Čut ćete katkad da je holokaust postao gotovo pa privredna grana. Uspomena na židovsko stradanje u Drugom svjetskom ratu navodno opstaje samo stoga što Židovi od toga divno zarađuju. [Read more…]
Silovanu se ženu viktimizira i u miru
Povodom rješenja Ministarstva hrvatskih branitelja kojim je odbijen zahtjev žrtvi silovanja za stjecanjem statusa i ostvarivanjem prava temeljem “Zakona o pravima žrtvama seksualnog nasilja za vrijeme agresije na RH u Domovinskom ratu”, Centar za žene žrtve rata – ROSA, Ženska mreža Hrvatske i Ženski sud izražavaju solidarnost sa žrtvom ovog teškog zločna te najdublju osudu diskriminatornog postupanja Ministarstva. [Read more…]
Pokojni nadbiskup je standardno silovao dječake
Józef Wesołowski (67), bivši nadbiskup i bivši papinski nuncij, nađen je u petak ujutro mrtav u sobi u Vatikanu u kojoj je bio u kućnom pritvoru, očekujući nastavak kaznenog suđenja za serijska pedofilska silovanja, zbog čega je već bio crkveno kažnjen oduzimanjem biskupskog i svećeničkog reda. U obznani Ureda za novinstvo Svete Stolice tvrdi se da je Wesołowski umro prirodnom smrću, ali da je vatikanski tužilac odmah naredio obdukciju, te da je o događaju izviješten papa Frane. [Read more…]
Dugo odgađani korak u pravom smjeru
Predstava se odigravala istovremeno i izvan i unutar Sabora. Na vanjskoj pozornici su ulice koje vode ka Saboru bile blokirane barikadama i interventnom policijom. Zid sačinjen od policije i metala propuštao je samo nekolicinu privilegiranih – turiste i novinare. Žena i dva muškarca uvjeravali su policiju da su na popisu onih koje treba propustiti. Prošlo je više od sat vremena kad je jedan od ”Robocopovaca” napokon provjerio listu. I doista su bili. [Read more…]
Mučenje u čak 141 zemlji!
Tri desetljeća nakon usvajanja Konvencije UN-a protiv mučenja gotovo polovica stanovništva diljem svijeta strahuje da bi mogla postati žrtvom mučenja ako završi u pritvoru, a tortura je registrirana u zatvorima i logorima u čak 141 zemlji na svijetu, navodi se u izvješću koje je objavio Amnesty International početkom tjedna u Londonu, a prenosi HINA.
Amnesty je anketirao 21.000 ispitanika u 21 zemlji i otkrio da je zabrinutost zbog mučenja najveća u Brazilu i Meksiku, gdje je 80 posto, odnosno 64 posto ljudi reklo da bi strahovalo od mučenja u slučaju da budu uhićeni. Najmanje od toga strahuju u Australiji i Britaniji (16 posto, odnosno 15 posto stanovnika). “Iako su vlade zakonom zabranile tu neljudsku praksu… mnoge od njih provode mučenja ili ga olakšavaju u praksi”, navodi Amnesty u novom izvješću.
Elektrošokovi, teške batine, silovanja, teška poniženja, simulirane egzekucije, paljenje kože, onemogućavanje sna, prisilno gutanje vode, droge, lavež pasa tik do lica, čupanje noktiju… To je samo dio uhodana repertoara mučenja u zatvorima od Meksika i Brazila, od Nigerije i DK Kongo do Turske i Irana
Čak 44 posto ispitanika strahuje da bi bilo izloženo torturi u svojim zemljama u slučaju uhićenja. Četiri od pet ispitanika želo jasne zakone za sprečavanje torture, a 60 posto podržava ideju da mučenje nije opravdano ni u kojim okolnostima. Međutim, većina ispitanih u Kini i Indiji smatra da bi ponekad tortura mogla biti opravdana.
Amnesty navodi da je 155 zemalja ratificiralo Konvenciju protiv mučenja, pokrenutu prije 30 godina, ali da mnoge vlade i dalje ne ispunjavaju preuzete obveze. “Tri desetljeća od Konvencije i više od 65 godina od Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima mučenje ne samo da je živo, nego cvate”, upozorava Amnesty u izvješću “Mučenje u 2014. – 30 godina prekršenih obećanja”.
