autograf.hr

novinarstvo s potpisom

SDP-ova metla za HRT

Autor: / Leave a Comment

Žestoko se udarilo po Dujomiru Marasoviću, HDZ-ovom saborskom zastupniku, koji je u Saboru izjavio da će HDZ ”pomesti sve sa HRT-a“. Nekako najžešće iz SDP-ovih saborskih redova.

 

”Ma koga ćete vi pomesti“, čudio se SDP-ov predsjednik Sabora Josip Leko, dok je Nenad Stazić odlučio pojasniti što to Marasović i HDZ kane učiniti. ”Pomest će i sve novinare koji im se ne sviđaju. Ne samo njih. Pomest će, kao što Dujomir Marasović najavljuje, i sve urednike na HRT-u. I ne samo njih…“, nabrajao je Stazić, zaključivši da Marasović nije bilo tko, da se radi o saborskom zastupniku čije prijetnje treba shvatiti najozbiljnije te da ta prijetnja nije izrečena negdje uz kavu, već u Hrvatskom saboru.

Svaki onaj koji osvoji vlast nakon SDP-ove koalicije, ukoliko želi provoditi zakone ove zemlje, zapravo neće imati izbora. Nego će morati postaviti svog glavnog ravnatelja koji će potom postaviti svoje glavne urednike, a onda će, na njihov prijedlog, imenovati i urednike pojedinih programa. Marasović to naziva ”pometanjem“, oni mrvu mudriji hadezeovci to bi mogli zvati poštivanjem zakona ove zemlje

 

Doista, ono što je Marasović ispalio čini se kao ozbiljna prijetnja nekoga tko demokraciju i važnost medijskih sloboda uopće ne shvaća. I malo tko može zamisliti nekog, recimo, SDP-ovca koji iz opozicijskih klupa prijeti HDZ-ovoj vlasti da će pomesti sve na HRT-u čim se te vlasti dočepa.

 

Jasno, oni nisu isti, kako to često zna istaknuti aktualni SDP-ov predsjednik. Jer oni su, eto, prepuni razumijevanja za demokraciju, za razliku od tih sirovih i priprostih nesretnika iz HDZ-a. Oni su progresivni i moderni, demokracija im je u malom prstu, a značaj medijskih sloboda u modernom društvu kristalno im je jasan.

 

Mali je problem to što im je potpuno jasno i to da Marasović govori istinu. I ne samo to, i oni su sami temeljito pomeli što se pomesti dalo. Ima još. Oni su tom HDZ-u, odnosno bilo kome tko osvoji vlast, dali alat da može mirne duše potpuno zakonito mesti po Prisavlju do mile volje.

 

Apsurdno je da je temelje koliko-toliko politički neovisnoj javnoj radioteleviziji udario također SDP. Ali onaj račanovski, u kojem je Milanović tek učio prve političke korake.

 

Tadašnji Zakon o HRT-u, izrađen pod patronatom ministra kulture Antuna Vujića i izglasan u veljači 2003. godine, predvidio je da parlamentarna većina i manjina moraju usuglasiti članove Programskog vijeća HRT-a koje pak dvotrećinskom većinom imenuje glavnog ravnatelja, a onda na njegov prijedlog imenuje i ravnatelje televizije, radija i glazbene produkcije. Oni pak Vijeću predlažu svoje direktore programa i glavne urednike.

Da ne bi bilo nikakve zabune, kada danas-sutra Sabor bude izglasavao za budućeg šefa ili šeficu HRT-a neku omraženu spodobu čiji je životopis protkan političkim djelovanjem u medijima, za to neće biti kriv Marasović ni HDZ

 

Takvo zakonsko rješenje možda djeluje komplicirano, ali u pravilu ne daje prostora za bilo kakvu masovnu političku metlu na HRT-u. Milanovićeva vlada u srpnju 2012. mijenja pravila igre pa njihov Zakon o HRT-u propisuje da kandidata za glavnog ravnatelja predlaže saborski Odbor za medije, a izglasava ga Sabor većinom glasova.

 

Prevedeno na jezik kojeg svatko razumije, glavnog ravnatelja postavlja aktualna vlast.

