autograf.hr

novinarstvo s potpisom

  • Naslovnica
  • Kolumne
    • 2. STRANA MOZGA
    • 45.PARALELA
    • ADVOCATA DIABOLI
    • ALLEGRO BARBARO
    • Arhiva – VRIJEME SUODGOVORNOSTI
    • A/TEOBLOGIJA
    • BALKANSKI AMBASADOR
    • BELEŽNICA
    • BEO DIJAGNOZE
    • BEZ ŠALABAHTERA
    • BEZIMENE PRIČE
    • BITI ILI NE BITI
    • BUDIMO PAMETNI
    • CITADELA
    • CRNA OFCA
    • CSI: MULTIPLEX
    • DEMOCROACIA
    • DISIDENCIA CONTROLADA
    • DRITO!
    • EJRENA
    • EKUMENA
    • FILIPIKE
    • ESHATON
    • GLOBALNI KAOS
    • HASHTAG BOSNA
    • HERETIČKI PABIRCI
    • HOMO VITRUVIUS
    • HORIZON CROATIA
    • IMAM PRAVO
    • IMPRESIJE I VARIJACIJE
    • INTER(N)ALIA
    • ISTOČNO OD RAJA
    • IŠAH
    • IZ PRIJESTOLNICE (KULTURE)
    • IZ ZEMLJE SNOVA
    • IZVJESNA ZAJEDNICA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • KONTRAPUNKT
    • KOZMOPOLITEIA
    • LJUBLJANSKI ZVON
    • LJUDSKO PRAVO
    • LJUTA PAPRIKA
    • MAŠKARADA
    • MILLENIUM
    • MNEMOZOFIJA
    • NA KAUČU
    • NA KRAJU PAMETI
    • NADA I ODGOVORNOST
    • (NE)MIRNA BOSNA
    • NEVINOST BEZ ZAŠTITE
    • NEZDRAVO DRUŠTVO
    • NIJE DA NIJE
    • NJEGOVIM STOPAMA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • ODJECI VLADANJA
    • OKLOP OD PAPIRA
    • OPRAVDANO ODSUTAN
    • OPSERVATORIJ SARAJEVO
    • PANDECTA
    • PANORAMSKE PERSPEKTIVE
    • PARRHēSIA
    • PISMA S TREĆIĆA
    • POBRATIMSTVO LICA
    • POGLED S LIJEVA
    • POLITIKE SUOSJEĆANJA
    • POLUPJESNIK I BOLESNIK
    • POROK PRAVDE
    • PRAŠKA PRIZMA
    • PRAVIČNA BUDUĆNOST
    • PRESUMPCIJA UMNOSTI
    • PRIJE POVRATKA
    • PRODUŽECI
    • PROMETEJEVE FIGURE
    • QUIETA MOVERE
    • RAZUM I OSJEĆAJI
    • REALISTIČNA UTOPIJA
    • RELACIJE NEODREĐENOSTI
    • REVOLUCIJA NJEŽNOSTI
    • REZOVI I MIRENJA
    • ROGOBORENJA
    • ROMANIN PETERAC
    • RUBNI ZAPISI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • S PUPKA SVIJETA
    • [email protected]
    • SIZIFOVE POSLANICE
    • SLOBODNI ZIDAR
    • SOFIJINA KATEDRA
    • SUBOTOM UZ KAVU
    • SUNCEM U ČELO
    • ŠTO ZNAM, TO I VIDIM
    • SVJEDOČANSTVO
    • SVJEDOK SVJETLA
    • TERRA SEXUALIS
    • UMJESTO ZABORAVA
    • UNDER COVER
    • USTAVNI REFLEKTOR
    • UVIK KONTRA
    • UZVODNO PLIVANJE
    • VITA CROATIVA
    • ŽIVJETI U HRVATSKOJ
    • VLAŠKA POSLA
    • VOANERGES
    • VRIJEME I VJEČNOST
    • ZIMSKO LJETOVANJE
    • ZONA SUMRAKA
  • OSVRT
  • ODJECI
  • INTERVJU
  • ORBI ET POPULIS
  • Kultura
    • BEZ RIJEČI
    • CSI: MULTIPLEX
    • CSI Vladimira C. Severa
    • DRITO!
    • EX LIBRIS D. PILSEL
    • ISTOČNO OD RAJA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • Moderna vremana info
    • OBAVEZNA LEKTIRA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • OGLEDI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • SCRIPTA MANENT
    • ZIMIN NOĆNI IZBOR
  • ABRAHAMOVA DJECA
  • FELJTON
  • Tko smo
    • O nama
    • Impressum
    • Kontakt
    • Etički kodeks
  • Prijava
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

