Shakespeare je vječit i univerzalan. On bolje od filozofskih traktata pokazuje pravu ljudsku prirodu. Najbolje su njegove tragedije o vladarima. Hamlet, Henrik IV., Richard III., pa Julije Cesar, Kralj Lear, Timon Atenjanin ili, meni najdraži komad, Macbeth. [Read more…]
Kriza zanata: demokracija treba demokrate
Povremeno mi se javljaju nepoznati ljudi koji tvrde da treba ukinuti fakultete. Jedan tvrdi da je na zgradi Pravnog fakulteta pisalo: ”Svo zlo došlo je odavde”. Ja se tog grafita ne sjećam, ali priča upozorava. To nije samo parola koja govori o dubokom podcjenjivanju i mržnji prema pravnicima. Shakespeare je bio i radikalniji: ”Ubijmo sve pravnike” (”The first thing to do/Let’s kill all the lawyers”, Henrik VI.). [Read more…]
Politički egzibicionizam: ludost, fanatizam, egzaltacija i pretjerivanje
Uzbuđeni ljudi su upadljivi. Ne samo kada viču, nego i kada prividno sabrani svojim vizijama i mislima daju poseban značaj. Zabačene glave, podrugljivog smiješka drže govore i slikaju se za novine. Takva raspoloženja su zarazna. [Read more…]
Pripremite se: nije ovo kraj jadu, sramoti i nestabilnosti
U trenucima usplahirenosti duhova, bilo radi nogometa ili pada Vlade, treba učiti iz primjera. Premda historiju ne smatram učiteljicom života, jer se prema narodima ponaša bez osjećaja za pedagogiju, pokazuje nervozu i sama griješi, možda se nije loše sjetiti sudbine rimskih koalicija (trijumvirata). [Read more…]
Bombardiranje Srbije i Čačka
Ja ne mogu nikako oprostiti ovo što je Kolinda Grabar-Kitarović izjavila da hrvatska država, Nezavisna Država, nije bila nezavisna i da je bila zločinačka. Tko ti kaže da je današnja hrvatska država nezavisnija od one koja je bila od 41. do 45., čuli smo, hvala Bogu i programskoj orijentaciji v. d. ravnatelja Siniše Kovačića, u izravnom prijenosu nedjeljne mise od patera Luke Prcele. [Read more…]
Dva Adama i dvije Eve
U jednom od dramatičnih trenutaka baleta Romeo i Julija, koji se prošlog ljeta igrao u Dubrovniku na Boškovićevoj poljani, u pozadini pozornice polako i svečano otvorila su se velika i teška vrata na kamenom portalu svetog Ignacija.
Uz potresnu glazbu Sergeja Prokofjeva u crkvu je ušla pogrebna povorka predvođena fratrom kojem je Shakespeare u svom tragičnom komadu namijenio malu, ali važnu i pozitivnu ulogu razboritog čovjeka punog razumijevanja i sućuti. On je na strani mladih ljubavnika usred vrtloga mržnje u koju su ogrezle njihove neprijateljske obitelji. Tako je dubrovačka crkva sasvim zasluženo i dramaturški opravdano zaigrala u predivnoj i duboko oplemenjujućoj baletnoj predstavi.
Baletni ansambl Slovenskog narodnog gledališča iz Maribora ove je godine ponovno gostovao na istom mjestu, ali s jednim sasvim drugačijim i potpuno novim komadom. Valentina Turcu i Leo Mujić, dvoje sjajnih plesača, koreografa i umjetnika, ove su godine za Dubrovnik napravili predstavu prema knjizi Opasne veze francuskog autora Pierrea Choderlosa de Laclosa iz druge polovice 18. stoljeća.
Oni nisu putujući zabavljači nego propovjednici ljepote i istine ispisane tijelima koja prkose ne samo sili teže, nego i odvratnosti vremena, kanibalizmu koji vlada u svijetu profita, zavisti, otimačine, svakovrsnog ranjavanja ljudi, malodušnosti i malograđanštine
Epistolarni roman, koji je već doživio brojna kazališna i slavna filmska uprizorenja, bavi se dekadencijom. U njemu nema nevinih i čistih duša poput Romea i Julije. Likove u Opasnim vezama pokreću razvrat, taština, zavist, osveta i čista pakost. Omiljena im je razonoda zavođenje i moralno upropaštavanje mladih i naivnih žrtava koje iza licemjerne moralističke fasade još nisu prozrele pokvarenost i zlobu. Nikakvo čudo da je priča aktualna i danas.
Autori predstave rekli su da ovaj put pred moralnom crkvom rade nemoralan komad. Štoviše, Valentina Turcu mi je pričala kako je u Dubrovniku za ovogodišnju predstavu tražila i zapravo već bila našla novo mjesto, ali na kraju su okolnosti i praktični razlozi ipak presudili da se i Opasne veze postave ispred crkve čije monumentalno barokno pročelje nijedna kazališna scenografija ne može ni sakriti, niti ga nadvladati.
Tako je jezuitska crkva ponovno zaigrala u jednoj baletnoj predstavi, ali ovaj se put njena vrata nisu otvorila. Uzalud je po njima udarala od svih likova najopakija Markiza od Merteuila. Bez milosti i razumijevanja, pred sjajnom mariborskom primabalerinom Jelenom Lečić crkvena su vrata ostala zatvorena.
Niti je bila namjera baletnih umjetnika širenje nemorala, niti je Dubrovačka biskupija otkazala suradnju umjetnicima. Naprotiv. Zgrada biskupskog sjemeništa i gimnazije uz crkvu bila je i ove godine na usluzi umjetnicima kao garderoba, skladište rekvizita i prostor iza scene.