 

Zatim glavni ravnatelj, kojeg je izabrala aktualna vlast, postavlja glavne urednike na HRT-u (po današnjem ustroju svaki programski kanal ima svog glavnog urednika), koji mu potom predlažu urednike pojedinih programa. Naravno, i njih mora amenovati ovaj glavni ravnatelj.

 

Drugim riječima, svaki onaj koji osvoji vlast nakon SDP-ove koalicije, ukoliko želi provoditi zakone ove zemlje, zapravo neće imati izbora. Nego će morati postaviti svog glavnog ravnatelja koji će potom postaviti svoje glavne urednike, a onda će, na njihov prijedlog, imenovati i urednike pojedinih programa.

Žestoko se udarilo po Dujomiru Marasoviću, HDZ-ovom saborskom zastupniku, koji je u Saboru izjavio da će HDZ ”pomesti sve sa HRT-a“

 

Marasović to naziva ”pometanjem“, oni mrvu mudriji hadezeovci to bi mogli zvati poštivanjem zakona ove zemlje.

 

Zbog toga bi ubuduće, kad iz saborskih klupa ne previše pametan netko krene objašnjavati kakvom će metlom krenuti prema HRT-u, svaki esdepeovac trebao ustati i zapljeskati. A onda se javiti za ispravak krivog navoda i zatražiti da im kolege, koji će danas-sutra osvojiti vlast, ubuduće zahvale na pripremi terena za savršeno lako osvajanje te prisavske katakombe duha.

 

I da ne bi bilo nikakve zabune, kada danas-sutra Sabor bude izglasavao za budućeg šefa ili šeficu HRT-a neku omraženu spodobu čiji je životopis protkan političkim djelovanjem u medijima, za to neće biti kriv Marasović ni HDZ.

 

(Prenosimo s portala Forum.tm).

Excel tablice na ekranima?

Autor: / Leave a Comment

Nakon prvog pogleda na polugodišnje izvješće Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom moglo bi se zaključiti da je Hrvatska radiotelevizija jedna od rijetkih državnih tvrtki koja bilježi sjajne rezultate.

 

S polugodišnjim prihodima od 704 milijuna kuna (3,3 posto više nego lani i točno 50 posto od godišnjeg plana) i dobiti od 79,3 milijuna kuna (dvostruko više nego lani i čak 1294 posto više od godišnjeg plana), smanjenjem broja zaposlenih (na polugodištu su imali 3164 zaposlenika što je 5,3 posto manje nego lanjskog polugodišta, a ovu godinu planiraju zaključiti s 3001 radnikom) te manjim troškovima osoblja za 2,3 posto (224,5 milijuna kuna u pola godine), reklo bi se da je netko na Prisavlju otvorio pipu s medom i mlijekom. Osim za ove prekobrojne, naravno.

 

No, kako to obično biva, kad se pogled podigne s papira i tablica, slika ne izgleda baš tako sjajno.

Videonovinari, bez obzira na obuku koju im je HRT organizirao, jednostavno ne mogu raditi sve to na razini koja se očekuje od kuće kojoj svako hrvatsko domaćinstvo (plus firme, hoteli…) mjesečno uplaćuje po 80 kuna. Što godišnje daje milijardu i dvjesto milijuna kuna

 

U razgovorima s HRT-ovcima teško se može izbjeći riječ kaos. Istina, tu riječ vole na Prisavlju i u rječnik im se periodički vraća, svakih nekoliko godina. Zašto bi ovaj put bilo drukčije? Zašto bi se tim grintavim HRT-ovcima, kojima već poslovično nitko i ništa nije po volji, vjerovalo da na državnoj radioteleviziji nikad nije bilo gore i da većega kaosa dosad vidjeli nisu?

 

Novi glavni ravnatelj, da bi se mogao pohvaliti gore navedenim brojkama, osmislio je dobitni model. Pozatvarao je takozvana mala dopisništva i umjesto tonaca, snimatelja, montažera, novinara… odlučio prepustiti posao one man bandu iliti videonovinaru. Zlobnici bi mogli pomisliti da je riječ o čovjeku koji je ponosni vlasnik novinarskog nerva, koji je gramatički i novinarski pismen, pored toga je i briljantan kamerman iskusnog oka i fokusa, sjajan montažer i tko zna što još.