In memoriam Gabriel García Márquez

Autor: Miljenko Jergović / 24.04.2014. Leave a Comment

Veličanstvena oluja mašte

IN MEMORIAM GABRIEL GARCÍA MÁRQUEZ – Jer su njegove knjige promijenile svijet

 

Gabriel Garcia Marquez

Gabriel García Márquez

Na veliki četvrtak portali su, jednu za drugom, objavili vijesti o smrti dvojice pisaca. Prvi je, barem po tom virtualnom časoslovu smrti, umro Zvonimir Milčec. Izrazito lokalni, zagrebački, pisac, autor avanturističkih dječjih romana, novinar, gradski kroničar, vlasnik jedne ljupke birtije na istočnim prilazima Jelačić placu, amblematska figura jedne zagrebačke epohe. Drugi je umro Gabriel García Márquez.

 

I sve što bi se za Milčeca moglo reći na tom uskom prostoru od Bukovca i Maksimira, do Jelačić placa, Britanca i Trešnjevke, uglavnom važi i za Márqueza, samo na ponešto širem zemljovidu Kolumbije, Latinske Amerike i Svijeta, Europe i Jugoslavije od kraja šezdesetih, kada su prvi njegovi prijevodi doprli do naših krajeva. Za razliku od Milčeca, on nije pisao za djecu, ali jest za djecu u ljudima.

Márquezovi romani čitali su se nepodnošljivo lako. Ta je lakoća, više nego famozni magijski realizam, proslavila pisca u nebrojanim jezicima, i proizvela snažne utjecaje u mnogim kulturama. Iz te je lakoće proizašlo još nešto, što je u Márquezovom slučaju neka vrsta stilsko-formacijskog aksioma: prozna je književnost pripovijedanje. Izvan pripovijedanja nema fikcionalne proze

 

To bi, vjerujem, bila najtačnija definicija magijskog realizma, barem onog koji je Márquez određivao svojim romanima i pričama: pripovijedanje za djecu u ljudima. I bio je novinar, još odaniji profesiji i fanatičniji od Milčeca, otrovan tiskarskim olovom toliko da je i novac od Nobelove nagrade uložio u – spašavanje svojih omiljenih dnevnih novina. Onih u kojima je objavljivao kolumne i članke, “javljao se”, protestirao, otkrivao, bunio se i podmetao, radio sve ono što rasni novinar radi.

 

Viteški je istrajavao na nedodirljivosti novinarskog poslanja, iako već odavno nije bio egzistencijalno ucijenjen i ovisan o novinarenju. Novine su mu pružile lakoću ruke, lakoću pisanja, koja se prenosila na njegove čitatelje, pa su se Márquezovi romani čitali nepodnošljivo lako. Ta je lakoća, više nego famozni magijski realizam, proslavila pisca u nebrojanim jezicima, i proizvela snažne utjecaje u mnogim kulturama. Iz te je lakoće proizašlo još nešto, što je u Márquezovom slučaju neka vrsta stilsko-formacijskog aksioma: prozna je književnost pripovijedanje. Izvan pripovijedanja nema fikcionalne proze.

 

Baš poput Zvonimira Milčeca, i on je bio prilježan kroničar. Razlika je samo u zajednici, razlika je u gradu čije se kronike pišu. Márquez je svoje gradove izmišljao, premještao ih s jednoga na drugo mjesto, tako da su, uskoro, svi gradovi svijeta koji je Márqueza čitao postajali njemu nalik.

 

Milčecove ambicije bile su skromnije. Malen i zatvoren u nekoliko kvartova ovoga grada na duhovnoj i zemljopisnoj periferiji Europe, on će među rijetkim pismenim suvremenicima svoga jezika ostati upamćen kao mali pisac. Márquez je, pak, veliki pisac. Ali u markezovskom svijetu, kojem smo se učili čitajući njegove romane i priče, važnost maloga Zvonimira Milčeca i gradonačelnika Milana Bandića, čijom je zaslugom mogao držati tu svoju birtijicu, odmah uz antikvarijat, s terasicom koja je izlazila na tramvajsku prugu, neusporedivo je za književnost veća nego što bi nenačitani ignoranti mogli pretpostaviti. I baš ima neke ljepote u tome što se smrt Zvonimira Milčeca na Veliki četvrtak pogodila sa smrću Gabriela Garcíje Márqueza.

