Tri dana nakon rimske kanonizacije poljskog pape Wojtyle Trg fra Grge Martića, trg pred sarajevskom katedralom Srca Isusova, trebao bi dobiti veliku statuu Ivana Pavla II. [Read more…]
Ratna šteta
Predsednik Srbije Tomislav Nikolić, govoreći na proslavi Dana Vojske Srbije, izjavio je kako je opravdano da Srbija zahteva naknadu štete načinjenu nepravednim bombardovanjem Srbije od strane NATO-a. On je istakao i da je NATO bombardovanje necivilizacijski presedan ”za vjeki vjekov” i nešto čega bi se postideli i ”varvarski narodi iz prethrišćanskog perioda”. Da li bi srpski predsednik bio spreman da isto izjavi i za ono što su jedinice JNA činile Vukovaru ili za četverogodišnju opsadu Sarajeva? A šta tek reći za Srebrenicu? Za grobnicu u Batajnici? Masakr kod Suve reke? Mnogo toga ima za nabrajanje.
Razumljivo je da je pohvale i podršku dobio od Miloševićevog ministra za spoljne poslove. To što je rekao predsednik Nikolić, kao i neke njegove ranije izjave, veoma podsećaju na radikalske dane. Da li je to dogovor u vrhu vlasti da Nikolić vraća radikalski program i ljubav prema Rusiji, a Vučić predstavlja ”proevropsko” izdanje i saradnju sa Evropskom unijom? Ili je, uz sve sumnje, ipak reč o suštinskom razlazu dva nekadašnja bliska saradnika?
Verski poglavar propustio je još jednu priliku da traži oprost za sve one brojne zločine, posebno na Kosovu, uz duboko i ponizno izvinjenje svim žrtvama za zločine, od koji su neki učinjeni i uz blagoslov popova, o čemu postoje mnoga svedočanstva i fotografije. Umesto toga čuju se reči sa oltara: “Albanci nastoje da uklone sve tragove srpskog postojanja. Svet to vidi i, nažalost, toleriše.” I dodaje: “Molimo se da se prosvetli um i duša sejačima mržnje”. A ”sejači mržnje” su, očevidno, uvek drugi
Ovakva izjava otkriva duboko licemerje srpske politike koje traje još od vremena raspada Jugoslavije ”kad Srbija nije bila u ratu” iako su širom Srbije mobilisani rezervisti i često bez obuke prevoženi na front da se bore i ginu. Ona bi imala svoje relativno pokriće da se prethodno Nikolić izvinio za sve nesreće, stradanja i pogibije koje su učinjene drugim narodima i da je izrazio spremnost da Srbija plati ratnu štetu. Bez toga neodoljivo podseća na radikalsku retoriku.
Upravo u vreme kada je Nikolić govorio o varvarstvu iz prethrišćanskog perioda, objavljeno je da je u kamenelomu Rudnica na jugu Srbije pronađena masovna grobnica sa posmrtnim ostacima, kako se pretpostavlja, blizu četiri stotine osoba albanskog porekla, stanovnika Kosova. A nedavno je pristigla još jedna slična informacija – u Tomašici kod Prijedora pronađeni su posmrtni ostaci više stotina tela bošnjačke nacionalnosti.
U proteklih 15 godina na području Bosne i Hercegovine pronađeno je više od .000 lokacija na kojima se nalaze masovne, zajedničke i pojedinačne grobnice.
Gotovo je sigurno, kažu stručnjaci, da takvih grobnica ima još.
Ove brojke kojima se pridodaje sve ono što znamo i što je otkriveno širom bivše Jugoslavije – rušenje gradova poput Sarajeva i Vukovara, masakri na Kosovu, monstruozni prevoz kamionima i pokapanje blizu hiljadu Albanaca na policijskom strelištu u Batajnici kraj Beograda i sve ostalo zašta je suđeno i presuđeno optuženima za ratne zločine u Međunarodnom sudu u Hagu – užasavaju. Sve ono što smo ”mi” učinili ”njima” pokazuje koliko je nedostojan i licemeran zahtev predsednika Nikolića da se Srbiji prizna ratna šteta sve dok Srbija ne preuzme odgovornost i nadoknadi štetu učinjenu drugima.
No, to pokazuje još nešto. Ignorisanje onoga što se u prošlosti događalo, neprihvatanje odgovornosti za zločine inspirisane od strane Mloševića i njegovih saradnika. Mnogi su za te zločine već osuđeni, a nekima se još uvek sudi. Zločini su nepobitno dokazani. Ali još uvek postoji snažan otpor prihvatanju odgovornosti i prihvatanju izrečenih kazni, uz stalno uveravanje naroda kako je Srbija žrtva zavere velikih sila, o čemu takođe, otvoreno ili između redova, pišu i govore štampani i elektronski mediji ili se čuje u izjavama visokih političkih rukovodilaca, predstavnika Crkve i srpske nacionalne inteligencije.
Ova nespremnost da se prihvati sopstveni udeo u krivici za sve ono što se dogodilo i zatvaranje očiju pred činjenicama krvavog raspleta jugoslovenske krize ujedinjuje u retorici ali i uverenjima dve važne i uticajne ličnosti srpskog društva – jednu na čelu države i drugu na čelu Crkve. To su nimalo ohrabrujuće poruke, nevesele poruke, koje se šalju vaskolikom srpskom narodu na dan, kako kažu, najradosnijeg hrišćanskog praznika
Istina, bilo je zločina i na drugim stranama i to zločince bez obzira na nacionalnost ili versku pripadnost ne oslobađa krivice. Međutim, najveća odgovornost je na onima koji su počinili najviše zločina i ostavili iza sebe najveći broj masovnih grobnica, najviše žrtava, koji su otkopavali i zakopavali grobnice prebacujući leševe na skrivene lokacije kako se za zločine ne bi doznalo.