 

Ali praksa ih demantira. Videonovinari, bez obzira na obuku koju im je HRT organizirao, jednostavno ne mogu raditi sve to na razini koja se očekuje od kuće kojoj svako hrvatsko domaćinstvo (plus firme, hoteli…) mjesečno uplaćuje po 80 kuna. Što godišnje daje milijardu i dvjesto milijuna kuna.

 

U to se možemo uvjeriti svakodnevno. Ne treba kopati po arhivi, dovoljno je uključiti televizor u pola osam. Primjerice, priloga videonovinara u Dnevniku od utorka posramio bi se i kakav portal o izvanzemaljcima što otimaju neoustaše i za sobom ostavljaju chemtrailse, a kako neće bogata državna televizija. U prilogu o siromašnoj deveteročlanoj vinkovačkoj obitelji videonovinarka je izgubila tešku bitku s kamerom, pa joj lice sugovornika čas blješti, drugi tren je crveno ili pak pretamno.

Smanjenju troškova za plaće svakako je pripomoglo i to što su neka zvučna novinarska imena HRT-a pobjegla glavom bez obzira. Doduše, službeno su prešli u televiziju u nastanku, informativni kanal N1 koji bi nam se putem kablovske televizije imao uskoro ukazati na malim ekranima. U stvarnosti, riječ je o kablovskoj televiziji koja u Hrvatskoj teško može zaraditi novac potreban za plaće kakve su ti novinari zarađivali na HRT-u, a kamoli za one koje su im obećane

 

Imao je HRT i videonovinarku u Bosanskoj Posavini koja se potrudila uzeti izjave od Josipa Leke, predsjednika Hrvatskog sabora, nekolicine BiH-političara, ali i stanovnika koji su pretrpjeli veliku štetu u nedavnim poplavama. Boja ovaj put nije bila toliki problem, ali jesu kadrovi. Pa su tako ovi posljednji nesretnici pričali o vlastitoj teškoj sudbini nevješto držeći HRT-ov mikrofon u rukama. Leku se ipak to nije usudila zamoliti.

 

Bili su to kadrovi kakvi se na toj preskupoj televiziji jednostavno ne smiju emitirati. I nisu videonovinari krivi, nego onaj koji je taj amaterski koncept osmislio.

 

Možda u tom novinarskom dijelu HRT posrće, ali poslovni rezultati valjda pokazuju da ovi što stoje daleko od kamera znaju što rade. No, je li to baš tako?

 

Odnedavno se Bingo show ili kako god se zvala ona čudnovata emisija koju izdašno plaća Hrvatska lutrija, prebacio na RTL. Prebacio je vjerojatno pogrešna riječ. Da bude jasnije, HRT je izgubio prijenos izvlačenja brojeva Binga.

 

Istina, nije riječ o nekom javnom sadržaju za kojim bismo trebali žaliti, ali komercijalna televizija ne otima javnoj nešto na čemu ne može zaraditi. A Hrvatska lutrija na tome nije štedjela. Koliko bi se novcem zarađenim od Binga, kad se već ne može od onih naših milijardu i dvjesto milijuna, moglo zadržati kvalitetnih snimatelja ili novinara diljem Hrvatske, znaju samo na Prisavlju. Ali broj vjerojatno nije zanemariv.

 

Još ponekog bi se moglo platiti i zaradom od emisije Dani hrvatskog turizma. Riječ je o manifestaciji koju je prije 18 godina pokrenuo upravo HRT. No kako piše Poslovni dnevnik, glavni ravnatelj HRT-a Goran Radman još je lani odlučio da njegova kuća više neće biti organizator tog projekta. Tako će ove godine medijski događaj popratiti Nova TV, doduše ne izravnim prijenosom nego snimkom, ali i prilozima o nominiranim destinacijama. Neslužbeno se piše da će Nova TV od Hrvatske turističke zajednice za ovaj posao inkasirati 1,2 milijuna kuna. HRT-u se ipak više sviđa koncept videonovinara.