Bili smo opčinjeni romanom “Sto godina samoće”, koji se u džepnom izdanju beogradskog BIGZ-a širio okolo poput infekcije, i tih sezona, osamdeset prve, osamdeset druge i sljedeće, nije bilo nikoga tko nije čitao tu knjigu, i tko nije bio u stanju da nevjerojatne doživljaje Aurelijanija Buendije i njegove čudovišne družine pretoči u anegdote i viceve iz svakodnevice, baš kao da mi ostali nismo čitali knjigu, i kao da nećemo prepoznati posudbu, krađu, plagijat

 

Tog jutra blagosiljalo se ulje za bolesničko pomazanje. Kršćani su se, katolici i pravoslavni, sjećali posljednje Kristove večere. Poslije se, vjeruju jedni, Isus otputio u Getsemanski vrt, i tako se usrdno molio da ga je oblio krvavi znoj. Učenicima je zamjerio što se nisu molili zajedno s njim. Pravoslavni su pred Veliki četvrtak pet dana postili na vodi. Nakon liturgije pričestili su se naforom, osvećenim kruhom, koji će ih podsjetiti na ranokršćanski agape. Kao da ljudi koji dolaze u crkvu imaju pamćenje od dvije tisuće godina.

 

Da je tako, da je takve memorije, ovaj čitatelj ne bi izbivao ni s jednoga crkvenog obreda. Nakon liturgije na Veliki četvrtak, utišaju se crkvena zvona. Samo se klepa, udara se u drvenu dasku, sve do Kristova ukopa. Nije bilo zvona za Gabriela Garcíju Márqueza. Čulo se udaranje u jelove daske, s kojih bi uza svaki udar otpadao i prašio se zidarski kreč.

 

Sto godina samoćeBili smo opčinjeni romanom “Sto godina samoće”, koji se u džepnom izdanju beogradskog BIGZ-a širio okolo poput infekcije, i tih sezona, osamdeset prve, osamdeset druge i sljedeće, nije bilo nikoga tko nije čitao tu knjigu, i tko nije bio u stanju da nevjerojatne doživljaje Aurelijanija Buendije i njegove čudovišne družine pretoči u anegdote i viceve iz svakodnevice, baš kao da mi ostali nismo čitali knjigu, i kao da nećemo prepoznati posudbu, krađu, plagijat.

 

Ali koga bi, u to nevjerojatno vrijeme, nakon smrti našega Patrijarha, maršala Jugoslavije Josipa Broza Tita, bilo briga za takve plagijate. Danas mi se čini da su u to vrijeme Márqueza čitali i sarajevski jalijaši, ulični zlostavljači, koji bi ti za cenera prodavali ciglu, ili su nagovarali dvanastogodišnje djevojčice s kikama, na kojima su bili ukrasi u obliku para trešanja načinjenih od drveta, da im zavlače ručice u džep, jer da je unutra bombon. Džep je bio šupalj, bombona nije bilo. Jedan od pisaca kojeg će majka pred smrt citirati, umećući njegove riječi u vlastite životne ispovijedi, bio je Márquez. Drugi su bili Boris Vian, Selimović, Andrić…

Tu knjigu koja će ga planetarno proslaviti i čiji će naslov prerasti u opću planetarnu metaforu, pa će se, u minimalnim varijacijama, rabiti u novinama, za naslove članaka o svemu i svačemu, te će postati jedna od najfrekventnijih i najraširenijih kulturoloških fraza našega doba, Márquez je napisao u osamnaest mjeseci godina 1965. i 1966. Dok je ovoga čitatelja majka nosila u stomaku, ispunjena već svojim doživotnim nezadovoljstvom, on je pisao tu knjigu

 

Tu knjigu koja će ga planetarno proslaviti i čiji će naslov prerasti u opću planetarnu metaforu, pa će se, u minimalnim varijacijama, rabiti u novinama, za naslove članaka o svemu i svačemu, te će postati jedna od najfrekventnijih i najraširenijih kulturoloških fraza našega doba, Márquez je napisao u osamnaest mjeseci godina 1965. i 1966. Dok je ovoga čitatelja majka nosila u stomaku, ispunjena već svojim doživotnim nezadovoljstvom, on je pisao tu knjigu. Danas, to je jedan od važnijih, posve intimnih podataka iz čitateljeve osobne iskaznice. Ona je, Márquezova knjiga, promijenila svijet, promijenila je kulturnu sliku i poetiku Latinske Amerike i Europe, način na koji se misli o priči i o pripovijedanju.

 

U našoj bližoj okolini, u ovom jeziku, bilo je i prije njega pisaca koji su na takav začudan i euforičan način pripovijedajući prelazili granicu zbilje i fantastike, stvarajući svoje mikrosvjetove, svoj Macondo i svoje Kolumbije, bilo je toga u Ćamila Sijarića i u Bore Stankovića, ali bio je potreban Márquez da nam pokaže kako je sve to gola istina, kako su mašta i fantazija također gola dokumentarna istina, i kako su Ćamilovi Bihorci odžvijeli sve ono o čemu pisac priča, a kako je laž, gola i sramna književna laž, u svakom slabom, nemotiviranom, nemoćnom ispisivanju teksta. Laž je u priči koja ništa ne pripovijeda.