Pokajanje je jedna od bitnih odlika vere. Crkva, međutim, nije spremna da pozove na pokajanje i kada za to ima dobrih razloga, ni u dane svojih velikih praznika. Umesto toga patrijarh Irinej u uskršnjoj Poslanici poručuje “Kosovska zemlja je natopljena krvlju i suzama i nemamo pravo da od nje odstupimo…Danas Gospod dolazi i nama uplašenima i preplašenima, uplašenima od globalnog svetskog poretka i besporetka, od velikih i malih inkvizitora, a i od novih Pilata, koji ponovo sude i presuđuju istini i pravdi i ponovo prete Golgotom nasleđu Božjem na zemlji”.
Verski poglavar propustio je još jednu priliku da traži oprost za sve one brojne zločine, posebno na Kosovu, uz duboko i ponizno izvinjenje svim žrtvama za zločine, od koji su neki učinjeni i uz blagoslov popova, o čemu postoje mnoga svedočanstva i fotografije. Umesto toga čuju se reči sa oltara: “Albanci nastoje da uklone sve tragove srpskog postojanja. Svet to vidi i, nažalost, toleriše.” I dodaje: “Molimo se da se prosvetli um i duša sejačima mržnje”. A ”sejači mržnje” su, očevidno, uvek drugi.
Ova nespremnost da se prihvati sopstveni udeo u krivici za sve ono što se dogodilo i zatvaranje očiju pred činjenicama krvavog raspleta jugoslovenske krize ujedinjuje u retorici ali i uverenjima dve važne i uticajne ličnosti srpskog društva – jednu na čelu države i drugu na čelu Crkve. To su nimalo ohrabrujuće poruke, nevesele poruke, koje se šalju vaskolikom srpskom narodu na dan, kako kažu, najradosnijeg hrišćanskog praznika.
MARINA LOVRIĆ MERZEL
Draga i pristojna. Marina Lovrić Merzel. Stišće ruku i povjerava se kako joj je prijatelj veliki ljubitelj moje poezije i kako joj moram potpisati knjigu.
‘‘Naravno ‘‘ odgovaram. Draga i pristojna Merzel poklanja mi plastični auto. ‘‘Za vaše dijete“ kaže. ‘‘Oooo radovat će se moje dijete“ kažem. Onda se pale kamere i sve odlazi k vragu. Eto baš jučer dobivam tužbu od Merzel. ‘‘Uvreda i kleveta“. Nitko više ne spominje poeziju, crni sam HDZ, zlotvor i nekrst, Marina će na sudu dokazati tko iza mene stoji i kakvi me motivi vode.
Mogu nešto upitati gđo Merzel? Zašto ne pričamo o poeziji? Zašto moramo o milijunima, krađi i pohlepi? Kako stvari stoje bit ćemo na sudu Marina i ja. Davat ćemo važne izjave o pravdi, sijevat će bijesni pogledi, sutkinja će na kraju presuditi…a onda, ko zna…možda jednog dana ipak potpišem knjigu. ‘‘S ljubavlju… Aco Stanković“
SARAJEVO
tri dana tapšu ga po ramenu
na promociji knjige u Sarajevu
situacija u kojoj neprestano daju komplimente
na licu mu crta grimasu
kao da sere ili tako nešto
trebalo bi razbiti tu njušku
ZLOVOLJA
S 13 mi umre otac. Pripremam ručak roditeljima koji trebaju doći s posla
a na vratima se pojavljuje muškarac s riječima ‘‘ocu nije dobro“
Godinama poslije sanjam oca kako samnom i majkom sjedi za obiteljskim stolom a zatim se diže, odlazi i ne javlja se više.
Osuđujem ga u snovima.
Često sanjam isti san. Ozlojadi me. Nekad sanjam i na javi. Nađem se tako u sitauciji da za vrijeme nekog zanimljivog razgovora pomislim što ću ja ovdje dođavola, čemu sva ta priča, razmjena misli, ideja, u krajnjoj liniji otvaranje duše?
Prošlo je puno godina kako sam izgubio oca i čovjek bi pomislio rane zacjeljuju, sve teče i neke glupave fraze sličnog tipa, ali ne… Sve što se događalo ili se događa ima jako malo veze s onim što bih ja htio da se dogodi. Okupira me takav osjećaj.
PRVA KAVA
u posljednje vrijeme
malo toga ostaje
ne, ti ne umireš
već se jednostavno ne pronalaziš
eto, baš jučer
potpisivao si knjige
i oni su govorili hvala
a ti si skromno odmahivao rukom
nit je ta ruka bila skromna
nit su ti ljudi trebali tebe
uopće
jedna promašena situacija
u posljednje vrijeme
malo toga ostaje
ko što rekoh ne radi se o umiranju
ili nekakvoj patetici tog žanra
jednostavno u relativno čestim trenucima
jedno te istog dana
obuzima te osjećaj
da bi najradije sve ovo prespavao
prešutio, zaboravio
u nekoj ozbiljnijoj analizi
doći ćeš do zaključka
da ti izvjesno zadovoljstvo
predstavlja samo ispijanje
prve jutarnje kave
ali s tim prvim gutljajem kao da
si i popio sebe
ostaje prazan dan
Stotinu godina atentata
Neka djela, neki čini, neke geste i kad im u intenciji to nije ni na kraj pameti, znaju tako drastično i dramatično promijeniti povijest ili sliku svijeta da to poslije zdrav razum teško može pojmiti. Jedno od takvih djela postalo je čak neizbježnom udžbeničkom lekcijom ”Sarajevski atentat – povod za Prvi svjetski rat”. Nema djeteta koje tu lekciju u prethodnoj državi u svojim školskim danima barem jednom nije moralo ne samo susresti nego i podrobno znati. [Read more…]
Apel verskim autoritetima
APEL VERSKIM AUTORITETIMA:
Recite onima koji znaju da otkriju mesta masovnih, kolektivnih i pojedinačnih grobnica
Patrijarhu srpskom Irineju
Episkopu zvorničko-tuzlanskom Hrizostomu
Kardinalu Vinku Puljiću
Reis-ul-ulemi Huseinu ef. Kavazoviću
Međureligijskom vijeću BiH
Svim verskim predstavnicima
Svima koji se osećaju ljudima
Poštovana gospodo,
ovih dana svedoci smo niza događaja i aktivnosti vezanih za obeležavanje verskih praznika tokom kojih se vernici podsećaju na moral, etiku i ljudsko dostojanstvo, tačnije, na izvorne vrednosti koje, uz razlike u nijansama, propovedaju sve monoteističke religije.