Možda HRT-ove poslovne excel tablice izgledaju dobro, no nastave li ovako, počet će nam ih prikazivati na ekranu umjesto novinara (i snimatelja, montažera, tonaca…). Možda nismo u pravu, ali čini se premalo za onih milijardu i dvjesto milijuna kuna

 

Ova sezona KHL-a, hokejaške lige u kojoj se osim zagrebačkog Medveščaka natječu klubovi iz Rusije, Latvije, Finske, Bjelorusije, Kazahstana i Slovačke, neće se moći gledati na HTV-ovu programu nego na komercijalnom RTL-u. Sportska natjecanja ovoj televiziji nisu strana. Štoviše, prije pet godina je HRT-u preotela prijenos Svjetskog rukometnog prvenstva koje se održavalo u Hrvatskoj, što je tadašnji ravnatelj HTV-a Robert Šveb platio foteljom. Ono što ovu priču razlikuje od one rukometne jest to da RTL ne misli na utakmicama Medveščaka gubiti novac, a HRT-ovci ne brinu za svoje fotelje.

 

Smanjenju troškova za plaće svakako je pripomoglo i to što su neka zvučna novinarska imena HRT-a pobjegla glavom bez obzira. Doduše, službeno su prešli u televiziju u nastanku, informativni kanal N1 koji bi nam se putem kablovske televizije imao uskoro ukazati na malim ekranima. U stvarnosti, riječ je o kablovskoj televiziji koja u Hrvatskoj teško može zaraditi novac potreban za plaće kakve su ti novinari zarađivali na HRT-u, a kamoli za one koje su im obećane.

 

Usporedbu dosega moćne državne i neke nepoznate kablovske televizije ne treba ni raditi. Kao ni analizu sigurnosti radnog mjesta ovih novinara i urednika. Zbog svega toga njihov prelazak na ovaj kanal zapravo djeluje kao sumanuti bijeg od prisavskoga kaosa.

 

Možda HRT-ove poslovne excel tablice izgledaju dobro, no nastave li ovako, počet će nam ih prikazivati na ekranu umjesto novinara (i snimatelja, montažera, tonaca…). Možda nismo u pravu, ali čini se premalo za onih milijardu i dvjesto milijuna kuna.

 

(Prenosimo s portala Forum.tm).

Pravda na hrvatski način

Autor: / Leave a Comment

Boris Lalovac, čuvar državnih kuna koji je prije nekoliko mjeseci na tom mjestu naslijedio Slavka Linića, odlučio nas je porezno rasteretiti. Jer ipak, kriza je ušla u svoju šestu godinu, krajnje je vrijeme da se ljudima pomogne.

 

Dok krizirate ne valja naprečac smišljati rješenja i donositi odluke. Sve valja pažljivo prostudirati, posavjetovati se s mudrim sijedim glavama na kakvim priobalnim simpozijima, angažirati stručnjake bjelosvjetskog ugleda, u konačnici razmotriti sve opcije i sa supružnikom. Rješenje će se možda čekati malo duže, ali bude li ono briljantno nitko neće zamjeriti.

 

Istina je da je Lalovac tek nešto više od dva mjeseca u ministarskoj fotelji, no ne treba se zavaravati, dotad je bio Linićeva desna ruka, pa sasvim sigurno od svog prvog dana u Ministarstvu promišlja načine da popravi budžetsku krvnu sliku, ali i da olakša život onima koji mu pune blagajnu.

Šteta je samo što je ova reforma došla tek na izmaku turističke sezone, jer da je stupila na snagu samo koji mjesec ranije, svi bi se oni Nijemci, Nizozemci, Poljaci ili Japanci našli u problemu gdje ljetovati sad kad su najljepše more okupirali rasterećeni domaćini

 

Nije poznato koliki su resursi utrošeni na smišljanje poreznog rasterećenja koje bi moglo pomoći onim malobrojnim sretnicima koji još imaju posao, no rezultat je tu. Bar ga najavljuju mediji, još uvijek neslužbeno, ali jasno je da im je Lalovac dao izračune.

 

A oni kažu da će hrvatski radnik na minimalcu (a takvih je, prema državnim podacima, u lipnju bilo 80.481) ovom reformom biti rasterećen za nekih 30 kuna.

