Piše: Ferruccio de Bortoli

Prošlo je godinu dana od onog jednostavnog “Dobra večer” koje je uzdrmalo svijet. Razdoblje od dvanaest intenzivnih mjeseci – ne samo za život Crkve – obiluje mnoštvom novosti i brojnim naznakama bitnih inovacija koje papa Franjo uvodi. Nalazimo se u jednoj dvoranici Svete Marte. Jedan jedini prozor u prostoriji gleda na malo unutarnje dvorište i komadić azurnog neba. Predivan je dan, proljetni, prohladan. Papa najednom ulazi, gotovo iznebuha, nasmiješen. Zabavljeno promatra previše naprava za snimanje koje je novinar iz svoje staračke zabrinutosti stavio na stolić. “Rade li? Da? Dobro.” Bilanca jedne godine? Ne, bilance mu se ne sviđaju. “Njih radim svakih petnaest dana, sa svojim ispovjednikom.”

 

Vi, Sveti Oče, svako toliko telefonirate onima koji od vas zatraže pomoć. I ponekad Vam ne vjeruju da ste to Vi.

Da, i to se znalo dogoditi. Kad netko nazove, to znači da želi razgovarati, postaviti neko pitanje, zatražiti savjet. Kao svećeniku u Buenos Airesu bilo mi je jednostavnije. I ostalo mi je u navici. Smatram to svojom dužnošću i potrebom. Naravno, sad to više nije tako lako s obzirom na broj ljudi koji mi pišu.

 

Je li Vam neki od takvih kontakata ili susreta ostao u posebno dragom sjećanju?

Jedna osamdesetogodišnja udovica koja je izgubila sina. Pisala mi je i sad je svaki mjesec nazovem. Ona je sretna. A ja obavljam svećeničku dužnost. To mi se sviđa.

Volim biti među ljudima, s onima koji pate, obilaziti župe. Ne sviđaju mi se ideološka tumačenja, svojevrsna mitologija o papi Franji. Na primjer, kad pričaju da noću izlazim iz Vatikana kako bih nahranio skitnice u Oktavijanovoj ulici. To mi nikad nije palo na pamet. Ako se ne varam, Sigmund Freud je rekao da u svakoj idealizaciji ima agresije. Opisati Papu kao nekog supermana, neku zvijezdu, meni se čini uvredljivim. Papa je čovjek koji se smije, plače, spokojno spava i ima prijatelje kao i svi drugi. Normalna osoba

 

Odnosi s Vašim prethodnikom. Jeste li ikad zatražili neki savjet od Benedikta XVI.?

Jesam. Umirovljeni papa nije kip u muzeju. On je institucija na koju nismo bili naviknuti. Prije šezdeset ili sedamdeset godina nije postojao umirovljeni biskup. Taj je položaj uveden nakon (Drugog vatikanskog) Koncila. Danas je institucija. Isto se mora dogoditi i s umirovljenim papom. Benedikt je prvi takav, a možda će biti i drugih. To ne znamo. On je diskretan, ponizan, ne želi smetati. Razgovarali smo o tome i zajednički odlučili kako bi bilo bolje da viđa ljude, izlazi i sudjeluje u životu Crkve. Jednom je došao ovamo na blagoslivljanje kipa svetog Mihovila arkanđela, zatim na ručak u Svetu Martu, a nakon Božića sam ga pozvao da sudjeluje u konsistoriju (skupštini kardinala) i on je to prihvatio. Njegova mudrost je dar Božji. Netko bi možda volio da se povuče u neku benediktinsku opatiju daleko od Vatikana. Ja sam se pak sjetio djedova i baka koji obitelji daju snagu svojom mudrošću i savjetima i ne zaslužuju da završe u domu za umirovljenike.

 

Učinilo nam se da Crkvu vodite na sljedeći način: sve saslušate i sami odlučite. Pomalo kao general isusovaca. Je li Papa sam?

Da i ne. Shvaćam što mi želite reći. Papa nije sam u svom radu jer ga mnogi prate i savjetuju. Bio bi sam da nešto odluči ne saslušavši što mu drugi govore ili praveći se da čuje. Međutim, postoji trenutak kad treba odlučiti, staviti potpis, u kojem je sam sa svojim osjećajem odgovornosti.

 

Vi ste uveli novine, kritizirali neke stavove svećenstva, uzdrmali Kuriju. Uz ponešto otpora, ponešto protivljenja. Je li se Crkva već promijenila onako kako ste to željeli prije godinu dana?