Bez obzira na to da li se radi o vernicima ili ljudima drugačijih opredeljenja, bez obzira o kojoj veri ili blagdanu se radi, nikoga ne mogu ostaviti ravnodušnim inspirativna obraćanja verskih autoriteta koji šalju poruke mira i zajedništva, nade i vere u budućnost, poruke slobode, tolerancije i ljubavi prema čoveku.
U obraćanju svakog verskog poglavara teško je naći reč sa kojom se čovek ne bi složio i prihvatio je, pa se postavlja pitanje iskrenog odnosa prema porukama koje nam se šalju, a bez iskrenosti nema ni ljubavi.
Za velike praznike i blagdane oživljavaju se sećanja na one koji su živeli pre nas, obilaze se groblja i mezarja, a mnogi tek tada postaju svesni da su posmrtni ostaci mnogih koji bi trebali biti tamo još uvek zarobljeni u jamama, škrapama, šumama, koritima reka, jezerima, ispod prekrasnih polja i livada i ko zna gde još
Za velike praznike i blagdane oživljavaju se sećanja na one koji su živeli pre nas, obilaze se groblja i mezarja, a mnogi tek tada postaju svesni da su posmrtni ostaci mnogih koji bi trebali biti tamo još uvek zarobljeni u jamama, škrapama, šumama, koritima reka, jezerima, ispod prekrasnih polja i livada i ko zna gde još.
U svim ratovima postoje žrtve čiji posmrtni ostaci nikada ne budu pronađeni, ali zbunjuje činjenica da su mnoge žrtve poslednjeg rata otkrivene u lako pristupačnim predelima i na mestima koja su nam bila pred očima, a da se za njih saznalo tek nedavno.
Bosna i Hercegovina nije ni Atlantik ni Pacifik, pa je teško verovati da za najveći broj mesta koja svedoče o strahotama koje su nam se događale u nedavnoj prošlosti ne postoji mnogo još uvek živih svedoka. Oni koji raspolažu informacijama o tome, a nisu ih do sada otkrili, pali su na testu iskrenosti prema sebi i prema drugim ljudima, zanemarujući činjenicu da je bol svake majke na svetu isti, ali oni se mogu uspraviti i vratiti veru u čoveka, ako ih vi pozovete da to učine.
Proteklih godina bili smo svedoci bezuspešne potrage za žrtvama proteklog rata u okolini Prijedora, po planinama oko Bihaća, po jamama Hercegovine, u isušenom koritu Drine i na drugim lokacijama. Tragajući za žrtvama kopa se po Trebeviću i na drugim mestima, prekopavaju se lokaliteti u Sarajevu (Alipašino Polje i gradska deponija u Buća Potoku), vrše se iskopavanja u blizini Donjeg Vakufa i ko zna gde sve…
Sve vas pozivam da snagom svog autoriteta i ugleda pozovete vernike, ali i sve ljude dobre volje, da smognu snage i da ulože napor kako bi bila zadovoljena žeđ za istinom onih koji iščekuju vesti o svojim najmilijima. Oni koji tragaju su već dugo svesni da smiraj jedino mogu očekivati kroz informaciju o tačnoj lokaciji mesta na kojem se ovozemaljski ostaci njihovih najmilijih nalaze
Ali uspeh je ograničen ili ga uopšte nema. Sa svakim zahvatom mašine raste nada rodbine i prijatelja da će baš tu, na tom mestu, biti pronađen bar trag onoga što bi omogućilo dženazu ili sahranu, te tako zatvorilo nepodnošljivu težinu traganja za onima kojih nema među živima niti im se zna mesto trajnog počivališta. I onda često tragova nema, sledi novo razočarenje, nova patnja i suze… A oni samo žele dostojanstveno da sahrane ono što je ostalo od njihovih bližnjih, kako bi svi pronašli svoj mir…
Ima li šta humanije od toga? Svesna sam da neke žrtve nikada neće biti pronađene, ali što je broj otkrivenih veći, to je sveopšta patnja onih koji za njima tragaju manja. Ožiljci ostaju kako bi svedočili o jednom strašnom vremenu, ali rane moraju zaceliti.
Državni organi u ovoj oblasti su uradili što su mogli ili bar ono što misle da je trebalo. Rezultati postoje, ali su daleko od onih koji su neophodni zemlji u kojoj treba da nastupi iskreno pomirenje, bez kojeg nema napretka, a živeti se mora.
Zbog toga vas sve pozivam da snagom svog autoriteta i ugleda pozovete vernike, ali i sve ljude dobre volje, da smognu snage i da ulože napor kako bi bila zadovoljena žeđ za istinom onih koji iščekuju vesti o svojim najmilijima. Oni koji tragaju su već dugo svesni da smiraj jedino mogu očekivati kroz informaciju o tačnoj lokaciji mesta na kojem se ovozemaljski ostaci njihovih najmilijih nalaze.