 

Iz prvoga dijela Márquezovih memoara – drugi je dio za sebe zadržao onaj pustahija Alzheimer – odmah na početku saznajemo da je “Sto godina samoće” nastalo iz jednoga kasnog putovanja s majkom. Išao je s njom na dogovor oko prodaje porodične kuće. Što je dalje bilo, znaju oni koji su čitali.

Bio je potreban Márquez da nam pokaže kako je sve to gola istina, kako su mašta i fantazija također gola dokumentarna istina, i kako su Ćamilovi Bihorci odžvijeli sve ono o čemu pisac priča, a kako je laž, gola i sramna književna laž, u svakom slabom, nemotiviranom, nemoćnom ispisivanju teksta. Laž je u priči koja ništa ne pripovijeda

 

I vjerojatno znaju stari sarajevski jalijaši, danas strateški raspoređeni po grobljima Bare i Vlakovo, po zatvorima zapadne Europe, po staračkim domovima, ubožnicama i sirotinjskim emigrantskim četvrtima, po švercerskim pijacama na sarajevskoj periferiji i u fantaziji i sjećanjima ovoga čitatelja, koji se pred mrtvim Márquezom usuđuje povremeno biti i pisac, te mu se čini da mu Márquez i njegovi jalijaši u tome povlađuju, daju mu za pravo, hrabre ga, kao što se u odraslim ljudima djeca hrabre magijskim realizmom.

 

Ništa nije važno osim fantazije i sjećanja. Kao proslov i posvetu prvoj knjizi svojih memoara, koji na španjolskom imaju tako nepodnošljivo lijep naslov: “Vivir para contarla”, Márquez je napisao: “Život nije ono što smo proživjeli, već ono čega se sjećamo, kao i način na koji se sjećamo da bismo ga pripovijedali.” Tako se i živi, samo da bi se pripovijedalo.

 

Što mu je novinarstvo pružilo osim lakoće pripovijedanja? Je li njegov koncept magijskog realizma baš tako stran i suprotan egzaktnoj jasnoći i stvarnosti jedne novinske vijesti?

 

Pukovniku nema tko da pišeOdgovor na prvo pitanje je u odgovoru na drugo. Oluje mašte, kakvih ima u svakome Márquezovom romanu, dok je “Sto godina samoće” od prve do posljednje stranice jedna takva, veličanstvena oluja mašte, lako se mogu naći u kratkim vijestima svakih boljih dnevnih novina na svijetu. Na to je pisac često upozoravao u svojim intervjuima, o tome govori u svojim memoarima: izvještaji o čudima svuda su oko nas, a uloga piščeve mašte prije je da izoštri percepciju, da u dnevnim novinama vidi ono što običan čovjek – ako takvi, obični čovjeci, uopće i postoje – nikada ne bi vidio ni primijetio.

 

Zato se tako često, na način koji je sam po sebi jedno čudo, u Márquezovom pripovijedanju nađu dokumentarni i gotovo naturalistički realizam s magijskim realizmom, pa se ponekad u istoj rečenici, nakon jednog nedužnog zareza, dogodi taj prelazak iz zbilje u fantastiku.

Ništa nije važno osim fantazije i sjećanja. Kao proslov i posvetu prvoj knjizi svojih memoara, koji na španjolskom imaju tako nepodnošljivo lijep naslov: “Vivir para contarla”, Márquez je napisao: “Život nije ono što smo proživjeli, već ono čega se sjećamo, kao i način na koji se sjećamo da bismo ga pripovijedali.” Tako se i živi, samo da bi se pripovijedalo

 

On pripovijeda jednostavno. Mnogo jednostavnije od angloameričkih pisaca koji se svojom jednostavnošću diče kao nekom već i kolektivnom i kulturološkom odrednicom, nastalom iz famozne short story, ali i iz potrebe da se do svireposti površnoj i neznalačkoj publici proda priča.

 

Njegova jednostavnost drugog je podrijetla, i drukčiji su Márquezovi motivi. On je, ipak, u duši novinski kolporter, pa nema prevelike potrebe da prodaje književnost. Njegova jednostavnost inherentna je genijalnom pripovjedačkom daru. Kompliciraju samo manje daroviti. A kompliciraju i oni kojima Bog nije dao da odrastu i životu se uče u društvima koja su bogata pričom, gdje se ljudi verbalno i usmeno izražavaju, i postoji uvjerenje kako se nije ni dogodilo ono što nije ispripovijedano.

 

Za razliku od Angloamerikanaca, čija je prošlost plitka i nedavna, ali se izražava kroz tekst i kroz egzaktnu povijest, u Márquezovim zavičajima, u Latinskoj Americi kao i, da prostite, na Balkanu, prošlost je duboka, drevna, strašna i pripovjedna. Prošlost se mora izgovoriti, e da bi, eventualno, bila zapisana. Ali ni tada ona neće biti egzaktna, precizna i savršena kao američka sudska procedura, nego će biti legendarna, literarna, nevjerojatna i fantastična.