Baš kao i roman u svom, tako i ova predstava u našem, kako su ga sami autori predstave nazvali, odvratnom vremenu traži ostatke ljudskosti, ljubavi i ljepote. Sve te vrline u Opasnim vezama ostaju poražene, a samo glavni lik Valmont proživljava katarzu, sve do iskupljenja u smrti.
Naposljetku, u finalu predstave bude strgnut veliki prozirni zastor u dnu pozornice. Koprena svih licemjernih obmana pada da bi se iza nje, u svoj svojoj nijemoj kamenoj veličini, ukazalo pročelje crkve kao simbol nepromjenjive moralne vertikale i usput pogubljenih vrijednosti.
Emotivno, strasno, iskreno… omiljene su riječi Valentine Turcu, a takva su joj i djela. O umjetnosti kojoj je podredila život i prema kojoj je najstrožom disciplinom oblikovala i vlastito tijelo, ona sa zanosom kaže i ovo: “Balet je uvijek bio stvar ljepote. On ima kapacitet božanske ljepote i strasnog ulaska u ljudska srca ako ga sa srcem radimo. Ja u to vjerujem i na taj način razmišljam”
Za Valentinu Turcu umjetnost je religija i ona s religioznim žarom govori o svom umjetničkom poslanju. Da, baš tom riječju poslanje ona opisuje svoju profesiju. Tome ju je naučio njen legendarni učitelj Maurice Bejart. Umjetnost je njena istina i ona njome zrači i svojim je napornim i mukotrpnim svakodnevnim radom svjedoči.
To je vrhunska umjetnost kojoj je stalo do komunikacije s ljudskim dušama i srcama. “Došlo je vrijeme velikog otvorenog srca, te strasti i komunikacije…”, pričala mi je uoči dubrovačke premijere umjetnica rođena u Zagrebu, dijete velikih baletnih umjetnika Maje Srbljenović i Marina Turcua.
O svim ljudskim iskustvima, a ponajviše o smrti koja donosi bol, ona govori kao o velikoj školi skromnosti i poniznosti. Njezin je dom, kao i njenog umjetničkog partnera Lea Mujića, njezin kofer. Njihova domovina su kazališta u kojima nastupaju, njihova su obitelj plesači s kojima rade. Oni nisu putujući zabavljači nego propovjednici ljepote i istine ispisane tijelima koja prkose ne samo sili teže, nego i odvratnosti vremena, kanibalizmu koji vlada u svijetu profita, zavisti, otimačine, svakovrsnog ranjavanja ljudi, malodušnosti i malograđanštine.
Emotivno, strasno, iskreno… omiljene su riječi Valentine Turcu, a takva su joj i djela. O umjetnosti kojoj je podredila život i prema kojoj je najstrožom disciplinom oblikovala i vlastito tijelo, ona sa zanosom kaže i ovo: “Balet je uvijek bio stvar ljepote. On ima kapacitet božanske ljepote i strasnog ulaska u ljudska srca ako ga sa srcem radimo. Ja u to vjerujem i na taj način razmišljam.”
Koliko je to različito od mnogih koji imaju monopol propovijedati iza crkvenih zidova i ispred monumentalnih pročelja, pred mikrofonima i kamerama i desecima tisuća ljudi željnih smisla, ohrabrenja i ljepote! Možda i zbog “crkvenosti” tog jedinstvenog ambijenta Boškovićeve poljane, meni su svako malo, kao kontrast svim tim porukama umjetnika, u mislima odjekivale riječi iz jedne od biskupskih propovijedi izrečenih tjedan dana ranije na blagdan Velike Gospe.
Koliki intelektualni i duhovni napor jedan nadbiskup treba uložiti da bi domislio jednu ovako banalnu, nepromišljenu i nedomišljenu “misao” i “istinu”: “Da je Bog stvorio dva Adama i dvije Eve nas danas ne bi bilo”. A da ne govorim o onom još primitivnijem “vicu” drugog biskupa o tome kako je “Bog stvorio Adama i Evu, a ne Stevu”
Odakle sad odjednom biskupi u tekstu o baletu? Pa upravo zbog oštre različitosti i upravo vrišteće suprotnosti pristupa čovjeku, ljudskim iskustvima koja čine život, pa i samom Bogu koji, za one koji u njega vjeruju, iza svega toga stoji kao posljednja istina i vertikala.
S jedne strane primam duboku poruku i vidim ogroman kako fizički, tako i umni i duhovni napor ugrađen u još jednu predstavu koja očarava oči, uznemiruje duh, uzburkava osjećaje, pobuđuje suosjećajnu ljudskost i potiče na razmišljanje. S druge strane vidim ljude koji u uzvišenoj pozi i kostimima raskošnijim i skupljim od onih u predstavi olako i samodopadno izgovaraju tako jeftine i banalne riječi.
Doista, koliki intelektualni i duhovni napor jedan nadbiskup treba uložiti da bi domislio jednu ovako banalnu, nepromišljenu i nedomišljenu “misao” i “istinu”: “Da je Bog stvorio dva Adama i dvije Eve nas danas ne bi bilo”. A da ne govorim o onom još primitivnijem “vicu” drugog biskupa o tome kako je “Bog stvorio Adama i Evu, a ne Stevu”.
S takvom banalnom, blasfemičnom i populističkom “teologijom” i logikom koju može rasturiti svaki iole pronicljiviji pučkoškolac, ne može se raspravljati bez spuštanja na jednako nisku razinu. Takav govor i ne želi da se o njemu razmišlja i raspravlja, pa to i ne činim.
