novinarstvo s potpisom
Svjetlana Hribar
Prije godinu dana – 5. lipnja – umrla je Daša Drndić.
”Nema je. Otišla je, spasila se muka svoga tijela i mučnine od suludog svijeta koji ju je podjednako kinjio. … Otišla je stazom koja ide pravo, jer je ta dama hrvatske književnosti samo takvom rutom hodala: uspravna, prkosna, nikad nazad, ne skrećući ni lijevi ni desno.” [Read more…]
Miljenko Jergović
Povod za razgovor sa Jergovićem je njegov novi roman “Selidba”, koji govori o iščezavanju jedne velike porodice nakon veka provedenog u Bosni. Razgovaramo neposredno pred njegov dolazak u Srbiju, gde će mu u Novom Sadu biti uručena Međunarodna nagrada za prozno stvaralaštvo “Milovan Vidaković” na festivalu “Prosefest”. [Read more…]
Daša Drndić
“Ovdje ljudi rijetko se grle kad se sretnu na ulici, rijetko jedan drugog stegnu zdušno. A i što bi se grlili, ionako se stalno sreću. Ništa novo ne dešava se mjesecima, godinama. Netko tu i tamo umre, netko se rodi, netko se doseli, a iseljavaju se oni koji mogu ili moraju. Ne znam znači li to da ovdje nitko nikome ne nedostaje, da ovdje ljudi pate od nedostatka čežnje, pojma nemam, možda ima onih koji za nekim ili nečim čeznu, vjerojatno ima i takvih, pa bilo bi skroz bolesno, skroz nenormalno da ovdje ni jedne takve osobe nema.” [Read more…]
Ivica Grčar
Napomena autora:
Još uvijek je otvoren rok za dostavljanje ”obavijesti” bez pisane i obrazložene sudske odluke o tobožnjoj ”nedopuštenosti” tužbe Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu. Temeljem tako skupljenih ”obavijesti” uputili bismo javni poziv za reviziju tako ”odbijenih” tužbi Europskom sudu u Strasbourgu. [Read more…]
Nakon ubojstva katoličkog svećenika u Francuskoj vrlo se često u medijima, kako u komentarima, tako i u samim vijestima, pojavljuje neistina koja u mnogim glavama već postoji kao činjenica. Zaključuje se, naime, kako je očito da su kršćani glavna meta napada islamističkih terorista. [Read more…]
Miljenko Jergović, ”Doboši noći”, Fraktura, Zaprešić, 12/2015.
Ovo je sjajan portret jednog čovjeka, priča o njegovu djelu, ali i nadasve dojmljiva priča o gradu i prostoru preko kojeg kao da se prelama sve ono najgore što je čovjek u stanju učiniti čovjeku. Jergović je majstor koji ocrtava to najgore, ali i ljepotu koja živi u tom i takvom svijetu, ljepotu bez koje nema ljudskog opstanka. [Read more…]
Miljenko Jergović, ”Doboši noći”, Fraktura, Zaprešić, 12/2015.
Ovo je sjajan portret jednog čovjeka, priča o njegovu djelu, ali i nadasve dojmljiva priča o gradu i prostoru preko kojeg kao da se prelama sve ono najgore što je čovjek u stanju učiniti čovjeku. Jergović je majstor koji ocrtava to najgore, ali i ljepotu koja živi u tom i takvom svijetu, ljepotu bez koje nema ljudskog opstanka. [Read more…]
Aleš Debeljak
Petak 29. siječnja osvanuo je sunčan, neuobičajeno topao siječanj bližio se kraju. Iza mene je bio tjedan koji nije bio lijep poput toga jutra, tjedan u kojem se nova Vlada dva puna dana nije mogla odlučiti hoće li ili neće smijeniti čovjeka koji je prijetio registrima izdajnika, koji je sam priznao da namjenski kredit troši nenamjenski i da ne nabrajam dalje, tjedan u kojem su središtem Zagreba, nedaleko od paviljona nekadašnjeg Zagrebačkog zbora, koračali ljudi koji su huškali na nasilje, koji su uzvikivali ustaške pozdrave zazivajući vremena u kojima se ljude obilježavalo. [Read more…]
Piše: Đorđe Krajišnik
Foto: Prae.hu
Izdavačka kuća Fraktura iz Zagreba organizuje početkom septembra drugi Festival svjetske književnosti.
Tim povodom razgovarali smo sa Seidom Serdarevićem, idejnim tvorcem Festivala i glavnim urednikom Frakture, o konceptu ovog književnog događaja, njegovom značaju, festivalizaciji književnosti, književnoj kritici, izdavaštvu…
Nije čest slučaj da se organizuju festivali književnosti, stoga me zanima kako je koncipiran Festival svjetske književnosti i otkud uopšte jedan takav festival u Zagrebu?