Organizacija navodi, i to je najstrašnije, da je dobila podatke o torturi u 141 zemlji, a izvješće daje primjere od Nigerije, Venezuele i Turske do Meksika, Brazila i Ukrajine. Osumnjičeni pripadnici islamističkih skupina u najvećoj su opasnosti da budu mučeni u zemljama središnje Azije i Rusije. Organizacija navodi i da je proteklih godina Ukrajina bila “najgori prijestupnik” među bivšim sovjetskim republikama.
Što se tiče Afrike, ondje tortura “buja”, a samo je 10 od 55 zemalja tog kontinenta usvojilo zakone kojima se ona kažnjava. “Afričke vlade još moraju priznati da imaju problem, a tek ga onda početi rješavati”, ističe se u izvještaju. Amnesty najavljuje da će u idućem razdoblju njegov angažman biti posebno usmjeren na pet zemalja u kojima je mučenje učestalo – Meksiko, Filipini, Maroko sa Zapadnom Saharom, Nigerija i Uzbekistan.
Amnesty je anketirao 21.000 ispitanika u 21 zemlji i otkrio da je zabrinutost zbog mučenja najveća u Brazilu i Meksiku, gdje je 80 posto, odnosno 64 posto ljudi reklo da bi strahovalo od mučenja u slučaju da budu uhićeni. Najmanje od toga strahuju u Australiji i Britaniji (16 posto, odnosno 15 posto stanovnika). “Iako su vlade zakonom zabranile tu neljudsku praksu… mnoge od njih provode mučenja ili ga olakšavaju u praksi”, navodi Amnesty u novom izvješću. Čak 44 posto ispitanika strahuje da bi bilo izloženo torturi u svojim zemljama u slučaju uhićenja
Organizacija je pozvala države da prekinu zlostavljanje, da pritvorenima omoguće medicinsku i pravnu pomoć i provedu bolji nadzor zatvora. Također pozivaju vlasti da prekinu politiku nekažnjavanja torture i neovisno istraže slučajeva mučenja. “Prije 30 godina AI je vodio svjetsku kampanju protiv zlostavljanja koja je rezultirala Konvencijom UN-a. Otad je ostvaren velik napredak, ali je obeshrabrujuće to što je i danas potrebna svjetska kampanja kako bismo osigurali da će ta obećanja biti ispunjena”, zaključio je Salil Shetty, glavni tajnik Amnesty Internationala.
No, vratimo se ne na strahu od mogućeg mučenja, već slučajevima stvarne torture. Elektrošokovi, teške batine, silovanja, teška poniženja, simulirane egzekucije, paljenje kože, onemogućavanje sna, prisilno gutanje vode, droge, lavež pasa tik do lica…
To je samo dio uhodana repertoara mučenja u zatvorima od Meksika i Brazila do Turske i Irana. Mučenje je, podsjetimo, nanošenje psihološke ili fizičke patnje (nasilje, mučenje, bol) ljudima putem drugih osoba. Uglavnom kao sredstvo za određenu namjenu, npr. za dobivanje izjave, priznanja, dobivanje informacije ili u svrhu slamanja otpora žrtve mučenja.
Koristi se i kao sredstvo zastrašivanja, odmazde, kazne ili kao sredstvo ispitivanja. Mučenje se također koristi kao manipulativno sredstvo prisile i kontrole pojedinca ili skupine ljudi. Predstavlja kršenje ljudskih prava. Prema Ženevskoj konvenciji ne smiju biti mučeni ratni zarobljenici (civilno stanovništvo i vojnici). Unatoč tim konvencijama organizacija Amnesty International, ponavljamo, ima dokaze da dvije trećine zemalja potpisnica sporazuma ne poštuju dosljedno Konvenciju.
Posljednjih mjeseci ”snage reda” su bile osobito posvećene raznim metodama torture protiv demonstranata, ne samo pritvorenika ili zatvorenika, na ulicama Brazila, Meksika i Venezuele, gdje je bilo osobito teško. U neredima u ožujku 550 mladih demonstranata je ranjeno gumenim mecima, a uhićeno je i izvrgnuto torturi čak 2157 demonstranata od kojih je na slobodu izišlo tek 66! Poseban sadizam pokazuje i policija Bolivije.