Zapravo, u posljednjoj rečenici kolumne već mogu i priznati da sam se biskupima poslužio samo kao mamcem na čitanje teksta o jednom baletu, osobito za one koji možda doista vjeruju svom nadbiskupu da bi oba Adama i obje Eve sigurno bili gej već zbog same mogućnosti izbora.
(Prenosimo s portala Večernjeg lista).
Brišite me sa svojega spiska
S pravom će se netko pitati je li ovo ”književni ogled” i od kuda ovaj protest, žestoki, našega dragoga kolege i suradnika Ivana Lovrenovića, u ovoj rubrici? Razlog je jednostavan i sažet je u Lovrenovićevoj potrebi da digne glas o ”jakim, stojećim mjestima rigidnih ideologija kolektivizma, potpuno i pogubno suprotnih elementarnim načelima slobode…”.
Dogodio se, naime, strašan skandal za književnike u Bosni i Hercegovini: ispunjavale su se 1992. liste književnika prema ”kriterijima” koji su sve suprotno od onoga što zagovaramo na našemu portalu. Naš kolumnist Željko Ivanković u jednom tekstu kojeg ćemo uskoro objaviti kaže da ”Nositi svoje i obiteljsko breme na leđima, istraživati mu sve moguće uzroke (…) Lovrenovićevu pisanju dalo dimenziju rekonstruiranja vlastita svijeta ili, a i tako se može reći, njegovo konstruiranje za sebe, za mogućnost života u njemu…”.
Može li Ivan Lovrenović imati svijet u jednom komadu i je li mogao ostati sabran da je prešutio da mu je negirana ona sloboda ”na kojoj počiva sama ideja književnosti, književničkoga posla i književničkih društava”?
Eh, da, Lovrenović sa dvadeset i dvije godine zakašnjenja saznaje, i u tome se sastoji potreba da uvrstimo njegov protest u ovu rubriku, da mu se i to nasilje dogodilo a pošto je rubrika nastala iz potrebe da se obrani ta sloboda i sačuvaju te ideje, smatram da je to književni ogled par excellence.
Drago Pilsel
Otvoreno pismo Društvu pisaca u Bosni i Hercegovini:
U to vrijeme, kada gospodin Abdulah Sidran u svojoj kući pravi spiskove podobnih pisaca, i sâm sam na Grbavici, s obitelji, pod strahovladom Karadžića i krvavoga Batka, nemamo pojma ni o kakvim razmjenama, još manje o stvaranju novih književničkih društava, na svoju ruku i na vlastiti rizik gledamo kako iznijeti živu glavu. Kolegi Jakovu Jurišiću, službeno predsjedniku postojećega Udruženja književnika BiH, to nije uspjelo, poginuo je na Zlatištu kao mučenik
Trebalo je da prođu pune dvadeset i dvije godine – a da ne bî nedavne tribine Društva pisaca u Bosni i Hercegovini, ni to ne bi bilo dovoljno – pa da saznam što se u vezi s Društvom i piscima spremalo u maju 1992. godine. I to iz usta protagonista i svjedoka, Abdulaha Sidrana. A Sidran je čovjek častan, da parafraziram ”pohvalu“ Brutu Shakespearova Marka Antonija, ima li ikog živa da njemu ne bi vjerovao!
Evo, dakle, što nam sad otkriva Sidran, a Oslobođenje prenosi, nadat se vjerno: ”Mi smo onda u razmjeni s Grbavice dobili Zlatka Topčića, napravili smo spisak pisaca koji ispunjavaju književne kriterije, i svi su morali potpisati povelju da se u BiH provodi agresija i nasilje, da mi pišemo na bosanskom jeziku.“ Izvještaj drugoga medija (NAP) sadrži još konkretniji podatak, da je taj sastanak u maju 1992. godine, na kojemu ”se pravio spisak članova koji ispunjavaju književne kriterije“, Sidran ”organizirao u svojoj kući“.
U to vrijeme, kada gospodin Abdulah Sidran u svojoj kući pravi spiskove podobnih pisaca, i sâm sam na Grbavici, s obitelji, pod strahovladom Karadžića i krvavoga Batka, nemamo pojma ni o kakvim razmjenama, još manje o stvaranju novih književničkih društava, na svoju ruku i na vlastiti rizik gledamo kako iznijeti živu glavu. Kolegi Jakovu Jurišiću, službeno predsjedniku postojećega Udruženja književnika BiH, to nije uspjelo, poginuo je na Zlatištu kao mučenik.
A jedan od najpotresnijih i najknjiževnijih dokumenata evropske logorologije, posthumno objavljena Jurišićeva Škola stradanja, kao ni njegova osobna sudbina, pažnju bosanskohercegovačkoga Društva pisaca nikada nisu na dostojan način privukle. Ove mi je reminiscencije snažno na površinu izvukla zapanjenost dvadesetdvogodišnjim neznanjem o onome o čemu Sidran danas govori a ja prvi put čujem.
Tko su ti koji, na čelu s domaćinom Sidranom, u maju 1992. prave spisak pisaca i utvrđuju kriterije; tko i po kojim kriterijima je njih ovlastio da to rade – o tome ni sada ne doznajemo ništa. Otkud im ovlast da propisuju piscima da moraju potpisati bilo što, pa bila to i forma izjašnjavanja o ”agresiji i nasilju“, ili o imenu jezika na kojemu pišu – ni o tome ne doznajemo ništa.
