Doajen naše likovne umjetnosti akademik Zlatko Bourek (rođen u Požegi 1929. godine) ovih je dana u Modernoj galeriji u Zagrebu izložio svoj slikarski opus. Golem broj radova nastalih od 1950-ih godina do danas zaprepastio je sve koji su Boureka znali samo kao animatora ili scenografa veselih, katkad lascivnih motiva, jer je Bourek veliki slikar metafizike povijesti. Živim bojama naslikani motivi jednog teškog, ratovima ispunjenog stoljeća, krležijansko-hegedušićevske težine, dubine i oporosti predstavljaju snažnu sliku minulog (?) vremena.

 

Na njoj se vide i prizori velike židovske patnje koju je Bourek osjetio i na vlastitoj koži, no ona mu je vremenom otvorila nove vidike. ”Tek sada kad smo došli u poznije godine“, rekao je u jednom intervjuu, ”u nama je proradila bazična solidarnost i instinkt za tuđu nesreću, koje smo stekli najviše preko holokausta. To je u nama ojačalo nagon za samoodržanjem, pa smo bili skeptični prema stvarima koje su se događale u bivšoj Jugoslaviji još za vrijeme Titova života, a zatim i početkom devedesetih u Hrvatskoj, a i kasnije. Zbog toga smo jako sumnjičavi prema svakom führeru, velikom vođi, a istodobno osjećamo animozitet prema svima koji se poistovjećuju s političkim idejama…”

Doajen naše likovne umjetnosti akademik Zlatko Bourek (rođen u Požegi 1929. godine) ovih je dana u Modernoj galeriji u Zagrebu izložio svoj slikarski opus. Golem broj radova nastalih od 1950-ih godina do danas zaprepastio je sve koji su Boureka znali samo kao animatora ili scenografa veselih, katkad lascivnih motiva, jer je Bourek veliki slikar metafizike povijesti

 

Nasuprot političkom fanatizmu Bourek očito vjeruje u snagu života, vitalizam, erotizam, ono vragolasto. Zato je opsjednut i bećarcima, koji ponajbolje spajaju sve te elemente. ”Iako sam oduvijek bio radoholičar, punih 20 godina radio sam crtani film uz minimalnu naplatu. Svi mi, zajedno s Dušanom Vukotićem, ostali smo siromasi. Nikad nisam bio u stalnom radnom odnosu, ali sam se morao potruditi da dobijem posao. Morao sam praviti ‘dobro lice’, a to čovjeka čini cirkusantom, no istodobno i zdravom osobom“, dodao je.

 

Bourekova se izložba čini znatno važnijom od obližnjeg mondenog događaja – Miroa u Umjetničkom paviljonu. Naš veseli i raspričani sugovornik u razgovoru je usput spomenuo kako Hrvatska nema svog Diega Riveru, lijevo angažiranog meksičkog slikara, muža Fride Kahlo, a čovjek se nakon ove izložbe ne može oteti dojmu kako ga ima, eto, baš u liku Zlatka Boureka koji je u svojim slikama spojio mnoge važne hrvatske intelektualne i umjetničke tradicije…

 

Vaša velika izložba u Modernoj galeriji jedan je od kulturnih događaja godine. Ono što zaprepašćuje je činjenica da je ta velika masa slika, nastala od pedesetih godina do danas, naslikana vrlo koloritnom paletom, živim bojama, ali je potka vaših motiva ipak vrlo turobna…

A čujte, proveo sam, kao i svi mojih godina, izrazito dramatičan život i bio bih đubre da sam to prešutio… Čovjek mora osjetiti vrijeme u kojem živi i ostaviti trag o njemu.

 

Kako bi rekao Danilo Kiš – to je ”gorki talog iskustva”.

Tako je. Pazite, tu su vam dva rata, onaj prošli i ovaj zadnji. Treba to preživjeti i opstati. Legitimno je da je to ostavilo traga na meni. Razumijem modernu umjetnost koja je futuristička, ali u njoj ne znaš što je muško, a što žensko. Imate dosta slikara koji su mogli reagirati na vrijeme oko nas, ali, trt-mrt – svi su nekim čudom zaokupljeni futurizmom ispod kojega ja, oprostite, ne osjećam život.

”Čovjek mora osjetiti vrijeme u kojem živi i ostaviti trag o njemu.” – Kako bi rekao Danilo Kiš – to je ”gorki talog iskustva“ -. ”Tako je. Pazite, tu su vam dva rata, onaj prošli i ovaj zadnji. Treba to preživjeti i opstati. Legitimno je da je to ostavilo traga na meni. Razumijem modernu umjetnost koja je futuristička, ali u njoj ne znaš što je muško, a što žensko. Imate dosta slikara koji su mogli reagirati na vrijeme oko nas, ali, trt-mrt, svi su nekim čudom zaokupljeni futurizmom ispod kojega ja, oprostite, ne osjećam život”

 

Upotrijebio bih i jedan staromodni izraz: vaše slikarstvo spada u angažiranu umjetnost. U njemu ima tragova Zemlje, Krste Hegedušića…

Jako dobri moderni slikari su angažirani. Uzmite, recimo, Picassa koji je napravio najpoznatiju ratnu sliku na svijetu. Ona je živi dokaz da moderni slikar može napraviti ratnu sliku koja nije propaganda. Imate onda čuvenog slikara Diega Riveru, koji je radio velika platna. Živio je u nepismenoj zemlji, pa su njegove slike imale i tu, socijalno-prosvjetiteljsku dimenziju. Slikao je za nepismene.