Mi smo prošle godine nakon čitavog niza održanih tribina i nakon što smo vidjeli da postoji jedno ozbiljno zanimanje zagrebačke publike za žive razgovore o književnosti i sa piscima odlučili pokrenuti Festival svjetske književnosti. Bez obzira na to što postoji taj trend festivalizacije, vi jednostavno u određenom trenutku možete dovesti vrlo respektabilne autore koji podržavaju jedan drugoga i koji će književnost na najbolji način predstaviti.
Već je prošlogodišnje izdanje pokazalo da smo bili u pravu. U desetak dana je te događaje posjećivalo nekoliko hiljada gledatelja, sale su uvijek bile pune. Nakon toga smo znali da nismo pogriješili i krenuli smo, naravno, dalje sa festivalom, tako da se on ove godine održava po drugi puta.
Ugostićemo ovoga puta zaista reprezentativan broj autora iz regiona i cijeloga svijeta, koji će učestvovati u niz naših programa koji imaju za cilj približiti pisce publici, pokazati im kroz razgovor kako jedno književno djelo nastaje i brojne druge probleme u vezi sa književnošću.
Pomenuli ste festivalizaciju književnosti. Koliko je ona, i to što Vi radite sa ovim festivalom, jedan modus da se književnost učini prijemčivijom široj publici, imamo li na umu da ona i ne kotira baš najbolje kao medij?
Pa to je istina što kažete. Jednostavno živimo u vremenima kada književna kritika gotovo da je nestala, kada na televizijskom programu javne televizije u Hrvatskoj nemate nijednu emisiju posvećenu književnosti… U vremenima kada su i druge umjetnosti također posegnule za festivalima, ne bez razloga, kao što je film, također imamo kazališne festivale… Razlog tome dakako jeste što festival kao forma pruža trenutno mogućnost da dođete i do većeg broja eventualnih sponzora, do bolje vidljivosti u medijima. Dakle, do nečega što će zapravo publiku dovesti književnosti.
A kada publiku jednom dovedete, onda se vidi, ono što je nama bilo posebno drago prošle godine, da je ta publika itekako zainteresirana za književnost. Nije da ljudi ne čitaju. Ljudi čitaju ozbiljne knjige i željni su razgovora o ozbiljnim temama. Njima ne trebaju žutilo i žute teme, sa time su već preplavljeni. Publika je željna ozbiljnog razgovora, ozbiljnog promišljanja i o knjigama, i o problemima koji autore muče. Jer ti ili vrlo slični problemi muče i publiku. Međutim, ono što nedostaje jeste posredovanje na pravi način između autora i izdavača sa jedne, i publike sa druge strane. Dakle, mediji se bave puno manje ozbiljnim stvarima nego što bi trebali.
Pomenuli ste književnu kritiku. Kako stoje stvari u Hrvatskoj po tom pitanju i koliko je ona uopšte zastupljena u medijima?
Moram reći da je to sada postalo gotovo marginalno. Tjedni kulturni dodaci gotovo da i ne postoje. U Jutarnjem listu imate maksimalno jednu kritiku tjedno, u Večernjaku bude također jedna… Dakle, potpuno nedovoljno. Kada to uspoređujemo sa vremenima od prije desetak godina, da ne govorimo ranije, onda su to nemjerljive stvari. U masi knjiga koja se, bez obzira na krizu, i dalje izdaje, zanimanje književni kritičar gotovo da je nestalo. Ja sam bio književni kritičar i vrlo dobro znam koliko prostora je bilo. Nešto je prostora ostalo na radiju, nešto prostora ima na internetskim stranicama, ali to je uvijek ograničeno za ljude koji su unutar same branše.
Foto: SanjamKnjige.hr
Jer koliko god se pratile internetske stranice, one specijalizirane za književnost se ne prate ipak toliko i nisu navidjelu široj publici. Dakle, nemamo književne kritike u tiskanim medijima, ali i javna televizija je već poslije prve sezone emitiranja sklonila jedinu emisiju koja je bila posvećena knjizi. Ipak, ono što mi, koji se bavimo ozbiljnom knjigom, primjećujemo i u kontaktu s knjižnicama saznajemo jeste da ljudi posuđuju knjige, da ljudi čitaju knjige. Ona je od svih, hajdemo kazati, medija možda ponajbolje zastupljena u domovima. Ljudi se najviše daju knjizi. Međutim, ta je knjiga jednako tako najmanje atraktivna za medijsku prezentaciju.
Kako stoji stanje sa izdavaštvom u Hrvatskoj?
Mislim da je trenutno, u posljednje dvije-tri godine, izdavaštvo u najdubljoj krizi od devedesetih. Ta je kriza, čini se, dublja i opasnija nego što je bila za vrijeme rata. U izdavaštvu se dogodilo da je od 2006. do 2010. godine Hrvatska uspjela doći do nekakvog europskog prosjeka da se na sto tisuća stanovnika izda oko četiri tisuće novih naslova godišnje.
Sada je to već palo dosta ispod tog europskog prosjeka. Također, prosječne naklade su pale na povijesne minimume. Kada čitamo knjige iz devetnaestog stoljeća, znamo da su prosječne naklade bile tisuću komada, sada su prosječne naklade ispod toga. Kriza je dosta duboka. Razlozi su višestruki, oni su i u samoj branši.