U Božjoj misli svi ljudi su braća. Uverena sam da će svaki iskreni vernik na to pristati i pri tome će se postideti razloga zbog kojeg to do sada nije učinio, ako je informaciju posjedovao
Pozivam vas da u svom delokrugu rada, na svim nivoima i kroz praktične oblike delovanja (liturgije, mise, hutbe i na druge načine) pozovete vernike da daju doprinos otkrivanju mesta gde se nalaze posmrtni ostaci onih za kojima živi tuguju i koje još uvek traže.
U kontekstu ratnih stratišta podsetite vernike na divnu priču koju poznaju sve svete knjige, priču o Kainu i Abelu te kako je Bog dao putokaz bratoubici Kainu za pokajanje, a čin njegovog pokajanja je bio zakopavanje u zemlju tela ubijenog brata.
U Božjoj misli svi ljudi su braća. Uverena sam da će svaki iskreni vernik na to pristati i pri tome će se postideti razloga zbog kojeg to do sada nije učinio, ako je informaciju posjedovao.
Ako ste do sada pozivali vernike na takvo nešto, izvinjavam se na svom neznanju o tim pozivima, ali nije zgoreg na dobro pozivati i beskonačno mnogo puta. Ako, pak, niste, nadam se da ćete to sada učiniti i pokazati da verski poglavari imaju istinsku želju za pomirenjem na ovim prostorima.
U Sarajevu, 21. 4. 2014.
Frano Prcela – Bogozaborav
Frano Prcela, O.P., ”Bogozaborav. Razmišljanja o aktualnim izazovima Crkve”, Synopsis (Zagreb-Sarajevo), Biblioteka Znakovi vremena, urednik Drago Pilsel, 2014. (uvez: tvrdi, 204 str.)
Izdavačka kuća Synopsis Zagreb – Sarajevo objavila je knjigu sabranih teoloških tekstova Frane Prcele, O.P. (Sinj, 1966.), pod nazivom “Bogozaborav. Razmišljanja o aktualnim izazovima Crkve” u novoj biblioteci “Znakovi vremenâ” koju uređujem, pa bi mi se moglo spočitnuti da govorim pro domo sua‘ (za sebe, u svoju korist), naime, da zloupotrebljavam rubriku, ali izvolite, nemam ništa protiv da me manipulatorom nazovete jer me nešto drugo motivira da pišem o knjizi dominikanca Frane Prcele. [Read more…]
Boli ministra neka stvar
Nekoliko bosanskohercegovačkih medija objavilo je ekskluzivnu vijest staru skoro pune četiri godine. A ona glasi: Darko Šarić, svježe uhapšeni balkanski kralj kokaina, krio se 2010. godine u Sarajevu i okolini, pored ostalih mjesta i u hotelu “Radon Plaza”, čiji su vlasnici bili Fahrudin Radončić i Naser Keljmendi. O svemu tome je Mirko Lujić, direktor Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA), uredno izvijestio Tužilaštvo BiH 29. travnja 2010. godine.
Tamo negdje, na onim mjestima na koja mislimo kada kažemo da je neka država normalna, bio bi to prvorazredni skandal. Treslo bi se što se tresti ima: od Tužilaštva, gdje su se, očito, pravili blesavi ako već nisu bili korumpirani, pa nadalje. Nešto bliže Bosni, na onim mjestima na koja neupućeni misle kada kažu da je neka država normalna, policija bi u roku odmah barem saslušala Fahrudina Radončića i zatražila od kosovskih kolega razgovor sa Naserom Keljmendijem, veletrgovcem heroinom, zatvorenim u Peći nakon nestanka iz Sarajeva i višegodišnjeg bijega.
U Bosni i Hercegovini, međutim, postoji problem sa bilo kakvom ozbiljnijom akcijom iniciranom starom, tajnom informacijom o sarajevskom proljeću Darka Šarića i njegovih suradnika, 2010. viđanih na Jahorini, pa u Sarajevu, na, je li, poslovnim sastancima. Kokain, naime, ne može da trpi zbog policijske potjere koja, svakako, i nije bila nešto efikasna. Fahrudin Radončić je, da podsjetimo, još uvijek ministar sigurnosti BiH
U Bosni i Hercegovini, međutim, postoji problem sa bilo kakvom ozbiljnijom akcijom iniciranom starom, tajnom informacijom o sarajevskom proljeću Darka Šarića i njegovih suradnika, 2010. viđanih na Jahorini, pa u Sarajevu, na, je li, poslovnim sastancima. Kokain, naime, ne može da trpi zbog policijske potjere koja, svakako, i nije bila nešto efikasna.
Fahrudin Radončić je, da podsjetimo, još uvijek ministar sigurnosti BiH, jer odluka Parlamentarne skupštine BiH o njegovoj smjeni nije potvrđena u Domu naroda! Naravno, jedini razlog zbog kojeg nije, recimo tako, djelimično smijenjen taj je što je bio domaćin Darku Šariću i pratnji. Skandalozno? Ni najmanje…
Kada je prije nekih godinu i pol Fahrudin Radončić imenovan za ministra sigurnosti, Naser Keljmendi je, navodno, bio pod nadzorom američke DEA-e, Darko Šarić je, kažu, lutao Latinskom Amerikom, a SIPA i Tužilaštvo su, vidimo, imali informaciju o vezi čelnika Saveza za bolju budućnost i crnogorsko-kosovskog dvojca. Zapravo, znali su daleko više nego se pretpostavljalo i o čemu se u rijetkim, neovisnim bosanskim medijima govorilo. Izvan obavještajnog svijeta je tek bilo poznato kako je Keljmendi sina oženio upravo u “Radon Plazi”, ali i da je Dnevnom avazu, odnosno njegovom vlasniku Radončiću, prodao blindirani automobil.