Zaključak stručnjaka je da se agresivne tehnike ispitivanja ili procedure zatvaranja, koje uključuju negiranje osnovnih potreba, izlaganje teškim vremenskim uvjetima, forsiranje stresnih tjelesnih položaja, navlačenje vreće preko glave ili povezivanje očiju, izolaciju, ograničavanje pokreta, skidanje do gola, prijetnje, ponižavanje i druge psihološke manipulacije koje dovode do osjećaja tjeskobe, straha i bespomoćnosti kod zatvorenika ne razlikuju mnogo od fizičkog mučenja kada su u pitanju stupnjevi mentalne patnje koju prouzrokuju, temeljni mehanizmi traumatskog stresa i njihov dugotrajni traumatski utjecaj
Nedavno je visoka povjerenica UN-a za ljudska prava Navi Pillay osudila često mučenje zarobljenika u sirijskim zatvorima i pritvornim centrima nekih oružanih skupina. Čak i djecu muče elektrošokovima i čupaju im nokte da bi saznali gdje su im roditelji – borci.
Izvješće upozorava na široke razmjere mučenja i zlostavljanja u vladinim zatvorima, kao i u pritvornim centrima nekih oružanih skupina kao što su Islamska država u Iraku i na Levantu, Front al-Nosra, Ahrar al-Šam, Asifat al-Šamal i Liva al-Tavhid. Ljudi se često drže u pritvoru u tajnosti, na neodređeni rok i često se prebacuju iz jednog centra u drugi, a muče se na sve zamislive načine. Mučenje širokih razmjera je, prema UN-u, zločin protiv čovječnosti.
Iako su pomalo zaboravljene torture iz doba Busheva rata protiv terorizma u zatvoru Guantanamo i u brojnim tajnim, pa i plutajućim zatvorima CIA-e, neke se metode nastavljaju, upozorava AI. Nakon izvještaja o kršenjima ljudskih prava koja provodi američka vojska u Guantanamu, Iraku i Afganistanu, pojavila su se pitanja o tome da li određene metode i procedure zatvaranja i ispitivanja spadaju u metode mučenja.
Zaključak stručnjaka je da se agresivne tehnike ispitivanja ili procedure zatvaranja koje uključuju negiranje osnovnih potreba, izlaganje teškim vremenskim uvjetima, forsiranje stresnih tjelesnih položaja, navlačenje vreće preko glave ili povezivanje očiju, izolacija, ograničavanje pokreta, skidanje do gola, prijetnje, ponižavanje i druge psihološke manipulacije koje dovode do osjećaja tjeskobe, straha i bespomoćnosti kod zatvorenika ne razlikuju mnogo od fizičkog mučenja kada su u pitanju stupnjevi mentalne patnje koju prouzrokuju, temeljni mehanizmi traumatskog stresa i njihov dugotrajni traumatski utjecaj.
Takvi stresovi zadovoljavaju kriterij ”teške mentalne patnje”, koja je suštinska za definiranje mučenja u međunarodnim konvencijama.
(Tekst je izvorno napisan za tjednik Express).
Silovanje Uskrsa
Gotovo svi dnevni listovi prenijeli su videosnimku koju sam našla na portalu Jutarnjeg lista od 21. travnja 2014. a na kojoj je zabilježen odgovor ruskog parlamentarca Žirinovskog na pitanje jedne novinarke. Zapravo radi se o njegovom monologu, koji poprima oblik ispada, jer je parlamentarac na tiskovnoj konferenciji izgubio živce kada mu je jedna od prisutnih novinarki postavila, po mom sudu, bezazleno pitanje o sankcijama vezanim uz sukob Rusije i Ukrajine.
Govor-ispad desio se pred više novinara, vidi se na snimci mnogo mikrofona, a prisutni su i političarevi tjelohranitelji. Videozapis je vrijedan dokument jer ilustrira kako izgledaju razni slojevi strukturalnog nasilja koje u teoriji poznajemo pod pojmovima seksizam ili mržnja prema ženama/mizogamija kada su utjelovljeni u ponašanjima živih ljudi. Obje pojave su dokumentirane u samo dvije minute videozapisa.
