novinarstvo s potpisom
Ivica Grčar
U reagiranjima iz novinarskih udruženja, Hrvatskog novinarskog društva i Sindikata novinara Hrvatske, nastoji se zataškati ili umanjiti značaj revizijske presude Vrhovnog suda Revr 1536/13 u sporu Nataše Škaričić sa EPH i Slobodnom Dalmacijom.
Ta revizijska presuda Vrhovnog suda, međutim, utjecat će puno šire i izvan odnosa medijskih zaposlenika i njihovih poslodavaca, [Read more…]
Štrajk prosvjetnih radnika odlična je vijest za sve sudionike obrazovnog procesa. Đaci dođu u školu, ali ako može, ne bi na nastavu i srca im radosno zaigraju kad zateknu prazne učionice. “Bravo! Tako se brani dostojanstvo struke”, kažu djeca ponosno. [Read more…]
Svakoga dana u svakom pogledu sve smo gluplji. Sve manje napredujemo. I što je možda još strašnije, svakoga dana u svakom pogledu sve manje očekujemo. Od države čiju su samostalnost generacije sanjale (ja ne, meni je potaman bilo i u prošloj). Od sustava koji je, kakti, trebao biti efikasniji od prethodnog, a stvarno je u svemu lošiji i neuspješniji. Od egoističnih poslodavaca, tih suvremenih robovlasnika koji se do sadizma surovo odnose pema svojim radnicima (a Spartaka 21. stoljeća niotkud), tako strašno da prebacivanje u privatni sektor svakom sindikalistu zvuči kao prijetnja, a ne kao mogućnost opstanka radnih mjesta.
Povremeno mi se čini kao da je netko drogirao i hipnotizirao četiri i pol milijuna ljudi, uvjerio ih kako je normalno da ni oni, ni njihova djeca ne rade, nemaju posao i budućnost, da je opravdano mjesecima ne isplatiti plaće u državnim tvrtkama, da je potpuno prirodno da, ako “imaš sreće”, raditi za tri, pet ili rijetkih sedam, osam tisuća kuna, nemati ni vikend, ni nedjelju, ni petak ni svetak – rekla bi moja baka – i još ne dobiti naknadu za odrađeno u slobodno vrijeme i na blagdan.
Čak meni osobno drag, i u svom fahu neosporno sposoban političar, bivši ministar, a sadašnji saborski zastupnik Slavko Linić, u ponovo pokrenutoj “Piramidi” Željke Ogreste veli kako nije mobbing, već upravo nedostatak posla problem hrvatskog radnika…
No, nije u pravu. Problem je i jedno i drugo. Podcijenjen, ponižen, obespravljen, ugnjetavan i preplašen čovjek, na kojoj god poziciji radio, ne može i neće biti produktivan u punini svojih mogućnosti.
U nas je, nažalost, puno životom preplašenih ljudi. Opravdano. Puno je i tvrtki, gotovo većina (malo je onih poput Jadranskog galenskog laboratorija), ustrojeno na način da ima vlasnika, nekolicinu za naše prilike dobro plaćenih kvazi managera, a u stvarnosti nekreativnih klimavaca i goniča robova, i na stotine jadnika koji se plaše svoje sjene. Boje se otvoreno zahtijevati ono što im pripada; godišnji u punom trajanju, dnevnicu, prekovremene, plaćeni rad nedjeljom, odlazak na bolovanje kad im se dijete razboli… Univerzalni moto hrvatskih poslodavaca je “Ili se pokloni ili se ukloni” –- trećeg nema. Zato nam i jest ovako.
A kad je frka, kad se dugovi nagomilaju, goniči robova i poslodavci, vlasnici skriveni zatamnjenim staklima BMW-a, mercedesa, audija i inih čuda na četiri kotača snize ton, mole za strpljenje, lojalnost tvrtki, razumijevanje za kašnjenje plaća. I kako nada umire posljednja, a posla drugdje nema, radnici i bivaju lojalni, strpljivi, šute i čekaju. Na ulice izlaze uglavnom prekasno, kad spasa više nema – ni njima ni firmi…
Možda ih ima, no ja ne znam ni za jednog vlasnika koji je prodao BMW, jahtu ili vilu, svejedno, kako bi mogao isplatiti minimalce, ali zato znam mnoge koji su odmah posegnuli za smanjenjem plaća – a potom naravno i ljudi. Njihove privilegije, treba li to uopće i spominjati, uvijek su i u svim situacijama za razliku od radničkih prava neupitne.
Iz Rijeke, iz medijske kuće koja tiska najstarije novine u Hrvata, dolazi primjer bez presedana. Vlasnik, čije su istarske firme redom propale, zapošljava se u novinskoj kući, ne za tisuću i šesto kuna, već za plaću – vele za naše prilike – dobru i to u trenutku kad ta “njegova” tvrtka (očito Zagrebačka banka ne može pronaći novog vlasnika), zahtijeva predstečajnu nagodbu (dokumente treba predati do 30. rujna)…Kad nema profita, dobra je i plaća.
Mnogi su, uključujući i mene, uz otpremnine odlazili iz novina u kojima su proveli čitav život ne bi li se smanjio pritisak i tvrtka za neke nove generacije opstala usprkos dugovanjima Glasa Istra i Zadarskog lista, prepolovljenoj prodaji i bitno smanjenim prihodima od marketinga. No prije novih generacija valjalo je udomiti vlasnika…
Hajde recite, na ovom mom primjeru, zar nismo svaki dan sve naivniji i gluplji.
I onda, gle čuda, vlasnik godinu dana nakon odlaska velikog broja ljudi uz novog direktora zapošljava i sebe – a navodno dolazi i treći čovjek izvana kao zamjenik direktora zadužen za redakciju. Nitko od njih nije “beba”. Svi su iz pedeset i neke…
Njih trojica u brutu pojest će zasigurno znatan dio sredstava “ušteđenih” prethodnim odlascima…
Pa kažite, zar nisu onda svi ti ljudi koji šute i trpe zbog datuma rođenja iz osobne o kojem je pjevao samo Đorđe Balašević (pada mi napamet kako samo direktori i vlasnici nikad nisu prestari iako su, kao i neki od nas, rođeni tisuću devetsto pedeset i neke), zbog djece, kredita, nezaposlenog muža ili sina – suvremeno roblje? Šutljivo roblje. Roblje bez Spartaka. Nikome se ne gine za pravu stvar!