Novi ministar se od optužbi branio tako da je bilo jasno kako ga živo zaboli međunožje za njih. Rekao je tek nešto o tome kako kupovinu automobila nije vodio on, već direktor jedne od tvrtki u njegovoj imperiji, dok Šarića ni riječju spomenuo nije.
Krajem 2012. godine Radončić je bio poželjan politički partner, dakle neko ko se ne pita ništa što bi ga moglo naljutiti, pa je onaj dopis iz SIPA-e sklonjen iz vidnog polja rijetkih kojima bi, možda, palo na pamet da ga pročitaju i postupe po pravilima službe.
Nesreća očajnika koji doživljavaju orgazmičke trenutke prateći vijesti o vezi Radončić – Šarić – Keljmendi, uzdajući se u pamet birača i vjerujući kako, eto, oni neće glasati za nekoga ko Šarića nije viđao samo na potjernici, a Keljmendija u prolazu kroz Ilidžu (gdje je imao hotel talijanskog imena), u tome je što su ili stvorili moćnog Fahrudina Radončića ili izveli završne radove na izgradnji njegovog puta do vrha piramide moći
“Prema izvoru informacija, Darko Šarić je boravio i u hotelu Radon Plaza u Sarajevu, suvlasništva Nasera Keljmendija i njegovog sina Elvisa Keljmendija. Prema trenutno raspoloživim operativnim saznanjima, Darko Šarić se i dalje nalazi u BiH, te se s njemu poznatim licima nastavio baviti neovlaštenom nabavkom i transportom opojnih droga do krajnje destinacije, radi međunarodne prodaje”, pisalo je u dokumentu koji je Tužilaštvu poslao bivši direktor SIPA-e Mirko Lujić.
Isto, vidimo, piše i danas, samo što se na više adresa naglo probudila čitateljska strast, praćena kopiranjem i distribuiranjem podataka na koje se žilavi ministar i ne osvrće. Fahrudin Radončić je, naime, jači nego ikada i vrlo utemeljeno čeka da postane novi bošnjački lider nakon izbora najavljenih za jesen ove godine.
Nesreća očajnika koji doživljavaju orgazmičke trenutke prateći vijesti o vezi Radončić – Šarić – Keljmendi, uzdajući se u pamet birača i vjerujući kako, eto, oni neće glasati za nekoga ko Šarića nije viđao samo na potjernici, a Keljmendija u prolazu kroz Ilidžu (gdje je imao hotel talijanskog imena), u tome je što su ili stvorili moćnog Fahrudina Radončića ili izveli završne radove na izgradnji njegovog puta do vrha piramide moći.
Lista njegovih današnjih neprijatelja – ne političkih protivnika, već baš neprijatelja – ujedno je i who is who u stvaranju bošnjačkog Berlusconija kojem je inicijalni kapital i stotinu i jednu privilegiju za Dnevni avaz dala Stranka demokratske akcije, da bi ga Socijaldemokratska partija montirala za ministra sigurnosti, očekujući ko zna šta, a dobivši državnog službenika kojem ministarstvo služi isključivo za samopromociju.
Kako drugi nisu htjeli učiti od prvih, tako su na poprilično bolan način shvatili da ih je Radončić napravio megabudalama, pa im i nije ostalo ništa drugo nego da dilaju službene spise i nadaju se da će od toga biti neke koristi. To što je šteta koja je učinjena igrama moći sa Radončićem tolika da se ne može značajno umanjiti, nije nešto o čemu imaju volje, želje i snage razmišljati
Kako drugi nisu htjeli učiti od prvih, tako su na poprilično bolan način shvatili da ih je Radončić napravio megabudalama, pa im i nije ostalo ništa drugo nego da dilaju službene spise i nadaju se da će od toga biti neke koristi. To što je šteta koja je učinjena igrama moći sa Radončićem tolika da se ne može značajno umanjiti, nije nešto o čemu imaju volje, želje i snage razmišljati.
Nije nemoguće, sasvim suprotno, kako je Zlatko Lagumdžija, kada je ono proizvodio novog ministra sigurnosti, znao šta je SIPA pisala Tužilaštvu, ali je, valjda, računao kako su mu se konačno zvijezde poklopile: da će dobiti pouzdanog partnera kojeg će, kada ovaj poželi da zamijene mjesta u vlasti, primiriti licitiranjem imena sa crne liste State Departmenta, na kojoj je, uz ostale, Keljmendi bio izuzetno dobro plasiran. U pričuvi je pak trebao biti i Darko Šarić, tadašnji bjegunac, čije sarajevsko proljeće kompromitira svakog ko ga je na putu sreo one 2010. godine. Samo…
Samo što je mjesto radnje trilera bez pozitivnih karaktera Bosna i Hercegovina, dok je jedan od glavnih junaka čovjek koji je za četvrt stoljeća prešao dug put od izdavača sandžačkih narodnih priča do najozbiljnijeg kandidata za lidera najbrojnijeg naroda u BiH.
Nakon što ga je stvorio Izetbegović stariji, Radončiću je dosadilo da proizvodi njegove nasljednike kada već u ogledalu, dok se brije svakog jutra, vidi idealnog kandidata, a nije da nema kako i čime doći do cilja. Pokušaj da mu se on, taj put, barem učini težim, kasni skoro četiri godine. Dovoljno da informacije koje, inače i drugdje, vode u pritvor, ostanu tek posljednja nada sigurnim gubitnicima.
(Zbog spriječenosti autora tekst prenosimo s portala tjednika Novosti).
