– Svjestan sam činjenice da dio naših građana ne cijeni političare i stranke koji namještaju natječaje i izmišljaju radna mjesta za svoje poznanike i rodbinu – ovih će dana potpuno ozbiljno odgovoriti Silvano Hrelja, dugovječni šef Hrvatske stranke umirovljenika, na novinarsko pitanje je li pomogao svojem zamjeniku Radovanu Cveku za kojeg je Plinacro stvorio odlično plaćeno radno mjesto eksperta, kako bi imao gdje raditi do odlaska u mirovinu. “Ni moja malenkost niti HSU nemamo tu političku moć, a ni moralno pravo da tako nešto radimo”, zaključio je Hrelja. [Read more…]
”Mini summit” – napokon
Šta me briga, nek se sastaju i nek razgovaraju jer to im je posao, mislila bih u nekim drugačijim okolnostima o skorom sastanku šefova koalicijskih stranaka. Ali okolnosti su specifične.
Čelnici stranaka na vlasti nisu se u punom sastavu okupili već više od godine dana. Premijer doduše redovito komunicira s HNS-ovom potpredsjednicom Vlade Vesnom Pusić. Ako ne drugačije, razgovaraju na sjednicama i na marginama sjednica Vlade. Čelnik Hrvatske stranke umirovljenika Silvano Hrelja ne žali se na komunikaciju sa SDP-ovcima, ministri mu se odazovu na poziv, ali bi rado da se upriliči i formalan zajednički sastanak. Šefa IDS-a Ivana Jakovčića Milanović drži u blokadi već više od godine dana. Formalno, oni zajedno vladaju, a stvarno ne razgovaraju.
Sad se, međutim, situacija mijenja. Ekipa koja je pred izbore 2011. godine dogovorila koaliciju, ponovno će sjesti za stol bez obzira na međusobne animozitete. Premijer time možda nije najsretniji, ali dvije su ga okolnosti nagnale da popusti. Prvo, uoči izbora za Europski parlament i novih predsjedničkih izbora, on više ne može bagatelizirati pojedine koalicijske partnere i riskirati da mu HDZ ponovno uzme mjeru kao što se dogodilo s prvim izborima za europske zastupnike. SDP ne može računati niti na to da će koketiranjem s laburistima na primjer, držati u šaci postojeće koalicijske partnere. Laburistima je jasno da bi ih bilo kakav predizborni dogovor sa SDP-om nepovratno odveo na put kojim su svojedobno otklizali HSS i HSLS.
Kad je pristao na sastanak s koalicijskim partnerima, čak i s Jakovčićem, Milanoviću je valjda i samom jasno da mora učvršćivati taj savez iznutra, kad već nije proširio mrežu podupiratelja izvana. Tom savezu treba hitno osvježiti sadržaj. Promjene koje je Kukuriku koalicija započela, još nisu dovele do ekonomskog oporavka niti su potaknule poduzetnički optimizam
Kako Milanović u dvije godine mandata nije proširio krug saveznika, nego je na neki način i sam otvorio prostor novim aspirantima na glasove lijevog centra, sad mu nema druge nego zbiti preostale redove. A mogao je, recimo, Nikici Gabriću otvoriti svoja vrata i prepustiti mu da se bavi brendiranjem hrvatskoga zdravstva kao izvoznog proizvoda za europsko tržište potrošača treće životne dobi. U njegovoj ekipi time se ionako nitko ne stigne baviti.
Mogao je na nekim zapuštenim problemima gospodarstva angažirati Ljubu Jurčića. Mogao je zadržati i Mirelu Holly. Mogao je još puno toga, ali nije i sad se uspjehom broji već sama činjenica da je aktualna koalicija dogurala do sredine mandata i da je u tom razdoblju ipak otvorila niz promjena. Od onih u brodogradnji i željeznici, do onih u poreznoj disciplini i suzbijanju neplaćanja.