Žirinovski je u 42. sekundi videozapisa poviknuo ničim izazvan i to ponovio dva puta ”Hristos Vaskresi“, što u pravoslavnom diskursu znači isto što i katolički pozdrav ”Sretan Uskrs“. Dakle čovjek je čestitao Uskrs, a onda je samo par sekundi nakon toga pogurao dva mlada tjelohranitelja na žene, novinarke s kojima je upravo vodio polemiku. Pogurao je mladiće na mlade žene zahtjevom koji je također ponavljao nekoliko puta: ”Silujte ih!“
Ovaj tekst ističe jedan moment koji podržava seksizam, a to je bespogovorna, meni sablažnjujuća kombinacija koju u ovako izravnom obliku do sada nisam sretala, a istaknuta je u naslovu ovog teksta: uvezivanje Uskrsa i silovanja. Naime Žirinovski je u 42. sekundi videozapisa poviknuo ničim izazvan i to ponovio dva puta ”Hristos Vaskresi“, što u pravoslavnom diskursu znači isto što i katolički pozdrav ”Sretan Uskrs“. Dakle čovjek je čestitao Uskrs, a onda je samo par sekundi nakon toga pogurao dva mlada tjelohranitelja na žene, novinarke s kojima je upravo vodio polemiku. Pogurao je mladiće na mlade žene zahtjevom koji je također ponavljao nekoliko puta: ”Silujte ih!“
Tri sekunde su dijelile ove dvije rečenice ”Sretan Uskrs“ i ”Silujte ih“. Tri sekunde. Moj je dojam da je Žirinovski bio možda u nekom djeliću svog mozga svjestan kako je poprilično zaglibio ovim zahtjevom, tj. glasnim izgovaranjem naredbe ”Silujte ih“.
Ali sam jednako tako poprilično sigurna da mu ni u kojem smislu nije nelogično da sretan Uskrs može supostojati kao misao i kao djelo uz drugu misao i djelo, a to je silovanje.
Nije dosta reći da je Žirinovski kontroverzni, suludi političar. Bojim se da je problem dublji: on je samo rekao ono što postoji u glavama mnogo većeg broja ljudi. Mogu zamisliti da njegov ispad samo ilustrira način razmišljanja u kojem je silovanje ”pravedna kazna“ za žene koje su s greškom, te ih se npr. naziva lezbijkama, što je također dokumentirano u ovom videozapisu. Takve mogu lako postati objekt nasilja ”pravednih“, njih gotovo da ima pravo silovati svaki kršni momak koji ti može poželjeti sretan Uskrs.
Nije dosta reći da je Žirinovski kontroverzni, suludi političar. Bojim se da je problem dublji: on je samo rekao ono što postoji u glavama mnogo većeg broja ljudi. Mogu zamisliti da njegov ispad samo ilustrira način razmišljanja u kojem je silovanje ”pravedna kazna“ za žene koje su s greškom, te ih se npr. naziva lezbijkama, što je također dokumentirano u ovom videozapisu
Moja interpretacija temelji se na promatranju videozapisa. Naime, dok Žirinovski urla po ruski, oko njega su tjelohranitelji i novinari koji šute. Oni su drugi važan element u priči o tome kako se seksizam podržava i održava.
Na bliskom susretu dviju rečenica sretan Uskrs i silujte ih nitko nije ni spontano, ni automatski ni tek slabo reagirao nekim uzvikom, nekom rečenicom poput: “Hej, čovječe, sad si pretjerao“. Zaštitari nisu plaćeni da reagiraju. Premda im oči nešto drugo govore, njihova usta su nijema. Mladi zaštitari koje Žirinovski zove da se izdvoje iz grupe koja ga sluša i da odu u akciju na mlade žene, od kojih je jedna trudna, ne opiru se već izvršavaju, doduše nevoljko, ali izvršavaju njegov zahtjev.
Kreću prema dvjema ženama, jedan čak pokušava svoju po dužnosti dodijeljenu ”partnericu“ nekako i zagrliti, ona se izmiče. Dvije napadnute žene se nelagodno smješkaju. Ostali koji stoje okolo gledaju s nevjericom i šute.
Od svih koje vidimo na videosnimci govore samo dvije napadnute žene i jedan njihov kolega. Žirinovski se dere, one i on odgovaraju. Ne daju se, ali on djeluje moćnije, one se drže. Drugi šute.
Silovanje Uskrsa? Je li veće bogohuljenje što glavni lik dokumentiranog političkog ispada povezuje Uskrs sa silovanjem ili je prava blasfemija upravo u tome što glagolom ”silovati“ barata kao jednim svojim operativnim pojmom, kao da mu je uobičajeno isto činiti ili to naređivati mlađima od sebe?
Te scene paradigmatski ilustriraju kako izgleda u stvarnom životu strukturalna nepravda: napadnuti se pokušavaju obraniti, napadač je u punom zamahu, a većina šuti.
Silovanje Uskrsa? Je li veće bogohuljenje što glavni lik dokumentiranog političkog ispada povezuje Uskrs sa silovanjem ili je prava blasfemija upravo u tome što glagolom ”silovati“ barata kao jednim svojim operativnim pojmom, kao da mu je uobičajeno isto činiti ili to naređivati mlađima od sebe?