Ucijenjeni životom, šute na moju žalost i oni čije je posao da govore, da svjedoče javno o apsurdima društva koje je, kakti, trebalo biti efikasnije od prethodnog. Istina, riječki novinari imali su jedan blijedi pokušaj pobune koji je, eto, neslavno završio zapošljavanjem vlasnika u dvočlanoj upravi.
Sada svakoga dana u svakom pogledu sve više nazaduju, ali šute. Šutjet će vjerojatno i kad im stečaj zakuca na vrata i ulica, štrajk i Lalovčev oprost bankarskih i telekomunikacijskih dugova postane jedini izlaz.
Iako plaćeni da govore, reći će dolazeća generacija zbog koje je valjalo sačuvati tvrtku, šutjeti su znali kao nitko na svijetu.
Ovih dana u srpskoj skupštini izglasan je ubedljivom većinom poslanika novi Zakon o radu. Ovim zakonom ukinuta su mnoga dosadašnja prava radnika, a zadovoljena većina zahteva poslodavaca. Uklanjaju se i poslednji ostaci socijalne države. Radno mesto nije nikome sigurno, menjaju se uslovi pod kojima se obračunava radni staž, stiče pravo na zdravstveno osiguranje, godišnji odmor, radno vreme. Ovaj zakon najavljivan je već duže vreme i, kako se objašnjava, donosi se kao važna mera u sklopu započetih reformi i na zahtev Evropske unije, Međunarodnog monetarnog fonda i sličnih međunarodnih institucija.
Iako se zvanično izjavljuje kako će novi zakon dovesti do većeg zapošljavanja, takvim uveravanjima malo ko veruje. Pre će biti da sledi novi talas otpuštanja. Ekonomski analitičari predviđaju da će se broj onih koji će izgubiti posao kretati između sto hiljada i pet stotina hiljada. Novo zaposlenje teško da će naći bilo ko od njih.
Sindikati su, kako se pokazuje, a kako se i očekivalo, slabi, neorganizovani i nesposobni da se suprotstave vladinim merama i novom zakonu. Istina, bilo je nekih pokušaja da se radnici izvedu na ulice. Protesti su se, bar zasada, okončali u tišini i bez ikakvog rezultata. Vlada je uspela da pridobije sindikate u proizvodnji i distribuciji struje, naftnoj industriji, telekomu, koji su među malobrojnim srpskim preduzećima što dobro posluju, gde su primanja daleko iznad srpskog proseka i gde su zaposleni zaštićeni kolektivnim ugovorima..
To što se događa oko Zakona o radu nije ništa novo. Ne samo da slabašni sindikati, ima ih tri ili četiri ”reprezentativnih”, koje vlada priznaje kao pregovarače i još dvadesetak, bez ikakvog uticaja. Svi oni zajedno ne uspevaju da organizuju bilo kakav ozbiljan otpor vladinim merama i nemaju bogzna kakav ugled među zaposlenima. Ali nema ni neke druge, političke ili građanske inicijative koja bi mogla da okupi i zastupa ugrožene i zapreti vlastima masovnim protestima.
Istini za volju, u nedavnoj prošlosti, od devedesetih naovamo, bilo je i mitinga i demonstracija, ali nisu održavani iz socijalnih razloga, zbog niskog životnog standarda, otpuštanja radnika ili drastičnog povećanja cena. U mentalitetu ovdašnjih ljudi gotovo je sudbinski utisnut kod siromaštva. Normalno je da se živi loše, da se jedva sklapa kraj sa krajem. Normalna su vremena siromaštva, oskudica, bede. Nije normalno da se živi dobro, sigurno, bezbrižno, takvih perioda bilo je malo i brzo su prolazili kao nešto strano, nama neprimereno i dugo su potom prepričavani kao neka vrsta čuda.
U vremenima najvećih oskudica, pa i gladi, bilo je najmanje otvoreno izraženog nezadovoljstva. U vreme jedne od najvećih inflacija u istoriji čovečanstva na Trgu Republike stvarali su se dugi redovi za veknu hleba. Izbijale su tuče među onima koji su od ranog jutra čekali za taj nasušni hleb. Ali tu vlast koja ih je dotle dovela poštovali su i na izborima glasali za nju. U praznim radnjama nije bilo nikakve robe. Istovremeno stečena su neverovatna bogatstva na švercu nafte i cigara. Bilo je to dno moralne, fizičke i duhovne propasti. Svuda je vrilo, samo su ulice bile puste i mirne. Nikakvih demonstracija, nikakvih protesta, mir kao na groblju.
Žestoke demonstracije izbile su znatno kasnije, ali ne zbog očajnog ekonomskog stanja, razvaljenih i pokradenih banaka i opšteg propadanja, ne, to je bilo ”normalno” stanje. Demonstracije, uporne, višemesečne, dobro organizovane, izbile su zbog takozvane ”izborne krađe”. Socijala je u Srbiji uvek bila u drugom ili desetom planu. Politika u prvom.
U nekim zemljama, geografski ne tako dalekim, ali po standardu daleko iznad Srbije, poskupljenje životnih namirnica, povećanje poreza i usluga samo za nekoliko procenata izaziva narodni gnev, puni ulice demonstrantima koji ne dozvoljavaju da vlasti uvode nove namete.
U Srbiji poskupljenja su redovna i to ne za nekoliko procenata, nego mnogo više, ponekad prelaze i vrtoglavih sto posto. Porez na imovinu, grejanje, komunalije, prehrambena roba, mogli bismo mnogo toga nabrojati, događaju se svakodnevno, uz pojedinačne proteste koji nemaju nikakvog šireg značaja niti uticaja na opšte stanje stvari.
Sve ovo ukazuje na neorganizovanost jednog društva. U dobro organizovanom društvu sindikati, građanske inicijative, snažan glas pojedinaca, javno mnjenje itekako imaju svoju značajnu ulogu i svoj uticaj. Oni nisu antidržavne organizacije, nego su i sami važan deo države. Održavaju ravnotežu između svemoći vlasti i ograničavanja te svemoći, između nezajažljivog apetita za profitom i kontrole ustanova od kojih zavisi kvalitet života stanovništva države.
Vlast koja nema ograničenja postaje totalitarna i autoritativna, postoji samo sebe radi, a ne zbog onih koji su je izabrali. Neuspeh sindikata i nepostojanje dijaloga u oblasti ekonomskog i socijalnog delovanja neuspeh je čitave države i njenih najodgovornijih delova u pokušaju da se postignu dogovori za dobro svih.