Prošlog ožujka nisam imao nikakav plan promjene Crkve. Da tako kažem, nisam očekivao da ću biti premješten u drugu biskupiju. Upravljati sam počeo nastojeći pretočiti u praksu ono što su kardinali istaknuli u svojim raspravama na raznim kongregacijskim sastancima (uoči konklava). U svojim postupcima očekujem nadahnuće od Gospodina. Dat ću vam jedan primjer. Govorilo se o duhovnoj brizi za osobe koje rade u Kuriji i u tu svrhu su se uvela duhovna povlačenja. Valjalo je dati veću važnost godišnjim duhovnim vježbama: svi imaju pravo provesti pet dana u tišini i razmišljanju, dok su prije u Kuriji slušali tri propovijedi dnevno i nakon toga neki nastavljali raditi.

Papa nije sam u svom radu jer ga mnogi prate i savjetuju. Bio bi sam da nešto odluči ne saslušavši što mu drugi govore ili praveći se da čuje. Međutim, postoji trenutak kad treba odlučiti, staviti potpis, u kojem je sam sa svojim osjećajem odgovornosti

 

Nježnost i milosrđe bît su vaše pastoralne poruke…

I evanđelja. To je srž evanđelja. Inače ne razumiješ Isusa Krista, nježnost Oca koji ga šalje da nas sasluša, iscijeli, spasi.

 

No je li ta poruka shvaćena? Rekli ste da franjomanija neće dugo potrajati. Postoji li nešto što Vam se ne sviđa u Vašoj slici u javnosti?

Volim biti među ljudima, s onima koji pate, obilaziti župe. Ne sviđaju mi se ideološka tumačenja, svojevrsna mitologija o papi Franji. Na primjer, kad pričaju da noću izlazim iz Vatikana kako bih nahranio skitnice u Oktavijanovoj ulici. To mi nikad nije palo na pamet. Ako se ne varam, Sigmund Freud je rekao da u svakoj idealizaciji ima agresije. Opisati Papu kao nekog supermana, neku zvijezdu, meni se čini uvredljivim. Papa je čovjek koji se smije, plače, spokojno spava i ima prijatelje kao i svi drugi. Normalna osoba.

 

Hvata li vas čežnja za Vašom Argentinom?

Istina je da ne čeznem. Volio bih posjetiti sestru koja je bolesna, zadnju od nas petoro braće i sestara. Rado bih je vidio, ali to ne opravdava put u Argentinu: telefoniram joj i to je dovoljno. Ne namjeravam ići onamo prije 2016., jer sam u Južnoj Americi već bio u Riju. Sad moram ići u Svetu Zemlju, u Aziju, pa u Afriku.

 

Netom ste produžili argentinsku putovnicu iako ste poglavar druge države.

Produžio sam je jer joj je istjecala valjanost.

 

Jesu li Vas ražalostile one, prije svega američke, optužbe da ste marksist nakon što je objavljen Evangelii Gaudium?

Ni najmanje. Nikad nisam bio poklonik marksističke ideologije jer nije istinita, ali upoznao sam mnoge dobre ljude koji javno ispovijedaju marksizam.

Prošlog ožujka nisam imao nikakav plan promjene Crkve. Da tako kažem, nisam očekivao da ću biti premješten u drugu biskupiju. Upravljati sam počeo nastojeći pretočiti u praksu ono što su kardinali istaknuli u svojim raspravama na raznim kongregacijskim sastancima (uoči konklava). U svojim postupcima, očekujem nadahnuće od Gospodina

 

Skandali koji su uzdrmali život Crkve srećom su za nama. Vama je na delikatnu temu zlostavljanja djece upućen apel koji je objavio Il Foglio, a između ostalih ga potpisali filozofi Besançon i Scruton, kako biste glasno progovorili protiv fanatizma i nesavjesnosti svjetovnog društva koji ne poštuje djecu.

Želim reći dvije stvari. Zlostavljanje je strašno jer ostavlja veoma duboke rane. Benedikt XVI. je bio veoma hrabar i otvorio put. Crkva je na tom putu mnogo učinila. Možda više od svih. Statistike fenomena nasilja nad djecom potresne su, ali ujedno jasno pokazuju da se većina zlostavljanja događa u obiteljskom okruženju i susjedstvu. Katolička crkva je možda jedina javna institucija koja se jasno i odgovorno pokrenula. Nitko drugi nije učinio više od nje. A svejedno je napadnuta samo Crkva.

