novinarstvo s potpisom
Piše: Dobroslav Silobrčić
Foto: Rabble.ca
Žižek je mit. “Enfant terrible” moderne svjetske filozofije. Mnogi ga obožavaju, neki mrze. Fenomenalan komunikator, ozbiljan istraživač, sjajno školovan i iznimno duhovit čovjek. U subotu 17. siječnja ima nastup u “Filozofskom teatru” u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. Ako ga želite slušati i gledati, jer Slavoj Žižek je sam po sebi predstava, morate se što prije pobrinuti za ulaznicu. [Read more…]
Žestoko se udarilo po Dujomiru Marasoviću, HDZ-ovom saborskom zastupniku, koji je u Saboru izjavio da će HDZ ”pomesti sve sa HRT-a“. Nekako najžešće iz SDP-ovih saborskih redova.
”Ma koga ćete vi pomesti“, čudio se SDP-ov predsjednik Sabora Josip Leko, dok je Nenad Stazić odlučio pojasniti što to Marasović i HDZ kane učiniti. ”Pomest će i sve novinare koji im se ne sviđaju. Ne samo njih. Pomest će, kao što Dujomir Marasović najavljuje, i sve urednike na HRT-u. I ne samo njih…“, nabrajao je Stazić, zaključivši da Marasović nije bilo tko, da se radi o saborskom zastupniku čije prijetnje treba shvatiti najozbiljnije te da ta prijetnja nije izrečena negdje uz kavu, već u Hrvatskom saboru.
Doista, ono što je Marasović ispalio čini se kao ozbiljna prijetnja nekoga tko demokraciju i važnost medijskih sloboda uopće ne shvaća. I malo tko može zamisliti nekog, recimo, SDP-ovca koji iz opozicijskih klupa prijeti HDZ-ovoj vlasti da će pomesti sve na HRT-u čim se te vlasti dočepa.
Jasno, oni nisu isti, kako to često zna istaknuti aktualni SDP-ov predsjednik. Jer oni su, eto, prepuni razumijevanja za demokraciju, za razliku od tih sirovih i priprostih nesretnika iz HDZ-a. Oni su progresivni i moderni, demokracija im je u malom prstu, a značaj medijskih sloboda u modernom društvu kristalno im je jasan.
Mali je problem to što im je potpuno jasno i to da Marasović govori istinu. I ne samo to, i oni su sami temeljito pomeli što se pomesti dalo. Ima još. Oni su tom HDZ-u, odnosno bilo kome tko osvoji vlast, dali alat da može mirne duše potpuno zakonito mesti po Prisavlju do mile volje.
Apsurdno je da je temelje koliko-toliko politički neovisnoj javnoj radioteleviziji udario također SDP. Ali onaj račanovski, u kojem je Milanović tek učio prve političke korake.
Tadašnji Zakon o HRT-u, izrađen pod patronatom ministra kulture Antuna Vujića i izglasan u veljači 2003. godine, predvidio je da parlamentarna većina i manjina moraju usuglasiti članove Programskog vijeća HRT-a koje pak dvotrećinskom većinom imenuje glavnog ravnatelja, a onda na njegov prijedlog imenuje i ravnatelje televizije, radija i glazbene produkcije. Oni pak Vijeću predlažu svoje direktore programa i glavne urednike.
Takvo zakonsko rješenje možda djeluje komplicirano, ali u pravilu ne daje prostora za bilo kakvu masovnu političku metlu na HRT-u. Milanovićeva vlada u srpnju 2012. mijenja pravila igre pa njihov Zakon o HRT-u propisuje da kandidata za glavnog ravnatelja predlaže saborski Odbor za medije, a izglasava ga Sabor većinom glasova.
Prevedeno na jezik kojeg svatko razumije, glavnog ravnatelja postavlja aktualna vlast.
Zatim glavni ravnatelj, kojeg je izabrala aktualna vlast, postavlja glavne urednike na HRT-u (po današnjem ustroju svaki programski kanal ima svog glavnog urednika), koji mu potom predlažu urednike pojedinih programa. Naravno, i njih mora amenovati ovaj glavni ravnatelj.
Drugim riječima, svaki onaj koji osvoji vlast nakon SDP-ove koalicije, ukoliko želi provoditi zakone ove zemlje, zapravo neće imati izbora. Nego će morati postaviti svog glavnog ravnatelja koji će potom postaviti svoje glavne urednike, a onda će, na njihov prijedlog, imenovati i urednike pojedinih programa.
Marasović to naziva ”pometanjem“, oni mrvu mudriji hadezeovci to bi mogli zvati poštivanjem zakona ove zemlje.
Zbog toga bi ubuduće, kad iz saborskih klupa ne previše pametan netko krene objašnjavati kakvom će metlom krenuti prema HRT-u, svaki esdepeovac trebao ustati i zapljeskati. A onda se javiti za ispravak krivog navoda i zatražiti da im kolege, koji će danas-sutra osvojiti vlast, ubuduće zahvale na pripremi terena za savršeno lako osvajanje te prisavske katakombe duha.
I da ne bi bilo nikakve zabune, kada danas-sutra Sabor bude izglasavao za budućeg šefa ili šeficu HRT-a neku omraženu spodobu čiji je životopis protkan političkim djelovanjem u medijima, za to neće biti kriv Marasović ni HDZ.
(Prenosimo s portala Forum.tm).
Piše: Sandra Bartolović
Foto: Ognjen Alujević
Potpredsjednik SDSS-a, predsjednik SNV-a i šef saborskog Odbora za vanjsku politiku Milorad Pupovac, inače poslovično suzdržan i sklon neodređenom diplomatskom izričaju, sve manje krije nezadovoljstvo neuspjehom SDP-a i partnera, jednako kao i povratkom u prošlost i dizanjem nacionalnih tenzija i klerikalnog naboja u režiji HDZ-a i stranaka koje ga prate, tako i predsjednikom države čiji ga potezi i izjave zbunjuju.
Ogorčen je i činjenicom da je politika postala sama sebi svrhom umjesto da je okrenuta građanima o kojima ovisi, a kojima umjesto velikih djela nudi i daje samo velike riječi.