Kad je pristao na sastanak s koalicijskim partnerima, čak i s Jakovčićem, Milanoviću je valjda i samom jasno da mora učvršćivati taj savez iznutra, kad već nije proširio mrežu podupiratelja izvana. Drugo, tom savezu treba hitno osvježiti sadržaj. Promjene koje je Kukuriku koalicija započela, još nisu dovele do ekonomskog oporavka niti su potaknule poduzetnički optimizam. Bez rezultata na tom planu, nema se što puno očekivati na predstojećim izborima.
Pragmatična i racionalna kakva već jest, šefica HNS-a Vesna Pusić koristi svaku prigodu da bi Milanoviću poručila: ajmo razgovarati, ajmo dogovoriti pet ili deset prioriteta, a onda ćemo tih pet ili deset izgurati do kraja mandata. Njezina je želja da se taj dogovor predstavi javnosti i da tih pet ili koliko već dogovorenih ciljeva budu motor koalicije do idućih izbora.
Zoran Milanović često se vraća iz Bruxellesa nadahnut raspravama iz kluba europskih socijalista. Tomu možda možemo zahvaliti što u Hrvatskoj zasad nije bilo drastičnih rezova u javnom sektoru, koliko god da su pojedini interesni krugovi u tome smislu pritiskali Vladu. Možda ga inspiriraju i aktualne rasprave o reindustrijalizaciji Europe. No je li ta tema dovoljno jaka i dalekosežna da bi je se spomenulo i na predstojećem ”mini summitu” vladajuće koalicije, još nije sigurno
Ako taj dio izostane ili ako se takav dogovor ne uspije postići, ispast će da se koalicija sastaje radi jednog jedinog razloga – radi međusobne trgovine oko zajedničke liste pred europske izbore i radi forsiranja nečijih osobnih političkih ambicija bez dubljeg sadržaja. Događaj koji bi trebao biti pozitivna prekretnica, pretvorio bi se tako u još jedan fijasko. No, bude li se razgovaralo o tome što se još mora postići u drugoj polovici mandata, taj sastanak postaje relevantan, možda i koristan za širu javnost.
Pretpostavka je da će HNS forsirati dogovor oko energetskih projekata, kao i konsenzus oko moratorija na nove poreze. To međutim neće biti dovoljno. Veliki projekti iziskuju veliki novac, a najčešće ne nose velik broj radnih mjesta. Hrvatskoj trebaju u prvom redu isplativa radna mjesta, i to odmah, ne tek za pet ili sedam godina. Ministru gospodarstva Vrdoljaku predbacuju da je on zapravo ministar energetike, a ne i gospodarstva. Sam je priznao da u toj kritici ima nešto. No kad na stranici Ministarstva gospodarstva pokušate utvrditi u kojoj je fazi izrada Strategije razvoja industrije, morat ćete se zadovoljiti informacijom da je dokument ”u radu”.
Europa već dugo razrađuje tu temu. Zabrinjavajuće smanjivanje udjela industrije u ukupnom gospodarstvu karakteristika je mnogih europskih država osim Njemačke, Irske, Austrije, Češke, pa i Slovačke. Ispod europskoga prosjeka su čak i Velika Britanija, Francuska, Danska i naravno Grčka. U Europskoj komisiji se već mjesecima vrte strateški dokumenti o reindustrijalizaciji europskoga gospodarstva. Reindustrijalizacija je tema raznih “think tankova”. Reindustrijalizacija je jedna od točaka s kojima će europski socijalisti ići na iduće izbore.
Zoran Milanović često se vraća iz Bruxellesa nadahnut raspravama iz toga političkoga kluba. Tomu možda možemo zahvaliti što u Hrvatskoj nije zasad bilo drastičnih rezova u javnom sektoru, koliko god da su pojedini interesni krugovi u tome smislu pritiskali Vladu. Možda ga inspiriraju i aktualne rasprave o reindustrijalizaciji Europe, a možda on tu inspiraciju preseli na nadležnog ministra gospodarstva. No, je li ta tema dovoljno jaka i dalekosežna da bi je se spomenulo i na predstojećem ”mini summitu” vladajuće koalicije, još nije sigurno.