U nekim megalomanskim, nerazumnim potezima koji su se vukli u vremenima debelih krava, kada su se otvarali ogromni knjižarski prostori koji se nisu mogli sami isplaćivati. Pa je tako u krizu uvučen čitav niz nakladnika. Tu je i jedna neprofiliranost nakladnika, jer veliki broj njih želi biti obiteljskog tipa da izdaje sve – od knjiga za djecu, preko kuharica, do ozbiljnih romana. A, naravno, i politika ministarstva kulture se, nažalost, prema knjizi nije mijenjala čitav niz godina. To se stalno radi po jednom istom modelu za koji neću kazati da je posve neefikasan, ali mu ipak treba mnogo izmjena.
Uza sve te probleme koji opterećuju nakladništvo, knjige ne uspijevaju na pravi način naći put do svojih čitatelja, a njih itekako ima. Ali nema te komunikacije, ili što se voli danas u marketingu reći: knjiga nije dovoljno sexy.
(Prenosimo iz lista Oslobođenje).
Do početka pulskoga sajma knjiga Fraktura će objaviti posljednji, nedovršeni roman Mirka Kovača ”Vrijeme koje se udaljava” s podnaslovom ”Roman, memoari”, na kojemu je Kovač, čovjek od riječi kojemu su riječi značile sve, radio do posljednjeg dana – najavio je u dirljivom govoru Seid Serdarević, urednik i prijatelj Mirka Kovača, na komemoraciji velikom piscu, koja je održana u ponedjeljak navečer u Novinarskom domu.
”To je autobiografski roman, koji govori više o Kovaču nego što itko drugi može reći o njemu. Prateći događaje od pedesetih do danas, Kovač je u tom romanu stvorio jedinstven svijet u kojem se miješaju i prepliću brojni ljudi, karakteri i mjesta od njegove rodne Hercegovine, preko Beograda i Zagreba sve do Rovinja, gdje je živio zadnjih 20-ak godina”, naglasio je Serdarević.
Serdarević je također najavio da Fraktura, s Kovačevom udovicom slikaricom Bobom Matić, priprema pokretanje Dana Mirka Kovača te izbor iz njegove bogate ostavštine.
”Kovač je bio vrlo pedantan i precizan pisac, koji je stalno mijenjao, dopisivao i redigirao svoje tekstove, uspijevajući reći upravo ono što je htio izreći, bez obzira radilo se o novinarskim, publicističkim, proznim ili scenarističkim djelima, te je iza sebe ostavio respektabilnu ostavštinu. Namjeravamo je detaljno pregledati i zatim objaviti izbor iz tih zapisa”, zaključio je Frakturin urednik te dodao da je njegovim odlaskom izgubio prijatelja i uzor te možda posljednjeg pisca s ovih prostora koji je mogao stvoriti univerzalnu priču koja se tiče svih nas.
Na komemoraciji, u organizaciji Hrvatskog društva pisaca i Hrvatskog novinarskog društva, govorili su još Nikola Petković, DHP-ov predsjednik, Nadežda Čačinović, predsjednica Hrvatskog centra P.E.N.-a, Velimir Visković i Predrag Matvejević.
Matvejević se prisjetio svojih susreta s Kovačem, posebno njegovih početaka u Beogradu, kada je objavio zbirku pripovjedaka ”Rane Luke Meštrevića”, koja je usprkos nagradama poslije dvije godine povučena iz knjižnica. Knjiga je osuđena ”kao crna slika stvarnosti”, a pisac proglašen ”perjanicom crnoga vala”, što je tada smatrano opasnim skretanjem u kulturi. ”Kovač je u Beogradu bio između egzila i azila, što nije bilo nimalo lako ni ugodno”, definirao je Kovačevu poziciju Predrag Matvejević.
Visković je pak podsjetio da je riječ o transnacionalnom, južnoslavenskom piscu, koji je funkcionirao kao zajedničko vlasništvo svih južnoslavenskih književnosti. ”Kovač se potkraj 80-ih, užasnut rastućim nacionalizmom i šovinizmom u Srbiji, angažirao protiv Miloševićeva režima i s Filipom Davidom i istomišljenicima osnovao Nezavisne pisce distancirajući se od Udruženja književnika”, izjavio je Visković.
”Kao mjesto azila Kovač je odabrao Rovinj, kamo se preselio nakon što mu je na jednom političkom skupu u Beogradu doletio fotoaparat u glavu iz skupine Šešeljevih pristaša, te je nastavio pisati kritično o nacionalizmu, no ovaj put hrvatskom”, nastavio je Visković, koji je zaključio da mu se uvijek činilo kako Hrvatska nije bila svjesna koliko velikoga i važnog pisca ima, no nakon njegove smrti pokazalo se da se Hrvatska više ne boji Mirka Kovača.