Vlada Zorana Milanovića odnedavno formalno je manjinska, pa njezin opstanak ovisi i o vašim glasovima. SDSS sa svoja tri glasa prošle godine nije podupro ni tadašnji rebalans ni proračun za 2014. godinu. Kako ćete se postaviti ovu godinu? Što su vaši uvjet za dizanje ruke za skorašnji rebalans, a potom i proračun za 2015.?
Osim najava o uštedama, nismo upoznati s konkretnim mjerama u rebalansu. Što se rebalansa tiče, tražit ćemo da se ne smanjuju sredstva za obrazovanje i znanost te za razvoj i obnovu. A što se proračuna tiče, za to svoje stavove tek pripremamo. Svakako ćemo tražiti da se povećaju sredstva za zapošljavanje mladih te osiguraju sredstva za razvoj najnerazvijenijih dijelova zemlje.
Je li za vas opcija rušenje Vlade, s obzirom da je to sada alat koji imate u rukama?
Nismo za rušenje, ali jesmo za promjene. U Hrvatskoj se svako malo želi rušiti, ali se ne želi mijenjati. I dosad se rušilo, ali se nije mijenjalo. Na bolje, naravno, a ne na gore, kao što se promijenila atmosfera i politika u našoj zemlji. SDP ne uspijeva naprijed, a zato HDZ uspijeva nazad. U takvim okolnostima od alata radije ne bismo koristili čekić, već glavu.
Zašto ste uz Vladu kojoj se protivi dvije trećine građana i koju analitičari već proglašavaju najneuspješnijom ikad?
Ovo svakako nije uspješna Vlada. Bar dosad. A kako stvari stoje u našoj politici, ne znači da ne može biti neuspješnijih. Stvari ionako već 5-6 godina idu od lošeg prema gorem. Poput većine građana, i mi vidimo da se nalazimo pred nemogućim izborom – da biramo između današnjeg lošeg i mogućeg sutrašnjeg goreg.
Glasali ste protiv Zakona o radu, koji bi trebao biti legitimacija Vlade koju predvodi socijaldemokratska stranka. Biste li se složili s ocjenama velikog dijela javnosti da su ova Vlada i SDP socijalno neosjetljivi, antiradnički raspoloženi, a blagonakloni prema krupnom kapitalu?
Oni bi se naljutili kad bih to rekao, zato što misle da je dovoljno da imaju crvenu boju na logu i retoriku empatijskog, moralizacijskog neoliberalizma pa da se oni osjećaju socijaldemokratima, a mi da ih smatramo takvima. Bojim se da oni ili ne znaju ili ne vjeruju u snagu politike jednakosti i solidarnosti kao pokretačke snage društva i njegove ekonomije. Danas svi, pa i naši socijaldemokrati, misle da jedino ukidanje instituta socijalne države i radno-socijalnih prava osiguravaju napredak. No, to je dogma sad već totalitarne neoliberalne ideologije.
Slažete se, dakle, s prevladavajućom ocjenom da je riječ o vlasti neoliberalnog usmjerenja?
Da, točno je da imaju lijevu neoliberalnu politiku koju najbolje ilustrira činjenica da je Sabor u istom danu izglasao smanjenje radničkih i povećanje homoseksualnih prava. Povećanje identitetskih političkih prava neće proširiti slobode i jednakost ako se budu smanjivala socioekonomska politička prava, jednako kao što u klasičnom liberalizmu to nije osigurano s pravom glasa i pravom slobodnog mišljenja.
Uglavnom podupirete vladajuću koaliciju, ali ste u zadnjih godinu dana sve kritičniji i sve češće im uskraćujete potporu u parlamentu? Kada i zašto je došlo do tog zaokreta?
Kritični smo zbog toga što ne rade u skladu s usuglašenim programom Vlade i što ne rade u skladu sa zahtjevom prilika. Bit ćemo kritični i ubuduće. Koliko god bude trebalo, i to s lijeve, socijaldemokratske pozicije. Osim toga, kritični smo i zbog toga što prave greške u vođenju Vlade i u komuniciranju Vladinih politika s građanima i s javnošću.
Foto: Ognjen Alujević
Koje su točke na kojima se razilazite s Kukuriku koalicijom?
Razilazimo se oko razumijevanja uloge države u ekonomiji. Oni se rukovode pravilom: što slabija država, to jača ekonomija. Mi mislimo da je to pogrešno. I to iz dva razloga: prvo, s takvom logikom ovakva slaba, neinstitucionalizirana država teško da će moći funkcionirati kako treba i u osnovnim funkcijama – sigurnosti za sve, pravičnosti za sve i administrativne pristupačnosti za sve; drugo, ako naša država neće preuzeti ulogu oživljavanja naše ekonomije, u prvom redu poljoprivrede, industrijalizacije i energije, to će uraditi druge države sa svojim investitorima i investicijskim programom, a naša će im samo osiguravati povoljne “tržišne uvjete” i “sigurnost investiranog kapitala”. Također se razilazimo oko toga koliko štednje i koliko razvoja.
Mi smatramo da je budžetska štednja koja nije praćena politikom razvoja veoma opaka i vodi s jedne strane u daljnje smanjivanje prava, a s druge strane ne osigurava pretpostavke za ekonomski rast, već za ekonomsku stagnaciju. To je unekoliko uvidio ministar Lalovac kad su u pitanju pogubni efekti štednje, ali nedostaju ekonomske mjere rasta. I premijer je o tome počeo govoriti, ali još ne vidimo mjere koje bi potvrdile njegovo opredjeljenje. Na kraju, na vanjskopolitičkom planu ostali smo i dalje zarobljenici eurocentrističke politike. Nismo uspjeli razviti efektivnu, pragmatičku evropsku politiku kao ni regionalne ni neevropske politike prema područjima poput Azije i Rusije.
Ustvrdili ste da “Hrvatska u ovom trenutku ima lošu Vladu, ali nema alternativu, i to je njezin najveći problem”. Ne možete se zamisliti kao partner u eventualnoj Karamarkovoj vladi?
Uz ovakvu političku retoriku i uz ovakve političke programe te ovakve političke partnere – sigurno ne. Sve ono što smo s HDZ-om napravili: međuetničko povjerenje, politička tolerancija, manjinska prava i usmjerenost na budućnost, HDZ s partnerima s ovakvim djelovanjem poništava i uništava. Time nam daje do znanja da želi hrvatsku politiku u kojoj neće biti mjesta za naš doprinos.