Concilium sarajevski
Ugledni međunarodni teološki časopis Concilium u 2014. godini ušao je u pedesetu godinu svoga postojanja, a u petu godinu izlaženja na hrvatskom jeziku (za BiH i Hrvatsku). Entuzijasti uvođenja toga prestižnog svjetskog teološkog časopisa u naš kulturni prostor ujedno su i urednici njegova hrvatskog izdanja – Zoran Grozdanov, Alen Kristić i Entoni Šeperić. Izdavači njegovi, Ex libris iz Rijeke i Synopsis iz Sarajeva, mali izdavači na našem kulturnom nebu, napravili su nevjerojatan pothvat već i činjenicom da su taj časopis uveli u naš periodikom krajnje osiromašen prostor, a kamoli još činjenicom da već petu godinu ustrajavaju na njegovu izlaženju na hrvatskome jeziku. [Read more…]
Pokazuju Bogu srednji prst
Prije nego što se pozabavim današnjom temom imam jednu poruku ovima koji se okupljaju u Vukovaru kao Stožer, a ponašaju se baš onako kako su se nekada ponašali komunistički ili partijski komesari ”osuđujući” po kratkom postupku.
Navodim njihove najnovije prijetnje:
”Stožer za obranu hrvatskog Vukovara protivi se nedoličnim pokušajima estradizacije odavanja pijeteta, pri čemu pojedinci iz svojih uskih, dnevno-političkih i drugih interesa, na ljudskoj muci i trpljenju, zapravo ‘peru’ svoju nečistu savjest zbog nečinjenja dobra kada je trebalo spriječiti genocid nad vukovarskim žrtvama odanim Hrvatskoj.
Takvi ni danas ne čine ništa da se kazne oni koji su zločin počinili. Cijelo vrijeme izjednačavaju krivnju i falsificiraju povijest. U tom ozračju veliki broj građana Vukovara i Hrvatske danas doživljavaju ovu najavu dolaska g. Šerbedžije na Ovčaru.
Košić: ”Ti bi nam, dragi Dario, mogao možda najbolje protumačiti današnju Riječ Božju, i Ti to i činiš – svojim životom, svojom žrtvom, svojom neviđenom ljubavlju kojom obuhvaćaš sve ljude, i svoje najbliže, i svoj hrvatski narod, kako u Hrvatskoj tako i u Bosni i Hercegovini, i sve druge narode, i prijatelje i neprijatelje”
Na upit novinara može li se poruka Stožera shvatiti kao prijetnja jasno poručujemo -poruku stožera ste trebali prenijeti u cijelosti pa bi svima bilo jasno koje je poruke stožer spreman odaslati hrvatskoj, svjetskoj javnosti i Šerbedžiji.”
Ja toj ekipi nedoraslih za demokraciju poručujem da su Hrvati jači od njihove destrukcije i da griješe jer provode fašizaciju naše domovine. Nekada se takve tuklo na Sutjesci i na Neretvi, a danas ćemo ih, metaforički rečeno, ”tući” na internetu i u okviru demokratskih institucija.
Señores: llévense vuestra roña a otra parte. Ustedes son una calamidad. Una vergüenza para nuestra bendita nación. Ustedes NO PASARÁN!
A sada na današnju temu koja je još i strašnija od neofašističkog divljanja stožeraša.
U Frohnleitenu kod Graza, u petak 28. ožujka (ma da na službenim stranicama sisačke biskupije piše da se ovaj događaj zbio u subotu 29. ožujka, što je greška koju namjerno navodim citirajući nešto niže propovijed sa te mise), održalo se nesvakidašnje euharistijsko slavlje. Tu je misu želio Dario Kordić, haški uznik koji svoju kaznu zatvora izdržava u Grazu, a taj je dan bio pušten na tzv. slobodan dan, te su u Frohnleiten pohrlili susresti se s njim njegovi najbliži – supruga Venera i kćeri Marija i Elizabeta, rodbina i mnogobrojni prijatelji iz domovine i inozemstva.
Na misi, koju je predvodio vojni biskup Juraj Jezerinac u koncelebraciji s biskupima sisačkim Vladom Košićem i pomoćnim zagrebačkim Valentinom Pozaićem, bilo je puno svećenika koncelebranata, a među njima i provincijal hercegovačkih franjevaca, koji inače vode tu hrvatsku katoličku misiju, fra Miljenko Šteko, koji je imao ulogu domaćina.
Poručuje nam se da je Dario Kordić spasitelj Hrvata: ”Nakon Darijeva poziva nismo nimalo dvoumili u duši gdje želimo biti”, kazao je provincijal o. Šteko. ”Ti si, Dario, naša tiha patnja i velika ljubav.” Provincijal o. Šteko je osim toga istaknuo: ”Molili smo Boga da ti dadne snagu, znademo da si ostao sam i da si zazivao Boga. I Bog je bio s tobom i mi smo bili uza te. Hodao je Gospodin uza te, bio je sve Uskrse i Božiće s tobom u strogim i teškim zatvorima. Valjalo je sve ove godine ostati na križnom putu, izdržati bičeve i udarce….”
Sudjelovalo je, da budemo precizni, tako izvještava Glas Koncila, 37 svećenika te više stotina rodbine i prijatelja. Katolički novinar Vlado Čutura kaže da je skupu, premda nije medijski najavljivan, nazočilo više hrvatskih generala i visokih časnika iz Domovinskoga rata, predstavnika hrvatskih braniteljskih udruga – od specijalne policije do gardijskih brigada – predstavnika Počasnoga bleiburškoga voda, prijatelja i rodbine ”nepravedno osuđenog Kordića”, zatim brojne redovnice, župni zbor i KUD iz Žepča.