Blažena je ta neosjetljivost pisaca, zabrinutih za status i sudbinu svojega udruženja, a potpuno nezabrinutih za položaj kolege pisca u većinsko-manjinski strukturiranom gradu i društvu, ugroženoga sistematskim, višemjesečnim javnim patriotskim denuncijacijama uglednoga i časnog A. Sidrana, sve uz ”pljesak prisutnih“ kolega. Blažena, i nepodnošljiva
Ali je frapantno jasno kamo u pogledu modela ponašanja i društvene simptomatike spadaju ove figure i postupci. Voluntarističko pravljenje spiskova i utvrđivanje kriterija podobnosti, prisvajanje patriotske ispravnosti, prisvajanje jedinoispravne interpretacije povijesti, prisiljavanje na iskazivanje pravovjernosti (svi su morali potpisati), nacionalistički ekskluzivizam i naredbodavnost u propisivanju jezika kojim ima da pišeš – sve su to jaka, stajaća mjesta rigidnih ideologija kolektivizma, potpuno i pogubno suprotnih elementarnim načelima slobode, pogotovo one slobode na kojoj počiva sama ideja književnosti, književničkoga posla i književničkih društava.
Zapravo je šokantno da smo dobili ovako otvoren iskaz, makar i s ovolikim zakašnjenjem, a Sidran je čovjek častan, pa se njegova ispovijest ne može dovoditi u sumnju. Časni su, bez sumnje, i svi oni koji su na spomenutoj tribini saslušali to njegovo priznanje, a ne samo da nitko u njemu nije našao ništa što bi izazivalo zapitanost, zabrinutost, dilemu barem, nego je, po medijskim izvještajima, ”nakon pljeska prisutnih, diskusija nastavljena“.
Nitko od prisutnih, također, nije osjetio potrebu da bilo što kaže ni povodom Sidranovih ponovljenih ideoloških invektiva upućenih kolegi Goranu Simiću. Sadržajno i argumentacijski one, doduše, jesu besmislene i bespredmetne, ali su u svojemu opakom populističkom i nacionalističkom namigivanju ulici jako operativne i efikasne, o čemu zorno i tvorno svjedoče neugodnosti što ih Simić već doživljava u divnoj sarajevskoj svakodnevnici.
Blažena je ta neosjetljivost pisaca, zabrinutih za status i sudbinu svojega udruženja, a potpuno nezabrinutih za položaj kolege pisca u većinsko-manjinski strukturiranom gradu i društvu, ugroženoga sistematskim, višemjesečnim javnim patriotskim denuncijacijama uglednoga i časnog A. Sidrana, sve uz ”pljesak prisutnih“ kolega. Blažena, i nepodnošljiva.
Pripadati ovakvom Društvu pisaca nespojivo je s elementarnim samopoštovanjem.
Tražim da me i formalno brišete sa spiska članova Društva pisaca u Bosni i Hercegovini.
S poštovanjem,
Ivan Lovrenović
U Sarajevu, 7. 7. 2014.
(Pismo prenosimo s autorova portala).
Posrči, zataji, naguzi
Kao da mi se neka šačetina svom snagom zabila u trbuh, tako sam se osjećao neku večer na kraju svečane premijerne izvedbe “Predstave Hamleta u selu Mrduša Donja” u zagrebačkom kazalištu Kerempuh.
Glumcima i čitavoj ekipi trebalo je pljeskati i vikati bravo. Trebalo je i ustati na noge i pljeskati još jače i dulje kada se na pozornicu, uz pomoć ruke redatelja i svog sina Vinka popeo autor komada Ivo Brešan. Sve to što je trebalo publika je i učinila. Ali, bila je to jedna od onih posebnih i rijetkih prilika kada čovjeku dođe da se bez riječi i bez šušnja pokupi iz gledališta skupa sa svojom nesrećom i mukom u koju su mu glumci, sve uz smijeh, prstom uboli točno, nemilosrdno i bezobzirno.
Pobuna svakog pojedinca protiv svima nama tako jasne i očite nepravde i bezakonja osuđena je na propast od svih nas i zbog svih nas koji činimo to društvo. Mi smo ti koji pljeskom i ovacijama glumcima brže-bolje pokušavamo doći do zraka koji nam je iz trbuha i pluća izbila Bukarina šaka
S kojim ćete se likom na pozornici poistovjetiti, to svakako ovisi i o namjeri autora, ali isto tako i o osobnom moralu, karakteru, svjetonazoru ili vjeri gledatelja. I svi smo, naravno, na strani Joce-Amleta. A baš Hamlet, onaj Shakespeareov na danskom dvoru, kao i Brešanov u poljoprivrednoj zadruzi i mjesnim aktivima Narodnog fronta i Partije u selu Mrduša Donja, prokazuje laž i slabosti tog osobnog morala, časti i vjere svakog pojedinog lika i gledatelja.
Drama princa Hamleta i Joce Škokića, rečenoga Škoke, istovjetna je. Oni su probuđeni i vlastitog udesa svjesni pojedinci. Njima su oči otvorili zločini nad vlastitim dobrim i pravednim očevima čiji ih duhovi progone i tjeraju da otkriju istinu o zločinu na kojem je izgrađena čitava jedna društvena i politička hijerarhija ugleda, časti, moći i vlasti. Tu istinu oni najprije bacaju u lice samim zločincima, a onda se okreću javnoj savjesti, osobito Brešanov Joco u kraju, selu i jeziku koji se diče grubom izravnošću i nesposobnošću za bilo kakvo okolišanje. Hamlet i Joco su zviždači!
Ali, bivalo je tako u Shakespeareovo vrijeme, a zacijelo i mnogo ranije; bivalo je tako i u vrijeme Brešanove mladosti kada je 1965., iz ogorčenosti i dišpeta, napisao slavni komad; bivalo je tako i 1971. kada je Mrduša zaživjela na sceni Teatra &TD, a i pet godina kasnije kada ju je komunistički Centralni komitet od tamo skidao glasom i rukom Ivice Račana, kako u programskoj knjižici svjedoči Vjeran Zuppa, tada skupa s Mrdušom uklonjen iz kazališta. Usput, ni metoda nam nije strana. Kad nije moglo drugačije, učinjeno je to na zahtjev živih i mrtvih branitelja, pardon, partizana sa Sutjeske.