Za hrvatsku ćete politiku reći da je “ostala bez ideja i bez ljudi, jer u politiku ulazi sve više ljudi za koje je politika prezahtjevan posao te se ne ulazi na osnovu ideja nego drugih kriterija koji ne pobuđuju osjećaj kredibiliteta”. Je li to karakteristika samo nekih stranaka i kojih ili općenitog stanja u politici?
To je prevladavajuće stanje, s tim što su neke stranke više, a neke manje pogođene tim stanjem. Najteže su pogođene najveće stranke. Politika kao društveno djelovanje nije moguće bez ideja, vještina i svrhe. Ideje su se gotovo izgubile i nema ih u javnoj raspravi, i ne pripadaju više strankama. Vještine su ionako bile tanke, a s generacijskim promjenama samo su se stanjile. A svrha? Doći na vlast, pa to bar u ovoj vrsti konkurencije nije teško. Takmičenje u dolaženju na vlast ne može biti svrha dobre i istinske politike. A naše politike nakon što su postignute dvije svrhe: državna nezavisnost i članstvo Evropskoj uniji, ne pronalaze treće svrhe svojeg djelovanja. Osim na riječima i velikoj priči, Hrvatska i njezini građani još nisu pretvoreni u svrhu naših politika.
Ocijenili ste da politiku u državi ”sustavno uništavaju oni koji imaju novac, moć, oni koji su iza bankovnog pulta i iza oltara, zbog čega Hrvatska neće imati šansu za ozbiljniju demokratsku vlast, koja će biti izraz volje građana”. Zar je stvarno nemoguće suprotstaviti se tom modelu? I tko bi to uopće mogao učiniti?
Ovog trenutka izgleda da je nemoguće. Civilnu scenu preuzela je strana bliska “pultovima i oltarima”, javnu scenu preuzeli su mediji koji onemogućavaju racionalnu javnu raspravu o tome što bi trebalo biti javno dobro, a u strankama uglavnom nema ljudi koji bi bili svjesni ovog stanja. Uostalom, to ne treba čuditi kad se u javnoj sferi sve više čuje glasove iz crkvenih, a sve manje znanstvenih i intelektualnih predstavnika. To ne treba čuditi ni zbog toga što našom javnošću gospodare mediji profita i konformizma, a ne mediji prava i nekonformizma.
Je li invazija najrazličitijih referenduma odgovor građana na jalovost politike ili iza toga vidite određene partikularne interese?
Većina referendumskih inicijativa su samo sredstva za dolaženje do vlasti i oblikovanja novih politika koje se legitimiraju referendumskom, narodnom voljom. One su omogućene s jedne strane lošim ustavno-pravnim propisima, a s druge strane slabošću Vlade. Dominantno su izraz narastanja narodno-crkvene ili nacionalno-klerikalne revolucije u kojoj se stranke ili trebaju razvlastiti ili podvlastiti.
Osim katastrofalne socijalne i gospodarske situacije, teško je oteti se dojmu i da je tolerancija u društvu na najnižim granama, unatoč vlasti liberalnog svjetonazora? Gdje je greška? Tko je čini?
Greška je sistemska. Mi smo netoleranciju razvili u vrijeme osamostaljenja, a liberalizam u vrijeme evropeizacije. Netolerancije se bazično nismo oslobodili, a liberalizam smo ionako doživljavali kao nešto što je zbog Evrope a ne zbog nas. Pokušaj SDP-a i partnera da nastavi s liberalizacijom tamo gdje je HDZ stao pokazuje ono što su desni crkveni i necrkveni krugovi HDZ-u tolerirali zbog Evrope, SDP-u ne žele dopustiti.
Posebno je ponovno velikog maha uzelo negiranje antifašizma. Čak i SDP-ovi gradonačelnici otvaraju spomenike ustaškim bojovnicima?
Da, oni ostvaruju Tuđmanovu ideju pomirbe ustaša i partizana u nečemu što oni nazivaju antifašizmom, a koju – vjerujem – ni sam Tuđman na takav banalan način ne bi prakticirao. Takvog antifašizma nije bilo niti ga može biti. To mora biti uvredljivo i za ustaše i za partizane.
U Veljunu ste nedavno rekli kako “čak 20 posto učenika misli da je Ante Pavelić bio antifašist”?
To pokazuje istraživanje koje je grupa istraživača provela u školama na području Istre. Ako je to tamo toliko, koliko je onda onih koji vjeruju u “Pavelićev antifašizam” u drugim desnijim hrvatskim sredinama? Ali to nije izazvalo nikakve reakcije, nikakvu raspravu, ni stručne ni političke javnosti. Vjerojatno je bila zaokupljena znanstvenim radom bivšeg glavnog analitičara predsjednika Josipovića, prof. Jovića.
I zadnja utakmica nogometne reprezentacije s Azerbajdžanom konstantno je praćena skandiranjem “Za dom spremni”?
Tako je, i nema izgleda da se to promijeni, ni ovdje ni na drugim mjestima u našoj tzv. regiji. Kod nas se više ne može navijati, a da se ne mrzi i ne poziva na nasilje. Policija i Državno odvjetništvo ne znaju što da rade s tim. Naši nacionalizmi iz devedesetih oživjeli su naše fašizme iz Drugog svjetskog rata, čije poruke uzvikuju današnji mladi, nerijetko djeca, bez prave svijesti o tome što je to bilo i što može biti.
Foto: Ognjen Alujević
Što bismo trebali misliti o obrazovnom i znanstvenom sustavu u kojem resorni ministar odmah po imenovanju najprije “odlazi po mišljenje” na Kaptol, a novi rektor zagrebačkog Sveučilišta najavljuje da će “vratiti biblijske vrijednosti na Sveučilište” te svoj mandat počinje riječima kako smo sada “u Božjim rukama”?
Kao što je pogrešno ratovati s Crkvom tako je pogrešno preuzimati njezino mišljenje ili njezino poslanje, pogotovo u školama i na Sveučilištu. Ali Crkva i Država kod nas još nisu pronašle koegzistenciju, a kako je prva u ofenzivi, onda se nekima čini da je oportunije da i oni poklerikale državu.
Kada smo kod tolerancije, ponovno eskalira i “problem” sa Srbima, točnije, pitanje ćirilice u Vukovaru. Tko je za to odgovoran?