Na internetskim stranicama Sisačke biskupije može se pročitati propovijed koju je biskup Košić posvetio Dariju Kordiću, a koja se pretvorila u najstrašniji crkveni skandal koji pamtim otkako je don Živko Kustić stao veličati ratne zločine hrvatskih snaga nad preostalim Srbima nakon ”Oluje” (prvi uvodnik Glasa Koncila toga kolovoza 1995. imao je prestrašan naslov ”Neviđena humanost ratovanja”).
Prenosim prvi dio skandalozne Košićeve propovijedi:
”Mons. Vlado Košić, biskup sisački
Homilija na misi s Dariom Kordićem
Frohleiten, 29. ožujka 2014.
Dragi naš Dario, poštovana suprugo Venera s kćerima, poštovana obitelji Kordić, dragi biskupi, oče provincijale, braćo svećenici, sestre redovnice, dragi prijatelji!
Zapravo je ovaj sam naš susret – propovijed za sebe. To što si Ti, Dario, na slobodi, pa makar i privremenoj, te činjenica da si želio da se okupimo ovdje, u crkvi i slavimo sv. misu te da smo se okupili u ovako velikom broju, Tvoji najbliži – obitelj i prijatelji, već sve govori.
Ali treba to i istaknuti riječima: to znači najprije da si nam mnogima drag, da Te volimo i da se za Tebe molimo; to znači da se Ti moliš za nas i za našu Domovinu, da si izdržao do sada noseći teški križ uzništva tolike godine, ali i da konačno malo po malo stižeš do kraja tog križnog puta.
Meni je cijeli tjedan slabo. Kaže mi jedna draga prijateljica da ne smijem koristiti grube riječi, da ne smijem u sebi stvarati prostor za gnjev. Ali ja to ne mogu izdržati. Ja ne mogu pojmiti tu bešćutnost hrvatskih biskupa, i hrvatskih svećenika, i hrvatskih vjernika laika, i generala i tamte-vamte prema svakoj nevinoj izmasakriranoj osobi. Kordić je u taj zločin išao s krunicom oko vrata, pa je bogohuljenje biskupa Košića potpuno: sama Gospa je željela satrti Bošnjake?!
Mi se tome veselimo i svi mi se molimo dobrom Bogu da Ti okonča taj Tvoj put križa i vrati Te Tvojoj obitelji, na što imaš puno pravo i što si zaslužio svojim ustrajnim uspravnim stavom pred nepravednom osudom i onima koji Te ne razumiju, kao što ne razumiju ni našega Gospodina koji je prvi bio nevin osuđen i nosio za sve nas ljude teški križ, bio raspet na njemu, umro, ali i treći dan uskrsnuo od mrtvih! I mnogi su naši Hrvati trpjeli i trpe nepravde i osudu i tamnicu, ali – najvažnije je da se nisu dali slomiti, da stoje uspravno i vjeruju u pobjedu istine i kad-tad pravorijek pravednosti u korist našeg hrvatskog naroda.
Ti bi nam, dragi Dario, mogao možda najbolje protumačiti današnju Riječ Božju, i Ti to i činiš – svojim životom, svojom žrtvom, svojom neviđenom ljubavlju kojom obuhvaćaš sve ljude, i svoje najbliže, i svoj hrvatski narod, kako u Hrvatskoj tako i u Bosni i Hercegovini, i sve druge narode, i prijatelje i neprijatelje.
Mnogi smo, kada smo Te upoznali i s Tobom imali sreću razgovarati, ostali zadivljeni i zahvalni Bogu što Te imamo. Ali, svaki, baš svaki tko Te je susreo svjedočio je o Tvojoj ljubavi, o Tvojoj ispunjenosti Bogom, o Tvojoj radosti i zahvalnosti a što sve možeš primiti samo od Boga koji – kako reče sv. Pavao – ‘u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube’ (Rim 8,28). Njima se uistinu sve okreće na dobro!…..”.
Dakle, pročitali ste: biskup uspoređuje ratnog zločinca Darija Kordića, odgovornog za smaknuće 116 Bošnjaka u Ahmićima 16. travnja 1993. kada su tzv. Jokeri razori selo i dinamitirali džamiju, sa samim Isusom Kristom, bogočovjekom i spasiteljem svijeta, pa se čovjek koji još nije poludio kao što su poludjeli svi ti popovi na toj misi pita: dokle će ići ta klerofašistička ofanziva?
Košić sve Hrvate zatim uspoređuje s Kordićem jer kaže kako će jednom stići pravda za Kordića i za cijeli hrvatski narod. Kordić je, naime, prema biskupu i svima ostalima, a na tisuće se broje, nevin da neviniji ne može biti. Nevin kao Isus Krist.
Možda sam ja u krivu, možda biskup Košić i to veselo i patničko društvo u Frohnleitenu kod Graza znaju što rade: u korizmi smo, kažu, hajmo vježbati taj križni put, pa ćemo pošteno ispljuvati Isusovo lice i do besvijesti izbičevati Gospodina, baš onako kako je, za spas domovine, učinio vitez Dario Kordić u Ahmićima dok je slavio križni put s braćom i sestrama muslimanima
Riječi pijeteta prema ubijenima u Ahmićima, naravno, nije bilo. Jebe se Košića za muslimane ili, kako se ono kaže, ”balije”? Pa bismo tako mogli reći: jebe se nama za Košića i njegovu ljubav prema ratnim zločincima. Ali to nije način i to nije pametan stav.
Nije uopće pametno ignorirati to stanje ludila koje predvodi sisački biskup, kum i duhovni vođa onima iz Stožera, ta sam je stao na čelu kolone koja razbijanje ćiriličnih tabli smatra vrhunaravnim činom, a zabranu ćirilice poželjan katolički i domoljubni stav.
Ali centralna je figura bio ratni zločinac. Bilo je to, da budemo maksimalno iskreni, najbrutalnije ikad viđeno navijanje za zločin na nekoj hrvatskoj katoličkoj misi.