 

Životu to čini nevolju, zato smo tako nesretni, zato živimo u diktaturama i ekonomskim krizama, otud svi ti naši do grla zasrani pukovnici, koji cijeloga života čekaju pismo, otud diktatori i naši lokalni fašizmi. Ali ono što životu čini nevolju, sjajno je za književnost. Zato nam je sad umro veliki pisac, koji je u sudbinskoj vezi s našim malim piscem, također umrlim. Zato bismo Márqueza morali mnogo bolje razumjeti u Zagrebu, nego što ga, recimo, razumiju u Washingtonu (premda i u tom gradu žive mnogi naši ljudi…).

Za razliku od Angloamerikanaca, čija je prošlost plitka i nedavna, ali se izražava kroz tekst i kroz egzaktnu povijest, u Márquezovim zavičajima, u Latinskoj Americi kao i, da prostite, na Balkanu, prošlost je duboka, drevna, strašna i pripovjedna. Prošlost se mora izgovoriti, e da bi, eventualno, bila zapisana

 

U njegovoj knjizi priča “Dvanaest hodočasnika”, koju je prevela Tamara Horvat Kanjera (nabrojimo u ovom tužnom času, nasumce kao na sprovodu, još neke hrvatske prevoditelje Márqueza: Željka Somun, Tanja Tarbuk, Draženka Milovanović, i naravno Milivoj Telećan…) nalazi se i priča “Došla sam se samo poslužiti telefonom”, čiji vam naslov sigurno zvuči pomalo karverovski, i koja je sva pomalo angloamerička u temi i u “slučaju” kojim se tema bavi, ali je, avaj, u svemu tome bolja. A bogme i jezovitija. Ta će vam priča namrijeti onu vrstu traume kakva bi ostajala nakon ranoga gledanja Spielbergovih “Ralja”.

 

Kao što se nakon tog filma plašimo dubokog mora, onoga kojemu se ne vidi dno i na čijoj smo površini samo mamci na udici kakvoga nebeskog pecaroša, tako se nakon ove Márquezove priče plašimo približavanja psihijatrijskim ustanovama. Jedna je Meksikanka, naime, imenom María de la Luz Cervantes slučajno zabasala u ludnicu nakon što joj se negdje u pustinji pokvario auto.

 

Htjela je samo telefonirati u svoj meksikanski HAK, a što će pomisliti u ludnici, kada vide ženu koja okolo leta poput one famozne bezglave uhe, i raspituje se gdje je telefon? Prepoznali su u njoj svoju staru pacijenticu, jer se, zaboga, u ludnicama pacijenti sporo izmjenjuju, po dvadeset i više godina su unutra, a svojim čuvarima svi izgledaju isto, pošto u njima prepoznaju dijagnoze, a ne žive ljude. Ima li što luđe od žene koja se usred pustinje raspituje za telefon? I zatvore je, jer misle da je već bila zatvorena, samo im je umakla van.

Bio je komunist i ateist, ali je vjerovao u čuda svake vrste. I samim tim, naravno, da je vjerovao u Boga. Tamo odakle je on, ateisti vjeruju u Boga čudotvorca, u kojeg vjeruju i tamošnji vjernici. Stvari su u Latinskoj Americi malo drukčije nego kod nas. Bog tamo voli nevjernike, zato im priređuje čuda i obilat je u darovima. Takav pripovjedački talent darovao je jednom malom, smiješnom i brkatom Kolumbijcu! A možda mu se takvim darom samo narugao?

 

Svaki čovjek može završiti kao pacijent na zatvorenom odjelu psihijatrijske klinike. To je pouka ove priče, koja je mogla nastati iz obične novinske vijesti. Pripovjedačeva je genijalnost da kako treba prepriča običnu novinsku vijest. Márquez je to i učinio, i zato je njegova priča bolja od sve te planetarne short story makulature. Trebalo je pripovijedati, a ne pričati…

 

Bio je komunist i ateist, ali je vjerovao u čuda svake vrste. I samim tim, naravno, da je vjerovao u Boga. Tamo odakle je on, ateisti vjeruju u Boga čudotvorca, u kojeg vjeruju i tamošnji vjernici.

 

Stvari su u Latinskoj Americi malo drukčije nego kod nas. Bog tamo voli nevjernike, zato im priređuje čuda i obilat je u darovima. Takav pripovjedački talent darovao je jednom malom, smiješnom i brkatom Kolumbijcu! A možda mu se takvim darom samo narugao?