Tri su grupe odgovornih. Oni koji raspiruju netoleranciju prema Srbima i demoniziraju ćirilicu manipulirajući ratnim stradanjima. Oni koji provode zakone, a znaju da ih ne mogu provoditi preko onih koji sebe smatraju zakonom te na kraju oni koji svojim djelovanjem zbunjuju prve i druge dajući pravo i jednima i drugima.
Kako biste vi to riješili?
U ovakvim okolnostima teško, jer nije pitanje kako, nego s kim kad je većina ili protiv ili stoji na stajalištu da je bolje da to ne diramo.
Idete li u Vukovar u Kolonu sjećanja?
Idem, ako to bude moguće i ako bude imalo smisla.
Vi smatrate kako će kampanja protiv ćirilice u Hrvatskoj prouzročiti i loše odnose sa Srbijom?
Već je prouzročila, samo što se to zbog zauzetosti Srbije Kosovom, Evropom i svojim problemima ne vidi. Odnosi ionako nisu dobri.
Je li te loše odnose neki dan u Sisku već naznačio srpski ministar rada Aleksandar Vulin tražeći od Hrvatske “da ne dozvoli da se ustaška ideologija ikada i bilo gdje pojavi i da ne zaboravi da bi onaj koji razbija ćiriličnu ploču jednog naroda razbijao glave djece tog naroda, samo da može i nemojmo čekati da pale knjige, da nekažnjeno pale ljude”?
Ne mogu reći da li se to treba tumačiti na takav način. Znam da postoji spremnost da se odnosi unaprijede.
Nedavno je istraživanje objavljeno u časopisu Politička misao pokazalo da su pripadnici srpske manjine zabrinuti da bi njihova nacionalna skupina mogla uskoro posve nestati u Hrvatskoj. Je li ta bojazan opravdana?
Ako se nešto ne učini u smanjivanju narastajuće netolerancije, ako se nešto ne učini u pogledu razvoja povratničkih sredina i ako ne ojačaju institucije Srba u Hrvatskoj, ti su strahovi opravdani.
Kada smo već kod Političke misli, kako vidite “slučaj” Jović? Je li njegova smjena s Pantovčaka opravdana?
Slučaj prof. Jovića pokazuje da kod nas u području društvenih i humanističkih znanosti postoji potreba za više slobode i više rasprave. Predsjednik smjenom prof. Jovića nije doprinio. Upravo suprotno, žrtvovao je slobodu znanstvene misli pred onima koji zagovaraju neznanstvena vjerovanja.
Postoje ocjene da je time otvorena hajka na Jovića. Očekujete li zbog toga reperkusije na položaj Srba u Hrvatskoj?
Prof. Joviću njegovo etničko porijeklo sigurno nije bila olakšavajuća okolnost u ovoj stvari, a za nikoga kome je do tolerancije, pa ni Srbima u Hrvatskoj, ovo neće biti dobar znak.
Kakvi su danas odnosi “rejting-efendije” i “etnobiznismena”, s obzirom na jako teške riječi koje su pale prije dvije godine?
Moj odnos s Predsjednikom određen je mojim i njegovim političkim poslom, u mjeri u kojoj nam se poslovi susreću. Na to “teške riječi” ne bi smjele utjecati.
Na prošlim je izborima SDSS stao iza predsjedničkoga kandidata Josipovića. Je li opravdao vaše povjerenje i može li ponovo računati na potporu SDSS-a i srpske manjine općenito?
Glavni odbor SDSS-a je ovlastio uže tijelo, Predsjedništvo, da donese odluku o tome da li i koga podržati na ovim izborima. Zasad nismo imali previše poticaja da takvu odluku i donesemo. Neki nas kandidati svojim porukama odbijaju, a neki zbunjuju. Nadam se da će se to promijeniti i da ćemo moći prepoznati kandidata kojeg smo podržavali i kojeg bismo htjeli podržati.
(Prenosimo s portala Forum.tm).
Tko je čitao Plan 21? Ja nisam. Toliko sam se bio upeo da se riješimo Jadranke i njene bulumente bezveznjaka i oportunista, da sam na program koalicije gledao kao na formalnost – važni su ljudi, mislio sam, a ljudi su u redu, mnoge poznajem i mogu za njih jamčiti.
Zoki je čist, Rajko, moj liječnik, brz je i inteligentan Dalmatinac. Ranko je pošten, dobro ga znam, mislio sam, a osim toga, zajedno smo pripadali ”antidržavnoj kliki” špijuna i izdajnika koju je Turek, bivši šef Službe, Pukijev i Petračev prijatelj, dao pratiti (država mi je zato platila odštetu od 50.000 kuna). A Orsat, on mi je odvjetnik i branio me u slučajevima klevete, pa kad ga je Zoki pozvao da postane ministar pravde jer su se poznavali iz Ministarstva vanjskih poslova, bio sam uvjeren – Orsat će klevetu, naravno, dekriminalizirati…
Vraćajući se s Općinskog građanskog u Trnju ili iz Zaboka kamo bi me odvela marica ako se nisam odazvao na suđenje oko pitanja Radeljakove časti i ugleda, sto smo puta razgovarali o tome kako je besmislen institut ”duševnih boli”, pa ”libel” može biti jedino odštetna parnica, skopčana s ozbiljnom financijskom štetom, odštetom, parničnim troškovima i tužbenim rizikom, da se ne zloupotrebljava pravosuđe i da se slučajevi toliko ne množe da ih je u jednom trenutku u Hrvatskoj bilo više od milijun…
Tako sam mislio i nisam ni pogledao Plan 21. Poslije sam saznao da ga je zapravo iznudila reklamna agencija Bruketa&Žinić. Isprva su im mudre stranke dostavile sedam-osam točaka, pa kad su ih reklamokrati stali šarafiti, dopisali su i skupili deset-dvanaest, pa sedamnaest-osamnaest i tek na kraju, kad im je razjašnjeno da valja dostići simbolični broj – 21. Najveća zasluga promotora, koji se inače bave pivom i drugom robom široke potrošnje, bila je da ih prinude da napišu nekoliko stranica o tome što misle raditi u sljedeće četiri godine.
