autograf.hr

novinarstvo s potpisom

  • Naslovnica
  • Kolumne
    • 45.PARALELA
    • ADVOCATA DIABOLI
    • ALLEGRO BARBARO
    • Arhiva – VRIJEME SUODGOVORNOSTI
    • A/TEOBLOGIJA
    • BALKANSKI AMBASADOR
    • BELEŽNICA
    • BEO DIJAGNOZE
    • BEZ ŠALABAHTERA
    • BEZIMENE PRIČE
    • BITI ILI NE BITI
    • BUDIMO PAMETNI
    • CRNA OFCA
    • CSI: MULTIPLEX
    • DEMOCROACIA
    • EJRENA
    • ESHATON
    • GLOBALNI KAOS
    • HASHTAG BOSNA
    • HERETIČKI PABIRCI
    • HOMO VITRUVIUS
    • IMAM PRAVO
    • IMPRESIJE I VARIJACIJE
    • INTER(N)ALIA
    • ISTOČNO OD RAJA
    • IŠAH
    • IZ PRIJESTOLNICE (KULTURE)
    • IZ ZEMLJE SNOVA
    • IZVJESNA ZAJEDNICA
    • KONTRAPUNKT
    • KOZMOPOLITEIA
    • LJUBLJANSKI ZVON
    • LJUTA PAPRIKA
    • MAŠKARADA
    • MILLENIUM
    • NA KAUČU
    • NA KRAJU PAMETI
    • NADA I ODGOVORNOST
    • (NE)MIRNA BOSNA
    • NIJE DA NIJE
    • NJEGOVIM STOPAMA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • ODJECI VLADANJA
    • OKLOP OD PAPIRA
    • OPSERVATORIJ SARAJEVO
    • PARRHēSIA
    • UZVODNO PLIVANJE
    • PISMA S TREĆIĆA
    • POBRATIMSTVO LICA
    • POGLED S LIJEVA
    • POROK PRAVDE
    • POLUPJESNIK I BOLESNIK
    • PRAŠKA PRIZMA
    • PRAVIČNA BUDUĆNOST
    • PRESUMPCIJA UMNOSTI
    • PRIJE POVRATKA
    • PRODUŽECI
    • PROMETEJEVE FIGURE
    • QUIETA MOVERE
    • RAZUM I OSJEĆAJI
    • REALISTIČNA UTOPIJA
    • REVOLUCIJA NJEŽNOSTI
    • REZOVI I MIRENJA
    • ROGOBORENJA
    • ROMANIN PETERAC
    • RUBNI ZAPISI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • S PUPKA SVIJETA
    • [email protected]
    • SIZIFOVE POSLANICE
    • SLOBODNI ZIDAR
    • SOFIJINA KATEDRA
    • SUBOTOM UZ KAVU
    • ŠTO ZNAM, TO I VIDIM
    • TERRA SEXUALIS
    • UNDER COVER
    • USTAVNI REFLEKTOR
    • UVIK KONTRA
    • UZVODNO PLIVANJE
    • VITA CROATIVA
    • ŽIVJETI U HRVATSKOJ
    • VLAŠKA POSLA
    • VOANERGES
    • VRIJEME I VJEČNOST
    • ZIMSKO LJETOVANJE
  • OSVRT
  • ODJECI
  • INTERVJU
  • ORBI ET POPULIS
  • Kultura
    • OBAVEZNA LEKTIRA
    • ZIMIN NOĆNI IZBOR
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • Ex libris D. Pilsel
    • OGLEDI
    • CSI: MULTIPLEX
    • CSI Vladimira C. Severa
    • ISTOČNO OD RAJA
    • BEZ RIJEČI
    • Moderna vremana info
    • SCRIPTA MANENT
  • ABRAHAMOVA DJECA
  • FELJTON
  • Tko smo
    • O nama
    • Impressum
    • Kontakt
    • Etički kodeks
  • Prijava
  • DEMOCROACIA <br>Drago Pilsel
    DEMOCROACIA
    Drago Pilsel
  • POGLED S LIJEVA <br> Nela Vlašić
    POGLED S LIJEVA
    Nela Vlašić
  • KONTRAPUNKT <br> Branimir Pofuk
    KONTRAPUNKT
    Branimir Pofuk
  • PRESUMPCIJA UMNOSTI <br> Marko Vučetić
    PRESUMPCIJA UMNOSTI
    Marko Vučetić
  • GLOBALNI KAOS<br>Damir Grubiša
    GLOBALNI KAOS
    Damir Grubiša
  • VLAŠKA POSLA <br> Ante Tomić
    VLAŠKA POSLA
    Ante Tomić
  • VRIJEME I VJEČNOST <br> Peter Kuzmič
    VRIJEME I VJEČNOST
    Peter Kuzmič
  • ADVOCATA DIABOLI<br> Anna Maria Grünfelder
    ADVOCATA DIABOLI
    Anna Maria Grünfelder