Jedna se partija razmnožila u najmanje dvije koje se vode istim načelima sakrivenim ispod tobože različitih ideologija. Bukare su danas ušminkani bezličnjaci, prema dolje bahati nasilnici, a prema gore puzavci u piramidi moći, vlasti i religije profita. Oni u javnosti piju i jedu srebrnim priborom, umjereno i s ukusom. Ali, uzor svim tim “elitama”, kao i načelo čitavog ovog kurvarluka od neoliberalnog kapitalističkog sistema na hrvatski način, sažet je upravo u najgrubljim završnim stihovima Bukarine orgije: “Poloči, popišaj, požderi, poseri, izvuci, navuci, natakni, oderi, obrni, navrni, potari, pomuzi, posrči, uteci, zataji, naguzi”
Dakle, očito je bivalo uvijek, pa što ne bi bivalo i danas, da Joco-Amlet ostaje sam, a čitavo selo gluho za njegove zviždanje i urlanje koje svima kvari mir, dobro raspoloženje i veselje koje se ipak tu i tamo desi. Kako Danci i Mrdušani, tako i svaka publika svakog Hamleta, pa i svake dobre satire kakva se ovih dana daje u kazalištu Kerempuh. Brešan nam je pokazao što se dogodi književnosti, teatru, umjetnosti i kulturi kada ih se uhvate tipovi poput Mate Bukarice, rečenog Bukare, lažnog partizanskog prvoborca i lokalnog komesara partijskom silom nadređenog svim ostalim mjesnim odborima, aktivima i zadrugama sela Mrduša Donja u općini Blatnik.
Osim ako sami ne igraju nekog kralja, Bukare se ipak drže dalje od kazališta. Ali, što je s nama u gledalištu? Naša je sućut uz Amleta i Omeliju, Jocu i Anđu. Ali, u Bukari koji urla “Ja sam, ljudi, jedan strašan kralj, moja šaka udara ki malj, sve poda mnom kuka, pišti, stenje, ljudi, stoka, drvlje i kamenje” mi prepoznajemo gazde i vlasnike današnjice, naših vlastitih poslova i života. Ali, među njihovim podanicima i dodvoricama, ako ni po čemu drugom, a onda po šutnji, prepoznajemo i barem jedan djelić sebe samih. U popratnom tekstu predstave to je vrlo točno sažela dramaturginja Željka Udovičić Pleština:
“Ta priča o oportunistima, lopovima, licemjerima, skrivenima iza političke frazeologije trenutka razotkriva glupost totalitarnog režima, ali jednako tako otvara prostor analogiji s našim vremenom demokrature. I prokazuje da promjena sistema ne garantira promjenu mentaliteta. On je ostao isti. Stoga je ova predstava o nama, ona nam pokazuje da su Bukare i danas jednako tako na vlasti, da je sve prepuno poltrona Mačaka, a da je pobuna pojedinca idealistički čin osuđen i od ovog društva na propast.”
Ovu posljednju rečenicu valja ponoviti i dobro si je posvijestiti: pobuna svakog pojedinca protiv svima nama tako jasne i očite nepravde i bezakonja osuđena je na propast od svih nas i zbog svih nas koji činimo to društvo. Mi smo ti koji pljeskom i ovacijama glumcima brže-bolje pokušavamo doći do zraka koji nam je iz trbuha i pluća izbila Bukarina šaka.
Kao da mi se neka šačetina svom snagom zabila u trbuh, tako sam se osjećao neku večer na kraju svečane premijerne izvedbe “Predstave Hamleta u selu Mrduša Donja” u zagrebačkom kazalištu Kerempuh. Glumcima i čitavoj ekipi trebalo je pljeskati i vikati bravo. Trebalo je i ustati na noge i pljeskati još jače i dulje kada se na pozornicu, uz pomoć ruke redatelja i svog sina Vinka popeo autor komada Ivo Brešan. Sve to što je trebalo publika je i učinila. Ali, bila je to jedna od onih posebnih i rijetkih prilika kada čovjeku dođe da se bez riječi i bez šušnja pokupi iz gledališta skupa sa svojom nesrećom i mukom u koju su mu glumci, sve uz smijeh, prstom uboli točno, nemilosrdno i bezobzirno
No, za razliku od završne scene antologijskog filma Krste Papića, novi Bukara u strašnom i sjajnom tumačenju Gorana Navojca u svom završnom medvjeđem plesu ostaje sam. Ostali mu se likovi ne pridružuju. Gledaju ga nepomično i nijemo, zgađeni čitavom pričom i svojim udjelom u njoj. U tom su prizori sadržani i bezizlazni očaj i makar slabašna nada, putokaz prema kakvom-takvom otporu.
Utoliko sablasnije odjekuju gledalištem udarci teških Bukarinih nogu o kazališne daske koje ovdje čitav svijet znače, a stihovi u desetercu opisuju principe kojima se vode i pripadnici današnjih elita: “Čaše, pijati, žlice, botiljuni, pečeno meso i dobri bokuni, pohano pile i but od janjca, teleća noga i bubrig od prasca. Kolači, kotači, blagajne, vile, zadružni savjet, pečeno pile, općina, kotar, praseća mast, janjeća muda, narodna vlast, slanina, kobasa i srce na žaru, donesi kumašine rakiju staru.”