Izgovara taj glagol kao da se radi o bilo kojem opisu vršenja radnje, kao da je silovati isto što i zidati, ili pokositi ili peglati. Kao da je radnja koju glagol definira legitimna, legitimna da se izgovori, pred hrpom medija, da se naredi drugima i izvrši.
Iz tog kuta gledano, jedinu korist iz dokumentiranog ispada zahuktanog političara vidim kao zorno upozorenje: pazi dobro u kojem kontekstu spominješ Uskrs.
Uskrsa nema ako se može u jednom dahu vezati uz nasilje, a pogotovo uz ekstremno nasilje nad drugom osobom kao što je silovanje. Nisam zadovoljna što na ispad Žirinovskog nema više protesta jer uzaludno je čestitati Uskrs dok god veza Uskrsa i silovanja ne diže na noge sve nas. Dok god spavamo poput onih zaštitara uz Žirinovskog, dotle grob Isusov još nije za nas prazan. Mi smo u njemu.
Don Damirova retorika
U polariziranome našem javnom prostoru kao da mediji jedva čekaju da tkogod iz svjetonazorski suprotstavljena tabora izlane kakvu nezgrapnost ili glupost pa da ga napadnu. U ideološkim prepucavanjima svakoj od strana, čini se, biva mnogo važnije pokazati da je u pravu, i to na temelju ‘‘argumenta“ diskreditacije, nego tražiti zajednički jezik s onim drugima te se posvetiti konstruktivnom traženju mogućega zajedničkog dobra. Ili barem razgovoru o njemu.
Don Damir Stojić, salezijanac, stekao je određenu popularnost obnašajući službu studentskog kapelana i pastoralnoga djelatnika u crkvi Sveta Mati Slobode na zagrebačkom Jarunu te svojim angažmanom oko mnogih tema koje zadnjih godina dijele hrvatski javnost, poput, primjerice, gostovanja Judith Reisman, referenduma o ustavnoj definiciji braka, istospolnih brakova, homoseksualnosti, spolnoga odgoja, rodnih studija i dr. Popularan je i među svojim mainstream istomišljenicima u Katoličkoj crkvi, kao i među protivnicima, ne samo njihova svjetonazora nego i retorike: don Damirove vjeronaučne poduke rado uzimaju kao primjer ideološkoga pseudoznanstvenoga govora.
Zanimljivo je, dapače ironično, da je prvi medij koji je prenio njegovu spornu izjavu izrečenu na susretu sa studentima kako je ’‘medicinski nevjerojatno da žena tijekom silovanja zatrudni“ bio portal Narod.hr. Taj se portal, inače u vlasništvu Željke Markić, ideološki bliske don Damiru, ne zamara ni kritikom ni teologijom. On prenosi uglavnom vijesti o ukazanjima, teorijama urote, intervjue s karizmaticima, popise homoseksualaca u tajnim službama i slično.
Don Damiru publicitet zacijelo neće naškoditi, dapače, samo će mu povećati duhovni kapital medijskog mučenika. Stječe se dojam da religijski radikalizam i živi ponajviše posredstvom provociranja ideoloških sukoba ne bi li se onda prikazao njihovom žrtvom
Navodno je članak sa spornom rečenicom napisala studentica koja je i sama prisustvovala susretu na kojem je izrečena, ali ili ju nije pravo razumjela, krivo interpretirala ili neprecizno prenijela. Kaže don Damir kako mu se javila kad se digla prašina u medijima te mu se sva uznemirena ispričala. No, možda mu je time, zapravo, i ne znajući, učinila uslugu: don Damiru publicitet zacijelo neće naškoditi, dapače, samo će mu povećati duhovni kapital medijskog mučenika. Stječe se dojam da religijski radikalizam i živi ponajviše posredstvom provociranja ideoloških sukoba ne bi li se onda prikazao njihovom žrtvom.
Kada je dobio priliku da, ni manje ni više nego u televizijskom trećem Dnevniku,7. travnja demantira spornu izjavu koju su mu bili pripisivali u medijima, negirao joj je svoje autorstvo komentirajući kako silovanje doista jest zločin. No, samo zato da bi i tu izjavu iskoristio kao granični slučaj za ono što mu je bila nakana reći: da svi embriji imaju pravo na život čak i ako su začeti silovanjem.