Država u kojoj su zrakoplovi bitniji od umirućih građana

Autor: Marko Vučetić / 29.10.2020. 1 Comment

Marko Vučetić

Marko Vučetić

Hrvatska je malena zemlja koja je, u ironijskom smislu, otela filozofa Schopenhauera, kako bi ga mogla zadržati u stanju neprestane tenzije, jer tako ovaj filozof više ne pripada sebi, nego onima koji su ga oteli. [Read more…]

Filed Under: PRESUMPCIJA UMNOSTI Tagged With: diktatori, Marko Vučetić, Presumpcija umnosti, Schopenhauer, zrakoplovi

”Silan odlazak” i silne dileme oko haškog samoubojstva

Autor: Anna Maria Grünfelder / 08.12.2017. Leave a Comment

Anna-Maria GruenfelderSamoubojstvo S. P. u haškoj sudnici pred televizijskim kamerama televizije nije moglo a da ne izazove šok i nevjericu te razne, uglavnom neprimjerene, usporedbe: austrijski dnevnik Die Krone, list malog formata (gdje se priprostiji građani smiju ispucati i tom se slobodom izdašno koriste) objavio je odmah usporedbu iz povijesti – sa samoubojstvom Reichsfeldmaršala Hermanna Goeringa, Hitlerovog izabranog nasljednika. [Read more…]

Filed Under: ADVOCATA DIABOLI Tagged With: Advocata diaboli, Anna Maria Gruenfelder, Bog, Crkva, Die Krone, Evžen Plocek, Goering, Hitler, Hrvatska, ICTY, Inoslav Bešker, Isus, Jan Palach, Jan Zajíc, Jihlava, Juda, Jutarnji list, katekizam, Mehmed IV, Rüdiger Bittner, Schopenhauer

Zašto je ”smrt Boga” dobrodošla teologiji

Autor: Željko Pavić / 13.07.2016. Leave a Comment

Odbojna riječ Zoran Grozdanov 001Zoran Grozdanov, ”Odbojna riječ – Smrt Boga kod Ranoga Hegela i ranoga Moltmanna”, Fabrika knjiga, Beograd, 2016.

Mala su-razmišljanja uz knjigu Zorana Grozdanova o teologiji Jürgena Moltmanna [Read more…]

Filed Under: Ex libris D. Pilsel Tagged With: Adorno, Ante Pažanin, apostol Pavao, Augustin, Beograd, BiH, Bog pred križem, Dietrich Bonhoeffer, Ex libris, Fabrika knjiga, Fides et ratio, Friedrich Nietzsche, György Lukács, Hegel, Heidegger, Husserl, Isus, Josip Oslić, Jügen Moltmann, Kant, Krist, Ljubo Lucić, Martin Luther, P. Celan, Pilat, Schopenhauer, Toma Akvinski, Tomislav Ladan, Željko Pavić, Zoran Grozdanov

Krivotvorenje i izdaja Matoša

Autor: Miljenko Jergović / 21.09.2014. Leave a Comment

Dvaput je Antun Gustav Matoš polazio na put da obiđe bolesnoga prijatelja pisca, a nalazio ga je na mrtvačkome odru. Prvi put, s proljeća 1905, lađom iz Beograda pošao je prema Šapcu da posjeti Janka Veselinovića. “Ali čovjek snuje, Bog odlučuje. Baš kada htjedoh k Janku Veselinoviću u Glogovac (od njeg me rastavljahu tek dva-tri sata puta na kolima), zatekne me vijest o njegovoj smrti. Bijaše mi kao da mi umre otac, jer mi Janko bijaše često i otac i majka, pomažući mi savjetom i djelom u najmučnijim časovima. To je jedini književnik koji me i preko groba zadužio, te žalim da je njegova uspomena tako čista i slavna da je ovaj trofej na posmrtnom mu spomeniku gotovo suvišan.”

