Priča mi kolega izdavač, koji je, pripremajući promociju nove knjige profesora Filozofskoga fakulteta u Sarajevu, otišao onamo dogovoriti se oko tehničkih detalja, pa i domjenka, kako su mu rekli da tamo ne donosi svinjetinu. A samo je, kao iznimno senzibiliziran na Sarajevo, htio biti pristojan pa ponuditi za svakog ponešto.

 

I dok se, potom, zezamo na račun krmetine kao Nečastivog na filozofskom fakultetu i prisjećamo karikaturalnog kvalificiranja Filozofskog fakulteta, od strane drugog profesora, kao mejtefa (muslimanska osnovna vjerska škola!), priča mi ugledna sarajevska romanistica (sad je profesorica emeritus na masteru) s istog fakulteta kako je ostala preneražena na predavanju studentima četvrte godine francuske književnosti.

 

Većina se tih profesora ratnoprofiterski dočepala svojih mjesta, pa budući da nemaju tražene akademske reference, uhvatila se vjere, nacije i stranke i pretvorila fakultete u utvrde neznanja, nekompetencija, ustvari opće hipokrizije gdje svatko na svom Dretelju ili svojoj Srebrenici gradi karijeru na postulatima: gledaj gdje je kadrovska džamija, ne puštaj blizu one što znaju i govore jezike, onog tko ti spomene nekompetenciju proglasi najvećim mrziteljem vjere i nacije

 

Razlog svoje konsternacije ponavlja nekoliko puta: ”Možeš zamisliti, studenti četvrte godine, ne jedan, ne dva, nego cijela godina nikad nisu čuli za Freuda i Trockog!” I dok elaborira da im je Freuda i psihoanalizu spomenula u kontekstu priče o nadrealizmu, a Trockoga u vezi sa Sartreovim Prljavim rukama, kao Alisa u zemlji čuda zabezeknuta je da nitko, ama baš nitko od njih nije čuo ni za jedno ni za drugo ime, a kamoli za cijeli povijesni kontekst vezan za njih, pa potom i širi kontekst nadrealizma ili Sartreova intelektualnog angažmana.

 

I dok se spremam pisati o nekolicini primjera koji demonstriraju šokantno neznanje koje u BiH generira bh. verzija tzv. Bolonje, a ustvari krajnja ignorancija velikog broja profesora na nebrojenim bh. sveučilištima i privatnim fakultetima, ne mogu izbjeći kontekst, tj. epizodu o potencijalnom donošenju i rezolutnom ”ne” donošenju pršuta na Filozofski fakultet.

 

Naime, većina se tih profesora ratnoprofiterski dočepala svojih mjesta, pa budući da nemaju tražene akademske reference, uhvatila se vjere, nacije i stranke i pretvorila fakultete u utvrde neznanja, nekompetencija, ustvari opće hipokrizije gdje svatko na svom Dretelju ili svojoj Srebrenici gradi karijeru na postulatima: gledaj gdje je kadrovska džamija, ne puštaj blizu one što znaju i govore jezike, onog tko ti spomene nekompetenciju proglasi najvećim mrziteljem vjere i nacije, a ako je tvoj – prodanom dušom…

 

Očito nije Schopenhauer iz prsta isisao svoju misao: ”Najjeftiniji oblik ponosa jest nacionalni ponos. On otkriva pomanjkanje individualnih kvaliteta pojedinca, kojima bi se dotični mogao ponositi…”.

 

Strah od svinjetine tako eto nadrasta strah od neznanja ili bojazan zbog proizvođenja novih generacija akademskih poluinteligenata u zemlji koja grca na samom europskom dnu… Oni koji od svih stranih riječi znaju tek one novopolitički frekventne (a i s njima šeprtljaju kao i sa svojim jezikom), pa i njih nerijetko pogrešno izgovaraju ili im ne znaju značenje, dakako da se mogu domisliti kako rade novi, s dalekosežnim posljedicama, zločin nad vlastitim narodom…

 

Ali, da vidimo tko će to njima objasniti ili dokazati, kad je važniji njihov sitni interes od dugoročnih posljedica za cijeli jedan narod i jednu državu, u što se punih usta zaklinju. Kako inače objasniti da na svoju sliku i priliku kloniraju studente koji ne znaju razliku između duboko i dubiozno, koji nisu čuli za klirinški dolar (zovu ga klinički), koji misle da je anale kamerne muzike ustvari analna muzika…

 

Ne, ne karikiram, samo prepisujem ono što su studenti naučili ili što nisu naučili od svojih profesora. Da, kod njih ćete pročitati i da je izvjesni G. Milinić ”uži Karadžićev suradnik” ili da ”Traje radnja da se utvrdi činjenično stanje…”, da se sirijski grad Alep (Aleppo) zove ”Halep”, da se uragan očekuje ”s nestrpljenjem” umjesto sa strepnjom, ili da se ”novac ulaže u investiciju”, itd., itd.

 

Važniji je njihov sitni interes od dugoročnih posljedica za cijeli jedan narod i jednu državu, u što se punih usta zaklinju. Kako inače objasniti da na svoju sliku i priliku kloniraju studente koji ne znaju razliku između duboko i dubiozno, koji nisu čuli za klirinški dolar (zovu ga klinički), koji misle da je anale kamerne muzike ustvari analna muzika…

 

I što je onda takvima nekakav Freud, što Trocki? Zašto bi općoj kulturi, općem obrazovanju dali i mrvu prostora? Lani su, eto ne mogu duše griješiti, čuli za Darwina kad ga se u ime kreacionizma trebalo zanijekati! Jer, pobogu, od znanja i zdrava razuma važnija je vjera, slijepa vjera, kojoj se još i tepa (naša lijepa vjera). Izgleda da njima genetičar Jones uzalud poručuje: ”Pogreška koju rade mnogi religiozni ljudi jest da smatraju da ono u što vjeruju mora biti istina.”

 

I nije problem u vjeri, da oni znaju ili žele razlučiti što ide bogomolji, što teološkom a što filozofskom učilištu, a što npr. egzaktnim znanostima i njihovu studiranju. Nije, očito, M. Kovač slučajno pisao: ”Tko se odgaja kao vjernik, dakle da vjeruje, a ne da misli, njemu je svako mišljenje strano, ideološki sumnjivo, opasno, kritička misao bogohulna, a ne daj Bože smijeh i karikatura ili satira najveća opasnost.”

 

Zbog toga vjerovati, a ne znati taj je fakultet sramno počeo tonuti 1992. kad su s njega u šumu otišli ”uži Karadžićevi suradnici”, a otkad su na mjesto ”zločinaca” došli pravovjerni, tj. ”i uži i širi suradnici”, postaje beznadežni Titanic akademskog beščašća.

 

Korupcija ili kriminalan grijeh propusta – svejedno je. O korupciji je, recimo to jezikom vjere koji oni tobože razumiju, progovorio i novi papa: ”Korumpirani roditelji hrane djecu ‘prljavim kruhom’, pa njihova djeca postaju gladna ljudskog dostojanstva”, a o ”grijehu propusta” mogli su čitati u ”svojim” knjigama, pa ipak ih podsjetimo na to riječima Th. Manna: Grijeh je već i samo ”propuštanje mjera opreza”.

 

No, ima gore i od ovoga! Gore je ondje gdje se na kraju studija hipokritski polaže hipokratska zakletva.