 

Dobro ste spomenuli Krstu Hegedušića, s pravom. Jer na sve nas koji smo tada počeli studirati slikarstvo, a ja sam počeo 1949. godine, on je imao silan utjecaj. To tim prije jer sam bio učenik njegove žene Branke Hegedušić, koja mi je bila profesorica na Akademiji za primijenjenu umjetnost. Radi se, dakle, o angažiranoj figuraciji. Hegedušić je pak bio pod utjecajem njemačkog ekspresionizma koji je i na mene ostavio jak utisak. Ti su ljudi već po naravi svoje generacije bili angažirani, jer ne možete živjeti u takvim vremenima i proći neokrznuti, ostati po strani.

 

Iza slika rata, razaranja, logora, avijacije ipak proviruju razuzdani motivi?

Evo sad ću vam ispričati priču o jednoj slici koja visi na krajnje desnom zidu Moderne galerije. Na njoj se vide tri mala partizana i jedna mala partizanka. Te 1944. godine ja sam u partizanima na Papuku prvi put vidio partizanke u sportskim gaćama i tada smo se svi izbezumili i ponovo učlanili u omladinu (smije se)…

 

Ja sam se tog prizora sjetio nedavno, pa sam sjeo i naslikao ga jer to nije slika o ratu, nego o životu. Ima tu i nekih voltdiznijevskih motiva, ja sam na njima radio, ali bitno je to da je na toj slici mali muškić, a ja sam bio kurir, prvi put vidio žensku sa zvijezdom među cickama, pa sam tako na izložbu donio ovu partizansku sliku. Eto, to je pozadina.

 

Vi ste kao dijete bili partizanski kurir?

Tako je. Majka me povukla sa sobom, mi smo se, pomalo namjerno, a pomalo slučajno, našli tamo na Papuku. Mi smo kao Židovi bježali iz Osijeka. Mama je bila članica saniteta, prala je gaće, zavijala zavoje i štampala parole, a ja sam bio s njom i zahvaljujući tome sam prvi put u životu vidio drugarice s malim gaćicama, mlade partizanke, omladinke, pa samo svi oduševljeno ušli u SKOJ.

Majka me povukla sa sobom, mi smo se, pomalo namjerno, a pomalo slučajno, našli tamo na Papuku. Mi smo kao Židovi bježali iz Osijeka. Mama je bila članica saniteta, prala je gaće, zavijala zavoje i štampala parole, a ja sam bio s njom i zahvaljujući tome sam prvi put u životu vidio drugarice s malim gaćicama, mlade partizanke, omladinke, pa samo svi oduševljeno ušli u SKOJ

 

Poznati ste po erotskim prizorima na slikama…

Pazite, ja sam Slavonac. Mi smo dosta, kako se veli, kršćanski religiozni ljudi, ali mi život iskušavamo i puštamo da se očituje u svim njegovim emanacijama. Ako nisi zainteresiran za taj život, nisi muško. Ja jako volim bećarac. Erotizam koji se osjeti u bećarcima obožavam. To je nešto što je jako normalno u Slavoniji. Vidite, neki tamburaši polupijani pjevaju bećarce, ali to nije pravilno.

 

Pravi bećarac zapravo govori u dva reda. On sve što ima reći mora reći sažeto; to je pitanje slavonskog duha, reda i konciznosti. Slavonci govore ijekavski, ekavski i ikavski i u sva su tri izgovora uvijek podjednako precizni i sažeti – ako samo uzmete uzrečicu ”Sidi di si, jer kako si, ni za di si nisi”, uočit ćete svu ljepotu tog izraza,svu njegovu sažetost i mudrost. Zar to nije sjajno rečeno – sjedi di si, jer ni za di si nisi?

 

Inače je ženski slavonski distih agresivniji od muškog. Zašto? Jer je neudanih djevojaka više nego neoženjenih muškaraca, pa je borba žešća. Pazite ovaj diptih: “Džabe meni moga lepoga kreveta kada u njemu ležim kao sveta”. Mnoge moje teme su jako vesele, one su samo ilustracija nekih manifestacija slavonskog duha. Jako volim etnologiju. Moje slike su jako pod utjecajem etnoloških običaja, govora i izgleda – ja sam, kako bi se reklo, narodski Slavonac.

 

Tu je puno Dunava?