 

Tri godine kasnije, ujesen, vlakom je putovao iz Zagreba u Sarajevo. “Došavši da u Sarajevu obiđem S.S.Kranjčevića, nađoh ga na mrtvačkom odru.” Kranjčević je za Matoša “najsjajnija suza ove naše nesrećne zemlje”. “Ubiše ga dvije sile koje Schopenhauer zove neprijateljima ljudske sreće: bol i dosada. Jedini mu sport bijaše govoriti istinu. Već banalnost oko njegove smrti djelovaše tragično. Veliki pjesnici trebali bi sakriti svoju smrt, iščeznuti u elemente kao Empedokle i Shelley, ili barem zvučno pasti kao Byron i Puškin.”

Kranjčević je za Matoša “najsjajnija suza ove naše nesrećne zemlje”. “Ubiše ga dvije sile koje Schopenhauer zove neprijateljima ljudske sreće: bol i dosada. Jedini mu sport bijaše govoriti istinu. Već banalnost oko njegove smrti djelovaše tragično. Veliki pjesnici trebali bi sakriti svoju smrt, iščeznuti u elemente kao Empedokle i Shelley, ili barem zvučno pasti kao Byron i Puškin”

 

A Kranjčević je umro dugo i teško bolestan, u sumračnome unajmljenom stanu, stotinjak koraka od sarajevske tamnice Beledije, u nekoj vrsti doživotnoga hrvatskog progonstva, kojeg je Matoš savršeno svjestan i suživljen s njim: “Bosanska vlada pokaza mu više brige i simpatije od hrvatskog naroda. Na pogrebu ne bijaše zastupana ni Matica hrvatska: jamačno jer joj pokojnik bijaše nekad saradnikom. Kao najvidniji pionir hrvatske kulture u Herceg-Bosni izdahnu mučenik-pjesnik baš u času aneksije čudnim slučajem, u momentu ratne opasnosti, u zlo doba u gladne godine…”

 

U času smrti svoje Veselinović i Kranjčević imali su iste četrdeset i tri godine. Prvome, Matoš bi ljudski dužnim, prema kojemu je, po vlastitom osjećaju, imao nečistu savjest. O “Hajduk Stanku”, najambicioznijem literarnom djelu Veselinovićevu, napisao je poraznu kritiku u kojoj “žali sebe što je morao čitati roman do kraja, a i pisca što je morao napisati tih 456 strana”.

 

Mladom i naprednom, ustvari nadobnudnom, nije mu godila arhaična seljačka epika velikoga mačvanskog pisca. Poslije te kritike nije sedam godina s Jankom Veselinovićem progovorio riječi, pa se slučajno sastaše po Matoševom povratku iz Pariza: “Nađoh ga u jednoj pivnici na Terazijama. Kad opazih kako uvenu i oronu, kad vidjeh tanki vrat i mršave ruke u tog nekada najboljeg mačvanskog ‘đide’, pobratima hajduka Jevđevića i seoskog učitelja, zaplakasmo obojica.” Tako se, srećom po Matoša, izmiriše malo prije Veselinovićeva kraja.

 

Ni Kranjčević mu, zapravo, nije bio estetski po volji. I u nekrologu pod naslovom “U sjeni velikog imena”, izrazito emotivnom i snažnom, jednom od, valjda, najzanesenijih posmrtnih slova u povijesti ovoga jezika, Matoš niže zamjerke pjesniku, sve do onih fundamentalnih: “Kao činovnik, bijaše on savjestan i kao pjesnik. Ma šta se govorilo, njegovo obrazovanje ne bijaše visoko kao njegov talenat. To je jamačno razlog što pisaše samo stihove, jer su najbolji oblik za poluobrazovane ljude.” Ali onda i ovako: “Fantazija mu nije velika, šala mu nije duhovita, filozofija mu je neorginalna, ali snagom svog altruizma i muzikalnošću lapidarnog izraza on je prva naša suvremena literarna snaga, upravo najčišći glas naše savjesti.”