Ja sam pak sugerirao da se predizborni skupovi održavaju s publikom razmještenom kao u areni, s govornicima u sredini tako da se izbjegne ono uobičajeno rostrarijanstvo obraćanjem s katedre… Još sam predlagao da ljudi pitaju, a političari samo odgovaraju, ali to nije išlo, jer lideri nisu htjeli riskirati.
Zoki je još bio zakočen i tek je puno poslije pobjede brana popustila, pa je počeo ovaj njegov ”direktni prijenos iz mozga”. Tako da nisam, dakle, kao ni ostali, pročitao Plan 21. Bio je odštampan u user-unfriendly formatu, nekim nečitljivim neserifnim pismom (Futura, Helvetica, što li), i to s desnim ravnanjem i crvenim slovima odštampanim nasumično odabranim riječima, što garantirano odbija od teksta, kao deklaracija na pozadini nekog proizvoda… Gdje ti lijepo piše da ima 110 posto šećera, da je pun raznih E-konzervansa i kemikalija, te da će onaj tko preživi o tome pričati…
Pa ipak, nitko to ne čita, ko ni sitno odštampane podatke o sadržaju lažne šećerleme, upute za upotrebu japanske utenzilije ili sitno pismo iz aneksa glavnom ugovoru. A trebao bi, pogotovo u slučaju Plana 21, koji je bio sve to u jednom, i lažna šećerlema, i uređaj koji ne funkcionira i jasna deklaracija da sve ono što se od vlasti očekuje ona neće ispuniti, naprotiv.
Što je, zapravo pisalo u Planu 21?
Mi, stranke bliskih svjetonazora i sličnih programa – Socijaldemokratska partija Hrvatske (SDP), Hrvatska narodna stranka – liberalni demokrati (HNS), Istarski demokratski sabor (IDS) i Hrvatska stranka umirovljenika (HSU) – odlučili smo se za izborno zajedništvo kako bismo na temelju postojećih političkih programa i konkretnih politika ponudili zajednička rješenja prihvatljiva većini hrvatskih građana.
Više nitko ne vjeruje da je trenutačna vlast, koja je prouzročila krizu gospodarstva i društva, sposobna ponuditi rješenje za oporavak i provesti ga. Radnici koji su izgubili radna mjesta, potplaćeni i neplaćeni radnici i svi oni ugroženoga životnog standarda i položaja u društvu od izbora očekuju samo jedno – promjene društvenih i gospodarskih vrijednosti u korist rada i stvaranja, a ne profita i dijeljenja prema političkim kriterijima i osobnim interesima.
Sad vidimo da su odmah krenuli s prijesnim lažima, jer nisu, naravno, imali nikakav program i nije bilo usklađivanja tih programa; samo su se dogovarali i brzo dogovorili o raspodjeli zastupničkih mandata, ali to onda nismo mogli znati, nego smo mogli vjerovati suprotno. Osim toga, kakva je programska sličnost između Čačićevih etatista, liberala i Zokijevih provincijskih birokrata te Istrana koji od ideologije imaju ”Gustafe”, malvaziju i vizionarskog ideologa po imenu Gori Ussi Winnetou?
Da smo uočili kako predlažu ”promjenu društvenih i gospodarskih vrijednosti u korist rada… a ne profita”, bili bismo možda shvatiti kako je riječ o gomili ciničnih oportunista, jer su antikapitalističke tendencije, negiranje poduzetništva i profita kao pokretača ekonomije, tada bile neprisutne u SDP-u i od svih ljudi koje sam ondje poznavao jedino je ekscentrik s bubikopfom Milan F. Živković pokazivao anarhističke inklinacije, što su svi pripisivali njegovoj niskoj inteligenciji, a ne fanatizmu.
Ta se ”alternativa” povampirila tek kasnije, kad se pokazalo da SDP nema nikakvu ideologiju, politiku i izbornu bazu, pa su počeli naveliko regrutirati kojekakva spadala po NVO-udrugama, stvarajući državnim novcem svoju klijentelističku mrežu. Znači, da sam ovo i pročitao, zaključio bih tek da je to neiskreno, taktičko udvaranje starim komunjarama, budući da sam znao kako se dobro odjevena esdepeovska elita, napaljena na najskuplje automobile, bolja vina i najbolje restorane, ne može mentalno približiti proletkultovskim revolucionarnim obrascima.
Model upravljanja državom na temelju populističke i koruptivne distribucije posuđenoga, a ne zarađenoga novca, stvorio je krizu. Tako dalje ne može. Ne može zato što se većina hrvatskih građana više nije spremna odricati prihoda u korist šačice povlaštenih.
Uf, opet ta odvratna ljevičarska demagogija. NARAVNO da se većina hrvatskih građana ne odriče prihoda u korist šačice povlaštenih – povlaštenih je na stotine tisuća, a svi kradljivi tajkuni zajedno nisu uspjeli ukrasti jedan posto onoga što je proarčila rasipna država na cijelu vojsku lažnih ratnika, nepotrebnih i nepostojećih gradova, općina i ostalih režijskih ustanova, na sve moguće i nemoguće benefite stanovništvu koje taj novac nije zaradilo, nego ga troši, diže kredite – i to u švicarcima – pa kupuje imovinu koja već sutra ne vrijedi ni djelić onoga što plaća prodajući vlastitu budućnost.
Naravno, država im je to sve omogućila, a banke ih navukle na tanak led, a kupovina naroda bila je, naravno, najlukrativnija djelatnost za političku klasu koja je surađivala s oligarhijom. Ali, ovo o šačici povlaštenih koji pljačkaju nedužnu većinu – to je čista laž, kao one Hitlerove floskule o Židovima koji sišu njemačkog radnika i zabijaju mu nož u leđa dok se kao vojnik bori na frontu u rovovima.
Nadalje je bilo riječi o izlasku iz krize. To je manje-više u redu, jer se vjerojatno pošlo od nekog Čačićeva programskog teksta o uzrocima krize i nezaposlenosti, te o nelikvidnosti do koje dolazi zbog preopterećenosti cijene proizvodnje, što je ”okovalo poduzetništvo”. No, nevidljiva ruka esdepeovskog ideologa dodala je zaključak kako ”država ne vodi nikakva razvojnu industrijsku politiku” (kao da je to moguće) i zatim još jednu minu – ocjenu da su ”nezadovoljni potplaćeni radnici i marginalizirani sindikati izvrgnuti najgrubljem obliku neoliberalnog kapitalizma”. Čisti bullshit.