Iako je negirao autorstvo prve izjave, u drugoj je potvrdio njezinu retoričku logiku: da bi potkrijepio jednu izjavu koristi drugu bremenitu izjavu koja, doduše, na logičkoj razini ima neku vezu s prvom ali bi ju valjalo pravo promisliti a tek onda pomno artikulirati – inače može duboko povrijediti one kojih se tiče. Jamačno izjava o malom broju začeća u silovanih žena to može. O tome bi ponajbolje mogle posvjedočiti brojne silovane žene u prošlom ratu. A onda i napastovane žene u mračnim ulicama, haustorima i uredima, a kadikad možda i supruge ‘‘pravih katoličkih“ muževa. Njihovih dubokih trauma don Damir se nije ni sjetio. A kamoli da bi im se ispričao zbog olako izrečene rečenice tkogod da ju je izgovorio u njegovo ime.
Istu nezgrapnu retoričku igru don Damir često koristi želeći poentirati ono što mu je važno reći. Dostatno je preslušati njegova predavanja i intervjue na YouTubeu pa da se uvjerimo kako u svojoj gorljivosti doista zna kazati budalaštine. Lako izgovara različite logičke nespojive floskule u jednoj rečenici, podupirući ih –valjda da bude ‘‘bliži“ mladima koje treba, kako kaže, ‘‘zahvatiti“ dok se još daju – živahnom gestikulacijom i šatrovačkim izrazima: priča ‘‘fore“ da bi ga ‘‘skužili“.
Izjavu bi valjalo pravo promisliti a tek onda pomno artikulirati – inače može duboko povrijediti one kojih se tiče. Jamačno izjava o malom broju začeća u silovanih žena to može. O tome bi ponajbolje mogle posvjedočiti brojne silovane žene u prošlom ratu. A onda i napastovane žene u mračnim ulicama, haustorima i uredima, a kadikad možda i supruge ‘‘pravih katoličkih“ muževa
Velik problem modernog društva po njemu je relativizam, a onda relativizam površno tumači kao izjednačavanje dobra i zla: ‘‘Sve je dopušteno, svi su u pravu, nema dobro, nema zlo“. U istom stilu, naravno, diskreditira druge religije i duhovne tehnike. Kaže da ‘‘druge religije nemaju stav“ te su ‘‘razrijedile svoju vjeru“. Pritom pod ‘‘drugim religijama“ najvjerojatnije podrazumijeva druge kršćanske Crkve, a ne – sačuvaj Bože – primjerice islam, judaizam ili budizam. Jogu naziva ‘‘savezom s đavlom“ i tako dalje i tako dalje.
U niz navrata s omalovažavanjem je spominjao protestantske Crkve i nije smatrao potrebnim da se za to ispriča. Recimo, pripovijedao je subotičkim studentima: zapazivši naslov jedne knjige u rimskoj knjižari, Teologija tijela, pomislio je: ‘‘To je zacijelo, ne daj Bože, knjiga nekakvog protestanta!“, a onda se usudio kupiti ju tek vidjevši ime autora: papa Ivan Pavao II.
Svoje poznavanje seksualnosti i moralne problematike vezane uz seksualno ponašanje potkrijepio je izjavama poput sljedećih:
‘‘Homoseksualnost je monstruozna perverzija“.
‘‘Ako mladić ostavi djevojku s kojom je imao seksualne odnose, ona zna da je bila iskorištena, ona to osjeća.“
‘‘Nevjerojatno je kako su žene nasjele na priču o kondomu. Njega je izmislio muškarac samo zato da može nesmetano uživati, a ženama su ga prodali pod krinkom njihove emancipacije!“
‘‘Nijedan muškarac nema moralni legitimitet da uđe u ženu ako je ne voli i s njom ne želi provesti život.“
‘‘Kontracepcija uništava brakove jer žena zna da nešto nije u redu čim se betonira njezina plodnost“.
Don Damir, po svemu sudeći, ima, tipičan za našu crkvenu sredinu, podcjenjujući stav prema ženi te primitivnu predodžbu o tome što seksualnost uopće jest. U emisiji ‘‘Nedjeljom u 2“ izjavio je da žena ‘‘ne može biti zaređena za svećenicu iz istog razloga iz kojeg on ne može ostati u drugom stanju“. Vrlo logičan razlog!
U svojem je govorničkom zanosu neumjesno i nezgrapno usporedio muškarčevu penetraciju žene s ‘‘penetracijom“ Božjeg u ljudski duh. Bilo bi smiješno da nije apsurdno. Međutim, retorika kakvom se služi, nažalost, penetrirala je uvelike Crkvu u Hrvatskoj te ima svoje slušatelje i pobornike. Uzor-društva na koja bi se trebalo ugledati hrvatsko društvo za don Damira su: ugandsko, jer su tamo crkvena moralna učenja silom nametnuta sekularnim zakonima, i američko, jer je ”najkonzervativnije društvo” koje je ‘‘ikad vidio“
U svojem je govorničkom zanosu neumjesno i nezgrapno usporedio muškarčevu penetraciju žene s ‘‘penetracijom“ Božjeg u ljudski duh. Bilo bi smiješno da nije apsurdno. Međutim, retorika kakvom se služi, nažalost, penetrirala je uvelike Crkvu u Hrvatskoj te ima svoje slušatelje i pobornike.
Uzor-društva na koja bi se trebalo ugledati hrvatsko društvo za don Damira su: ugandsko, jer su tamo crkvena moralna učenja silom nametnuta sekularnim zakonima, i američko, jer je ”najkonzervativnije društvo” koje je ‘‘ikad vidio“.
Navodno se ‘‘proslavio“ nizom predavanja o seksualnosti upravo na temelju teologije tijela Ivana Pavla II. Pritom je Papinu knjigu čitao na njezinoj vjeronaučnoj a ne na teološkoj razini, odnosno kao obranu stava o nužnosti tzv. predbračne čistoće, a ne u njezinu teološkom potencijalu kakav bi zacijelo što imao reći mladim ljudima.
Papa, naime, uvelike usuprot tradicionalnom shvaćanju po kojem je tijelo (za razliku od duha) osuđeno kao izvor grijeha, razlaže svoju integralnu viziju ljudske osobe kao istodobno tjelesne, duševne i duhovne. U govoru o fizičkom ljudskom tijelu vraća mu zanemareno i potisnuto dostojanstvo iz kojega se i sama erotsko može čitati ne kao područje dopuštenoga i zabranjenoga, nego kao područje svetoga.
Slušajući don Damirova predavanja čovjek se ne može oteti dojmu da govori kao da se obraća priglupim osobama koji nisu kadre razumjeti kompleksnost problema o kojima je riječ. Podsjeća to na pojedine Zaručničke tečajeve priprave za brak pred desetak godina: znalo se događati da su djevojkama – koje su se zbog veličine trudničkih trbuha jedva uspjele ugurati među klupe da sjednu – liječnici pričali o sastavnim dijelovima spolnih organa, a svećenici o važnosti suzdržavanja od seksa prije braka.
Zar doista ima dvjestotinjak mladih, kako se hvali don Damir, koji redovno pohađaju njegove kateheze u studentskom domu te ‘‘oduševljeno“ prihvaćaju govor ‘‘o najdubljim istinama čovjeka“ izrečen retorikom kakva nije primjerena ni za priče za malu djecu, ali svakako jest za srednjovjekovne prijetnje paklom?
Jedini argument kojim se don Damir uvjerljivo služi argument je autoriteta crkvene hijerarhije kao isključive tumačiteljice volje Božje i tzv. prirodnoga zakona. Međutim, to što mu je dano pravo da o određenoj problematici govori sa stajališta crkvenog autoriteta, ne znači da dobro poznaje materiju o kojoj govori te da je svjestan posljedica i implikacija svojega neznanja
U davanju izjava o određenim stavovima, čak i bez obzira na njihov sadržaj, vrlo je važno kako ih izgovaramo. Kadikad način može potrti potencijal same izjave. Posve je legitimno biti suglasan s izjavom da je pobačaj zločin i u svom životu ponašati se u skladu s njom, ali je nedopustivo da pritom, ne poznavajući okolnosti zbog kojih su na to bile primorane, žene koje su pobacile osuđujemo kao zločinke. I osuda može biti zločin.
Za don Damira svijet je, čini se, crno-bijeli: onaj tko ne pripada Bogu, i to na način na koji on definira tu pripadnost, pripada đavlu, pri čemu je Bog vjerojatno onaj starac s bradom koji nad svijetom uzdiže prijeteći kažiprst, a katolicizam jedina prava vjera.
Navještaj vjere don Damir očito razumije kao vjerske formule koje valja prihvatiti bez prevelikog razumijevanja i bez poznavanja uvjeta njihova prihvaćanja. Apologeti, kakav je on, nastoje kršćanstvo učiniti pristupačnim, no pritom naglasak sa sadržaja poruke premještaju na njezin isključivo doktrinaran element, i to vrlo površno tumačen, dovodeći samo kršćanstvo u opasnost da (p)ostane pukom ideologijom.
Jedini argument kojim se don Damir uvjerljivo služi argument je autoriteta crkvene hijerarhije kao isključive tumačiteljice volje Božje i tzv. prirodnoga zakona. Međutim, to što mu je dano pravo da o određenoj problematici govori sa stajališta crkvenog autoriteta, ne znači da dobro poznaje materiju o kojoj govori te da je svjestan posljedica i implikacija svojega neznanja.
Don Damir zacijelo svoj posao doživljava kao poslanje, kao svjedočenje istine te ga obavlja iskreno, gorljivo i predano kao pravi sin majke Crkve. No, postavlja se pitanje: Zar Crkva u Hrvatskoj nije mogla naći obrazovanijega svećenika za taj posao?Ako možda takvoga ni nema, gdje će onda mladi naći duhovnika koji će im razložno, podučeno i uvjerljivo govoriti o seksualnosti te pripomoći oblikovanju njihove savjesti? Ili se Crkva zadovoljava nastojanjem oko proizvodnje pomlatka nemislećega stada koji će naslijediti licemjerje svojih učitelja, a ne odgojem mladih u slobodne i odgovorne ljude i kršćane?
Priča o pobačaju
Cijelo je umijeće vladanja u tome da zatvoreniku promijeniš točku gledanja. Onog trenutka kad tamnicu prihvati kao prostor svoje slobode, a rešetke na uskom prozorčiću kao kaznu za vanjski svijet, vladar je završio posao. Ključeve tamnice od tada više ne drže tamničari, već utamničeni. [Read more…]
Prikazan film Jasmile Žbanić o silovanjima u Višegradu
U sklopu programa 7. Vox Feminae festivala, koji se ove godine bavi propitivanjem feminističkih teorija i praksi, u nedjelju navečer u kinu Europa prikazan je novi film proslavljene bosanskohercegovačke redateljice Jasmile Žbanić ”Za one koji ne mogu da govore”.
Jasmila Žbanić, autorica filmova ”Grbavica” i ”Na putu” i dobitnica ”Zlatnog medvjeda”, i u ovome se filmu bavi ratnom tematikom i mučnom temom silovanja žena u BiH. Film se temelji na istinitoj priči, a glavna je junakinja Australka Kym Vercoe, koja dolazi na godišnji odmor u Bosnu, u Sarajevo, i zatim poželi posjetiti Višegrad da vidi Andrićev most te rezervira sobu u hotelu Vilina kosa. Tek poslije povratka u Australiju otkriva da su se u tom hotelu tijekom rata događala masovna silovanja Bošnjakinja i da je ondje 1992. godine ubijeno 1757 ljudi.
Iskustvo s tog putovanja, koje je trebalo biti idilično turističko razgledanje Bosne, toliko je bilo intenzivno da joj je zauvijek promijenilo život. Putovanje po Bosni inspiriralo ju je da realizira kazališnu predstavu ”Sedam kilometara sjeveroistočno”, a kada ju je redateljica Jasmila Žbanić pozvala da sudjeluje u njezinu novom filmskom projektu, spremno je pristala na suradnju.
Scenarij za film ”Za one koji ne mogu da govore”, inače Andrićev citat, napisali su Kym Vercoe, Jasmila Žbanić i Zoran Solomun, a film je sniman u Sarajevu, Višegradu i Sydneyju. A glavnu ulogu glumi Kym Vercoe.
Kako je rečeno nakon projekcije filma u diskusiji ”Pravda za one koje ne mogu da govore”, kada je predstavljena i Inicijativa za ženski sud – feministički pristup pravdi,
film je podsjećanje na žene kojima spomenik nikada nije podignut.
Kako na čitavom području nema nikakva spomen-obilježja, Jasmila Žbanić izjavila je da je ona zbog toga filmom ”Za one koji ne mogu da govore” silovanim Bošnjakinjama i žrtvama rata podignula svojevrsni spomenik. Govoreći o tome može li umjetnost mijenjati stvarnost, Rada Borić, izvršna direktorica Centra za ženske studije, podsjetila je da su žene silovane u ratu nakon filma ”Grbavica” Jasmile Žbanić u BiH dobile zakonski reguliran status civilnih žrtava rata.
No film ”Za one koji ne mogu da govore” nije samo film o silovanjima u ratu nego i o prešućivanju, negiranju i prepravljanju povijesti, što nije povezano samo s ratom u BiH nego s ljudskim rodom općenito. Uz to, film postavlja pitanje može li u današnje vrijeme humanost mijenjati svijet.