Iako je i sam pravaš, ali još mnogo žešći od Kranjčevića, Matošev doživljaj književnoga i pjesničkog pripadanja onoliko je širi od hrvatske nacije, koliko je širi njegov jezik, i posve prirodno se rasprostire preko cijele srpske književnosti

 

Do ovoga zadnjeg, do naše savjesti, Antunu Gustavu Matošu zapravo je najviše stalo, u Kranjčevićevom, ali i u svim drugim slučajevima. “Prem je počeo kao pravaš i kao politički pravaš osjećao, pjesnik nije popovao u našim političkim terevenkama, jer nije bio društveno slobodan i jer je uvidio da se naše stranke ne bore kao ljudi nego kao klevetnici.”

 

I: “Ako je u pravu idealni kršćanin Pascal, tvrdeći da je ‘bolest prirodno stanje kršćana’, Kranjčević je kršćanin svojim kultom boli, svojom subjektivnošću i svojim moralnim revoltima. Ima izvrsnih kršćana što ne vjeruju, jer kršćanstvo nije samo dogma nego i psiha po kojoj Nietzsche računa u kršćane i mnoge ‘bezbošce’, kao npr. Socijaliste.”

 

I napokon ono što je važno i što govori jednako o Matošu kao i o Kranjčeviću, i o matoševskom konceptu nacionalne književnosti: “Kranjčević je toliko naš, toliko reprezentativan, da nije samo jeka stare hrvatske literature, nego je unatoč izrazitom svom pravaštvu po svojoj poetici i utjecajima, po čistom svom jeziku i narodnom krepkom izrazu isto tako srpski kao i hrvatski pjesnik. Dok je svojom etičnom refleksivnošću još najsličniji Njegošu, plahovitošću svog usamljenog i ogorčenog temperamenta još je najsličniji Đuri Jakšiću.”

 

Tako piše zreli Matoš, u kojem se, pet i pol godina prije njegova kraja, već gnijezdi bolest od koje će umirati i umrijeti u jednakim mukama kao i Kranjčević, ali još mnogo samiji i napušteniji. Iako je i sam pravaš, ali još mnogo žešći od Kranjčevića, Matošev doživljaj književnoga i pjesničkog pripadanja onoliko je širi od hrvatske nacije, koliko je širi njegov jezik, i posve prirodno se rasprostire preko cijele srpske književnosti.

Ne treba Matošu spomenik. Ne treba mu ništa. Ne znamo čita li ga u današnjoj Hrvatskoj tko, ali znamo da ga krivotvore i izdaju kao lažnu banknotu kojom bi da legitimiziraju svoju mržnju prema Srbima. Njega koji bi i Kranjčevića dijelio sa Srbima, a Janko Veselinović mu “često bijaše i otac i majka”

 

Kao i njegova biografija, uostalom, njegov život bijedni, u kojemu ga je samo jedan književnik “preko groba zadužio”, srpski prozaist Janko Veselinović, i u kojemu su postojala samo dva grada: Zagreb koji je bio Matoševa projekcija, hologram, žudnja, i Beograd koji je bio njegova zbilja.

 

Da, potucao se on i po Parizu, a bio je, čitamo to, na nekoliko dana i u Veneciji…

 

O stogodišnjici smrti Antuna Gustava Matoša tumarala je hrvatska ministrica kulture po pariškoj periferiji i predgrađima, e ne bi li namolila kojega tamošnjeg povjerenika i predsjednika mjesne zajednice da joj dozvoli odložiti u kakvom parku spomenik Matošu, onaj genijalni rad Ivana Kožarića. I na kraju joj je, javlja dalekovidnica, jedan i dopustio da to učini. Ali nije to više bio Pariz, nego neka obližnja varošica koja ne obiluje mjedenim niti gvozdenim odljevima, pa se ministrica mogla trijumfalno vratiti u domovinu.

 

Tom spomeniku, međutim, prije je mjesto u Šapcu nego u tom pripariškom dugom selu. A još mnogo prije u Beogradu, pred Dardanelima ili pred bilo kojom drugom skadarlijskom krčmom. Beogradska bi gospoda Matoša dočekala onako kako su ga dočekala i s jeseni 1894, a što bi s njegovim spomenikom činile beogradske barabe, huligani i nacionalisti, to se ionako ne broji. Najgora je, ipak, ravnodušnost, najgori su “bol i dosada”, ti neprijatelji ljudske sreće. Kako mu je bilo u Beogradu? Ovako: “Postao sam čelista, pa novinar, literat. Nije bogznašta.”