”Neoliberalni kapitalizam” nije nikad stigao do Hrvatske, gdje još vlada socijalizam i država upravlja sa 70 posto ekonomije. Radnici nisu potplaćeni, nego preplaćeni u odnosu na prihode zaposlenika iste kategorije u uspješnijim zemljama srednjoeuropskog okruženja. Osim toga, nije vic u veličini plaća, nego u njihovom broju – ima daleko previše ”režijskih” radnika, onih u državnoj službi, a sindikati nisu marginalizirani, jer njihovi najbrojniji članovi, državni činovnici, čine temeljni problem hrvatske ekonomije. Nisu, naime, na tržištu, nego se zapošljavaju na temelju ”patenta” i za svaki spor nadležan je sud, što znači da ih po sadašnjim propisima nitko ne može otpustiti.
Mi najavljujemo promjenu prirode hrvatskoga kapitalizma i konačni odmak od prakse kapitalizma perifernoga, nekontroliranog, pa i nezakonitog profita, bogaćenja na štetu nacionalnih interesa i podcjenjivanja i odbacivanja prava rada i radnika. Sadašnja vlast samo je zaštitnik i jamac nastavka takve prakse.
Kakav ”konačni odmak” od kakvog ”perifernog, nekontroliranog, pa i nezakonitog profita”? Koje su to kategorije? Očito, redaktor je bio neprijatelj kapitalizma, ali to nije smio jasno deklarirati, pa je teze ”kvalificirao”. Meni opet sve vuče na Milana F. Živkovića.
Pisanje Plana 21 bio je toliko beznačajan i niskorangiran posao da u tome nitko nije htio sudjelovati, a on se kao ”idejni specijalist” na Iblerovom, stražnje lijevo smetalo, pomoćnik indisponiranog Tončija Vujića koji je ipak nekakav doktor nauka, vjerojatno jedini nije mogao izvući od toga posla, pa je unutra sneo svoja jaja. Svake četiri godine padne na nj takav neki golemi teret: treba napisati stranice i stranice teksta!
To nije sposoban nitko od viših dužnosnika organizacije u kojoj nema specijalista za politiku, političku znanost, sociologiju ili bilo što slično – svi su liječnici, provincijski inteligenti, asistenti na studiju matematike i fizike ili ekonomisti i pravnici koji se sa stručnom materijom nisu sreli otkako su napustili fakultet – poput samog utemeljitelja ove sljedbe, čiji se lik simbolično nalazi na dnu totemskog stupa, dok mu na remenima stoje šminkeri i bleferi koji su komercijalizirali partijsku djelatnost.
Ivica Račan nije imao pojma o pravu, koje je završio vinuvši se u politiku kao šef partijske organizacije na fakultetu. Odmah je potom primljen na posao kao profesionalni partijski radnik u slavonskobrodski Općinski komitet. Pisao je duge referate u doba ”hrvatske šutnje”. Sati praznogovora, koji se stenografirao pa objavljivao na stranicama Vjesnika i Oka, partijskih glasila koja su prikladno imala format samo nešto manji od zemljišnog maksimuma. Račanov nasljednik u Slavonskom Brodu, stranački tajnik Igor Dragovan, lansirao je iz iste izborne jedinice i sadašnjeg genseka SDP-a, predsjednika Vlade Zorana Milanovića.
A što se tiče Plana 21, programski kupus koji su s mukom izvukli iz stranačkih centrala, na kraju je morao dopisati blijedi birokrat Neven Mimica, ekonomski pregovarač u hrvatskoj diplomatskoj službi, koji je poslije pod Milanovićem dotjerao do – potpredsjednika Vlade. Svi su u Mimici vidjeli razumnog, beskonfliktnog čovjeka koji čudom održava neku komunikaciju s premijerom, samo što je njemu ta nemoguća misija brzo dozlogrdila, pa je optirao za plaću od 20.000 eura u Europskoj komisiji, gdje drži najbeznačajniji resor (zaštita potrošača).
Ostatak uvodnog odjeljka Plana 21 bio je popunjen neobaveznim trućanjem, frazetinama, obećanjima bez ikakva pokrića, te idiotskim fantazijama namijenjenim kretenima… To su čitali samo slagari koji su program polagali u neatraktivne stupce, pa tu i tamo zacrvenjeli poneku riječ ili rečenicu.
Zaista, narod zaslužuje vlast koju ima, a posebno se hrvatski birači na nju ne smiju tužiti, jer je ona već u svom predizbornom programskom dokumentu Kukuriku-koalicije jasno obnarodovala: ”Mi smo prosti prevaranti, sve što govorimo nema smisla, ovo ne bi ni pas s maslom pojeo i tko za nas glasa idiot je kojega ide upravo ono što mu se sprema!”
Na ovu gomilu besmislica nadovezuje se začudno suvislo Poglavlje 2 (”Gospodarska platforma”) koje elaboratski besprijekorno analizira stanje nacionalne ekonomije i zatim pobraja sve dugoročne i kratkotrajne ciljeve i politike, te neke konkretne projekte koje bi valjalo ostvariti u vladinu mandatu. To je, naravno, puno preambiciozno, općenito i retorički, jer se ne vide prioriteti ni slijed akcija.
To je plan za ratovanje na širokom frontu, a ne jaki udar na glavnom pravcu što, kako znamo iz operatike, jedino donosi uspjeh budući da preokrene stanje na bojištu (klasični primjer: Kolubarska bitka 1914., dispozicija vojvode Živojina Mišića). No, po općoj kompetentnosti autora vidi se da je drugo poglavlje pisao Čačić. Milanović to, naravno, nije ni pročitao.
On NIŠTA ne čita, samo razne popularne knjige i romančiće, on nema koncentraciju djeteta koje polazi više razred osnovne škole. Nisam vjerovao u izum američke pedagogije – Attention Deficit Syndrome (ADD) – dok se u razgovoru s njim nisam osvjedočio kako razmišlja. No to je bilo kad je već došao na vlast; do tada se jako kontrolirao, pa je komunikacija bila dvosmjerna. On nije Čovjek bez svojstava – Der Mann Ohne Eigenschaften, on je Čovjek bez supstancije.