Što je grublji, taj je govor istinitiji: “Trešeta, briškula, kupa i špada, članska knjižica, divica mlada, upravni odbor, postelja meka, žena nek u kući sidi i čeka, prkno udovice, visoka plaća, zaprdi i naij se dobrih kolača”.
Jedna se partija razmnožila u najmanje dvije koje se vode istim načelima sakrivenim ispod tobože različitih ideologija. Bukare su danas ušminkani bezličnjaci, prema dolje bahati nasilnici, a prema gore puzavci u piramidi moći, vlasti i religije profita. Oni u javnosti piju i jedu srebrnim priborom, umjereno i s ukusom. Ali, uzor svim tim “elitama”, kao i načelo čitavog ovog kurvarluka od neoliberalnog kapitalističkog sistema na hrvatski način, sažet je upravo u najgrubljim završnim stihovima Bukarine orgije:
“Poloči, popišaj, požderi, poseri, izvuci, navuci, natakni, oderi, obrni, navrni, potari, pomuzi, posrči, uteci, zataji, naguzi”.
Baš kao i likovi ovoj predstavi, najmanje što možemo jest ne pridružiti se Bukarinoj pjesmi pripjevom “uživajmo braćo draga, nek iđe sve dovraga”, a sve pod žutom petokrakom zvijezdom koja na kraju na pozornici neprimjetno zamijeni onu crvenu.
(Prenosimo iz Večernjeg lista).
Zar opet o Kišu
Godine 2004. objavljena je u izdanju Narodne knjige iz Beograda knjiga “Lažni car Šćepan Kiš“ autora N. Vasovića. Knjiga je najavljena, kako u podnaslovu piše, kao “Polemički osvrt na delo i ideje Danila Kiša“.
Danilo Kiš je jedan od najcenjenijih pisaca sa prostora bivše Jugoslavije, jedan od najprevođenijih, sa značajnim domaćim i međunarodnim priznanjima. Osporavati književno delo Danila Kiša, “rušiti mit Danila Kiša“ svakako je nešto legitimno i to se kao postupak ne može osporavati.
Bilo je pokušaja u književnoj istoriji obezvređivanja i tako velikih pisaca kao što su Shakespeare, Cervantes, Kafka, Beckett. To nije sporno. Sporno je kada se to čini na način koji izlazi van okvira književnosti i ulazi u oblast društvene patologije sa mutnim motivima koji se najvećim delom zasnivaju na različitim teorijama zavere i pokušajima diskriminacije koji sa književnošću nemaju nikakve veze.
Danilo Kiš je jedan od najcenjenijih pisaca sa prostora bivše Jugoslavije, jedan od najprevođenijih, sa značajnim domaćim i međunarodnim priznanjima. Osporavati književno delo Danila Kiša, “rušiti mit Danila Kiša“ svakako je nešto legitimno i to se kao postupak ne može osporavati
Da bi se shvatila i razumela prava priroda Vasovićevog pamfleta o Danilu Kišu, izdvajamo neke od karakterističnih citata:
”Ubedio je Pariz da je žrtva srpskog nacionalizma, a tamošnji jevrejski lobi ga je oberučke dočekao i plasirao na velika zvona…
Kiš je hteo da sebe naslika po modelu namučenog Jevrejina koga, ni krivog ni dužnog, šikanira sredina u kojoj je potekao. No, prodajući nam klišee o namučenom Jevrejinu, Kiš je zaboravio, ako je ikada i znao, stvarnu istoriju posleratne srpske književnosti. Kiš koji je ‘hrabri’ borac protiv komunizma, nije ujedno i borac protiv komunista u kulturi. Smeta mu komunizam, ali mu ne smetaju komunisti: Moša Pijade, O. B. Merin, Eli Finci, Oskar Davičo, Erih Koš…
I zaista, dok su ‘jevrejski’ pisci kao Crnjanski ili Rastko Petrović gladovali po belom svetu (prvi u Londonu, a drugi u Vašingtonu), ‘Srbi’ kao Moša Pijade, O. B. Merin, Eli Finci, Oskar Davičo, Erih Koš – određivali su kulturnu politiku Srbije u rasponu od pola veka…
Kiš je shvatio da se i bez uredničkog mesta (kakvo je imao O. B. Merin) ili visoke političke funkcije (kakvu je imao Davičo) takođe može, ovoga puta iz inostranstva, uz pomoć međunarodnog lobija, određivati ukus čitalačke publike, nametati jednu estetiku i jedan pogled na svet, a da se pritom ostane čist, neukaljan, jer je sve to obavljeno iz daljine, pritiskom nevidljive dugmadi…”
Vasović, dakle, ruši mit o Kišu “dokazujući” kako je Kiš bio samo daljinski upravljač preko koga je srpskom kulturom upravljao međunarodni (jevrejski) lobi čija je žrtva već od ranije preko komunista Jevreja bila čitava srpska kultura
Vasović, dakle, ruši mit o Kišu “dokazujući” kako je Kiš bio samo daljinski upravljač preko koga je srpskom kulturom upravljao međunarodni (jevrejski) lobi čija je žrtva već od ranije preko komunista Jevreja bila čitava srpska kultura.
Vasovićeva knjiga prihvaćena je od dobrog dela srpske književne čaršije. I ranije su se povremeno javljali dušebrižnici koji su osporavali Kiša pokušavajući da ga izbace iz srpske književnosti kao navodnog plagijatora i pisca koji se ne bavi “srpskim temama”.
Punih devet godina kasnije, posle prve knjige o Kišu, Vasović 2013. objavljuje novu paskvilu protiv Danila Kiša “Zar opet o Danilu Kišu?” sa sličnim “obrazloženjima” i “dokazima” jadikujući usput nad sopstvenom sudbinom čoveka koji je, kako je ubeđen, zbog onoga što je napisao o poznatom piscu više progonjen od lažnog mučenika Danila Kiša.