Ovo što se po ko zna koji put događa u Srbiji nije, dakle, ništa novo, nije nikakvo iznenađenje. To je karakteristično za nezrela, socijalno neodgovorna društva u kojima je siromaštvo trajno stanje.
Zakon o radu je donet i primenjivaće se. Tako i mnogi drugi zakoni koji u raznim oblastima uskraćuju stečena ili nesporna prava. Društvo bede neumitno u sve većoj i izraženijoj meri postaje i društvo socijalne i svake druge nepravde.
Čelnici četiriju sindikata uoči 1. maja na Mirogoju. Položili vijence na spomen-obilježja branitelja. Lumini ili kako se u ostatku zemlje veli lampaši osvijetlili su Radničku cestu u Zagrebu. Sindikalisti su svijeće palili za umrle tvornice i njihove nekadašnje radnike koji sada polako umiru po burzama diljem Lijepe naše. Gledajući i slušajući sve to, čovjek se u jednom trenutku mora pitati je li prvi dan mjeseca studenog ili prvi svibnja? Da nije bilo onih jutarnjih budnica, pa i one raritetne motorističke u Bjelovaru, s pravom smo se mogli zapitati je li, pobogu, Praznik rada ili Dan mrtvih…
Europska komisija načinila je istraživanje prema kojemu su hrvatski građani na samom dnu po kvaliteti radnog života. Iza nas su, poručuju za prvomajsko dobro jutro s HTV-a, samo grčki radnici. Pretužno!
Posvud rekvijem za radnička prava i posmrtni marš za ugasle tvrtke, svijeće za mrtvu industriju, nigdje one optimistične, drugarske svečane pjesme, što tako dobro paše uz crveni karanfil u zapučku plavih radničkih trliša: “Da nam živi, živi rad”… Ne, nitko više ne slavi rad. Oprezni smo. Ogadio nam se ovakav kakav se u Hrvatskoj nudi!
A možda su ti pogrebni rituali, to nekrofilsko štovanje smrti tek PR trikovi – pokušaj privlačenja pažnje skandalima i hapšenjima razmaženih medija.
Podsjetilo me ovo neobično obilježavanje Prvog maja na jednu zaboravljenu smrt. Točnije, na jedno brutalno ubojstvo što je obilježilo sindikalne početke devedesetih. Sredinom studenoga 1992. godine, kasno navečer, negdje oko dvadeset i tri sata, na kućnome pragu u Velikoj Gorici izboden je vođa Sindikata strojovođa Milan Krivokuća.
Trebam li uopće napominjati da je i ovo ubojstvo, poput, uostalom, onoga obitelji Zec ili Milana Levara, ostalo nekažnjeno, a njegovi počinitelji do dan danas neotkriveni. Još jedan zločin bez kazne, tako da nam na miru žive, žive ubojice!
Čovjek je potaknut lupanjem otvorio vrata, pa je zbog svog kordunaškog prezimena, pripadnosti Horvatovim socijaldemokratima, sindikalnog aktivizma u problemima bremenitim Hrvatskim željeznicama ili tek zbog puke zabave s lanca u ratu puštenih kriminalaca dobio tri smrtonosna uboda… Umire u ambulantnim kolima, na putu do bolnice. Supruzi uspijeva reći da nije prepoznao dvojac koji ga je stajao života. Ubojice obitelji Zec prepoznati su, pa opet ništa.
Na njegov grob sindikalisti ne nose lampaše i ne pale lumine pred institucijama koje su time što ih je politika upokojila do mjere neefikasnosti uskratile pravdu i obitelji Krivokuća. Devedesete lede krv i u žilama današnjih sindikalaca. No, građanski je pristojno sjetiti se Krivokućine obitelji na sindikalni blagdan, reći im da znamo kako je strašno više od dva desetljeća čekati pravdu. Kani li se ikad javnosti objasniti zašto nisu procesuirane ubojice sindikaliste s Korduna, dvojac koji je nožem utjecao na sindikalni pokret u Hrvatskoj.
Da je živ, Milan Krivokuća imao bi danas 66 godina i vjerojatno bio u mirovini. Da je živ…
No živ nije. Ni on, ni dobar dio hrvatskih tvrtki koje su u njegovo vrijeme hranile brojne obitelji. Na Radničkoj cesti, na kojoj su se nekad šepurila zvučna industrijska imena, danas stoluje Hrvatska udruga poslodavaca. Poslodavci u ulici-simbolu hrvatske industrije, Radničkoj cesti, nije li to apsurd kojemu bi se i Eugene Ionesco veselio…
Nedavno, u emisiji Poslovni tjedan zamjenik ministra financija Boris Lalović veli da je Hrvatska u krizi izgubila sto tisuća radnih mjesta, gotovo cijeli jedan proračun! Ej ljudi, cijeli jedan veliki grad radnih mjesta samo da nam živi, živi kapitalizam na lupeški način HDZ-a. I još se usude ponovo se nuditi kao spasitelji. Obraz k’o džon.
Izgubljen je trajno jedan cijeli proračun, ali su gotovo svi sindikati jedinstveni oko toga da neće pristati na preseljenje dvadeset tisuća ljudi iz javnoga u privatni sektor. Moja bi pokojna baka rekla “Dabogda im to bio najveći problem”. Ne žele to oni iz sektora zdravstva, a outsourcing je trenutno riječ kojom na smrt straše i radnike koji čiste i održavaju škole. Znam, iz sindikalnih fotelja svijet izgleda drugačije, ali je nemoguće ne vidjeti neprirodan i nepravedan omjer zaposlenih u javnom i privatnom sektoru. Zaštićenost jednih i vjetrometinu na kojoj su ostavljeni drugi.
Uloga je sindikata izboriti se da svi ti ljudi, kad jednom prijeđu privatniku, dobiju slična ili ista prava kao u javnom sektoru. Ne razumijem, zar su radnici kod privatnika bića drugog reda, zar njih ne vrijedi sindikalno okupljati i štititi? Nije li za sindikate izazov za tih dvadesetak tisuća unaprijed pregovarati, uvjetovati da budu maksimalno zaštićeni od potplaćenosti, izrabljivanja, mobbinga. U ovom općem beznađu, gospodarskome mrtvilu, ta upotreba straha u sindikalne svrhe nema opravdanja. Nepristojno je to dodatno sindikalno strašenje ljudi koji i tako neće imati izbora kad proces krene. Ono samo sindikalistima stvara iluziju da nešto rade.