 

Na kraju mu je, naime, uzeo sve, jer mu je oduzeo sjećanja. “Život nije ono što smo proživjeli, već ono čega se sjećamo.” Kada su ga sredinom ožujka, uparađenog poput dječarca, posljednji put izveli iz kuće da pozdravi novinare koji su se okupili povodom njegova osamdeset i sedmog rođendana, Gabriel García Márquez je vrludao među okupljenima, praznu šaku pružao na pozdrav, i imao onaj pogled pun isprike, kao kad ne prepoznajete nekoga tko vam se obraća. On više nikoga nije prepoznavao.

 

Od alzhajmera se, kažu, umire nakon što iz sjećanja iščili i posljednje lice. I čovjek se, tako, nađe pred licem Boga, kojega, srećom, također ne prepoznaje.

 

(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista)

Filed Under: OBAVEZNA LEKTIRA Tagged With: Andrić, autograf.hr, Boris Vian, Gabriel García Márquez, Jutarnji list, kolera, Latinska Amerika, lektira, ljubav, Milan Bandić, Miljenko Jergović, pisac, proza, pukovnik, roman, Selimović, Sto godina samoće, Zagreb, Zvonimir Milčec

Dorta Jagić: jezika glas

Autor: Miljenko Jergović / 30.03.2014. Leave a Comment

Prošle zime, u Varšavi, netko me je pred književnu večer pitao poznajem li Dortu Jagić, jesam li čitao njezine pjesme? Iznenadio sam se, znaju pitati za Andrića, Davida Albaharija, Selimovića, Kusturicu, Hemona, Kiša, ali Dortino se neobično ime – samo po sebi pjesnička kreacija, očinski neologizam, milošta – baš čudno uvuklo među zidove podrumskoga kluba kao da je izgovoreno prvi put.

 

Zbog nečega što ću kasnije ispričati bilo mi je drago odgovoriti, mnogo draže nego ponovo govoriti o onima za koje se često pita. Tada sam prvi put čuo za bijenalnu nagradu međunarodnoga pjesničkog festivala u Gdanjsku, koja u reklamnome engleskom ima naziv ‘‘The European Poet of Freedom”. Nastala kao inteligentan i kreativan izraz frustracije ‘‘neprevodivošću” poezije na druge jezike i njezinom marginalizacijom u europskome književnom svijetu, pjesnici se nominiraju po vrlo temeljito postavljenoj proceduri, u suočavanjima prevoditelja, i iz sedam izabranih europskih zemalja.

Nekoga se, osim Dorte, ova (njena) nagrada, ipak, tiče. Netko ju je doživio kao vlastitu čast, kao kompliment koji mu nenadano stiže iz Gdanjska. Recimo, čitatelj njezinih knjiga

 

Nagrada se dodjeljuje bijenalno, a to što se među sedam promatranih, čitanih i prevođenih našla i Hrvatska, ne znači ama baš ništa. Ali to što je 2013., kao predstavnica živoga hrvatskog pjesništva nominirana Dorta Jagić, znači već jako mnogo. Više nego bilo koja hrvatska pjesnička nagrada, jer su je izabrali oni koji nemaju baš nikakav odnos prema socijalnoj dinamici hrvatske književnosti, ali imaju odnos prema golom tekstu, prema poeziji, njezinom jeziku i smislu.

 

Nakon što je Dorta Jagić na osnovu ogledno prevedenih pjesama nominirana, njezina prevoditeljica Małgorzata Wierzbicka je, u skladu s propozicijama, prevela cijelu knjigu ‘‘Kauč na trgu” i onda je, u konkurenciji ostalih šest nominiranih pjesnika i njihovih knjiga, sedmeročlani žiri dodijelio nagradu hrvatskoj pjesnikinji. U tom žiriju su, recimo, bili pisac, esejist i osnivač Fundacije Pogranicze te jedna od kultnih figura poljske tranzicije u slobodu Krzysztof Czyżewski, veteran ilegalnog pokreta iz vremena ratnog stanja, europski poznati i u Hrvatskoj prevođeni romanopisac Pawel Huelle te Agnieszka Holland, filmska redateljica i jedan od živih klasika europskoga filma…

 

I onda, čemu ovo nabrajanje i kićenje velikih imena, objašnjavanje propozicija jedne književne nagrade, spominjanje procedure? Ničemu, tek da se kaže kako je Dorta Jagić dobila jednu vrlo ozbiljnu europsku književnu nagradu.

Svaki takav, dakle, čitatelj imao je neki dan ozbiljnoga razloga biti počašćen kad ga je zapljusnulo more, Sjeverno more, poljskih sajtova s viješću da je Dorta Jagićeva osvojila nagradu. To što je pjesnikinja Chorwatka šugav je razlog sreći

 

Ali za razliku od prvaka u športu i gombalaštvu, u trku, skoku ili šaketanju koji pobjeđuju u ime svih nas, razgaraju nacionalni duh i potiču odlučnost da za Hrvatsku i krvcu svoju i život damo, pjesnikinja je nagradu zaslužila sama. Dobila ju je u svoje i u ničije više ime. Treba li netko biti na nju ponosan? Ne.