Donosimo fotografiju Darija Kordića kako na oltaru pali zavjetni svijeću ”za sve uznike, poginule, za domovinu”! A to je, inače, da pojasnim neupućenima u liturgijske stvari, svijeća baš onakva kakva se pali za Uskrs, koja simbolizira uskrslog Gospodina Isusa Krista.
Na kraju mise nazočnima se obratio i sam Dario Kordić i to s ambona, odakle se čita Riječ Božja. Pa da, ako je ordinarnom Košiću Kordić sinonim za izmučenog i razapetog Krista, zašto se ne bi ”uzniku” dopustilo da najavi i objasni cijeloj tzv. katoličkoj javnosti, cijeloj Hrvatskoj i cijelom hrvatskom narodu kako se to ”pati za domovinu”?
Zapravo, poručuje nam se da je Dario Kordić spasitelj Hrvata: ”Nakon Darijeva poziva nismo nimalo dvoumili u duši gdje želimo biti”, kazao je provincijal o. Šteko. ”Ti si, Dario, naša tiha patnja i velika ljubav.” Provincijal o. Šteko je osim toga istaknuo: ”Molili smo Boga da ti dadne snagu, znademo da si ostao sam i da si zazivao Boga. I Bog je bio s tobom i mi smo bili uza te. Hodao je Gospodin uza te, bio je sve Uskrse i Božiće s tobom u strogim i teškim zatvorima. Valjalo je sve ove godine ostati na križnom putu, izdržati bičeve i udarce….”.
Ovo što sam ovdje danas s velikom tugom opisao i napisao sili nas da sebe upitamo, imajući pred očima Vukovar, Srebrenicu, Ahmiće, sve Ahmiće naše povijesti, sve Škabrnje, sva Sarajeva i sve ono što ti gradovi i ta mjesta simboliziraju, koliko ćemo se još dugo našim jeftinim kršćanstvom, nadasve bez djelatnog mirotvorstva i bespoštedne borbe za socijalnu pravdu, rugati Bogu pred očima svijeta?
Meni je cijeli tjedan slabo. Kaže mi jedna draga prijateljica da ne smijem koristiti grube riječi, da ne smijem u sebi stvarati prostor za gnjev. Ali ja to ne mogu izdržati. Ja ne mogu pojmiti tu bešćutnost hrvatskih biskupa, i hrvatskih svećenika, i hrvatskih vjernika laika, i generala i tamte-vamte prema svakoj nevinoj izmasakriranoj osobi. Kordić je u taj zločin išao s krunicom oko vrata, pa je bogohuljenje biskupa Košića potpuno: sama Gospa je željela satrti Bošnjake?!
Ja ću, draga moja prijateljice, ovu kolumnu završiti tako što ću s teologom Alenom Kristićem konstatirati prežalosnu činjenicu: kod nas ni dvadesetak godina nakon rata ni u jednoj kršćanskoj crkvi nema naznaka suočavanja i priznanja konkretnih povijesnih krivnji u onom smislu u kojem je to za svoju crkvu i u svoje vrijeme učinio Dietrich Bonhoeffer ispisujući poglavlja svoje ‘‘Etike“.
Naime, krajnje je vrijeme da se i kršćanske crkve na području bivše Jugoslavije pokažu kao zajednice priznanja krivnje – i to ne samo tako što će priznati vlastitu krivnju nego dopuštajući da sva krivnja svijeta padne na njih – jer bez toga će one i dalje, ispražnjene od kršćanske biti, umjesto da budu predvodnice društveno-političke obnove biti njezin najveći kočničar.
Ovo što sam ovdje danas s velikom tugom opisao i napisao sili nas da sebe upitamo, imajući pred očima Vukovar, Srebrenicu, Ahmiće, sve Ahmiće naše povijesti, sve Škabrnje, sva Sarajeva i sve ono što ti gradovi i ta mjesta simboliziraju, koliko ćemo se još dugo našim jeftinim kršćanstvom, nadasve bez djelatnog mirotvorstva i bespoštedne borbe za socijalnu pravdu, rugati Bogu pred očima svijeta?
Jer to čine biskupi koji slave Kordića, to čini Vlado Košić: on se ruga Bogu i pokazuje mu srednji prst.
Bježeći od svoje biti – nasljedovanja – nesposobne da u društvo unesu evanđeosku novost, kršćanske crkve na našim područjima sve više, i to opravdano, pogađa prezir i podsmijeh svijeta.
No, možda sam ja u krivu, možda biskup Košić i to veselo i patničko društvo u Frohnleitenu kod Graza znaju što rade: u korizmi smo, kažu, hajmo vježbati taj križni put, pa ćemo pošteno ispljuvati Isusovo lice i do besvijesti izbičevati Gospodina, baš onako kako je, za spas domovine, učinio vitez Dario Kordić u Ahmićima dok je slavio križni put s braćom i sestrama muslimanima.
Tike tike tačke…
Neke se stvari baš slučajno poslože… Kad sam nedavno otišao posjetiti zapaljeni Arhiv BiH, dobijem ondje od ljubaznih domaćina knjigu Andreja Rodinisa ‘‘Aleksandar Poljanić. Tragom zaplijenjene zbirke“ iz 2012. i počnem je radoznalo čitati budući da sam o tom Poljaniću već ranije ponešto znao iz Rodinisova istraživanja. Čudesna, znanstvena, visokodokumentirana priča o jednom nevjerojatnom čovjeku, o kojemu se pola stoljeća nije smjelo ništa znati, ma ni spomenuti ga se nije smjelo. Ali, i priča o nama, pa i o Sarajevu. [Read more…]
- « Previous Page
- 1
- …
- 20
- 21
- 22
- 23
- 24
- …
- 26
- Next Page »