Iluzija i opsjenara bilo dovoljno, previše u proteklih dvadesetak godina. U danim okolnostima mora se pokušati maksimalno zaštititi krizom izmrcvarene radnike. Ne svijećama i milenijskim fotografijama, već dobro pripremljenim pregovorima i dogovorima s njihovim sadašnjim i budućim – privatnim poslodavcima. Sve ostalo je puka tlapnja i politiziranje sa zaštićenih sindikalnih pozicija.
Jednako i s prvomajskim crvenim kartonom Vladi – zahtjevom četiriju središnjica da Kukuriku vlast odstupi i raspiše izvanredne izbore. Do neba neodgovorno! Pošteno bi bilo da svom članstvu kažu kako će i oni koji eventualno dođu iza Milanovićeve ekipe morati dovršiti započete reformske procese ukoliko se, naravno, ne želi za neke buduće praznike rada paliti lampaše za domovinu umrlu na Europskoj cesti.
Njemački sindikati zamolili su poslodavce da radno vrijeme zaposlenika koji rade ujutro prvu smjenu pokušaju prilagoditi utakmicama Svjetskog nogometnog prvenstva u Brazilu. Većina utakmica, naime, ima večernje termine, započinjat će u 22 sata po srednjeeuropskome vremenu, pa se pretpostavlja da će u tom slučaju radnici na posao dolaziti umorni, neispavani, dekoncentrirani ili će, još gore, otvoriti bolovanje i na miru navijati za svoje ljubimce.
Sindikati zatražili i, gle čuda, dio poslodavaca načelno je obećao da će radnicima jutarnje smjene pokušati izaći ususret za utakmice nacionalne repke – njemačke reprezentacije. Nogomet se tako pokazao boljim sindikalistom od povjerenika.
Poslodavci zasad nisu mogli obećati da će isti tretman imati za svih 28 od 64 utakmice koje započinju u deset navečer. Gastarbajteri, po svemu sudeći, neće imati taj privilegij kad budu igrale reprezentacije zemalja iz kojih su, nošeni neimaštinom, ratom ili nekom drugom nevoljom, stigli u Vaterland.
Pa ipak, da je kojim slučajem živ, Mladen Delić bi zasigurno uzviknuo: “Ma, ljudi moji, je li to moguće, nogomet kreira radno vrijeme u jednoj discipliniranoj Njemačkoj!”
Ja se pak pitam što bi rekli naši mentori iz Bruxellesa da se kojim čudom hrvatski sindikalisti drznu zatražiti od stranih poslodavaca u nas kasniji početak radnoga dana kako bi na miru pratili Modrića, Kranjčara, Da Silvu, Benka, Jelavića ili pak Olića i genijalnoga Mandžukića kojega bi i Nijemci zasigurno voljeli gledati ne samo u Bayernu, nego i u njemačkoj reprezentaciji…
Da li bi hrvatskim radnicima, koji za gazde iz svih onih Lidla, Kauflanda, Bauhausa rade i petkom i svetkom, sve nedjelje i blagdane, tolerirali kasniji početak smjene ili bi ih ti isti iz Vaterlanda spremno proglasili neradnicima, Balkancima ili lijenim Mediterancima svejedno, koji vrebaju svaku priliku da eskiviraju posao.
Da se razumijemo, ja jako cijenim to što njemački poslodavci vole sport i imaju toliko razumijevanja za nogometne strasti svojih zaposlenika, što surovim vremenima usprkos ne zanemaruju partnerski odnos s radničkom klasom. No ljubomorna sam! Bude mi žao da isti princip ne primjenjuju i na nas, u Hrvatskoj.
Naše radnike, premda ih plaćaju višestruko manje od njemačkih – rekla bih nepristojno malo – percipiraju kao potrošnu robu, kao da su za jednokratnu upotrebu: uzmeš, iskoristiš na određeno vrijeme i baciš. Za nas nema pravila, kolektivnih ugovora, radničkih vijeća, sindikal direktora i slobodnih vikenda…
Još nas uvjeravaju da smo skupi, nerentabilni, neefikasni i zato nam nude samo nestalnost. Sigurna je i stalna jedino njihova prijetnja – kojom tupe oštricu svakog štrajka – da će, ako se u nas ne smanje radnička prava, otići (ili neće ni doći), preseliti poslovanje, zatvoriti tvrtku i na cesti ostaviti dodatnih nekoliko stotina ili tisuća novih jadnika spremnih na svakojake žrtve za minimalac. Svjesni su i oni da je kapital mobilan. Sve stane u jednu aktovku. Danas je u Hrvatskoj, sutra u Bugarskoj, a za koji dan u Bangladešu ako mu je to isplativije.
Zato čuvaju svoje tri tisuće kuna. Zaposlenici i njihovi povjerenici šute ne bi li što duže dobivali mrvice sa stola stranih poslodavaca, ostatke ostataka… Istovremeno njihove kolege u Njemačkoj mogu postavljati i ovako bizaran zahtjev – pomicanje smjene zbog najvažnije sporedne stvari na svijetu. Nije li to tužno, taj naš deficit industrijske demokracije…
Još je žalosnije kad se prisjetimo kako smo se samo spremno odrekli svih pozitivnih tekovina sustava u kojemu smo jedan dio života proveli mi i naši preci. Sistema u kojemu su se sindikati odista mogli baviti svinjskim polovicama i nogometom (radničkim sportskim igrama), jer je taj isti radnik(kako to gordo zvuči) imao poziciju o kojoj danas ni u najsmjelijim snovima ne može sanjati: posao do kraja života, stan prema broju članova obitelji, besplatno školovanje djece, ljetovanje u radničkim odmaralištima na moru ili planinama, slobodne vikende…
Mladim generacijama koje se boje operacije krajnika, gripe ili trudnoće – jer ako im se dese, čeka ih otkaz – to što su imali njihovi djedovi i bake, nakratko mame i tate, izgleda kao science fiction, podjednako nestvarno kao nogomet u funkciji sindikalnoga povjerenika.
“Dobra ekonomija nije samo efikasna, ona je i diskretna, draga prijateljica koja napreduje bez dizanja velike povike, ne čineći cjelokupno društvo potpuno ovisnim o sebi”, kaže Pascal Bruckner u jednome od eseja iz “Bijede blagostanja”… Hrvatsko gospodarstvo, nažalost, miljama je daleko od diskretne i drage prijateljice, ono je, punoljetnosti usprkos, egoistično derište, koje neprestano vrišti i kuka. Za neuspjehe i padove vječno optužuje druge, a bez tutorstva odraslih (čitaj EBRD, MMF i Svjetska banka…) nije u stanju učiniti ama baš ništa.
I prvo čitanje spornoga prijedloga Zakona o radu, što se u srijedu nije dalo pokolebati sindikalnim protestom na Markovu trgu, poduprto je priopćenjem Udruge stranih ulagača u Hrvatskoj (FIC) koja se, eto, nada pronalaženju rješenja koja će omogućiti nove investicije. Vele da je nefleksibilnost ZOR-a kontraproduktivna za privlačenje dugoročnih investicija u Hrvatsku. Svjetska banka pak poručuje kako je postojeći Zakon o radu među najrigidnijima u Europi (mada smo i kod njegove izrade primijenili Resavsku školu i dobrano prepisivali od Nijemaca), te da investitori neće ulagati kod nas ako se te odredbe nastave primjenjivati.
Vlada, kao predlagač Zakona, našla se između čekića i nakovnja – stiješnjena je protestom sindikata i zahtjevima inozemnih institucija i ulagača, pa i domaćega HUP-a da se hitno krene u promjene radnoga zakonodavstva… I krenulo se. I u Saboru i na ulici. Na obje lokacije pomalo nepromišljeno i nepripremljeno.
Sindikati na Markovu trgu dozvolili su da se na njihov opravdan protest kontra dodatne liberalizacije tržišta rada ukrca vlasti i moći vječno žedan HDZ za čije je višegodišnje vladavine Hrvatskom radništvo i dovedeno na egzistencijalni rub i poniženo privatizacijskom pljačkom onoga što su njihovi roditelji desetljećima u “mraku socijalizma” stvarali. Sindikalisti i HDZ-ovci zajedno su, na moju žalost, napustili sabornicu dok je ministar Mirando Mrsić pokušao braniti neobranjivo.
Nalikovalo je to, kao što je dobro upozorio Milorad Pupovac, “plivanju niz rijeku”, rijeku inozemnih zahtjeva za promjenama ZOR-a, što iza krinke investicija nevješto kriju poriv za ekspanzijom na hrvatsko tržište dodatno obezvrijeđene radne snage. Znaju oni da su hrvatski građani u toj mjeri izmučeni neplaćanjima, neizvjesnošću radnog mjesta i nezaposlenošću da će se uskoro biti spremni zadovoljiti i mrvicama s njihovih bogataških stolova.
Ma koliko se ministar trsio nije nikoga, najvjerojatnije ni sebe samog, uspio uvjeriti da će predložene izmjene donijeti bilo što dobro hrvatskome radništvu. Ogorčena ulica nadjenula mu je i nadimak – Pinokio! I u pravu su. Nije dobro fleksibiliziranje radnog vremena što, primjerice, omogućava poslodavcu da radni tjedan (pa makar i vremenski limitirano) produži na strašnih 56 sati. Nije dobro ni omogućiti lakše otpuštanje radnika, zapošljavanje preko agencija što, pokazuje to i dosadašnja praksa, debelo snižava cijenu rada, a ne stvara ni minimum mogućnosti da netko iz armije od 385.000 onih s Burze rada dobije šansu za zaposlenje.
Nije problem samo u ministru kojeg sindikalisti, ali i zastupnik Dragutin Lesar, optužuju za laži. Za lažni dijalog sa socijalnim partnerima jer se odigravao bez stvarne želje uvažavanja argumenata suprotne strane. Nije se ni pokušalo u dugotrajnim pregovorima doći do konsenzusa (za što se u lipnju 2010. zalagao i premijer Milanović). I maloj djeci je u srijedu postalo jasno kako ministar Mrsić radi po strogim uputama MMF-a kojeg jedino zanima zaštita kapitala posuđenog prezaduženoj Hrvatskoj. I ministar je to i po cijenu demonstracija izvršio.
Osim mlakog ministrovog obrazloženja promjena Zakona mene je zapanjila nespremnost zastupnika, i onih s pozicije i onih iz opozicije, da se ozbiljno upuste u raspravu o Prijedlogu. Oni iz vladajuće koalicije lakonskim stajanjem iza predloženih odredbi još su jedanput pokazali posvemašnju nesposobnost empatije, suosjećanja sa svojim građanima (to je valjda zarazno – kliconoša je, nema sumnje, premijer). No ni oporba nije bolja. Njih su pak više od ZOR-a zanimali novinarski tračevi nakon nedavno održanoga skupa SDP-a, tulumi i raspored sjedenja, premda nitko iz zadnjih redova nije pozivao na bacanje Predsjednika u jamu, k’o što je to slučaj na HDZ okupljanjima.
Izuzetak su Dragica Zgrebec, Milorad Pupovac i Dragutin Lesar iz čijih se diskusija vidjelo da suvereno vladaju problematikom.
Pupovac i Lesar se nisu dali impresionirati ministrovim obrazloženjem da se promjenama samo želi poboljšati poslovna klima, očuvati postojeća radna mjesta i eventualno otvoriti nova. Pupovac je kazao da je fleksibilizacija organizacije radnog vremena jednostavno u modi. „Trendi je biti fleksi“, kazao je Pupovac, a na njegovu se izjavu nadovezao i Lesar rekavši kako bi slogan promotora izmjena mogao glasiti:”Fleksi je seksi”.
I jest, fleksi je MMF-u seksi, no radnicima koji će bez dodatnoga plaćanja raditi i 56 sati tjedno i čiji će rad dodatno pojeftiniti nije nimalo napeto. Nije im nimalo seksi zastupnička nepripremljenost za razgovor o ovoj prevažnoj temi, straši ih mogućnost da će iz zarađenog, uz državu i poslodavca, uskoro morati namiriti još jednog aktera – agenciju koja će posredovati pri zapošljavanju. Zato je u pravu predsjednik SDS-a kad pita dokle će se više cijediti, i kroz ovu i kroz druge reforme, ono što se cijediti više ne može – radništvo.
Od socijaldemokratske vlasti svi smo očekivali da će raditi u korist onih u koje se zaklinjala, da će razvijati industrijsku demokraciju, da će unaprijediti institute koji štite radno ovisno stanovništvo koje ju je dovelo na vlast.
Nitko od socijaldemokrata, pa ni desno orijentirana oporba, nije očekivao da će ovako zdušno i bez alternative zastupati tržišni staljinizam. Mislili smo da će znati izaći iz klinča kapitala i sebičnih ucjena investitora, stati na stranu krizom izmučenih građana, stvoriti pravni okvir u kojemu će i radnik i poslodavac zajednički ostvariti nacionalnu ekonomiju koja, kako to lijepo veli Pascal Bruckner, nije samo efikasna, već diskretna, draga prijateljica koja napreduje bez dizanja velike povike, ne čineći cjelokupno društvo potpuno ovisnim o sebi.
Zakon o radu (ZOR) ide pred saborske zastupnike, a sindikati u blokadu države općim štrajkom. I za jedno i za drugo stekla se kritična masa političkog inata što u dramatičnim okolnostima manjka tolerancije, sluha za argument suparnika i zauzetosti za zajedničko dobro ne vodi ničem poželjnom. Socijalnog dijaloga nema niti će ga doskora biti.
Čelnici Hrvatske udruge poslodavaca (HUP), koji odavno nemaju pojma o interesima i potrebama poduzetnika koje navodno zastupaju, drže se poput vlaške mladenke i tek se tu i tamo daju navući da pred novinarskim mikrofonom i tv-kamerom prospu kakvu mudrost o tome zašto je ”zdravo hrvatsko gospodarstvo” zapravo fatamorgana i koliki je u tome krimen ”hrvatskih vlasti”. Iz aviona se vidi na čiji mlin tjeraju vodu.
Stranačka oporba uglavnom djeluje nezainteresirano za ključne sastavnice ZOR-a, iako je područje uvjeta rada i radnih prava neiscrpan rasadnik političkih poena, milozvučnog populizma, pa i jeguljaste demagogije. Samo Hrvatski laburisti – Stranka rada otvoreno staje uz sindikate i poziva članstvo da se pridruži prosvjedu. ”To nije samo presudno egzistencijalno pitanje sada i ovdje nego i pitanje budućnosti naše djece”, žeste se laburisti.
Način donošenja (bez dogovora i socijalnog dijaloga) te predložena rješenja u ZOR-u (robovlasnički tretman radnika) zapravo su najvidljiviji oproštaj SDP-ove koalicije od socijaldemokracije. Za sindikate i poslodavce kamen kušnje: jesu li kadri očuvati ljudsko dostojanstvo i civilizacijske stečevine humanoga u svijetu rada?
”SDP-ova vlast gazi radnike kao stoku”, ”ZOR vam oduzima temeljna radna i ljudska prava”, ”U Hrvatsku se u 21. stoljeću vraća robovlasnički sustav”, ”Radit ćemo duže, više i za manje novca”, ”S radnog mjesta na groblje”, ”Agencijski najamnici ruše plaće i fiktivno smanjuju nezaposlenost”… Takvi naslovi tutnje ovih dana medijima u bijednoj zemlji veličine pola Londona u kojoj se šaka Hrvata ni o čemu važnijem nije kadra dogovoriti.
ZOR će se promijeniti glasovima koalicijske većine ma koliko sindikati štrajkali – generalno, sektorski, granski, ulično, izvanulično, kolektivno, pojedinačno… Ultimativan stranački zort onog će kritičnog petka u sabornici opet izblamirati dostojanstvo slobodne volje zastupnika koji nije spreman misliti vlastitom glavom. Jer, ne budimo naivni – radio, ne radio! – mjesečno mu na tekući račun pouzdano kapne blizu 20.000 kuna (bruto plaća i do 45.000 kuna).
Bez sekunde zakašnjenja i lipe uskrate zbog, recimo, nenaplaćenog posla, pogrešne poslovne odluke, prestrogih poreznika, blokade poslodavčeva računa i inih smicalica iz tzv. realnog sektora. Plaća u ”visokom domu” za lipu ne korodira ni kad ”uvaženi zastupnik” tjednima zaboravlja doći na svoje radno mjesto na Markovom trgu ili sabornicu pobrka s gotovo besplatnim restoranom, kafićem, nekim od trgovačkih lanaca…
S novim ZOR-om Hrvatskoj se ne piše ništa dobro jer će već pretijesna radnička koža 1,4 milijuna naših sugrađana postati još tješnjom. Umjesto 40 sati tjednog rada plus najviše osam prekovremenog uvodi se radni tjedan od 56 do čak 60 sati rada. Ovisno o volji poslodavca i, navodno, potrebama posla. Zakonodavac uvjerava javnost kako je fleksibilizacija rada izlaz iz krize, a socijalna država prošlo svršeno vrijeme, kako moramo raditi više, duže i za niže plaće.
Mirovine su, navodno, pretežak proračunski teret (radničke uplate nisu!), otpuštanje i zapošljavanje ostavlja se na volju poslodavcu, radna mjesta više nisu svetinja, na tržište rada stupaju agencije za privremeno i povremeno iznajmljivanje radnika… Radni vijek do 67 godina, pa i dublje u starost! S posla na groblje! S radnog mjesta na burzu.
Udar na civilizacijske stečevine radničkih prava i ljudskog dostojanstva, u režiji socijaldemokratske vlasti, zapravo je diktat izvana. Svodi se na drastično obespravljivanje u interesu tržišta i profita korporacijsko-bankarskog zelenaštva.
Dušu dalo kao razlog za reinkarnaciju klasika marksizma. Posrijedi je najjači udar i na samu bit pojma slobode, što ne može završiti dobro.
Novi ZOR neće drastično izrabljivačkim rješenjima smanjiti nezaposlenost, povećati broj radnih mjesta, oživjeti gospodarstvo i dovesti ulagače, poboljšati standard građana i napuniti državni proračun. Produbit će bijedu i učiniti ljude još nesretnijima jer će Hrvatska nastaviti slobodni pad u ropskoj ovisnosti o volji bjelosvjetskih kamatara.
Bogati će se lakše još više bogatiti, a siromašni i dalje siromašiti. Prvih će biti sve manje, a drugih sve više. Dok bomba tragično ne eksplodira jer je nečovječnost, dokazano, nesposobna učiti iz povijesti.
Sindikalni štrajk protiv dehumanizacije uvjeta rada novim ZOR-om demokratsko je pravo. No višak grlatih decibela, inventivni transparenti, zviždaljke, raznobojne prosvjedničke kape i jakne u bučnom performansu s policijskim snimateljima postrance neće prestrašiti nikog od onih koji bi mogli odustati od predloženog ZOR-a i napisati novi. Ako se baš mora.
Osamdesetak stranački izdrilanih ruku u ”visokom domu” bit će dovoljno za provedbu ”reformske” volje na nehumanim premisama.
Ako se susretnete sa starim prijateljima, a niste se videli desetak godina ili nešto duže, eto prilike da obnovite sećanja na godine koje su vam bile zajedničke. Protokom vremena pamćenje postaje nepouzdanije, optimizam sećanja slaže deliće nekadašnje stvarnosti na neobičan način. Nostalgija postaje najsigurnije pribežište. Da li?
Koliko mi se puta dogodilo da me prijatelji koje znam iz osnovne škole (u mom slučaju to su s kraja četrdesetih prošlog veka), zaspu slikama natopljenim nostalgijom. Dobro pamtim kako sam jednom prijatelju, koji mi reče kako su to bila lepa vremena, odgovorio suprotno: bila su grozna, bile su to godine velike nemaštine, hleb i maslac na tačkice (današnji dvadesetogodišnjaci da ne poveruju). Ali tada za bolje nismo znali i bili smo mladi.
Ima jedna sjajna anegdota iz sedamdesetih. Tito, Kardelj i svita šetali brdima oko Kranja, u nekom seoskom bircuzu sednu da predahnu, a za obližnjim stolom sedi neka časna starina, kao iz nekog filma. Zapita ga Kardelj: ‘‘Da li se ti stari sećaš vremena austrijskog cara Franje Josifa?“ Stari, kao iz topa: ‘‘Kao da je juče bilo.“
Ne sluteći šta će dobiti, tvorac radničkog samoupravljanja postavi novo pitanje: ‘‘A kad je bilo bolje, u Franjino doba ili sada?“ Odgovor je bio šokantan: ‘‘Naravno, u Franjino.“ Svi se uzvrpoljiše, kao da su dobili zaušku. ‘‘Ma kako je to moguće?“ neko od gostiju je zavapio. I onda su dobili impozantan, antologijski odgovor: ‘‘Tada sam bio mlad.“
U novijim godinama, kako nam zemlja ne izlazi iz ekonomskih nevolja, uprkos gromkim obećanjima političke garniture na vlasti, primetili ste da u javnosti ima mnogo glasova koji govore kako je nekad bilo blagostanje u zemlji, svi su išli na more ili na pecanje, nije bilo nezaposlenosti…
Često ćete čuti u tv-anketama sa ljudima na ulici, kako je u godinama sankcija iz devedesetih bilo bolje nego danas (!), sindikati su delili svinjske polutke ili pakete sa smrznutom piletinom, a sada, evo šta nam se događa! Kratko pamćenje, današnje nezadovoljstvo leči se ulepšanom slikom iz nekih dana, koja sa stvarnošću nema bliske veze.
I nije tako sam u nas. Na kraju prošlog milenijuma, koji je zatvorio epohu propalih utopija ili neuspešnih istorijskih projekata, svet, na Istoku koliko i na Zapadu, zahvatio je talas nostalgije, osećanja koje je do pre koju deceniju smatrano nevažnim i nepotrebnim.
Veliki deo masovne kulture, čitavi filmski žanrovi, od istorijskih, ratnih, do ljubavnih melodrama, pothranjuju se čovekovom potrebom da se pribegne nostalgiji (ulepšane slike prošlosti, podilaženje retro-modi, mitologija sportskih zvezda koje su se nekad zvale Rajko Mitić, Bobek, Šekularac).
Nostalgija je drevno osećanje u ljudskoj psihologiji, a u osnovi (na grčkom) znači bolno mesto, ili, slobodnije protumačeno, bolni povratak u zavičaj. Za nostalgiju imam puno razumevanje kad je primetim među ljudima koji su otišli u bliže i dalje zemlje, gde su zasnovali nova domaćinstva, nove veze sa sredinom u kojoj žive. Malo je manje razumem kad neko hoće da me gurne u nostalgiju posle drugog piva, u kafani ‘‘Kalenić“.
Na području kulturne svakodnevice najčešće se susrećem sa psihoanalitički prozirnim pravdanjem lične zaparloženosti, kao što je na primer paradigmatičko pozivanje na bioskop naše mladosti. Kad neko od mojih prijatelja ili slučajnih poznanika pokuša da me uvede u priču kako je nekad bilo divno u bioskopima posleratnim, dođe mi da, po onom poslovičnom refleksu, izvadim revolver! Odmah mi postane jasno da dotični već u dugom nizu godina nije kročio u bioskopsku dvoranu, maker to bila i kultna dvorana Muzeja Jugoslovenske kinoteke u Kosovskoj.
U prvih petnaestak godina nakon oslobođenja Beograd je imao četrdesetak dvorana sa dobro probranom ponudom. Prikazivali su se najbolji filmovi italijanskog neorealizma (De Sica, Rosselini, Germi), francuski klasicisti (Clair, Clouzot, Carnet, Cayatte), američki mjuzikli “Bal na vodi” i vesterni kao što su Fordova “Poštanska kola” i Hustonov “Malteški soko” itd. Ali same dvorane su bile prilično neudobne, pretežno sa olajisanim podom, drvenim sedištima, neprovetrene i zimi neugrejane… Praviti mit o takvim bioskopima je infantilno i neproduktivno.
Kad smo već kod bioskopa, tačno je da su od sredine osamdesetih do danas oni prepušteni krajnjoj nebrizi, ostavljeni da u vremenima uvođenja stereofonije, vistavižna, stereorame i digitalnih kopija istrajavaju sa izanđalim projektorima kojima je odavno mesto u muzeju ili, da prostate, na đubrištu.
Druga je priča, koju sam više puta ponavljao jer je paradigmatična za krajnju nebrigu poduprtu upropašćenom kulturnom politikom, što je Beograd dozvolio da se odjednom zatvore 14 bioskopskih dvorana (prodatih jednom tajkunu), a slično se dogodilo širom Srbije. I tako smo došli dotle da u velikom broju gradova nema nijednog redovnog bioskopa, već se povremeno nešto prikaže u lokalnom domu kulture ili sličnom prostoru zaostalom iz vremena zemljoradničkih zadruga.
Ovom haotičnom stanju i pometnji u pojmovima olako doprinose mnogi filmski stvaraoci (među njima su najglasniji i oni koji su nekad osvajali međunarodna priznanja). Pošto ni sami ne prate recentniju filmsku proizvodnju sa raznih strana sveta (valjda da ne bi lošim uticajem narušili integritet sopstvene poetike), često glasno izgovaraju kako je bioskopima vreme odzvonilo, kako se neka višeglava medijska aždaha nadnela nad onim što se obično nazivalo pokretnim slikama.
Oni, naravno, ne znaju da u Sjedinjenim Američkim Državama punom parom radi oko 30 hiljada bioskopskih dvorana, da se Kinezi približavaju toj brojci, a da se širom Evrope, promišljenom kulturnom politikom, preuređuju bioskopski prostori, uz restriktivne mere prema američkoj produkciji (to ponajviše važi za Francusku, još od vremena Jacka Langa).
Bez ikakve upućenosti u stanje na medijskom nebu, priča o bioskopima naše mladosti je samo znak da palanačka zaokupljenst sopstvenom čemernom sudbinom loše prikriva isključivanje iz sudelovanja u savremenoj kulturi, ma šta mislili o njoj.
Sindikalne središnjice povlače se iz pregovora o izmjenama Zakona o radu (ZOR) i Gospodarskoga socijalnog vijeća (GSV) te traže ostavku ministra rada i mirovinskog sustava Miranda Mrsića zbog jednostrano nametnutih rješenja u novom ZOR-u, objavili su u četvrtak čelnici sindikata na konferenciji za novinare ispred Banskih dvora. Također, najavili su prosvjedni skup na Markovu trgu koji će se održati u četvrtak 5. prosinca, kad se očekuje da će Vlada prijedlog Zakona o radu uputiti sa sjednice u Hrvatski sabor. Poručili su da će na nasilje vladajućih odgovoriti koristeći se svim zakonskim mogućnostima, a ”nije isključena ni organizacija generalnog štrajka”, izvijestila je Hina u četvrtak.
Predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata Krešimir Sever optužio je Vladu da je nevjerodostojan pregovarač jer je jednostrano promijenila već usuglašena rješenja.
Ministar Mrsić, rekao je, ne poštuje prethodni dogovor da radni tjedan ne može biti dulji od 48 sati, a eventualno produljenje može biti utvrđeno samo kolektivnim ugovorom. Sada predlaže da poslodavac može produljiti radni tjedan na 56 sati bez kolektivnog ugovora, a kolektivnim ugovorom i do 60 sati tjedno, rekao je Sever. Upozorio je i na neprihvatljive odredbe o produljenju roka za rad preko agencija za privremeno zapošljavanje te upitao kakvo je to privremeno zapošljavanje na tri godine. ”Vlast je prevarila radnike, nju nije briga za radnike i vlastitu nesposobnost prevaljuje na radnička leđa”, ustvrdio je Sever.
Mladen Novosel, predsjednik SSSH-a, neprihvatljivim ocjenjuje povišenje dobne granice za odlazak u punu starosnu mirovinu sa 65 na 67 godina pa je najavio da sindikati na to neće pristati. Predsjednik Udruge radničkih sindikata Hrvatske Damir Jakuš kaže pak kako je argument da će ”lakše otpuštanje omogućiti lakše zapošljavanje” neprihvatljiv te da Vlada ruši cijenu rada da bi radnici nesigurni u svoju budućnost pristali na sve.
”Vladin neoliberalni koncept i neznanje ne mogu izvući Hrvatsku iz krize pa je vrijeme da premijer Zoran Milanović građanima kaže da su zatečeni situacijom i da nemaju rješenje”, rekao je predsjednik Matice hrvatskih sindikata Vilim Ribić. Podsjetio je da je Milanović na početku mandata tvrdio kako nema potrebe mijenjati ZOR jer radnička prava nisu velika, a Vlada radi suprotno. Hrvatska ima mnoge probleme, no Vlada nema kulturu dijaloga i iz toga proizlazi većina tih problema, drži Ribić.
”Budite barem malo objektivni, nemojte baš sve svaliti na Vladu!” kazao je pak za autograf.hr ministar rada Mirando Mrsić, koji je na te ocjene odgovorio vrlo službeno i nažalost – kratko. U četvrtak smo ga, naime, zatekli usred saborske rasprave o zakonima kojima se regulira poslovanje fondova u drugomu i trećemu mirovinskom stupu pa smo dobili doslovno dvije minute za ključna pitanja. Onima koji su očekivali ponudu ostavke reći ćemo odmah: ništa od ostavke i ministar od promjena – ne odustaje.
”U političkom životu morate postići ravnotežu između slušanja i razgovaranja, to je onaj trenutak u kojem treba donijeti odluku”, kazao je Mrsić. Na tvrdnju da je pitanje koliko su odluke koje je donijelo Ministarstvo rada kvalitetne kada izmjenama Zakona o radu nisu zadovoljni ni poslodavci ni sindikati, kaže kako to i jest ključni problem: ”Za razliku od nekih drugih zemalja u kojima su se poslodavci i sindikati sami dogovorili o izmjenama, a Vlada samo posredovala, kod nas tog dogovora nije bilo i zato smo morali donijeti odluku koja će očuvati radna mjesta i omogućiti otvaranje novih.” Dodao je kako su poslodavci mnogo puta poslali poruku da je fleksibilizacija radnog vremena jedan od uvjeta za očuvanje radnih mjesta pa je odluka morala ići u tom smjeru.
Za koga, međutim, može biti dobro to što poslodavac ubuduće može odrediti da radnik mora raditi 56 sati, s tim da mu 16 sati iznad 40-satnog radnog tjedna neće biti plaćeno kao prekovremeni nego kao redovni rad, kada se već danas i bez te mogućnosti događa da ljudi rade prekovremeno i za to uopće nisu plaćeni, pitali smo ministra. Treba li zakonom omogućiti izrabljivanje ljudi?
”Prvo, ne radi se o tome da ćete trajno raditi 56 sati tjedno, nego o tome da ćete jedan tjedan raditi 56, a idući 32 sata, ovisno o potrebama rada. Drugo, time ćemo samo uvesti reda jer paralelno s time jačamo i inspekciju rada”, odvratio je ministar odgovarajući odmah i na pitanje je li svjestan toga da ljudi i danas, bez obzira na to što je ZOR-om propisano da redovno možemo raditi do 40 sati tjedno te još osam prekovremeno, često rade dulje a da im to nije plaćeno u skladu s propisima.
Izmjene Zakona o radu, očito, provest će se onako kako su najavljene, bez ustupaka sindikatima i bez promišljanja o tome da bismo mnogo prije nego što se ozakoni mogućnost redovnog rada do 56 sati tjedno ipak morali imati jaku inspekciju rada koja efikasno sprječava kršenja radnih prava, što početkom 2014. godine, kada bi novi ZOR trebao stupiti na snagu, neće ni izbliza biti tako.