 

Prerano je prognozirati hoće li to prouzročiti navalu na bankare sa zahtjevima za otvaranje štednih računa ili će pošteno iskrizirani radnici krenuti tu veću plaću nemilice trošiti u novim i starim trgovačkim centrima. Šteta je samo što je ova reforma došla tek na izmaku turističke sezone, jer da je stupila na snagu samo koji mjesec ranije, svi bi se oni Nijemci, Nizozemci, Poljaci ili Japanci našli u problemu gdje ljetovati sad kad su najljepše more okupirali rasterećeni domaćini.

 

Iako bi Lalovčeva reforma, jasno, prvenstveno imala u vidu one kojima je rasterećenje najpotrebnije, prema sadašnjim bi najavama okrznula i one koji se u Hrvatskoj nazivaju srednjim slojem.

 

Istina, kako se radi još uvijek o neslužbenom prijedlogu nije još potpuno jasno kojim će se brojkama to točno pisati. Jutarnji list tako javlja da bi oni s neto plaćom od 5500 kuna mogli računati na nekih 30 kuna više, Večernji list tvrdi da bi radnici s neto plaćom od 4500 do 7 tisuća kuna profitirali od 78 do 152 kune, a Tportal kalkulira da bi oni kojima mjesečna neto primanja iznose 5.498,48 kuna nakon reforme mogli primati čak 363,44 kune više.

Sreća je da u ovim kriznim vremenima imamo socijaldemokratsku vladu koja ne misli na svoje dupe već kvalitetnim rješenjima pokušava s ruba ponora spasiti nepreglednu gomilu svojih izmorenih građana. Istina, najprije su to pokušali povećanjem stope PDV-a, podizanjem cijene svih energenata i još ponekim mudrim potezom

 

Iako će mnogima zvučati nevjerojatno, ali u Hrvatskoj doista postoje ljudi koji su zaposleni, svakog mjeseca na vrijeme dobiju plaću koja u netu iznosi 11 ili više tisuća kuna. Vjerojatno se, baš poput nekih od vas, tome iskreno čude, pa su njih odlučili dodatno nagraditi za sve one grozote koje su proživjeli krizirajući zajedno sa siromašnom bagrom. Pa će njihov mjesečni neto prihod podebljati s još bar 700, odnosno 1400 kuna, ovisno o mediju koji procjene objavljuje.

 

Tako će mjesečna ”povišica“ ovih najbogatijih u najgorem slučaju iznositi koliko i dvogodišnja ”povišica“ onih na minimalcu.

 

Vjerojatno su posve slučajno među ovima prvima i Lalovac i svi ostali ministri, svi saborski zastupnici, predsjednici države, Vlade, Sabora, sudova, direktori i članovi državnih agencija i tko zna koliko još onih što mukotrpno rade da prežive čitav mjesec. Koji peglaju službene kartice u otmjenim restoranima, na posao se voze u službenim limuzinama, besplatno telefoniraju i rodbini u inozemstvu, lutaju svijetom na račun poreznih obveznika…

 

Sreća je da u ovim kriznim vremenima imamo socijaldemokratsku vladu koja ne misli na svoje dupe već kvalitetnim rješenjima pokušava s ruba ponora spasiti nepreglednu gomilu svojih izmorenih građana. Istina, najprije su to pokušali povećanjem stope PDV-a, podizanjem cijene svih energenata i još ponekim mudrim potezom.

 

No, za sve koji su preživjeli te crne dane blagoslov stiže u obliku mudre, blagotvorne i nadasve pravedne porezne reforme. Koja, gle čuda, neće pomoći svima, nego samo njima.

 

(Prenosimo s portala Forum.tm).

Pretjerali ste, gospodo

Autor: / Leave a Comment

Sudovi će znati jasno odrediti što je javni interes, pa i u slučaju tužbi protiv novinara za sramoćenje. Definicija sramoćenja isključuje protupravnost ako počinitelj dokaže istinitost činjeničnih tvrdnji koje je iznosio, ili pronosio, odnosno ako dokaže postojanje ozbiljnog razloga zbog kojeg je, postupajući u dobroj vjeri, povjerovao u njihovu istinitost.