 

Sveti Oče, kažete da nas “siromašni evangeliziraju”. Pozornost siromaštvu, najvažnije obilježje Vaše pastoralne poruke, neki su pogrešno shvatili kao propovijedanje pauperizma. Evanđelje ne osuđuje blagostanje. Zakej je bio i bogat i milostiv.

Evanđelje osuđuje kult bogatstva. Pauperizam je jedno od kritičkih tumačenja. U srednjem vijeku su postojale brojne pauperističke struje. Sveti Franjo nadahnuto je smjestio temu siromaštva na put evanđelja. Isus kaže da ne možemo služiti dvama gospodarima, Bogu i bogatstvu. A kad dođemo pred posljednji sud (Matej 25), sudit će nam se prema blizini siromaštvu. Siromaštvo udaljava od idolatrije, otvara vrata providnosti. Zakej ustupa pola svojeg bogatstva siromašnima. Onome tko čuva žitnice prepune vlastite sebičnosti Gospodin na kraju ispostavi račun. Svoje mišljenje o siromaštvu jasno sam izrazio u Evangelii Gaudium.

 

U globalizaciji, naročito financijskoj, pronašli ste neka od zala koja more ljudski rod. Ali globalizacija je milijune ljudi spasila od bijede. Dala je nadu, rijedak osjećaj koji ne treba brkati s optimizmom.

Istina, globalizacija je mnoge spasila siromaštva, ali je i mnoge druge osudila da umru od gladi jer s ovakvim gospodarskim sistemom postaje selektivna. Globalizacija na koju misli Crkva ne nalikuje kugli u kojoj je svaka točka jednako udaljena od središta i u kojoj se stoga gubi osobitost svakog pojedinog naroda, nego poliedru s mnogo različitih ploha, u kojem svaki narod čuva svoju vlastitu kulturu, jezik, vjeru, identitet. Trenutačna “kuglasta” gospodarska, a prije svega financijska globalizacija stvara jedinstvenu misao, slabu misao. U središtu više nije ljudsko biće, nego samo novac.

Evanđelje osuđuje kult bogatstva. Pauperizam je jedno od kritičkih tumačenja. U srednjem vijeku su postojale brojne pauperističke struje. Sveti Franjo nadahnuto je smjestio temu siromaštva na put evanđelja. Isus kaže da ne možemo služiti dvama gospodarima, Bogu i bogatstvu. A kad dođemo pred posljednji sud (Matej 25), sudit će nam se prema blizini siromaštvu. Siromaštvo udaljava od idolatrije, otvara vrata providnosti. Zakej ustupa pola svojeg bogatstva siromašnima. Onome tko čuva žitnice prepune vlastite sebičnosti Gospodin na kraju ispostavi račun. Svoje mišljenje o siromaštvu jasno sam izrazio u Evangelii Gaudium

 

Obitelj je središnja tema u radu Vijeća osmorice kardinala. Od pobudnice Familiaris Consortio Ivana Pavla II. mnogo se toga promijenilo. Na rasporedu su dvije sinode. Očekuju se velike novosti. O razvedenima ste rekli: Ne treba ih osuđivati, valja im pomoći.

Pred Crkvom je dug put. Proces koji Gospodin želi. Tri mjeseca nakon što sam izabran predočene su mi teme za Sinodu i predložena rasprava o Isusovu doprinosu suvremenom čovjeku. No na kraju smo malo-pomalo – što je za mene bio znak Božje volje – odlučili razgovarati o obitelji koja prolazi kroz veoma ozbiljnu krizu. Teško ju je zasnovati. Mladi se malo žene. Mnogo je razvedenih supružnika kod kojih plan zajedničkog života nije uspio. Djeca silno pate. Mi moramo dati odgovor. Ali za to je potrebno pomno i duboko razmisliti. Upravo to sad čine Konsistorij i Sinoda. Valja izbjeći zadržavanje na površini. Iskušenje da se svaki problem riješi kazuistikom pogrešno je jer pojednostavljuje veoma složene stvari, kako su činili farizeji. Po mom je mišljenju to krajnje površna teologija. Samo se dubokim razmatranjem može ozbiljno suočiti s pojedinim situacijama, pa i onom razvedenih supružnika, s pastoralnom dubinom.

 

Zbog čega je izvještaj kardinala Waltera Kaspera na posljednjem Konzistoriju (jaz između učenja o braku i obitelji i stvarnog života mnogih kršćana) toliko podijelio kardinale? Kako po Vašem mišljenju Crkva može prevaliti dvije godine napornog puta i postići široku i nepristranu suglasnost? Ako je doktrina čvrsta, čemu rasprava?