Intelektualno, iz stadija praznoglavca, razvio se u tipičnog partijskog punoglavca kojemu je akumulirani značaj udario u glavu. Naobrazba mu je pak prestala u doba kad je završio magisterij u Bruxellesu, a poslije toga samo se bavio stranačkim frakcijskim ratovima i agitacijom, jurio novinare, razne sirotice i viđao se s političkim operatorima iz sive zone, kumplao s Linićem i još dva-tri muljatora u partiji i oko nje, kupovao simpatije, šarmirao, podvaljivao, prodavao maglu…
Naučiti nije mogao ništa jer nikoga ne sluša, nego samo sebe, s tim što mu vlastiti glas ne dolazi iz nutrine i iz dubine, što je svojstveno vlaškim dubokoumnicima, nego riječi same naviru, pa dok govori, uočavaš kako se i sam beskrajno čudi tome što je sve spreman izreći.
A Plan 21? Gomila koještarija.
(Prenosimo s facebook profila novinara Borisa Rašete).
A šta je vama, pitao me debeljuškasti tip mojih godina…
Ma, anksioznost, nesanica i tako… kazala sam.
Aha, vi ste oni koji nama uzimate mjesto bezveze, a nije vam ništa, otkantao me je.
On ima psihozu.
Kaže, nemojte nama šizofreničarima govoriti da smo šizofreničari, iako jesmo, nego da smo psihotični. To bolje zvuči, a i točnije je.
Nakon što se pomirio s tim da ću u ordinaciju prije njega, a valjda sam mu postala i simpatična, ispričao mi je priču kako je zapravo sretan jer šizofreniju nije dobio od mržnje nego od ljubavi. Na drugoj godini faksa se fatalno zaljubio u neku kolegicu i… puk’o. Mogao sam puknut u ratu, a to bi bilo puno gore, dovršava naš razgovor prije nego što me prozovu….
Psihijatrijske čekaonice zanimljiva su mjesta. Prvo, to su jedini odjeli na kojima se može pušiti, ako niste znali, a pritom ne moraš biti lud…
Ali, sad ozbiljno…
Pošast depresije, tjeskobe i napadaja panike trese Hrvatsku, a o tome se još uvijek malo govori. Antidepresivi su već godinama jedan od najpropisivanijih lijekova, instant-rješenje za podizanje serotinina, kemijski balans i, što bi rekao Bare – put ka sreći.
No, nije riječ o pilulama koje uzimaju samo oni koji bezvoljno leže na kauču, odustali od života i sebe, nego i oni na kojima se ne vidi ništa, koji izgledaju svježe, normalno rade, imaju djecu, poslove, cvijeće, kućne ljubimce, voze automobile, imaju čak i umjetne trepavice.
Panični atak teško je opisati onome tko ga nikad nije doživio. Riječ je o istinskom suočavanju sa smrću, unatoč činjenici da ta smrt prođe kako je i došla. No, malo je neobično umirati tako često, ponekad i više puta dnevno, a pomalo je i glupo. Posebno, ako vam zapravo nije ništa. Naime, nije da vam nije ništa, ali to što somatizirate emocije i probleme, pa umjesto da onoga koga treba pošaljete u pi.ku materinu, da šefu odvalite trisku, susjedi zatvorite vrata pred nosom, a mužu ili ženi kažete zbogom, i nije neka bolest.
To smo, naprosto, mi. Biti zaposlen, uspješan, zarađivati, biti ukorak s vremenom, biti dobar prijatelj, žena, ljubavnik, susjed, radnik, biti simpatičan, dobre volje, dobro kuhati, imati izmanikirane nokte, frizuru, znati kupovati pametno i na rasprodajama, snalaziti se s teleoperaterima, vježbati tonus mišića, pronaći najbolju noćnu kremu, odoljeti da ne zvizneš dijete koje se nasred ulice baci na pod, imati vremena i energije za uplakane prijateljice, slušati recentnu glazbu i znati tko je dobio Oscara, razlikovati sushi od sashimija, hraniti se zdravo, raditi trbušnjake, raditi na duhovnosti, dijeliti dobrotu barem na fejsbuku, imati razumijevanja za slabe, nemoćne, siromašne, čitati vijesti, gledati dnevnike jedan za drugim, registrirati automobile, voziti se u tramvajima, biti pošten, dobar, drag, uljudan, pristojan, lijep, mlad, mlad, mlad, mlad…… halo?
S kim god sjednem, a da se malo dulje nismo vidjeli, kaže mi (oduvijek kod ljudi pobuđujem potrebu da mi ispovijedaju svoje medicinske probleme, valjda zbog četiri planete u dosadnoj Djevici i hipohondrijske prošlosti), ne znam šta je to, ali…. kako da ti objasnim…
Aha, znam, panični atak, odgovaram već lakonski jer to zapravo znači da nikome nije ništa, da smo zdravi, da nemamo rak, autoimunu bolest, da nismo za ludaru….
A to što nam svima lupa srce, koče se prsti, trne vilica, ošit se diže do grkljana i što smo zapravo silno, silno prestrašeni, toliko da umiremo nekoliko puta dnevno, tjedno ili godišnje, to je… ništa.
Htjela sam da ovaj tekst ima neku poantu, ali zapravo se ne mogu sjetiti kakva bi ona trebala biti. Valjda je ne treba tražiti. Nego ono, kad vas preplavi taj čudni val koji ne kontrolirate, samo recite: pa šta…
(Prenosimo s portala Forum.tm).
Hrvatski vojnici pomažu unesrećenima po srednjoj Bosni.
Pripadnici Oružanih snaga Bosne i Hercegovine evakuiraju starce i djecu po Republici Srpskoj, onoj Republici Srpskoj koja, je li, nije nastala da bi BiH imala dva entiteta, nego da je ne bi bilo, zajedno s njezinim Oružanim snagama.
Pripadnici 63. padobranske brigade Vojske Srbije, takozvani niški specijalci – njih se sjećate, zar ne, pa nije bilo ratnog dnevnika bez vijesti o tome kako su naši u teškim borbama likvidirali između 200 tisuća i pola milijuna tih specijalaca – veslajući oko Obrenovca i Šapca pokazuju da od vojničkih vještina ima neke koristi i za žive ljude.
Između Hrvatske i Bosne, tamo oko Save, ima, a nema graničnih prijelaza: stoje one trafike i nadzorne kamere, rampe i znakovi, ali, kako netko reče, ako bude onih što su se probili do njih, ti će biti – pušteni.