 

Je li nagrada u Gdanjsku način da se o Dorti Jagić nešto sazna u Hrvatskoj, da ju se smatra važnom književnicom, uglednom građankom koju ćemo od sele pozivati na svoje svečanosti? Nipošto. Sve bi to bilo uvredljivo po pjesnikinju, čiju nijednu knjigu niste čitali, nijednu njezinu pjesmu ne znate. I više bi na nju mogla biti ponosna ili bi je mogla smatrati svojom gospođa Agnieszka Holland, nego nešto manje od četiri i pol milijuna vas. Kojih nas? Dobro vi znate kojih vas.

 

Ali nekoga se, osim Dorte, ova nagrada, ipak, tiče. Netko ju je doživio kao vlastitu čast, kao kompliment koji mu nenadano stiže iz Gdanjska. Recimo, čitatelj njezinih knjiga, onaj koji sad, evo, može okrenuti glavu prema polici i među stotinama hrbata u trećem redu odozgor prepoznati tanjušan, skoro nevidljiv i već stari naslov polomljene kičme ‘‘Tamagotchi mi je umro na rukama” i može parafrazirati barem jedan Dortin stih, recimo: “u svakom nespašenom čovjeku živi barem jedno sivo čudovište”, svaki takav, dakle, čitatelj imao je neki dan ozbiljnoga razloga biti počašćen kad ga je zapljusnulo more, Sjeverno more, poljskih sajtova s viješću da je Dorta Jagićeva osvojila nagradu.

Veličina jezika mjeri se poezijom, mjeri se romanima i pripovijetkama, veličina jezika mjeri se isključivo književnošću. Albanski bi, tako, bio mali jezik e da nije Ismaila Kadarea, koji albanski čini većim od mnogih europskih jezika. Ili madžarski, najusamljeniji jezik u Europi koji se ne razumije ni s jednim drugim, ujedno je i jedan od najvećih europskih jezika. Neka se ne iznenadi nitko: u Europi madžarski je danas veći od engleskog

 

To što je pjesnikinja Chorwatka šugav je razlog sreći, ali to što je pjesme pisala na ovome jeziku, na kojemu o njoj mislimo i razgovaramo, mi koji smo te pjesme čitali, ozbiljan je kompliment.

 

Veličina nekoga jezika ne mjeri se njegovom frekventnošću, to jest brojem živih i aktivnih govornika. Veličina jezika mjeri se poezijom, mjeri se romanima i pripovijetkama, veličina jezika mjeri se isključivo književnošću. Albanski bi, tako, bio mali jezik e da nije Ismaila Kadarea, koji albanski čini većim od mnogih europskih jezika. Ili madžarski, najusamljeniji jezik u Europi, koji se ne razumije ni s jednim drugim, ujedno je i jedan od najvećih europskih jezika. Neka se ne iznenadi nitko: u Europi madžarski je danas veći od engleskog.

 

Ili, na primjer, norveški, švedski, danski? Koliko su veliki ti jezici? I koliki bi bio srpskohrvatski, da nije bilo Ive Andrića ili Danila Kiša? Obojica su svoj jezik zvali tako i smatrali ga tolikim, a danas ih svatko tko ne želi prihvatiti njihovo ime i sadržaj jezika s razumijevanjem može čitati samo u prijevodu na, recimo, madžarski, turski, hebrejski…

 

S Dortom Jagić hrvatski jezik malo je veći, širi i mudriji od današnje Hrvatske, što služi na čast, kompliment je, svim Dortinim čitateljima. Njima je neki dan iz Gdanjska stigla potvrda da je tako.

Koliki bi bio srpskohrvatski da nije bilo Ive Andrića ili Danila Kiša? Obojica su svoj jezik zvali tako i smatrali ga tolikim, a danas ih svatko tko ne želi prihvatiti njihovo ime i sadržaj jezika s razumijevanjem može čitati samo u prijevodu na, recimo, madžarski, turski, hebrejski…

 

Dorta Jagić rođena je u Sinju 1974. Piše i kratke priče ili kratke prozne komade, a lani joj je, oko Interlibera, objavljen ‘‘Mali rječnik biblijskih žena”. Izdavač su Mala zvona, tako da ni vijest o tome nije mogla biti dana na velika zvona. A riječ je o jednoj od onih tako rijetkih knjiga, rječnika, leksikona, imenika, atlasa koje iz erudicije uspijevaju derivirati – sitnice.