Interesantno je da dosta slika odražava trag zadnjih vremena. To su slike koje se zovu Dunav, Vukovar, Drava. Sve su to stvari viđene, proživljene. Pod utjecajem nekih od tih slika ja sam se znao lecnuti i pomisliti – pa ti radiš propagandu. Ali onda sam zaključio – to nije propaganda, to je trag onoga što sam osjetio od 1945. naovamo. Šteta je da su neke važne slike, neki jaki tragovi vremena, praktički iščezli, nestali s horizonta. Imate sjajnu sliku, Šimunovićevu, partizana koji prte snijeg, ali nje nema. Nadam se da će je, iz privatnog vlasništva, netko uskoro izložiti jer je to zanimljivo – a brojne moderne stvari nisu tako zanimljive.

Jest da postoji prekrasni Jadran, ali postoji i taj fenomenalni Dunav, od Batinske skele do Iloka to je 188 kilometara našeg Dunava, ali nitko, brate, ništa… Pazite, tamo su se događale značajne stvari. To je čudo, to je svjetska autocesta koja prolazi pored nas. Imao sam jednu dunavsku izložbu, u dvorcu Eltz u Vukovaru. Da se mene pita, u tom Vukovaru bi se trebale događati sve najvažnije stvari, na Dunavu i u Vukovaru – izložbe, koncerti, događanja, ali to, ne znam zašto, nije tako

 

Mi čekamo našeg Diega Riveru, ali našeg Diega Rivere nema. Pa onda imate ovo što se dogodilo od 1991. godine do danas. Masa slikara kao da nije čula za Dunav, kao da nisu sa ovoga svijeta. Jest da postoji prekrasni Jadran, ali postoji i taj fenomenalni Dunav, od Batinske skele do Iloka to je 188 kilometara našeg Dunava, ali nitko, brate, ništa… Pazite, tamo su se događale značajne stvari. To je čudo, to je svjetska autocesta koja prolazi pored nas. Imao sam jednu dunavsku izložbu, u dvorcu Eltz u Vukovaru. Da se mene pita, u tom Vukovaru bi se trebale događati sve najvažnije stvari, na Dunavu i u Vukovaru – izložbe, koncerti, događanja, ali to, ne znam zašto, nije tako.

 

Mostovi, poplave, izbjeglice, sve se vrti oko rijeka?

U glavi i danas nosim sliku Drave iz 1945. po kojoj se još svašta rojilo… Ima na izložbi i jedna slika iz tog doba gdje se vidi Drava. Često kažem, Drava, Dunav, Bosut i Orljava kod Požege, sve su to male i velike Drave koje plave i isušuju se. Slika Poplava je slavonski idiom, idiom jednog pejzaža.

 

Mi Slavonci jesmo, inače, malo opaki i zločesti, ali pogledajte ovo naše vrijeme – vidite da su ostali živi ne samo ljudi koji su imali sreće već i ljudi koji su imali neku čudnu hrabrost da ostanu živi. Pritom je važan i taj ravničarski mentalitet, ljudi stalno prevrću zemlju da ostanu živi i to im i uspijeva. Mentalitet čovjeka iz ravnice i čovjeka s kamena je različit. Oba su pošteni, ali u načinu na koji poimaju i proživljavaju život velika je razlika. Pogledajte, recimo, razlike Radauša i Kršnića. Zanimljivo je da je Radauš bio jako angažiran kao Slavonac u doba kad se to nitko nije usudio ni spomenuti, jer je to bilo drugo ime za hrvatstvo. Misliti ravničarski, to je jedna posebna dimenzija mišljenja. Slavonska vitalna misao, tako bih rekao.

 

Kako slikate slike? Mnogo ih je, to je veliki rad.

Moj je stil slikanja jako bedast. Slikam jako, jako dugo. Sliku naslikam, pa stavim sa strane. Onda je doslikavam. Uočavam njene detalje, greške, vrline, radim na tome da ove prve otklonim, a ove druge pojačam. Pojedine slike nastaju i pet godina. Nikud mi se ne žuri. Tu iz galerije su me ganjali, doslovce su mi otimali iz ruku neke slike koje su završile na izložbi, jer sam ih ja htio dorađivati. Vjerujte mi da se brojnih motiva, brojnih slika i ne sjećam. Zaboravio sam ih.

 

Prodajete li slike?

Ne, nisam imao, Bogu hvala, potrebe da ih prodajem. Ja sam filmski čovjek, kazališni čovjek, pa sam slike radio za sebe. Ako netko dođe i želi kupiti sliku, razmotrim prvo sviđa li mi se kupac. Ako mi se svidi, onda mu prodam, i ako mi je cijena dobra, ha ha ha… Ali nisam na tržištu. Često mi puta dođu u atelje ljudi, i kažu, sviđa mi se neka slika ili neki njen dio. Ja ih tada pitam – koji dio? Tada im naslikam samo fragment koji im se dopada. Citiram sam sebe.

 

(Prenosimo iz Tjednika Express, broj 223. od 10. listopada 2014.)