 

Ovim je riječima Dražen Kevrić, kao glasnogovornik zagrebačkog Općinskog kaznenog suda, branio odredbu o sramoćenju, novotariju Kaznenog zakona. Kevrić je te riječi izgovarao prije ravno godinu dana, u dvorani Novinarskog doma na HND-ovoj tribini posvećenoj upravo toj odredbi.

Što je sprječavalo ministra pravosuđa da spornu odredbu izbaci iz Kaznenog zakona čim je sjeo u ministarsku fotelju? Ne može se vaditi da za problem nije znao. Hrvatsko novinarsko društvo pisalo je svima, od predsjednika Republike pa do ministara, upozoravajući da će zbog odredbe o sramoćenju novinari biti osuđivani i ako budu pisali istinu

 

Nije se Kevrić zaustavio na tome, nego je pozvao novinare da slobodno pišu, istražuju i komentiraju društvena zbivanja. Nema brige, tvrdio je tada Kevrić, hrvatski su sudovi dovoljno kapacitirani kako odrediti javni interes.

 

Nepunu godinu kasnije sud u čije je ime Kevrić javno govorio osudio je novinarku (Slavicu Lukić) zbog sramoćenja. Sudac tog suda smatra da nema javnog interesa u tekstovima o sumnjivom trošenju proračunskog novca. Čak je to stavio u obrazloženje presude.

 

Sve su prilike da će se zbog te skandalozne presude mijenjati Kazneni zakon. To se može zaključiti iz izjava ministra pravosuđa, koji je isprva govorio da se učinak zakona još prati. Ne treba ga kritizirati što je u tri dana promijenio mišljenje; kamo sreće da je to učinio i ranije.

 

Ali što ga je sprječavalo da spornu odredbu izbaci iz Kaznenog zakona čim je sjeo u ministarsku fotelju? Ne može se vaditi da za problem nije znao. Hrvatsko novinarsko društvo pisalo je svima, od predsjednika Republike pa do ministara, upozoravajući da će zbog odredbe o sramoćenju novinari biti osuđivani i ako budu pisali istinu.

 

Ministar je ipak radije prepustio taj posao radnoj skupini koja je i zaslužna što se sramoćenje u ovom obliku našlo u zakonu. Nije mu se htjelo preuzeti odgovornost i pokrenuti proceduru za ukidanje ovog sramnog HDZ-ova relikta koji se ni Tuđman nije usudio ugraditi u zakon.

Ministar ne može pobjeći od odgovornosti što je ta suluda odredba o sramoćenju i dalje u Kaznenom zakonu. Vaditi se na nekakve radne skupine, na procjenu učinaka i slične gluposti barem je nepristojno, ako ne i puno više od toga

 

Što bi uopće trebalo značiti objašnjenje o praćenju učinaka ovakvog zakonskog propisa? Koliko novinara treba osuditi zbog pisanja istine da bi netko mogao reći da zakon ne valja? I nije riječ o presudama zbog kojih se gule krumpiri u javnim kuhinjama. Te su kazne ipak rezervirane za one koji sudjeluju u krađi proračunskih milijuna. Ovdje se radi o otimanju plaće, onoga što je ionako postalo teški raritet u Hrvatskoj, pogotovo u novinarstvu.

 

Događalo se već bezbroj puta da se ne reagira na upozorenja nego tek nakon tragedije. Ovo je ionako zemlja u kojoj se postavi semafor, ali se u rad pusti tek kad pod njim pogine poznati pjevač. Donese se zakonska odredba za koju je svima jasno da ne valja, ali odgovorni bi ipak radije malo eksperimentirali, uništili nekoliko života prije nego što priznaju da su pretjerali.

 

Jasno je da ministar pravosuđa Orsat Miljenić nije kriv za donošenje ovakvog Kaznenog zakona. Donio ga je ionako HDZ u mandatu Jadranke Kosor, a današnja vlast za njega tada doista nije glasala. Ali ministar ne može pobjeći od odgovornosti što je ta suluda odredba o sramoćenju i dalje u Kaznenom zakonu. Vaditi se na nekakve radne skupine, na procjenu učinaka i slične gluposti barem je nepristojno ako ne i puno više od toga.