 

Takva sitna erudicija mnogo je rjeđa, pa samim tim i dragocjenija, neobičnija od one krupne, gromoglasne i raskošne, jer zašto bi čovjek od nečega što je po definiciji veliko i kabasto i do čega je teško doći, a takva je svaka erudicija, velika, kabasta i teško se stekne, stvarao nešto sitno, a ljupko? Pored svega drugog, za takav je postupak nužna ozbiljna samokontrola. Pisci koji imaju samokontrolu, oni su još jedna rijetka vrsta.

 

Pišući o svojim ženama, njih tek stotinjak, Dorta Jagić ne iznevjerava sveti tekst, ona doista slijedi ono što u Bibliji piše, ali upisujući slojeve kojih u Bibliji nema, jer se obično tiču onoga što se događalo nakon Biblije. Ali ono što je u ovoj knjizi najuzbudljivije jest poigravanje metaforikom i opisima likova u Svetome pismu i sjajno unošenje vlastite metaforike, kao neke vrste tekstualnog zrcala. I sve to tako nekako bezazleno, lako, sitno… Na kraju, pročitavši knjigu, čitatelj pojma nema je li autorica uopće religiozna. Može biti da jeste, može biti da nije. A zašto vas to zanima?

 

Prije nekoliko dana u Gdanjsku, hrvatski jezik imao je Dortu Jagić. I najednom to više nije bio jezik uvreda, psovki i protjerivanja, nego je, onako lijep i sređen, imao svoju poeziju, svoje mjesto i svoj glas. Takva se čuda zbivaju u Bibliji.

 

(Prenosimo s autorova portala)

Filed Under: OSVRT Tagged With: Andrić, autograf.hr, Chorwatka, David Albahari, Dorta Jagić, Dortino, glas, Hemona, Jezik, Kiša, književnost, Kusturica, Małgorzata Wierzbicka, Miljenko Jergović, osvrt, pjesma, Selimović, umjetnost

DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:

VIDEO: VRIJEME SUODGOVORNOSTI

ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

VRIJEME SUODGOVORNOSTI - ostale emisije

Facebook

Facebook

Želite li primati naš newsletter?

Upišite svoj e-mail i pratite najnovije aktualnosti!

Postanite podupiratelj našega portala. Vi ste dokaz da možemo stvarati bolje društvo i da ponekad valja htjeti i nemoguće kako bismo dosegnuli moguće.

Molimo vas da pomognete Autograf.hr uplatom priloga na naš račun (kliknite ovdje).
Hvala vam!

PROČITAJTE U TJEDNIKU NOVOSTI:

  1. Čas autonomije

    Čas autonomije

    zoran-daskalovic
  2. Posvađani blizanci

    Posvađani blizanci

    marinko-culic
  3. Emil Matešić: I Haški tribunal može biti umjetničko nadahnuće

    Emil Matešić: I Haški tribunal može biti...

    ana-grbac

Novosti | Arhiva

Drago Pilsel Argentinski roman

Partnerska organizacija:

SNV

ZAHVALJUJEMO SE POTPORI REDAKCIJA:

novosti Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt

Copyright © 2022 | AUTOGRAF.HR | Izrada portala : Poslovna učionica d.o.o. | Tehnička podrška: 234 d.o.o. i Online Press d.o.o. | Log in

Mrežne stranice www.autograf.hr koriste kolačiće ("cookies") za napredniju funkcionalnost stranica, ugodnije posjetiteljevo iskustvo, te prikaza web bannera i drugih oglasa. Postavke korištenja kolačića možete kontrolirati i odrediti u vašem pregledniku mrežnih stranica ("web browser"). Ako se slažete s korištenjem kolačića na mrežnim stranicama www.autograf.hr molimo kliknite "Slažem se". Posjet i pregled mrežnih stranica na www.autograf.hr moguć je i bez korištenja kolačiča, no tada neće biti isporučene neke funkcionalnosti kojima kolačići upravljaju.
Slažem se
Polica privatnosti i kolačića

Privacy Overview

This website uses cookies to improve your experience while you navigate through the website. Out of these, the cookies that are categorized as necessary are stored on your browser as they are essential for the working of basic functionalities of the website. We also use third-party cookies that help us analyze and understand how you use this website. These cookies will be stored in your browser only with your consent. You also have the option to opt-out of these cookies. But opting out of some of these cookies may affect your browsing experience.
Necessary
Always Enabled
Necessary cookies are absolutely essential for the website to function properly. This category only includes cookies that ensures basic functionalities and security features of the website. These cookies do not store any personal information.
Non-necessary
Any cookies that may not be particularly necessary for the website to function and is used specifically to collect user personal data via analytics, ads, other embedded contents are termed as non-necessary cookies. It is mandatory to procure user consent prior to running these cookies on your website.
SAVE & ACCEPT