Već u uvodu Vasović veli kako su njegove “argumente” osporavali oni koji su protiv demokratije i drugačijeg mišljenja, pri čemu spominje i autora ovih redova. Kao da “demokratsko pravo” i “drugačije mišljenje” podrazumeva i nedvosmisleno antisemitske poglede. Jer Vasovićeva “analiza” nije ni estetska ni književna – ona je rasistička, politički tendenciozna, što se samo potvrđuje i u novoj knjizi protiv Kiša.
Vasovićeve knjige o Kišu ne bi bile vredne pomena da ne nalaze svoje utemeljenje u onom revizionističkom pokretu koji se bavi prevrednovanjem srpske, i ne samo srpske, istorije i kulture, a ima svoje pristalice među nekim profesorima istorije, naučnicima, piscima, među ne tako malobrojnim predstavnicima naučne i kulturne elite
I ovoga puta Vasović se na sličan način bavi likom i delom Danila Kiša. I ne odustaje od svoga antisemitizma. Tihomir Brajović, do sada jedini književni kritičar koji je reagovao na Vasovićeve stavove, ističe kako “pravi specijalitet i svojevrsnu kulminaciju knjige predstavlja apologija ‘Protokola sionskih mudraca’...Vasović, tako, nikako ne može da oprosti Kišu što izdavača ‘Protokola’, Niliusa prikazuje ‘jednostrano’, kao ‘fanatika’, da bi potom na desetinama stranica prilježno branio kulturni i pamfletski integritet famozne publikacije”.
Vasović nas uverava kako se istorija odvija tačno po planu koji je iznet u “Protokolima sionskih mudraca” i negira autentičnost dokaza o falsifikatu “Protokola”.
Umesto da “raskrinka” Danila Kiša, autor knjige “Zar opet o Kišu?” tako raskrinkava pravu suštinu i prave motive svoga obimnog pamfleta u dva dela. “Protokoli sionskih mudraca” jedan su od najotrovnijih falsifikata u istoriji pisane reči i o tome ko ih je naručio, ko napisao i sa kojim razlogom postoji mnoštvo ubedljivih dokaza i dokumenata. Istorija nastanka i delovanja ovog mračnog falsifikata neraskidivo je povezana sa istorijom savremenog antisemitizma, s nacizmom i holokaustom. Nema druge istine o “Protokolima” osim da je to ogavni rasistički falsifikat, najrasprostranjenija ideološka i rasistička podloga za opravdanje pogroma i genocida.
Vasovićeve knjige o Kišu ne bi bile vredne pomena da ne nalaze svoje utemeljenje u onom revizionističkom pokretu koji se bavi prevrednovanjem srpske, i ne samo srpske, istorije i kulture, a ima svoje pristalice među nekim profesorima istorije, naučnicima, piscima, među ne tako malobrojnim predstavnicima naučne i kulturne elite. O tome svedoči i podatak da se knjiga N. Vasovića našla u najužem izboru za nagradu koja nosi ime Nikole Miloševića.
Jago u premijerskoj fotelji
Ništa kao zavist tako vješto ne uočava i ne preuveličava mane drugih. Uz bahatost i potpun izostanak samokritičnosti hrvatskog premijera krase, nažalost, i Jagine osobine. Kako drugačije, osim ljubomorom i zavišću, objasniti njegovu fiksiranost na najuspješnijeg, a po anketama i najpopularnijeg ministra u Vladi – Slavka Linića. To što ministru čini protekla dva-tri mjeseca predsjednik Vlade školski je primjer nevjerojatne taštine, samodopadnosti, sebeljublja i zavisti da bi mu i maćeha iz Snjeguljice pozavidjela.
Lider socijaldemokrata nikako ne može otrpjeti popularnost koju među građanima uživa veteran SDP-a usprkos krajnje nezahvalnoj poziciji. Ulozi koju obnaša u Vladi Kukuriku koalicije od koje je premijer svojom neprincipijelnošću, konformizmom, neprestanim uzmicanjem pred oporbom načinio kokošinjac u kojemu se ministri-pijetlovi međusobno čerupaju: Maras Linića, Vrdoljak Marasa, itd.
No najgori je upravo predsjednik Vlade. Stječe se dojam da gotovo sadistički uživa u blaćenju ministra financija, pubertetski nesvjestan da kod svih mislećih ljudi izaziva upravo oprečan efekt – odbojnost.
Da Linić, kao što to premijer sam kaže nije old school političar, mogao je istog momenta stati pred kamere i uzvratiti: što ozbiljan premijer na skupom dvotjednom izletu o trošku poreznih obveznika radi u ateljeu čovjeka koji je, prema siječanjskome izvješću, ozbiljan porezni dužnik. Hoće li kvalitetom sporni Charles dug Republici Hrvatskoj, iz kojeg se alimentiraju i ovakva besmislena turistička putovanja, otplatiti, kao što je najavio, premijerovim portretom…Predlažem odoru Shakespearovog Jaga. Simbolika će i bez vampirskih zubi i lubanja biti kristalno jasna
Dok ministar Linić pred saborskim zastupnicima, očitome sukobu usprkos, principijelno brani neobranjivo – izostanak premijera sa sjednice o rebalansu proračuna – argumentom da je riječ o stavu svih članova Vlade, pa tako i njezina predsjednika i da nema ništa strašno u njegovu izostanku, premijera ni tisuće kilometara udaljenosti ne priječe da se instalira pred kamere u ateljeu kič slikara Karla Bilića (Charlesa Billicha) i pred portretom Tita s vampirskim očnjacima i lubanjama oko vrata prepotentno docira o tome što bi ministar trebao upitati svog prijatelja protiv kojega je karlovački DORH podignuo optužnicu za događanja stara pet godina… Ma fuj!