 

(Prenosimo s portala forum.tm)

Glupi, bolesni, zli

Autor: / Leave a Comment

Karnevali su u ovim krajevima najčešće bili kanal koji je nekim duhovitim građanima služio za iskazivanje svojeg mišljenja o vlastima. No, osim što nemaju svi smisla za humor, ovogodišnje manifestacije spaljivanja krnja, fašnika, pustova i Jovana (da, u Vodicama od osamostaljenja Hrvatske spaljuju Jovana kojemu svake godine promijene tek prezime) pokazale su da su neki od organizatora jednostavno glupi, zli i zreli za umobolnicu.

 

Najbizarnija lomača zabilježena je u Selcu, gdje su organizatori ove godine odlučili spaliti – majku i dijete. Ne prvi par iz parka, nego su ga pomno birali. Pa su odlučili da će na vatru ići majka koja u naručju drži gay dijete. Hm, nije dovoljno, kažiprstom se počešao po čelu vrhovni um Selca zadužen za osmišljavanje ovogodišnjeg pusta. Pa se domislio da dijete treba biti začeto umjetnom oplodnjom ne bi li bolje gorjelo.

 

Nije toliko bitno ići u detalje i saznati je li ideja bila spaliti majku lezbijku s djetetom začetim medicinski potpomognutom oplodnjom ili je pak riječ o djetetu koje je rođeno kao gay zbog načina na koji je začeto. Svejedno je zaista misle li ti bolesnici da treba gorjeti majka koja iz nekog razloga ne može prirodno zatrudnjeti ili dijete koje je na svijet došlo nakon intervencije u laboratoriju. Svaki mogući scenarij jednako je zastrašujući, baš kao i činjenica da je ta kretenska ideja provedena u djelo, pa je onda i prošetana mjestašcem.

Najbizarnija lomača zabilježena je u Selcu, gdje su organizatori ove godine odlučili spaliti – majku i dijete. Ne prvi par iz parka, nego su ga pomno birali. Pa su odlučili da će na vatru ići majka koja u naručju drži gay dijete. Hm, nije dovoljno, kažiprstom se počešao po čelu vrhovni um Selca zadužen za osmišljavanje ovogodišnjeg pusta. Pa se domislio da dijete treba biti začeto umjetnom oplodnjom ne bi li bolje gorjelo

 

Da su se pokraj lutke majke s djetetom u naručju, spremne da sagori u pepeo, slikala nasmiješena djeca. Da su takve slike objavljivale škole na svojim internetskim stranicama kao simpatične crtice iz života. Zanimljivo će biti vidjeti reakciju Crkve, za koju majka i dijete imaju sasvim specifičnu simboliku bez obzira na to kakvi se napisi lijepili na njihove likove.

 

Pa iako su zaslužili besplatan tretman u zdravstvenoj ustanovi, a potom i u nekoj pravosudnoj, organizatori iz Selca ipak neće biti usamljeni na pobjedničkom postolju najbolesnijih maškara.

 

Nikad ništa lijepo nije napisao. To je bio razlog što su Omišani na ovogodišnjem karnevalu spalili lutku Vinka Vukovića, lokalnog novinara Slobodne Dalmacije. Novinar Vuković nije pisao lijepo o Omišu, a nije ni o udruzi Omiški gusar, prenose mediji izjavu Srećka Čečuka, predsjednika udruge Omiški gusar, koji puca od ponosa što su ove godine spalili novinara. Tako mu i treba kad ružno piše.

 

Da ne bude zabune, nije riječ ovdje o nečitkom rukopisu, neuglednim grbavim slovima, ni o tome da Vuković svoje tekstove stvara toliko pogrbljen da to običan svijet više ne može gledati. Čečuk i njegovi gusari nisu zadovoljni onim što Vuković objavljuje. Neupućen netko pomislio bi da je Vuković svojim ružnim pisanjem ogadio kakvog dobrotvora koji je sve do serije tekstova lokalnog novinara pomagao Omišanima nesebičnim davanjem.