U mirovinu 2038. ili nikad?
“Čini nam se da Prijedlog zakona o mirovinskom osiguranju nije posve dobar i sigurno ćemo izaći sa svojim primjedbama tijekom prvog čitanja. Štoviše, nadam se da ćemo između dva čitanja održati i jedan koalicijski sastanak kako bismo još jednom raspravili neke detalje i bili u prilici osigurati bolja rješenja”, kazao je za autograf.hr Silvano Hrelja, saborski zastupnik i predsjednik Hrvatske stranke umirovljenika (HSU-a).
Ništa čudno što se umirovljenici bune, rekli bismo, no ipak jest pomalo neobično, zbog činjenice da je riječ o predsjedniku stranke koja je dio vladajuće koalicije i dosad javno nije ozbiljnije izlazila iz koalicijskog dogovora. Niz primjedbi ukazuje na niz nedostataka u onome što Vlada u zadnje vrijeme naziva javnom raspravom o zakonima. Naime, općenita je praksa da ministri povremeno sudjeluju na okruglim stolovima i na njima predstave tek neke novine koje se predviđaju zakonom na kojem rade. Kad radionica u ministarstvu završi rad na prijedlogu, on se upućuje na javnu raspravu, no ona je, zapravo, izigravanje rasprave. Sve se svodi na to da se nacrt zakona objavi na internetskoj stranici ministarstva, na kojoj stoji doslovno 15-ak dana i puka je sreća hoće li stručnjaci primijetiti da je tekst objavljen i pisano – putem obrasca na stranici – dostaviti svoje prijedloge na vrijeme.
Kraj takve “rasprave” označava odgovor iz ministarstva na pristigle primjedbe, sa šturim obrazloženjem oko toga zašto se prijedlog prihvaća ili ne. U slučaju spomenutog zakona vrlo je malo primjedbi koje su uvažene, čak i onih koje su uvažene djelomično i Vlada ga je uputila u saborsku proceduru, a da nitko živ nije pitao poslodavce što misle o ideji da se potiče rad iza 65. godine. Jer, što nam vrijede poticaji ako danas gotovo ni jedan bolji poslodavac ne zapošljava radnika starijeg od 60, (kako je pokazala nedavna anketa među 10-ak većih kompanija u Hrvatskoj)?
Utopija? Usudimo se reći da možda i ne bi bila utopija da vlade (redom!) nisu doslovno razorile Kapitalni fond, investicijski fond s imovinom koju je država u vrijeme privatizacije dodijelila Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, s ciljem da se stvori fond kvalitetne imovine iz čije bi se dobiti jednoga dana alimentirala isplata povećanja mirovina
Vrlo je zanimljiva glavna opaska na zakonski prijedlog koju ističe Hrelja: da je pomalo besmisleno što se danas donosi zakon kojim se povećava dobna granica za mirovinu u razdoblju od 2030. do 2038. godine. Dotad su još 4 mandata, što je razdoblje za koje se neki trendovi ipak ne mogu predvidjeti do te mjere da bismo danas bili sigurni u to je li to dobar tajming, smatra Hrelja. Zvuči realno, iako vjerojatno ne bismo pošli od istih osnova: dok Hrelja misli da se odluka o povećanju dobne granice može donijeti i 2025., nama se prije čini da bi bilo pametnije danas raditi na rješenjima i mjerama koje će omogućiti da se dobna granica uopće ne mijenja.
Utopija? Usudimo se reći da možda i ne bi bila utopija da vlade (redom!) nisu doslovno razorile Kapitalni fond, investicijski fond s imovinom koju je država u vrijeme privatizacije dodijelila Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, s ciljem da se stvori fond kvalitetne imovine iz čije bi se dobiti jednoga dana alimentirala isplata povećanja mirovina. Tko zna! – jednog dana možda i dijela mirovina koji se ne može namiriti doprinosima. Poslije smo osnivali fondove u drugom stupu, čiji je cilj upravo to, tako da je apsolutno neshvatljivo zašto je trebalo tu imovinu izuzeti iz HZMO-a i tretirati kao državnu imovinu, odnosno – nikako.
Povećanje dobne granice 2030. možda i ne bi bilo potrebno da vlade (HDZ-ove) nisu u potpunosti zaustavile razvoj drugog mirovinskog stupa i tako generaciju onih koja je trebala imati značajne koristi od obveznih mirovinskih fondova ostavile u situaciji da je upitno što će im taj sustav donijeti. Valja reći: teške štete neće biti, ali niti očekivane koristi, jer i danas vrijedi procjena s početka reforme: ako se stopa doprinosa za drugi stup ne poveća s 5 na 10 posto, dvostupanjske mirovine će 2030., sa svom štednjom u drugom stupu, biti otprilike na razini – današnjih. Mizerne. A nema govora o tome da se doprinosi s vremenom, u godinama solidnoga gospodarskog rasta, nisu mogli postupno povećavati, trebalo je možda samo malo manje krasti.
Povećanje dobne granice vjerojatno ne bi bilo potrebno da ijedna vlada na Hrvatsku gleda kao na nešto što bi trebalo usmjeriti i razvijati. Ni danas nikoga da odredi koji su strateški pravci razvoja zemlje – osim turizma, koji nam se događa sam po sebi. Kakva će za 30 godina biti ova zemlja – turistička meka, poljoprivredni raj, carstvo usluga ili spavaonica europske posluge? U koje industrije treba ulagati želimo li za 25 godina biti konkurentni? Postoji li koja niša u EU-u u koju se može uklopiti hrvatski proizvod ako ga počnemo razvijati na vrijeme? Postoje li možda poslovi za koje bismo mogli uvoziti mladu radnu snagu kako bismo do 2030. godine obnovili radni kontingent i bili u situaciji da ti mladi osiguraju novi pomladak?
Svakako previše pitanja za 14-dnevnu javnu raspravu o jednom važnom zakonu i jednom vrlo važnom detalju kao što je pitanje dobne granice za odlazak u mirovinu. Lakše ju je, naravno, odmah podići, bez pitanja na koja se politici odavno ne da tražiti odgovore, na temelju jednostavne matematike i demografskih projekcija.
Nadati se je, ipak, da će iz HSU-a dobiti kad su u pitanju neke druge opaske na zakon. Na primjer, na opasku da se njime uvodi previše novih instituta koji mijenjaju postojeće, a uglavnom nisu potrebni ili neki instituti koji nisu jasni (na primjer, puna starosna mirovina – jer se u starosnu mirovinu može već i s 15 godina staža, ako imate 65 godina, dok su sve ostale prijevremene).
I pogotovo na opasku da se novim načinom usklađivanja mirovina – kojim su tzv. povlaštene mirovine isključene iz redovitog usklađivanja s plaćama i rastom cijena – dodatno može pogoršati položaj umirovljenika koji su mirovine ostvarili po posebnim propisima, ali su one izrazito male. Zastupnik umirovljenika, tako, tvrdi kako među njima ima i onih čije mirovine iznose 500 ili 700 kuna, koje će država staviti u nezgodnu situaciju samo zato što su povlašteni svi na koje se primjenjuju posebni propisi.
Nadati se, jednako tako, da će ova umirovljenička lasta najaviti demokratsko proljeće i da će jednoga dana postati normalnim da se zakoni ne donose bez suprotstavljanja mišljenja, dubljih analiza i sveobuhvatne rasprave koja na kraju mora završiti konsenzusom.
Ne može biti, jednostavno ne može biti da nam je svejedno kako ćemo živjeti do 2038. i hoćemo li u mirovinu tad… ili – nikad!