Kardinal Kasper je napravio sjajnu i temeljitu prezentaciju koja će uskoro biti objavljena na njemačkome i pozabavio se s pet tema; peta je upravo bila ona drugih brakova. Bio bih zabrinut da se na skupštini ni o čemu nije žestoko raspravljalo, jer tad ničemu ne bi služila. Kardinali su znali da mogu reći što žele i predočili s mnoga različita gledišta, koja obogaćuju. Bratska i otvorena suočenja razvijaju teološku i pastoralnu misao. Toga se ne bojim, dapače, to je upravo ono što tražim.

 

U nedavnoj prošlosti bilo je uobičajeno pozivanje na takozvane ”vrijednosti o kojima nema rasprave“, prije svega u bioetici i seksualnoj moralnosti. Vi niste preuzeli tu formulu. Načela doktrine i morala nisu se promijenila. Ukazuje li Vaš odabir možda na jedan manje perceptivan stil koji više poštuje osobnu savjest?

Nikad nisam shvatio izraz ”vrijednosti o kojima nema rasprave“. Vrijednosti su vrijednosti i točka; ne mogu reći da među prstima jedne ruke postoji neki manje koristan od drugih. Zbog toga ne razumijem u kojem smislu mogu postajati vrijednosti o kojima se može pregovarati. Ono što sam imao reći na temu života napisao sam u pobudnici Evangelii Gaudium.

 

Mnoge države reguliraju zajednički život izvan bračne zajednice. Može li Crkva to shvatiti? I do koje mjere?

Brak je između muškarca i žene. Laičke države žele opravdati izvanbračne zajednice kako bi regulirale razne situacije suživota potaknute potrebom reguliranja ekonomskih odnosa između osoba, kao što je, na primjer, osiguranje zdravstvene pomoći. Riječ je o sporazumima o zajedničkom životu različite prirode i ne bih im mogao nabrojati razne oblike. Treba razmotriti različite slučajeve i vrednovati ih u njihovoj različitosti.

Brak je između muškarca i žene. Laičke države žele opravdati izvanbračne zajednice kako bi regulirale razne situacije suživota potaknute potrebom reguliranja ekonomskih odnosa između osoba, kao što je, na primjer, osiguranje zdravstvene pomoći. Riječ je o sporazumima o zajedničkom životu različite prirode i ne bih im mogao nabrojati razne oblike. Treba razmotriti različite slučajeve i vrednovati ih u njihovoj različitosti

 

Kako će se promicati uloga žene u Crkvi?

Ni tu kazuistika ne pomaže. Istina je da žena može i mora biti prisutnija na mjestima odlučivanja u Crkvi. Ali ja bih to nazvao funkcionalnim promicanjem. Samo što se tako neće mnogo napredovati. Radije valja misliti da je imenica crkva ženskog roda: ženska je od svog nastanka. Veliki teolog Urs von Balthasar mnogo se bavio tom temom: marijanski princip upravlja Crkvom uz bok s onim Petrovim. Djevica Marija je važnija od svakog biskupa i apostola. Teološko produbljenje je u tijeku. Kardinal Rylko s Vijećem za laike radi u tome smjeru s mnogim stručnjakinjama na raznim poljima.

 

Pola stoljeća nakon Humanae Vitae Pavla VI. može li se Crkva iznova prihvatiti teme kontrole začeća? Kardinal Martini, vaš subrat, držao je da je već stigao trenutak za to.

Sve ovisi o tome kako se tumači Humanae Vitae. Sam Pavao VI. je na kraju ispovjednicima preporučio da budu milostivi i obrate pozornost na konkretne situacije. Ali njegova je genijalnost bila proročka, imao je hrabrosti stati protiv većine, braniti moralnu disciplinu, djelovati kao kulturna kočnica, suprotstaviti se sadašnjem i budućem neomaltuzijanstvu. Nije to pitanje promjene doktrine, nego ulaženja u dubinu i postizanja da pastoralna skrb ima u vidu razne situacije i ono što je za ljude moguće učiniti. I o tome će se govoriti na zasjedanjima Sinode.

 

Znanost se razvija i pomiče granice života. Ima li smisla umjetno produžavati život u vegetativnom stanju? Bi li rješenja mogla biti oporučna eutanazija?

Nisam stručnjak za bioetička pitanja. Na tu temu svaka moja izjava može biti pogrešno shvaćena. Tradicionalno učenje Crkve kaže da nitko nije obvezan upotrijebiti izvanredne mjere kad se zna da je netko u terminalnoj fazi. U svojoj sam svećeničkoj službi u takvim slučajevima uvijek savjetovao palijativnu skrb. U određenijim slučajevima dobro je potražiti savjet specijalista ako je potrebno.