 

Ili da je razvalio lokalnog ribara žuljevitih ruku i kratkog sna koji teško radi da prehrani svoju nejač. Možda ima i onih koji misle da je novinar perom razotkrio kriminal u lokalnom kafiću gdje konobar dobiveni višak ne želi dijeliti s gazdom. Pa se zbog serijala takvih ružnih tekstova turisti više nisu htjeli ni približiti Omišu, uplašeni da bi se i njima lokalni autor nelijepih tekstova mogao pozabaviti.

 

Omiš je grad kojim je sve do lani, više od 14 godina, vladao HDZ-ov gradonačelnik Ivan Škaričić. Birači su ga zamijenili nezavisnim Ivanom Kovačićem (sa samo 72 glasa više), nakon čega se otkrilo da je gradska blagajna u minusu većem od 30 milijuna kuna. Ništa neobično, jer Škaričić je pred izbore trošio na sve što mu je palo na pamet. O tome je Vuković ružno pisao.

 

Iste te izborne godine Škaričić je ugovorio, a Omišani platili, nekakvo istraživanje pod nazivom “Pobjedničke strategije za lokalnu samoupravu” za nešto više od 40 tisuća kuna. Iznos je zanemariv u odnosu na stotine tisuća, pa i milijune kuna što se troše bez ozbiljne kontrole.

Da su se pokraj lutke majke s djetetom u naručju, spremne da sagori u pepeo, slikala nasmiješena djeca. Da su takve slike objavljivale škole na svojim internetskim stranicama kao simpatične crtice iz života. Zanimljivo će biti vidjeti reakciju Crkve, za koju majka i dijete imaju sasvim specifičnu simboliku bez obzira na to kakvi se napisi lijepili na njihove likove

 

No, priča je zanimljiva jer se plaćeno istraživanje ne može pronaći među gradskim papirima. Škaričić se sjeća tek da je od tvrtke Modus, koja ga je provela, jednog dana dobio mail s ponudom, pa ju je odlučio prihvatiti. Nenad Klapčić, direktor Modusa, nije htio odgovoriti usmeno, pa mu je poslan mail. Nakon što odgovor nije stigao, novinar ga je ponovo pokušao nazvati, ali mu se nije javljao. Slušalicu je podigao tek kad ga je nazvao s drugog broja, no stvar se dodatno zakomplicirala – mail nije dobio i zatim im dao drugu adresu na koju upit treba poslati. Ubrzo se ispostavilo da ta e-mail adresa ne postoji, a Klapčić se više nije javljao. Autor tog ružnog teksta bio je Vuković.

 

Potkraj prošle godine Neven Lelas, omiški vijećnik s gradonačelnikove nezavisne liste, predložio je da se lokalnim političkim strankama umjesto 100 tisuća podijeli 50 tisuća kuna. Iako je gesta simbolična, pokazala bi građanima da su vijećnici svjesni teškog života Omišana. Vijećnici svih stranaka, od krajnje desnice pa do onih koji si vole tepati da su lijevi, bili su protiv takvog prijedloga, pa im je podijeljen puni iznos. To je ružno opisao Vuković.

 

Slobodna Dalmacija objavila je i da su si Škaričić i bivši zamjenik gradonačelnika Mijo Mimica godinama isplaćivali naknadu za neiskorištene dane godišnjeg odmora, čime je gradski proračun osiromašen za više od 400 tisuća kuna. Posljednju isplatu potpisali su si lanjske veljače, kad je gradonačelniku isplaćeno više od 45 tisuća, a Mimici gotovo 55 tisuća kuna. Ružno je to zabilježio Vuković.

 

Pisao je ružno Vuković o brojnim gradskim aferama, milijunskom trošenju novca Omišana, kojima se sada i Uskok bavi. No, Omiškim gusarima to je bio tek povod da njegovu lutku spale na lomači. Za to može postojati nekoliko razloga (osim ružnog pisanja). Možda Omiški gusari misle da su gradske vlasti zaslužile nešto i povrh svojih plaća, no u tom bi im slučaju džepove trebali puniti oni, a ne svi građani Omiša. Moguće je da su i sami dobivali novac preko mjere za svoje gusarske aktivnosti, a moguće je jednostavno da su glupi.

 

(Prenosimo s portala forum.tm)

Partnerska organizacija:

SNV

ZAHVALJUJEMO SE POTPORI REDAKCIJA:

novosti Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt