Dvaput je Antun Gustav Matoš polazio na put da obiđe bolesnoga prijatelja pisca, a nalazio ga je na mrtvačkome odru. Prvi put, s proljeća 1905, lađom iz Beograda pošao je prema Šapcu da posjeti Janka Veselinovića. “Ali čovjek snuje, Bog odlučuje. Baš kada htjedoh k Janku Veselinoviću u Glogovac (od njeg me rastavljahu tek dva-tri sata puta na kolima), zatekne me vijest o njegovoj smrti. Bijaše mi kao da mi umre otac, jer mi Janko bijaše često i otac i majka, pomažući mi savjetom i djelom u najmučnijim časovima. To je jedini književnik koji me i preko groba zadužio, te žalim da je njegova uspomena tako čista i slavna da je ovaj trofej na posmrtnom mu spomeniku gotovo suvišan.”

 

Tri godine kasnije, ujesen, vlakom je putovao iz Zagreba u Sarajevo. “Došavši da u Sarajevu obiđem S.S.Kranjčevića, nađoh ga na mrtvačkom odru.” Kranjčević je za Matoša “najsjajnija suza ove naše nesrećne zemlje”. “Ubiše ga dvije sile koje Schopenhauer zove neprijateljima ljudske sreće: bol i dosada. Jedini mu sport bijaše govoriti istinu. Već banalnost oko njegove smrti djelovaše tragično. Veliki pjesnici trebali bi sakriti svoju smrt, iščeznuti u elemente kao Empedokle i Shelley, ili barem zvučno pasti kao Byron i Puškin.”

Kranjčević je za Matoša “najsjajnija suza ove naše nesrećne zemlje”. “Ubiše ga dvije sile koje Schopenhauer zove neprijateljima ljudske sreće: bol i dosada. Jedini mu sport bijaše govoriti istinu. Već banalnost oko njegove smrti djelovaše tragično. Veliki pjesnici trebali bi sakriti svoju smrt, iščeznuti u elemente kao Empedokle i Shelley, ili barem zvučno pasti kao Byron i Puškin”

 

A Kranjčević je umro dugo i teško bolestan, u sumračnome unajmljenom stanu, stotinjak koraka od sarajevske tamnice Beledije, u nekoj vrsti doživotnoga hrvatskog progonstva, kojeg je Matoš savršeno svjestan i suživljen s njim: “Bosanska vlada pokaza mu više brige i simpatije od hrvatskog naroda. Na pogrebu ne bijaše zastupana ni Matica hrvatska: jamačno jer joj pokojnik bijaše nekad saradnikom. Kao najvidniji pionir hrvatske kulture u Herceg-Bosni izdahnu mučenik-pjesnik baš u času aneksije čudnim slučajem, u momentu ratne opasnosti, u zlo doba u gladne godine…”

 

U času smrti svoje Veselinović i Kranjčević imali su iste četrdeset i tri godine. Prvome, Matoš bi ljudski dužnim, prema kojemu je, po vlastitom osjećaju, imao nečistu savjest. O “Hajduk Stanku”, najambicioznijem literarnom djelu Veselinovićevu, napisao je poraznu kritiku u kojoj “žali sebe što je morao čitati roman do kraja, a i pisca što je morao napisati tih 456 strana”.

 

Mladom i naprednom, ustvari nadobnudnom, nije mu godila arhaična seljačka epika velikoga mačvanskog pisca. Poslije te kritike nije sedam godina s Jankom Veselinovićem progovorio riječi, pa se slučajno sastaše po Matoševom povratku iz Pariza: “Nađoh ga u jednoj pivnici na Terazijama. Kad opazih kako uvenu i oronu, kad vidjeh tanki vrat i mršave ruke u tog nekada najboljeg mačvanskog ‘đide’, pobratima hajduka Jevđevića i seoskog učitelja, zaplakasmo obojica.” Tako se, srećom po Matoša, izmiriše malo prije Veselinovićeva kraja.

 

Ni Kranjčević mu, zapravo, nije bio estetski po volji. I u nekrologu pod naslovom “U sjeni velikog imena”, izrazito emotivnom i snažnom, jednom od, valjda, najzanesenijih posmrtnih slova u povijesti ovoga jezika, Matoš niže zamjerke pjesniku, sve do onih fundamentalnih: “Kao činovnik, bijaše on savjestan i kao pjesnik. Ma šta se govorilo, njegovo obrazovanje ne bijaše visoko kao njegov talenat. To je jamačno razlog što pisaše samo stihove, jer su najbolji oblik za poluobrazovane ljude.” Ali onda i ovako: “Fantazija mu nije velika, šala mu nije duhovita, filozofija mu je neorginalna, ali snagom svog altruizma i muzikalnošću lapidarnog izraza on je prva naša suvremena literarna snaga, upravo najčišći glas naše savjesti.”