 

Ali ne treba Matošu spomenik. Ne treba mu ništa. Ne znamo čita li ga u današnjoj Hrvatskoj tko, ali znamo da ga krivotvore i izdaju kao lažnu banknotu kojom bi da legitimiziraju svoju mržnju prema Srbima. Njega koji bi i Kranjčevića dijelio sa Srbima, a Janko Veselinović mu “često bijaše i otac i majka”.

 

(Prenosimo s autorova portala).

Filed Under: OSVRT Tagged With: autograf.hr, autor, Byron, Empedokle, izdavač, Janko Veselinović, knjiga, književnik, književnost, Kranjčević, kultura, Matoš, Miljenko Jergović, osvrt, pisac, portal, Puškin, Schopenhauer, Shelley

DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

VIDEO: VRIJEME SUODGOVORNOSTI

ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

VRIJEME SUODGOVORNOSTI - ostale emisije

Facebook

Želite li primati naš newsletter?

Upišite svoj e-mail i pratite najnovije aktualnosti!

Postanite podupiratelj našega portala. Vi ste dokaz da možemo stvarati bolje društvo i da ponekad valja htjeti i nemoguće kako bismo dosegnuli moguće.

Molimo vas da pomognete Autograf.hr uplatom priloga na naš račun (kliknite ovdje).
Hvala vam!

OBAVEZNA LEKTIRA

Viktor E. Frankl: Liječnik i duša

Viktor E. Frankl: Liječnik i duša

Piše: Tihana Pšenko Miloš

Ex libris D. Pilsel

Viktor Ivančić: Radnici i seljaci

Viktor Ivančić: Radnici i seljaci

Piše: Katarina Luketić

SCRIPTA MANENT

Kontroverze hrvatske povijesti 20. stoljeća

...

Ne reci da nemamo ništa

...

Bjeguni

...

Vladar sjena

...

Pavao

...

PROČITAJTE U TJEDNIKU NOVOSTI:

  1. Popravljamo uspomene

    Popravljamo uspomene

    boris-dezulovic
  2. Glava u toplom

    Glava u toplom

    viktor-ivancic
  3. Nova klasa

    Nova klasa

    marinko-culic

Novosti | Arhiva

KRONIKA SNV-a

  1. Zagreb i Ljubljana uz braću Ivković

    Zagreb i Ljubljana uz braću Ivković

    anja-kozul
  2. Čudo u Ogulinu

    Čudo u Ogulinu

    paulina-arbutina
  3. Ujedinjena Baranja za Baniju

    Ujedinjena Baranja za Baniju

    nenad-jovanovic

Kronika SNV-a | Arhiva

SNV – VIJESTI I NAJAVE

  1. Otvorena Banijska kuća

    Otvorena Banijska kuća

    28.01.2021.
  2. Donacije za Banijce i Banijke pogođene potresom

    Donacije za Banijce i Banijke pogođene potresom

    05.01.2021.
  3. Važni kontakti za pomoć u okviru akcije “Banija je naša kuća”

    Važni kontakti za pomoć u okviru akcije “Banija je...

    05.01.2021.

SNV VIJESTI i NAJAVE | Arhiva

Drago Pilsel: Argentinski roman

Drago Pilsel: Argentinski roman

Partnerska organizacija:

SNV

ZAHVALJUJEMO SE POTPORI REDAKCIJA:

Večernji list Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt

Copyright © 2021 | AUTOGRAF.HR | Izrada portala : Poslovna učionica d.o.o. | Log in

Mrežne stranice www.autograf.hr koriste kolačiće ("cookies") za napredniju funkcionalnost stranica, ugodnije posjetiteljevo iskustvo, te prikaza web bannera i drugih oglasa. Postavke korištenja kolačića možete kontrolirati i odrediti u vašem pregledniku mrežnih stranica ("web browser"). Ako se slažete s korištenjem kolačića na mrežnim stranicama www.autograf.hr molimo kliknite "Slažem se". Posjet i pregled mrežnih stranica na www.autograf.hr moguć je i bez korištenja kolačiča, no tada neće biti isporučene neke funkcionalnosti kojima kolačići upravljaju. Slažem se