Put prema zajedništvu s pravoslavnima prije svega znači zajednički hod i rad. U Buenos Airesu su na tečajeve kateheze dolazili razni pravoslavni. Božić i 6. siječnja provodio sam zajedno s njihovim episkopima koji su ponekad tražili savjete u našim biskupijskim uredima. Ne znam je li istinit događaj koji se prepričava, odnosno da je Athinagoras navodno predložio Pavlu VI. da njih dvojica koračaju zajedno, a sve teologe pošalju na neki otok da tamo međusobno raspravljaju. To je šala, ali važno je da smo na zajedničkom putu. Pravoslavna teologija veoma je bogata. I vjerujem da oni u ovome času imaju velike teologe. Njihovo viđenje Crkve i sinodalnosti je čudesno

 

Hoće li Vaše putovanje u Svetu Zemlju uroditi dogovorom o uzajamnom pričešćivanju s pravoslavnima, koji je Pavao VI. gotovo potpisao s Athinagorasom prije pedeset godina?

Svi smo nestrpljivi postići ”konačne“ rezultate. Ali put prema zajedništvu s pravoslavnima prije svega znači zajednički hod i rad. U Buenos Airesu su na tečajeve kateheze dolazili razni pravoslavni. Božić i 6. siječnja provodio sam zajedno s njihovim episkopima koji su ponekad tražili savjete u našim biskupijskim uredima. Ne znam je li istinit događaj koji se prepričava, odnosno da je Athinagoras navodno predložio Pavlu VI. da njih dvojica koračaju zajedno, a sve teologe pošalju na neki otok da tamo međusobno raspravljaju. To je šala, ali važno je da smo na zajedničkom putu. Pravoslavna teologija veoma je bogata. I vjerujem da oni u ovome času imaju velike teologe. Njihovo viđenje Crkve i sinodalnosti je čudesno.

 

Za nekoliko godina najveća svjetska sila bit će Kina s kojom Vatikan nema odnose. Matteo Ricci je bio isusovac kao i vi.

Blizu smo Kini. Poslao sam pismo predsjedniku Xiju Jinpingu kad je izabran, tri dana nakon mene. I odgovorio mi je. Neki odnosi postoje. Velik je to narod i volim ga.

 

Zašto Sveti Otac nikad ne govori o Europi? Što Vas to ne uvjerava u europski plan?

Sjećate se onoga dana kad sam govorio o Aziji? Što sam rekao? (Ovdje se novinar odvažio na neko objašnjenje, nejasno se prisjećajući da bi zatim shvatio da je upao u simpatičnu zamku). Nisam govorio ni o Aziji, ni o Africi, ni o Europi. Samo o Latinskoj Americi kad sam bio u Brazilu i morao primiti povjerenstvo za Latinsku Ameriku. Još nisam imao prilike govoriti o Europi. Doći će prilika i za to.

 

Koju knjigu čitate ovih dana?

‘‘Petar i Magdalena“ Damiana Marzotta o ženskoj dimenziji Crkve. Prekrasna knjiga.

 

I ne uspijevate pogledati neki dobar film, iako vam je i to jedna od strasti? ‘‘Velika ljepota“ je osvojila Oscara. Hoćete li pogledati taj film?

Ne znam. Zadnji film koji sam gledao bio je Benignijev ‘‘Život je lijep“. I prije toga Fellinijevu ‘‘Cestu“. Remek-djelo. Sviđao mi se i Wajda…

 

Sveti Franjo je lakoumno proveo mladost. Pitam Vas. Jeste li se ikad zaljubili?

U knjizi ‘‘Isusovac“ prepričavam kako sam sa sedamnaest godina imao curu. Spominjem je i u ‘‘Nebu i zemlji“, knjizi koju sam napisao sa Abrahamom Skorkom. U sjemeništu mi je jedna djevojka na tjedan dana zavrtjela glavom.

 

I kako je završilo, ako smijem pitati?

Bila su to mladenačka posla. O njima sam razgovarao sa svojim ispovjednikom (osmijeh od uha do uha).

 

(Prenosimo iz Jutarnjeg lista koji je objavio ovaj intervju u nedjelju, 9. ožujka, nakon što je dobio prava od talijanskog lista Corriere della Sera, gdje je razgovor s Papom izvorno objavljen. Zahvaljujemo kolegama iz Jutarnjeg lista na izvanredno važnom profesionalnom potezu. Intervju je prevela Mirna Čubranić.)