Iako je i sam pravaš, ali još mnogo žešći od Kranjčevića, Matošev doživljaj književnoga i pjesničkog pripadanja onoliko je širi od hrvatske nacije, koliko je širi njegov jezik, i posve prirodno se rasprostire preko cijele srpske književnosti

 

Do ovoga zadnjeg, do naše savjesti, Antunu Gustavu Matošu zapravo je najviše stalo, u Kranjčevićevom, ali i u svim drugim slučajevima. “Prem je počeo kao pravaš i kao politički pravaš osjećao, pjesnik nije popovao u našim političkim terevenkama, jer nije bio društveno slobodan i jer je uvidio da se naše stranke ne bore kao ljudi nego kao klevetnici.”

 

I: “Ako je u pravu idealni kršćanin Pascal, tvrdeći da je ‘bolest prirodno stanje kršćana’, Kranjčević je kršćanin svojim kultom boli, svojom subjektivnošću i svojim moralnim revoltima. Ima izvrsnih kršćana što ne vjeruju, jer kršćanstvo nije samo dogma nego i psiha po kojoj Nietzsche računa u kršćane i mnoge ‘bezbošce’, kao npr. Socijaliste.”

 

I napokon ono što je važno i što govori jednako o Matošu kao i o Kranjčeviću, i o matoševskom konceptu nacionalne književnosti: “Kranjčević je toliko naš, toliko reprezentativan, da nije samo jeka stare hrvatske literature, nego je unatoč izrazitom svom pravaštvu po svojoj poetici i utjecajima, po čistom svom jeziku i narodnom krepkom izrazu isto tako srpski kao i hrvatski pjesnik. Dok je svojom etičnom refleksivnošću još najsličniji Njegošu, plahovitošću svog usamljenog i ogorčenog temperamenta još je najsličniji Đuri Jakšiću.”

 

Tako piše zreli Matoš, u kojem se, pet i pol godina prije njegova kraja, već gnijezdi bolest od koje će umirati i umrijeti u jednakim mukama kao i Kranjčević, ali još mnogo samiji i napušteniji. Iako je i sam pravaš, ali još mnogo žešći od Kranjčevića, Matošev doživljaj književnoga i pjesničkog pripadanja onoliko je širi od hrvatske nacije, koliko je širi njegov jezik, i posve prirodno se rasprostire preko cijele srpske književnosti.

Ne treba Matošu spomenik. Ne treba mu ništa. Ne znamo čita li ga u današnjoj Hrvatskoj tko, ali znamo da ga krivotvore i izdaju kao lažnu banknotu kojom bi da legitimiziraju svoju mržnju prema Srbima. Njega koji bi i Kranjčevića dijelio sa Srbima, a Janko Veselinović mu “često bijaše i otac i majka”

 

Kao i njegova biografija, uostalom, njegov život bijedni, u kojemu ga je samo jedan književnik “preko groba zadužio”, srpski prozaist Janko Veselinović, i u kojemu su postojala samo dva grada: Zagreb koji je bio Matoševa projekcija, hologram, žudnja, i Beograd koji je bio njegova zbilja.

 

Da, potucao se on i po Parizu, a bio je, čitamo to, na nekoliko dana i u Veneciji…

 

O stogodišnjici smrti Antuna Gustava Matoša tumarala je hrvatska ministrica kulture po pariškoj periferiji i predgrađima, e ne bi li namolila kojega tamošnjeg povjerenika i predsjednika mjesne zajednice da joj dozvoli odložiti u kakvom parku spomenik Matošu, onaj genijalni rad Ivana Kožarića. I na kraju joj je, javlja dalekovidnica, jedan i dopustio da to učini. Ali nije to više bio Pariz, nego neka obližnja varošica koja ne obiluje mjedenim niti gvozdenim odljevima, pa se ministrica mogla trijumfalno vratiti u domovinu.

 

Tom spomeniku, međutim, prije je mjesto u Šapcu nego u tom pripariškom dugom selu. A još mnogo prije u Beogradu, pred Dardanelima ili pred bilo kojom drugom skadarlijskom krčmom. Beogradska bi gospoda Matoša dočekala onako kako su ga dočekala i s jeseni 1894, a što bi s njegovim spomenikom činile beogradske barabe, huligani i nacionalisti, to se ionako ne broji. Najgora je, ipak, ravnodušnost, najgori su “bol i dosada”, ti neprijatelji ljudske sreće. Kako mu je bilo u Beogradu? Ovako: “Postao sam čelista, pa novinar, literat. Nije bogznašta.”

 

Ali ne treba Matošu spomenik. Ne treba mu ništa. Ne znamo čita li ga u današnjoj Hrvatskoj tko, ali znamo da ga krivotvore i izdaju kao lažnu banknotu kojom bi da legitimiziraju svoju mržnju prema Srbima. Njega koji bi i Kranjčevića dijelio sa Srbima, a Janko Veselinović mu “često bijaše i otac i majka”.

 

(Prenosimo s autorova portala).