Da Linić, kao što to premijer sam kaže nije old school političar, mogao je istog momenta stati pred kamere i uzvratiti protupitanjem: što ozbiljan premijer na skupom dvotjednom izletu o trošku poreznih obveznika radi u ateljeu čovjeka koji je, prema siječanjskome izvješću, ozbiljan porezni dužnik. Hoće li kvalitetom sporni Charles dug Republici Hrvatskoj, iz kojeg se alimentiraju i ovakva besmislena putovanja, otplatiti, kao što je najavio, premijerovim portretom…
Predlažem odoru Shakespearovog Jaga. Simbolika će i bez vampirskih zubi i lubanja biti kristalno jasna.
No nije se naš bezgriješni premijer zaustavio na bukvici upućenoj iz daleke Australije. Nesvjestan da će mu se strelice neprincipijelnosti i narcisoidnosti kao bumerang vratiti, da će tu zaljubljenost u prazne floskule tipa “političar nema i ne može imati prijatelje” platiti cementiranjem pozicije u vrhu nepopularnosti, prvi svoj javni istup po povratku ponovo koristi da nas pouči da je on, i samo on, mjera svih stvari. On bi svog prijatelja pogledao u oči, on bi se i rođenog brata odrekao kad bi DORH podigao optužnicu, bla, bla…Prestrašno. Ne bih rado bila Zokijev brat – Krešimir Milanović.
Slavko Linić, koji se odbija ponašati po Milanoviću očito dragom principu da je moralno ono što se mora, beskrajno nervira ovog neprincipijelnog ljubitelja prodika…Zamislite, ne želi biti trbuhozborac, odbija slijepu poslušnost! Nedopustivo! Do te mjere da premijer zaboravlja svoje pravničko obrazovanje i preko kamera o optužnici karlovačkog Državnog odvjetništva progovara kao da je riječ o pravomoćnoj presudi…
I osrednji novinari crne kronike znaju da je to tek sumnja, opravdana sumnja i da je do presude, koja nekoga može proglasiti krivim, ali i osloboditi krivnje – dalek put.
Slavko Linić, koji se odbija ponašati po Milanoviću očito dragom principu kako je “moralno ono što se mora”, beskrajno nervira ovog neprincipijelnog ljubitelja prodika…Zamislite, ne želi biti trbuhozborac, odbija slijepu poslušnost! Nedopustivo do te mjere da premijer zaboravlja svoje pravničko obrazovanje i preko kamera o optužnici karlovačkog Državnog odvjetništva progovara kao da je riječ o pravomoćnoj presudi…
Zašto je Milanoviću u ovom slučaju stalo prejudicirati krivnju, a u nekim drugima mu to nije bio cilj. Čačića je do presude držao u Vladi. Ivana Jakovčića kojeg je Povjerenstvo za sukob interesa, kao i Šegona, proglasilo krivim predlaže na listi za Europski parlament ispred Tonina Picule…Koliko je to etično. Smiju li se građani i Linić pred kamerama zapitati kakvu nam to poruku šalje slikanjem ispred portreta zbog kojeg bi ga i Karamarko prigrlio, odlaskom u atelje čovjeka koji u Hrvatskoj duguje pozamašan porez, visokim rangiranjem koalicijskoga partnera za kojeg je utvrđen sukob interesa (Kajin bi štošta dodao)? Valjda časnog i moralnog političara! Koja je količina sebeljublja potrebna da toga ne budeš svjestan.
Umjesto da stane iza svog najuspješnijeg ministra, da osudi posvemašnju estradizaciju i skandalizaciju politike, medijsku hajku kojoj je vladin financijaš kontinuirano izložen – ovaj diplomirani pravnik na privremenom premijerskome zadatku namjerno krivo tumači Linićevo obrazloženje novinarima da mu podmeće paraobavještajno podzemlje. Interpretira to kao da je ministar govorio o DORH-u i optužnici podignutoj protiv njegovog prijatelja, a ne o tretmanu tog prijateljstva u medijima. Ruga se Linićevom poimanju prijateljstva, ne suosjeća, dapače, optužuje ga da se želi prikazati žrtvom.
I jest žrtva, ali nesposobnog i taštog premijera kojemu je vrhunski domet skupi izlet u dijasporu, koji je po povratku brzopleto nazvao “poslovno patriotskim putovanjem”. U četrdeset i osmoj otkrio je, eto, hrvatstvo i hercegovačko porijeklo. Prvo se uputio u Mostar, preživio generalku u Hercegovini i ohrabrio za žešće doze – one australske. Sve u nadi da će mu to donijeti koji bod i bolju poziciju na ljestvici popularnosti. Lakše je zapjevati u Australiji nego raditi, gombati se u domovini s rebalansom, Zakonom o radu, reformom zdravstva… Po povratku dijeli packe onima koji rade, ne i onima koji otpuštaju trudnice (čitaj Lorenzin).
Premijer bi na pola i kusur mandata sam sebi trebao dati savjet! Stati pred zrcalo, pogledati se u oči i zapitati ne kao dosad samodopadno: Ogledalce, ogledalce, tko je najljepši na svijetu?, već: Zašto me nakon dvije i pol godine umjesto šarmantnog i od mnogih biranog Zokija iz ogledala promatra od ljubomore na Linićevu popularnost zelen Jago? Možda upravo stoga što usprkos pedesetima nije naučio biti prijateljem sebi, bratu, kolegi ministru – biti prijatelj građanima.