Dođe, eto, čovjeku da se upita jesu li nas poplave mogle zadesiti nešto ranije, 1990. umjesto 2014., pa da se može reći kako gorih nije bilo u posljednjih devedeset i šest, umjesto u stotinu i petnaest godina. Ne, naravno, zato da se ona neka država čije se postojanje priviđa još samo Tomislavu Karamarku ne raspadne, nego da se raspadne tako da dočeka budućnost bez upozorenja o tome kako će na tisuće klizišta po Bosni, uz ostalo, pomaknuti minska polja, dok će voda odnijeti znakove upozorenja.
S obzirom na to da samo u tuzlanskom kraju ima više od tisuću aktiviranih tih klizišta, a po Bosni mina više nego nogu, posljedice potopa bit će gore i dugotrajnije nego što se smije zamisliti. Pri tome, da ponovimo, situacija već danima nije teška, ona je takva desetljećima: danas bi bilo dobro da možemo reći kako je samo katastrofalna.
Kada belaj postane prevelik, u njemu se počnu priviđati znakovi. Rijeke i rječice, ma i potoci, podivljali su u zemlji koja nema puno toga, ali vode ima, vidimo, do preko glave, pa opet niti živi od struje koju bi mogla proizvoditi, niti je još netko nekada shvatio kako ju je, majku mu, baš besmisleno u tu Bosnu uvoziti flaširanu. Da, ona BiH što se pola ne vidi od mulja uvozi i vodu i ima više elektroprivreda nego izvoznika električne energije.
Prirodu, međutim, živo zaboli neka stvar za to, kao i vodu za kantonalne i međuentitetske granice i za to što je, prvo, izvanredno stanje bilo proglašeno u Federaciji, pa tek onda u Republici Srpskoj, točno na vrijeme da i budali postane jasno kako nema tih zečjih nasipa i vreća s pijeskom što mogu Savi nešto.
“Neka su svi živi i zdravi. Krenula sam od nule jednom i opet ću“, kazala je neka žena, izgledom ne toliko stara da se na njoj vidi kako zna što je imati, pa nemati i tako dvadeset sedam puta. Nek’ je živa glava, bosanska je uzrečica koja bi i drugdje pristajala samo onima što su umalo dušu ispustili od neke bolesti ili poginuli vozeći se u svježe kupljenom automobilu, uništenom prije prve rate.
U zemlji u kojoj povijest svako malo opravda pesimizam veliko je čudo imati živu glavu. Zato i jest blesavo pomisliti da je životu kraj kada od ljudi napuštenu kuću sravne tenkovske granate, odnese voda ili zatrpa brdo. Da nije tako, živi bi bili još samo oni što nisu odabrali način samoubojstva.
Ima još jedna, u ovom vremenu baš prikladna bosanska izreka: ‘‘Kud će bijeda, neg’ na svoju mater“. U slobodnijem prijevodu glasi: ‘‘Para na paru, govno na fukaru“. Nisu još televizijske kamere snimile nikoga kome je voda do krova napunila vilu s dvanaest soba, odnijela sef s draguljima i kartice s brojevima računa po švicarskim bankama, pa eno ga, jadan, sjedi u gumenom čamcu, u mokrom, za njega krojenom odijelu, ima jednu cipelu od 500 eura – drugu će izbaciti Crno more – i plače k’o kišna godina: ova, 2014., stotinu i petnaesta od posljednje zabilježene katastrofe. Bit će da do Austro-Ugarske ili nije bilo poplava ili ih nitko nije bilježio. Ovo dugo je, da ne bude zabune.
Voda sebi uvijek nađe puta, ali u nevrijeme. Posljednjih godina ljetni požari gutaju i Bosnu i Hercegovinu i kap kiše ne padne dok ne izgori što gorjeti može. U proljeće, dok se zemlja polako suši, vidimo pade je za idućih deset. I, normalno, na opće iznenađenje. Govore, kad ih se pita, ljudi po Maglaju i Banjoj Luci, u Federaciji i Republici Srpskoj, da ovako kao danas nije bilo ni prije pedeset, šezdeset godina, kada je bilo – manje gadno. Dakle, bilo je, zna se da jest i znalo se da može opet, ali nema se tko pripremiti na tu, nevjerojatna li je, mogućnost da se izliju vode po zemlji s više rijeka nego, nego… Nego ičega osim brda.
E sada, pitati se kako je to moguće, znači biti sretna neznalica ili velika budala. Moguće je u BiH, pisao je Andrić o tome, u svakom trenutku baš sve. I nije mislio na nešto dobro, jer kada se to dobro i dogodi, znači da je kijamet bio toliki da se ne može nego biti, za promjenu, dobar. A sada se, ovih dana, ne može ništa nego pomoći prvom do sebe, onom što nema kao ni pomagač, kada misliti na to da je usred jada i poplava objavljen datum općih izbora u BiH, na kojima se, znamo, neće dogoditi ništa što bi agoniju moglo privesti kraju.
Hoće se, međutim, uoči njih moći ljepše lagati: na tisuće domova više ne postoji, pa nema ništa lakše nego reći da će biti napravljeni poslije pobjede. Tada će, međutim, biti preča posla, kao što ga ima uvijek, pa se, eto, moraju novci umjesto Civilnoj zaštiti uplatiti nekome drugom, trećem, osmom… I tako će to vrijeme poslije izbora postati, kao i svako vrijeme, vrlo relativan pojam.
Kada je ono počela recesija, pričalo se da će završiti u Bosni: da će kriza doći kući da umre. Nije joj, međutim, leš odnijela voda, nego ju je zalila, da procvjeta.
Ima jedna bosanska ilahija sa stihovima: došla voda od brijega do brijega… E, došla je. Kada se povuče, bit će gore od groznog. Tada, nakon što se pokopaju mrtvi, razdijeli humanitarna pomoć, netko se od nje debelo okoristi, opet će se krenuti od nule. Polako, nogu za nogom, od dana do dana… Do iduće kataklizme. A nje će biti, za sto petnaest godina, plus minus koje desetljeće. Valjda i ne može biti drugačije tamo gdje se svijet unormali samo ako je sve oko njega nenormalno toliko da je i živa glava k’o dobitak na lotu.
(Prenosimo s portala Forum.tm)