo jedino ispravno.
U ovoj kakofoniji pravnih začkoljica i nejasnoća, upravo je taj politički dio najopasniji. I u tumačenju bivših vremena i – još više – u tumačenju ovoga danas, današnjih zakona, međunarodnih obaveza, aktualnih i budućih sudskih odluka. A toga će u slučaju Perković-Mustač biti napretek.
Čeka nas i odluka Vrhovnog suda (za sada u slučaju Perković sigurno), možda i Ustavnog suda, a neki spominju i mogućnost da se u sve uključi i Sud EU u Luxembourgu. Zanimljivo će biti vidjeti i kako će se u svemu postaviti Državno odvjetništvo. Ono je do jučer, u ime hrvatske države, tvrdilo da je u slučaju Perković nastupila zastara, da bi danas, kada zastupa Njemačku, trebalo inzistirati da se i Perkoviću i Mustaču sudi pred njemačkim sudovima.
Ako politika (čitaj: vlast) bude u svim tim pravosudnim fazama držala pravosuđu nogu u vratima i usmjeravala sudove i državno odvjetništvo kako da rade i odlučuju, to će biti više od državnog udara s pištoljem na vodu. To će pravnu državu pretvoriti u običnu pjenu od sapunice.
(Prenosimo s portala forum.tm)
Nakon deset godina napetosti, međusobnih prijetnji i sankcija, svjetske velesile i Iran postigli su jučer u Ženevi povijesni dogovor o nuklearnom programu te zemlje. Iran je pristao ograničiti neke od svojih nuklearnih aktivnosti u zamjenu za ublažavanje međunarodnih sankcija vrijednih sedam milijardi dolara.
Pozdravljajući taj povijesni iskorak, američki predsjednik Barack Obama rekao je da taj dogovor uključuje ”stvarna ograničenja koja će nam pomoći spriječiti Iran u nakani proizvodnje nuklearnog oružja”. Iranski predsjednik Hassan Rouhani ustvrdio je kako se tim sporazumom njegovoj zemlji priznaju ”nuklearna prava”, dodavši na nacionalnoj televiziji kako Iran nikada nije niti nastojao proizvesti nuklearno oružje.
Sporazum ima nekoliko ključnih točaka važnih za tehničku provedbu dogovorenog. U prvoj se govori da će Iran zaustaviti obogaćivanje urana iznad razine od 5 % kako ne bi mogao biti upotrijebljen za istraživanje u vezi s oružjem te će reducirati svoje zalihe urana obogaćenog više od te razine.
Drugo, Iran se obvezao omogućiti pristup međunarodnim inspektorima uključujući i svakodnevne posjete nuklearnim postrojenjima Natanz i Fordo. Treće, obustavlja se daljnji razvoj postrojenja u Araku, za koje se vjeruje da je mogao proizvoditi plutonij. I četvrto, Iranu se olakšavaju postojeće sankcije u vrijednosti od 7 milijardi dolara, uključujući i trgovanje zlatom.
Sporazum će trajati šest mjeseci, a za to vrijeme vodit će se neprekidni pregovori o preostalim spornim pitanjima. Konačni dogovor postignut je u ranim jutarnjim satima u nedjelju, u okviru tzv. skupine 5 plus 1, koju čine pet stalnih članica Vijeća sigurnosti (SAD, Rusija, Kina, Velika Britanija, Francuska) plus Njemačka.
Američki državni tajnik John Kerry rekao je da će taj sporazum cijelu regiju učiniti sigurnijom za njihove saveznike, uključujući i Izrael. Međutim, izraelski premijer Benjamin Netanyahu taj dogovor ocijenio je kao ”povijesnu pogrešku” ponavljajući kako njegova zemlja zadržava pravo ”braniti samu sebe”.
Netanyahu je pokušao lobirati u Moskvi i Washingtonu protiv tog sporazuma, ali nije uspio. ”Danas je svijet postao puno opasnijim mjestom jer je najopasniji režim na svijetu napravio značajan korak prema dobivanju najopasnijeg oružja na svijetu”, poigravši se riječima izjavio je Netanyahu, koji je pojasnio kako je Iran tim sporazumom dobio što je želio: znatno ublažavanje sankcija i zadržavanje znatnog dijela vlastitog nuklearnog programa.
Sporazum su pozdravili iranski vrhovni vođa ajatolah Ali Khamenei, koji je rekao kako se time Teheranu priznaje pravo na obogaćivanje urana na njegovu tlu, ali i vodstvo Europske unije koje je poručilo kako je sada najvažnije da se sporazum dosljedno primjenjuje. Provedbu sporazuma nadgledat će povjerenstvo sastavljeno od predstavnika obiju strana koje će imati pristup svim nuklearnim postrojenjima u svako doba.
Ovaj dogovor pokazuje da su se ostvarile tvrdnje analitičara koji su novog iranskog predsjednika Rouhanija predstavljali kao reformatora i osobu sklonu dijalogu. Iako je u međuvremenu dao nekoliko ”čvrstih” izjava u vezi s iranskim nuklearnim programom, čini se da je ipak shvatio kako je za njegovu zemlju, teško pogođenu sankcijama i političkom izolacijom koja traje već desetljećima, sada najvažnije pokrenuti proces njezina povratka u međunarodne okvire.
Prvi je korak u tome smjeru učinjen. Nakon šest mjeseci vidjet će se rezultati, a ako se Teheran bude pridržavao dogovora, tada će se postupno skidati i ostale sankcije, poput onih o zabrani prodaje nafte, koje teško pogađaju iransku ekonomiju. Ovim sporazumom zadovoljna je i Bijela kuća. Njezina taktika sankcija i nuđenja pregovora sad je napokon dala rezultate.
Valja podsjetiti da je Obama odmah po dolasku u Bijelu kuću Teheranu nudio posebno partnerstvo i mjesto prirodnog hegemona u regiji odrekne li se ambicija o proizvodnji nuklearnog oružja. Prijašnji iranski predsjednik Mahmoud Ahmadinejad sve je te prilike prokockao. Njegov je nasljednik Rouhani, čini se, odlučio krenuti drugim putem.
Velesile su čvrsto stale iza toga dogovora jer svakoj od njih osim političke, pruža i ekonomsku korist. Međutim, valja ipak znati kako je ovo tek prvi, iako dakako povijesni, korak u pravome smjeru.
